Pompea
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Je li Luke tvoj dečko?"
Stavljala sam Tegan na spavanje. Okupala sam je, obukla joj pidžamu, a zatim je u tom
prijepornom trenutku otišla u dnevnu sobu/kuhinju reći: "Noćkić, Luke", i pružiti mu
glavu na poljubac. Prijepornom utoliko što ju je uvijek Luke morao otpremiti u zemlju
snova kad bi bio tu. Nakon što je rekla laku noć i primila poljubac, uzela me za ruku i
povela u svoju sobu. Sad, kad je ležala ušuškana pod pokrivačima, shvaćala sam i zašto
htjela mi je postaviti nekoliko odraslih pitanja.
"Zašto to pitaš?" upitala sam odlažući ustranu roman koji smo čitale. Bila je ušuškana
ispod svog pokrivača, duge, čiste kose skrivene pod ružičastom svilenom maramom.
Poput većine crnkinja, nosila sam maramu da zaštitim kosu za vrijeme spavanja. Kad je
Tegan ugledala moju i ona je poželjela jednu. Nije mi vjerovala kad sam joj rekla da
njoj marama ne treba, a kad sam shvatila da ću se morati upustiti u podužu raspravu o
različitim tipovima kose kako bih je odvratila od tog nauma, zaključila sam da je jedno-
stavnije dati joj maramu. Gornji dio njezine plavobijele pidžame s ovčicama izvirivao
je ispod pokrivača. Njezino lice, poput ostatka nje, nešto se kasnije popunilo pa je imala
obraze petogodišnjakinje koji bi natekli kad se smijala.
"Jer je Regina Matheson rekla ako su muškarac i žena cijelo vrijeme zajedno da su
dečko i cura."
"Da?" odgovorila sam. Sada više nije bilo načina da se izvučem, morala sam reći Tegan
istinu. Ali kako? Drugi razlog zašto sam to odgadala, zašto sam pustila da prođe još šest
tjedana, bio je taj što nisam znala kako bih joj to objasnila. "Bi li ti smetalo da je Luke
moj dečko?" upitala sam.
"Ne!" ciknula je skrivajući lice iza ruku.
"Dobro... Ali da ti smeta, rekla bi mi, zar ne?"
Maknula je ruke s lica i gotovo se melodično zahihotala. "Ljubite li se?" upitala je.
"Kao na televiziji?"
"Ponekad", oprezno sam odgovorila ne znajući bih li trebala voditi ovakav razgovor s
djetetom.
"Voliš li se ljubiti s njim?"
Doista ne bih trebala voditi ovakav razgovor s petogodišnjakinjom. "Ne bih to radila da
mi se ne sviđa." Krenula sam ugasiti svjetlo. "A sada, laku noć, Tiga."
"Je li Luke još uvijek moj prijatelj?" upitala je. Zastala sam usred pokreta i naslonila se
-181-
Pompea
leđima na naslon stolca.
"Naravno da je Luke još uvijek tvoj prijatelj", izjavila sam. "Luke će uvijek biti tvoj
prijatelj."
"Jesi li ti još uvijek moja nova mama?"
"Da, draga."
"Ali nisi moja prava mama, je li tako?"
"Zašto me to pitaš?" odgovorila sam puna straha što bi sljedeće mogla reći. Hoće li me
optužiti da pokušavam zamijeniti njezinu mamu? Hoće li mi reći da nisam uspješna u
svojoj novoj ulozi? Ili će pitati zašto se njezina mama više nikad neće vratiti?
"Jer je Regina Matheson rekla da ti ne možeš biti moja prava mama jer nismo iste
boje."
"Da?"
"Da. Ti si crna." "Tako je."
"A ja sam bijela."
"Tako je."
"Regina Matheson je rekla da ti ne možeš biti moja prava mama."
Duboko u sebi, negdje ispod rebara, a iznad želuca, u meni se rasplamsao bijes. Htjela
sam upoznati tu Reginu Matheson. Čučnuti, pogledati je ravno u lice i narediti joj da ne
puni Teganinu glavu takvim glupostima. I da su stvari već dovoljno loše i bez toga što
Tegan govori da nigdje ne pripada.
"I rekla je da nemam pravu obitelj jer nemam tatu."
Bijes se razbuktao u vatru. Ta je mala bila nevjerojatna. Kakvim joj je još poluistinama
napunila glavu?
"Pa, znaš što, kladim se da Regina Matheson ne zna želi li je njezina mama cijelo
vrijeme", rekla sam. Negdje sam to čula i namjeravala to zloupotrijebiti u vlastite svrhe.
Tegan je u čudu razrogačila oči.
"Njezina je mama zaglavila s njom. A i tata, kad smo kod toga. Bez obzira što ti ona
rekla, moraju je imati, nemaju izbora, a ja sam, eto, tebe izabrala. Ne moram te imati,
ali želim te. Želim te cijelo vrijeme i bez obzira što se dogodilo, uvijek ću te željeti
imati uza se. Razumiješ li?"
Tegan je potvrdno kimnula glavom.
"Nemoj me pogrešno shvatiti, sigurna sam da Reginina mama jako voli Reginu, ali nije
ju izabrala. Dobila je ono što joj je dano, a ja sam tebe izabrala."
-182-
Pompea
"Je li ti drago što si me izabrala?" upitala je slabašnim glasićem.
"Nije mi samo drago, ODUŠEVLJENA SAM!" ciknula sam i škakljajući je bacila se na
nju. Tjelešce joj se zgrčilo od škakljanja, a divan zvuk njezina smijeha ispunio je sobu.
"O Bože, mislim da Tigi treba još škakljanja!" Ponovno sam posegnula za njom.
Udarala je nogama i odmahivala glavom vrpoljeći se cijelim tijelom.
Sjela sam na stolac i pustila je da dođe do daha. Još se malo hihotala dok sam pokrivač
navlačila natrag preko njezina tijela.
"I mama me škakljala", rekla je Tegan.
"Znam", rekla sam pokušavajući se nasmijati. Odjednom me nešto stisnulo u grlu, a oči
zapekle kao svaki put kad bih mislila na Adele. Progutala sam osjećaje čineći što i
uvijek, misleći na nešto drugo. Bilo što, samo ne na Adele.
"Kako izgleda raj?" upitala je Tegan težeg pogleda i pospanijeg glasa nego prije
minutu.
Sporo sam odmahnula glavom. "Ne znam", uzvratila sam.
"Možda ovako?" Pokazala je prema slici na kosini dimnjaka iznad kamina nasuprot
njezina kreveta. Prošla je čitava vječnost otkako smo to naslikale da sam je doslovce
prestala gledati, ali sad sam je vidjela svježim očima. Smaragdna polja, smeđe drveće
zelenih krošnji, veliko žuto sunce, bijeli oblaci na modrom nebu i cvijeće u obliku
crvenobijelih bombona. Bila je to dobra slika, unatoč tome što sam je ja naslikala. Bilo
bi divno kad bi raj bio takav, premda nikad nisam mnogo razmišljala o njemu. Čak ni
poslije Adeline smrti. Imala sam svoj stav o vjeri vjerovala sam da postoji Bog ili neka
viša sila ali uvijek sam mislila da su raj možda oblaci. Ne, nisam to mislila. Nisam
znala što sam mislila jer nikad nisam razmišljala o tome. Ova je slika jednako dobro
prikazivala raj kao bilo koja druga, valjda.
"Možda, Ijubavi, Ali ne znam."
"Mojoj bi se mami sviđalo da je takav."
"Da, sviđalo bi joj se, ali mislim da bi voljela da ima i pokoju trgovinu s odjećom."
Teganino se lice stisnulo u grimasu dok je kimala glavom i smijala se.
"Dobro, gospođice, jeste li spremni za spavanje? Tvoje vrijeme za spavanje već je
odavno prošlo."
"Dobro", rekla je pospano.
Nagnula sam se naprijed, pritisnula svoje usne na njezino hladno čelo. "Laku noć,
ljepotice."
-183-
Pompea
"Noćkić, mama Ryn."
Doteturala sam do dnevne sobe i prenula se zatekavši Lukea ispruženog na sofi kako
gleda televiziju. Bila sam toliko iznenađena da mi se iz usta otelo: "Oh."
"Oh?" oprezno je ponovio.
Imali smo iskreno prijateljstvo vezu ali nikome ne bi bilo drago čuti da si zaboravio da
postoji. A ja sam učinila upravo to. Razgovarajući o Adele, zaboravila sam da je u
stanu.
"Oh, oprao si posuđe", zataškala sam.
"Zar nisam trebao?"
"Ma ne... Umorna sam."
Ugasio je televizor, spustio svoje duge noge sa sofe na pod i ustao. "Drugim riječima,
želiš da odem."
Luke je ispružio svoje tijelo zabacujući glavu i izbacujući ruke. Bijela majica kratkih
rukava podigla mu se otkrivajući mišićavi trbuh.
"Nisam to rekla", malodušno sam uzvratila.
"Nisi ni morala, tvoje lice sve govori."
"Da? E pa moje lice laže već godinama pa ne znam zašto si mu baš sada odlučio
vjerovati."
Luke je nakrivio glavu i njegove oči boje lješnjaka neznatno su se suzile. "A da se odeš
isplakati u kupaonicu, ja ću pričekati da se smiriš pa da počnemo ispočetka?"
"Nemoj mi popovati", frknula sam.
"Ili mi možeš zadati još koju ogrebotinu svojim kandžama, ali učinimo to u tvojoj
spavaćoj sobi da T ne čuje."
"Ili bi mogao odjeb... kući."
"Ili bih mogao odjeb... kući."
I Nate je to radio. Stoički je trpio moja raspoloženja ne dopuštajući da ga uvučem u
svađu. I dalje nakrivljene glave, Luke je gurnuo ruke u džepove traperica čekajući da
odlučim koji bi potez bio najbolji.
"Osjećam se tako krivom", započela sam. Govoriti. To je bio najbolji potez. Podijeliti
svoje osjećaje sa svojim dečkom.
"Za što?"
"Za sve. Što nisam bila uz Adele kad me trebala. Što nisam prije preuzela brigu o
Tegan. Što sam dvojila je li da je uzmem k sebi. Što nisam bila uz Adele kad je umirala.
-184-
Pompea
Što sam bila tako loša majka da sam zaboravila na Tegan onaj put. Što je ne mogu oras-
položiti kako bi to učinila njezina mama.
A ima i tu jednu malu glupačicu u školi koja joj cijelo vrijeme govori da joj ja nisam i
nikad neću biti njezina prava mama. I sad će se osjećati napušteno jer joj nisam prava
obitelj... Misliš li da bih se trebala otići u školu žaliti?"
"Sad odmah, ne", rekao je Luke.
"Nastaviš li mi popovati..."
"Oprosti", rekao je. "Dobro, jedno po jedno. Znam da ne želiš ovo čuti, ali savjetovanje
bi moglo biti upravo ono što trebaš."
"Savjetovanje za mene?" rekla sam kad sam konačno shvatila što je mislio.
Potvrdno je kimnuo glavom.
"A zašto bi meni trebalo savjetovanje?"
"Nije samo Tegan izgubila nekoga bliskog. A za razliku od Tegan, ti imaš hrpu
nerazriješenih pitanja. Moraš o njima govoriti i to s nekim drugim osim mene... I prije
nego što pomisliš da te kao vrući krumpir prebacujem nekom drugom, znaj da to
govorim zato što pretpostavljam da sa mnom nećeš razgovarati o svom bivšem i svemu
onome u vezi s njim što nisi riješila s Adele. Stručnjak bi ti mogao pomoći da sve to
posložiš u suvislu cjelinu. A to bi pak moglo ublažiti dio krivice koju osjećaš.
Nadalje, to što Tegan nedostaje mama je prirodno. Tu nitko ništa ne može i ti nisi ništa
posebno zanemarena po tom pitanju. I, zadnje, brineš se da te ne doživljava kao svoju
mamu pa zove te mama!"
"Zato što joj je prava mama rekla da me tako zove."
"Ali ipak to čini. I, kako se čini, ne zove te tako samo pred tobom. Kad te zove u ured,
traži mamu Ryn, zar ne?" Potvrdno sam kimnula glavom. "A ako joj je ta djevojčica u
školi rekla da joj ti nisi prava mama, zacijelo te zove mama Ryn i kad nisi pored nje.
Doista te doživljava svojom drugom majkom." Zasigurno sam se doimala neuvjerenom
jer je nadodao: "Po tom pitanju ne možeš ništa učiniti."
"Što? Misliš kao vratiti se natrag u prošlost i roditi je?"
Luke je prevrnuo očima. "Ryn, znam da te socijalna radnica izbezumila, ali mislim da
bi se ponovno trebala usredotočiti na to da je posvojiš. Dogovori joj savjetovanje,
pribavi potrebne papire, učini sve što je potrebno da joj daš svoje prezime."
U sebi sam uzdahnula. Lako je njemu bilo reći "učini sve što je potrebno". On nije
-185-
Pompea
znao. Čak ni Luke koji je odrastao u sustavu socijalne skrbi nije znao što će "učini sve
što je potrebno" uključivati. Nije shvaćao da ću morati stupiti u doticaj s Nateom da
posvojim Tegan.
-186-
Pompea
"Reci mi opet, molim te, reci mi opet."
-187-
Pompea
DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Čija je zamisao bila subotom doći u grad?
Čak i kad nisam imala partnera i dijete, izbjegavala sam odlazak u centar vikendom,
osim ako nisam imala drugog izbora. Raditi u velikoj robnoj kući značilo je da imam
pristup svemu, od odjeće i kućanskih potrepština, do knjiga i računalne opreme. Sve
ostalo nabavljala sam u Morrisonsu u Horsforthu, a čak sam i tada pazila da ne idem
kad je najveća gužva.
Danas, međutim, probijali smo se kroz gomilu u trgovačkom centru St John’s došavši u
grad na nagovor Njegove Kraljevske Visosti Lukea Wisemana. On je odlučio da bismo
tu trebali provesti dan. "Bit će zabavno", rekao je dovoljno glasno da ga čuje, glavom i
bradom, "Miss hedonizma" Tegan Brannon, znajući da, kad jednom stane na njegovu
stranu, neću odbiti. Čak se ni usprotiviti. Bila sam u najgorem mogućem raspoloženju,
ali suzdržavala sam se pokušavajući ne pokazati ljutnju što mi idiotkinja u minici
- unatoč tome što samo što nije započeo mjesec STUDENI nije rekla "oprostite" kako
bi prošla, nego me samo grunula. Čak sam se pokušala i nasmiješiti kad se muškarac s
plavim tupeom iznad smeđih kovrča zabio u mene a da to nije ni opazio.
"Želim pogledati namještaj u Johnu Lewisu", doviknuo je
Luke noseći Tegan na ramenima dok sam otvarala staklena vrata St John’s centra
izlazeći iz njega.
Vani je zrak bio zasićen hladnoćom. Bijele perjanice izdahnutog zraka izdizale su se
iznad ljudi zgurenih u kaputima, ruku duboko gurnutih u džepove, glava spuštenih zbog
vjetra koji je ledio svaki izloženi dio tijela. U manje od dvadeset koraka prešla sam
skliski pločnik i otvorila staklena vrata najvećeg Angelesova takmaca na sjeveru
Britanije. Pridržala sam vrata Tegan i Lukeu, koji je bio odmah iza mene, i otišla do
sljedećih staklenih vrata. Otvorivši i ta vrata te prošavši kroz njih, pridržala sam ih
njima dvoma pa nastavila dalje. Opet su me napali ljudi. Hladnoća koja mi se bila prili-
jepila za kožu i odjeću isparila je i istog mi je časa postalo prevruće.
Koračala sam prema dizalu kad se još jedna žena koja, čini se, nije znala da je zima, u
mikro minici i velikoj vunenoj vesti zabila svojim ramenom u moje rame, a istodobno
je njezina plastična "Tesco" vrećica, u kojoj se nalazilo nešto teško i stakleno, ostvarila
dodir s mojom cjevanicom. Zvuk puknuća kosti odzvanjao mi je u ušima, a pred očima
su mi se od boli pojavile zvijezde. Umjesto da se ispriča, kao što bi učinila većina ljudi,
bezobrazno me pogledala i nastavila dalje. "Hoćeš mi slomiti i drugu jebenu nogu?"
-188-
Pompea
okrenula sam da viknem, ali spazila sam Tegan i Lukea kako se probijaju kroz gomilu
smiješeći se kupcima pored kojih su prolazili. Uvreda mi je isparila iz glave. Nisam
više mogla raditi takve stvari bila sam odgovoran roditelj koji treba biti primjer svom
djetetu.
Vratila sam se svojoj nozi i dopustila si napadan, ali nijem "Au!", saginjući se da
protrljam ozlijeđenu cjevanicu. Mogla bih zauvijek ostati ćopava, zaključila sam kad su mi
prsti dotaknuli udareno područje, a bol pojurila naviše uz nogu. "Kuja, trebala sam joj
vratiti istom mjerom", siknula sam, a zatim se ispravila uspjevši se zabiti u drugog
čovjeka.
Pa dobro, što je ovo? Želi li me još tko ozlijediti? Vrisnula sam u sebi okrećući svoj bijesni
pogled prema najnovijoj osobi koja je upravo dospjela na moju listu za odstrel. Tijelo
mi se ponovno trznulo, ali ovoga puta ne od boli, već od šoka. Srce mi je prestalo
udarati, a dah zastao u prsima dok su mi oči fokusirale muškarca koji je stajao preda
mnom.
Nate.
Nalik bljesku dvaju svjetionika u kojem se odražavalo zaprepaštenje, moje ime
bljesnulo je u njegovim očima: Kam. I rekao ga je, izgovorio je tu jednosložnu riječ
svojim punim, ružičastim usnama: "Kam."
Prošli su tjedni otkad me Luke uvjerio da se usredotočim na Teganino posvojenje, a ja
još uvijek nisam poduzela korake da stupim u doticaj s Nateom. Nisam mogla. Svaki
put kad sam mislila na njega, na njegovo lice na sprovodu, na pronalaženje riječi
kojima ću s njime razgovarati, mozak bi mi se ispraznio i povukla bih se u poticanje.
Nisam to mogla.
Nate je bio točno onakav kakvog sam ga se sjećala: vršci njegove smeđecrne kose
nježno izvučeni u smjeru od lica. Koža još uvijek glatka. Tamnoplave oči koje bi mogle
otkriti moje najskrovitije tajne. Usta, meni omiljeni dio njegova lica, poput tvrdih
sljezovih kolačića izlivenih iz kalupa Kupidova luka. Pogledom sam ponovno obuhva-
tila njegovo lice. Nije se nimalo promijenio.
"To si stvarno ti", rekao je kad nisam progovorila. "Ne priviđa mi se, zar ne?"
Niječno sam odmahnula glavom ne mogavši potaknuti glasnice na govor.
"Nisi se nimalo promijenila", nastavio je.
Navlažila sam usne spremna da mu pokušam odgovoriti kad se Luke noseći Tegan na
ramenima koja se rukama u rukavicama držala za vrške prstiju njegovih golih ruku
stvorio pokraj mene. Pogledao me, opazio šok na mom licu i okrenuo se prema osobi
-189-
Pompea
koju sam gledala. Pogledom je obuhvatio Nateovo široko čelo, njegove krupne oči,
puna usta i nesmanjeno izdanje Teganina nosa. Srčani otkucaji gotovo su mu se
primjetno utrostručili. "Čekamo te tamo", promrmljao je moj ljubavnik, a potom
odjedrio dalje prije nego što je Tegan dobila priliku da progovori.
Gledajući me Nate je nekoliko puta trepnuo. "Kolika je vjerojatnost da naletim na
tebe?" upitao je kao da nismo bili prekinuti.
"Nathaniel", najzad sam izgovorila.
"Nate", ispravio me tražeći u mojim očima trag sjećanja. "Ti si me prva počela tako
zvati, ne možeš se sad vratiti na staro." Osmjehnuo mi se i želudac mi se rastopio
drhteći pri dnu trbušne šupljine.
"Nathaniel", ponovila sam čvršćim glasom boreći se da za dobijem kontrolu nad
situacijom. Prije sprovoda, zadnji put sam ga vidjela onog dana kad sam se vratila u
London po svoje stvari i ostavila ga dana kada su mi oči bile suhe, poput crvenih rupa
u glavi, a on je izgledao kao da nije spavao godinama. U ovom trenutku postojala je
opravdana opasnost da će me šok ovog susreta satrti. "Što radiš ovdje?" upitala sam.
"Živim ovdje", odgovorio je.
"U Leedsu?" zaprepastila sam se. To ne može biti istina, to jednostavno ne može biti istina.
To što nas dijeli tristotinjak kilometara uvijek mi je bila utjeha nije bilo izgleda da
naletim na njega.
"Da. Ne. Zapravo ne. Živim u Tadcasteru. Na pola puta između Leedsa i Yorka."
Pokazao je preko ramena kao da se Tadcaster nalazi na odjelu pozamanterije. "Ja, ovaj,
dobio sam posao na dvjema lokalnim radiopostajama, Yorkshire i Pennine. Ma, ima
tome već godinu i nešto."
"Dobro", rekla sam izvana nehajna, iznutra zgrožena: provela sam zadnjih dvanaest
mjeseci hodajući uokolo i igrajući ruski rulet da naletim na njega. Ta mi je pomisao
bila mučna.
"Očito još živiš ovdje", rekao je.
"Očito."
Nateov se izraz lica promijenio. Iznenađenje je isparilo i zamijenila ga je tuga. "Kako
se snalaziš otkad...?" Glas mu se razvukao. Otkad... Nate je poput svih drugih,
uključujući i mene, izbjegavao tu riječ obilazeći oko nje kao oko rupe na cesti.
Pretvarajući se da nije tu i ne izgovarajući tu riječ, smrt nije tako loša i tako surova.
Slegnula sam ramenima. "Dobro, valjda. Kako si ti?"
"Višemanje isto." Pogledi su nam se spojili kao kad ključ sjedne u bravu. Padala sam
-190-
Pompea
slobodnim padom nošena vremenom. Nisam znala gdje sam, jesam li četiri godine
unatrag, gledam li u Nateove tamnoplave oči pitajući se voli li me i zašto je tako dobar
prema meni. Zatim sam opet padala još dalje u prošlost, na naš prvi "spoj" njegove oči
nabrale su se u kutovima kad me ugledao. Gotovo sam se prepustila padanju. Gotovo
sam zakoračila prema njemu očekujući da obavije svoje ruke oko mene dok zaranjam u
prisnost njegova toplog tijela. To bi bilo tako lako. Jedino što sam trebala učiniti bilo je
pustiti rub stvarnosti za koji sam se držala i strovaliti se u prošlost kao Alica u zečju
rupu. Pustiti da se dogodi. Sve ponovno osjetiti. Saberi se! Prekorila sam samu sebe
silom povlačeći svoje osjećaje natrag u sadašnjost.
"Razmišljao sam o tome da ti se javim", oprezno je rekao Nate. "Ali nisam znao kako
ćeš reagirati, hoće Ii te to još više opteretiti."
Dosta priče o Adele, odlučila sam spuštajući glavu prema svojim prljavim svijetlosmeđim
kožnatim čizmama. Podigla sam lijevu nogu i otrljala prljavštinu s vrha čizme o stražnji
dio desne nogavice traperica učinkovito se distancirajući od njega. Nate nije mogao
razumjeti koliko sam duboko patila većinu vremena. Nitko, osim možda Tegan, to nije
mogao razumjeti. Da je svaki dan kad ne bih jednostavno stala savladana tugom bio
odličan dan. Da sam se držala na okupu povezana nitima poticanja i ignoriranjem boli.
Kad bih mogla predočiti svoje osjećaje, njihova bi bol bila poput dugih dubokih brazdi
urezanih krivnjom i žaljenjem u površinu moga mozga. A da sam predugo o njima
razmišljala, da sam si dopustila samo načas spaziti silnu, neizmjernu žestinu svojih
osjećaja, skamenila bih se. Da sam si dopustila iskusiti samo trunku onoga što sam
slutila da osjećam, ne bih mogla nastaviti živjeti. To bi me satrlo. Stoga sam osjećaje
stalno gurala na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme, kao dug koji ću platiti
kasnije. Kamate su se gomilale, ali sad ih nisam imala čime platiti. A Nate, samim time
što je bio tu, trljao mi je sol krivnje na ranu zlobno tražeći da platim barem nešto od tog
duga. Razgovarati o tome, završilo bi mojim živčanim slomom.
Odmah shvativši da više ne pričam o tome, Nate je promijenio temu. "Tvoj dečko?"
upitao je.
Podigla sam glavu. "Oprosti?" "Onaj tip." Nakrivio je glavu u smjeru Lukea i Tegan.
Pratila sam njegov pogled. Malo dalje stojeći ispred izložbene vitrine sa skupim,
profinjenim srebrnim nakitom. Luke je nesebično plesao poskakujući s noge na nogu,
držeći Tegan za ruke i njišući je na ramenima u ritmu Elvisove Little Less Conversation
koja je dopirala iz zvučnika u trgovačkom centru. Glasno se hihotala dok joj je ispod
crnog krznenog šeširića raspuštena kosa plesala oko lica poput zlatnih valova u ritmu
-191-
Pompea
pjesme. Bili su dvoje najsretnijih ljudi ondje. Čak su se i najmrzovoljniji kupci
nasmiješili prolazeći pored tog rasplesanog para. "Je li ti ono dečko?"
"Da", nasmiješila sam se ponosna što je bio moj i što je tako bezrezervno volio Tegan.
"A ono je njegova kći?"
Otrgla sam pogled s njih i namrštila se Nateu tražeći na njegovu licu znak da ju je
prepoznao. Ništa. Njegovo je pitanje bilo popraćeno praznim izrazom lica dok je čekao
moj odgovor. Nisam se iznenadila što nije prepoznao Adelinu kćer. Premda smo gotovo
živjeli zajedno, Natea nisu zanimala djeca nije se mogao zasititi društva odraslih, volio
se družiti i biti s ljudima, ali s djecom, s kojom nije znao komunicirati, ništa. Gledao bi
Tegan kako izvodi jedan od svojih plesova ako bismo ga natjerale, ali uvijek jednim
okom gledajući televizor, novine ili piljeći u prazno. Kad bih mu rekla da je izgovorila
svoju prvu riječ, rekao bi "Zbilja?" na takav način da me gotovo uvjerio da ga to
zanima.
"Ne", odgovorila sam na njegovo pitanje o Lukeu i Tegan. "Samo je čuva."
"Oh." Slabašno se nasmiješio. "Slatka je."
Navlažila sam usne spremna izgovoriti, Tvoja je, pa shvatila da ovo nije pravo mjesto:
John Lewis subotom poslijepodne sa stotinama ljudi uokolo nije bilo najbolje mjesto da
saznaš da si otac. Zapravo, vrlo malo mjesta bi se moglo nazvati savršenima za takvo
što, ali ovo je bilo manje savršeno od drugih.
Da mu svejedno kažem? pitala sam se gledajući ga. Što ako Nate bude htio postati dijelom
njezina života? Malo vjerojatno uzimajući u obzir njegovu antipatiju prema djeci, ali
ipak me zabrinjavalo. Nagon mi je govorio da mu uopće ne kažem, da ga ostavim u
sretnom neznanju u kojem je živio zadnjih šest godina. Međutim, ipak je bio Teganin
otac i Tegan je imala pravo da ga upozna i ima u svom životu, osobito nakon što je
izgubila majku.
Godinama prije nego što sam otišla, uvijek sam iznova solila Adele pamet o Teganinoj
potrebi da upozna svojeg oca. Sad sam znala koliko je taj moj stav bio priprost i
neupućen. Nisam znala, nisam shvaćala kako je živjeti s prijetnjom da Tegan ima oca.
Čak i da je "tatica" nije želio pridobiti, mogao ju je odbaciti trajno je oštetivši.
Roditeljsko odbacivanje nije bilo veće izdaje od toga. Osim toga, Tegan je sada imala
cjelovitu obitelj. Moji su joj roditelji bili baka i djed, zvala ih je baka Faith i djed
Hector, moji braća i sestra bili su joj ujaci i teta, a njihova djeca bratići i sestrične. Kad
je odlazila u posjet sestrinoj djeci, uvijek se odande vraćala prepuna priča o tome kako
su se zajedno lijepo zabavili. Nije joj nedostajalo rođaka i ljudi kojima je do nje stalo.
-192-
Pompea
Ali Nate je bio njezina krv. Krv i geni, njezina veza s velikim biološkim bazenom
života. Kodove njezinih molekula ispisalo je Nateovo tijelo i tijela njegovih roditelja
prije njega. Mi joj to nismo mogli dati. Ni ja, ni moja obitelj, ni Luke. Ona i Nate imali
su neizbrisivu vezu. Čak i ako ga ja više nisam željela u svom životu, dugovala sam
Tegan da mu to i kažem.
" Čuj ", rekla sam uspijevajući ga netremice gledati u oči, "trebali bismo razgovarati,
onako kako treba... o svemu."
Iznenađenje je zaskočilo Nateovo lice. "Zbilja želiš razgovarati?" oprezno je upitao
pitajući se poigravam li se s njim.
Želim? Ne. Moram? Da. Potvrdno sam kimnula glavom. "Na koji te broj mogu dobiti?"
Prekopao je po unutrašnjem džepu svoga svijetlosmeđeg vunenog kaputa boje devine
dlake, izvukao pohabani crni novčanik, izvadio iz njega posjetnicu i dodao mi je. Mala
bijela kartica sadrža vala je sve njegove podatke: telefonski broj na poslu, broj mobitela
i mejl adresu. Spremila sam je u džep dok smo izmjenjivali kratak i uštogljen pozdrav
na odlasku. Istodobno smo se okrenuli i otišla sam prema Tegan i Lukeu bez osvrtanja.
"Tko je taj čovjek?" Tegan je pitala dok sam im prilazila. Luke je prestao plesati i
pogledao me.
Gledala sam u Tegan. Obrazi su joj bili ružičasti od smijeha, kraljevskoplave oči
plesale od znatiželje i uzbuđenja, a usne razdvojene u blaženi poluosmijeh. Za Tegan
život nije mogao biti mnogo bolji od ovoga. "Jedan moj stari prijatelj", uzvratila sam.
"Ne izgleda tako jako star", mudro je primijetila. "Ne tako kao Luke."
"Najljepša vam hvala, gospođice", promrmljao je podigavši svoje smeđe kao jantar oči
prema njezinima zlovoljno se šaleći.
"Htjela sam reći da je to jedan moj prijatelj kojeg poznajem jako dugo."
"Je li on znao moju mamu?" neočekivano je upitala.
"Da, znao je."
"Zna li da je otišla u raj Isusu i anđelima?" Kad je Tegan pričala o Adelinoj smrti, to je
uvijek zvučalo kao da se otišla pridružiti nekom pop bendu i kao da bismo mogli
očekivati njihov improvizirani nastup na kojem će u jednoj pjesmi nastupati i Adele
Brannon pjevajući poseban refren.
"Da, draga, zna. I bio je tužan, ali drago mu je što ju je poznavao prije nego što je otišla
u raj."
Tegan mi se široko osmjehnula, što me zbunilo. Očekivala sam da će biti uznemirena,
ali umjesto toga doimala se sretnom, nimalo zbunjenom. "On je dobar čovjek. Mogu li
-193-
Pompea
ga ponovno vidjeti?"
Osjetila sam kako mi Luke pogledom prži dvije simetrične rupe na licu dok mu je izraz
lica ponavljao: "Pa, možemo li?"
"Možda", odgovorila sam ignorirajući Lukeov nepokolebljiv pogled. "Vidjet ćemo."
Prije osam godina ušla sam u jedan kafić u sjevernom Londonu zatekavši ga gotovo
praznim, izuzev muškarca, koji je prljavom krpom brisao stolove, i žene koja je sjedila
otraga izmjenjujući gutljaje kave i dim cigarete dok je piljila u prazno. Treća osoba
ondje bio je Nate. Dečko s kojim sam imala dogovoren "spoj". Sjedio je za stolom
spuštene glave, zadubljen u novine velikog formata. Pogledala sam na sat da potvrdim
kako ne kasnim, jer sudeći po tome koliko je već pročitao i praznoj bijeloj velikoj šalici
kave na stolu do novina, bilo je očito da već neko vrijeme sjedi ondje.
želudac mi se stisnuo neočekivano obuzet nervozom. Nisam bila nimalo nervozna dok
sam dolazila na naš prvi sastanak upoznavši ga mjesec dana ranije, ali sada sam u
trbuhu osjećala gomilu uzvrpoljenih, uznemirenih leptirića kako mile jedan preko
drugoga. "Bok", rekla sam.
Dečko s kojim sam imala dogovoren spoj podigao je pogled prema meni. Širok osmijeh
rastegnuo je njegovo prijateljsko lice sakupljajući mu oči. Iznenadilo me kako se
razveselio što me vidi. Ustao je i moje metar sedamdeset centimetara visoko tijelo
nadvisio svojim vitkim, metar osamdeset osam centimetara visokim.
"Bok", rekao je ne skidajući osmijeh s lica.
"Ne kasnim, zar ne?" upitala sam.
"Ne." Slegnuo je ramenima skrivenim ispod kratkih rukava crne majice. "Bio sam
previše uzbuđen pa sam stigao ranije."
"Oh", uzdahnula sam ne znajući što da kažem na to.
"Ljepša si nego što te se sjećam", rekao je.
Zaustavila sam se da se ne osvrnem preko ramena ne bih li vidjela kome se to obraća pa
si dopustila prihvatiti kompliment. Nije zvučao ljigavo ni usiljeno, njegova ga je
iskrenost učinila slatkim. "Što? Lice, misliš?" našalila sam se. "Ma imam ga već
godinama."
Nasmijao se, toplo i nesputano, iz trbuha, a zatim obišao oko četvrtastog stola da mi
izvuče podstavljeni crni stolac. Dojmljivo, ali ne previše. Nisam zbog toga namjeravala
pasti u nesvijest u Adelinu stilu i prije sam upoznavala šarmere, i ispod sjajnog
osmijeha i uglađenih manira i dalje su bili obični gadovi.
-194-
Pompea
Naručili smo kavu i čokoladni muffin s komadićima čokolade koji je Nate izrezao na
osam dijelova, kao što bi izrezao jabuku, kako bismo ga mogli podijeliti. I razgovarali
smo. Kad sam konačno stigla kući, nisam se mogla sjetiti o čemu. Bila je to onakva
vrsta razgovora koji je bio prekinut jedino smijehom i stankama da probavimo
dragocjene informacije koje smo upravo primili.
Kad je nešto kasnije skočio do toaleta, uhvatila sam se kako se smješkam dok je odlazio
i bila sam užasnuta. Zaljubljivala sam se u njega. Pridobivao me svojim šarmom i
duhovitošću. Međutim, znala sam kako će to završiti. U jednom će se trenutku
promijeniti.
Htjet će me mijenjati, kontrolirati ili ostaviti, i samo će mi biti još gore unesem li prije
toga u vezu osjećaje.
Dok se vratio, iskapila sam svoj treći kapučino do dna i smislila plan. U zadnjih
nekoliko godina naučila sam ponešto o takvom tipu muškaraca i znala sam kako da ga
otjeram iz svog života. Spustila sam veliku šalicu na stol i pogledala ga ravno u oči. "A
sad idemo k tebi na kavu", izjavila sam.
Nate se zavalio na naslon stolca. "Ovaj..." promrmljao je napravivši slabu grimasu i
odvrativši pogled. Nakon tolikog me samopouzdanja i tolikih "tako si lijepa" odbijao?
I ja sam se zavalila na naslon stolca. "Ovaj?" ponovila sam.
Grimasa na licu pretvorila se u grč. Dobro sam mislila, odbijao me. Jesam li umislila
očijukanje, stidljive osmijehe i duge poglede?
"Ne želiš da idemo k tebi?" upitala sam.
"Ma ne! Bože, ne! Ovaj, hoću reći, da! Želim! Više od svega, želim. Samo kuća mi je u
potpunom neredu i ne želim da me po tome prosuđuješ. A nemam ni mlijeka, šećera,
kave... Nisam bio u kupnji nekoliko dana. Ali mogli bismo stati usput..."
"Nate", prekinula sam ga, "imaš li kondoma?"
Potvrdno je kimnuo glavom.
"Onda me briga čega imaš, a čega nemaš u kuhinji. Idemo se poševiti. Ili, da to ovako
kažem, ako odem k tebi, posrećit će ti se."
"O, dobro", rekao je. "Dobro. Želiš li da sada odemo?"
Načinila sam pokret glavom goredolje.
"Konobar, račun!" doviknuo je Nate zamalo se polomivši od žurbe da plati.
Kasnije, dosta kasnije, Nate me privukao k sebi želeći se maziti prije nego što utone u
san. Ja sam, u međuvremenu, htjela pobjeći što je dalje moguće od njega. Moj se plan
-195-
Pompea
malo izjalovio. Poševiti ga, ostaviti, čekati da više nikad ne nazove, nije upalilo.
Umjesto otuđenja koje je obično popratna reakcija seksa za jednu noć, ja sam osjećala.
Osjećaji su strujali kroz mene. Privrženost. Strast. Nježnost. Svaki put kad bih
pogledala Nateovo lice na pamet mi je padala riječ inamorato, "ljubavnik". U svom
punom značenju. Onaj kojeg voliš svim svojim tijelom, svim svojim umom. Svom
svojom dušom. Onaj kojemu daješ cijelu sebe. Sto je bila ludost vidjela sam ga dvaput
u životu.
Ali, nikad u životu nisam imala takav seks. Prvi su poljupci bili probni sjedili smo na
rubu njegova kreveta znajući što slijedi. Nakon drugog poljupca, palcem je sporo
pomilovao moje usnice erotično usijecajući dodir na moja usta dok sam ga gledala u
oči. Nakon toga je uslijedio jednosmjerni put u užitak. Prekrio je moje tijelo
poljupcima, usporio me stručnom predigrom i do vremena kad smo stigli do glavnog
dijela, grizla sam donju usnu da se spriječim dozivati njegovo ime.
Nisam željela tu zbrku. Nisam željela imati osjećaje prema njemu. Željela sam da sve
bude jasno kao što je uvijek bilo. Izvukla sam se iz njegova zagrljaja, izbezumljeno
pokupila odjeću i počela se odijevati. Gurnula sam noge u crne pamučne gaćice i
navukla ih te zakopčala crni grudnjak. Zatim su se na meni našle traperice, pa sam ih
zakopčala. Zakopčavala sam remen kad je Nate shvatio što radim i uspravio se. "Zar
ideš?"
Navlačenje majice preko glave prigušilo je moj odgovor.
"Oprosti, ništa nisam čuo."
"Rekla sam da, idem. Moram obići mjesta, vidjeti ljude."
"O, dobro."
Odmarao se na laktovima gledajući me kako tražim svoju čarapu. "Super mi je bilo s
tobom, Kamryn. Cijelo poslijepodne bilo je nevjerojatno. Godinama nisam tako
razgovarao."
"Aha", odgovorila sam pronašavši zalutalu čarapu pod njegovim krevetom, izvukavši je
i navukavši na svoje lijevo stopalo.
"U National Film Theatreu prikazuje se retrospektiva filmova o Sherlocku Holmesu",
rekao je dok sam hvatala jaknu i navlačila je na sebe, "znam da ga voliš, možda bismo
mogli otići i pogledati koji? I možda na večeru i šetnju uz rijeku poslije toga...?" Vezala
sam vezice na cipelama dok je govorio.
"Kamryn", rekao je ozbiljno kao da mu je konačno sinulo što je moj odlazak značio.
"Hoću li te ikad više vidjeti?"
-196-
Pompea
To me zbunilo. Očekivala sam da će cijela ta priča završiti ovim. Da će misliti da sam
drolja jer sam spavala s njim na prvom spoju
- pa ponudila sam mu seks prije nego što smo se uopće poljubili, zaboga! i zatim
taktično izbjegavala spominjanje ponovnog stupanja u kontakt. Što je bio razlog tomu
zašto sam bila toliko uznemirena, jer uživala sam u seksu s njim. Jer ga neću više
vidjeti. A to je boljelo više nego što sam očekivala da će boljeti.
"Hoću li te ikad više vidjeti?" ponovio je. Sporo sam se okrenula da pogledam
muškarca na krevetu. Bio je presladak: njegova obično uredno razbarušena kosa sada je
bila raštrkana, njegove plave oči teške od nedavnog snošaja, a usne neznatno natečene
od ljubljenja. Inamorato. Mogla bih opet. Iste sekunde. Zagrizla sam donju usnu načas,
uplašena. Što ako se poigrava sa mnom? upitala sam se. Ne bih to mogla podnijeti. Ne od
njega. Prisjetila sam se kako je palcem prešao preko mojih usana i pomislila, vrijedan je
rizika.
Poljubila sam dlan pa mu otpuhnula poljubac.
"Vidjet ćemo", rekla samo prije nego što sam uzela svoju torbu
i otišla.
"To je bio on, zar ne?" rekao je Luke kad sam se srušila pored njega na sofu. Odradili
smo svatko svoj uobičajeni dio posla s Tegan (ja kupanje, Luke priču), ali morala sam
se vratiti poslije priče da je uvjerim kako ću razmisliti o tome da joj kupim ružičaste
tenisice koje smo vidjeli toga dana. Nisam znala kako ću ih kupiti, ali smislit ću nešto.
Sada smo Luke i ja mogli razgovarati. Ne sudeći samo prema onome što je rekao, nego
i prema njegovu ukočenom držanju, činilo se da to neće biti lako.
"To je bio Teganin otac." Šapnuo je zadnje dvije riječi u slučaju da je gospođica
Superuho još uvijek budna.
"Da", potvrdila sam.
"Jesi li mu rekla?"
"Nazovi me čudnom, ali ne vjerujem da je John Lewis pravo mjesto da nekome kažeš
da ima kćer."
"Hoćeš li mu reći?"
"Vjerojatno."
"Znači, opet ćeš ga vidjeti?"
"Da", odgovorila sam.
Odmah je zatvorio oči. "Zašto?"
-197-
Pompea
"Za posvojenje Tegan treba mi Nateova suglasnost."
"Njegova suglasnost?" ponovio je uvrijeđen. "Šališ se?" "Nisam znala sve dok nisam
preuzela Adeline stvari, ali njegovo se ime nalazi na Teganinu rodnom listu. A budući
da znam gdje se nalazi
- i da je još živ trebat ću njegovu suglasnost. Kako je on Teganin živući roditelj, morat
će se odreći svojih prava na nju. Socijalna skrb trudi se koliko je god moguće obitelji
održati na okupu. Danas se velika važnost pridaje pripadanju i poznavanju podrijetla. A
ne ide mi u prilog ni to što je bijela. Zato moram prikupiti što je više moguće pisanih
dokaza kojima ću potvrditi da oba Teganina roditelja žele da je posvojim. Tako će me
teže odbiti."
"Zašto to nisi prije spomenula?"
"Jer je zadnje na svijetu što sam željela bilo stupiti u doticaj s Nateom. Uvijek sam
znala da ću, budem li to željela, do njega moći doći preko njegovih roditelja, ali nisam
željela."
"Još imaš snažne osjećaje prema njemu", izjavio je Luke. "Zato nisi htjela stupiti s njim
u doticaj, jer si se bojala svojih osjećaja."
"To je smiješno", odgovorila sam. "Da smo još uvijek zajedno, bili bismo oženjeni već
dvije godine i u tom se slučaju moji osjećaji prema njemu ne bi promijenili. Ali nismo
oženjeni, nismo čak ni zajedno i zato su osjećaji koje imam prema njemu drugačiji."
Luke je proučavao moje lice, u očima mu se vidjela nesigurnost prije nego što je
odvratio pogled. Promatrala sam njegov profil i njegovu vilicu kako pulsiraju poput
ubrzanog otkucavanja srca dok je stiskao zube. Znala sam kako se osjeća. Ljubomorno.
Uplašeno. Nedostojno. I ja sam se katkad tako osjećala kad bi otvorio novčanik da
nešto plati, a ja sam u njemu ugledala Nicolinu sliku, sliku njegove prelijepe zaručnice
kako se široko osmjehuje prema meni, podsjećajući me da još uvijek gaji osjećaje
prema nekom drugom. Da mu je Nicole, unatoč fantastičnom seksu i vremenu koje pro-
vodimo zajedno, na prvom, a ja na drugom mjestu. Prije nekoliko tjedana, ne znam
točno kad, primijetila sam da je Nicole nestala
iz njegova novčanika. I njezina je sjena prestala visjeti nad našom vezom. Mogla sam
se opustiti, usredotočiti na izgradnju veze, raditi na tome da ga pustim u svoje srce. I
jesam. Sada se on nalazio u sličnom položaju, mada u nepovoljnijoj situaciji. Jer dok
sam se ja borila protiv slike i uspomena, Luke će se boriti s čovjekom od krvi i mesa.
"To ne mijenja ništa među nama, znaš", rekla sam očajna da ga uvjerim. "Ja... ja volim
-198-
Pompea
tebe."
Nisam ga voljela. Naravno da nisam. Bilo mi je stalo do njega, ali bilo je prerano da
znam je li to Ijubav. Od Natea sam naučila što je Ijubav i znala sam da ovo nije to
Ijubav nije stalna sumnja. S Lukeom sam uvijek osjećala nemir. Bismo li trebali biti
zajedno? Što bi za Tegan značilo da nismo? Nijedno od nas nije se zavaravalo, Tegan
je bila naš Amor da nema nje, još bismo napadali jedno drugo čineći sve oko sebe
nesretnima uzajamnom mržnjom. A i da nije odlučio promijeniti svoj tip žene, ne bi me
poljubio. Nisam bila sigurna što se dogodilo prvo: je li prvo promijenio tip žene ili sam
mu se prvo svidjela pa je zato odlučio promijeniti svoj tip žene. A nikad nisam skupila
dovoljno hrabrosti da ga to pitam.
Općenito, gajila sam snažne osjećaje prema Lukeu. Ne bih ga pogledala i pomislila
inamorato, nisam mu željela dati cijelu sebe, ali bio mi je drag i bili smo sada i ovdje.
Zajedno. Bez obzira na to kako smo tu stigli, biti smo tu, bio je dio mog života. Života
koji bih mogla zavoljeti. Mogla sam ga voljeti. Ali sada nisam. Međutim, morala sam
mu to reći. Kako je Adele često znala reći: "Što se mora, mora se."
"Istina je, znaš?" ponovila sam u njegovo utihnulo lice i sumnjičave oči. "Volim te."
"To je dobro znati", rekao je i tijelo mu se konačno opustilo. Sagnuo se i utisnuo mi
poljubac na usta i još jedan na čelo, pa me privukao u svoj zagrljaj i zavalio se na
naslon sofe.
Postoji mnogo toga što se može reći kad ti netko kaže da te voli, a "to je dobro znati"
nije se ubrajalo u to. Prošla me jeza. Možda sam se prevarila, možda sam još uvijek u
drugom planu.
-199-
Pompea
DVADESET OSMO POGLAVLJE
Sviđa mi se tvoja narančasta haljina", izjavila je Tegan skačući po mom krevetu.
Skakala je kao da se opruge nalaze u njezinim nogama, a ne u madracu visoko, ali
kontrolirano.
"Hvala", uzvratila sam sa svog mjesta na rubu kreveta. Želudac mi se okretao od
nervoze kao perilica na centrifugi, a ruke bi mi svako malo zadrhtale.
"Izgledaš jako lijepo", zaključila je Tegan dok je skakala mašući rukama goredolje
poput ptića koji pokušava poletjeti.
"Dobro, T, dosta", rekao je Luke prilazeći krevetu, uzimajući je i stavljajući pod jednu
ruku. "Pusti Ryn da se spremi na miru."
"Ne smeta mi", rekla sam mu, a pogledi su nam se sreli pa munjevito razdvojili.
Zadnjih nekoliko dana nismo se uspijevali gledati u oči dulje vrijeme. Čak se ni u
krevetu nismo predugo gledali od straha da ne izdamo svoje prave osjećaje; on strah, ja
nesigurnost.
"Kamo ideš ?" upitala je Tegan veselo se klateći pod Lukeovom rukom.
"Već sam ti rekla", odgovorila sam.
"Opet mi reci." Zabacila je glavu unatrag, sve dok jedino što sam vidjela nije bila
mliječnobijela koža njezina vrata. "Molim te! Reci mi opet."
"Idem na večeru s čovjekom kojeg smo sreli u John Lewi su", rekla sam svjesna da
svaka moja riječ nagriza Lukeov ionako već nagrizen ego. Teganina se glava vratila.
Bila je ružičasta u licu. "Hoćete li pričati o mami?" upitala je.
"Malo."
"Hoćeš li mi poslije ispričati što je rekao?" nabrala je nos i usta kimajući glavom,
nagovarajući me da joj pristanem ispričati sve.
Ali neću joj ispričati sve. Nisam joj mogla pričati o tome što je mog zaručnika i moju
najbolju prijateljicu nagnalo da spavaju zajedno, niti joj objasniti da joj je on otac ili joj
prenijeti kako je reagirao na vijest da je otac.
"Bude li mogla, ispričat će ti", rekao je Luke. "Dobro?" "Dobro", odgovorila je.
Mrko sam ga pogledala zamjerajući mu što se imenovao mojim glasnogovornikom.
Slegnuo je ramenima na taj moj pogled i upitao: "Želiš li da te odvezemo u grad?"
Niječno sam odmahnula glavom.
-200-
Pompea
"Nećemo ući, samo ćemo te ostaviti pred restoranom."
"Radije bih išla vlakom." Za mene je ta stvar bila završena.
"Gdje te on vodi?"
"Rekla sam ti, naći ćemo se u restoranu u kojem smo ti i ja imali onaj fijasko, sjećaš
se?"
Moj dečko to nije rekao, ali zadnja dva dana ponašao se kao da je moj dogovor s
Nateom obnavljanje naše veze. Bojao se da ću izaći iz stana kao njegova djevojka, a
vratiti se kao Nateova zaručnica. Zato me htio odvesti u grad da me bar još pola sata
podsjeti na to da postoji, da ima odličan odnos s Tegan, da ću se svega toga odreći
vratim li se Nateu. Pitanjem me testirao da vidi doživljavam
li taj sastanak kao spoj. Nisam. Od šminke sam nanijela samo malo maškare na
trepavice, a moja "lijepa haljina" bila je duga haljina okruglog izreza koju mi je Luke
kupio da zamijeni onu uništenu Teganinom prljavom vodom od boje. Nisam je odjenula
zato što je bila laskava jer nije bila osobito laskava nego zato što ju je Luke kupio.
Noseći njegov poklon na svom tijelu, pokazivala sam mu da ću misliti na njega. Obula
sam cipele s potpeticom jer bi tenisice s haljinom izgledale glupo i to je bio sav trud
koji sam uložila u dotjerivanje. Ništa drugo nisam mogla učiniti da razuvjerim Lukea.
Išla sam na taj sastanak. Morala sam vidjeti Natea.
"Dobro, pa bolje da krenem." Ustala sam i Lukeu iz ruke uzela Tegan. Stisnula me
nogama oko struka šampionskim zahvatom. Bila je već okupana i u pidžami pa joj je
koža mirisala na čistoću i pjenušavu kupku, a u kosi joj se osjetio miris šampona.
Iznijela sam je iz kupaonice u hodnik.
"Dobro, Ijubavi, budi dobra Lukeu... Zapravo, kad malo bolje razmislim, nemoj!"
urotnički smo se nasmijale dok sam je spuštala do kuhinjskih vrata. "A sad ozbiljno,
budi na vrijeme u krevetu i neka ti Luke opere zube prije spavanja."
Opet se zahihotala zvonkim hihotom. Skinula sam svoj dugi crni kaput s vješalice,
zakopčala ga pa se sagnula i zagrlila Tegan. Stavila je ruke oko mog vrata i poljubila
me u lice. "Mirišeš na sunce", rekla je prije nego što me pustila.
"A ti mirišeš na čokoladni puding i moram te poškakljati!" nasmijala sam se nježno je
škakljajući po rebrima. To je bila naša stvar, naša interna šala koja je značila da smo
bliske. Da smo par. S mamom je imala mnoštvo takvih, a sad smo i mi imale jednu, što
je u našoj vezi bio divovski korak naprijed povezivale smo se, približavale se tomu da
postanemo majka i kći.
Tegan se iskoprcala, otrčala Lukeu i omotala ruke oko njegovih nogu. Uspravila sam se
-201-
Pompea
i našla licem u lice s Teganinim neveselim zaštitnikom. "Hvala što ćeš čuvati Tegan,
Luke, zbilja sam ti zahvalna."
Kratko je kimnuo glavom. "Zabavi se", dobacio je dok sam prstima hvatala kvaku.
Ne izlazim zbog zabave, htjela sam se izderati na njega. Njegova nijema zabrinutost sada
je prešla sve granice. Samo još jedna stvar i spavat ću s Nateom samo da mu to
dokažem.
"Zabavi se", ponovila je Tegan.
"Hvala", odgovorila sam i izašla na stubište. "Bok."
"T, pusti neki DVD, ja ću ispratiti Ryn."
Tegan je učinila kako joj je rečeno, a Luke je izašao sa mnom na mračno stubište.
Nijedno nije krenulo upaliti svjetlo dok sam čekala da nešto kaže. Sekunde su se vukle,
a on je šutio i samo me gledao. "Vidimo se", konačno sam rekla i okrenula se.
"Ryn", rekao je, uhvatio me za ruku i povukao natrag. U stanci koja je uslijedila usadio
je nježan poljubac na moja usta. "Volim te", rekao je odmičući se. To prije nije rekao.
Ne otkad sam ja njemu rekla da ga volim. Zapravo, nisam ni očekivala da mi to kaže.
Zaključila sam da njegov odgovor, "To je dobro znati", jasno pokazuje što osjeća prema
meni: ne voli me i na to bih se trebala naviknuti. Drugog objašnjenja nije bilo, barem
koliko sam ja mogla shvatiti. Sada je, izrekavši te dvije riječi, narušio moju sigurnost u
njegove osjećaje i time sve pokvario. Jer, bez obzira na to što će se sljedeće dogoditi,
uvijek ću se pitati zašto je to rekao. Je li bio potaknut iskrenim osjećajima ili se bojao da
ću spavati s nekim drugim. Je li me zaista volio ili me samo htio kontrolirati?
Luke je stajao mirno, šutke, čekajući moj odgovor i znala sam da mu moram uzvratiti.
Da mu moram potvrditi da ga volim. Otvorila sam usta i rekla: "To je dobro znati." Moj
je odgovor bio podsjetnik na to da, bez obzira što oboje osjećali, voljeli se ili ne, on nije
jedini koji može biti okrutan i suzdržan po pitanju osjećaja. Da nema samo on osjećaje.
Ustuknuo je, iznenađen i povrijeđen, i prsti su mu skliznuli s moje ruke. A ja sam otišla
ne osvrćući se.
-202-
Pompea
DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Maglovito. To najbolje opisuje događaje koji su uslijedili poslije mog odlaska iz
Adelina stana, nakon njezina slučajnog priznanja.
Sjećam se da sam posrćući izletjela iz njezina stana u prizemlju, zbunjena, ne znajući
što ću i kamo ću. Sjećam se da sam se uputila kući jer sam znala da je Nate izašao piti
sa svojim bivšim cimerima. Nejasno se sjećam da sam odlučila otići u Leeds, jer sam za
nekoliko dana ionako morala otići onamo na četiri tjedna zbog pokretanja časopisa
Living Angeles.
Pakiranja se uopće ne sjećam, ali sigurno sam se spakirala jer sam sa sobom ponijela
odjeću. Najjasnije sam se sjećala poruke koju sam naškrabala plavom tintom na blok:
Znam što si učinio.
Četiri riječi koje će objasniti sve: zašto sam morala otići i zašto se ne vraćam.
Znam da sam na kolodvor Victoria stigla taksijem, ali ne sjećam se tri stotine
kilometara dugog puta do Leedsa, ni kako sam ih u Holiday Innu uvjerila da se prijavim
dva dana ranije. Sljedeći put kad sam došla k sebi, ležala sam potpuno odjevena na
krevetu u svojoj hotelskoj sobi prazna pogleda zureći u televizor. Telefon je zvonio
nekoliko minuta prije nego što sam registrirala tu buku i posegnula za telefonskom
slušalicom da se javim.
"Gospodin Turner za vas, gospođo", obavijestio me recepcionar. Stigla sam po mraku,
ali iz nekog razloga bio je dan. Pogled na sat govorio mi je da je rano poslijepodne.
Nisam imala pojma gdje je nestalo zadnjih petnaest sati. Svijet je nastavio dalje bez
mog znanja.
Zamalo sam rekla; "Ne želim ga vidjeti", a onda se predomislila. Nate je bio toliko
tvrdoglav da bi sjedio pred recepcijom dok ga ne primim. Nisam se mogla ostatak
života skrivati u sobi, a on će ostati ondje dok ga ne primim. "Odmah silazim",
promumljala sam.
Kad sam pogledala svoje lice u ogledalu u kupaonici, zaprepastila sam se ugledavši
ženu koja je gledala natrag u mene. Imala je crvene oči i neujednačen ten zbog
neispavanosti. Kosa joj je bila raščupana, a lice natečeno. Izgledala je klonulo. Provukla
sam češalj kroz svoju crnu kosu prije nego što sam se vratila u sobu i otvorila srebrni
-203-
Pompea
kovčeg koji je neraspremljen ležao na podu pored kreveta. Izabrala sam crveni
džemper, navukla ga pa na njega dodala crnu vestu na kopčanje kao dodatni sloj
oklopa.
Nate je ustao dok sam mu prilazila pred recepcijom. Imao je tamne podočnjake, kosa
mu je bila neuredno razbarušena a lice podbuhlo. Odjeća mu je bila zgužvana,
vjerojatno od vožnje. Doimao se krhko, kao da bi ga jedna gruba riječ mogla slomiti.
"Zvao sam svaki hotel u Leedsu dok te nisam našao", objasnio je.
"Hajdemo u bar", odgovorila sam mirnim, kontroliranim glasom.
Sjeli smo u naslonjače, jedno nasuprot drugom, u stražnjem dijelu maloga hotelskog
bara. Rasvjeta u baru bila je prigušena, a zrak ustajao od mirisa cigareta.
"Dođi kući", rekao je Nate iste sekunde kad smo sjeli. "Dođi kući, razgovarat ćemo i
riješit ćemo to."
"Nema se što riješiti. Znam što se dogodilo između tebe i... i..." glas mi je popustio dok
mi se to što govorim odigravalo u glavi. Bilo je prestrašno izgovoriti ime.
"Kam, nije ono što misliš", rekao je.
"A što mislim?" upitala sam.
"Nismo imali... Dogodilo se jednom. Samo jednom."
"Nisam to mislila, Nathaniel", siknula sam, "nego da si me prevario i da je s nama
svršeno."
"Dođi kući i razgovarat ćemo o tome onako kako treba."
"Ne, ne mogu. Ne mogu razgovarati s tobom. Ne o tome. Ti nisi onaj kojim sam te
smatrala. I ono nije moj dom. Više ne."
Posegnuo je preko stola da me primi za ruku, a ja sam naglim trzajem povukla cijelo
tijelo dalje od njega. Nekoć sam voljela da mi drži ruku i način na koji su njegovi
snažni prsti obavijali moju ruku, a palac milovao sredinu dlana. Nate me mogao dirnuti
na toliko načina, učiniti da se osjećam ugodno, smiriti me. Ali više ne.
"Ne možeš samo tako prekinuti", preklinjao me. "Zajedno smo šest godina, ženimo se
za dva mjeseca. Ne možeš samo tako prekinuti. Moramo razgovarati."
"Dobro, razgovarajmo. Je li bila bolja od mene? Privlačnija? Voljnija? Je li brže
svršila? Je li pristala..."
"Prestani", prekinuo me, "nije bilo tako."
"O čemu još imamo razgovarati?"
"O tome koliko te volim? O tome koliko želim da mi se vratiš? O tome kako ću učiniti
-204-
Pompea
sve da popravim stvari. Sve."
"Sve?"
"Sve."
"Onda odi i pusti me na miru." Ustala sam, glava mi je bila prazna od umora, a u ušima
jeka. "Ne želim imati više ništa s tobom."
Nate je sklopio oči kao da ne može vjerovati da je nasjeo na to.
"Doći ću po svoje stvari uskoro. Još ne znam kad, ali uskoro. Ostavit ću namještaj i sve
što smo zajedno kupili. Uzet ću samo svoje knjige, CDove, DVDove i preostalu odjeću.
Moje stvari koje sam donijela sa sobom kad smo uselili. I želim pola novca od stana da
mogu kupiti vlastiti. Nastavit ću otplaćivati hipoteku sve dok sve ne podijelimo kako se
uplate ne bi prekidale. To možemo riješiti pomoću odvjetnika, komunicirat ćemo
pomoću njih da ne moramo više razgovarati. Riješimo li to dovoljno brzo, možemo
nastaviti sa životima. I, molim te, ako si ikad osjećao išta prema meni, molim te, ne
govori mojim roditeljima zašto je vjenčanje otkazano. Ja ću ih nazvati, ali nemoj im
reći zašto... Molim te. Umrijet ću bude li još tko znao. Reci bilo što, samo ne to. I, i,
mislim da je to sve. Bok, Nate."
I on je ustao. "To ne može biti sve. Vjenčanje je isplanirano. Zašto ne bismo pričekali
nekoliko mjeseci dok ne riješimo stvari? Ovo ne mora biti kraj."
"Mora. Znaš da mora. Zato mi nikad i nisi rekao. Znao si da će to biti naš kraj jer više
nikad nećemo moći..." Lice mi se zgrčilo. Željela sam da ovo prođe bez plakanja.
Odmahnula sam glavom i pribrala se. Dok sam brisala oči, spazila sam da mi je
platinasti zaručnički prsten s rubinom još uvijek na prstu. Nate ga je osmislio. Masivan,
s heksagonskim rubinom u sredini. Unatoč tomu što su mu svi govorili da bi zaručnički
prsten trebao imati dijamant, izabrao je rubin jer je crvena bila moja omiljena boja.
Nisam čak ni pomislila da ga skinem, bio je dio mene u tolikoj mjeri da sam zaboravila
da ga imam. Strgnula sam ga i stavila na stakleni stol do Nateova naslonjača. "Bok,
Nate."
Srušio se svom težinom natrag u naslonjač dok sam odlazila. Zadnji put vidjela sam ga
tri mjeseca kasnije kad sam se vratila u stan po svoje stvari. Bio je ondje dok sam se
pakirala, ali ništa nije govorio. Kasnije, kad su ljudi za selidbe došli po moje kutije, i
dalje nije ništa govorio. Progovorio je tek na odlasku. Rekao je dvije riječi: "Ne idi."
Stala sam i okrenula se da ga pogledam jer sam znala da je to zadnji put da ga vidim, a
onda izašla.
-205-
Pompea
Učinio je što sam željela i pustio me na miru. To je bila moja. želja. Trebalo mi je da me
oboje puste na miru kako bih nanovo izgradila svoj život bez njih. Adele je pokušala
stupiti u kontakt sa mnom, ali nisam shvatila zašto sve dok je nisam vidjela. Sad sam
išla na večeru s Nateom. I bila sam prestravljena.
-206-
Pompea
TRIDESETO POGLAVLJE
Kao i u onom hotelskom predvorju, Nate je ustao dok sam mu prilazila u restoranu.
Srce mi je nabijalo u grudima i bubnjalo u ušima u stakato izvedbi blokirajući mi grlo.
Stigavši do njega, njegove su tamnoplave oči susrele moje, a usne mu se neznatno
podigle u nervozan osmijeh. "Bok", rekao je prilazeći mi oko stola, stavljajući ruku oko
mog struka i ljubeći me u obraz.
"Bok", uzvratila sam primajući poljubac. Šest smo godina proveli upražnjavajući
svakovrsne oblike fizičke Ijubavi da bi nam sada jedini dopušteni oblik fizičkog dodira
bilo davanje i primanje površnih poljubaca. To se činilo nekako pogrešnim.
Kad smo zauzeli mjesta, uslijedile su sekunde šutnje dok smo se zabavljali
razmotavanjem ubrusa nevješto kradomice pogledavajući jedan drugoga. Dobro je
izgledao. Njegovo tridesetpetogodišnje lice bilo je snažno i bez viška masnih naslaga.
Njegova smeđecrna kosa doimala se crnjom nego zadnji put kad sam ga vidjela jer ju je
gelom podigao u naglašenije šiljke. Ten mu je bio ujednačene zlatnosmeđe boje, što me
uvijek čudilo jer imao je tamnoplave oči, a njegovi roditelji i Tegan bili su upečatljivo
blijedoputi.
Došao je konobar s jelovnicima, natočio nam vodu u čaše, nabrojao specijalitete i prije
no što je imao priliku otići, naručili smo.
Nate i ja naručivali smo najbrže na svijetu. Nismo gubili dragocjeno vrijeme petljajući,
donijeli bismo odluku i držali je se. Konobar je zapisao narudžbe pa otišao ostavivši nas
same. Ostavivši nas našoj zajedničkoj večeri.
Nate je otpio gutljaj vode, ja sam se igrala s dnom vinske čaše. Oboje smo šutjeli
čekajući ono drugo da progovori.
"Ovo je kao da smo na prvom spoju", kroz slab smijeh rekao je Nate podižući pogled
prema meni.
"Pa da, osim što nas dvoje zapravo nikad nismo išli na prave spojeve."
"Bili smo na kavi!" pobunio se Nate.
"Koja je završila odlaskom k tebi."
"Bilo je to kao da su mi svi božićni darovi stigli odjednom", rekao je Nate. "Doslovce.
Kad si se pozvala k meni, kao da su mi se ostvarile sve želje bolje nisam mogao
zamisliti."
-207-
Pompea
"Nisam mogla vjerovati da stvarno misliš da se pozivam na kavu."
"Nisam to mislio, samo sam bio toliko iznenađen što si uopće izašla sa mnom da me
pomisao da ćeš mi dati da te diram..."
"Aha", složila sam se.
"Čak smo i tada oboje znali da nam je suđeno da budemo zajedno, zar ne?" Bio je
ozbiljan. Kad se radilo o nama, Nate je uvijek govorio takve stvari i mislio ih, jer,
prema njegovu mišljenju, spojila nas je Sudbina. Na zabavu na kojoj smo se upoznali,
rekao mi je, uopće nije želio ići. Prijatelji su ga nagovorili, a kad je stigao i ugledao
mene, znao je da je upoznao srodnu dušu. Ženu s kojom će se vjenčati.
"Ne, Nate, ti si to znao", pojasnila sam. "Ja sam imala sasvim drugačije motive, a
glavni je bio da te odbijem od sebe."
"Sto?" ustuknuo je jednako uznemiren i potresen.
"Mislila sam nadala se, valjda da ćeš pomisliti da sam laka jer sam odmah spavala s
tobom i da ćeš se izgubiti."
"Oh." Nate se naslonio na naslon stolca, zagledao u bijeli stolnjak i otpio drugi gutljaj
vode smišljajući što da odgovori. To je bilo okrutno i nepotrebno, shvatila sam.
Namjerno sam uništila za njega očito dobru uspomenu. Otvorila sam usta kako bih
nadodala da sam to učinila samo zato što mi se toliko svidio da me to uplašilo, ali
podigao je pogled od stola ušutkujući me. "Ništa što si učinila nije me moglo odbiti od
tebe", rekao je. "Već sam bio gadno zaljubljen u tebe."
Sad je bio moj red da piljim u bijeli pamučni stolnjak. To je bilo tipično Nateovo
ponašanje: kad ne bi stoički podnosio neko moje raspoloženje, iskreno bi rekao što
osjeća. A ja bih se zbog toga osjećala grozno. Imali smo tri velike svađe u šest godina
koliko smo bili zajedno i sve je tri započeo on jer, kad bi se on otresao na mene, ja to ne
bih samo tako pustila otresla bih se natrag i stvari bi postale gadne. Kad bih se pak ja
prva otresla na njega, bila bih dočekana strpljenjem i iskrenošću.
"Ne mora ti biti neugodno", zadirkivao me. "To je istina. Znaš da je."
Stigla su predjela i šutke smo promatrali konobara kako pred nas stavlja velike bijele
tanjure. Ja sam naručila dimljenog lososa sa salatom od rukole, dok se Nate odlučio za
juhu od pečenog povrća posutu prženim bademima. Nijedno nije posegnulo prema
hrani čak i kad je konobar otišao. Čekao je da nešto kažem nakon njegove iskrene,
mirne reakcije na moju okrutnost. Čekao je da vidi hoću li pribjeći kučki kakva sam
bila kad me upoznao ili sporadičnoj gaduri s kojom se zamalo oženio.
"Ta je večer bila zbunjujuća i meni", priznala sam usredotočivši se na način na koji je
-208-
Pompea
rukola svojim šiljastim vršcima obuhvaćala ružičaste prutiće lososa. "Zapravo,
pokolebala sam se." Napokon sam ga pogledala u oči. "Kad sam došla kući te večeri,
znala sam da te moram ponovno vidjeti i to brzo, jer nitko me nikad nije dirnuo na
način na koji si me ti dirnuo. Poslije te večeri više nisam spavala ni s jednim drugim
muškarcem."
"Mislio sam..."
"Da, dala sam ti dojam da imam još nekoliko njih sa strane, ali nisam imala. Nisam
mogla zamisliti da budem s nekim drugim
- poslije te kave, za mene si postojao samo ti."
Nateovo se lice smekšalo u iznenađeni osmijeh. I dalje se osmjehujući, uzeo je žlicu i
počeo jesti. Podigla sam vilicu i igrala se njome s prutićima lososa, ali nijednom je
nisam prinijela ustima. Nisam mogla jesti dok mi se okretao želudac. Gledala sam kako
žlica puna guste svijetle juhe nestaje u Nateovim ustima.
Prisjetila sam se svojih suza kad smo se odlučili vjenčati jer sam napokon osjetila kako
je to imati bezuvjetnu Ijubav. Ne samo davati je, nego i primati. Znala sam da već neko
vrijeme volim Natea, ali kad je prihvatio moj prijedlog, konačno sam prihvatila što to
znači. Da nisam oštećena, da sam kao drugi, da mogu osjećati, da mogu ostvariti vezu.
A moje srce bilo je dovoljno povlašteno da osjeti Ijubav. Moje srce bilo je odabrano da
nađe tog jednog muškarca kojeg sam mogla voljeti. I bio je moj da ga volim do kraja
života.
Nate je maknuo pogled s juhe, uhvatio me kako ga gledam i široko mi se osmjehnuo, a
oči su mu se skupile kao onog dana na kavi. Uzvratila sam mu osmijehom, napetost je
isparila i zapali smo u lakoću i ugodu kakvu smo imali na našem prvom spoju.
-209-
Pompea
TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Razgovarali smo i razgovarali ni o čemu. Znam da je bilo ni o čemu, jer kad nam je
konobar donio račun i kapute (nismo ih zatražili, jednostavno je želio da odemo kući jer
je vrijeme zatvaranja već odavna prošlo) nismo znali gotovo ništa novo jedno o
drugom: on nije znao za Tegan, niti da sam ga vidjela na sprovodu, ni da se moj dečko
zove Luke. Ja nisam znala kako je saznao za sprovod, viđa li se s kim ili zašto je spavao
s Adele.
"Smijem li te otpratiti kući?" Nate je upitao kad su prigušili svjetla i naslonili zadnjih
nekoliko stolaca uza stolove.
"Ne možeš me otpratiti sve do Horsfortha, kilometrima je daleko. Uostalom, kako ćeš
se vratiti u Tadcaster?"
"Ne zamarajmo se pojedinostima", rekao je odmahnuvši rukom. "Prekasno je za piće
bilo gdje drugdje osim u nekom klubu, a ondje se ne može razgovarati. Ali dok
hodamo, možemo razgovarati."
"Dobro. Kompromis hodamo dok se ne umorimo, a onda uzmemo taksi."
Zakoračili smo na ulicu, u mračnu crnu noć isprekidanu neonskim uličnim svjetlima.
Duboko sam udahnula, a prohladni mi je zrak pojurio kroz nos i ispunio mi utrobu
hladnoćom. Šutke smo
hodali niz praznu ulicu, zastali na raskrižju da provjerimo ima li prometa pa prešli
cestu. Prošla je ponoć, a mi nismo došli blizu onome što sam namjeravala učiniti tu
večer. Nastavljajući cestom prema Hyde Parku, krišom sam pogledala Natea. Oči su mu
bile uperene prema obzoru, ruke duboko gurnute u džepove.
"Mogu osjetiti da me gledaš", rekao je pa zastao i okrenuo se prema meni. I ja sam
stala. "Sjećam se koliko si često to činila, pogotovo kad si mislila da spavam."
"Znao si?"
Kratko kimanje glavom, slabašan osmijeh na njegovim usnama.
"Zašto mi nisi rekao?"
"Jer mi se sviđalo. Zašto bih okončao nešto što mi se sviđa?"
Nate je zakoračio korak bliže, i dalje me gledajući i pružajući ruke. "Pogledaj ti nju",
promrmljao je, a bijeli mu se dah u kovitlacu uzdizao u noć dok je govorio. Očekivala
sam da će mi rukama obujmiti lice, ali umjesto toga izvukao mi je presavijeni ovratnik
iz kaputa. Zagladio je široke trokute ovratnika cijelo me vrijeme gledajući ravno u oči.
-210-
Pompea
Bila sam skamenjena i hipnotizirana njime. Slabo se nasmijao, a onda mu se osmijeh
raširio pretvarajući ga u muškarca s kojim sam živjela. "Pogledaj ti nju", ponovio je.
Ruke su mu spuznule preko moje ključne kosti naniže, između grudi, do prvog gumba
kaputa. "Nakrivo si zakopčala kaput." Spustila sam pogled. U žurbi da izađem iz
restorana nisam se dobro zakopčala. Podigla sam pogled i pogledala ga u oči.
"Oh", rekla sam kroz smiješak i umrla negdje na pola njegova kratkog trajanja.
Očiju uperenih u moje, Nateovi otupjeli prsti nježno su otkopčali prvo dugme mog
kaputa. Po mješavini vune i kašmira spuznuli su do sljedećeg. I njega je otkopčao. Prsti
su mu se nastavili spuštati niz moje tijelo dok nije dosegnuo sljedeće, pa sljedeće, sve
dok naposljetku i zadnje nije bilo otkopčano. Kad mi je kaput bio raskopčan, ponovno
je privukao obje strane kaputa pa ga sporo zakopčao.
"Hvala", promrmljala sam otežano dišući od, rekla sam si, rijetkog hladnog zraka. Ne
od požude i čežnje. Ne od čekanja da me poljubi.
"u redu je", rekao je. Približio mi se. Dovoljno blizu da osjetim miris losiona poslije
brijanja na njegovoj koži, da osjetim nadima nje i spuštanje njegovih prsa. Podigao je
ruku, namjestio mi revere i zagladio ih, ali nije povukao ruke. Spustio je glavu. "Kam",
šapnuo je usnama dodirujući moje.
"Ryn", rekla sam automatski uzmičući.
I Nate je povukao svoju glavu, pogledom ispitujući moje oči: "Nećeš me valjda tjerati
da te zovem punim imenom?" upitao je.
"Ne, samo, više me nitko ne zove Kam nego Ryn."
"Ne želim te zvati onako kako te on zove."
"Nije me on počeo tako zvati", uzvratila sam.
Nateove usnice opet su okrznule moje i načas sam se htjela prepustiti. Pustiti da se
dogodi. Poljubiti ga.
Ponovno sam ustuknula. "Nate", prekinula sam ga, "moram ti nešto reći."
"Poslije", odgovorio je naginjući se da nastavi poljubac.
"Ne." Pomaknula sam glavu i usta su mu dodirnula moju bradu. "Moram ti nešto reći",
bila sam ustrajna.
Nate je stisnuo oči i spustio glavu. Maknuo je ruke s mene i protrljao lice. Uvijek je to
činio kad je bio nervozan ili uzrujan. Na koncu mi se ponovno otvorio. "Ne želim
slušati o tome kako ćeš se udati za njega", rekao je stišćući šake. "NE MOGU čuti da
ćeš se udati za njega."
"To nema nikakve veze s Lukeom", rekla sam i spazila kako se trgnuo na spomen
-211-
Pompea
imena mog ljubavnika.
"Onda pričaj", rekao je.
"Ne znam kako bih ti rekla... Mislim da bismo trebali sjesti", rekla sam.
"U redu", složio se. "Niže niz cestu je park."
Šutke smo hodali deset minuta do Hyde Parka pa sjeli na klupu nedaleko ulaza. Vjetar
je vijorio oko nas štipajući nam već hladnu kožu. Nate je sjedio okrenut prema naprijed,
ali blizu mene, pokušavajući upiti nešto moje tjelesne topline. Ja sam sjedila tijela
neznatno okrenutog prema njemu.
"Radi se o Tegan", započela sam.
Nate se okrenuo prema meni namrštena lica. "Adelinoj kćeri?"
Potvrdno sam kimnula glavom, zastala i ponadala se da je odmah shvatio. Bio je
pametan čovjek, zašto bih uopće spominjala Tegan da joj on nije otac?
Oči su mu iznenada zasjale spoznajom, raspršivši namrgođenost. "O, Bože",
promrmljao je. "Baš sam glup." Pljesnuo se po čelu. "To je bila ona, zar ne? Ona mala
djevojčica neki dan, to je bila Tegan. Nisam je ni prepoznao. Ma, bio sam..."
Odmahnuo je rukom po zraku blizu glave. "Bio sam sav zbunjen jer si ti bila tamo.
Sranje. To je bila ona. Kako je velika. Kako se nosi s...? Znaš, sa svim?" Iznenadila me
njegova briga. Nikad prije nije pokazao previše zanimanja za Tegan. Ponekad bi je
čuvao sa mnom, tu i tamo joj pročitao priču za laku noć, ali on i ona nikad nisu imali
puno toga zajedničkog. "Dobro je. Imamo boljih i lošijih dana. Trebala bih joj
dogovoriti psihološko savjetovanje."
"Ti bi joj trebala dogovoriti savjetovanje?"
Potvrdno sam kimnula glavom. "Tegan živi sa mnom. Ja je odgajam. Njezina sam
zakonska starateljica."
" Ti?" rekao je s nevjericom.
Nakostriješila sam se. "Da, ja. Što želiš reći time?"
Pružio je ruku i smirujući me položio je na moju podlakticu. "Ništa ne želim reći,
samo, oboje smo bili tako sigurni da ne želimo imati djece, a sad kažeš da si njezina
zakonska starateljica. Ja to ne bih mogao."
"Nije imala nikoga drugog. A i ja sam joj kuma. Morala sam je uzeti bez obzira na to
kako sam mislila da će mi život izgledati. Uvijek mi je bila posebna, a i nije imala
nikoga drugog."
"Bolja si osoba od mene. Jesi li mi to htjela reći?"
Odmahnula sam niječno glavom. "Radi se o Teganinu ocu."
-212-
Pompea
Obrve su mu se digle od iznenađenja. "Njezinu ocu? Tu je? Saznala si tko je?"
Potvrdno sam kimnula glavom.
"I želi biti uključen u Teganin život?" "Ne znam, nisam mu još rekla. Ne nalazim prave
riječi. Ne znam kako će to primiti."
"Držim, ne najbolje", naglas je razmišljao. "Želiš li da idem s tobom? To mi pokušavaš
reći? Jer ići ću. To je zadnje što mogu učiniti. Za tebe i za... Adele."
"O, Bože, Nathaniel, kad si postao tako glup?" puknula sam. "Ne razumijem",
rekao je.
"Nate, ti si joj otac. Ti si Teganin otac."
-213-
Pompea
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Teganino se lice pomaknulo u snu. Usnice su joj bile neznatno rastvorene, a kosa
skrivena pod ružičastom svilenom maramom. Voljela sam je gledati kako spava.
Ponekad, na povratku sa zahoda usred noći, ušuljala bih se ovamo i gledala kako joj
tamno plave trepavice titraju po nježnoj bijeloj koži ispod očiju, kako joj se dok spava
zjenice ubrzano miču ispod kapaka. To je bila jedna od mojih povlastica sada kada sam
se brinula o njoj. Mogla sam znatiželjno bdjeti nad njezinim snom. Uživati u njezinoj
ljepoti. U njezinu spokoju. U tome kako lijepo raste.
Okrenula sam se s knedlom u grlu. Kad je spavala nalikovala je Nateu. Budna je bila
miniAdele, ali u snu je imala očevo lice.
Prošlo je četiri ujutro. Ušavši u stan prije nekoliko minuta, odmah sam se ušuljala u
Teganinu sobu provjeriti je li dobro. Bila je, naravno. Šmrcnuvši, uvukla sam sluz u
nos nahladila sam se od predugog boravka vani. No, nije bilo samo to posrijedi.
Proturječni, zbunjujući osjećaji koji su jurili kroza me brzinom rijeke koja je probila
branu borili su se da ih oslobodim u bujici suza. Prsti su mi se žarili u najlonke kad sam
posegnula u džep po maramicu koju sam žureći se nagurala onamo prije nego što sam
ušla u taksi izašavši iz Nateova stana. Na oči mi je navro novi val suza prisjećajući se
hrabrog osmijeha na njegovu licu dok me ljubio na rastanku. Kako ću to objasniti Lukeu?
Nate je zurio u mene ukočenog izraza lica od onog trena kad su mu riječi "Ti si joj otac"
doprle do mozga. Njegove su me jasne oči gledale kao da čeka da to poreknem. Zrak
mu nije izlazio ni iz usta, ni iz nosa pa sam znala da ne diše. Iznenada mu se gornji dio
tijela zanio i počeo je udisati snažno gutajući zrak poput muškarca bačenog u veliki
nepregledni ocean roditeljstva koji je tek izronio na površinu.
"Mo...? Što...?" započeo je.
"Nate", pružila sam ruku da ga dodirnem, ali naglo se povukao.
" Što to govoriš?" rekao je. "Što mi to govoriš?"
"Nate, istina je. Ti si joj otac."
Nate je skočio s klupe, jedan tren nepomično stajao, zario ruke u kosu pa opet sjeo.
Ruke, iste one ruke koje su prije nekoliko minuta erotično otkopčavale moj kaput,
krenule su prema njegovu problijedjelom licu.
"Bez djece", rekao je Nate. "Uvijek smo govorili bez djece. A sad mi govoriš, što? Da
-214-
Pompea
imam dijete?"
Potvrdno sam kimnula glavom.
"Varaš se. To je zasigurno neka pogreška."
Niječno sam odmahnula glavom.
"Mora biti. Ja joj ne mogu biti otac. To nije moguće."
"Jesi li koristio kontracepciju kad si spavao s Adele?" upitala
sam.
Nate je napravio grimasu, zatvorio oči i posramljen niječno odmahnuo glavom.
"Onda je moguće", kratko i hladno sam odgovorila.
"Ali uvijek je govorila da je otac oženjen muškarac kojeg je upoznala preko posla. Da je
to bio seks za jednu noć, da nije kadar voljeti..." Nateov se glas razvukao kad mu je
sinulo da je tim riječima uglavnom opisala njega. Čak i onaj dio o poslu bio je točan jer
su naletjeli jedno na drugo nekoliko puta na poslovnim zabavama prije nego što sam ga
upoznala.
"Nije ti palo na pamet da je rodila dijete devet mjeseci nakon što si spavao s njom?"
"Ne. Zašto bi? Nikad mi nije rekla. Nikad mi nije dala ni najmanji znak..." ponovno je
stavio ruke na lice. "Koliko dugo znaš?" naposljetku je upitao kroz prste.
Spustila sam glavu, usredotočila se na svoje ruke koje su mi hladne i nepomične sjedile
u krilu.
"Koliko dugo?" ponovio je malo glasnije, a ja odugovlačila još malo čekajući da shvati.
"Zato si otišla", rekao je. "Nikad nisam shvaćao zašto nisi željela razgovarati sa mnom,
zašto mi nisi dala da objasnim. Saznala si i nisi mi rekla, samo si... Kako si mogla!"
Opet je skočio na noge.
"Adele nije htjela da znaš", izjavila sam.
Nagnuo se prema meni. "Adele nije htjela da znam i ti si se složila s tim?"
"Ona joj je majka. Željela je što je manje moguće pometnji u Teganinu životu. Rekla mi
je da ti ne kažem."
"Oh, ako je tako, onda dobro", rekao je. "ŠTO TO, DO VRAGA, GOVORIŠ?" izderao
se. "TI SI BILA SA MNOM U VEZI, NE S NJOM, SA MNOM! TREBALA SI MI
REĆI!"
Sad sam i ja ustala s klupe i odlučno otkoračala do njega, a tijela su nam se u srdžbi
sudarila. "MISLIŠ KAO ŠTO SI TI MENI REKAO DA SI POJEBAO MOJU
NAJBOLJU PRIJATELJICU?" izderala sam se natrag.
Prostrijelio me pogledom, a gornja mu se usnica izvila u posmijeh. "Odjebi", rekao je i
-215-
Pompea
bijesnim hodom počeo odlaziti dok ga je pohlepno gutala tamna noć.
Nagon mi je govorio da ga pustim da ode jer trebalo mu je vremena da se privikne na
situaciju. Dobro, i jer nitko tako sa mnom ne može razgovarati. Čak ni on. A onda mi se
vratio razum: bila sam sama u mračnom parku punom drveća i živica iza kojih bi mogli
vrebati napadači ili čak socijalni radnici koji su mi pokušavali uzeti dijete. Pojurila sam
za svojim bivšim zaručnikom.
Nije mi trebalo dugo da ga sustignem. Koračao je stazom, bijesnim i odlučnim
koracima. "Nate", dozvala sam ga. "Molim te! Stani! Molim te!"
Ali, Nate se promijenio otkako smo se razdvojili nije stao. Kako je bio nekoliko godina
stariji od mene i mirne naravi, uvijek je stvari radije rješavao razgovorom negoli
bijesno odjurio. Smatrao je da će se problemi samo pogoršati ne raspravimo li ih
odmah. To se sada očito promijenilo.
"Nate", ponovno sam doviknula. Pričinja li mi se ili on to...? Da, ubrzavao je. "Nate!
Daj da ti..." potpetica mi se okliznula na led, a noge poletjele u zrak nesvečano me
otpremajući na zemlju.
Složila sam se na kamenito do. Kroz odjeću mi se trenutačno počela uvlačiti hladnoća.
Nekoliko sekundi kasnije pomaknula sam nogu i uhvatila bolni lijevi gležanj. Moje
desno koljeno, koje je nekako prvo udarilo o tlo, unatoč tome što me lijeva noga izdala
prva, boljelo je dovoljno da mi suze navru na oči. Moje crne najlonke bile su rastrgane
na koljenu zamrljanom krvlju, na mjestu gdje mi je hladno do razderalo kožu. Još je
suza navrlo kad mi je strelovita bol pojurila uz noge. Inače nisam bila sklona plaču, čak
ni kad bi me ovako jako boljelo, ali što je sada u mom životu bilo kao inače? Što je u
zadnjih šest mjeseci u mom životu bilo kao inače?
Ovo je bio savršen završetak traumatične večeri: napuštena u parku ne znajući kako da
se vratim kući, osoba koja me pratila kući mrzila me i odjurila je, a i osjećala sam
nevjerojatno jaku bol s obzirom na tako naizgled bezazlen pad.
Razmišljala sam još nekoliko trenutaka o tome koliko je cijela situacija smiješna i
dopustila si da se valjam u samosažaljenju prije nego što sam se pomirila s tim da ću
morati nazvati Lukea do dođe po mene. Podigla sam svoju crnu kožnatu torbu i kopala
po njoj dok nisam pronašla mobitel. Dok sam ga izvlačila, iz torbe je na zemlju izletio
crtež. Tegan ga je nacrtala prošlog utorka ujutro dok me čekala da je odvedem u školu.
Bila je to kuća sa žutim suncem na nebu i crvenim cvijećem u vrtu. Na donjem prozoru
stajale smo nas dvije, nacrtane kao štapići, kako mašemo. Impresioniralo me kako je
pogodila moju frizuru iza duža, naprijed kraća sa šiškama
-216-
Pompea
preko lica. Gotovo savršeno ju je skinula. Sebe je nacrtala sa žutim kikama, a obje smo
imale crvene haljine. Dala mi je taj crtež dok smo pješačile prema školi govoreći:
"Možeš ga držati negdje na poslu." Bio je to način da se poveže s mojim životom kojem
nije imala pristup. Bila je opčinjena tom stvari koja se zvala "posao". Htjela je znati baš
sve što sam radila kad nije bila sa mnom. Kad bih došla po nju, često bi pitala jesam li
imala dobar dan na "svom poslu", ispitivala me s kim sam razgovarala i što sam radila
toga dana, koliko sam telefonskih razgovora obavila, koliko elektroničke pošte poslala.
Bio je to svijet kojem je željela imati pristup na bilo koji način.
Gurnula sam crtež natrag u torbu i ponovno potražila mobitel. Pritisnula sam tipku za
zvanje svog kućnog broja pa zastala prije nego što sam ga pozvala. Luke će doći,
naravno, ali morat će probuditi Tegan, staviti je u auto, dovesti se...
"Jesi li dobro?" upitao je Nate zaustavivši se preda mnom.
Kimnula sam mu spustivši glavu kako ne bi vidio suze u mojim očima. Nisam htjela da
zna da sam plakala ne samo jer sam se ozlijedila, nego i zato što me uzrujao. Spremila
sam mobitel dok mi je pomagao ustati. Držeći se za Natea, odšepala sam do obližnje
klupe koja je, poput tla, bila skliska od mraza. Sjedili smo jedan čas šutke jedno pored
drugog, a onda je pružio ruke prema meni. Prsti su mu obujmili donji dio mojih bedara
i nježno mi je podigao noge na svoje krilo. Zadigao mi je haljinu, zagledao se u moje
rasječeno koljeno i natečeni gležanj.
"Pogledaj ti nju", rekao je s uzdahom kajanja.
"Bolje ne bih ako ne moram." Krišom sam obrisala oči.
Iz džepa je izvukao papirnu maramicu. "Ne brini, čista je", rekao je brišući kamenčiće i
krv s rane.
Sjedili smo u tišini: ja zureći u tamne brežuljke parka i vrhove drveća koji su probadali
crno nebo, on čisteći moje koljeno.
"Adele je bila i moja prijateljica, znaš", rekao je tiho glasa punog tuge. "Bila mi je
jedna od najbližih prijatelja i sad je nema. A nitko mi nije javio. Pročitao sam u nekim
novinama. Bila je toliko velik dio našeg života, mog života, a onda je umrla." Prestao je
tapkati po mom koljenu. "Zašto mi nisi javila?" Zurio je u mene sve dok ga nisam
pogledala. "Zar me toliko mrziš?"
"Ne mrzim te, Nate, nisam razmišljala. Kad je umrla, mučila sam se preživjeti svaki
dan i nisam se sjetila gomile toga. Jedno od toga je bilo i javiti tebi da je umrla. Sve se
dogodilo tako iznenada. Znala sam da je smrtno bolesna, ali nisam mislila da će
umrijeti. Rekla mi je da će umrijeti, ali nisam posve vjerovala u to. Još uvijek donekle
-217-
Pompea
ne vjerujem."
Nate je kimnuo glavom. "Zadnje što sam joj rekao bilo je da mi je uništila život. I da ću
je mrziti zbog toga dokle god je živa." Nate je zatvorio oči. "Kad si otišla, nazvao sam
je i pitao je zašto ti je rekla. Kazala je da je bilo slučajno, ali nisam je slušao. Derao sam
se na nju, rekao joj... rekao joj da je ljubomorna kučka, da je mrzim. Da nam je svima
uništila živote." Odmahnuo je glavom očiju i dalje zatvorenih. "Ona je prva osoba koju
poznajem a da je umrla. Čak su mi i bake i djedovi još živi. Ja..." Ganut, ostao je bez
glasa. Primila sam ga za ruku. Prsti su mu se omotali oko mojih i čvrsto me držali.
"Želim da znaš da nismo planirali."
Podigla sam glavu prema noćnom nebu, hladan vjetar projurio mi je preko lica, a
njegova oštrina ohladila kožu. "Nate, ne želim razgovarati o tome." Prsti su mu se
čvršće stegnuli oko mojih i spustila sam glavu prema njemu. "Muka mi je svaki put kad
mislim na to. Kad sam se doselila ovamo, povraćala sam svaki put kad sam razmišljala
o tebi i Adele... Ponekad mi još uvijek dođe da povraćam. Povremeno pogledam Tegan
i sjetim se tko je ona zapravo, što znači to što postoji i moram se okrenuti od nje jer
budem preplavljena spoznajom kako je nastala. Ne zbog nje nju volim zbog okolnosti. I
to me boli. Ne tako da me tjera na plač. Ne tjera. Nego me kida iznutra... Ne mogu
razgovarati o tome. Mislila sam da ću moći, ali ne mogu. I zato nemojmo sada o tome,
dobro?" "Zašto si mi onda rekla za Tegan?"
"Jer zaslužuješ da znaš."
"Mogla si mi reći preko telefona."
"Ne, nisam. Još nešto..."
"Što?"
"Moram zatražiti nešto od tebe. Adele je željela da posvojim Tegan. Pokušavam to
provesti. Ali ako posvojenik ima živućeg roditelja s poznatim prebivalištem, tada
posvojitelj mora dobiti njegovu suglasnost. Trebam da se u moju korist odrekneš svih
prava na Tegan kako bih je mogla posvojiti."
Nate je odmahnuo glavom. "Tek sam saznao da imam dijete, a tražiš od mene da ga se
odreknem?"
"Ti ne želiš djecu. I sam si to rekao prije nepunih pet minuta."
"Ni ti nisi željela pa si je prihvatila."
"Morala sam. Oduvijek sam bila druga osoba u Teganinu životu, to znaš. Ali ti ne
moraš. Možeš samo..."
"Ne", prekinuo me. "Ne možemo ovdje razgovarati o tome. Hladno je i umorni smo.
-218-
Pompea
Moramo to raspraviti kako treba. Uostalom, koljeno ti treba očistiti, a gležanj poviti."
"Dobro. Hajdemo vidjeti možemo li dozvati taksi."
Nate se nagnuo prema meni, prislonio mi ruku na lice i zagledao se ravno u moje oči.
"Dođi k meni", rekao je. "Molim te."
"Mama Ryn", inzistirao je Teganin glas dok me povlačila za ruku.
Htjela sam zaplakati i prije nego što sam otvorila oči. Toliko dugo nisam spavala, a sad
me bude iz dubina ovog predivnog sna.
"Mama Ryn", ponovila je Tegan.
"Da?" promrmljala sam.
"Zašto si odjevena? Jesi li opet tako spavala?"
Prostenjala sam. Nisam valjda opet zaspala za vrijeme seksa? To bi bilo veoma glupo s
moje strane uzevši u obzir da se već godinama nisam ševila s Nateom. NATE! Oči su
mi se munjevito otvorile i zatekla sam se kako ne gledam u prozor svoje spavaće sobe,
nego u televizor i crvenu vreću za sjedenje jer mi je tijelo bilo skvrčeno na sofi.
Kroz glavu su mi proletjele slike protekle noći: kako odlazim k Nateu, kako mi čisti
koljeno i stavlja flaster na ranu, kako mi njegovi snažni prsti utrljavaju Deep Heat u
gležanj koji nije izgledao tako loše da trebam zavoj, kako pijemo čaj sjedeći jedno
pored drugog gledajući televizor, ali ne pričajući, kako mi poziva taksi. Sjetila sam se i
da me pokušao nagovoriti da prespavam kod njega govoreći da će me odvesti kući
ujutro kad bude manje umoran, ali bila sam ustrajna da odem. Zbog oboje. Provjerivši
Tegan kad sam se vratila, stajala sam u hodniku ne znajući bih li se uvukla u krevet k
Lukeu ili ne. To bi ga probudilo pa bismo razgovarali ili vodili Ijubav, a nijedno od
toga nije me privlačilo. Završila sam sklupčana na sofi i zaspala posluživši se kaputom
kao dekom.
Luke je stajao za štednjakom i pripremao po mirisu reklo bi se slaninu i jaja. I
prepečenac uz to. Prema načinu na koji je stajao visoko tijelo ukočeno, leđa savršeno
ravna izbjegavao me gledati.
"Vidiš? Imaš odjeću na sebi", potvrdila je Tegan.
"Da, vidim", odsutno sam rekla.
"Pusti Ryn na miru", Luke je rekao Tegan. "Sigurno je mrtva umorna. Dodi sjesti i
doručkovati."
Tegan, koja bi odletjela na Mjesec da Luke to zatraži od nje, odskakutala je do njega i
uzela tanjur s hranom koju je za nju pripremio.
-219-
Pompea
"A da odeš još malo u krevet?" Luke mi je rekao zaposlen stavljanjem jaja i slanine na
svoj tanjur. "Donijet ću ti šalicu čaja i doručak za sat vremena." I dalje me nije gledao.
Ustala sam. Morala sam to s njim raspraviti, morao je shvatiti da mu nisam bila
nevjerna.
"Tvoja narančasta haljina cijela je zgužvana", prokomentirala je Tegan.
"Pa da", rekla sam pogledavajući Lukeov crvenonarančasti svileni dar. "Morat ću je
izglačati."
"Morat ćeš", prekorila me.
Luke se usudio potražiti me pogledom obuhvaćajući njime moju zgužvanu pojavu pa
ustuknuo od boli ugledavši nagurane najlonke u džepu mog kaputa. Munjevito je
odvratio pogled opržen mišlju što najlonke imaju raditi u džepu kaputa. "Hajde, idi u
krevet", naredio
je Luke. "Donijet ću ti sendvič sa slaninom i prepečeni kruh s kečapom."
"Hvala", promrmljala sam. Trenutak da ga razuvjerim je prošao, a drugi mi se možda
ne ukaže. Možda nastavi vjerovati da sam ga izdala.
"Tost počinje na T!" oduševljeno je ciknula Tegan kad je ugledala svoj tanjur.
"Da, T kao >Trpaj taj doručak<."
"Ne!" zahihotala se Tegan. "Nego T kao Tegan!"
"Može biti i to", nasmijao se Luke, "ali meni znači >Trpaj taj doručak<•"
Ponekad se bolje slaže s njom nego ja, pomislila sam dok sam se vukla u krevet.
Iz sna me ponovno probudilo nježno drmanje. Otvorila sam oči i ugledala Lukea na
rubu kreveta. Na ormariću pored kreveta stajala je velika šalica čaja i tanjur sa
sendvičem. Zar sam spavala samo sat vremena? Imala sam osjećaj da sam spavala
danima.
"Mislio sam da je najbolje da te probudim prije nego što odem", rekao je Luke
izbjegavajući me gledati u oči.
"Odeš?" rekla sam zijevajući i uspravljajući se.
"Da, moram nešto obaviti. T se igra u svojoj sobi, dobra je. Ali mislio sam da bih ti
trebao reći prije nego što odem jer znaš kakve joj sve vragolije znaju pasti na pamet."
"Što moraš obaviti?" upitala sam ga.
"Raditi, u svom stanu. Vidimo se kasnije." Luke se podigao s kreveta, ali pružila sam
ruku, uhvatila ga i zadržala.
"Što se zbiva?"
-220-
Pompea
Teško je sjeo na krevet napokon me pogledavši. "Ti reci meni."
Nisam rekla ništa, ne znajući što da kažem. Koliko bi želio znati? Zacijelo ne sve. A
uostalom, kako bih mu objasnila? Nije znao koliko je složen moj i Nateov odnos i da
gospodin Turner nije samo bivši, ni bivši "onaj pravi", nego da je... Nate.Jednostavno i
složeno u isti mah.
"Gle, Ryn", rekao je nakon moje podulje šutnje, "bit ću iskren, ne znam kako da se
nosim s ovim. Nikad prije nisam bio u takvoj situaciji. Znaš što osjećam prema tebi i
Tegan, vas dvije postale ste moj život. Ali on joj je pravi otac i očito je da između vas
ima nečeg."
"Nema!" usprotivila sam se.
"Ne? A zašto me onda ne možeš gledati u oči duže od dvije sekunde? Zašto sinoć nisi
došla u krevet? Zašto čudno hodaš? Nadam se da se nisi pojebala s njim, ali ne bih se
iznenadio da jesi jer znam da ga još voliš."
"Rekla sam ti, ne volim ga više."
Luke je razmotrio to što sam rekla. "Ne mogu se nositi s tim. Najbolje da odem,
razgovarat ćemo kad budem manje ljut. Da, tako se osjećam, ljut sam. Nije pošteno."
Stao je. "Ne želim sad o tome. Ne s Tegan u drugoj sobi i prije nego što razmislim."
"Dobro", promrmljala sam. Nije bilo načina da mu utuvim u glavu da nisam bila
nevjerna.
Umjesto da ode, nepomično je sjedio zureći u vrata pa upitao: "Jesi li?" "Nisam",
odgovorila sam. Neki bi se uvrijedili da im partner postavi to pitanje, ali i ja bih pitala
da sam na njegovu mjestu. Nije se radilo o nedostatku povjerenja, nego o potrebi da
znaš. Potrebi da ne izluđuješ samog sebe pitajući se što ako su...? Jesu li...? Nisu li...?
To je također bio način da drugoj osobi kažeš da joj vjeruješ. Da joj vjeruješ da će ti
reći istinu. "Nisam ga ni poljubila, Luke."
"Jesi li željela s njim spavati?" upitao je.
Bez oklijevanja odgovorila sam: "Ne."
" Zbilja? "
"Da, zbilja. Rekla sam mu za Tegan, posvađali smo se na ulici, onda sam pala i
povrijedila noge zbog toga šepam, a ne zato što sam imala maratonski seks. Otišla sam
k njemu da se sredim to je sve, ništa se nije dogodilo. Onda sam uzela taksi i došla
kući. Nisam došla u krevet jer su bila četiri sata ujutro i nisam te htjela probuditi. To je
sve. Ništa se drugo nije dogodilo."
"Hoće li potpisati?"
-221-
Pompea
"Ne znam. Bio je toliko izvan sebe kad sam mu rekla da je Teganin otac da nije mogao
razmišljati ni o čemu drugome."
"Ozbiljno nisi željela spavati s njim?" "Ozbiljno."
"Dobro. Dobro. Mrdni se", rekao je i legao pored mene. Omotala sam ruke oko njega i
stisnula se uz njegovo čvrsto tijelo odmarajući lice na njegovim leđima. Sklopila sam
oči i pustila da utonem u stan.
Rekla sam mu istinu. Nisam željela spavati s Nateom. Ni najmanje. Željela sam ga
ljubiti. Željela sam ga grliti. Željela sam voditi Ijubav s njim. I poslije, željela sam ga
opet gledati kako tone u san. Ali ni u jednom trenutku nisam željela spavati s njim.
Nisam to mogla reći Lukeu. Luke ne bi shvatio da je sinoć bilo kao da sam
zakoračila natrag u sjećanje, kao da sam postala ona stara Kamryn koju nikad nisam
imala priliku prerasti. Događaji koji su se zbili nakon Adelina priznanja ukrali su mi
život i ličnost koje sam voljela. Da, voljela. Svi moji sinoćnji osjećaji prema Nateu bili
su takvi zbog toga. Zato što sam se prisjećala vremena kad sam bila s muškarcem kojeg
sam obožavala, vremena kad sam znala kako je to biti neupitno željena i voljena. Zato
što sam se prisjećala vremena kad je moja najbolja prijateljica bila živa, a Tiga
nepovrijeđena zlostavljanjem i gubitkom. To što sam sinoć poželjela Natea nije nimalo
nikakve veze sa žudnjom prema drugom muškarcu, nego za žudnjom prema drugoj
meni. Željela sam biti u drugom vremenu i bila sam spremna žrtvovati ovo što imam
sad da to dobijem.
Luke to ne bi shvatio. Ni ja ne bih shvatila da je on meni pokušao reći to isto za svoju
bivšu zaručnicu, Nicole. Vidjela bih to kao izdaju, bez obzira koliko iskren bio.
Uostalom, nisam više namjeravala vidjeti Natea. Namjeravala sam mu samo poslati do-
kumente i to će biti to. Stoga ionako nije bilo važno što sam sinoć osjećala, važno je
bilo samo ovo sad.
-222-
Pompea
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Kuc, kuc, kuc!
Pogledala sam ulazna vrata stana pitajući se tko kuca. Luke, koji je bio vani s Tegan,
imao je ključ, a Betsy, s kojom sam dijelila ured na poslu, više me nije posjećivala zbog
straha da ne sretne Tegan nije znala što bi s malenom djecom. I tu je završavao popis
ljudi koji bi navratili bez prethodne najave.
Zakvačila sam debeli lanac koji sam postavila otkad je moj stan postao i Teganin dom,
oprezno otvorila vrata i provirila.
Nate.
Nisam ga ni čula ni vidjela tjedan dana od večere, rekla sam samoj sebi da ču mu
poslati dokumente neki drugi dan, a taj neki drugi dan još nije stigao. Zalupila sam
vrata, drhtavim rukama skinula lanac pa ih opet otvorila. "Sto ti radiš ovdje?" upitala
sam, a drhtavica iz ruku preselila mi se u glas.
"Želio sam te vidjeti."
"Ne možeš se pojaviti tek tako, nenajavljen."
"Mogu, jer jesam", uzvratio je.
"Kako si znao gdje živim?"
"Čuo sam kad si taksistu rekla svoju adresu." Potapšao se po sljepoočnici. "Mozak mi
radi k'o urica."
"što želiš?" upitala sam ga glasa obojenog neprijateljstvom i strahom. Ovo neće završiti
dobro. Luke je samo tražio povod da nasrne na njega. A Nate, ljubomorni muškarac s
kojim sam bila u vezi šest godina, vjerojatno bi jedva dočekao priliku da dobrano
namlati muškarca s kojim spavam.
"Kao što sam ti rekao, želim te vidjeti. I Tegan."
Tijelo mi se napelo od navale straha. "Zašto?"
"Ona je... Gle, moramo li o tome pred vratima?"
"Ne, naravno da ne." Zakoračila sam ustranu da ga pustim unutra i pokazala ravno
naprijed prema dnevnoj sobi/kuhinji.
Nate, odjeven u plave traperice i crni džemper visokog ovratnika, nije sjeo. Promotrio
je moj dnevni boravak obuhvativši pogledom policu za knjige, krem sofu zamrljanu
mnoštvom boja tijekom proteklih nekoliko mjeseci, veliku crvenu vreću za sjedenje
-223-
Pompea
koja je živjela pokraj televizora, crveni tepih koji je završavao kod malog stola za
ručanje odvajajući kuhinjski prostor od prostora dnevnog boravka. Nastavio je
promatrati bijele kuhinjske ormariće s radnom pločom od imitacije prirodnog drveta,
zatrpanom stvarima od doručka i ručka koje sam namjeravala oprati čim skupim
dovoljno snage da odlijepim svoje umorno tijelo sa sofe.
"Gdje je ona?" Smanjio je udaljenost između nas pa sam morala podići pogled uz
njegovo metar i osamdeset osam centimetara visoko tijelo da mu vidim lice.
"Ona... Luke ju je odveo u park da nahrane patke, odnosno, bolje rečeno, ona je odvela
Lukea. Sinoć je zaključila da će patke umrijeti od gladi ne bude li ih osobno nahranila i
nije nam dala mira sve dok je nismo pristali odvesti onamo danas poslije karatea. Luke
se dobrovoljno javio kako bi se izvukao od pranja suđa."
Lice mog bivšeg zaručnika izobličilo se od kivnje. "Često je vodi van, a?" oštro je
upitao. Nikad nisam čula taj duboki, optužujući, zlobni prizvuk u njegovu glasu. Malo
me plašio. "Pravi obiteljski čovjek, je li?"
"Nate, prestani." Dotaknula sam mu ruku. "To nisi ti."
Duboko izdahnuvši, cijelo mu se tijelo opustilo. "Ne, nisam, zar ne?" odmahnuo je
glavom. "Sav sam izvan sebe, većinu vremena ne
znam što radim i osjećam." Udaljio se od mene i smjestio na sofu. Sjela sam pored
njega.
"Što radiš ovdje?" ponovno sam upitala.
"Nisam lagao, želim vidjeti Tegan."
Panično sam ponovno ustala. "Ali zašto?" "Bez obzira na to kako je došla na svijet, ona
je moja kći. Moram prihvatiti odgovornost za nju."
0, ne. Ne. Možda je isprva nisam željela, ali to ne znači da bih sada mogla živjeti bez
nje. Ona je bila moja jedina veza s Adele. Obećala sam joj da ću se brinuti o njoj, da ću
je posvojiti. A i voljela sam je, trebala sam je. Što ako se Nate zaljubi u nju pa je bude
želio?
"Zašto? Ti ne želiš djecu. Hoćeš li zatražiti skrbništvo?"
Nate se užasnut odmaknuo, a crte njegova lica izražavale su da je pogođen time što sam
rekla. "Ma, ne!"
"Zašto je onda želiš vidjeti?"
"Kamryn, ona je moja kći."
"Ali ti ne želiš djecu."
"To je prijeporno, zar ne? Imam dijete i moram se nositi s tim."
-224-
Pompea
"Ali ako ne želiš skrbništvo, zašto je onda želiš vidjeti?"
"Kakva bih ja to osoba bio kad je ne bih ni pokušao upoznati prije nego što je se
odreknem?"
"Ne razumiješ, neće mi dati da je posvojim ako si prisutan u njezinu životu. Mogli bi
zaključiti da si sposoban brinuti se za nju, a to znači da mi neće dati da je posvojim."
Njegove su me oči proučavale nekoliko sekundi. "Zar si očekivala da se odreknem
svojih roditeljskih prava i odem samo tako?"
Tako sročeno, to što sam tražila od njega zvučalo je bešćutno a on nije bio takav. "Ne,
naravno da ne... Ne znam."
"Kam... Ryn, nismo ni počeli razgovarati o onome što se dogodilo između nas. Ne
odlazim dok to ne riješimo."
"Ne možemo stvari ostaviti ovakvima." Nate je provukao prste kroz moju kosu,
milovanjem ulijevajući utjehu u moje vene. Znao je da će me to smiriti, katkad bi me
uspavalo. Moje dvije najomiljenije stvari bile su milovanje po kosi i ljubljenje vrata.
Nate je to znao, Luke nije. "Želim popraviti stvari. I, koliko god to bilo neočekivano,
moram prihvatiti tu novu odgovornost... Kako stojite s novcem? Trebao bih početi
davati novac za nju."
To nije bilo ono što sam željela čuti. Željela sam da bude nezainteresiran jer mi neće
dopustiti da je posvojim ako je on prisutan u njezinu životu. Ali, takav je bio Nate:
iskren i plemenit. Dobar čovjek.
"Mogao bih odvojiti dvjesto pedeset funti mjesečno. Je li to u redu?"
Ponovno sam se skupila. Taj bi nam novac bio dar s neba. Premda nam je Luke
pokušao financijski pomoći, odbijala sam od njega uzimati novac za Tegan. Ja sam bila
odgovorna za nju, ne on, i nisam se htjela oslanjati na nekoga tko bi u jednom trenutku
mogao nestati. Nisam živjela na sedmom nebu, znala sam da postoji mogućnost da
Luke i ja ne ostanemo zauvijek zajedno.
Nate je skliznuo sa sofe, kleknuo pred mene i zagrlio me. "Hoće li to biti dovoljno?
Možda da ti usto dam i određenu svotu sa štednje, možda onda tih dvjesto pedeset bude
dovoljno. Tri tisuće, recimo. Ne brini, neću ih tražiti natrag, dat ću ti ih bez obveza.
Zauvijek, bez obzira što se dogodi s nama. Otvorit ću račun za nju
o kojem ćeš ti voditi brigu dok ne navrši osamnaest godina, a kako bude rasla, vidjet ću
hoću li moći odvajati više. Zapravo, morat ću davati više kako bude odrastala, tu nema
sumnje, zar ne?"
"Nate, ja... Hvala ti."
-225-
Pompea
Podigao mi je glavu i zagledao se u moje oči palčevima mi obrisavši suze. "Ryn..."
otpočeo je, ali ga je ušutkao zvuk ključa u bravi. Oboje smo nagonski skočili na noge
okrenuvši se prema vratima. Hitro sam obrisala suze s očiju.
"Vratili smo se!" otpjevušila je Tegan dok su ona i Luke upadali kroz ulazna vrata pa
ušli u dnevnu sobu. Tegan, u svom crvenom zimskom kaputiću, s crnim čupavim
šeširićem na glavi, crnim šalom oko vrata i crnim čupavim rukavicama na rukama,
zastala je na vratima kad je ugledala visokog bijelog muškarca kako stoji pored mene.
Luke, koji je bio dva koraka iza nje, također je stao kao ukopan.
"Jeste li se lijepo zabavili?" upitala sam šmrcanjem uklanjajući ostatke suza.
"Da", Tegan se široko osmjehnula, a njezine znatiželjne plave oči preletjele su s mene
na Natea. "Tko je to?" upitala je kad je napetost za nju postala prevelika.
"Ovo je Nate. Sjećaš se kad sam ti rekla da je on moj stari prijatelj?"
"Imala si lijepu haljinu", rekla je Nateu.
Nate se komično namrštio. "Ne, svojevremeno sam vidio krasnih haljina, ali nikad ih
nisam nosio. To ti mogu obećati."
Tegan se nasmijala premda je načinila korak unatrag i prilijepila se uz Lukeovu nogu
tražeći sigurnost, prisutnost nekoga poznatog. "Ne ti!" zahihotala se. "Mama Ryn. Ona
je imala lijepu haljinu jer se trebala udati." Podigla je ruku u čupavoj rukavici upirući u
njega. "Za tebe."
Zavladao je šok. Činjenica da smo Nate i ja bili zaručeni bila je tema koju nitko od nas
ne bi spomenuo da Tegan to nije izgovorila.
"Tako je", rekla sam oporavljajući se prva. "Nisam znala da se sjećaš toga."
Tegan se široko osmjehnula. "Sjećam se." Podigla je pogled prema Lukeu tražeći
pohvalu. Široko joj se osmjehnuo pa se spustio na koljena i posegnuo prema njezinim
tenisicama. "Kako si ti pametna curica", rekao je Luke odvezujući i izuvajući joj
tenisice.
Kad je ustao, Luke me upitno pogledao. "Luke, ovo je Nate. Nate, ovo je moj dečko,
Luke." Nate je obišao sofu i ispružio ruku. Luke ju je nerado stisnuo.
"Drago mi je", rekao je Nate.
"Također", uzvratio je Luke. Dobro sam znala taj izraz lica i boju glasa kao onog
trenutka kad smo se upoznali.
"Jesi li ti dečko mame Ryn?" upitala je Tegan, čisto u slučaju da nas dosad već nije
dovoljno uznemirila.
"Bio sam, davno", odgovorio je Nate. "Ali više nisam. Sad je Luke."
-226-
Pompea
Tegan se doimala zadovoljna time, nabrala je nos i usta i slažući se kimnula glavom.
Luke je izgledao kao da bi mogao odalamiti Natea iz čiste razonode.
"Hranili smo patke, zar ne, Luke?" rekla je Tegan.
"Nego što", Luke je odgovorio.
Nateovo se lice raznježilo, sasvim se usredotočio na Tegan, a na licu mu se pojavio
osjećajan osmijeh. "Zbilja?" rekao je Nate. "A koje su boje bile?"
"Boje patke", zahihotala se Tegan.
"O, jarko žute znači?"
"Ne!" ciknula je Tegan.
"Pa, te je boje patka u mojoj kadi."
Odakle Nateu ova sposobnost razgovaranja s djecom? Prije bi pobjegao glavom bez
obzira kad bih ga, kad bismo je čuvali, zamolila da je samo pripazi dok odem na zahod.
"Nije ih bilo jako puno. Bile su smeđe. I zelene i ljubičaste sa žutim oko vrata. Luke je
rekao da odlete nekamo preko zime."
"Dobro, bolje da krenem", rekao je Luke.
Nate je odvojio pogled od Tegan, načas nelagodno pogledao Lukea u oči pa se okrenuo
prema meni. "Idem ja. Večeras moram raditi." Nagnuo se i pritisnuo svoje tople usne na
moj obraz. Srce mi se ubrzalo kad me dodirnuo. "Bok", rekao mi je. "Luke." Ispružio je
ruku i on i Luke su se rukovali. "I Tegan", sagnuo se na njezinu visinu, "jako mi je
drago što sam te opet vidio. Vidjet ćemo se opet uskoro, dobro?" Ispružio je ruku i
rukovali su se, a na licu joj se vidjelo veselje što se odnosi prema njoj kao prema
odrasloj osobi.
Luke je stiskao zube na rubu da odalami Natea dok je ovaj prilazio vratima. Zadržala
sam dah uplašena da će to i učiniti s tim otrovnim pogledom u očima, ali onda je
zakoračio ustranu. Nateov odlazak obilježilo je zaključavanje brave kad su se vrata za
njim zatvorila.
"Baš je drag", rekla je Tegan ušavši u sobu i skočivši na sofu. I dalje je bila u kaputu,
šalu, šeširu i rukavicama. "Ali ne tako kao Luke."
Strgnula je rukavicu, podigla daljinski upravljač i počela prebacivati televizijske
programe nezainteresirana za ovaj svijet sada kad je prošlo uzbuđenje posjeta.
Lukeove oči preletjele su s mene na hodnik uza slabo naginjanje glave. Otišla sam za
njim u svoju spavaću sobu i zatvorio je vrata za mnom.
"Ne sviđa mi se što dolazi ovamo", siknuo je Luke.
"Nisam ga zvala da dođe, sam je došao."
-227-
Pompea
"Ma nemoj."
"A ne, Luke, čekala sam da ti odeš na neodređeno vrijeme pa da ga pozovem na ševu."
"Ne sviđa mi se što dolazi ovamo", ponovio je.
"Ovo je moj stan."
"Je li pokušao što?"
"Konačno prelaziš na stvar. Ne, nije pokušao ništa, a čak i da je što nije ništa se ne bi
dogodilo. Sad sam s tobom."
" Što je htio?"
"Vidjeti Tegan."
Luke se trgnuo. "Želi je?" zvučao je jednako uspaničeno kao što sam se ja osjećala.
"Ne znam. Zato sam plakala kad ste ušli. Ti to, naravno, nisi primijetio. Nismo si
zaljubljeno gugutali, bila sam prestravljena jer želi preuzeti odgovornost za nju, što bi
moglo imati svakakvih implikacija na moj zahtjev za posvojenje."
"Sranje." Luke je sjeo na krevet.
"Nikad ga nisam vidjela takvog s djetetom, čak ni s Tegan. Ali nikad ga prije nisam
vidjela s vlastitim djetetom. Bojim se, Luke." Sjela sam do njega i zagrlio me. "Bojim
se da će se zaljubiti u nju, da će je htjeti uzeti, da ću je izgubiti, da ću iznevjeriti Adele."
Stavila sam dlan na čelo. "Bojim se, Luke."
"Sve će biti u redu", neuvjerljivo je rekao. "Obećavam, sve će biti u redu."
Nije shvaćao da se nisam samo bojala da ću izgubiti Tegan, bojala sam se i Natea.
Vidjevši ga s Tegan, kako se trudio oko nje, zapitala sam se bismo li mogli uspjeti kao
obitelj Nate, Tegan i ja. Bojala sam se, jer sam po prvi put dvojila o Lukeovu mjestu u
našim životima.
-228-
Pompea
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Rulja poslije posla, ljudi koji posrćući izlaze iz ureda, trgovina, željezničkih postaja,
raznih mjesta na kojima rade i ulaze u najbliži kafić, bilo je nešto čemu sam nekoć i ja
pripadala. Betsy, Ruby, ja i još nekolicina ljudi iz Angelesa često bismo se uputili u
obližnji kafić zapiti teško zarađene plaće. Otkad sam naslijedila Tegan, krug prijatelja
koje sam viđala izvan posla spao je na... Lukea.
Prijatelji su me rijetko viđali izvan radnog vremena. Jednostavan razlog tome bio je taj
što nisam voljela izlaziti i ostavljati Tegan. Njoj to možda ne bi smetalo, ali ipak nisam.
Čak i kad sam bila kod kuće, ionako sam veoma rijetko bila posve prisutna. Razmišljala
sam o poslu koji moram odraditi. Kupnji. Pranju. Glačanju. Pospremanju. Kako
rastegnuti plaću na nas dvije. Činjenica je bila da joj nisam posvećivala dovoljno
pažnje, ali trudila sam se koliko sam mogla. Također, pomisao da ostavim Tegan samu
s nekim koga ne poznajem bila mi je prestrašna. Zato i jesam bila tako sretna što imam
Lukea u situacijama poput večerašnje odlazak na moje prvo piće poslije posla nakon
dugo vremena. Oni su sada bili kod kuće i vjerojatno pripremali večeru, okrećući cijeli
stan naglavačke. Uvijek kad bi kuhali izvukli bi sve lonce i sav pribor. Obično su
pripremali "sve u lonac". Recept smo smislile Adele i ja kad smo studirale. Doslovce
bismo uzele sve što bismo našle u hladnjaku.
ubacile to u lonac i nadale se najboljem. Katkad bi bilo izvrsno, katkad odvratno. Ali
uvijek smo se zabavile pripremajući ga. Tegan ga je vratila u život kada su ona i Luke
prvi put pripremali večeru za mene. Najvjerojatnije će me kad se vratim kući dočekati
kombinacija luka, rajčice i kukuruza i, naravno, najbolji dio večeri provest ću
pospremajući za njima. Ali nije mi to smetalo jer bi se uvijek zabavili kad bi kuhali, a
to je bilo najvažnije.
Probijala sam se kroz gomilu tjelesa koja su stajala u Paragonu, pomodnom kafiću u
centru Leedsa. Neki ljudi pored kojih sam se provukla još su na sebi imali zimske
kapute, većina ih je zaštit nički stajala iznad svojih torbi, a svi su imali neko piće u
rukama. Zaboravila sam kako ta mjesta znaju biti krcata, kako zrak bruji razgovorom, a
prostor je preplavljen dimom. U prazninama između tijela tražila sam Natea.
Dogovorili smo se naći na kratkom piću jer se te večeri u Leedsu nalazio s prijateljima.
Spazila sam ga kako sjedi za stolom u kutu zureći u poluispijenu čašu piva. Čaša
-229-
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search