Pompea
bijelog vina za mene stajala je njemu nasuprot. To me vratilo unatrag u vrijeme kad
smo se nalazili poslije posla. On bi stigao prvi i kupio mi piće, onda bih došla ja i
kupila Adele piće, a onda bi se pojavila ona jer je zadnja završavala s poslom.
Tek što sam otpila prvi gutljaj prve čaše vina nakon dugo vremena, Nate je upitao:
"Hoćeš li reći Tegan da sam joj otac?"
Njegovo me pitanje podsjetilo na to zašto volim biti s Lukeom. Luke je predstavljao
normalnost. S njim nije bilo velikih oscilacija osjećaja. Normalnost nije bila začinjena
uzbuđenjem, no kad ti je život stalna poniruća spirala osjećaja, gdje jednu minutu imaš
napad grčevitog smijeha od kojeg se hvataš za bok, a već drugu zarivaš nokte u dlanove
da prestaneš jecati, mnogo joj je toga išlo u prilog. Običnost je bila tražena roba. Roba
kojom Nate i ja više nismo trgovali. Uvijek smo bili usred nečega velikog i
dramatičnog, poput ovog.
"Ne znam", odgovorila sam. Spustila sam čašu na stol i prstom pratila teksturu
kvrgavog drveta na površini stola. "Tegan je pametna curica, zna da visiš kod nas s
nekim razlogom." Nate je dvaput navratio k nama od onog neočekivanog posjeta prošle
nedjelje ponajprije da mi da pojedinosti o bankovnom računu koji je otvorio za Tegan.
Položio je na njega tri tisuće funti kao što je obećao. Dvije večeri poslije donio je
gotovinsku karticu računa. Tegan je bila oprezna u njegovu društvu, pomno ga je držala
na oku dok mu je postavljala pitanja o poslu i oprezno odgovarala na njegova pitanja o
školi. Luke nije bio sretan što Nate dolazi, ali nije prigovarao jer je očajnički želio da
Nate potpiše potrebne dokumente i izađe iz naših života.
"Tako to vidiš, kao da visim kod vas?" upitao je Nate. "Kao gadan vonj?"
"Ne budi takav, Nate. Samo ne znam je li spremna čuti da si joj otac."
Nate je iskapio pivo i nije krenuo zatražiti još jedno. S njim je jedno piče uvijek značilo
jedno.
"Tegan nije imala >tatu< prvih godina svog života i sad je..."
Nije odvojio pogled od čaše i dalje zureći u nju. "Hajde, reci."
"I sad joj je >tata< Luke, premda to nikad nije rekla. Jednostavno je zakoračio u tu
ulogu. Potpuno mu je privržena."
Nate je podigao glavu i zalijepio me svojim tamnoplavim pogledom. Namjeravao me
pitati za Lukea. Namjeravao me pitati jesam li i ja privržena Lukeu. Volim li ga. Ali
nije rekao ništa, samo se neočekivano zavalio na naslon stolca istežući svoje mišićavo
tijelo. Usta su mu bila posve ravna, lice prazno, jedini dio njega koji je išta činio bile su
njegove oči koje su me netremice gledale.
-230-
Pompea
Progutala sam i osjetila kako mi srce preskače nekoliko otkucaja. Malo me ljudi moglo
uznemiriti kao Nate.
"Viđam se s nekim."
Čuvši ovo otkrivenje, čaša s vinom koju sam upravo prinosila ustima udarila mi je o
zube. Nisam to očekivala. U sebi sam se uvijek nekako nadala da nikad neće prići
drugoj ženi uzaludno se nadajući da ću mu se vratiti. Spustila sam čašu vidljivo
potresena viješću da je krenuo dalje. I ja sam krenula dalje. Imala sam dečka i dijete,
gdje ćeš dalje od toga? "Oh", rekla sam.
"Viđamo se tek nekoliko tjedana", otkrio je.
Otkad me ponovno vidio. O, Bože. Je li to značilo da ga je to što me vidio podsjetilo da
stvarnost nije jednaka mašti, da nisam sve ono što je mislio da jesam?
"Radi kao producentica na radiopostaji." Viđala ga je svaki dan. Vjerojatno su očijukali
dok su kuhali kavu, ljubakali se pod pauzama za ručak, ševili se poslije večernjih pića.
"Draga je, svidjela bi ti se."
"Nemojmo igrati tu igru, Nate, samo ćemo oboje izgledati patetično", odbrusila sam
mu.
"U redu", složio se popustivši pogled.
Sjedili smo šutke, a brujanje glasova vibriralo je iznad nas. Nisam pitala Natea što je
radio proteklih godina. Pretpostavila sam da nema nikoga jer me pokušao poljubiti one
večeri kad smo izašli na večeru. Ali što je radio svih tih godina otkad smo se razišli? Je
li ševio uokolo ili se skrasio s nekim? Nisam ga to imala pravo pitati. To nije bila moja
stvar. Viđala sam ga samo zbog jednog razloga
- da ga nagovorim da se odrekne svojih prava na Tegan, a ne zato da se mučim s kim je
spavao. "Čemu to, Nate?" upitala sam gurkajući razgovor u sigurnijem pravcu. "Čemu
tolika zainteresiranost za Tegan?"
"Sigurno ne iz razloga koji ti i, bez sumnje, svi ostali imate na umu."
"A taj je?"
"Da te pokušavam pridobiti preko nje."
"Ja to ne mislim."
"Dakako. I nikad ti nije palo na pamet."
Sram mi je oprljio lice i spustila sam pogled. Imao je pravo, naravno. Ta mi je pomisao
pala na pamet, i to više nego jedanput, jer Nate obično nije pokazivao nikakvo
zanimanje za djecu. Nekoliko puta zapitala sam se zanima li se za Tegan da bi se
uvukao natrag u moj život, u moj krevet. Pomislila sam to, ali duboko u sebi znala sam
-231-
Pompea
da to nije istina. To je samo bio način da si pojednostavim život. Misleći to, Nate je u
mojim očima postajao proračunati gad koji nikad neće biti dobar kao Luke jer
iskorištava vlastito dijete za svoje ciljeve. U stvarnosti, znala sam da Nate nije takav.
Po prirodi nije bio neiskren. Zato me slomilo to što je učinio. Nisam mogla shvatiti,
nisam mogla pojmiti da me Nate čvrsti, pouzdani, obožavani Nate prevario. To
jednostavno nije bio on.
"činim to jer je ona moja odgovornost", prosvijetlio me Nate. "Znaš da ozbiljno
shvaćam svoje odgovornosti. Preuzimam odgovornost i za onu večer s Adele. Pokušala
je okriviti sebe, ali i ja sam bio ondje. Ja..." Nate je prestao govoriti, vjerojatno jer sam
drhtala. Pomisao na Adele u meni je pokrenula reakciju. Posrtala sam u tugu, klatila se
nesigurno na rubu provalije boli. Do ovog trenutka nisam shvatila da je danas loš dan.
Dan boli. Dan kad me i najmanja sitnica može slomiti. Ovakvi su dani bili rijetki.
Većinu sam vremena tugovanje mogla staviti na stranu i nastaviti dalje. Ali za ovakvih
dana čak i sama pomisao na Adele mogla me paralizirati. Sjećanje na nju, kako leži
nepomična, hladna, nadvladalo bi sve druge misli i počela bih drhtati, želudac bi mi
ispunila mučnina, a oči suze.
"Oprosti", prošaptao je Nate. "Nisam te htio uzrujati."
"Znači, puno ste razgovarali o tome?" upitala sam smirujući se.
"Ne, nije bilo tako. Htio sam te..." Opet je stao, ali njegov izraz lica šokiran onime što
je izašlo iz njegovih usta otkrio je sve što sam trebala znati.
"Htio si me ostaviti."
"Stavimo stvari u kontekst, Kam. Ryn. Osjećaji su mi bili van kontrole, glava puna,
nisam znao što da učinim. Ja i ti smo..."
"Htio si prekinuti sa mnom? Zbog Adele? Htio si biti s Adele?" glas mi je svakom
riječju bivao sve glasniji. Ljudi oko nas su nas pogledavali, ali nije me bilo briga. Nikad
mi to nije rekla. Kad me zatražila da prihvatim njezino dijete, njegovo dijete, nije mi
rekla da je Nate htio biti s njom, a ne sa mnom.
"Kamryn, prestani", Nate je zapovjedio strogim glasom jedva suzdržavajući srdžbu.
"Htio sam prekinuti s tobom, jer si bila zaljubljena u drugog. Ili si to zaboravila?" Bila
sam poput zeca uhvaćenog u svjetlo farova: nisam se mogla pomaknuti, nisam mogla
vjerovati što je rekao. "Eto zato moramo pošteno razgovarati o tome", nježno je rekao
Nate. "Ne želiš sad razgovarati, u redu, ali ne možemo raspravljati o stvarima izvan
konteksta. Toliko se toga događalo u to vrijeme, bio sam veoma potišten."
"Ali..." započela sam, a zatim shvatila da ne mogu poreći bez laganja.
-232-
Pompea
Bio je to glupi flert s nekim tipom s posla. (Toliko je bio beznačajan da mu se više ne
sjećam imena.) Došao je u London iz naše podružnice iz Edinburgha kako bi radio kod
nas šest mjeseci. Gotovo smjesta smo kliknuli, imali smo isti smisao za humor, hrpu
zajedničkih stavova i sprijateljili smo se. Odlazili smo zajedno na ručkove, na piće
poslije posla, očijukali, ali ništa više. Kad se vratio u Škotsku, nismo čak ni ostali u
kontaktu. Nije mi ništa značio i nisam znala da je Nate išta naslutio. Da je imalo
sumnjao da osjećam nešto za nekoga drugog. "Nisam ništa učinila", uvjeravala sam ga.
"Nikad te nisam prevarila."
"Znam da nisi", uzvratio je Nate. "Ali nije bila stvar u tome. Mislio sam da sam te
izgubio, htio sam se izvući na vrijeme, prije nego što me ostaviš. Adele me uvjerila da
to ne činim."
Tako što je spavala s tobom?
"\ ne, ne tako što je spavala sa mnom, znam da to misliš. Rekla mi je nekoliko
jednostavnih, ali istinitih stvari. I zbog toga sam odlučio i dalje pokušavati i ne odustati
od tebe. Tako je mudra... Bila mudra. Bila... Stalno zaboravljam da je nema. Da je..."
Umrla. Ta hladna, teška riječ, tako neumoljiva i konačna. "Preminula", "otišla", sve su
to bili prijevodi koji su govorili da je učinila nešto zbog čega je više nema ovdje. Da
nije samo stala. Da je završila putovanje. Umrla.
"I ja. Ne kod kuće nego, znaš, na poslu. Sve teče normalno, a onda me nazove Tegan i
sjetim se i dođe mi da stanem. Katkad mi se čini nepošteno nastaviti život po starom.
Smijati se, zabavljati, čak i odlaziti na posao kad ona ne može. Ne znam kako bih to
opisala. Nikad više neću moći razgovarati s njom. A čovjek ne shvaća što uistinu znači
>nikad više<, sve dok nešto >nikad više< ne može činiti. Pogotovo kad je..." Kad je
sam za to kriv, trebala sam nadodati. Kad sam joj zadala toliko boli ne razgovarajući s
njom, kad mi se želja ispunila i nisam morala više nikad razgovarati s njom.
Imala sam apsolutno pravo izbaciti je iz svog života. Povrijedila me i nisam mogla
razgovarati s njom. Ali Adele nije imala nikoga drugog. I ja sam to znala. Ja sam imala
svoju obitelj koja me, kakva god bila, voljela, koja bi mi dala podršku da mi je bila
potrebna.
Ali Adele nije. Ukrala sam joj jedinu osobu na koju se oslanjala. Adelinih zadnjih
nekoliko mjeseci bili su prazni i usamljeni, a nisu trebali biti takvi. Ja sam bila kriva za
to.
Tjeskoba se spustila na Nateovo lice. "Moram ti nešto reći..." ozbiljno je rekao. Nagnuo
se naprijed u stolcu i spustio laktove na stol skrivajući rukama lice. "Adele mi je poslala
-233-
Pompea
SMS poruku šest mjeseci prije nego što je umrla moleći me da je dođem vidjeti. Nisam
htio, bio sam ovdje, ali čak i da sam bio u Londonu ne bih je otišao vidjeti nakon svega.
Poslije toga me zvala, ali nisam se javljao. Na koncu je sakrila svoj broj pa sam se
javio. Pitala me mogu li se brinuti za Tegan jer ona mora u bolnicu. Rekla je da će
Tegan htjeti ostati sa mnom jer me poznaje i da nema nikoga drugog. Preklinjala me, a
ja nisam htio." Zastao je i progutao knedlu u grlu. "Rekao sam joj da nema šanse da išta
učinim za nju, pogotovo da se brinem za njezino dijete. Još dok sam to govorio mogao
sam čuti kakav sam gad, ali nisam mogao prestati. Nisam. Stalno je ponavljala kako joj
je žao i da će učiniti sve što može da to ispravi ako joj dam priliku i učinim joj samo tu
jednu stvar."
Nisam mogla zamisliti da Nate može biti tako grozan. Ali očito je mogao. Oboje smo
mogli. Kad smo se svađali govorio je gadne stvari, ali nije ih stvarno mislio. On i ja bili
smo grozni jedno prema drugome jer smo pouzdano znali da nas to neće razdvojiti. Ali
biti tako okrutan prema nekome i to stvarno misliti... Nisam mogla zamisliti da je Nate
takvo što u stanju napraviti.
"To je drugi razlog zašto ovo činim. Ne znam što bih učinio da mi je Adele rekla da
umire, ali želim nekako nadoknaditi to što sam je toliko iznevjerio. Nekoć smo bili kao
obitelj, nas četvero, i jedino što sada mogu učiniti je olakšati život njezinoj kćeri."
"Ne činiš to zbog toga jer je tvoja kći? Tvoja krv?"
Nate je spustio pogled na stol. "Volio bih reći da činim to zato", priznao je. "I mislio
sam da ću nešto osjetiti kad je budem vidio i razgovarao s njom znajući da sam joj otac.
Ali nisam. Sviđa mi se, dobro je dijete, ali ne osjećam duboku privrženost. Kad je
pogledam, ne osjećam kao da je čudo života prešlo s mene na nju... Ali to se može
promijeniti budem li provodio više vremena s njom."
"Znači, ostaješ?"
Sporo je kimnuo glavom. "Zasad."
Iskapila sam zadnje ostatke vina, spustila čašu, a Nate je odgurnuo svoj stolac. "Zar se
ne moraš vratiti? Tegan i Luke će se pitati gdje si."
Gledajući Natea kako navlači svoj kaput i omotava crni šal oko vrata, u mislima mi je
zabljesnula riječ inamorato. To me uzdrmalo. Pomisao na tu riječ u sjećanje mi je
dozvala prvi put kad smo zajedno spavali i kako je izgledao poslije toga, prije toliko
godina. Usne otekle od ljubljenja, raštrkana kosa, rumenilo u licu dok je sjedio na
krevetu i gledao me. Bio je presladak tada. Bio je presladak i sada, na drugačiji način.
Kosina njegovih usana, oblik njegovih plavih očiju i neznatno prćast nos i dalje su mi
-234-
Pompea
slali trnce niz tijelo i, premda to nije bio, i dalje sam osjećala da je moj inamorato.
Ljubavnik. Kladim se da je i ta nova žena osjećala isto. Kladim se da je osjećala nalet
uzbuđenja svaki put kad bi ušao u sobu. Znala sam da joj klecaju koljena svaki put kad
pomisli na njihov prvi poljubac. Bila sam sigurna da, kad vode ljubav, duboko u sebi
osjeća da je on "onaj pravi".
Je li i on osjećao isto? Je ii i on bio zaljubljen u nju? Zapravo, shvatila sam, vjerojatno
je to razlog zašto je htio da se nađemo na piću da ubije vrijeme do spoja. Prije nego što
odjuri voditi Ijubav i stvoriti novi niz uspomena s novom ženom.
"Znači, čeka te vrući spoj večeras?" upitala sam nasmijavši se. Uspjela sam zvučati
iskreno, kao da mi ne smeta da mu susret sa mnom služi za ubijanje vremena.
"Ne bih ga nazvao baš >vrućim<. Idemo na večeru."
"Oho."
"Samo ćemo večerati. Ne završavaju svi spojevi u mom stanu, znaš."
"Dobro, lijepo se zabavi."
"Ne očekujem da će biti lijepo. Moram joj reći da to što imamo neće ići."
"Zašto ne?" uzvratila sam ne uspjevši prikriti prizvuk nade u svom glasu.
"Znaš zašto", odgovorio je Nate piljeći ravno u mene. "Jer postoji netko drugi."
-235-
Pompea
TRIDESET PETO POGLAVLJE
Ne volim ga.
Volim ga.
Ne volim.
Volim.
Svijet je bio miran. Bila je sredina noći i sve je odmaralo. Sve, osim mene. Ja nisam
mogla spavati. Nisam mogla spavati već danima. Ne od one večeri kad sam se našla s
Nateom na piću. Ne otkad sam naletjela na njega u John Lewisu, ako ćemo iskreno. Ili
još ranije? Jesam li dobro spavala otkad je Adele umrla? Nisam se mogla sjetiti.
No loše je stanje postalo još gore. Trebali su mi sati da zaspim, a zatim bi se nakon sat,
ili tako nešto, probudila i ležala u noćnoj tišini piljeći u bijeli strop, pokušavajući srediti
misli i osjećaje. Pokušavajući odgonetnuti što mislim, a ne što osjećam; što osjećam, a
ne što mislim. Pokušavajući odgonetnuti volim Ii Lukea ili ne.
Lukeovo umjereno disanje usijecalo mi se u misli. To što je bio pokraj mene otežavalo
mi je razmišljanje. Ili bi disao ili bi se prevrtao u krevetu kao da se razmeće svojim
čvrstim snom. Da nije bio tu, da mu nisam zavidjela što može spavati, možda ne bih
bila toliko kivna na njega. Možda ne, a možda i da. U zadnje smo vrijeme koračali
trnovitim putem. Ništa nije bilo izrečeno, sve je stajalo pod površinom svakog
razgovora, pogleda i dodira. Stvari između nas nisu dobro stajale. Znala sam da je
sumnjičav prema onome što sam osjećala prema Nateu, a ja sam zauzvrat bila
sumnjičava prema onome što je Luke osjećao prema meni.
Za mene su se stvari promijenile kad sam mu rekla "volim te", a on je čekao tjedan
dana sve do izlaska na večeru s bivšim - da mi uzvrati. Istina, rekla sam to jer je u tom
trenutku to trebao čuti, ali rekla sam. Prva. Postala sam ranjiva, otvorila mu se, a on
čak nije mogao ni protisnuti "i ja tebe". Samo je to trebao reći da mi pokaže da mu
nešto značim. I nije to mogao učiniti. Zato sam posumnjala u sve što sam mislila da
osjeća prema meni.
Ne volim ga.
Volim.
Ne volim.
Moje umorne oči bile su uperene u strop dok sam ležala ravno na leđima, teških ruku,
teških nogu, teškog trupa. Pokušavala sam izaći iz svog tijela. Pokušavala sam se
-236-
Pompea
udaljiti od ove stvarnosti, otplutati. Je li se Adele osjećala tako kad je umirala? Je li
osjećala da se udaljuje, molekulu po molekulu? Ili je bilo brzo? Je li bila svjesna da
umire? Je li trenutak prije znala da više neće biti sljedećeg trenutka?
Luke je disanjem prekinuo tišinu i okrenuo se u krevetu nježno se sudarivši sa mnom.
Ruke su mu posegnule za mnom i privukao me k sebi. Zadržala sam dah nadajući se da
se neće probuditi. Da se probudi, mogao bi, kao inače, poželjeti seks. Ni sama nisam
htjela biti u svom tijelu, a još manje da netko drugi bude u njemu. Nisam htjela da me
dira. Nisam htjela da me itko dira, a on pogotovo.
Volim ga.
Ne volim ga.
Volim.
Ne volim.
Privio se uz mene, gurnuo lice u moj vrat, svojim tijelom ukalupljujući moje.
"Hmmm", promrmljao mi je u vrat. Htjela sam ga gurnuti od sebe.
Samo želim biti sama.
Ubrzo je ponovno utonuo duboko u zemlju snova. Maknula sam njegovu ruku sa sebe,
izvukla se iz njegova zagrljaja pa se iskrala iz spavaće sobe. Na pol hodnika stala sam i
otvorila vrata ormara. Hodnik mi je bio uzak jer su duž zida stajali ugradbeni ormari
bijelih vrata koja samo što nisu iskočila koliko su bili pretrpani. Nagurala sam Adeline
kutije u njih po povratku u Leeds i otad ih nisam ni pogledala.
Izvukla sam kutiju na kojoj je Adele napisala "odjeća" i odnijela je na sofu. Nakon što
sam upalila bočnu rasvjetu, zatvorila sam vrata i sjela do kutije. Trebala bih pregledati sve
kutije, pogotovo zato što ih nema mnogo. I hoću, s vremenom, ali počela sam s ovom.
Otvorila sam smeđu kartonsku kutiju i pogledala unutra.
Predmet na vrhu bio je od crnog pliša i odmah sam znala o čemu se radi. Izvukla sam
ga. Tkanina meka i dlakava pod prstima. To je bilo moje, moj crni plišani sako. Davno
sam ga posudila Del za neku poslovnu zabavu. Bio joj je poprilično velik, ali čeznula je
za njim od prvog dana kad sam ga kupila pa nije marila za veličinu. Nosila ga je uz
tamnocrveni satenski grudnjak i najuže sjajne tamnocrvene hlače koje sam ikad vidjela.
Isticao je polugicu od bijelog zlata na probušenom joj pupku.
Pred očima mi je zabljesnula njezina slika kako je tada izgledala: raspuštena plava kosa
padala joj je niz lice i na ramena, šminka joj je naglašavala duge trepavice i isticala oči,
a u ruci je držala moju sjajnu crnu torbicu. Iznenada me zaboljela činjenica koliko je
bila krasna. Te večeri i svake večeri. Pred očima mi je zabljesnula i slika kako je
-237-
Pompea
izgledala kad se vratila pet sati kasnije: cipele u ruci, šminka razmazana na jednom oku,
ruž oblizan od ljubljenja, kosa prošarana mirisima dima različitih vrsta cigareta.
Posrćući, upala je u dnevnu sobu i završila strovalivši se na pod. Bila je raščupana, ali i
dalje lijepa. I dalje krasna.
Zavukla sam lice u tkaninu očekujući da će mirisati na Del. Onako kako je mirisala te
noći. Možda malo njezina opojnog parfema pomiješanog s mirisom njezine kože.
Naravno da nije. Ta je zabava bila prije više od četiri godine i sako je mirisao na
deterdžent kako i dolikuje.
Kad sam pomaknula sako, nešto je zašuškalo. Ponovno sam ga pomaknula i opet se
začulo suho, papirasto šuškanje. Gurnula sam ruke u džepove i u lijevom pronašla
presavijenu omotnicu. Razmotala sam bijelu omotnicu, a na prednjoj je strani čitkim
slovima pisalo:
Kamryn Matika.
Srce mi je stalo snažno tući i nekoliko sam sekundi piljila u debelu bijelu omotnicu u
svojoj ruci. Nisam bila sigurna kako je to moguće. A zatim sam bila uplašena zbog
njezina značenja. I sadržaja. Jer to je bila Adele. Pismo je bilo poput svih drugih pisama
koje mi je poslala, onih koja su ležala nepročitana i uglavnom zaboravljena na dnu
moje ladice s donjim rubljem.
Prst mi je drhtao dok sam ga gurala ispod krilca omotnice otvarajući pismo.
Rasprostda sam petnaest listova papira, svi ispisani Adelinim urednim, pažljivim
rukopisom. Premda šizika, Adele je bila veoma uredna po pitanju određenih stvari.
Bok, ljepotice,
počinjalo je pismo. Gotovo sam joj mogla čuti glas. Gotovo sam mogla osjetiti kako
leži pokraj mene na podu, poduprta laktom, nogu sklupčanih pod sobom.
Dopusti mi da započnem time da ti kažem da te volim. Sigurna sam da za to nisam dobila
priliku prije svoje smrti. Da, ovo je čudno. Sjedim u kući svog oca i pišem ove retke znajući
da me neće biti kad ih budeš čitala. Znam da sam mrtva jer, kao što znaš i sama, ovaj sako
ne bi dobila da je drukčije.
Volim te. Kam. U životu me voljelo samo dvoje ljudi, ti i Tegan. I ja vas obje volim više od
svega.
Ali znam kakva si, Kamryn Matika, tvrdoglava si kučka koja se zatvori kad god stvari
-238-
Pompea
postanu teške. Zato znam da mi nećeš dopustiti da ti objasnim što se dogodilo s Nateom. Ali
ti to moraš znati. Kam, zbilja moraš. Nije bilo to što si mislila da je, nije bila afera, nikad
nismo doživljavali jedno drugo na taj način...
-239-
Pompea
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Nije bilo to što je Kamryn mislila, nije bila afera, nikad nismo doživljavali jedno drugo na taj
način. Nikad nisam čeznula za Nateom, ni romantično ni seksualno, bio mi je drag, vrijedan
prijatelj, gotovo jednako blizak kao Kam. Jednostavno se dogodilo u vrijeme kad je sve bilo tako
zbrkano. Toliko toga se događalo. Već je na početku bilo zapetljano, a na kraju je bilo, koji je ono
jači izraz od zapetljano? Ne pada mi na pomet, ali bilo je tako.
Kamryn nikad nije shvaćala koliko ju je Nate volio. I ona je njega voljela, naravno, ali on bi za
nju učinio sve. Njegova Ijubav prema njoj bila je neizmjerna. Bezuvjetna. Mogla mu je učiniti
gotovo bilo što i on bi joj oprostio. Nisam sigurna koliko je to dobro, ali bilo je tako.
Uvijek bih pomalo osjećala strahopoštovanje kad bih pomislila na to koliko je Nathaniel voli. I
zacijelo je od samog početka to bila Ijubav i s njezine strane, jer bila je grozna prema njemu. Čak
i kad su zapravo prohodali. Sranje kroz koje sam ja morala proći kako bih joj postala
prijateljicom nije bilo ništa naspram onoga kako se odnosila prema njemu. Kako je sarkastična
bila, nezainteresirana, brza na jeziku i izravno gruba. Ali, izdržao je. Pretrpio je sva njezina
sranja i svaki joj dan dokazivao koliko je voli. Često je znala reći da ga ne poznajem, da ne znam
kakav zna biti, da ju je često trebao da mu bude oslonac.
no to nije govorila sa zamjeranjem. Mislim da je to bio njezin način da pokaže da je njihova
Ijubav dvostrana. Dok on nju voli bezuvjetno, ona njega voli na načine koji nisu odmah vidljivi.
Mislila sam da ću umrijeti od sreće onog dana kad mi je rekla da su se odlučili vjenčati.
Ali, Kamryn čak ni tada nije posve vjerovala da je Nate stvaran. Katkad sam to mogla vidjeti u
zabrinutosti koja bi joj se pojavila na licu kad bi odlazio od stola. Uvijek bi se pitala zavitlava
lije, hoće li mutirati u gada koji je želi kontrolirati poput muškaraca iz prijašnjih veza. Brinula je,
stalno i bespotrebno, da će naći drugu. Započinjala bi razgovore o tome traje li Ijubav doista
zauvijek. "Što se dogodi s ljubavlju kad je dvoje ljudi toliko dugo zajedno da se ne mogu sjetiti
razloga zbog kojih su ušli u vezu?" jednom je rekla. "Dobro je biti zajedno, ali to nije najvažnija
stvar na svijetu." Kad je spazila moj izraz lica, kazala je: "Samo se pitam. Smijem se valjda
pitati?"
Taj put kad se to dogodilo, Nathaniel je bio rastrgan. Upravo je odvezao Kam u Leeds, otišla je
onamo poslom. Često je to činio, vozio je onamo pa se vračao natrag u istom danu, jer tako je
mogao provesti sve to vrijeme s njom. A kad je bila spremna vratiti se, opet bi se odvezao onamo
po nju. Nikad to od njega nije tražila, on je to jednostavno želio. Kako bilo, odvezao ju je onamo
-240-
Pompea
pa navratio do mene na povratku, jer mu je Kamryn rekla da to učini. Vidite, brinula se što sam
sama kad je nema pa mu je rekla da, kad se vrati u London, ode provjeriti jesam li dobro. Bio je
iscrpljen. Umor mu se odražavao na svakoj crti lica, odjeća mu je bila zgužvana i koža blijeda,
ali bilo je tu još nešto posrijedi. Nešto ga je mučilo, zadavalo mu bol. Vidjela sam to čim sam mu
otvorila vrata.
Srušio se na sofu i odbio piče koje sam mu ponudila. Rekao je da ne može ostati dugo, samo se
htio uvjeriti da sam dobro.
"Ja sam dobro, ali ti očito nisi. Što je, Nathaniel, što te muči?" upitala sam.
"Ništa."
"Ma nemoj. A zašto onda izgledaš kao smrt?"
Protrljao je rukom oči i načas se zagledao u prazno. Zatim je ispustio glasan izdah. "Mislim da
će me Kamryn ostaviti. Našla je drugog."
"Ne budi smiješan", rekla sam pokušavajući hiti iskrena.
"Istina je. Znam. Poznajem svoju zaručnicu, znam kakva je kad je zaljubljena i nema sumnje da
je upoznala drugog. U zadnje me vrijeme jedva može pogledati u oči, ne želi sa mnom
razgovarati, ne želi se čak ni svađati. Vožnja do Leedsa bila je pakao doslovce petosatna šutnja."
"Nathaniel, ako išta znam sigurno, to je da Kamryn nikad ne bi ugrozila vašu vezu. Ne bi ni
pogledala drugog."
Odmahnuo je glavom. "Užasno loše lažeš, Adele. Ali hvala ti što se trudiš Moram smisliti što ču
učiniti, ali čini se da mi razmišljanje baš i ne ide."
"Zbilja nije ništa učinila", uvjeravala sam ga. "I neće. Kam nije takav tip."
"Ne, nije. Moja bivša je bila. Godinama me varala, i ja sam to podnosio. Ne bih mogao podnijeti
da je Kam takva. Ne poslije... Znam da me ne bi fizički prevarila, ali mislim da je bolje da preki-
nem s njom prije nego što me ostavi."
Bila sam zgranuta. Beznadnošću u njegovu glasu, činjenicom da namjerava okončati vezu.
Morala sam ga natjerati da shvati da je to pogreška. "Gle, Nate, neće te ostaviti. Evo,
pretpostavimo da je doista upoznala nekog. Recimo na poslu. Zapamti, samo pretpostavljamo. I
recimo da je kliknula s tom osobom, da su provodili pauze za ručak zajedno i zabavili se koji put.
I to bi bilo to. Ne bi išlo dalje od toga. Možda bi počela preispitivati neke svoje životne stavove,
ali nikad te ne bi ostavila. Ni zbog koga. Oboje znamo da je u cijelom svom životu voljela samo
tebe."
"Da", rekao je Nate. Provukao je prste kroz kosu. "Zbunjen sam... Hoće li ti smetati ako nakratko
prilegnem prije nego što odem kući?"
"Naravno da neće. Legni, odmori se."
-241-
Pompea
Nathaniel je otišao leći u Kamrynu staru sobu, a ja sam gledala televiziju. Nekoliko sati kasnije,
otišla sam provjeriti kako je. Čvrsto je spavao kad sam čučnula pokraj kreveta. Izgledao je tako
spokojan. Anđeoski. Malo sam se prepala kad su mu se oči odjednom otvorile i iznenada je bio
posve budan i gledao me. Ne znam je li to zato što je izgledao tako prelijep u snu, jesam li
zaboravila tko je ili me jednostavno ostavila pamet, ali učinila sam to. Ja sam kriva za sve.
Poljubila sam ga.
Nathaniel je izgledao iznenađen, a onda je naglo povukao glavu. Od šoka sam se vratila u
stvarnost i sjetila se tko je i da me ne privlači, da sam učinila glupu, groznu stvar. Okrenula sam
se da pobjegnem odande zgrožena činjenicom što sam poljubila zaručnika svoje najbolje
prijateljice, ali uhvatio me za ruku i zaustavio. Bojala sam se dok sam se okretala jer sam znala
da neće vikati na mene, znala sam što će se dogoditi. Ponovno smo se poljubili i tada se
dogodilo. Nije bilo neobuzdano i potaknuto požudom. Bilo je polako. Nježno, s ljubavlju,
prelijepo. Žao mi je, znam da to nije ono što bi Kamryn htjela čuti, ali samo želim objasniti da
nije bilo potaknuto privlačnošću, niti osjećajima koji su se nakupljali vremenom pa ih više nismo
mogli ignorirati. Bili smo dvoje ljudi koji su učinili to što jesu iz različitih razloga. Nijedan
muškarac nije bio tako dobar prema meni već jako dugo. I to kratko vrijeme mogla sam se
pretvarati da je osobi s kojom sam bila stalo do mene i da vodi Ijubav sa mnom, a ne da me
samo tuca. Takva je bila većina seksa koji sam dotad iskusila karanje, seks bez osjećaja. Znam
da je Kamryn to mogla i da je to nije previše boljelo, ali to je zato što je Kam od ranih dana tako
uredila svoj život. Morala je isključiti dijelove sebe kako ne bi patila zbog tiraniziranja i
zlostavljanja koje je doživjela od muškaraca. Meni to nikad nije pošlo za rukom. Uvijek sam bila
previše, kako sam jednom rekla Kam. Doista jesam previše. Previše svega cijelo vrijeme. Nisam
mogla isključiti dijelove sebe bez obzira koliko holi doživjela. I tako bih se svaki put kad sam
imala seks bez Ijubavi jedva uspjela uvjeriti da je to u redu kako se poslije ne bih osjećala
bezvrijedno i usamljeno. S Nateom, tih nekoliko trenutaka, mogla sam se pretvarati da mu je
stalo do mene. To nije bilo stvarno, ali činilo se stvarnim, to kratko vrijeme.
Kad sam se probudila, Nathaniel je bio potpuno odjeven i sjedio je na rubu kreveta. "Žao mi je",
prošaptao je. "Jako, jako mi je žao."
Čak sam i u mraku mogla vidjeti koliko se srami. I ja sam se sramila. " Što sam učinio? Kako ću
sad ovo popraviti? Učinio sam najgoru moguću stvar", rekao je. Znala sam koliko se loše osjeća,
jer sam i ja osjećala tu istu tjeskobu. Samo, meni je bilo puno gore. Ja sam Kam poznavala duže,
vidjela sam kako su se svi ti drugi muškarci prema njoj odnosili kao prema smeću, a sad sam
napravila nešto puno gore od toga, prvo ga poljubivši, a potom vodeći Ijubav s njim. "Kad se
vrati, prekinut ću s njom i iseliti se iz stana. Ionako više ne želi biti sa mnom pa ću joj reći što
-242-
Pompea
sam učinio, ali neću reći da si to bila ti, nego neka cura koju sam upoznao u kafiću i onda ću
otići. Ne mora znati za tebe, ovo ne mora uništiti vaše prijateljstvo."
Nisam mu mogla dopustiti da preuzme krivicu za to. Oboje smo to učinili. A bio je toliko dobar
da je jedino o čemu je razmišljao u svojoj muci bilo kako da ne upetlja mene. Razgovarali smo i
razgovarali dok se nismo složili da to stavimo iza sebe. Da jednostavno zaboravimo. I upalilo je.
Nismo bili privlačni jedno drugom, nijedno nije imalo želju ponoviti to što se dogodilo pa nije
bilo teško.
A onda sam saznala da sam trudna. Odmah sam znala da je on otac i znala sam da nikome ne
mogu reći. Nisam mogla reći Kamryn. A njemu pogotovo. Priznao bi joj i ostavila bi me.
Sebično, znam, ali nisam to mogla podnijeti, nisam mogla podnijeti da me Kam ostavi. Kad je
otišla, to mi je slomilo srce. Znala sam kakva je i da me nikad neće saslušati. Da će to vidjeti
samo kao izdaju, što je i bila. Ali Nathaniel i ja nikad se nismo voljeli na taj način. Samo smo
učinili nezamislivu glupost. I ne mogu reći da želim da se nije dogodilo, jer bih time željela da
nemam Tegan. Bi li Tegan bila Tegan bez svog nosa, bez dara za crtanje, bez svojih neobično
tamno plavih očiju da nije Nateovo dijete? Naravno da ne hi. Nakon svega što sam proživjela sa
svojom obitelji, imati krvnog srodnika koji me voli koliko i ja volim nju bila je najvažnija stvar u
mom životu. Nisam namjeravala zatrudnjeti, ali nijednom nisam požalila zbog toga.
To zvuči grozno i ne krivim Kamryn što je toliko ljuta. Samo se želim ispričati. Voljela bih da
imam vremena da joj to objasnim. Voljela bih da imam dovoljno vremena da pokušam barem
malo popraviti stvari.
-243-
Pompea
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
Kad je pismo završilo, sjela sam na sofu zureći negdje u sredinu sobe. Nisam se mogla
pomaknuti.
Adele je bila ondje sa mnom. Mogla sam je osjetiti. Kao da je sjedila pored mene, a
sada, nakon što je ispričala svoju priču, kao da je čekala moju reakciju. Čekala da čuje
što imam reći, da osjeti što imam izraziti.
Okrenula sam glavu i više je nije bilo. Nije sjedila pored mene na podu, kose raštrkane
oko lica. Majice pripijene uza zategnuto joj tijelo. Nije me gledala sa strahom i
iščekivanjem u svojim sivoplavim očima. Osjećaj da je tu polako je nestao, ispario u
eter, i opet sam sjedila sama u svojoj dnevnoj sobi.
Zašto? Zašto je Nate to učinio? Sad sam znala da je Adele reagirala impulzivno. Bila je
takva, impulzivna i spontana. Prvo djeluj, a poslije razmišljaj. Ali Nate je uvijek prvo
promislio o svemu. Čak i kad je izrekao misao koja se činila trenutačnom, u glavi bi je
već dobrano pretresao. Neki dan je rekao da je bio veoma potišten kad se to dogodilo.
Je li to bio način da si popravi raspoloženje? Vodeći Ijubav s Adele? Je li samo čekao
priliku koja se naposljetku ukazala?
i Lukeom u stanu. Mahnito sam skočila na noge, odjurila do vješalice, zgrabila kaput,
utrpala pismo u džep zgnječivši ga u loptu pa gurnula stopala u Lukeove tenisice ne
mareći za to što su mi prevelike. Spuštajući ključeve u džep, otvorila sam vrata.
Nečujno zatvorivši vrata za sobom, iskrala sam se iz stubišta u pustu zimsku noć.
Stojeći vani u plavocrnoj noći, pozvala sam Nateov broj. Nakon pete zvonjave, javio se
snenim glasom: "Halo?"
"Zašto si to učinio?" upitala sam glasnije nego što sam namjeravala.
" Što? " uzvratio je. Čuli su se prigušeni zvukovi dok se micao u krevetu.
"Zašto si to učinio?" ponovila sam. "Zašto?"
"Kam?" zakašljao se da pročisti grlo. "Četiri su sata ujutro, što radiš?"
"Moram znati. Rekla mi je. Rekla mi je što se dogodilo, znam zašto je ona to učinila.
Ali ne znam zašto si ti. Zašto?"
"Zaboga, Kam, što to radiš? Gdje si?"
"Na ulici."
-244-
Pompea
"Sto?" mogla sam čuti kako se budi i naglo sjeda. "Na kojoj ulici?"
Šmrcnuvši, uvukla sam sluz koja mi je krenula iz nosa zbog hladnoće. "Morala sam
izaći jer spavaju... Zašto? Zašto si to učinio? Jesam li bila tako grozna? Bila sam, zar
ne?" Odjednom sam osjetila kao da mi uteg gnječi unutrašnje organe. Čvršće sam
stisnula slušalicu kako se bol pojačavala. "Žao mi je", uzdahnula sam. "Bila sam grozna
kučka. Znala sam da ćeš me jednog dana htjeti ostaviti jer sam takva kučka."
"Kam, dolazim. Ostani tu gdje jesi. Stižem odmah, dobro?" Potvrdno sam kimnula
glavom.
"Kam?"
Šmrcnula sam. "Da", rekla sam slabim glasom.
"Dobro." Glas mu je bio jasniji i čvršći, očito je stajao. "Stižem odmah."
Gotovo trideset pet minuta kasnije, srebrni Audi koji je vozio moj bivši zaručnik
zaustavio se pred mojom zgradom. Stojeći dotad skupljena uz nadsvođeni cigleni ulaz,
sad sam se ispravila. Sve sam se vrijeme čvrsto držala rukama pokušavajući se zagrijati.
Očito se odjenuo na brzinu: crni donji dio trenirke, zgužvana crna majica i tamnoplavi
flis. Iz tenisica mu nisu izvirivale čarape, nije čak stigao ni razbarušiti kosu u svoju
uobičajenu frizuru pa mu je djelomice bila ulegnuta od sna. Dok sam mu stazom išla u
susret, prešao je pločnik prema mojoj zgradi. Susreli smo se kraj ograde, a na licu mu
se vidjela mješavina zbunjenosti, brige i sna. Nepozvan, divlji, nekontrolirani bijes
pojurio je kroza me. Prije nego što sam znala što radim, ruka mi se podigla i pljusnula
sam ga.
Na licu mu se primjećivao nedostatak iznenađenja kad mu se glava neznatno
pomaknula od udarca i samo je spustio pogled na tlo. Nakratko nismo rekli ništa, a
onda je Nate podigao ruku prema pljusnutom lijevom obrazu. "Ovo se dugo spremalo",
rekao je.
Gurnula sam ga i zateturao je unatrag. "I ovo."
Opet sam ga gurnula i ponovno je zateturao unatrag, ovoga puta završivši na autu.
Htjela sam ga udariti, ali bojala sam se da ga ne ozlijedim. Jer mogla sam, imala sam to
u sebi. Bijes koji je kolao kroza me mogao mu je uzrokovati trajno oštećenje. "Zašto?"
upitala sam. "Zašto si je povukao natrag? Znam kakva je. Znam da je impulzivna. Znam
da bi te poljubila i da time ništa ne bi mislila. Ali zašto si je povukao natrag? Kako si
mogao? Zašto si to učinio?"
Nate je ostao skupljen u svojoj šutnji.
"Zašto, Nate? Zašto si to učinio? Jesam li bila toliko grozna? Nisam htjela. Samo sam...
-245-
Pompea
Bila sam kučka."
Nate je ponovno podigao pogled i zagrlio me. "Ššššš", umirivao me govoreći mi u uho.
"Ššššš", nastavio me umirivati dok nisam prestala govoriti.
"Uvijek sam mislio da ti nije toliko stalo", rekao je Nate i dalje me držeći u zagrljaju.
"U ono vrijeme nikad nisi ovako reagirala. Mislio sam da si otišla jer si se osjećala
izdanom, nisam mislio da te ovoliko povrijedilo. Katkad te teško razumjeti."
"Naravno da mi je bilo stalo. Samo nisam mogla pričati o
tome. Dulje od dvije godine nisam mogla pričati o tome jer bi me to satrlo. I znala sam
da sam ja kriva. Ja sam vas natjerala jedno drugom u naručje."
"Kam, Adele i ja se nikad nismo međusobno privlačili. Bili smo samo prijatelji."
"Ali zašto si je povukao natrag? Zašto si je poljubio? Vodio Ijubav s njom? Rekla mi je,
znaš? Rekla mi je da te poljubila i da je htjela pobjeći, a ti si je povukao natrag. Zašto?"
"Jer..."
Napela sam se u njegovim rukama znajući da će reći da je to učinio jer sam bila đubre.
U krevetu i izvan njega. Da sam bila toliko odvratna prema njemu da mi je morao
nekako vratiti. Toga sam se uvijek bojala, užasavala, zato nisam mogla razgovarati o
tome: to što se dogodilo potvrđivalo je da sam drugačija. Oštećena. Adele i Nate
povezali su se jer sam bila grozna.
"Jer je, nakon što me poljubila, a ja se odmaknuo od nje, izgledala uplašeno. Ugrizla se
za donju usnu, oči su joj se raširile i ta me mala gesta podsjetila na tebe. Na prvi put
kad smo bili zajedno. Poslije si se odjenula i krenula kući, a ja sam te pitao hoću li te
ikada više vidjeti, sjećaš li se ? Okrenula si se, otpuhnula mi poljubac, rekla: >Vidjet
ćemo< i otišla. Trenutak prije nego što si mi otpuhnula taj poljubac imala si taj isti izraz
lica. Izgledala si tako uplašeno i iznenađeno. Ne znam je li ta gesta bila prvo tvoja ili
njezina navika, ali ugrizla si se za donju usnu i premda kratka, bila je iskrena i zaljubio
sam se u tebe. Te večeri s Adele bio sam toliko zbunjen, znao sam da je s nama skoro
gotovo i kad sam ponovno ugledao taj pogled, podsjetio me na trenutak kad sam se
zaljubio u tebe. Htio sam to opet osjetiti. Htio sam voditi Ijubav s tobom kakva si bila
kad sam se zaljubio u tebe, a ne sa ženom s kojom sam živio proteklih šest mjeseci.
Znam da je to bilo pogrešno, ali učinio sam to. Zato sam ti neki dan rekao da
preuzimam svu odgovornost. Učinio sam sebičnu stvar, mislio sam samo na sebe,
pokušavao sam vratiti ono što nisam mogao. Mrzim se zbog toga, ali sve sam vrijeme
mislio na tebe. I ne kažem to samo tako, to je istina. Imala je drugačije tijelo od tvog pa
sam se skoro i osjećao kao taj prvi put s tobom. Eto, to sam učinio Adele. Iskoristio
-246-
Pompea
sam je iz sebičnosti, da meni bude bolje. A onda sam se ponio kao zadnji gad kad ti je
rekla što je učinila. Nije shvaćala da je krivim za nešto što je bila moja krivica. Ne
možeš ni zamisliti koliko se mrzim što nisam riješio te stvari s njom prije nego što je
umrla."
"Mogu", uzvratila sam. "Jer ja se mrzim više."
Nate se malo odmaknuo od mene. "Ni ti nisi? Ali uzela si Tegan... Kako si znala što se
dogodilo one noći?" Izvukla sam zgužvano pismo iz džepa. "Tek sam saznala",
objasnila sam. "Mislila sam da znaš. Pa, zašto bih te zvala u ova doba? Tek sam
saznala."
"Nikad s njom nisi razgovarala o tome?" Niječno sam odmahnula glavom.
"O, Bože, Kam..." Privukao me bliže. "Zašto?" "Nisam mogla ni razmišljati o tome, a
kamoli razgovarati. A i zbog Tegan. Vi ste je stvorili. Imali ste nešto svoje, nešto čijim
ja dijelom nikad nisam mogla postati. Mrzila sam vas zbog toga. Imali ste dijete. Nikad
nisam željela dijete, ali da jesam, željela bih tvoje. Ti si jedina osoba na svijetu s kojom
sam željela imati dijete, a napravio si ga s drugom. I to onom koju sam voljela. Zato
sam morala otići. Nisam mogla ostati znajući da imaš dijete i da si napravio novi život,
s drugom ženom." Bila sam nesuvisla. Sve misli u mojoj glavi željele su iz mene
izletjeti istodobno. "A i mislila sam da imam vremena. Mislila sam da imam nekoliko
mjeseci da se naviknem na pomisao da je opet u mom životu i da ćemo kadtad obaviti
taj razgovor. Ali umrla je. Umrla je tako iznenada. Znala sam da će se to dogoditi, ali
kad se dogodilo... Nisam joj rekla ni zbogom. Nisam joj rekla da mi je žao. Da je ne
mrzim. Nisam joj rekla da je volim. Otišla sam od nje ne znajući da je to posljednji put
da je vidim." Nate me uhvatio dok se ono malo snage koja me držala na okupu, koja je
susprezala moju tugu, rasplinulo. "Grozna sam osoba. Umirala je, a ja joj nisam
dopustila da mi objasni. Previše sam se bojala čuti ono što mi je imala reći. Ali željela
sam se oprostiti od nje. Samo sam se željela oprostiti od nje."
Nate nije rekao ništa dok me držao. Nikad prije to nije morao raditi. Uvijek sam ja bila
ta koja je bila snažna. Brinuo se za mene, sređivao mi život, vodio najdivniju Ijubav sa
mnom. Pružio mi pouzdanje kakvo nikad nisam mislila da ću imati. Ali kad je došla
kriza, ja sam bila ta koja ju je sredila. Ja, koja sam uvijek imala praktično rješenje. Nate
i ja imali smo ravnotežu i premda je vidio one dijelove mene koje nitko drugi nije,
nikad se nije morao nositi s Kamryn u suzama. Kamryn pred slomom.
"Dušo", šapnuo mi je u uho dok sam plakala, dok se sve što sam tjednima osjećala
-247-
Pompea
izlijevalo iz mene u plimnom valu osjećaja. Nisam to više mogla susprezati i izlilo se iz
mene sve odjednom. "U redu je", smirivao me Nate. "U redu je."
Naposljetku su suze stale i drhtala sam cijelim tijelom. Zatim se i ono smirilo pa sam
stajala prazna i presahnula, u Nateovim snažnim rukama.
"Oprosti mi", šapnula sam toliko umorna da sam jedva oblikovala riječi. "Nisam
htjela." Skupila sam dovoljno snage da ga odgurnem i protrljam crvene oči, stideći se
same sebe. Nisam znala zašto sam se tako slomila pred njim. To se dugo spremalo, ali
nisam znala zašto sam se slomila pred njim. Ako sam se pred ikim trebala slomiti, onda
je to trebao biti Luke.
"U redu je", rekao je Nate zabrinutog lica i glasa. "Možeš razgovarati sa mnom kad god
poželiš." Krenuo je prema meni da me ponovno zagrli, ali zakoračila sam izvan njegova
dohvata i ispružila ruke da ga zaustavim, da ga spriječim.
"Ma, sve je ovo sjebano. Ne mogu se ovako slamati pred tobom. Imam dečka kojeg
volim. Pred njim bih trebala plakati, ne pred tobom. Samo sam htjela znati, to je sve.
Nisam se htjela slomiti pred tobom. Ne znam zašto sam se slomila. Valjda zato što si
bio tu, sa mnom."
"Ne odguruj me od sebe", molio me.
"To sam već davno učinila, Nate. Što se prije oboje priviknemo na to, to bolje." Čak
sam i sama ustuknula od hladnoće svoga glasa.
Slabo je kimnuo glavom, jad i bijeda odražavali su mu se na licu dok se okretao.
"Oprosti", izletjelo mi je. Nisam mogla dopustiti da tako ode. Što ako je to zadnji put da
ga vidim? Što ako se ponovi ista stvar kao s Adele? "Nisam to htjela reći. Žao mi je, u
redu? Žao mi je što sam to rekla. Žao mi je što sam te udarila. I što sam te gurala. Žao
mi je zbog svega. Žao mi je."
Stao je otvarajući vrata automobila, okrenuo se prema meni i rekao: "I meni je žao.
Nikad to nisam rekao, ali žao mi je. Žao mi je zbog toga što sam učinio. Što sam uništio
naše prijateljstvo. Što sam uništio tvoje i Adeline prijateljstvo. Što sam te toliko
povrijedio. Iskreno mi je žao."
Kimnula sam glavom. Nate je ostario otkad sam ga zadnji put vidjela. Na licu mu se
odražavalo vrijeme. Bio je umoran. Oči su mu bile krvave, a njegova usta, predivna
usta koja su me upitala da ponovim svoju prosidbu, bila su nevesela ravna crta.
"Uskoro ćemo razgovarati", rekao je.
"U redu", odgovorila sam. Upalio je automobil kad sam otvorila vrata ulaza.
Gore pred stanom, tiho sam otvorila ulazna vrata. Nisam čak ni primijetila da je svjetlo
-248-
Pompea
u dnevnoj sobi ugašeno. Objesila sam kaput na vješalicu i zbacila Lukeove tenisice s
nogu. Bosa, ušuljala sam se u spavaću sobu.
Uplašila sam se kad sam zatekla Lukea, potpuno odjevenog u traperice i debeli plavi
džemper, kako sjedi na ki'evetu. Soba je bila mračna, ali izgledao je kao da me čekao da
se vratim kako bi mogao otići. Primijetila sam da je obuo čarape, ali nije imao cipele.
Nije mogao otići jer sam ja bila u njima.
"Vidio sam Natea vani", tiho je otpočeo Luke. "Sto se događa?" Lice mu je bilo Ijutito,
ali i uplašeno. Ako je gledao s prozora, onda je vjerojatno vidio kako me Nate držao i
milovao mi kosu dok me tješio. Luke je vjerojatno mislio da ćemo se Nate i ja pomiriti.
To nije bilo ni blizu istini. Polako sam krenula prema krevetu, popela se na njega, legla
i sklupčala se u fetalni položaj.
"Zagrli me", zatražila sam.
Luke je oklijevao, a zatim učinio što sam tražila i sklupčao se oko mene. Opustila sam
se uz njega, bio je topao i utješan nakon one hladnoće vani. Stavila sam svoje ruke na
njegove i prsti su mi se počeli odmrzavati.
"Što se događa?" promrmljao je zabrinuta glasa.
Ukratko sam mu ispričala.
-249-
Pompea
"Ja nisam Zlata, ja sam Tegan."
-250-
Pompea
TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Mama Ryn", rekla je Tegan tiho. Toliko tiho da je ne bih ni čula da to nisam čekala.
Znala sam što će reći jer se u zadnja dva tjedna Tegan promijenila. Postala je nemirna.
Navečer joj je trebalo gotovo sat vremena da se smiri. Često bi usred noći došla u moju
sobu i vratila bi se u svoj krevet jedino ako bih sjedila s njom sve dok ne bi ponovno
zaspala. Apetit joj se prepolovio, povukla se u svoj svijet i posvetila crtanju žene koja je
mogla biti jedino njezina majka, ali ako bih je pitala tko je na slici, slegnula bi
ramenima i šapnula: "Ne znam." Znala sam o čemu razmišlja jer i ja sam razmišljala o
istom. I ja sam postala razdražljiva i nemirna moja je nesanica prerasla iz kronične u
kritičnu, noću sam spavala najviše četiri sata danju bih jedva skupila dovoljno energije
da otvorim mejlove. Nisam odgovorila ni na jedan Nateov mejl i poziv.
"Da, Tiga?" odgovorila sam.
Ležala je ispružena na podu ispred televizora bojeći sliku Lukea na poslu. Spustila je
plavi flomaster kojim je punila Lukeovu majicu i oprezno me pogledala. Ružičaste su
joj usne bile zamišljeno iskrivljene, oči blago sužene i zataknula je pramen svoje plave
kose iza uha. Nije ništa rekla, samo me gledala. Potapšala sam se po krilu pokazujući
joj da se popne.
"Znaš li da je Božić?" rekla je oprezno dok se smještala u mojem krilu. Ovila sam ruke
oko njezina tijela i potvrdno kimnula glavom. Božić će biti za nešto manje od tri tjedna,
za pet će dana završiti škola i preko dana će ići Kayeovima. Božićni se ugođaj osjećao
vani, ali i u stanu imali smo maleno drvce koje je stajalo pokraj televizora gdje je
nekad bila vreća za sjedenje; ukrasi su bili postavljeni, žaruljice visjele na prozorima,
čestitke na svakoj ravnoj površini, a Tegan je svakoga dana otvarala čokoladni
adventski kalendar koji joj je kupio Luke ali u nama nije bilo blagdanskog duha. Ondje
gdje je trebalo biti božično uzbuđenje, bila je bol. Uspomene. Još nismo razgovarali o
tome što ćemo raditi na taj veliki dan i svaki put kad bi ga Luke pokušao spomenuti,
promijenila bih temu ili rekla da nisam stigla razmišljati hoćemo li putovati u London
mojima ili nećemo. Božić u Londonu nije dolazio u obzir samo sam mu mazala oči dok
Tegan i ja ne budemo razgovarale kako treba. Nismo to mogle učiniti sve dosada kad je
Luke otišao na tjedan dana u New York poslom (Angeles je razmišljao o otvaranju
trgovine ili franšize ondje, a zbog svojeg je iskustva na američkom tržištu Luke dobio
zadatak pregovarati s velikim dečkima). Odlučila sam pustiti da Tegan prva potegne
-251-
Pompea
razgovor, pričekati i vidjeti sjeća li se dobro ili sam se nepotrebno brinula.
"Da, dušo. Znam da je uskoro Božić", odgovorila sam.
"To je..." Glas joj je zastao u suhom grlu.
"Rođendan tvoje mame", završila sam umjesto nje.
Kimnula je.
"Znam", rekla sam. Adelin je rođendan bio na Božić. Kad je Tegan bila vrlo malena,
imali smo dvostruko slavlje ujutro Adelin rođendan, za ručak Božić, a kad bi Tegan
otišla na spavanje, ponovno bi bio Adelin rođendan pa bismo se Nate, Adele i ja napili
do besvijesti.
"Postoje li u raju rođendani?" pitala je.
"Hm..." Nisam znala. Nikad nisam znala odgovore na ta pitanja. Nisam razmišljala o
njima. Bila sam religiozna, ali nikad nisam razmišljala o tjelesnosti života nakon smrti.
Ako sam i razmišljala o raju, to je bilo u kontekstu toga da bih jednog dana mogla
završiti ondje. Ali nisam razmišljala o tome prolazi li ondje vrijeme. Postoje li
rođendani. A kako nisam razmišljala o tome, nisam znala odgovoriti na ta pitanja. Je li
raj mjesto s velikim bijelim oblacima ili je poput ovoga, samo bolje? Je li to šareni
svijet gdje je sve fantastično i svi su sretni ili je ono što ti želiš da bude? "Hm...
Možda", oprezno sam odgovorila. "Ne vidim razloga zašto ne."
"Ako joj pošaljem čestitku, hoće li je dobiti?"
"Mislim da neće", odgovorila sam nježno.
Tegan mi se privila uz tijelo zakopavši glavu u moja prsa. Ramena su joj se počela
tresti, a onda i cijelo tijelo. Njezini su jecaji polako postajali sve glasniji. Nije plakala
preda mnom otkad joj je mama umrla, od onog dana u hotelu. Nisam znala da će to biti
ono što će potaknuti njezine osjećaje i otkriti rijeke boli koje su tekle kroz nju.
"Žao mi je, srce, ali smislit ćemo neki drugi način da joj pokažemo da mislimo na nju,
dobro?"
Tegan mi je spuznula iz krila i istrčala iz sobe. Stopala su joj lupala tepihom kroz
hodnik do njezine sobe, ali nije zalupila vratima. Nakon što sam se nekoliko minuta
smirivala, ustala sam i pošla za njom do njezine sobe.
Na svom plavobijelom prekrivaču, Tegan je bila skupljena u maleni ružičastoljubičasti
polumjesec koji je podrhtavao dugim i snažnim jecajima. Niz lice su joj se slijevale
suze, a njezine sitne ručice neprestano su ih brisale. Na jastuk pokraj sebe stavila je
sliku sebe i Adele koja je inače stajala na njezinu televizoru.
"Tiga..." započela sam, a onda shvatila da ne znam što bih rekla.
-252-
Pompea
Sjela sam pored nje na krevet i pomilovala joj leđa. Gledala sam u Adelinu sliku, sliku
žene koja se sretno smiješila pokraj svoje kćeri. Gotovo sam zaboravila da je tako
izgledala. Sad kada bih se sjetila Adele, sjetila bih se one sive sjene iz bolničke
mrtvačnice.
"Zašto se moja mama neće vratiti?" upitala je Tegan kroz jecavi plač. "Jesam li bila
zločesta?"
"Nisi, dušo", rekla sam. "Tvoja je mama bila bolesna."
"I ti si bila bolesna", rekla je.
"Znam, ali ja sam imala drugačiju vrstu bolesti. Tvoja je mama bila jako, jako bolesna i
nije mogla ozdraviti. Željela je biti ovdje, ali bila je previše bolesna."
"Želim da se vrati", bila je uporna.
"I ja to želim." U glavi mi je zaiskrila misao. "Tiga, jesi li ti mislila da će se tvoja mama
vratiti?"
"Da", šapnula je kimnuvši glavom i ispustivši još koji jecaj. "Možda joj se u raju ne
svidi pa se vrati. Možda joj se Leeds svidi više."
Adele i ja smo joj odlično objasnile što je smrt, zar ne? "Žao mi je, srce, tvoja se mama
neće vratiti. Nikada."
Jecanje i popratno naricanje postali su još glasniji i žalosniji. Boljelo me jer sam znala
kako se osjeća. Znala sam da je ta spoznaja, to konačno prihvaćanje činjenice da više
nećeš vidjeti tu osobu, poput mača koji probija srce. Uhvatila sam Tegan u zagrljaj,
držala njezino toplo tijelo uza se pokušavajući je omotati utjehom. U glavi mi je
zabljesnulo sjećanje, koje se potom polako oblikovalo u čvrsti stup svjetla među mojim
uspomenama: Tegan je imala mjesec dana. Adele me zatražila da joj pripazim kćer dok
se ona tušira. Smjestila sam se na krevet u Adelinoj spavaćoj sobi zureći u bijelo plavu
dječju nosiljku. Tegan je još uvijek bila ružičasta i naborana, s najfinijim pokrovom
svijetle kose na glavi prekrivenoj mrljama. Adele ju je odjenula u plavo odijelce.
Spavala je pokrivena dvjema bijelim dekama. Uskomešala se čim je njezina majka
zatvorila vrata kupaonice, gotovo kao da je znala da je mama otišla na dalje od metra.
Upalio se tuš, Tegan se probudila i ispustila najglasniji plač koji sam ikad čula. Na
trenutak sam se zaledila uvjerena da će prestati, ali nije njezina razjapljena usta nisu
pokazivala znakove popuštanja, oči su joj bile sasvim stisnute, a lice joj se punilo
crvenilom od plača. Posegnula sam u nosiljku, maknula deke i podigla je. Bila je
nevjerojatno lagana. Već sam je bila držala u tih mjesec dana od rođenja, ali stalno sam
-253-
Pompea
zaboravljala kako je lagana. Smjestila sam vrišteći zavežljaj u svoje naručje i ljuljala je
utišavajući je, želeći da shvati da će joj se mama brzo vratiti pa će moći još jesti bude Ii
htjela. Do vremena kad se Adele, mokre kose, vratila, Tegan se prestala derati i micala
usnama prema meni, zureći u mene svojim nefokusiranim očima kao da ću joj otkriti
tajne svemira. "Opet mi reci da ne želiš djecu", prošaptala je Adele vraćajući se u
krevet, liježući i pokušavajući malo odspavati.
"Ovako sam te ljuljala kad si se rodila", izgovorila sam u Teganinu kosu. "Izgledala si
tako smiješno kad si se tek rodila, kad si bila mala beba, u bolnici. Pomislila sam, Bože,
jesu li nam dali pravu bebu? Zbilja izgleda smiješno. Ali onda si se nasmijala i
izgledala si baš poput svoje mame, lijepa poput nje, i znala sam da si sigurno njezina.
Naša. Jer bila si i moja, znaš? Bila si moja mala Tiga. Čak i dok me nije bilo, cijelo sam
vrijeme mislila na tebe. Nosila sam tvoju sliku u novčaniku i kad bi me ljudi pitali
>Tko je to?<, rekla bih: >To je moja mala Tiga<. Zao mi je što tvoja mama nije ovdje,
Tiga. Voljela bih da jest. Svakog dana poželim da jest i znam da će se biti teško
naviknuti na to da je nema. Zašto ne bismo Božić prozvale Adelinim danom? Tvoja se
mama zvala Adele, to znaš, zar ne?"
"Da", prošaptala je.
"Dobro, onda ćemo imati Adelin dan. Izradit ćemo posebne čestitke za Adelin dan i
poslati ih svima koje znamo. Možemo je nacrtati, pokazat ću ti slike iz svojih
fotoalbuma. Možemo čak i napraviti posebni >Sve u lonac< samo za tu priliku? Što
kažeš?"
"Hoće li Luke doći?" Prestala je plakati i to je već bilo nešto.
"Neće. Bit ćemo samo ti i ja. Dečkima je ulaz zabranjen!"
"A što je s gospodinom Nateom?" upitala je.
"Bljak! Ne! On je dečko! Dečkima je ulaz zabranjen! A da ne bismo sasvim propustile
Božić, slavit ćemo ga idući dan. I tada ćemo otvarati darove."
"Luke može doći taj dan, zar ne?" pitala je Tegan.
"Ako ti to želiš", rekla sam.
"Želim. I gospodin Nate."
"Zbilja? Zašto?" To nisam očekivala čuti od nje. Nate je bio ljubazan prema njoj onih
tri ili četiri puta kad ga je vidjela nakon njihova prvog susreta, ali nije bio Luke. I svaki
put kad je navratio, nije se zadržao duže od deset minuta. Zašto bi željela tako važan
dan provesti s njim?
"Tebi se sviđa", rekla je jednostavno, šmrcajući suze.
-254-
Pompea
"Ali on ne mora doći na naš Božić ako se tebi ne sviđa", rekla sam s prizvukom panike
u glasu. Nisam ga vidjela od našeg sukoba na ulici prije dva tjedna. Nisam razgovarala
s njim niti sam mu odgovarala na mejlove aktivno sam ga izbjegavala. A ni Luke ga
sasvim sigurno ne bi htio ovdje.
"Sviđa mi se. Smiješan je." To me je još više iznenadilo. Sto je učinio da je ona
zaključila da je smiješan?
"U redu. Vidjet ću može li doći. Ali možda neće biti slobodan pa se ne smijemo
uzrujati ne bude li mogao doći."
Privukla sam je još bliže k sebi. Mirisala je po cimetu i trešnjama iz pjenušave kupke
koju joj je Luke kupio. Nisam je voljela vidjeti uzrujanu. Nisam voljela znati da je boli.
Dakako da ju je boljelo, ali život je bio lakši kad bih se pretvarala da Tegan ne razumije
što se događa.
"U redu je plakati, znaš", rekla sam. Prekinula sam je u tome. Nisam to učinila
namjerno, ali osjećala sam se bolje kad je prestala. Plakanje je dobro može biti
neugodno za onoga tko sluša, može učiniti nemoćnim i nemirnim onoga tko svjedoči
slomu ali plakanje je dobro. Plakanje je prihvatljiv ispušni ventil, čak i ako se zbog
njega osjećate sirovo i prazno iznutra, ipak je bolje od gomilanja jada u sebi. Nisam
htjela da Tegan izraste u Ijutitu i ogorčenu osobu jer joj je uskraćena mogućnost da
izrazi svoju tugu. "Ako si tužna zbog svoje mame ili ako ti nedostaje, možeš plakati
kad god želiš. A možeš i pričati o njoj kad god poželiš." Milovala sam duge, fine niti
njezine kose. "U redu je da ti mama nedostaje. Znaš, ja to razumijem i slušat ću te što
god budeš željela reći."
"Idem sad spavati", promrmljala je.
"Dobro, zlato."
Niječno je odmahnula glavom i neveselo se zahihotala. "Ja nisam Zlata, ja sam Tegan."
To je bila njihova šala, nje i njezine majke. "Jesi li sigurna? Zaklela bih se da se zoveš
Zlata."
"Ne, zovem se Tegan."
"Dobro, Tegan, pođi na spavanje. Ja ću još malo sjediti ovdje, ako ti ne smeta, a onda
nam idem spremiti ručak."
"Dobro." Spuznula je s mog krila i zavukla se pod pokrivač okrenuvši mi leđa. Otišla
sam do prozora i navukla plave zavjese kako bih zamračila sobu od podnevnog sunca.
Sjela sam na pod uz njezin krevet gledajući je kako spava, kao što sam znala činiti
usred noći. Išla je na satove karatea, priključila se nogometnom klubu, razgovarala sa
-255-
Pompea
mnom i s Lukeom kao odrasla, ali neprestano sam zaboravljala da je krhka. Oduprla
sam se nagonu da joj maknem kosu s blijedog, uskog lica i samo gledala kako joj se
crte lica opuštaju dok joj se disanje usporava i tone u san. Jadna krhka Tegan. Moja
jadna, jadna beba.
"Molim? I molim?" glasio je Lukeov odgovor kad sam mu priopćila plan za Božić i
Stjepanje. Nismo ga vidjele dva dana od povratka iz Amerike jer je bio u Londonu na
sastancima u vezi New Yorka. Grozila sam se toga da mu kažem i odlučila da je
najbolje obaviti to bez Tegan, što je značilo na poslu.
Stajao je iznad mog stola, prekriženih ruku, markantan u ta mnosivom odijelu, bijeloj
košulji i plavoj kravati. Uvijek me čudilo što unatoč broju sati provedenih na poslu i
vremenu provedenom kod nas doma i dalje uspijeva održati uredan izgled. Glava mi se
polako dizala do Lukeova lica, a kad su nam se oči susrele, moji su se strahovi ostvarili
neobična jantarna boja njegovih očiju dodavala je plamen pogledu koji je prema meni
ispaljivao optužbu
i nezadovoljstvo. Nije bio samo ljut, bio je i duboko povrijeđen vilica mu se počela
sporo pomicati lijevodesno.
"Ne mogu provesti Božić s vas dvije, ali Stjepanje mogu provesti s tvojim bivšim?"
zaključio je Luke nakon što nisam odgovorila na njegova pitanja. Pogledao je preko
ramena prema staklenom zidu mog ureda, zatim u strop, a potom vratio svoj
neoduševljeni pogled na mene. "Je li ovo možda skrivena kamera? To je jedino
objašnjenje za ovo što se događa."
"Moram to učiniti za Tegan. Moramo biti same na Božić. A ona je predložila da Nate
dođe na Stjepanje, ne ja."
"A da svratim navečer?" upitao je američkim nazalnim glasom tjedan dana u New
Yorku opet je izvuklo tragove njegova američkog naglaska.
"Luke, ne. Ovo činim za Tegan. To je rođendan njezine mame, prvi veliki događaj
otkad je Adele... otkad je Adele... umrla. Ne mogu vjerovati da ne shvaćaš koliko je to
važno."
"Vidim. Samo što... Ni ja nemam obitelj, sjećaš se? Božić najčešće provodim u New
Yorku s prijateljima, ali ove sam ih godine odbio jer sam mislio da imam obitelj s
kojom ću ga provesti."
"I imaš, samo ne dvadeset petog."
Lukeovo se lice namrštilo, a usne razvukle u Ijutitu ravnu liniju.
-256-
Pompea
"Što želiš da učinim. Luke? Da te stavim ispred svog djeteta?"
Na trenutak je mislio reći da. Vidjela sam mu to na licu, u očima, u načinu na koji su
mu se usne trznule.
"Želiš li da budem takva osoba? Želiš li hodati s takvom ženom?" dometnula sam kako
bih ga zaustavila da ne kaže nešto što ne misli. "Ne treba mi ovo, znaš? Taj će dan biti
dovoljno težak i bez toga da se brinem hoćeš li me ostaviti zato što ne možeš biti tamo.
Žao mi je, Luke, ali Tegan je na prvom mjestu. Tek sad postaje svjesna činjenice da se
njezina majka neće vratiti, neću je iznevjeriti kršeći obećanje. I nije mi žao što sam to
obećala."
Crni telefon na mom stolu zazvonio je, pogledala sam zaslon da vidim broj. Nisam ga
prepoznala pa sam podigla slušalicu i prinijela je uhu. "Kamryn Matika, kako vam
mogu pomoći?" Luke je stajao i gledao me.
"Ja sam", rekao je Nate.
"Oh, bok", rekla sam. Temperatura u prostoriji iznenada je porasla. Stisnula sam telefon
jače uz uho kako Luke ne bi čuo njegov glas ili ono što govori.
"Znam da si na poslu pa ne možeš dugo razgovarati, ali ne javljaš se na mobitel kad te
zovem i ne odgovaraš na mejlove", rekao je. Govorio je bez optuživanja i, zapravo,
jedino što sam prepoznala u tonu njegova glasa bilo je razumijevanje. "Želio sam
razgovarati s tobom u vezi Božića."
"Oh", uzdahnula sam.
"Znam da je Adclin rođendan, odnosno, ovaj, bio bi Ade lin rođendan pa sam se pitao
što ćete raditi? Tebi i Tegan će biti teško pa sam te htio pitati želiš li da provedemo dan
zajedno kao nekad?"
"Zapravo sam te baš mislila nazvati u vezi toga", pogledala sam u Lukea koji je
izgledao poput reklame za nezainteresiranost, naslonjen na rub stola, listajući stranice
za novi broj časopisa koje su stajale u mojoj košarici za spise.
"Doista?" Nateov je glas živnuo.
"Da, Tegan i ja provest ćemo dvadeset peti same, ali ona je pitala jesi li slobodan
dvadeset šestog kad slavimo Božić."
Luke je zastao na posebno zanimljivoj probnoj stranici s popisom koncesija koje imamo
u raznim Angeles trgovinama i pročitao je više puta čekajući Nateov odgovor.
"Hoće li Luke biti tamo?" pitao je Nate.
"Naravno."
-257-
Pompea
"Onda ne mislim da je to dobra ideja. Sto ti kažeš? Premda bih to volio, mislim da se
nas četvero ne bismo dobro proveli. A što misliš o tome da dođem na Badnjak i
donesem vam darove?"
"Može", rekla sam s olakšanjem. S velikim olakšanjem. Ne samo zato što bi Luke
proveo cijeli dan i vjerojatno cijeli predstojeći mjesec u lošem raspoloženju, nego i
zato što nisam željela biti s Nateom. Elementi naše veze naše pokojne veze promijenili
su se sa spoznajom zašto je spavao s drugom. Nije to učinio iz zlobe, na to ga je
potaknula usamljenost. Mogla sam razumjeti te osjećaje. Osjećala sam se tako mnogo
puta u životu, a to što je on bio usamljen dok je bio sa mnom... To je govorilo mnogo o
meni. Moj stalni strah da sam ga ja natjerala na taj čin bio je opravdan, ali bila sam u
krivu u vezi načina na koji sam to učinila. Ne svojim zanovijetanjem, nego
povlačenjem od njega. Napustila sam ga, učinila da se osjeća usamljenim. Naravno, to
ne znači da je morao spavati s drugom, ali i on je samo čovjek. Svi smo činili glupe
stvari u trenucima slabosti: ja sam koketirala s muškarcem iz Škotske s kojim sam se
zbližila na poslu; zamalo sam spavala s Tedom onaj put u hotelskoj sobi. Sad sam znala
malo više o Nateu, a ta je mrvica znanja bila opasna.
"Onda, Badnjak", rekao je. "Mogu li te vidjeti prije toga?"
"Hm, ne znam je li to dobra ideja", odgovorila sam nakon što sam postrance pogledala
Lukea koji je još uvijek čitao popis koncesija Angelesa.
"A Tegan? Mogu li nju vidjeti prije toga?"
"Ako želiš. Mogu je dovesti kod tebe doma na sat ili dva." Nije bilo nikakve šanse da to
učinim, no ovo je bio test je li doista želio vidjeti Tegan? Ili je želio vidjeti mene?
"A mogu i ja doći do vas, a ti izađi na sat vremena?" odgovorio je. "Bit će lakše radi
nje."
"Znaš da neću pristati na to."
"Možda ne sad, ali s vremenom bi mogla. Doista je iskreno želim vidjeti. I tebe,
naravno."
"Nate, zauzeta sam."
"On je tu, zar ne?"
Uzdahnula sam. "U redu, nazvat ću te, možda možeš doći za vikend, vidjet ću je li
Tegan raspoložena."
"Dobro. Vidimo se uskoro."
"Bok, Nate."
-258-
Pompea
"OK, malena, volim te, bok." Kad je poklopio, telefon je učinio klik. BUM! učinila je
moja glava dok sam u sebi ponavljala što je rekao. Drhtavom sam rukom spustila
slušalicu.
"Dolazi li on za Božić?" pitao je Luke.
Odmahnula sam glavom bojeći ga se pogledati u slučaju da mu moje lice ne oda ono što
mi se zbivalo u glavi. Nate je to rekao tako Iako. Kao da to nije velika stvar. Dvije riječi
ubačene u razgovor. To je uvijek govorio dok smo bili zajedno, uvijek je tako
završavao naše razgovore. "On je, hm, zauzet, vjerojatno ide kod roditelja. Doći će na
Badnjak samo da Tegan donese darove."
"Ryn?" otpočeo je Luke. Okrenula sam se prema njemu nadajući se da moje lice neće
odati što mi je Nate učinio. Lice mog dečka nabralo se u stidljivi osmijeh, a ljutnja je
nestala. "Žao mi je što sam maloprije bio takav glupan. Razumijem, samo sam razoča-
ran, to je sve."
"Znam."
"Ne, ne znaš. Prvi put u životu imam obitelj, imam tebe i dijete, a nikad nisam imao
dijete koje mogu razmaziti za Božić. Znaš li koliko sam bio uzbuđen? Božić je vrijeme
za obitelji i želio sam biti s vama dvjema. Ali i dvadeset šesti će biti u redu. Bit će
sjajan, zapravo."
Potvrdno sam kimnula glavom.
Provjerivši da se netko ranije nije vratio s ručka i gledao u moj i Betsyn ured. Luke se
nagnuo naprijed i hitro me poljubio. "Vidimo se večeras, malena."
"Da, vidimo se večeras."
Izašao je iz ureda. A kad je otišao, udaranje se mog srca zbog onoga što je Nate rekao
povećalo. Mogla sam to ponoviti u svojoj glavi, staviti pod svjetlo poput dragocjenog
dragulja pregledavajući njegove savršene plohe. "Volim te, malena, bok." Nateov mirni
glas koji mi govori da još osjeća ono što je prije osjećao, to nisam očekivala.
Pretpostavljala sam da još uvijek osjeća nešto prema meni, ali rekao je da me voli.
Volim li ja njega? Ako ga volim, što će to značiti za naš život? A bit će naš život. Koga
ću izabrati nije bilo samo pitanje s kim ja želim biti, Teganini su osjećaji bili jednako
važni kao i moji. Da nje nema, znam koga bih izabrala. Odlučila bih u sekundi.
Oglasio mi se mobitel na stolu pokraj miša. Kad sam otvorila Lukeovu poruku, pisalo
je:
-259-
Pompea
Zaboravio sam reći, volim te : )
Izbrisala sam poruku i zamalo bacila mobitel natrag na stol.
Znam li doista koga bih izabrala? Znam li?
-260-
Pompea
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
Osvanuo je Adelin dan i Tegan je ustala iz kreveta prije nego što se svjetlo uspjelo
probiti i proviriti kroz noćno nebo.
Zvuk njezinih koraka niz hodnik prenuo me iz laganog sna nakon što sam većinu noći
tonula u njega pa se opet budila. A kad se na vratima pojavila njezina glava, s mukom
sam se uspravila i žmirkajući dolazila k sebi.
"Smijem li ući?" upitala je Tegan.
Sve vrijeme koje smo živjele zajedno nikad nije pitala smije li ući u moju sobu pa mi
nije bilo jasno odakle se pojavila ta iznenadna rezerviranost. "Naravno", odvratila sam.
Polako je ušla, popela se na krevet i uvukla pod moj pokrivač.
"Želiš li prvo doručak ili svoj dar?" obgrlila sam je rukom dok sam govorila povlačeći
je u zagrljaj u koji se tako skladno uklapala.
"Dobit ću dar?" pitala je.
"Da, naravno, gospođice. Danas je Adelin dan što, naravno, podrazumijeva dar. Kasnije
možemo doručkovati i možeš nazvati baku Faith. Kako god ti odlučiš."
Teganine su se oči raširile dok je razmišljala što učiniti. Obilje mogućnosti. "Dar",
prošaptala je nakon mnogo mozganja i zavrtanja usnica.
"Dobro", rekla sam. Pomaknula sam se u krevetu, otvorila ladicu na vrhu noćnog
ormarića i izvadila njezin dar, zlatnu kutijicu omotanu crvenom vrpcom. "Izvoli."
Teganine su se oči još malo raširile dok je objema rukama uzimala kutijicu. Sjela je
zureći u nju, s blagim iščekivanjem na srcolikom licu. "Što je to?" upitala je.
Bilo koje drugo dijete dosad bi već otvorilo kutiju, ali ne i Tegan. Ona je morala
promisliti i saznati sve što može prije nego što zaroni naglavačke. I ja sam bila takva,
uvijek pomalo oprezna, a Adele, Adele bi otvorila kutiju istog trena kad bi shvatila da
je za nju. To se događa kad si romantičan u duši, nagađala sam. Vjeruješ u stvari poput
Ijubavi na prvi pogled i savršenih poklona.
"Otvori i saznaj", savjetovala sam je.
Tegan se nekoliko sekundi nije pomakla, a zatim se počela igrati vrpcom pokušavajući
je odvezati, dok nije shvatila da će se cijela stvar sama razvezati, poput bijelih vezica na
njezinim omiljenim tenisicama, ako povuče za jedan kraj. Pažljivo je podigla poklopac
kutijice i pogledala u nju.
-261-
Pompea
"Je li to stvarno za mene?" upitala je, a glava joj se podigla pogledavajući moje lice u
potrazi za naznakom koja bi govorila da bih se mogla predomisliti. Potvrdno sam
kimnula glavom.
Posegnula je u kutijicu pažljivo, kao što čini većinu stvari, i s podloge od plave svile
podigla zlatni lančić s kojeg je visjela pločica. Netremice je gledala u pločicu, podigla
je sve do lica pa pomno proučila tamnu, holografsku sliku na njoj.
"To smo ja i moja mama", rekla je konačno.
"Tako je", odgovorila sam. Dala sam kopirati sliku Tegan i Adele na pločicu.
"Mogu li ga stalno nositi?" pitala je zureći u lančić u svojim rukama.
"Ako želiš. Ti odluči."
Pružila mi ga je da joj ga stavim. Uzela sam lančić od nje i rekla; "Podigni kosu da ti ga
mogu zakvačiti odostraga", a onda ga stavila oko njezina tankog vrata.
"Evo", rekla sam kad sam završila. Pustila je kosu da padne natrag na svoje mjesto i
dok su joj plavi pramenovi dodirivali ramena, zapitala sam se bih li je trebala odvesti na
sisanje.
Nisam to učinila zadnjih nekoliko mjeseci jer mi, da budem potpuno iskrena, nije palo
na pamet. Ja sam svakih osam tjedana išla na ravnanje i šišanje kose, ali nisam zapazila
da bi Tegan isto mogla trebati šišanje. Nisam primijetila da su joj ispucali vrhovi, a kad
sam joj navečer prala kosu, uvijek bih stavila regenerator. Uostalom, pristajala joj je
tako duga kosa koja joj je padala do polovice leđa. Kad se bavila sportom, zavezala bih
joj je u rep, zamotala u punđu i učvrstila ukosnicama. Kad bi je nosila raspuštenu,
odgovarala je obliku njezina lica i blagoj nakrivljenosti očiju čineći je ljepšom, ako je
to bilo moguće. Katkad je tražila da joj spletem riblje kosti (naposljetku sam shvatila da
je mislila na pletenice koje sam joj plela kad je bila mala). Čuvala sam ih za posebne
prigode jer je pletenje pletenica u pravilne redove oko lica oduzimalo mnogo vremena.
Stajale su joj bolje nego Bo Derek u Desetki, a Tegan se sviđalo kad bih joj ih rasplela
pa joj je kosa bila valovita.
Pomilovala sam joj kosu i osmjehnula se dok je ona gledala u medaljon. Sviđala mi se
Tegan s dugom kosom, ali što bi Adele željela? Što bi Adele mislila o tome da Tegan
ima kosu dulju od ramena? Ona bi kćerinu kosu uvijek odrezala kad bi dosegla bradu.
Tegan se nije žalila, a nije se žalila ni sad kad joj je kosa bila duga, ali što bi Adele
rekla?
Je li to važnot pomislila sam buntovnički. Kad se sve zbroji i oduzme, je li važno što bi Adele
željela? Ona nije ovdje. Brzo iza tih buntovnih misli pojavila se krivnja. Luke mi je prije
-262-
Pompea
nekoliko dana posadio to sjeme pobune u glavu.
Naglas sam razmišljala u koju školu bih trebala upisati Tegan, hoću li se morati
preseliti da budem u odgovarajućoj četvrti
i trebam li to učiniti sad? Ali zar Horsforth nije bila dobra četvrt Leedsa? Objasnila sam
Lukeu da nisam uopće razgovarala o tome s Adele, nisam znala želi li Adele da njezina
kći ide u žensku školu gdje su učenice navodno postizale bolje rezultate nego u
miješanim školama ili u miješanu školu gdje će naučiti da će se u stvarnom svijetu
ionako morati natjecati s muškarcima.
Luke je poslušao sve što sam imala reći na tu temu, a onda je odgovorio: "Ti nisi
Adele."
Bila sam uvrijeđena. Je li doista mislio da sam toliko glupa da vjerujem da bih je mogla
zamijeniti u Teganinu životu? Zar mu nisam već mnogo pura objasnila da je moja
najveća briga upravo ta što ne mogu biti Adelina zamjena? "Znam to", odgovorila sam.
"Pa onda prestani pokušavati biti ona", rekao je iz mojeg kreveta. Radio je na laptopu, a
ja na računalu. "Zoveš Tegan svojom kćeri, onda se i tako ponašaj. Prestani nagađati što
bi Adele željela i učini ono što ti želiš. Ona je sada tvoja odgovornost, ne Adelina."
Namrštila sam mu se pa je odmaknuo laptop i podigao obrvu čekajući odgovor. "Znam
da je moja odgovornost", najposlije sam rekla.
"Ne kažem da ne preuzimaš odgovornost za nju, Ijubavi, nego želim reći da se čovjek
ponekad vrlo lako zablokira. Možeš toliko brinuti o tome što bi Adele učinila da u
stvarnosti ne napraviš ništa. I, mrzim što ću to reći, ali to je krajnji uzmak, zar ne? Ako
stvari pođu po zlu, ne moraš prihvatiti da si donijela lošu odluku nego reći da je to ono
što bi Adele htjela, a ne da si zabrljala."
Ugrizla sam se za donju usnicu i odvratila pogled. "Ne činim to."
"Ja bih, da sam na tvom mjestu", priznao je. Protegnuo se i počešao svoja gola prsa.
"To je pravi džoker. Ne znam tko ga ne bi iskoristio da ima nekoga koga može okriviti
svaki put kad nešto pođe po zlu?"
"Dajem sve od sebe", odgovorila sam osjećajući se kritizirano i prozvano premda
uistinu to nikad nisam pomislila. Tegan je bila Adelina kći pa naravno da ću napraviti
što god treba da je odgojim onako kako bi to Adele htjela. Ali imao je pravo sad je bila
moje dijete. Moje breme. Moja nada. Moja Ijubav. Sve, dobro i loše, ovisilo je o meni.
Odsad pa nadalje, crte osobnosti koje razvije, navike, slabosti, način na koji obavlja
stvari bit će rezultat onoga što će uslijediti. Rezultat života sa mnom.
Ponovno sam pogledala Tegan i strah mi je izazvao metež u glavi i grudima. Kad sam
-263-
Pompea
previše razmišljala o tome, imala sam se potrebu sakriti. Zavući se ispod pokrivača i
sakriti dok sve ne prođe. Nikad nisam imala potrebu biti tako definirana. Biti nečijom
majkom. Nikad nisam imala nagon ili potrebu za rađanjem; nekoga da ovisi o meni. Da,
brinula sam se o Nateu, ali jedino zato što se on zauzvrat brinuo o sebi. Ako bih ga
zaboravila jednu večer i izašla van, ne bi skapao od gladi. Znala sam sve to kad sam se
pristala brinuti o Tegan, ali u ovakvim bi me trenucima, trenucima kad bi bila potpuno
ovisna o meni, ne samo zbog svoje tjelesne dobrobiti, nego i emocionalne, sve to
ponovno pogodilo. Ja sam odgovorna. Za sve. Sve vrijeme. Zauvijek.
"Idemo onda, gospođice, moramo mnogo toga obaviti, ne možemo cijeli dan ležati u
krevetu."
Teganino je lice nestalo iza osmijeha. Zbacila sam prekrivače i Tegan je skliznula s
kreveta, a nakon nje i ja. "Idemo obaviti pozive i doručkovati."
"Dobro", odgovorila je.
U dnevnoj sam sobi dodala Tegan telefon. Pritisnula je tipku za brzo biranje s oznakom
"M&T". Bilo je tek šest sati ujutro, no moja je mama očito čekala njezin poziv jer je
Tegan gotovo odmah rekla: "Halo, bako Faith... Dobro..." Nasmijala se svojim zvonkim
smijehom i odgovorila: "Rekla si sretan Adelin dan." Osmijeh joj je postao još širi dok
sam slušala blage zvuke majčina glasa u telefonu.
Kad sam rekla majci za Adelin dan, podržala me više nego Luke. Rekla je da će nam
ispeći tortu ako želimo, ali odbila sam ponudu. To je bilo lijepo, ali nepotrebno. Baš
kad sam je pozdravljala, mama mi je rekla: "Znaš, Kamryn, tvoj otac i ja smo jako
ponosni na tebe."
"Molim?" odgovorila sam šokirana što je moja mama rekla takvo nešto o meni. Naš je
odnos bio definiran mojim nevjenčanjem. Činjenicom da sam ih osramotila pred
prijateljima i širom obitelji tako što se nisam udala, nikad im zapravo ne objasnivši
zašto.
"Tegan je velika odgovornost", nastavila je mama. "Veoma sam se iznenadila kad si
nam rekla da ćeš se brinuti o njoj. Ali ide ti vrlo dobro. Vrlo dobro." Mama bi često
nazvala kako bi popričala s Tegan i Tegan je često zvala moje roditelje. Prošlog su ljeta
moji
roditelji išli u Manchester posjetiti moju sestru i vozili su preko Leedsa da bi usput
pokupili Tegan kako bi s njima i sestrinom obi telji provela dan. Voljeli su Tigu. Svi su
voljeli Tigu.
"Hvala", promrmljala sam.
-264-
Pompea
"Još otkad se nisi udala..." Nikad nismo pričali o tome, a kad bi jedno od mojih roditelja
to pokušalo, promijenila bih temu. "... brinuli smo se za tebe. Što ćeš učiniti. I nije nam
bilo jasno zašto si se tako iznenada odselila tako daleko, ali sad nismo više toliko
zabrinuti. Sad imaš nekoga."
"Misliš Lukea?" upitala sam.
"Tegan. Sad imaš obitelj. I zato sam jako sretna."
"Hvala", promrmljala sam opet ne znajući što bih rekla. Roditelji mi nikad nisu priznali
da se brinu zato što sam sama.
Čak i da su htjeli, kad bi imali priliku? Nikad ne bih ostala na telefonu dovoljno dugo
da mi otkriju bilo što važno. U razdoblju otkad sam naslijedila Tegan, razgovarala sam
s njima više nego ikad.
Tegan je završila razgovor s mojom majkom i zatim razgovarala s djedom Hectorom.
Onda je upitala može li nazvati moju sestru Sheridan i njezine klince. Dok je ona
razgovarala s cijelom mojom obitelji, ja sam nam za doručak pripremila prepečenac i
kajganu.
Adele je ležala na leđima, podupirući jednom rukom glavu dok joj je druga ležala na
golom trbuhu. Oči su joj bile skrivene iza sunčanih naočala, a koža sjajna od kreme za
sunčanje. Napućila je usne prema kameri, a njezina duga kosa koja joj je zaokruživala
lice gomilom kovrča bilo je jedino, prema njezinu mišljenju, što ju je razlikovalo od
Marilyn Monroe. "Zamisli da mi je ona majka", rekla je Adele kad je vidjela tu
fotografiju koju sam slikala onog ljeta kad je bilo toliko vruće da je jedino što smo
mogli raditi bilo ležati na ručnicima u vrtu mojih roditelja, prebirati časopise i piti
hladnu vodu, pretvarajući se da nam ne smeta što nemamo dovoljno novca za početak
idućeg semestra. "Zamisli da mi je Marilyn Monroe majka, kako bi mi život bio
drukčiji." I zamišljale smo, a onda nam je objema u istom trenutku palo na pamet da bi
Marilyn morala spavati s Adelinim ocem što je bila prestrašna pomisao da bismo je
dalje analizirali.
Tegan je okrenula stranicu u jednom od mojih fakultetskih fotoalbuma. Naišla je na
moju sliku gdje sam nagnuta nad stolom, s glavom doslovce na knjizi i s pletenicama
do struka koje su mi skrivale lice. Nosila sam veliki, bezoblični bijeli džemper i crne
hlače do koljena. Učila sam za završne ispite i Adele me je uhvatila kako spavam dok
učim. Na istoj smo stranici Adele i ja kao hijeroglifi ispred piramida u Egiptu u sumrak,
moje pletenice skrivene ispod tamnocrvenog šala, u bijeloj majici i plavim hlačama.
-265-
Pompea
Adele je na sebi imala haljinicu od ružičastog džerseja s tankim naramenicama koja joj
se spuštala do bokova preko širokih bijelih hlača. Kosa joj je bila skupljena ukosnicama
i nosila je naočale.
Na idućoj stranici, Adele i ja smo diplomirale. Bile smo u zelenim i crnim odorama s
kockastim kapama i usklađenim osmijesima. U pozadini moji roditelji zbunjeno
razgovaraju s Adelinim ocem i njegovom ženom. Kad je Tegan zapazila svog djeda i
Muriel, brzo je preskočila stranicu i iduće tri stranice sa slikama s naše diplome. Prešle
smo na sljedeći album, novije fotografije Adele, mene i Natea. Zadržala sam te slike,
premda ih nisam pogledala cijelu vječnost. Na jednoj smo bili Nate i ja kako sjedimo
na kauču u Adelinu i mom stanu. Ljubili smo se i Adele nas je slikala. Još jedna
fotografija mene i Adele kako igramo Twister, uslikao ju je Nate. Adele se nagnula
unatrag kako bi stopala i ruke zadržala na suprotnim krugovima, a onda je uspjela
pomaknuti desnu ruku na drugi krug sa svoje lijeve strane. Glava joj je bila zabačena
unatrag, a kosa padala na podlogu. Ja sam bila na sve četiri jer se nisam pravila važna.
Na jednoj smo Nate i ja, pokazujemo zaručnički prsten s rubinom. Zatim Adele u
drugom mjesecu trudnoće kako pokazuje prema trbuhu, Nate u pozadini gleda
televiziju. Adele u devetom mjesecu trudnoće. Tegan u Adelinim rukama, nekoliko
minuta nakon rođenja Adele znojna kao da je trčala maraton. Ja držim Tegan. Nate
drži Tegan nakon što sam mu zaprijetila da neće biti seksa tjedan dana ako to ne učini.
Tegan je od svih ljudi na fotografijama najuočljivije starjela. Na licima odraslih
pojavile su se bore, ali Tegan je napredovala od ležanja, do sjedenja, puzanja, hodanja,
trčanja i plesanja. Cijelo se vrijeme smijući i hihoćući. Sretna.
Pregledale smo sve slike, skuhale "Sve u lonac", a onda je iscrpljena Tegan u šest sati
poslijepodne rekla da ide u krevet. Nije trebala kupku, priču ni razgovor. Samo se
presvukla u pidžamu, uvukla pod pokrivač i zaklopila oči.
"Laku noć, Tiga", rekla sam utrnuvši svjetlo uz njezin krevet.
"Hoću svoju mamu", prošaptala je.
Odlučila sam joj ne pročitati čestitku koju joj je Adele ostavila za Božić niti ijedno od
pisama koja joj je ostavila. Ne još. Samo bi je zbunilo, potaklo je da pomisli da postoji
vjerojatnost da će se Adele vratiti. Možda ju je ovaj dan također zbunio. Možda joj je
bilo previše.
Mali joj je jecaj pobjegao s usana. "Hoću svoju mamu", ponovila je tiše.
Nisam znala što da joj kažem pa sam prešla rukom po njezinoj pokrivenoj glavi. Jesam
li danas učinila pogrešnu stvar? Jesam li zabrljala i time opet naškodila Tegan? "Hoću
-266-
Pompea
svoju mamu", bio je njezin zadnji šapat dok je tonula u san.
Nakon što sam pogasila sva svjetla osim onoga u hodniku, odvukla sam se u krevet
dovukavši sa sobom i svoju savjest. Umjesto da pomognem Tegan, povrijedila sam je.
Trebam se vratiti onome što sam prije činila ne pričati o Adele. Nije ovako utjecalo na
nju kad nismo pričale o Adele. Uvukla sam se u krevet, premda nije bilo još ni sedam
sati.
Opet sam se probudila kad me nešto gurnulo na stranu u krevetu. Malo sam otvorila
oči: Tegan. Stavila je stopalo na rub kreveta i popela se na njega. Maknula je pokrivač i
smjestila se pored mene. Zagrlila sam je i malko se pomakla da mi se približi. Za
nekoliko minuta disala je tiho i sporo, spavajući.
Barem je znala da ima mene. Nisam bila njezina mama, ali bila sam tu.
-267-
Pompea
"Možeš me zvati Tiga ako želiš."
-268-
Pompea
ČETRDESETO POGLAVLJE
Jedni od omiljenih trenutaka u danu bili su mi trenuci neposredno prije Teganina
odlaska na spavanje, kad bi se kupala.
Često bismo neobavezno razgovarale dok bih sjedila na podu do kade dodajući joj
rukavice za kupanje i čekajući da joj našamponiram kosu. Luke je nikad nije okupao i
nikad se ni nije ponudio, vjerojatno jer nije želio da steknem pogrešan dojam o njemu i
o tome zašto toliko vremena provodi u našem društvu. Čak i da se ponudio, odbila bih,
jer kupanje je bilo naše vrijeme, najdragocjenijih dvadeset minuta našeg dana.
Dva mjeseca nakon Adelina dana, Tegan i ja smo ušle u rutinu. Navikle smo se jedna
na drugu. Prošlo je sedam mjeseci otkako je Adele umrla i Adelin je dan u našim
umovima zacementirao činjenicu da se neće vratiti. Prekrasno napisana pisma, njezin
miris u njezinoj odjeći, smiješne slike sve su to bile prekrasne i dragocjene uspomene
na osobu koja se zove Adele Brannon, ali to nije bila ona. Samo fragmenti dojma koje
je ostavila za sobom na zemlji. Tegan i ja mogle smo gledati te stvari koliko god smo
htjele, ali ona se neće vratiti, morale smo nastaviti sa životom i jedna s drugom.
Živote nam je ispunila normalnost. Svakim novim tjednom, Luke je provodio sve više
vremena s nama. Već je odavno imao ključ.
ali sada je provodio gotovo svaki radni dan ovdje, a čak se ni vikendom nije vraćao u
svoj stan u Alwoodleyju. I Nate je navraćao bez obzira na podulju vožnju od njegova
stana do našeg, svratio bi na otprilike pola sata, popio šalicu čaja, popričao s Tegan i
ignorirao Lu keovo pjenjenje u kutu. Luke me je nekoliko puta upitao hoće li Nate
potpisati papire, što je u glavi mojeg dečka značilo da će Nate nakon toga nestati.
Uvijek bih mu odgovorila da nemam pojma. Nisam ispitivala Natea kakvi su mu
planovi jer ga nisam željela pritiskati, a i nismo razgovarali o takvim stvarima od onog
našeg sukoba na ulici.
Imali smo dobro razrađenu rutinu, premda bi mi srce poskočilo svaki put kad bi se Nate
pojavio, ali znala sam da će to s vremenom prestati kad se ponovno naviknem na to da
ga viđam. Postojao je samo jedan problemčić. Ili, bolje rečeno, problem veličine slona
koji su se svi odrasli pravili da ne vide, a koji bi postao triput veći svaki put kad bi
Nate svratio.
Tegan je skupila punu šaku bijele pjene za kupanje i stavila je na moju ispruženu ruku.
Spustila sam glavu kako bih otpuhnula mjehuriće prema njoj kad je odlučila ukazati na
-269-
Pompea
tog slona pitajući: "Je li Luke moj tata?"
Trudila sam se održati glas staloženim dok je panika jurila kroz mene. Cijelo ovo
vrijeme još nisam smislila što da joj kažem. Istinu? Reći da je Nate donator sperme
koja joj je podarila život? Ili lagati i reći da ga ne znam? To je bila istina sve do prije
nekoliko tjedana. Nisam poznavala Natea koji je spavao s Adele. Ali, sad mi je
objasnio. Znala sam ga i znala sam zašto. "Zašto to pitaš?"
"Regina Matheson je rekla da svatko ima mamu i tatu. Ja sam rekla da imam samo
mamu Ryn i mamu koja je na nebu, a ona je rekla da imam i tatu. Onda je rekla da mi
je možda Luke tata. Ja sam rekla da nije, nego da mi je prijatelj. Ali onda je ona rekla
da bi mi mogao biti tata. Je li?"
Zadavit ću tu Reginu Matheson, ako je ikad upoznam. Ili, što je vjerojatnije, održati predavanje
njezinim roditeljima. Ona je prokletstvo mog života, spominje teme o kojima ne želim ni
razmišljati, a kamoli razgovarati o njima s Tegan.
"Luke nije tvoj tata."
"Ali ja imam tatu, zar ne? Moja učiteljica, gđica Lewis, kaže da svi imaju tatu."
"Da. Da, imaš ga, Tiga." Usta su mi se osušila, a srce udaralo
o prsni koš.
Tegan je prestala loviti mjehuriće rukama i prskati vodu nogama, sjedila je vrlo mirno
dok su mjehurići nestajali skupljajući se u masne mrlje na sve hladnijoj vodi. Moj ju je
drhtavi glas upozorio da nešto nije u redu i oprezno je upitala: "A kako se zove?"
Teganino je lice bilo rumeno od vruće kupke, a mokra, plavosmeđa kosa visjela u
viticama oko obraza dok je čekala moj odgovor.
Uzdahnula sam, osjećajući kako mi tijelo drhti i ugrizla sam se za donju usnu. "Nate",
kratko sam rekla.
Teganine su se ručice podigle i iznenađeno ih je obrisala o oči. "Gospodin Nate?" pitala
je trepćući prema meni.
Potvrdno sam kimnula glavom. "Da, gospodin... ovaj, hoću reći, Nate je tvoj tata."
"A ne Luke? Luke nije moj tata?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Nije, srce."
"Stvarno, najstvarnije?" Bila je razočarana.
Opet sam kimnula.
"Moram li onda živjeti u njegovoj kući?" upitala je nakon napete šutnje.
"Naravno da NE!" uzviknula sam. "Zauvijek ćeš biti sa mnom, Tegan. Nemoj to nikad
zaboraviti. Uvijek ćemo biti ti i ja."
-270-
Pompea
"I Luke."
"Hm, da." Nije zvučalo onoliko uvjerljivo koliko sam htjela.
"Hoćeš li se vjenčati s Lukeom?"
"Ne znam, nisam razmišljala o tome."
"Da se vjenčaš s Lukeom, bi li onda on bio moj tata? Bi li bio tata Luke?" Nije skrivala
oduševljenost tom mogućnošću.
" Valjda bi ", odgovorila sam.
"Hoćeš li se vjenčati s gospodinom Nateom?"
"Ne." U to sam bila sigurna. Nate i ja se nećemo vjenčati. Niti ponovno biti zajedno. To
nije bila čak ni mogućnost, bez obzira koliko moje srce poskakivalo u njegovoj blizini.
Ili koliko mi želudac zatitrao kad bi nam se pogledi slučajno sreli. S Nateom je bilo
svršeno, stvarno, najstvarnije, kako bi Tegan rekla.
"Zašto ne?"
"Jer je Luke moj dečko."
"Ali imala si lijepu haljinu."
"Znam."
"Zašto je gospodin Nate moj tata?"
Jesam li doista morala ulaziti u priču o pčelama i pticama? Ne bi li trebala imati pravo
na još nekoliko godina nevinosti? Ne bih li i ja? Zato sam plaćala porez, da netko drugi
prolazi neugodu objašnjavanja čina seksa. Nisam znala čak i kako se uopće ptice i pčele
uklapaju u priču o razmnožavanju.
Tegan je trepnula mokrim trepavicama čekajući odgovor.
"Hm..." počela sam. Nije mi preostalo drugo nego učiniti jedinu drugu stvar koju sam
činila u ovakvim situacijama. "Smeta
li ti što ti je Nate tata?" zavarati je protupitanjem.
Tegan je zamišljeno iskrivila usnice i spustila pogled na pjenušavu vodu. Slegnula je
ramenima. "Ne znam. Gospodin Nate je smiješan." Nabrala je nos i odmahnula glavom.
"Ali Lukeu se ne sviđa."
"Je li on to rekao?" upitala sam, spremna iskaliti se na njemu jer je gurao Tegan u nešto
u što nije trebala biti uključena.
Odmahnula je glavom. "Nije. Samo smiješno priča s gospodinom Nateom." Tegan je
spustila bradu do vrata i produbila glas.
"Nate, opet si ovdje. Kako divno." Zatim se vratila svom normalnom glasu. "To mu
stalno govori. To nije baš lijepo, zar ne?"
-271-
Pompea
"Muškarci ponekad znaju biti glupavi", odgovorila sam.
"Gospodin Nate te gleda. Nekad ti se i smiješi, kad ti to ne vidiš. Tebe voli više nego
mene."
"Obje smo mu drage."
"Sviđa li se tebi gospodin Nate ili Luke?"
Kad bih bar znala odgovor na to pitanje, bolje bih spavala noću. Ne bih osjećala ovu
stalnu krivnju jer ih želim obojicu. Lukea jer je sada ovdje i jer nije poznavao Adele pa
nije stalni podsjetnik na nju. Natea jer me podsjeća na osobu kakva sam bila. Kamryn
koja je katkad znala biti ljubazna i često se smijala. Uvijek sam znala da me Nate volio,
Luke je tek trebao dokazati da me doista voli jer smo još uvijek plesali oko "volim te" i
ni on ni ja nismo se htjeli potpuno izložiti. A onda opet, za razliku od Natea, Luke me
nije nikad prevario... U mojoj se glavi bez prestanka vrtjela ta beskonačna petlja pitanja
tko mi je draži? S kim bih trebala biti? "Sviđaju mi se obojica", otkrila sam Tegan.
Stavila sam joj ruku pod bradu, podigla joj lice, okrenula ga ulijevo pa udesno. "Ali ti si
mi najdraža."
Prasnula je u smijeh. Imala je tako lijepe crte lica, taj mali slatki nos, velike
kraljevskoplave oči i prekrasno oblikovane usne zbog kojih je, kad bi se nasmijala,
izgledala kao Adele. Povukla je glavu unatrag, sakupila malo pjene i otpuhnula je u
mene prekrivajući mi crveni džemper pjenastim bijelim točkicama.
"Mama Ryn, razmislit ću o tome", rekla je, ozbiljno poput suca pri izricanju kazne.
"Dobro", složila sam se. Da to nije rekla Tegan, podsmjeh nula bih se ozbiljnosti u
njezinu glasu, njezinoj prijevremenoj odraslosti. Ali nisam se smijala, jer time me samo
podsjetila da je dijete puno misli i da ovu novu informaciju mora prikladno razmotriti.
"Ne znam želim li da gospodin Nate bude moj tata", objasnila je. "Razmislit ću o
tome."
Kimnula sam slažući se. A ja ću morati razmisliti kako ću joj reći da je Nate njezin
otac, željela ona to ili ne, sviđalo joj se to ili ne. I to nitko od nas ne može promijeniti.
-272-
Pompea
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
Nate je sjedio pogrbljen nad šalicom kave u kavani u Horsforthu, glave naslonjene na
ruku i pogleda uperenog u dubinu bijele šalice za kavu. Kad sam ga nazvala da
dogovorim ovaj sastanak, predložila sam da se nađemo u središtu Leedsa, ali rekao je
da mu nije problem voziti do mog dijela grada. Kad sam ušla i vidjela ga kako sjedi s
kavom kao da je ondje već satima, sjetila sam se našeg prvog spoja.
Došla sam do njegova stola i podigao je glavu. Trznula sam se od užasa. Izgledao je
kao vampir, kao ružna i sjenovita inačica pravoga Natea. Tamni podočnjaci pod
njegovim očima govorili su mi da nije spavao, a jagodice koje su počele probijati kroz
kožu značile su da vjerojatno nije ni jeo. Tamne čekinje na njegovoj bradi otkrivale su
da se već danima nije zamarao brijanjem. Nokti na rukama bili su mu neodrezani. A
njegovi spori i letargični pokreti ukazivali su da mu i uspravno sjedenje pričinja napor.
Nije se brinuo o sebi i to me boljelo. Mnogo mi je značio. Ipak je bio Teganin otac.
Navikavala sam se na to. Počela sam prihvaćati da se dogodilo to što se dogodilo.
Nisam to mogla promijeniti. Nisam bila sigurna ni da bih mijenjala išta kad bih mogla.
Kao što je Adele napisala u pismu, Tegan ne bi bila Tegan da joj Nate nije otac. Ali
mnogo mi je značio i jer je Nate.
"Ne kasnim, zar ne?" upitala sam.
"Ne, bio sam uzbuđen što ću te vidjeti, premda si zvučala vrlo ozbiljno na telefon, pa
sam uranio."
Sjela sam, oronulost je izbliza bila još upadljivija, bila je njegov sastavni dio. To se nije
dogodilo preko noći, razvijalo se neko vrijeme, samo je tek sad postalo vidljivo.
"Jesi li dobro?" upitala sam ga.
Kimnuo je, kao da mu nije ništa. "Dobro sam, ljepoto. Onda, čemu onaj ozbiljni glas
preko telefona?"
Oklijevala sam, htjela sam ga dalje ispitivati u vezi zdravlja umjesto da započnem ovaj
razgovor. S obzirom na stanje u kojem je bio, ovo je bila zadnja stvar koju bi trebao
čuti, ali morala sam to učiniti. Bio mi je važan, ali Tegan je bila broj jedan. Sve što sam
činila, moralo je biti za njezinu dobrobit. "Nate", navlažila sam usne uplašena koliko će
ga to povrijediti, "bilo je lijepo biti u tvom društvu i viđati te, ali želim da potpišeš
papire i dopustiš mi da nastavim proccs posvajanja Tegan."
-273-
Pompea
Nate je utonuo u sjedalo nesretno zureći u stol.
"Znam da ti je draga, ali ne dovoljno da puno vrijeme budeš tata. A njoj treba stabilnost
koju će dobiti kad je posvojim. Za nekoliko će tjedana navršiti šest godina. U protekloj
je godini izgubila mamu, preselila se u drugi grad, otkrila kako je to imati tatu, otkrila
tko joj je pravi tata, a tu su još i sve ostale svakodnevne stvari s kojima se mora nositi...
Samo želim pružiti Tegan stabilnost u kojoj će znati da je ja neću napustiti. Razumiješ
li me?"
Gospodin Turner kimnuo je umornom glavom i zagledao se u dubinu svoje šalice kao
da će ondje naći utjehu.
"Znači, potpisat ćeš?"
Još jedno umorno, bezvoljno kimanje.
"Mogu li je i dalje posjećivati?" nesigurno je upitao.
"Naravno", rekla sam. "Moraš ostati, sad si dio njezina života. Traumatiziralo bi je kad
bi sad nestao. Još je izbezumljena činjenicom što si joj ti otac i zato te pomalo čudno
gleda, ali stalno priča o tebi. Sviđaš joj se, gospodine Nate. Mnogo. Ne krivim je."
"Nemoj", promrmljao je odmahujući glavom. "Molim te, nemoj biti dobra prema meni.
To me samo podsjeća da sam upropastio stvar."
"Nisam nikad mislila da ću doživjeti dan kad ćeš mi reći da ne budem dobra prema tebi.
To je jedna od onih fraza za koje misliš da ih nećeš nikad čuti."
"Ryn, misliš li doista da bih bio s tobom da si bila toliko užasna kao što to očito
misliš?"
Slegnula sam ramenima. Tko bi znao kako funkcionira muški um?
"Bila si nevjerojatna prema meni. Uvijek si se brinula o meni pazila da jedem kako
treba, prala mi rublje, dolazila na sve moje poslovne događaje premda mrziš te stvari.
Sjećam se koliko si puta čekala budna da se vratim kući kad bih radio večernju smjenu.
Uvijek si me ohrabrivala, vjerovao sam da mogu učiniti bilo što dok sam bio s tobom.
Nekad bih se pitao zašto ne želiš djecu kad se tako dobro brineš o drugima. I ne samo o
meni, o Adele također..." Zatvorio je oči i zario ruke u kosu. "Čak i kad si htjela nekoga
drugog, nisi bila grozna prema meni. Samo si se prestala ponašati prema meni na isti
način. Tako sam znao što se zbivalo. Po monotoniji, iz dana u dan."
"Nate, nemojmo... Opisao si našu vezu kao savršenu, a ona to nije bila. Otjerala sam te
u tuđi krevet. Natjerala sam te..."
TRAS! Nate je udario rukom o stol i trgnula sam se. "Prestani!" ispalio je. "Prestani biti
tako stroga prema sebi. To me izluđivalo u vezi tebe. Bila si strašno stroga prema sebi.
-274-
Pompea
Uvijek si sebe krivila za stvari koje ne možeš kontrolirati i mislila da si kriva za sve
loše što se dogodi. Ti me nisi natjerala ni na što ja sam tebe prevario. Nisi ti bila
kriva!" Smirio se s nekoliko dubokih udisaja i ublažio glas. "Nisi ti bila kriva. Ja sam to
učinio, ja sam upropastio stvar. Ne samo s tobom nego i s Adele."
"Nego, nalazim se s Tegan i Lukeom u parku", rekla sam ubacivši vedrinu u glas dok
sam mijenjala temu. Nisam sada željela razgovarati o tome. Nisam mogla. Nastavim li
razmišljati o tim stvarima, ponovno ću početi pucati. Prije Božića sam bila na rubu
sloma, plakanje u Nateovu zagrljaju bilo je dio toga. Nasreću, uspjela sam ponovno
zatvoriti vrata svojim osjećajima prije nego što su me ponovno savladali, prije nego su
me duboki tragovi tuge urezani u mom mozgu uspjeli preplaviti. Neću riskirati da se
opet otvorim toj boli razgovarajući s Nateom o tome. "Pa, bolje da krenem."
"U redu", odgovorio je Nate. "Hoćeš li da te odvezem?"
"Može."
Izašli smo iz kafića i hodali pod sivim nebom prošaranim oblacima nateklima od kiše
prema parkiralištu Morrisonsa gdje je Nate ostavio automobil. Ovo vjerojatno nije
najbolje vrijeme za odlazak u park, ali Luke i Tegan bili su uvjereni da će imati barem
sat vremena za igru prije nego se nebo otvori. Kad smo se približili njegovu srebrnom
Audiju, Nateovi su se koraci usporili i stali, a onda se okrenuo prema meni. "Ja..."
počeo je i stao. Ispružio je ruke i povukao me u zagrljaj. Rukama mi je prešao niz leđa,
a onda ih milovao prema gore. "Razmišljaš Ii ikad da smo zajedno?" šapnuo mi je na
uho.
Nisam samo razmišljala o tome, maštala sam, nadala se, željela... Nateove su me usne
okrznule po vratu dok mi je stavljao ruku oko struka. Njegove su se usne još jače
utisnule na moju hladnu kožu. Još poljubaca po vratu. Znao je da nisam nimalo otporna
na poljupce po vratu. Koljena su mi oslabjela i privukao mi je tijelo bliže svojem.
Izgubila sam mentalno uporište i iznenada se survala u emocionalni vremenski stroj.
Natrag u doba kad smo stajali na željezničkim stanicama, na ulici, katkad čak i u redu u
trgovini, ljubili se i nije nas bilo briga što itko misli. Ljubili se i grlili kao da smo se tek
upoznali.
Smijali bismo se kad bi nam ljudi dovikivali "Nađite sobu!". Nateova se slobodna ruka
zavukla u moju kosu dok mi je jače ljubio vrat. "Neću ostaviti ljubavni ugriz",
promrmljao je i stvarnost i sadašnjost razbile su mi se o glavu.
"Stani, stani", rekla sam odgurujući ga od sebe dok nije zakoračio unatrag, stvarajući
sigurnu udaljenost između nas. Zurili smo jedno u drugo, oboma su nam se prsa
-275-
Pompea
nadimala dok smo gutali zrak. "Ne više. Ovo se ne smije dogoditi", objavila sam bez
daha. "Nikad više."
"Znam da se ovo ne smije dogoditi", zatvorio je oči i lice mu se nabralo. Dlanovima je
pritisnuo oči. "Znam. Sve ide pogrešno... Sve... Ide pogrešno... Natjerali su me da odem
na dva tjedna s posla jer sam griješio. Ne mogu se koncentrirati ni na što." Bilo mi ga je
žao. Uvijek je bio profesionalan, bez obzira što se događalo u njegovu životu, ništa ga
nije moglo udaljiti od posla pa je činjenica da su ga sad poslali na odmor... Nisam bila
svjesna koliko je slab. "Većinu vremena ne znam što radim", govorio je. "Umjesto da
spavam, noću ležim budan razmišljajući o nama." Pritiskao je lice zglobovima
ostavljajući bijele tragove na žućkastoj koži. "Želeći da budemo ponovno zajedno...
Znam da si s njim. I to je ono najgore. Drag mi je. On me mrzi, znam to, ali sviđa mi se
koliko mu je stalo do Tegan..." Nate se čučnuo, ruku i dalje pritisnutih na oči. "Sjećaš li
se naše prve velike svađe? Ljutito si odjurila kod Adele. Sjećaš se? Došao sam poslije
tebe, ali Adele nije htjela slušati naše gluposti. Sjećaš li se? Rekla je: >Ako vas dvoje
prekinete, nijedno od vas neće dobiti skrbništvo nada mnom otići ću živjeti s Kaminim
roditeljima.< Sjećaš li se?" Kimnula sam prema njegovoj pognutoj glavi, sjećala sam
se. "Ne čini se u redu to što si ti opet u mom životu, a nje nema."
Nate je tugovao. Nisam uopće razmišljala kako će Adelina smrt utjecati na njega. Da
sam malo promislila, znala bih da je nemoguće da ju je prebolio, jer i on je doživio
gubitak. Bila mu je poput člana obitelji i umrla je. Naravno da je tugovao. Ja sam sebe
još uvijek krivila za ono što se dogodilo prije njezine smrti, ali prije nego što je umrla
napravile smo prvi nesigurni korak prema pomirenju. Posljednje riječi koje joj je Nate
rekao bile su da je mrzi. Da joj neće oprostiti dok je živa. Cijeli je razgovor bio pun
gorčine, ljutnje i uzajamnog optuživanja. Krivnja koju je osjećao zbog toga vjerojatno
ga je izjedala, izgarao je iznutra u njezinoj vatri.
Kako mi je to promaklo? Pogotovo kad mi je pokušavao reći da pati. Rekao mi je one
večeri kad smo išli u restoran; rekao mi je kad je ponudio novac za Tegan; rekao mi je
kad sam ga pitala zašto se trudi oko Tegan; rekao mi je one večeri kad smo se sukobili
na ulici. Nate je tražio pomoć od mene, preklinjao me da vidim njegovu bol, a ja ga
nisam čula. Ja sam ga, kao, poznavala, a nisam vidjela da se raspada. Moj se dragi
raspadao.
"Tegan je toliko nalik na Adele. Pogledam je i vidim Adele kako gleda u mene. Ali
nalikuje i tebi. Govori kao ti. I ponaša se kao ti. Jesi li vidjela kako se, kad je umorna,
igra s pramenom kose pokraj uha, baš kao ti? Jesi li primijetila to?"
-276-
Pompea
Da budem iskrena, nisam. Ali to sada nije bilo važno. On je bio važan. Spustila sam se
na tlo pored njega i stavila mu ruku oko ramena. "Zašto mi nisi rekao da se osjećaš tako
loše, Nate?"
Slegnuo je ramenima. "Ne znam", rekao je istom intonacijom kao i Tegan kad bi bila
uzrujana.
"Dođi, idemo u park, zabavit ćemo se i skrenuti misli sa svega."
"Dobro", prošaptao je.
"Što on radi ovdje?" Luke je zahtijevao odgovor tihim, ljutitim šaptom.
Oči su mu se udvostručile kad me je vidio kako dolazim u park s Nateom i nakon što je
pomogao Tegan da siđe s ljuljačke, gledao je u mene dok nisam došla do njega
ostavljajući Natea i Tegan zajedno. Nate je sjedio na crvenoj ljuljački koju je Tegan
oslobodila i zurio u pod.
"Nateu je teško. Imao je emocionalni slom", objasnila sam.
"Ovo je trebalo biti naše vrijeme, ne mogu vjerovati da si ga dovela", siktao je Luke.
"On pati! Ne nosi se baš dobro s Adelinom smrću." Na to se Lukeov ljutiti pogled za
nijansu ublažio. "Sve do maloprije nisam shvaćala koliko pati ne jede, ne spava. Na
poslu su mu rekli da ne dolazi neko vrijeme. Raspada se, doista sam zabrinuta za
njega."
Luke je uzdahnuo, naizgled dirnut Nateovom patnjom, a onda me povukao u zagrljaj.
"Ja imam tebe da mi budeš oslonac", promrmljala sam u Lukeova prsa. "Nate nema
nikoga. I zato moram biti tu za njega. Nekad mi je bio jedan od najboljih prijatelja, ne
mogu ga iznevjeriti."
"Znam", priznao je Luke. "Ne sviđa mi se, ali razumijem." Poljubio me u vrh glave, a
zatim u usta. Dok smo se vraćali prema ljuljačkama, oboje smo zastali ugledavši Tegan
kako bulji u Natea velikim ozbiljnim očima, kao da gleda životinju u zoološkom vrtu.
Često je odrasle doživljavala kao zanimljive predmete za proučavanje, jer bili su toliko
drugačiji od nje. Drugu su djecu zanimala druga djeca, Tegan je uvijek buljila u odrasle
pokušavajući dokučiti njihove tajne promatranjem njihova ponašanja.
Naposljetku je ispružila ruku i potapšala Natea po koljenu dok nije okrenuo glavu
prema njoj. "Što ti je, Nate?" tiho je upitala. "Jesi li bolestan?"
Nate joj se nasmiješio i odmahnuo glavom. "Ne, samo sam umoran."
"Oh. Želiš li spavati u mom krevetu? Jako je lijep."
"Hvala, ali imam krevet u svojoj kući."
-277-
Pompea
Tegan je iskrivila zatvorene usnice grizući unutrašnjost donje usne, a onda joj se čelo
namrštilo intenzivno je razmišljala. "Možeš spavati kod mene", najposlije je objavila.
"Možeš obući Lukeovu pidžamu i spavati u mom krevetu. Ja ću spavati s mamom Ryn.
Ona se neće ljutiti. Ona se nikad ne ljuti."
Nate joj se nasmiješio. "Hvala ti, Tegan, ali mislim da je bolje da spavam u svojoj
kući."
Vrijeme se počelo kvariti, nekoliko kapi kiše palo je na nas i to mi je poslužilo kao
izlika da se umiješam. Taj trenutak, bez obzira koliko bio sladak, vjerojatno je bio
bolan za Lukea, jer se Tegan prema Nateu odnosila isto kao i prema njemu, dok se
Nate pak osjećao krivim jer je izgledala poput Adele. "Dobro, dječaci i djevojčice, mi-
slim da je vrijeme da pođemo kući. Počet će kiša", rekla sam.
"Dobro", rekla je Tegan, teatralno kolutajući očima prema Nateu. "Hoćeš li doći kod
mene na večeru?" upitala ga je. Nate je pogledao u Lukea koji je stajao pored mene.
Luke je slegnuo ramenima i odvratio pogled, što je bilo najbliže značenju "Navrati".
"Može, Tegan, doći ću."
Nasmijala se. "Hajdemo onda." Pružila mu je ruku. Primio ju je i ustao. "Možeš me
zvati Tiga, ako želiš", obavijestila ga je kimajući glavom kako bi naglasila svoju
izjavu. "Ne T, Luke me zove T. Ali ti me možeš zvati Tiga."
"u redu, Tiga, hvala ti."
Tegan mu je uputila još jedan široki osmijeh, a zatim krenula stazom vukući ga sa
sobom. Stavila sam ruku u Lukeovu, prsti su nam se isprepleli dok smo slijedili Natea i
Tegan kući.
Stvari bi mogle profunkcionirati između nas četvero, razmišljala sam putem kući.
Doista bi. Kad ne bih stalno dodirivala svoj vrat povlačeći prste po odjecima Nateovih
poljubaca. Kad ne bih imala jasan osjećaj da se opet zaljubljujem u njega.
-278-
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search