Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice

Pompea

PETNAESTO POGLAVLJE

Ravnateljica je prelistavala papire koji su šuškali. Sjedila sam u tišini i gledala je, dok
je Tegan, naravno, mirno i tiho sjedila u udobnom stolcu pokraj mene. Nesvjesna naših
napetih pogleda, ravnateljica je zastala na jednoj stranici, škiljnula u nju premda je
imala naočale na licu, pa podigla glavu i procjenjivački me pogledala. Osjetila sam
kako mi se lice grči od brige. Ispalila je prema meni profesionalan, uvježban osmijeh
koji je dodao širinu njezinu izduženom licu, a zatim spustila glavu i nastavila
proučavati dokumente pred sobom. Prateći njezin pogled dok je čitala stranice umetnute
u fascikl bež boje, rad srca mi se ubrzao. Odakle im toliko papira i informacija, kad im ništa
nisam donijela? Ni ti sam ispunila bilo kakav obrazac. Zapravo, kad sam nazvala školu kako
bih saznala kako da prijavim dijete u sljedeću školsku godinu, rekli su mi da im moram
reći djetetovo ime, bivšu adresu i ime bivše škole, ali nisam morala ispuniti nijedan
obrazac.
"Baš nijedan?" upitala sam.
"Ne", došao je odgovor.
"Ali zar to ne znači da vam se može javiti bilo tko i reći: >Imam dijete i želim da ide u
ovu školu?<"
"Moraju stanovati na upisnom području naše škole i, naravno, mora biti mjesta",
uzvratila je školska tajnica.
"Znači, bilo tko tko stanuje na upisnom području škole može se pojaviti i reći: >Imam
dijete i želim da ide u ovu školu<."
"Zapravo, da."
"To mi se ne čini ispravnim", rekla sam.
"Zašto?"
"Zato jer je teže dobiti karticu Kluba potrošača nekog super marketa. Što ako se pojavi
prevarant?"
"Dijete prevarant?" Tako izrečeno, zvučalo je kao da sam luda, ali zbilja se u temelju
činilo pogrešnim. Odrastala sam spoznajući da je teško priključiti se bilo kojoj skupini:
izviđačima, studentskom sindikatu, banci, poslu. Uvijek je trebalo ispunjavati obrasce,
davati informacije, dijeliti komadiće sebe širokoj javnosti. Upisati dijete u školu trebalo
je biti teže. Kao posljedica toga, bila sam zamoljena sastati se s ravnateljicom jer sam
morala samoj sebi otežati život. A i zato što sam htjela upoznati školu. Nisam htjela

-101-



Pompea

Tegan samo tako pustiti u novu okolinu koja će postati velik dio njezina svijeta bez da
je prvo sama vidim. Htjela sam si moći predočiti o čemu govori kad mi bude pričala
kako je provela dan, htjela sam provjeriti jesu li sve stvari koje sam pročitala o školi, da
je pristojna i sigurna, istinite, da u stvarnosti nigdje ne zjape otvorena kanalizacijska
okna i da se niza zidove ne slijeva voda. Taj sam zahtjev iznijela prije tjedan dana dok
sam još uvijek vjerovala da moram provjeriti zadovoljava li škola moje standarde. Kako
su dani prolazili, taj se osjećaj rasplinuo i počela me mučiti mogućnost odbijanja i da ću
učiniti nešto zbog čega će odlučiti da ipak ne žele Tegan. Taj je strah rastao dok se
konačno nije otjelovio u mojoj glavi, ne samo kao mogućnost, već kao sigurnost. Jutros
sam nas dvaput, ili možda čak deset puta, natjerala da se presvučemo konačno se
odlučivši za crnu suknju i bijelu majicu s naramenicama za mene i crvenu traper haljinu
s bijelom majicom kratkih rukava ispod nje za Tegan. Izravnala sam kosu i počešljala je
u svoju uobičajenu bob frizuru s razdjeljkom na stranu. Teganinu sam kosu začešljala u
rep i na vrh zavezala crvenu mašnu.
Neprestano sam morala puštati Teganinu ruku kako bih obrisala znoj s dlanova dok
smo pješačile od stana do osnovne škole. Ne sjećam se da sam ikad išla na neki
sastanak s ovolikom količinom strepnje, međutim snažan udarac u želudac dok smo
ulazile u ravnateljičin ured potvrdio je da sam u stanju osjećati još više straha.
Gospođa Hollaby, ravnateljica, imala je pedesetak godina sudeći po borama na njezinu
duguljastom licu i sijedoj kosi zamotanoj u nisku pundžu. Međutim, njezina odjeća,
bijela majica kratkih rukava s jarkim otiskom imena škole koji je izgledao kao da je na
majicu nanesen prskanjem, odudarala je od njezina izgleda i zbog nje sam se osjećala
neadekvatnom i pretjerano otmjeno odjevenom.
Uspravila sam se u stolcu prisiljavajući se zračiti pouzdanjem koje je uvjerilo Upravni
odbor Angelesa da odobri moju zamisao
o časopisu. Međutim, oči su me vjerojatno izdale otkrivajući da se uzrujavam
razmišljanjem odakle joj taj dosje i što u njemu piše. Je li u njemu pisalo da je Adele
umrla? Je Ii pisalo tko je Teganin otac? Je li navodio da ih je žena koja se nekoć
navodila kao najbliži rođak napustila?
"Gospođo Matika..." započela je gospođa Hollaby podigavši glavu prema meni.
"Gospođica", prekinula sam je.
"Gospođica?" uzvratila je sumnjičavo. Jesam li razvedena ili jedna od onih liberalnih.
"Gospođica", odgovorila sam. "Nisam se udavala, premda to ne volim razglašavati na
sva zvona. To je osobna stvar. Muškarci ne moraju isticati svoj bračni status pa zašto bi

-102-



Pompea

mi onda trebale", rekla sam poprativši svoju izjavu nervoznim smijehom koji je zvučao
nekako šuplje, samo potvrđujući moju nesigurnost.
"Vidim", izjavila je.
"Zovite me Kamryn."
Lice joj je prekrio još jedan profesionalan, uvježban osmijeh, ali umjesto da me njime
smiri, osjetila sam kako mi od njega niz kralježnicu prolaze trnci. "Kamryn." Izašavši iz
njezinih usta, moje je ime zvučalo kao izjava. "Šteta što vaš partner nije mogao doći."
"Nemam partnera", tiho sam dogovorila.
Gospođa Hollaby se namrštila. "Vi ste, onda, Teganin roditelj?"
"Da, ja sam."
"Njezin jedini roditelj?"
"Da", rekla sam.
Papiri su šuškali dok je "gospođica" ponovno kopala po njima pokušavajući naći
odgovor, pokušavajući objasniti zašto Tegan bijele puti i plave kose za roditelja ima
Kamryn tamne puti i garave kose.
Gledala sam je kako traga za tim bitnim podatkom i na trenutak se pitala bih li je
trebala ostaviti da tapka po mraku poput tek probuđene žene u potrazi za prekidačem.
Naravno, nisam to mogla učiniti. Morala sam je upoznati sa situacijom, odgovorne
osobe morale su znati što se dogodilo, zbog Tegan.
"Ja sam Teganina zakonska starateljica", izjavila sam jasno i glasno obznanjujući da ne
želim raspravljati o tome pred Tegan.
Da potkrijepim tu svoju tvrdnju, nakratko sam pogledala Tegan. Sjedila je na sredini
stolca, ruku obavijenih oko Meg držeći je u zagrljaju, napeto promatrajući "gospođicu".
Doimala se očarana tom ženom, kao da je pripadala novoj vrsti koju je tek otkrila.
"Gospođica" je shvatila moju suzdržanost i ispružila ruku prema telefonu. Gledala sam
njezine prste kako ukucavaju broj, a zatim slušala kako traži nekoga da dođe u ured.
Nekoliko minuta kasnije, u sobu je ušla mlada žena duge smeđe kose, odjevena u istu
majicu kratkih rukava s otiskom imena škole i plave traperice. Nakon kraćeg razgovora
s gospođom Hollaby, nagnula se prema Tegan i predstavila kao Maya. Pitala je Tegan
želi li poći s njom i upoznati drugu djecu iz grupe.
Tegan je munjevito okrenula glavu prema meni, očiju raširenih od onoga što mi se
isprva učinilo strahom.
"Ne moraš ići ako ne želiš", umirila sam je.
Oči su joj se još malo povećale, ali crne zjenice u njezinim kraljevskoplavim

-103-



Pompea

šarenicama i dalje su bile velike, što je značilo da se ne boji, da želi ići, ali da nema
dovoljno hrabrosti da to izgovori pred dvije neznanke.
"Smiješ ići ako želiš. Želiš li?" upitala sam je osmjehnuvši se.
Potvrdno je kimnula glavom.
"Onda idi", rekla sam. "Potražit ću te kasnije, dobro?"
Usne su joj se podigle u osmijeh. "Dobro", odgovorila je prije nego što je skliznula sa
stolca. Držeći Mayinu ruku, izašla je iz sobe.
Dok sam gledala kako odlaze, obuzeo me drugi nalet straha: što ako je više nikad ne
budem vidjela? Nisam znala ništa o toj Mayi, što ako odvede Tegan iz škole?
"Bit će dobro", rekla je gospođa Hollaby meni u zatiljak.
Ponovno sam se namjestila na stolcu i pogledala je. "Znam. Samo brinem."
"To vidim", rekla je zabrinuta izraza lica.
Uzdahnula sam duboko, ispuštajući sav zrak iz pluća, jer sam u svoj život odlučila
pustiti potpunog stranca. Od Natea i Adele, nisam se otvarala ljudima. Ted je znao
ponešto o meni, ali pazila sam da ne otkrijem previše. Podijeliš li previše, netko bi te
mogao povrijediti. "Ja sam Teganina zakonska starateljica", započela sam. Udahnula
sam. Mali koraci. Morala sam krenuti malim koracima. "Njezina majka, moja najbolja
prijateljica, nedavno je preminula. Tegan je pripala meni. Ja sam odgovorna za nju."
"Gospođica" je ustala, obišla stol i sjela na Teganin stolac. Sjedalo stolca, koje se
doimalo golemim dok je Tegan sjedila na njemu, činilo se manjim ispod odrasle osobe.
Sklopila je svoje velike ruke pomno me proučavajući kao što je proučavala Teganin
dosje, pretražujući mi lice kao da će se riječi moje priče polako pojaviti na obrisima
mog lica. Držala se kao da će me zagrliti pa sam malo ustuknula. "Posvojit ću je
jer sam to obećala njezinoj majci." To nitko drugi nije znao. Svi su mislili da se samo
brinem za nju, nitko nije znao da ću je učiniti Matikom. "Njezina je majka u...
Napustila nas je prije nekoliko tjedana, ali moram što prije nastaviti s posvojenjem."
"Zacijelo vam je veoma teško", rekla je.
"Zar je tako očito?" Drhtaj emocija uništio je svu smjelost u mom glasu. Ovo je bilo
teže nego što sam mislila.
Obrve su joj se namrštile od zabrinutosti, a na usne smjestio suosjećajni smiješak.
Odvratila sam pogled štiteći se od njezine suosjećajnosti. Suosjećajnost je bila zadnje
što mi je trebalo u životu.
Suočena s Ijubaznošću neznanaca, neću smoći snage. Usmjerila sam pogled u točku iza
njezina ramena, u veliki prozor i svijet iza njega. Danas je sve bilo tako blistavo.

-104-



Pompea

Blistavo i sunčano. Bilo je ljeto, sve je bilo živo, veselo i sretno zbog sunčeva sjaja.
"Imate li socijalnu radnicu?" upitala me.
"Mmmm, nisam se još stigla s time pozabaviti", rekla sam i dalje je ne gledajući.
"Pokušavala sam urediti stan kako bi Tegan imala svoju sobu, onda sam imala tu sagu
sa šamponom u koju ne želim ulaziti, a osim ličenja, seljenja, premještanja namještaja i
šampona, stigla sam još samo ovo. Prijaviti je u školu. Mislila sam da biste mi, kad je
upišem u školu, mogli preporučiti neku grupu u koju bi mogla ići tijekom ljetnih
praznika kad se budem morala vratiti na posao. Ali zvat ću socijalnu radnicu.
Obećavam."
Dodirnula mi je ruku i poskočila sam od iznenađenja, a zatim se ukočila u slučaju da
me pokuša zagrliti. "Ne grdim vas, Kamryn. Pitala sam zato što oni mogu pomoći. To
im je posao. Ne samo s posvojenjem, nego i s bilo kakvim drugim teškoćama koje
imate. Pomoći će vam i pronaći će nekoga s kim će Tegan moći razgovarati."
O čemu to Tegan mora razgovarati? pitala sam se čuvši zvono za uzbunu u svojim ušima.
"Žalost je svima teška", izjavila je. "Ako Tegan ima teškoća s izražavanjem svoje tuge,
možda će joj trebati netko drugi s kim će moći razgovarati o tome. Uostalom, socijalni
radnik će vam trebati i zbog posvojenja."
"Dobro. Da. To znam."
"A djelatnik zdravstvene zaštite?" "Tegan nije bolesna", odgovorila sam opet osjetivši
kako u meni vrije nemir.
"Djelatnik zdravstvene zaštite razgovarat će s vama o kojekakvim stvarima. Tu su zbog
vas koliko i zbog vašeg djeteta. Ako vas brine bilo što u vezi roditeljstva, oni vam
mogu pomoći."
"Dobro."
"Pomoć je tu, samo je trebate zatražiti."
Nisam mogla zatražiti pomoć. Objasniti situaciju u kojoj se nalazim bilo je jedino što
sam mogla učiniti. Otkriti da se k tomu još i mučim, bilo bi nemoguće.
"Još jedan naš roditelj prolazi kroz postupak posvojenja", dodala je. "Mogu
porazgovarati s njom i vidjeti je li voljna svoja iskustva podijeliti s vama."
Ponovno sam ustuknula.
"Niste osoba koja voli izmjenjivati svoja iskustva s drugima, pretpostavljam?"
pronicljivo je primijetila.
Nasmiješila sam se. "Ne, nisam."

-105-



Pompea

"Dobro onda."
"Pa, jesmo li, ovaj, je li Tegan upala? Imate li mjesta za nju?"
Potvrdno je kimnula glavom. "Da, stanuje u upisnom području škole i bilo je
zadovoljstvo upoznati je, doima se dražesnom."
"I jest. Nego, u vezi grupe?"
"Da, naravno. Škola ima predškolsku grupu. Radno vrijeme je od osam ujutro do pola
sedam navečer. Djeca dobiju doručak, ručak i laganu poslijepodnevnu užinu prije nego
roditelji dođu po njih. Imamo redovite aktivnosti i radionice tijekom dana, vrijeme za
čitanje, crtanje i spavanje..."
"Plaća se, naravno?" "Da."
Bez obzira na cijenu, neće biti skuplje od dadilje. Računala sam smanjujući kućni
proračun sve dok nova odjeća nije došla na red svake druge godine i dok nismo jele išta
drugo osim tjestenine i domaćeg umaka od rajčice, ali i dalje smo bile u financijskoj
stisci. Predškolska grupa bilo je jedino što sam si mogla priuštiti. Jednostavno ću se
morati potruditi da radim tijekom stanke za ručak kako bih svake večeri mogla odlaziti
kući na vrijeme i morat ću nositi posao sa sobom kući pa raditi kad Tegan zaspi. "Ima li
mjesta?"
Gospođa Hollaby se osmjehnula, a bore su joj se produbile. "Za Tegan ćemo napraviti
mjesta."
Bacila sam joj ruke oko vrata i stisnula je od zahvalnosti uskliknuvši: "Hvala vam!
Velika vam hvala!" Nešto je napokon prošlo kako treba. Nešto maleno, ali značajno.
Gospođa Hollaby se ukočila u mom zagrljaju pa sam je, kad sam shvatila što radim,
pustila. "Ovaj, hvala, to je sjajno", mirno sam rekla. "Idemo sada potražiti Tega n?"
rekla sam. Ravnateljičinu uredu i svijetu koji je on obuhvaćao nešto je nedostajalo, a to
je bila Tegan. Bila sam toliko naviknuta na to da je pored mene ili na drugom kraju
sobe, da je negdje u mom vidokrugu (dok je bila budna, nikad se nismo razdvajale duže
od vremena potrebnog da se istuširam) da sam se bez nje osjećala nemirno.
Hodale smo duž hodnika obloženog plavim gumenim podovima i sa zidova krem boje.
Panoi s dječjim umjetničkim radovima popunjavali su prostore između velikih prozora.
U prolazu sam pristojno preletjela pogledom preko slika, zadovoljna što sam s onih
boljih uspjela razabrati kravu, konja ili zmaja.
Sunce me gotovo zaslijepilo kad sam prekoračila prag i zakoračila na igralište. Zbog
njegova sam blještavila bila prisiljena škiljiti. Pažljivo sam pregledala kutove igrališta
tražeći Tegan. Znala sam da će biti sama, grčevito stišćući Meg i moleći se da dođem

-106-



Pompea

po nju. Nisam je vidjela. Pogledom sam ponovno preletjela preko igrališta. Nije bila
kraj fontane s vodom za piće. Niti u podnožju tobogana. Niti uz rub nogometnog terena.
Niti je izgubljeno stajala uz cigleni zid. Srce mi je zadrhtalo od straha. Što je Maya
učinila s Tegan? Je li ju ukrala? Zamalo sam zgrabila ravnateljicu za ramena
zahtijevajući da smjesta stvori moje dijete, kad sam ugledala Tegan kako stoji u društvu
s četiri djevojčice. Njih pet posve su zaokupljeno razgovarale prigušenim glasovima,
lica ozbiljnih kao u porotnika pri suđenju za ubojstvo. Sve su bile iste visine, dvije kosa
crnih kao ebanovina, jedna plave, a druga crvenkastozlatne. Tegan je bila najljepša,
zaključila sam, premda sam dvije njezine družice mogla vidjeti samo s leđa. Nije joj
trebalo vremena da postane lijepa, već je sada bila prava ljepotica. Kao da pogađa da je
u mislima krunim ljepoticom školskog dvorišta, Tegan me pogledala. Pogledi su nam
se sreli i široko mi se osmjehnula mašući krpenom lutkom prema meni pa, ne čekajući
odgovor, ponovno uronila u razgovor.
"Izgleda da se uklopila", ustvrdila je gospođa Hollaby.

"Upoznala sam puno ljudi", rekla je Tegan. Držala se za moju ruku i njihala je
skakućući po pločniku. Meg se njihala u ritmu u Teganinoj drugoj ruci.
"To je lijepo", rekla sam. Spustila sam pogled prema njoj i zatekla je kako me pomno
gleda.
"Upoznala sam Crystal. Ima brata koji se zove Cosmo. On nije velik kao ona. I
upoznala sam Ingrid, ona ima velikog brata koji se zove Lachlan. Ja nemam brata, zar
ne?" "Nemaš", odgovorila sam.
"I upoznala sam Matildu. Ona ima puno braće i sestara. Ima sestru koja se zove
Marlene. I sestru koja se zove Maree."
"Pa to je isto ime."
"Ne, nije. Jedna se zove Marlene, a druga se zove Maree. To nije isto ime."
"Ah, tako. Dobro."
"I ima brata koji se zove Declan. I brata koji se zove Dorian. I brata koji se zove Dryl."
"To je puno braće i sestara."
Kimnula je glavom, a rep joj je skakutao. "Znam. Matilda je pitala hoću li doći i sutra.
Hoću li doći sutra, mama Ryn? Smijem li ići sutra?"
"Sutra ne, ali ići ćeš sljedeći tjedan. Znači, svidjelo ti se ondje?" upitala sam.
"Da."
"Nemaš ništa protiv da opet dođeš?"

-107-



Pompea

"Ne. Želim opet doći." Bila je uzbuđena. "Imam puno prijateljica. Crystal, Ingrid i
Matildu."
Ja nisam tako brzo sklapala prijateljstva kao dijete. Ali Tiga? Bez problema.
"Dobro, onda ćeš ići."
Na licu joj se pojavio širok osmijeh koji je probudio iskru ljubomore u mojim grudima.
Grizla sam se jer je nisam vidjela deset minuta, a ona nije mogla dočekati da bude bez
mene.
"Hoćeš li se i ti igrati s nama idući tjedan?" upitala je Tegan.
"Ne, ići ću na posao."
Nasred pločnika Tegan je prestala njihati moju ruku i skakutati. "Zašto ne?" upitala je
panično, užasnuta što neću biti u blizini. Željela sam da osjeća nešto, da joj barem malo
nedostajem, ali ne ovaj užas.
"Moram ići raditi."
"Zašto ne možeš ići sa mnom?"
"Jer sam odrasla, a odrasli moraju ići na posao i raditi. Ali ti se cijeli dan možeš igrati
sa svojim prijateljicama i poslije mi ispričati što ste sve radile."
"Hoćeš li doći poslije?"
"Da, navečer. I moći ćeš mi ispričati koga si još upoznala i imaju li braću i sestre."
"Obećavaš da ćeš doći poslije?" upitala je.
"Da, obećavam."
"Čvrsto obećavaš? Do neba i natrag?"
"Da", odgovorila sam. Piljila je u mene dok nisam rekla: "Da, čvrsto obećavam, do
neba i natrag."
Tegan mi se široko osmjehnula i ponovno počela skakutati. Nogu pred nogu, skok,
skok, hop, hop, po pločniku. Njezine gole noge ukrašene crvenim sandalama otvorenih
prstiju plesale su goredolje.
"A što kažeš da kupimo nešto za pojesti i ostatak dana provedemo u parku?" upitala
sam je.
"Da", rekla je Tegan. "Ali prvo moramo kući, zar ne?"
"Zašto?" upitala sam je.
"Jer moraš presvući svoju lijepu odjeću."
"Da, vjerojatno trebam."
Usne su joj se razvukle preko bijelih zubića, a obrazi postali punašniji i okrugliji dok joj
se osmijeh širio preko lica. Oči su joj se stisnule i zasjale. Ružičasti sjaj njezinih obraza

-108-



Pompea

i sjaj u očima podsjetili su me na Adele. Na onaj prvi pravi osmijeh koji mi je uputila.
Koliki je dojam na mene ostavio taj njezin osmijeh. A onda sam postala svjesna toga
što je Tegan rekla: "Prvo moramo kući." Kući. Rekla je to bez da sam je ja na to navela,
što je značilo da se udomaćila u stanu. Sa mnom.
"Pogodi što?" upitala je Tegan.
"Što?"
"Crystal ima mačku."
"Ne izgleda kao čudovište."

-109-



Pompea

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Oklijevala sam pred uredom na devetom katu, ruke spremne na kucanje.
S druge strane vrata nalazio se Luke Wiseman, novi direktor marketinga Angelesa.
Pozvao me mejlom u svoj ured "da pročavrljamo" (njegov izraz, ne moj) treći dan
nakon mog povratka na posao.
Sama pomisao povratka na posao pretvorila je moje osjećaje u klatno koje se
neprestano klatilo između straha i uzbuđenja. Strah bi me obuzeo svaki put kad bih se
sjetila da sam izbivala toliko dugo da se možda više neću sjećati što i kako raditi. Zatim
bi se klatno prebacilo na uzbuđenje što sam izbivala toliko dugo da se možda više neću
sjećati što i kako raditi, jer to je značilo da će mi posao biti nova vrsta izazova. Zatim bi
me ponovno obuzeo strah jer ću biti kilometrima daleko od Tegan. Provela sam dva
dana bez nje dok je bila u školi, ali kad se budem vratila na posao, više neću biti odmah
iza ugla od nje, ovisit ću o prometu i javnom prijevozu. Zatim bi me ponovno obuzelo
uzbuđenje jer više neću morati satima gledati dječji televizijski program i jer ću moći
prestati prenaglašeno govoriti i razmišljati kako to čine roditelji.
Negdje između zabrinutosti i očekivanja nalazila se spoznaja da ću upoznati Lukea
Wisemana. On je bio moj šef, osoba s kojom ću najuže surađivati, ali i moj prvi
poslovni suparnik. Jedini kolega za kojeg sam znala da je dobio posao koji je trebao
pripasti meni. Njegova prisutnost u Angelesu bit će konstantan podsjetnik mog
neuspjeha da stignem na vrh.
Prvog dana odlaska na posao, Tegan (bila je uzbuđena na putu do škole, a navečer
nevjerojatno pričljiva), udijelila mi je ekstra velik zagrljaj pred školskim vratima.
"Zabavi se na poslu", rekla mi je kao da sam ja dijete, a ona odrasla.
Poslije toga, tijekom vožnje vlakom u centar Leedsa, živci su mi bili napeti kao strune.
Jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je kako Lukeu Wisemanu neću dopustiti da
me zaplaši. Po dolasku u svoj ured na desetom katu, kolebala sam se između toga da
povraćam od muke ili da ga ošamarim iste sekunde kad ga upoznam ne bih li mu
pokazala tko je ovdje pravi šef. Deset minuta kasnije, saznala sam da je u Londonu do
petka.
Do petka. To je bilo danas.
Kad sam saznala da se neću morati pozabaviti svojim smrtnim neprijateljem, opustila

-110-



Pompea

sam se i uživali u ljudima koji su svraćali u moj ured da mi ispričaju novosti i saznaju
što sam ja radila. Betsy, koja je skoro dva mjeseca bila sama u našem uredu, pozdravila
me kao da sam zadnjih godinu dana provela u inozemstvu. Provela je dan nutkajući me
čajem i svako malo trčkarajući oko stola da me zagrli. "Mogla bi me tužiti za seksualno
zlostavljanje", rekla je u jednom trenutku, "u iskušenju sam da te zažvalim."
"Osjećaj je uzajaman, stara", uzvratila sam pomalo iznenađena, ali neizmjerno sretna
što sam nekome nedostajala. Bile smo prijateljice, Betsy i ja, ali oduvijek sam mislila
da je to samo poslovno prijateljstvo. Bilo je lijepo znati da joj je doista stalo do mene.
"Samo, molim, bez žvaljenja."
Ted je otišao jučer na svoj uobičajeno dostojanstven, nedovoljno iskazan način. Za
vrijeme ručka zamolio me da odem s njim u zalogajnicu. Kad smo stigli onamo, priznao
je da se ne vraća u ured i da ne podnosi pretjerane oproštaje koje zaposlenici Angelesa
obično priređuju, pa: "Doviđenja, Kamryn. Javit ću ti se." I to je bilo to, Ted je otišao.
Sada sam morala pobijediti Lukea. Duboko sam udahnula, psihički se pripremila, pa
pokucala na vrata. Nekoliko sekundi kasnije glas u rasponu baritona pozvao me da
uđem.
Još sam jednom duboko udahnula prije nego što sam zakoračila u prostrani bijeli ured.
Zastori na prozoru iza stola bili su spušteni zaklanjajući računalo od sunčeve svjetlosti.
Osvrnula sam se uokolo ispitujući što je Luke promijenio u uredu. Velika juka i dalje je
stajala u kutu, radni stol ostao je na istom mjestu, zastori su i dalje bili krem boje, stol
za sastanke u drugom kutu i dalje je bio okružen plavim stolcima. Prostoru nije dao
vlastiti štih, gotovo kao da nije imao potrebu pokazivati da je to njegov teritorij. Da sam
ga ja dobila, na zidove bih stavila naslovnice Living Angelesa, dodala još koju lončanicu,
stavila bih... Stani! Prekorila sam samu sebe. Luke je dobio posao i ured, moraš se pomiriti s
tim.
Čovjek iza radnoga stola nije ustao kad sam ušla. Štoviše, zavalio se u stolac, istegnuo
svoje dugo tijelo ne pokušavajući sakriti činjenicu da me odmjerava. Ja sam njega
diskretnije proučila. Njegove crte lica, snažne i dobro definirane, izgledale su kao da ih
je umjetnik klesao satima sve dok nisu postale sasvim glatke na njegovoj čistoj,
preplanuloj puti. Nos mu je bio ravan i jak, oči jednako razmaknute, glatka linija
čeljusti blago se zavijala prema bradi. Crna mu je kosa bila obrijana na jedinicu, zbog
čega mu se lice doimalo još upadljivijim. Oko mesnatih su se usana tanki brkovi
okomito spuštali niz lice prelazeći u bradu. Međutim, ono što se isticalo na njemu bile
su njegove oči, sjajne, jasne oči boje lješnjaka zlatnog odsjaja, koje su me podsjetile na

-111-



Pompea

smeđi jantar ulašten do visokog sjaja. Na sebi je imao bijelu košulju otkopčanog
gornjeg dugmeta i rukava zavrnutih do lakata te elegantne svijetle hlače. Prema
rastezljivosti tijela znala sam da ide u teretanu. Poznavala sam takav tip muškaraca.
Radila sam s hrpom takvih tijekom godina, bio je čisti karijerist. Dinamičan, nasrtljiv,
ružan ambiciozan i svi koji su s njim radili morali su davati sto pedeset posto sebe, jer
ako nisu, shvatio bi to kao osobnu uvredu i uništio im karijeru. Dok sam ga
procjenjivala, njegove oči boje lješnjaka preletjele su preko mene, zapazile moju do
brade dugu crnu kosu, tamnosmeđe oči, neprimjetno našminkane usne, vitak vrat, tijelo
skriveno ispod obične crvene košulje i crnih hlača ravnih nogavica i nenalakirane nokte
koji su izvirivali iz otvorenih sandala visokih potpetica. Nakon što me odmjerio od
glave do pete, pogled mu je otvrdnuo od odbojnosti. Očito ga se nije dojmilo to što je
vidio.
"Sjednite", zapovjedio je.
"Zašto, zar će ovo potrajati?" uzvratila sam istim neprijateljskim tonom.
Iznenada se nasmiješio uhvativši me nespremnu tim neočekivanim izljevom šarma.
"Molim vas, Kamryn", toplo je rekao pokazujući na stolac nasuprot njegova radnog
stola, "sjednite." Prekasno je za šarm, pomislila sam. Vidjela sam gnušanje u tvojim očima,
znam što misliš 0 meni.
"Radije ću stajati", rekla sam uzvrativši mu širokim, premda sto posto lažnim,
osmijehom razvučenim preko cijelog lica. "Imam puno posla."
Moj odgovor izbrisao je sjaj s njegova sjajnog osmijeha. Trenutak me proučavao, očito
pokušavajući smisliti kako da se postavi prema meni. "Sto radite večeras?" upitao je.
"Molim?" odgovorila sam zbunjeno. Poziva li on to mene da izađemo? Jesam li ga posve
pogrešno procijenila? Je li zapravo onim izrazom pokušavao sakriti činjenicu da ga
privlačim?
"Dosad sam večerao s voditeljima svih odjela kako bih vidio što misle o marketingu
Angelesa i imaju li ideja kako poboljšati situaciju. Vi ste zadnji na mom popisu... Kao
voditeljica marketinškog odjela. Stoga sam mislio da bismo to mogli odraditi, ako
večeras niste zauzeti."
Bila sam zadivljena brojem uvreda koje je uspio ugurati u taj minijaturni monolog.

1. "Zadnji na mom popisu." U slučaju da imam ikakvih sumnji da neću biti zadnja na
bilo kojem njegovu popisu.
2. "Ako večeras niste zauzeti." Naravno, petke navečer zacijelo provodim sama bez
dečka i prijatelja.

-112-



Pompea

3. "Odraditi." Ja mu dođem neko kao uzimanje brisa; neugodno, ali neophodno.
"Odgovara mi večeras", rekla sam kroz lažan osmijeh.
"Vidimo se u predvorju u šest i trideset", rekao je pokušavajući ga nadmašiti.
"To bi moglo biti zabavno."
"Svakako", promumljao je dok sam zatvarala vrata za sobom.

Stigla sam u predvorje u šest i trideset i dvije minute prema velikom satu koji je visio
iznad recepcije. Luke je stajao ondje sa svih svojih metar i osamdeset osam centimetra
visine u bež ogrtaču preko trendi odjeće. Kad sam izišla iz dizala, podigao je ruku i
pogledao na sat prije nego što je ispalio prema meni još jedan lažan osmijeh
- svatko bi pomislio da kasnim nekoliko sati.
"Nije valjda da kasnim", izjavila sam zaustavivši se ispred njega.
"Samo nekoliko minuta", kratko je odgovorio.
"Da. Pa, dizalu je trebalo malo duže nego što sam mislila."
"Nisam ni mislio da će to biti vaša krivnja", rekao je.
"Drago mi je što me tako dobro poznajete."
"Rezervirao sam nam stol u restoranu iza ugla za..." zastao je da pogleda na svoj Rolex,
"sedam minuta. Bolje požurimo kako ne bismo zakasnili još više."
"Dobro."
Izašavši iz zgrade Angelesa koja se nalazila na uglu ulice skrenuli smo desno, hodajući
ulicom Headrow stigli do pješačkog prijelaza, prešli cestu i ušli u Vicar Lane pa
skrenuli lijevo u Ulicu kralja Edwarda. Zrak je bio gust, težak i vlažan. Svi pokraj kojih
smo prošli na ulici doimali su se savladano i sneno, spremni sklupčati se i zaspati u
nekom mirnom kutku. Nosila sam u rukama svoj crveni ogrtač boreći se protiv poriva
da zatvorim oči i popustim pospanosti koja mi je obuzimala čula.
Stigli smo u maleni francuski restoran pored kojeg sam više puta prošla, ali nikad u
njega nisam ušla. Zrak je mirisao po češnjaku i rajčicama. Svirala je nježna glazba kad
smo zakoračili u slabo osvijetljen interijer. Sve je odisalo intimom. To me iznenadilo.
Nekako sam očekivala da će me odvesti u neki jadni fast food restoran u kojem će mi
naručiti najjeftiniji hamburger i reći mi da ču si sama morati platiti gazirani sok budem
li ga htjela.
Predavši ogrtače glavnom konobaru. Luke i ja dobili smo stol za dvoje na sredini
dupkom punog restorana. Čim smo dobili jelovnike, oboje smo se sagnuli iza njih

-113-



Pompea

skrivajući se jedno od drugog. Pregledala sam jelovnik ispisan na kartonu boje
slonovače zaključivši da, ako već moram provesti vrijeme s tim čovjekom, onda će ga
skupo platiti. Pronašla sam najskuplje jelo na jelovniku jastoga i odlučila se za njega. I
raka za predjelo.
Kad je konobar došao, Luke je, pohvalno, zatražio skupu bocu crnog vina. Za pokudu,
nije me pitao želim li piti vino, a kamoli koje. Crno vino sam mrzila pa sam zatražila
vodu. Naručili smo
- jedna Lukeova obrva se podigla kad je čuo moj izbor predali jelovnike konobaru pa
se naslonili na naslone stolaca.
"Pa, Kamryn, pričaj mi o sebi", rekao je Luke. U glavi sam pokušavala razmrsiti
geografske niti njegova naglaska. Bio je to splet američkog engleskog (Istočna
obala/New York), južnoengleskog (London) i, ako se nisam varala, srednjoengleskog,
vjerojatno Birmingham.
"Što želiš znati?" upitala sam držeći pogled usmjeren na nožicu svoje vinske čaše
izbjegavajući ga gledati u oči. Svaki put kad sam ga pogledala, na njegovu licu vidjela
sam čisto gnušanje. Nešto u vezi mene mu se gadilo. Moj izgled? Moje tijelo? To što
postojim? Nisam bila sigurna što ga je toliko razljutilo i zašto se u tako kratkom
vremenu okrenuo protiv mene, osobito jer je on bio taj koji je dobio posao, međutim
nije pokušavao sakriti činjenicu da mu se ne sviđam. Zapravo, to je bilo jasno poput
pločice s imenom, nešto po čemu je htio biti prepoznatljiv: "Zovem se Luke i od
Kamryn mi se povraća."
"Štogod mi želiš reći."
"U redu. Imam trideset dvije godine. Radim za Angeles već sedam godina. Pet u
Londonu, dvije ovdje. Pokrenula sam Living Angeles s Tedom, zapravo, zamisao je bila
moja, premda se ne volim time hvaliti. Miran, to je otprilike to. Osim toga da volim
svoj posao i da mi je žao što je Ted otišao."
Wisemanova lijeva obrva sporo se podigla dok me gledao s istim gađenjem kojim bi
gledao slinavoga zelenog izvanzemaljca. "Htio sam da mi pričaš o sebi", rekao mi je
svisoka. "O svom životu. Ne o svom poslu. Jesi li udana? U dugoj vezi? Imaš li djece?"
A ja sam trebala, znati da si na to mislio?, pomislila sam. "Ne, nisam udana", sarkastično
sam uzvratila, "nemam dečka i nemam - ISUSE!" Skočila sam prevrnuvši stolac. Ostali
gosti u restoranu prestali su jesti, piti i razgovarati i iznenađeno me gledali. Nisam se
osvrtala na njih, kopala sam pod stolom dok nisam pronašla torbu, zgrabila je i istrčala
iz restorana ne trudeći se reći Lukeu više ni riječi.

-114-



Pompea

Tegan. Zaboravila sam je. Sasvim sam je zaboravila.
Istrčala sam na pločnik prekapajući jednom rukom po kožnatoj crnoj torbi tražeći
mobitel. Prsti su mi se omotali oko njega i iščupala sam ga iz torbe namjeravajući
nazvati školu. Pritisnula sam tipku da ga uključim, ali ništa se nije dogodilo. Baterija se
ispraznila, a to je očito bio razlog zašto oni nisu nazvali mene.
U grudima me stiskala panika, trčala sam Ulicom Vicar Lane u smjeru stajališta
gradske željeznice računajući u glavi koliko će mi trebati vremena da stignem onamo.
Što će učiniti s njom? Hoće li je ostaviti da stoji vani na pločniku dok netko ne dođe po nju?
Nisam znala nikoga od roditelja koga bih mogla nazvati i zamoliti da je preuzme. Sjedit
će ondje i čekati misleći da sam je zaboravila. Što i jesam.
Spazila sam žuto svjetlo na taksiju i gotovo mu se bacila pod kotače urlajući: "TAKSI!"
Zakočio je ispred mene i uskočila sam na stražnje sjedište govoreći mu kamo da ide.
Dodala sam: "Platit ću vam dvostruko ako stignemo za manje od petnaest minuta."
"Hitan slučaj, srećo?" upitao je krupan vozač.
"Glupača koja je trebala pokupiti moje dijete poslije škole zaboravila je pa je malena
još ondje. Posve sama. Moram k njoj."
"Prokletstvo!" uzvratio je i pojurio.
Jureći ulicama, vozač je stisnuo gas kad god je mogao, a ja sam po prstima vrtjela svoj
beskorisni mobitel grizući donju usnu.
"Sve će biti u redu", umirivao me.
Nisam mu mogla odgovoriti, gušio me osjećaj krivnje. Zaboravila sam Tegan. Kako?
Kako sam je mogla zaboraviti? Kako?
Golema školska zgrada od crvene cigle bila je pusta kad smo stigli. Pred njom nije bilo
parkiranih automobila, djece i roditelja koji bi stvarali gužvu. Željezna kapija bila je
zatvorena i strah mi je probo trbuh. Pružila sam vozaču dvadeset pet funti, sav novac
koji sam imala uza se i iskočila na pločnik. Krivnja mi je pritiskala grudi. Otrčala sam
do kapije, za probu gurnula jednu stranu i otkrila da nije zaključana. Pretrčala sam
kratku udaljenost do velikih plavih vrata i nježno ih gurnula, otvorila su se.
"Tegan?" pozvala sam. Moj glas odjekivao je praznim prostorom i ponovno me spopao
strah. Što ako nije tu? Što ako ju je netko vani vidio kako stoji sama i uzeo? "Tegan?" ponovno
sam pozvala.
Njezina plava glavica provirila je iz učionice na kraju hodnika. Lice joj se ozarilo i
široko se osmjehnula iznenada oduševljena što me vidi, a zatim je osmijeh ispario i lice
joj se razočarano objesilo nadolje. Otrčala sam do nje, bacila se na koljena i zagrlila je i

-115-



Pompea

podigla.
"Žao mi je", rekla sam u njezinu kosu zahvalna što opet imam priliku držati je u
naručju, što je njezino maleno tjelešce sigurno u mojim rukama. "Jako mi je žao."
Tegan je nijemo i nepomično stajala u mom zagrljaju.
Maya, asistentica koja je bila tu prvi put kad smo posjetile školu, izašla je iz učionice.
"Mislila je da vam se nešto dogodilo", objasnila je. "Pogotovo kad vas nije mogla dobiti
na mobitel."
"Baterija se ispraznila. Jako mi je žao. Zadržala sam se na poslu. Žao mi je. Neće se
ponoviti. Nisam shvatila koliko je sati dok nije bilo prekasno. Žao mi je." Odmaknula
sam Tegan od sebe i pogledala je ravno u lice. "Jako mi je žao, Tiga."
Maya se nagnula na našu visinu i pomilovala Tegan po kosi. "Bilo nam je dobro, zar ne,
Tegan? Crtale smo."
"Žao mi je što sam vam oduzela vrijeme", rekla sam Mayi.
"Događa se", uzvratila je Maya uz intonaciju bolje da se ne ponovi.
"Dobro, Tiga, hajde, idemo kući. Naručit ćemo pizzu i gledati DVD. Zvuči li ti dobro
ova ideja?"
Glavom je kimnula automatski, kao da joj je svejedno. Maya mi je pružila Teganinu
ružičastoljubičastu školsku torbu, a zatim smo obje ustale.
"Hvala što ste je čuvali", rekla sam.
"Nema problema."
Tegan mi je pružila ruku, nasmiješila se Mayi koja nas je pozdravila i krenule smo niz
hodnik. Prije nego što sam otvorila vrata, stala sam i ponovno je zagrlila. "Tegan, jako
mi je žao. Učinila sam groznu stvar i obećavam, obećavam, obećavam da se više neće
ponoviti. Dobro?"
Kimnula je glavom, ali nije progovorila.
Gledala sam u njezino petogodišnje lice, u plave oči ispunjene tugom i strahom. Ja sam
to učinila. Prestravila sam je. Natjerala je da pomisli da je napuštena. "Obećavam ti da
to više nikad neću ponoviti."
Muk. Muk poput onog dana kad sam je odvela iz Guildforda, kad nije znala može li mi
vjerovati. Sad me se opet bojala. Pitala se hoću li ju iznevjeriti, hoću li otići i ostaviti je,
pogotovo kad sam joj obećala, čvrsto obećala, do neba i natrag, da ću se vraćati po nju
svaku večer. Tegan nije bila sigurna hoću li biti ondje za nju kad me bude trebala. Niti
hoće li se i ovaj dio njezina života raspasti poput života koji je imala sa svojom
mamom prije nego što su se preselile u Guildford gdje je mutirao u noćnu moru. Tegan

-116-



Pompea

je iznenada plutala u ovom novom životu nesigurna hoće li ikad više vidjeti čvrsto do, a
sve to jer ja nisam imala naviku razgovarati o svojim planovima ni s kim. Prošlo je
toliko dugo otkad sam drugima morala govoriti što radim da nisam ni pomislila... To se
moralo promijeniti, jer ovo se nikako nije smjelo ponoviti.
Utisnula sam poljubac u Teganino čelo, uspravila se i krenule smo kući.

-117-



Pompea

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Zbilja mi je žao, dobro?" rekla sam Tegan istresajući pahuljice u bijelu zdjelicu i
stavljajući je pred nju. "Neće se ponoviti." Ništa nije rekla, samo je piljila u svoj
doručak i čekala da ga zalijem mlijekom. Kad sam to učinila, uzela je žlicu, trpala
pahuljice u usta i žvakala kao da ne postojim.
Imala je pet godina i već je bila stručnjakinja u ignoriranju. Bila sam izvrgnuta njezinoj
tvrdoglavoj i nadutoj šutnji već četrnaest sati. Njezina je šutnja izražavala ogorčenje,
bol, ljutnju, sve u jednom. Bilo mi je žao. Prošlu noć radi krivnje nisam spavala, ali to
nisam mogla objasniti Tegan. Ništa što sam rekla nije joj moglo prenijeti koliko žalim
zbog toga što se dogodilo i da se neće ponoviti. Nisam mogla podnijeti više ni sekundu
te šutnje, a kamoli ostatak vikenda. Š,to ako mi nikad ne oprosti? pitala sam se gledajući je
kako jede. Živjet ćemo u ovoj atmosferi najmanje idućih petnaest godina. Godina!
"Vidi", privukla sam stolac do njezina, "žao mi je. Iskreno mi je žao. Iz sveg srca. Neće
se ponoviti. Obećavam. Znaš, na poslu je taj jedan grozan muškarac po imenu Luke
kojem se ne sviđam. Ali to nije važno, jer ni on se meni ne sviđa, ali ipak moram raditi
s njim. On mi je šef i bo... grozim se toga."
Tegan je nehajno žlicom stavila mlijeko i narančastožute pahuljice u usta. "Morala sam
ići s njim na večeru, a grozan je. Pun je sebe. Grozan."
"Kao čudovište?" upitala je napokon potvrdivši moju prisutnost. Očito smo govorile
istim jezikom.
U glavi mi je na trenutak zabljesnula slika Lukea kosmatih obrva, kandža umjesto ruku
i golemih slinavih očnjaka. "Da, baš kao čudovište."
"Oh", rekla je i kimnula glavom suosjećajući s mojom nevoljom.
Kucanje na vrata obje nas je trgnulo, pogledale smo se pitajući se tko bi to mogao biti.
Nismo imale goste otkako se Tegan uselila, osobito ne takve koji nisu zvonili prije
dolaska na vrata stana. Osoba je ponovno zakucala i požurila sam otvoriti.
Pred mojim vratima, visok i impozantan, stajao je Luke. Uskočio je u udobne plave
traperice i bijelu majicu kratkih rukava koja mu se pripila uz mišićava prsa. Za
okovratnik majice bile su zataknute D&G sunčane naočale.
"Luke! K vr... vrapcu!" Potpuno sam zaboravila da sam ga ostavila u restoranu nakon
što sam naručila skup obrok.

-118-



Pompea

"Da, to je dojam koji volim ostavljati na žene. Osobito one koje toliko uživaju u mom
društvu da pobjegnu iz restorana glavom bez obzira." U rukama je držao crveni ogrtač,
po nedostajućem dugmetu na rukavu veoma nalik mome.
Prije nego što sam uspjela išta reći, pored mene se stvorila Tegan, obavila ruke oko
mog desnog bedra i zapiljila se u Lukea.
"Tko je ovo?" upitao je Luke čučnuvši na Teganinu visinu.
"Ovo je Tegan", odgovorila sam. "Tegan, ovo je Luke s mog posla."
Luke se nasmiješio iskrenim osmijehom koji mu je u očima probudio blagonaklonost
koju sam ja tek trebala steći. Tegan je tako djelovala na odrasle. Pogledali bi je i široko
se nasmiješili, jer su joj oči bile neobično plave, put savršeno bijela, a usne ružičaste
poput šećerne vune. Ljudi bi pogledali Tegan i nasmiješili se jer si ne bi mogli pomoći.
"Drago mi je što smo se upoznali, Tegan."

Tegan je trepnula, proučila njegovo lice, kratko ošišanu kosu, snažne crte lica i oči boje
lješnjaka. Zatim je podigla glavu prema meni blago namrštenog čela. "Ne izgleda kao
čudovište, mama Ryn", obavijestila me. I Luke je okrenuo svoje lice prema meni upitno
podigavši obrvu. Odvratila sam pogled, cijelo mi je tijelo bridjelo od srama.
"Tako si naglo sinoć otišla pa sam htio provjeriti jesi li dobro", rekao je Luke
uspravljajući se i ponovno me nadvisujući. "Pokušao sam te nazvati na mobitel, ali bio
je isključen pa sam zamolio tvoju prijateljicu Betsy da mi da tvoju adresu. Nadam se da
se ne ljutiš. O, da, i htio sam ti ovo vratiti."
Oslobodila sam ga svoga crvenog ogrtača koji sam sinoć odlazeći iz restorana u žurbi
zaboravila. "Hvala, i da, dobro smo."
"Idemo u zoološki", piskavim je glasom rekla Tegan netremice gledajući Lukea.
"Zbilja?" upitao ju je Luke.
"Da? Idemo?" upitala sam.
"Da, rekla si da bismo mogle ići u zoološki", optužila me Tegan.
"Da, jednom. Ne danas."
"Pa, prepuštam vas onda tome", rekao je Luke.
"Mama Ryn", rekla je Tegan, "Luke nas svojim autom može odvesti u zoološki."
"Ne može", hitro sam odgovorila.
"Zašto ne mogu?" ozlojeđeno je upitao Luke.
"Jer možda nemaš auto."
"A što misliš kako sam došao ovamo?"

-119-



Pompea

"Sigurna sam da subotom ujutro imaš pametnijeg posla nego nas voziti u zoološki."
"Ništa što ne može čekati."
Morala sam to učiniti, zar ne? Morala sam joj popustiti i dati joj da bude po njezinu
zbog onoga jučer. Dan gledanja životinja bilo je najmanje što sam mogla učiniti za nju.
"Hvala, Luke, lijepo od tebe što si se ponudio da nas odvezeš", uspjela sam protisnuti
kroz stisnute zube.
"Koja je tvoja omiljena životinja. Luke?" veselo ga je upitala Tegan.
"Slon", odgovorio je zadržavajući pogled na meni trenutak dulje nego što se pristoji.
"Hoće li biti slonova u zoološkome vrtu, mama Ryn?"
"Valjda hoće."
"Možeš vidjeti slonove, Luke", rekla je hihoćući se, premda i dalje pripijena za moju
nogu koristeći me kao ljudski štit.
"Sigurna sam da Luke ima pametnijeg posla nego ići s nama u zoološki", ponovila sam
ne nadajući se previše.
"Kao što sam rekao, ništa što ne može čekati."
Malecka me dobrano prešla. Podsjetila sam samu sebe da je više nikad ne uzrujam.
"Bolje uđi dok se spremimo", popustila sam.

Kao što je bilo za očekivati u sunčanu subotu za ljetnih praznika, prema zoološkom
vrtu, koji se nalazio petnaestak minuta vožnje izvan Yorka, sjatile su se horde ljudi a
još nije bilo ni podne kad se Luke zaustavio na prepunom parkiralištu.
Ljudi u ljetnoj odjeći odrezanim trapericama, kratkim hlačama, majicama s
naramenicama, majicama kratkih rukava posvuda. Slijedeći staze oko životinjskih
nastambi, posjetitelji su krivudali jedni oko drugih stvarajući neobične obrasce
kretanja. Tegan, kojoj sam odjenula široke ružičaste hlače s ljubičastim leptirima,
ružičastu majicu kratkih rukava i ružičaste sandale, veselo je skakutala između mene i
Lukea držeći me za ruku. Svaki centimetar njezine kože koji nije bio zaštićen odjećom
prekrivao je debeli sloj zaštitne kreme za sunčanje. Kosa joj je bila povezana u visoki
rep oko kojeg sam zavezala crveni svileni cvijet. Bila je izvan sebe od sreće i
neprestance trčala pred zrcalo u mojoj spavaćoj sobi da ga pogleda. Nije ni slutila da je
to način da je trenutačno spazim ako se razdvojimo u gužvi.
Većinu razgovora tijekom devedesetominutne automobilske vožnje odradila je Tegan
postavljajući Lukeu pitanja u vezi zoološkog

-120-

Pompea

vrta. Ja sam šutjela na prednjem sjedalu pokušavajući ne potonuti u neraspoloženje što
dan moram provesti s tim kretenom. Luke i ja smo razgovarali samo kad je to bilo
sasvim neophodno, i to kad sam ga zamolila da stane kako bih nam kupila nešto za piće
i kad sam mu po izlasku iz automobila zahvalila na vožnji.
S pahuljastom ružičastom šećernom vunom u ruci, Tegan je odlepršala u vlastiti svijet
promatrajući životinje iza stakla i visokih ograda.
"Pretpostavljam da je ona razlog zašto si jučer tako naglo otišla", promrmljao je Luke
dok smo odmarali tijela naslonjeni na stakleni zid koji nas je odvajao od jarka oko
lavljeg brloga.
"Aha", odgovorila sam.
Provjerio je sluša li Tegan, nagnuo se prema meni pritišćući svoje tijelo uz moje kako
bi mi mogao šapnuti u uho: "Zaboravila si na nju?"
Kimnula sam glavom, a on se munjevito s gađenjem povukao natrag. "Izgleda da u
ovome nisi jako dugo."
Okrenula sam glavu i pogledala ga ravno u lice. Već me posramila petogodišnjakinja,
nije mogao učiniti ništa što bi me natjeralo da se osjećam još gore. "Dobro
pretpostavljaš."
Uzvratio mi je izravnim pogledom. Uz dječji smijeh, razgovore odraslih, plač
dojenčadi, životinjska glasanja u pozadini, naša je netrpeljivost uzajamno rasla. Sjeme
posijano jučer poslijepodne, a zaliveno navečer, sada je proklijalo i njegovi snažni
zeleni izdanci izbijali su iz zemlje. Još koji sat i naš bi uzajamni osjećaj procvjetao u
voćnjak mržnje.
"Mama Ryn", pozvala me Tegan vukući me za ruku i prisiljavajući da odvratim
sukobljeni pogled.
"Da, ljepotice?" rekla sam. Pojela je svoju šećernu vunu do kraja i jedini dokaz da je
ikad postojala bile su sitne ružičaste pahulje pri vrhu štapića koji je držala u ruci. Nije
imala mrljica na ustima i licu, ni trunčice na majici.
"Možemo li vidjeti majmune?" "Naravno", odgovorila sam.
Krenuli smo prema nastambi majmuna na drugoj strani zoološkog vrta, po krivudavoj
kamenoj stazi pa lijevo.
"u vezi posla", rekao je Luke dok smo hodali.
"Aha?" odgovorila sam.
"Smeta li ti da sada razgovaramo budući da smo jučerašnji razgovor naglo prekinuli?"
"Nipošto", promrmljala sam. Zapravo, smetalo mi je. Jako mi je smetalo. Ovo je bilo

-121-

Pompea

Teganino vrijeme, ali to nisam mogla reći. Morala sam dokazati svom novom šefu da
me dijete nije usporilo, da sam učinkovita i sposobna.
"Ti i Ted imali ste blizak odnos..." Luke je zastao dopuštajući da izjava ostane visjeti u
zraku kao velika crna optužujuća mrlja za koju je očekivao da ću je očajnički htjeti
ukloniti.
"Da, jesmo", odgovorila sam bez srama.
"Vidim."
Nije bio zadivljen, jer, po svemu sudeći, moj je odgovor potvrđivao njegove sumnje.
"Naravno, većina ljudi mislila je da se drpamo u svakoj ukazanoj prilici", prošaptala
sam da me Tegan ne čuje. Lukeove oči zadržale su se nekoliko sekundi na mome licu.
"Neki čak idu toliko daleko da govore da sam promaknuće zaradila preko kreveta i
prije nego što sam se preselila ovamo."
"Nikad te nisam ni za što optužio", branio se Luke.
"Nisam to ni rekla."
"Samo sam zabrinut da marketinški odjel neće tako dobro funkcionirati sada kad je
Ted otišao."
"Hoćeš reći, čuo si zlobne primjedbe o tome kako me Ted doveo na položaj i
pretpostavio da sam spavala s njim da dobijem posao."
Zaustavili smo se ispred čimpanzi, a Teganine su se oči skoro udvostručile na
začuđenom joj licu.
"Majmuni", šapnula je.
"Očekivala sam da ćeš se kao direktor marketinga potruditi slagati sa svojom
zamjenicom, a ne da ćeš je prosuđivati prije nego , sto je upoznaš", prigušeno sam
rekla.
"Da si bila ondje, možda se za procjenu ne bih morao oslanjati na priče iz druge ruke i
tračeve o tvom moralu", zajedljivo je procijedio.
"Da, u pravu si", priznala sam.
Iznenađen, suzio je pogled pokušavajući pronaći skriveni smisao u izrečenom. Nije ga
bilo. Bio je u pravu. Nisam namjeravala koristiti Adele kao izgovor.
"Znaš što je najgore u vezi tih tračeva? Ted jest, i oduvijek je bio odan svojoj ženi",
rekla sam. Dugim pogledom odmjerila sam ga od glave do pete. "On je pošten čovjek."
Luke me pokušao namamiti na još jedno sučeljavanje pogledima i bio dočekan onim

-122-

Pompea

"Ma daj, molim te" izrazom. Ignorirajući ga, čučnula sam pored Tegan.
Nastamba čimpanzi bila je puna drveća čije su se guste, jake grane izdizale u nebo. Na
jednoj strani stajala je koliba nalik pećini. Pet čimpanzi sjedilo je na granama drveća.
Dva para i jedan samac. Parovi su bili zauzeti međusobnim njegovanjem prebirući
gnjide po partnerovom gustom crnom dlakavom pokrivaču. Peti je sjedio mirno
gledajući u daljinu.
"Beba čimpanza", Tegan je pokazala prstom. Slijedila sam njezin prst do kolibe gdje je
ženka u naručju držala mladunče. Majka je gledala u mladunče, zamišljala sam da
vidim osmijeh na njezinu majmunskom licu.
"To joj je mama, zar ne?" upitala je Tegan.
"Da, draga", odgovorila sam. Sve oko mene počelo se skupljati. Postala sam svjesna
svega: prodornog smrada životinja, sparine dana, vlažne ljepljivosti moje kože... Sve je
nagrtalo na mene gušeći me. Utapala sam se uronjena u sjećanje na moju najbolju
prijateljicu
i ono što joj se dogodilo. Na njezino sivo, iznureno tijelo kako leži na bolničkim
kolicima, ugašene iskre koja je nekoć u njemu sjala. Na njezinu smrt.
"Njezina mama nije otišla u raj Isusu i anđelima", promr mljala je Tegan tiho
ustvrdivši.
"Ne, draga, nije."
Sićušna je plavuša udahnula, njezina malena ramena podigla su se kako joj je zrak
proširio grudni koš, a zatim pala kad ga je izbacila dubokim izdisajem. Gledala je
prema njima tupim, staklenim pogledom kao da prebire po mislima. Poželjela sam da
razgovara sa mnom, da mi kaže što osjeća. Snažna agonija gušenja izazvana sjećanjem
na Adelinu smrt koju sam maločas osjetila vjerojatno nije ništa u usporedbi s onime što
je Tegan osjećala. Htjela sam da mi kaže, da podijeli sa mnom što osjeća. Bol, ljutnju,
tugu, povrijeđenost. Možda riječima ne bude mogla izraziti sve svoje osjećaje, ali ako
pokuša... Ma, kao da ja to mogu. Kada sam ja zadnji put spontano podijelila osjećaje s
nekim?
"Možemo li vidjeti zmije?" Tegan je upitala izlazeći iz dubokog štovanja.
"Moramo li?" zacvilila sam.
"Da", odgovorila je, "ja volim zmije."
Kako i gdje je vidjela dovoljno zmija da donese takvu odluku, to nisam znala. "Dobro",
rekla sam ustajući, "možemo vidjeti zmije." Proučila sam prospekt u svojoj ruci
planirajući put od našeg trenutačnog položaja prema carstvu gmazova.

-123-

Pompea

"Ja ću donijeti sladolede", rekao je muškarac do mene. Jedan čas sam gledala, a onda
shvatila da je to progovorio Luke.
"Mama Ryn želi čokoladu", priopćila mu je Tegan. "Ona voli čokoladu."
Luke me obezvredujuće odmjerio. "Da, to vidim."
"Dobro onda, u carstvo zmija", rekla sam, "hajde. Luke, vodi nas svome vođi."

-124-

Pompea

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Tako smo proveli većinu dana: Tegan diktirajući redoslijed kojim ćemo gledati
životinje, Luke i ja prigušenim glasom raspravljajući o poslu i koristeći svaku priliku za
međusobno prepucavanje. Tegan nije bila svjesna ugođaja između dvije odrasle osobe u
svojoj pratnji, vesela što je okružena neljudskim stvorenjima.
U automobilu na povratku u Leeds, Tegan je došla na zamisao da odemo u park na
piknik. Bilo je kasno poslijepodne i bila je previše ushićena da jednostavno ide kući.
Htjela je u dan ugurati što je više moguće uzbuđenja.
"A da ostavimo piknik za neki drugi dan, Ijubavi?" odgovorila sam. "Možemo napraviti
mini izlet kod kuće." Tamo bih se mogla riješiti ovog čovjeka pored sebe.
"Do... dobro", razočarano je odgovorila. "Može li i Luke s nama?"
"Može, ako želi", uzvratila sam znajući da će željeti. Znajući da se ne moram previše
nadati da će se pokunjeno odšuljati.
"Želiš li doći na piknik u naš stan?" Tegan je upitala Lukeov zatiljak.
Pogledao je u retrovizor, a lice mu je još jednom ozario iskreni smiješak gledajući
djevojčicu u ružičastoljubičastom s crvenim cvijetom u kosi. "Vrlo rado, hvala ti,
Tegan", rekao je.Pustila sam nas u stan i Tegan je odvela Luka u kuhinju. Ja sam
pripremala piknik, dok su Tegan i Luke sjedili za stolom i igrali se. Slagali su slagalicu
od stotinu komada, nakon čega je Tegan Luku pokazala kolekciju svojih deset
automobila. Zatim je izvadila svoju kutiju s papirima i crvenu plastičnu kanticu s
bojicama i flomasterima pa su crtali životinje koje smo vidjeli u zoološkom vrtu.
Zadubljeni u igru, zaboravili su na piknik. Ostavila sam sendviče, salatu i sok na stolu
pokraj njih i zavalila se na sofa da gledam televiziju. Tu i tamo podigla bih pogled i
ugledala ih: njega, odraslog muškarca, pognutog, s bojicom u ruci, usredotočenog na
crtanje, i nju, manjeg stasa, jednako usredotočenu na svoje umjetničko djelo. Ozbiljno
je shvaćao ovo. Dao se u igru s Tegan jednakom jačinom kojom bi predlagao novu
marketinšku strategiju za Angeles. Da je bio bilo tko drugi, njegovo bi mi zanimanje
bilo dražesno, međutim, zato što je to bio on, zaključila sam da je lijepo što Tegan za
igru ima nekoga na svojoj mentalnoj razini.

Čim je kazaljka pokazala osam, ugasila sam televizor, ustala i najavila: "Dobro, Tiga,
vrijeme je za spavanje."

-125-

Pompea

"Moram li baš?" zacendrala je pa široko zijevnula. Njezino je sićušno lišće bilo blijedo
od umora, a oči gotovo zatvorene.
"Jedva držiš oči otvorene. Dođi, idemo u krevet." Okrenula sam se Lukeu. "Morat ćeš
otići. Tegan zbilja mora u krevet."
"Dobro", rekao je Luke spuštajući svoju crvenu bojicu i ustajući.
"Hoćeš li doći sutra?" pitala ga je Tegan umornih očiju uperenih ravno u njega.
"Budem li smio", odgovorio je Luke.
Dva para očiju okrenula su se prema meni. "Vrijeme je", rekla sam lupkajući po satu
vješto zaobilazeći odgovor na pitanje. Nitko od mene neće praviti žlicu samo zato što
slobodno vrijeme ne želim provoditi s nekim s posla. Pogotovo ne s nekim tko mi se i
ne sviđa.
"Moraš pitati mamu Ryn smiješ li", Tegan je izvijestila Lu kca. Usta su joj se otvorila u
zijev, a sićušne ručice stisnule u šačice dok se protezala. "Neće se ljutiti. Mama Ryn se
nikada ne ljuti, čak ni kad crtam po zidovima."

"Smijem li doći sutra?" upitao je Luke.
"Ako doista nemaš pametnijeg posla", odgovorila sam ne pogledavši ga.
"Ništa što ne može čekati", potvrdio je.
Ne čini nam usluge, stari, OK? pomislila sam. "Dobro, to je riješeno. Onda, bok, Luke."
Došla sam do Tige i podigla je sa stolca. Stisnula je noge oko moga struka, omotala
ruke oko mog vrata
i priljubila svoje lice uz moj vrat.
Nevoljko, Luke se zaputio prema vratima. "Bok, Tegan", rekao je.
"Bok", prošaptala je. "Vidimo se sutra."
Dok su se vrata iza Lukea zatvarala, spustila sam Tegan u krevet. Bila je poput mlohave
krpene lutke dok sam joj skidala odjeću
i mijenjala je kariranom crvenobijelom pidžamom. Povukla sam bijelu gornju plahtu s
njezina kreveta i pomogla joj da se uvuče ispod nje. Lice joj se udobno smjestilo u
bijeli jastuk, a kosa valovito okruživala lice.
"Noćkić", rekla sam
"Noćkić", šapnula je.
Posegnula sam prema noćnoj svjetiljci spremna utrnuti naran častožuti sjaj koji je
osvjetljavao sobu.
"Ne sviđa ti se Luke", Tegan je rekla.

-126-

Pompea

U ruci sam držala prekidač svjetiljke. Možda ipak nije bila tako nesvjesna
neprijateljstva između nas. "Ma, dobar je", rekla sam.
"Meni se sviđa."
"Znam, Tiga."
"Može Ii biti moj prijatelj?" Ako baš mora, željela sam reći, ali šutjela sam umjesto
toga.
Čekala sam i čekala... Ubrzo joj se grudni koš počeo polako dizati i spuštati. Pričekala
sam još koju minutu da budem sigurna da je zaspala, a zatim se iskrala iz mračne sobe
zatvorivši vrata gotovo do kraja.
Zabavili smo se danas. Činilo se da je zaboravila koliko sam je jučer iznevjerila. Bacila
sam se na sofu, spustila glavu na naslon za ruke i sklopila oči. Unatoč Lukeu, ovo je bio
prvi put da smo se zabavile otkako nas je Adele napustila. Ponovno sam pomislila na
Lukea. Visok, zgodan, nevjerojatno šarmantan u Teganinim očima. Morala sam
priznati, zabavila se zbog Lukea. Odmah joj se svidio. Ugledala ga je i odlučila da ga
želi u blizini, nešto poput Ijubavi na prvi pogled. Možda je u njemu bilo dobrote, možda
se negdje ispod te arogancije i antipatije prema meni krije pristojna osoba. Osoba za
koju bih se mogla zagrijati. Ako se svidio Tegan, možda se može svidjeti i meni.

Probudila sam se, a kuća je bila obavljena noćnom tišinom. Ljudi su se dovukli iz
pubova, klubova i gdje god su već bili i skrasili se noćas. Vanjski je svijet bio tih i
miran; nijem i spokojan. Trepnula sam, omamljena snom i iscrpljena, zbunjena, ne
znajući gdje sam. Postala sam svjesna da mi je lice vlažno. Pridigla sam ruku obrazu
i obrisala vlažnost od suza. Plakala sam u snu. Opet. Prošlo je nekoliko sekundi prije
nego što sam kroz maglu sna uspjela shvatiti zašto: Adele.
Sjela sam na sofu uspravno kao svijeća. Tegan. Jesu li kuća i svijet tako tihi jer joj se
nešto dogodilo? Ustala sam, izašla iz dnevne sobe i došla do Teganinih vrata. Pažljivo
sam ih gurnula i turnula glavu unutra. Tegan je bila u istom položaju u kojem sam je
ostavila. Lice iz profila na jastuku prekrivenom oblacima, kosa raširena oko nje, ruke
pored glave. Spokojno je spavala. Barem se činilo kao da spava. A možda je... Zurila
sam prema njoj prisiljavajući je snagom volje da se pokrene, da proizvede zvuk kako
bih znala da je još uvijek sa mnom. Konačno je udahnula, pa sporo izdahnula. I ja sam
izdahnula. Bila je dobro. Još je bila tu.
Izvukla sam glavu, zatvorila vrata pa se posrćući vratila u dnevnu sobu ugasiti svjetla.
Iscrpljujuće je biti roditelj. Nisam znala kako itko tko ima dijete navečer zatvori oči i

-127-

Pompea

zaspi kad je svijet prepun opasnosti. Kako da se čovjek opusti i na sekundu kad nad
njim, poput Damoklova mača, visi strah da bi se njegovu djetetu nešto moglo dogoditi?
Oteturala sam do kupaonice na kraju hodnika, pogledala u ogledalo iznad umivaonika.
Oči su mi bile natečene od plakanja, koža na desnom obrazu zategnuta od dugog
ležanja na vlažnom, slanom dijelu naslona za ruke. Umila sam lice hladnom vodom pa
posegnula za gelom za čišćenje lica na staklenoj polici. Istisnula sam malo na dlan,
protrljala dlanove da ga zapjenim i oprala tragove jada s lica. Uspravila sam se i
uhvatila svoj odraz u ogledalu. Lice mi je bilo čisto, ali na obrazima sam i dalje mogla
osjetiti glatkoću koja ostaje iza suza, ostatak boli koja je curila dok sam spavala.
Ovo plakanje u snu moralo je prestati. Nije bilo dobro za moje oči, nije bilo dobro za
moj ten i nije bilo dobro za moj um jer budila sam se iscrpljenija nego što sam bila prije
odlaska na spavanje.
Potočići suza curili su niz moje obraze, čelo, nos, usne i bradu skupljajući se u kapi
koje su ostavljale mrlje po mojoj bijeloj majici. Plakanje je u snu, naravno, dolazilo, jer
se u snu nisam mogla kontrolirati. U zemlji snova nisam bila u mogućnosti preusmjeriti
svoju pozornost na nešto drugo. Nisam mogla ignorirati osjećaj krivnje koji je
zasjenjivao svaku moju misao. Pustila sam je da umre, a između nas je ostalo
neriješenih pitanja. Pustila sam je da ode, a nisam joj dopustila da mi ispriča. Tjeskoba
bi me stegnula svaki put kad bih pomislila da su Adelini zadnji trenuci na zemlji možda
bili ispunjeni žaljenjem što joj nisam dopustila da mi objasni. Boljela me pomisao da
se, kad je zamolila Nancy da kaže Tegan da je voli, a meni do viđenja, na djelić
trenutka zapitala mrzim li je još. Krivim li je još.
Pomisao da su zbog mog ponosa i tvrdoglavosti njezini zadnji trenuci možda bili
ispunjeni tim sumnjama bila je toliko nepodnošljiva da se nisam mogla predugo njome
baviti. Morala sam je gurnuti ustranu, zakopati se u misli o poslu, zarađivanju,
budućnosti, u gledanje televizije, spremanje stana. Bilo što samo da izbjegnem taj
mučan osjećaj od kojeg mi se stiskao želudac, osjećaj da sam sagriješila u vezi svoje
najbolje prijateljice, da sam uspjela smrtno povrijediti osobu do koje mi je stalo.
Čak i da joj nisam mogla oprostiti, mogla sam je barem saslušati. Dopustiti joj da
objasni. Jer nikad nisam vjerovala da je bila zaljubljena u Natea kad je spavala s njim.
Niti da joj se sviđao. Nate je bio predobar u Adelinim očima. Ona je željela gada kojeg
bi mogla pripitomiti, a Nateu, onakvom kakvog ga je ona poznavala, nije trebalo
pripitomljavanje.
Zatvorila sam slavinu, posegnula za blazinicama u duguljastom pakiranju na polici i

-128-

Pompea

dugim potezima obrisala vodu s lica.
Loše sam postupila što nisam Adele dala priliku da mi objasni. Prestala sam se gledati u
zrcalu, više nisam mogla gledati lice tako grozne osobe, sam loša osoba. Bez obzira što
učinila, ja sam loša, loša osoba.

-129-

Pompea

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Znači, tu vise kul klinci", prokomentirao je Luke naslanjajući se na moju košaru za
piknik. Razlomio je integralni sendvič
sa salatom od piletine napola i strpao komad u usta.
Naravno, Luke je to mislio doslovno. Zadnju subotu ljetnih praznika nekolicina
odabranih članova Teganine grupe imala je piknik u Horsforth Parku. Igrali su
rounders*, jeli, pili sokove i općenito uživali prije početka novog polugodišta. Uživala
sam u odrazu Teganine popularnosti. Osobno nikad nisam bila kul ili popularna, ali
Tiga jest. Srž grupe činile su ona, Crystal, Matilda i Ingrid, a s njihovom braćom i
sestrama sakupilo se gotovo dvadesetero djece. Moje je uživanje trajalo sve dok nije
zatražila Lukeov broj da ga pozove na piknik.
"Mora li baš?" zacvilila sam.
"Da, jako će mu se svidjeti", odgovorila je. Naravno da je prihvatio. Rekao je da će on
donijeti hranu. Imao je više novca nego pameti jer se doimalo da je ispraznio lokalni
supermarket istresavši u košaru hrpu različitih sendviča, umaka, grickalica, hrenovki u
tijestu, mini hrenovki, čokoladnih grickalica i keksa. Hrane je bilo dovoljno za sve na
pikniku, plus ostaci za večeru dostatni do kraja tjedna.
* Engl. igra loptom slična bejzbolu, (op. prev).
Unatoč tome, to me nije privoljelo da mi se svidi. Malo toga je moj šef mogao učiniti
da stekne moju naklonost. Tješila me činjenica da je osjećaj uzajaman. Međusobni
odnosi pogoršavali su se proporcionalno količini vremena koju smo provodili zajedno.
"Nikad nisam vidjela dvoje ljudi koji se toliko ne trpe", komentirala je Betsy poslije
sastanka s Lukeom.
"Znači, to nije samo stvar moje mašte? Ipak je obostrano?" upitala sam.
"Još i kako! To nije čak ni ona prikrivena mržnja iza koje se skriva želja za ludim
seksom, nego prava, istinska mržnja."
"Da, znam."
"Jesi li mu učinila što u nekom prošlom životu?" razmišljala je Betsy.
"Koliko se sjećam, ne."
"Prema svima ostalima je sasvim fin... Zašto tebe toliko mrzi?"
"Jer misli da sam ružna k’o pas", odgovorila sam. Želudac mi se okrenuo kad sam
izrekla tu pomisao. Oduvijek sam to znala, vidjela sam to u njegovim očima prvi put

-130-