Pompea
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE
Luke se naviknuo viđati Natea nekoliko puta tjedno.
No dobro, "naviknuo" je možda pretjerano, jednostavno je ograničio svoj komentar
(Teganinim dubokim glasom, "Nate, opet si ovdje, kako divno") na jednom tjedno, jer
Nate je počeo provoditi mnogo vremena kod nas. Došao bi najmanje četiri puta tjedno,
gotovo uvijek na Teganin poziv. Nije ga unaprijedila na Lukeov status, ali postao je
poput patki u parku koje je uvijek htjela hraniti zaključila je da će on, bez njezine
intervencije, skapati od gladi. Gotovo svaku drugu večer morali smo zvati gospodina
Natea i pitati hoće li doći na večeru. Ako nije mogao doći, htjela je znati što će jesti.
Nekad bi ga nazvala da sazna što je tog dana radio na poslu i je li stekao nove prijatelje.
Kad bi svratio, pitala bi me smije li je odvesti u trgovinu po slatkiše. Ali nije zaboravila
ni Lukea. Svaki put kad bi se vratila s izleta s Nateom, odmah bi otišla ravno Lukeu,
popela mu se u krilo i ispričala mu pojedinosti tog mini izleta, a onda ga pitala hoće li
je idući put on voditi u trgovinu. Nije mu čak ni zaboravila dati do znanja da joj je,
premda je Nate zabavan, on ipak na prvom mjestu.
Kao rezultat vremena koje je provodio s nama spoznaje da ga ni ja ni Tegan ne mrzimo
Nate se polako vratio u svoje normalno stanje. Onoliko normalno koliko je mogao.
Prešao je u fazu u kojoj boli, ali u kojoj može funkcionirati. Počeo je spavati, uredno
jesti, izgledati dobro, a čak smo i razgovarali o Adele. "Sjećaš li se one noći kad je
Adele došla k meni i prijetila mi?" upitao me jednom Nate kad smo nas četvero bili u
parku.
Nasmijala sam se dok mi se vraćala uspomena.
"Rekla mi je da će me ubiti ako te ikad povrijedim. >Namrtvo<, rekla je, >ubit ću te
namrtvo<."
"Bila je duhovita."
"Ne, bila je ozbiljna. Sjećam se, kad sam te tek upoznao, brzo sam shvatio da je Adele
dio naših života. A onda kad je rodila Tegan, sve tri ste dolazile u paketu." Okrenula
sam se prema njemu. "Ne žalim se. Zapravo je bilo lijepo imati već gotovu obitelj.
Samo sam čekao dan kad ćeš reći: >Zašto ne kupimo kuću pa da mogu živjeti s
nama?<." Nasmijala sam se, jer ta mi je ideja doista bila pala na pamet. "Da", rekao je
Nate. "Znao sam!"
"Znam da ste se posvađali, ali ona te voljela", priznala sam.
"Ali samo kao prijatelja. To ti je sad jasno, zar ne? Bio sam joj kao tvoja braća."
-279-
Pompea
"Spavala je i s mojom braćom?" upitala sam.
Oči su mu se raširile od užasa. "Što? Ne! Nikad to nisam rekao... Ah, šališ se. Jako
smiješno. Jako smiješno."
"Del bi mislila da je."
"Da, ona bi."
Činjenica da sam mogla pričati o Adele bez padanja u očaj značila je da je i meni bilo
bolje. Nosila sam se s onim što se dogodilo. Malim koracima, ali ipak jesam. Morala
sam se natjerati. Od Nateova sloma, bila sam totalno uzdrmana. Plašila me spoznaja da
sam se opet zaljubljivala u njega. Značila je da ne pridajem dovoljno pažnje Lukeu. Ne
budem li pripazila, postojala je opasnost da ću otjerati Lukea, baš kao što sam prije svih
tih godina nakratko otjerala Natea. Počela sam mu svakog dana govoriti "Volim te", jer
ga i jesam voljela. S njim sam bila, s njim sam odlučila biti i namjeravala sam to
dokazati. I njemu i sebi. I izabrala sam savršen način da to učinim.
"Ovo je kao da smo pravi cura i dečko", rekao je Luke. Odvojeno smo se iskrali s posla
i našli se na ručku uz rijeku. Otišli smo dalje od glavne ceste da nas ne bi vidio netko iz
Angelesa. Premda je većina ljudi pretpostavljala da smo zajedno Betsy je čekala dan
kada će smjeti tračati o tome s djevojkama iz maloprodaje voljeli smo to držati za sebe.
Odvojiti poslovnu osobu od one u vezi. Nijedno do nas dvoje ne bi moglo učinkovito
raditi neprestano brinući što svi gledaju kako ćemo reagirati kad jedno drugome
uložimo veto na neku zamisao ili ukažemo na pogrešku. "Kao pravi spoj."
"Znam", nasmijala sam se. Pozvala sam ga na ručak jer sam htjela razgovarati s njim,
htjela sam učiniti nešto što će mu bez ikakve sumnje dokazati da je on taj s kojim želim
biti.
Moj je šef pogledao naokolo ima li koga iz Angelesa, a onda me poljubio, usnama
slanim od sendviča s govedinom i hrenom.
"Trebamo ovo češće raditi", rekao je zastavši ispred mene. "Znaš, ne provodimo
dovoljno vremena zajedno. Samo ti i ja. Misliš li da bi tvoji roditelji došli i ostali jedan
vikend s Tegan dok mi izađemo negdje navečer?"
"Vjerojatno. Ili bi mogao Nate."
"Da", promrmljao je Luke i odvratio pogled. "A mogao bi i potpisati one papire."
Kad bismo se dotakli te teme, moj se dečko ponašao poput osobe koja se drži za rub
litice ma koliko umoran bio, ne bi je puštao jer je mislio da će ga to ubiti. "Zbilja ti
smeta njegovo društvo?" upitala sam. "Stvarno, najstvarnije?"
-280-
Pompea
"Nemoj mi teganizirati, Ryn. Nije lako kad tvoj bivši praktički živi s nama. T je ista on,
pogledam je i vidim njegovo lice. A kao da već to nije dovoljno loše, usto znam i da se
godinama jebao s tobom." Luke je namjerno rekao "jebao". Pokušavao je umanjiti ono
što smo Nate i ja imali rekavši to tako da zvuči prljavo i bezosjećajno to je bio jedini
način na koji se mogao nositi s redovitim viđanjem muškarca za kojeg sam se zamalo
udala. "Ne mogu ga izbjeći! Pokaži mi nekog frajera koji mora provoditi vrijeme s
bivšim dečkom svoje djevojke. Bi li ti mogla da si na mom mjestu?"
"Razumijem da nije lako, ali sad mu je mnogo bolje i sigurno si primijetio da je zbog
toga počeo manje dolaziti?"
"Nazdravimo mu, onda, za brz oporavak pa da može potpuno nestati."
"Ne budi idiot. Luke, znaš da si dobra osoba. A ako si zaboravio koliko si dobar, neću ti
reći zašto sam te pozvala na ručak."
Nekoliko je sekundi mrko gledao dok su mu oči sjale poput utrnutih ugljenih žeravica,
a zatim je znatiželjno ugasio svoj bijes. "Da, primijetio sam da rjeđe navraća."
"Dobro, onda, gospodine L, pitala sam se bi li se htio useliti k nama? Znam da ionako
već živiš s nama, ali što kažeš da bude službeno? Ako si za, možeš se odreći svog stana
i možemo početi zajedno štedjeti za veći stan. Možda čak i kuću? S vrtom za Tegan?"
Lukeov odgovor bio je pogled uprt u daljinu i povlačenje u šutnju. Šutnju koja se
produbila u muk koji je obećavao progoniti našu vezu idućih godina. Kad se njegova
šutnja nastavila, shvatila sam da sam zabrljala i otkucaji srca postajali su mi sve sporiji i
sporiji, prijeteći da će u jednom času stati. Nisam trebala načinjati ovu temu. "To je
velik korak", najzad je rekao Luke. "Morat ću razmisliti."
I to je to? pomislila sam. Nakon što sam pitala nešto tako važno, nakon svih mojih napora u
zadnje vrijeme, to je sve što ću dobiti? Kao da se ponavljao scenarij "Volim te" / "To je
dobro znati"; nova pljuska u lice kad sam mu otkrila svoje srce. "Dobro", pro mumljala
sam. Koliko ću još puta dopustiti Lukeu da mi to učini, prije nego što prihvatim da mu
se ne trebam otvarati? Možda ne vjeruje da ćemo nas dvoje potrajati.
"To ne znači ne", dometnuo je, "samo je, pa, veliki korak."
"To si već rekao."
"Ryn, treba uzeti u obzir mnogo stvari."
"Znam."
"Vidim svoju budućnost s tobom i T."
"Pa u čemu je onda problem?"
"Zajedno smo manje od godinu dana."
-281-
Pompea
"Ali kad znaš, onda znaš", izvalila sam. Jesam li to doista ja rekla? Ja? Adele je
govorila takve stvari, ne ja.
Jesam li se toliko promijenila od Adeline smrti? Jesam li postala pekmezasta žena koja
vjeruje u sudbonosnu romansu? Nisam, shvatila sam. Bila sam romantična koliko sam
uvijek bila. To što sam rekla moglo je značiti samo jedno: preklinjala sam. Zadrhtala
sam. Luke me tjerao da molim za njegovu ljubav.
"Znam", otpočeo je Luke. "Samo moram..."
"U redu je", prekinula sam ga. "Ne moraš mi odmah odgovoriti. Uzmi si vremena
koliko god ti treba."
"Sigurna si?" odvratio je.
"Sasvim."
S mog stajališta, to je značilo samo jedno: Luke nije bio zaljubljen u mene. Obožavao
je Tegan, umro bi za nju, u to nije bilo sumnje, a to je značilo da je problem u meni, zar
ne? Nije bio zaljubljen u mene. Nikad ne bi tako reagirao da je zaljubljen u mene. I
premda jesam imala sumnji kad se Nate ponovno pojavio u mom životu, i još sumnji
nakon onog dana na parkiralištu, to nije mijenjalo činjenicu da sam izabrala biti s
Lukeom. Voljela sam ga dovoljno da ga pitam da učini ovaj veliki korak sa mnom.
Nakon boli koju sam prošla s Nateom, nisam mislila da ću se ikad više odvažiti na
takav rizik s muškarcem. Nisam očekivala da ću upoznati nekoga tko će postati toliki
dio mog života da ću poželjeti učiniti ovaj korak. Međutim, činilo se da Luke ne osjeća
isto. Prvi put kad smo se poljubili, pretpostavljala sam da će spavati sa mnom, ali i da
neće htjeti ništa drugo. I činilo se da se povremeno vraćao takvom ponašanju: u jednom
bi mi trenutku pričao o djetinjstvu, u idućem se činilo da mu moji osjećaji ništa ne
znače. U jednom je trenutku bio ludo ljubomoran na mog bivšeg, a u idućem se nije
želio doseliti k meni. S Lukeom nikad nisam znala na čemu sam. U svojoj je ljubavi
prema Tegan bio posve jasan, ali nikad nisam znala što doista osjeća prema meni. To
me plašilo. Uložila sam mnogo osjećaja u njega, a naša veza nije čak bila ni sigurna
stvar.
"Vrlo si tiha", primijetio je Luke.
"Samo razmišljam", odgovorila sam.
Luke je uzdahnuo, bacio napola pojeden sendvič u obližnju kantu za smeće pa spustio
ruke na moja ramena.
Lice mu se nakratko blago zamračilo, kao i njegove oči boje lješnjaka. "Ne bi htjela da
pristanem na nešto u što nisam siguran samo zato jer je to ono što bi ti htjela čuti, zar
-282-
Pompea
ne?" upitao je Luke.
Odmahnula sam glavom. "Naravno da ne. Ali imam pravo biti razočarana i povrijeđena
što nisi objeručke prihvatio priliku da stvari učinimo trajnima", istaknula sam.
"Ja..." započeo je pa stao. Lice mu se opet nakratko zamrači
lo.Nisam ga mogla pročitati. Nisam mogla dokučiti što to misli, a ne govori. "Ryn, bit
ču iskren. Razmišljao sam o tome da te zaprosim. Svaki put kad prođem pokraj trgovine
s nakitom, uđem pogledati prstenje, ali onda... Zajedno smo manje od godinu dana. Ne
možemo se vjenčati nakon manje od godinu dana. Ja ne radim takve stvari, nisam tako
impulzivan. Zato ovo čime si me sad zaskočila... Moram razmisliti o tome. Zajednička
kupnja kuće bio bi polovičan korak, a ja ne znam želim li raditi stvari polovično što me
ponovno vraća na pitanje vjenčanja... Što je impulzivno. Razumiješ li sad zašto moram
prvo razmisliti? Nije riječ o tome da te ne volim, niti da s tobom ne vidim svoju
budućnost, samo moram vidjeti što je najbolje. Već sam jednom to napravio, sjećaš se, i
nije baš uspjelo."
"Da, Luke, sjećam se da si to već napravio. I ja sam, skoro sam već bila pred oltarom,
stoga se čudim što se nisi barem sjetio razgovarati sa mnom o braku, ako si već
razmišljao o tome."
"Ni ti nisi razgovarala sa mnom o kupnji kuće."
"A što je bilo ovo maloprije? Nisam već razgledavala kuće niti planirala gdje bismo
mogli živjeti, spomenula sam to tako da možemo razgovarati o tome. Jesi li zaboravio
što bi brak značio za Teganino posvajanje? Čije će prezime uzeti? Kako će to izgledati
socijalnim radnicima i sucu koji odlučuju o tim stvarima? Izgledala bih hirovito i
nepostojano, a moram se doimati stabilnom, postojanom i prikladnom za odgajanje
djeteta bez roditelja. Da si mi ranije spomenuo brak, rekla bih ti da trebamo razmisliti o
tome. Zajednička kupnja kuće je bila plan za budućnosti, kao što sam rekla, štedjeli
bismo. I budimo iskreni, to nije drugačije od sadašnjeg stanja. Jedino što bi stalno bio s
nama, a to želimo i Tegan i ja. A činjenica što si s nama devedeset devet posto svog
vremena upućuje na to da i ti to želiš."
"Da sam te zaprosio, rekla bi ne?"
Kimnula sam. "Mislila sam da dosad već znaš da sam ja osoba koja prvo treba
razgovarati o takvim stvarima. To je i moja budućnost, znaš, a ako si ti spreman za
brak, to ne znači da sam i ja. Pogotovo kad moram razmišljati i o djetetu."
"Jasno mi je što govoriš... Zajedničko planiranje budućnosti baš nam i ne ide najbolje."
" Čini se da ne."
-283-
Pompea
"Ali ja ipak želim da imamo budućnost", rekao je Luke. "Stvarno, najstvarnije."
"Nemoj mi teganizirati", odgovorila sam uz slabašan osmijeh.
Nasmijao se, a onda mu je lice poprimilo ozbiljan izraz. "Želim da budemo zajedno...
do kraja naših života. I dobro ću razmisliti o tome da se uselim, dobro?"
"Dobro."
Luke mi se nasmiješio, poljubio me ravno u usta bez da je najprije provjerio ima li koga
iz Angelesa u blizini. Dok me čvrsto držao i snažno ljubio, u glavi mi je počeo tinjati
podmukli nagovještaj. Rastao je zabrinjavajućom brzinom dok nije narastao u pravu
misao koja je zasjenila sve ostalo: cijeli bi ovaj razgovor prošao sasvim drugačije da
sam ga vodila s Nateom.
"I otkrili smo da se reakcija koju smo dobili na kupone povećala za pet posto u
posljednjem izdanju Living Angelesa", govorila je Betsy okupljenim članovima
promidžbenog, prodajnog i marketinškog tima na tjednom sastanku. "Istražujemo zašto
se to dogodilo, premda Kamryn smatra da je razlog taj što smo upotrijebili sliku ljudi
umjesto mrtve prirode, kao što je uobičajeno." Dojmljiva je, pomislila sam dok sam je
slušala. I sjaji. Sjaji zato što je luđački zaljubljena u muškarca kojeg je upoznala još u
doba dok smo se Luke i ja mrzili. Imala je pravo, on je bio "onaj pravi".
Pogledala sam u svoj blok i, umjesto bilješki, bio je prekriven crtežima kuća. Kuća o
kojima moj "pravi", kako mi je rekao prije nekoliko sati, mora "dobro razmisliti",
razmisliti hoće li se useliti s nama u njih. To me još boljelo. Betsy je prestala govoriti i
kako više nisam morala sudjelovati, isključila sam se kad je Lukeova osobna
pomoćnica Carla započela provjeru dnevnika u kojem su zapisani svi sastanci koja tri
odjela imaju zakazana za idući mjesec kako ne bi došlo do preklapanja. "I, Luke,
upravo sam dobila potvrdu da će se sastanak predstavljanja izravne marketinške
kampanje u Edinburghu održati četrnaestoga. Da potvrdim tvoj dolazak?" upitala je
Carla.
Kemijska mi se iznenada smrznula dok sam šarala njome po papiru. Četrnaestogi Čekaj
malo, pogledala sam Lukea koji je problijedio gledajući Carlu. Oči su mu kliznule preko
prostorije do mene, a onda ih je odvratio dok se činilo kao da tone u misli. Nisam znala
o čemu razmišlja. Nije se imalo o čemu razmišljati. Naravno da ne može ići. Naravno
da ne može.
"Luke?" pitala je Carla nakon što je šutio punu minutu, a zbog te su se šutnje sve oči u
prostoriji spustile na njega. "Hoću li potvrditi tvoj dolazak i rezervirati hotel?"
-284-
Pompea
"Hm", Lukeov se pogled preko mene vratio na nju. "Hm, oprosti, Carla. Da. Molim te
potvrdi moj dolazak."
Prsti su mi se u samrtnom stisku zatvorili oko kemijske olovke, dovoljno čvrstom da
smrska plastičnu futrolu dok mi je u žilama gorio bijes.
"Ako nema više ničeg, privedimo onda ovo kraju", rekao je Luke. "Hvala, društvo." Svi
su pokupili svoje blokove i kemijske, šalice čaja, kave i čaše vode i izašli iz dvorane za
sastanke. Ja sam ostala na svom stolcu, obuzeta bijesom. Luke je također ostao sjediti
sve dok posljednja osoba na izlasku nije zatvorila vrata za sobom.
"Ne mogu vjerovati da odlaziš četrnaestog", rekla sam tihim i odmjerenim glasom,
miljama udaljenim od gorčine koju sam htjela iskaliti.
"Nisam trebao ići", rekao je pokušavajući me umiriti. "Nadao sam se da će biti otkazan,
već se tjednima dogovaramo oko datuma i nadao sam se da ovo neće ispasti jedini dan
u svibnju kad smo svi slobodni."
"Ali ti nisi slobodan, Teganin je rođendan. Znaš to već mjesecima. Mjesecima
planiramo njezinu zabavu. Nisi slobodan."
"Ryn, sjećaš se kako je to imati karijeru i koliko dodatno treba ulagati. Ne mogu reći da
imam tamo neku dječju rođendansku zabavu i da zato ne mogu doći na sastanak."
Sjećaš se kako je to imati karijeru? još uvijek imam karijeru, i dalje sam bila zadužena za
časopise i bili su prokleto dobri čak i ako ja to sama kažem. Dodatno treba ulagati?
Uvijek sam ulagala dodatno. Jedine druge osobe koje su bez slave radile toliko dodatnih
sati kao i ja, bez priznanja i bez mogućnosti unapređenja, bile su druge majke koje su to
morale činiti kako bi zadržale glave iznad vode. I ja bih voljela raditi sve te brojne sate
tijekom dana, a onda se zaustaviti kako bih radila drugu vrstu posla, i onda nekoliko
sati kasnije početi ispočetka jer ću na kraju dobiti unapređenje. Ili čak priznanje. Nitko
nije govorio o tome da su časopisi uspješni, ali sigurna sam da bi bilo problema da u
nečem pogriješim. Tada bi direktorski odbor primijetio kvalitetu moga rada.
Ipak, od svih stvari koje je Luke rekao, najviše me razbjesnilo "tamo neka dječja
rođendanska zabava".
"I otkad je Tegan postala >tamo neko dijete<?" rekla sam pakosno.
"To je pogrešno ispalo."
"Ma, zbilja? E pa, ovo definitivno neće ispasti pogrešno povlačim poziv da se useliš k
nama", rekla sam.
"Molim?"
"Nazvao si Tigu tamo nekim djetetom. Ne možemo živjeti s nekim tko posao
-285-
Pompea
pretpostavlja djevojčici prema kojoj se gotovo godinu dana ponašao kao da mu je kći, a
onda je obezvrijedio nazvavši je >tamo nekim djetetom<. Ona te smatra svojim tatom.
Premda zna da joj je Nate otac, želi da joj ti budeš tata. A ti je vidiš kao >tamo neko
dijete<."
"Nisam tako mislio."
"Nije me briga."
"Vidjet ću mogu li što promijeniti."
"Nemojte nam činiti usluge, gospodine Wiseman. Kroz maglu se mogu sjetiti kako je
bilo imati karijeru i sjećam se da ćeš otkazivanjem sastanaka izgledati neprofesionalno.
Ne bih htjela da pred svojim kolegama ispadneš neposvećen, budući da ti imaš karijeru i
sve to."
Zurio je u mene i nije htio priznati da nema pravo. "Dobro!" ispalio je bacajući
kemijsku preko dugačkog stola za sastanke.
"Dobro", rekla sam i ja.
Ustala sam, uzela svoj blok s bilješkama, kemijsku i šalicu hladnog čaja. Prelazeći
preko prostorije, srce mi je udaralo trostruko brže od normalnog i udovi su mi drhtali.
"Vidimo se večeras", rekao je dok sam petljala oko kvake na vratima.
"Ne u mom stanu", odgovorila sam bez osvrtanja. "Zašto se ne vratiš u onaj stan koji si
ranije danas tako očajnički želio zadržati i ne planiraš još sastanaka?"
Njegov je odgovor bio teški uzdah.
Dok sam koračala hodnikom, bijes mi je pulsirao u sljepoočnicama. Bila sam jednako
ljuta na sebe koliko i na Lukea. Jer razumjela sam zašto je izabrao odlazak na sastanak.
Postojalo je vrijeme kad me ništa nije moglo odvojiti od posla. Luke je uvijek bio
ekstremno ambiciozan. I, premda je volio Tegan, ona nije bila njegova kći, nije bila
njegova odgovornost pa si je mogao dopustiti da karijeru stavi ispred nje, ispred nas,
jer, kad se objektivno pogleda, morao se brinuti samo za prvu stvar. Sve je to bilo
istina, ali nije značilo da mi se mora sviđati.
-286-
Pompea
ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE
Navršavanje šeste godine za Tegan je značilo da će i službeno postati odrasla, barem je
tako govorila ljudima. "Sa šest godina mogu raditi mnogo roga", podsjećala me svakog
dana prije zabave.
Nisam se mogla sjetiti ičega što nije mogla raditi s pet godina, a moći će sa šest, premda
je moj odgovor uvijek glasio "znam", kako joj ne bih umanjila oduševljenje. Kad je
svanuo dan njezina rođendana, Lukea nije bilo. Bio je na poslu prije nego što je otišao
na sastanak jer sam ga tražila da ga ne otkazuje zbog nas. Kriza koju smo proživljavali
prije Božića bila je mačji kašalj u usporedbi s protekla tri tjedna. Još od sastanka tiho
smo se prepirali oko puta u Škotsku. Tri tjedna neslaganja, njegova vraćanja u stan u
Alwoodleyu nakon što bi Tegan zaspala i samo tri vođenja Ijubavi, jer sam otkrila taj
golemi razlog zbog kojeg sam vjerovala da Lukeu nismo u prvom planu. "Kad dođeš do
kraja života, sigurna sam da ćeš biti zahvalan što si na dan kad je Tegan navršila šest
godina bio na sastanku", rekla sam mu večer prije odlaska.
"Molim te... Već se osjećam dovoljno loše, Ryn. Nisam razmišljao i sad ne mogu učiniti
ništa. Žao mi je."
"Reci to svojoj klinki. Oh, zapravo mislim mojoj klinki. >Djetetu<."
Luke se povukao i skrenuo pogled brazdajući čelo i stišćući zube, lica iskrivljenog kao
da bi mogao zaplakati, i znala sam da sam pretjerala. Ozbiljno sam ga povrijedila. "Žao
mi je", rekla sam uzevši ga za ruku i ljubeći je, "to što sam rekla je grozno. Znam da ne
misliš tako. Hajdemo proglasiti primirje, može?"
"Imaš pravo biti ljuta, nisam postupio kako treba. Tegan smatram svojim djetetom.
Znaš to, zar ne?"
Kimnula sam. "Naravno da znam."
Poljubili smo se i pomirili.
Tegan je primila vijest bolje nego ja. "Ali hoćeš li se vratiti dan nakon mog
rođendana?" bilo je jedino što je pitala.
"Aha, čim prije."
"Dobro onda", veselo je slegnula ramenima. "Znaš, imat ću balone."
Za zabavu smo unajmili općinsku dvoranu malo dalje u ulici, a u dvorištu smo imali
crvenožuti gumeni dvorac. Pozvali smo tridesetero djece, većinom iz Teganina razreda,
-287-
Pompea
i dvoje iz njezine stare grupe za igru.
S organiziranjem zabave mnogo mi je pomogla gospoda Kaye, a na Lukeovo je mjesto
uskočio Nate. Dan prije odveo me u supermarket i potrošili smo gotovo dvjesto funti na
hranu za zabavu: hrenovke u tijestu, male kobasice, male pizze, hamburgere, čips, ko-
lače, gazirane sokove i više bijelog kruha nego što sam ikad u životu vidjela. Kao
ustupak zdravlju, kupila sam jagode, kruške i jabuke za voćnu salatu. Nakon toga, Nate
je ostao većinu noći ručno pripremajući kruščiće s nadjevom od mljevene govedine i
izrezujući krugove od bijelog kruha za hamburgere. Hladnjak je bio nakrcan hranom.
Rekao je da će doći rano ujutro kako bi mi pomogao oko sendviča.
Bila sam na nogama od pet ujutro razmazujući maslac na kruh za sendviče kad je Tegan
u sedam sati uletjela u kuhinju, držeći Meg i vičući: "Danas je moja zabava!"
"Znam", rekla sam i podigla je u ruke. Sad se doimala stvarnom. Stvarnim ljudskim
bićem, a ne ljušturom od djevojčice koja se bojala čak i disati kad sam je dovela iz
Guildforda. Njezine kra Ijevskoplave oči oduševljeno su gledale moje lice i nisam se
mogla ne nasmijati.
"Želi li Tegan svoj dar sad ili će radije pričekati zabavu?"
"Sad!" zaskvičala je.
Premjestile smo se na sofu i posjela sam je pokraj sebe. Posegnula sam rukom pored
sofe i izvukla paket koji sam sakrila ondje sinoć kad je Tegan otišla na spavanje. Bio je
zamotan u zlatni papir i zavezan crvenom vrpcom. Uvijek oprezna, spustila je Meg i
svojim malenim ručicama uzela paket gledajući ga s čuđenjem. "Je li stvarno za
mene?" upitala je.
"Pročitaj poruku i saznaj sama."
"Mojoj dragoj Tigi. Sretan ti šesti rođendan, voli te, mama Ryn", poslušno je pročitala.
"Za mene je!" nasmijala se držeći ga kao da je lutka.
"Onda ga otvori", nagovarala sam je.
"O, da", hihotala se. Pregledavala je paket tražeći gdje bi ga mogla otvoriti a da ne
podere papir, a kad nije našla rješenje, ugrizla se za donju usnu i zbunjeno me
pogledala.
"Hoćeš li da ti pomognem?" upitala sam.
Kimnula je.
Pronašla sam mjesto gdje sam zalijepila debeli zlatni papir i pažljivo ga odlijepila kako
ne bih ražalostila svoje opsesivno uredno dijete. "Evo ga."
-288-
Pompea
Tegan je radosno otvorila paket, razjapila usta i raširila oči. "Vidi", rekla je, posegnula
u presavijeni papir pa izvadila bijelu haljinu s crvenim točkama. Imala je punu suknju,
duge rukave i crvenu mašnu oko struka. "To je haljina!" uzviknula je. "Jako je lijepa."
"Mislila sam da bi je možda htjela odjenuti na svoju zabavu."
"Smijem? Stvarno, najstvarnije?"
"Pa, da. Premda, mislim da bi trebala vidjeti i Lukeov poklon."
Ispružila sam ruku i pronašla paket koji je Luke zamotao i ostavio večer prije. Kako
bih uštedjela vrijeme, odlijepila sam papir pa ga joj onda pružila. Odmotala je papir i
otkrila kutiju za cipele. Otvorila ju je i pronašla bijele cipele s crvenim točkama. "Iste
su kao moja haljina!" rekla je.
"Da ih možeš danas nositi."
"Hvala ti!" rekla je i bacila mi ruke oko vrata. "Volim te, mama Ryn."
"Još je jedan darić za tebe!" Izvukla sam još jedan paket, manji od drugih koji su stajali
pored sofe, i ponovila proceduru otvaranja. "Tigi, s ljubavlju od Natea." Oduševljeno je
izgovorila. "Gospodin Nate mi je kupio dar!" Pohlepno ga je otvorila, a onda zbunjeno
škiljnula u sadržaj. Kupio joj je malenu svilenu torbicu usklađenu s haljinom i
cipelama.
"To je torbica u kojoj danas možeš ponijeti stvari."
"Jako je lijepa", zaključila je.
"Je, i izgledat ćeš vrlo lijepo s njom."
"Voljela bih da me mama može vidjeti", kimnula je glavom prema meni nabrana lica.
Ali umjesto da izgleda tužno, doimala se dobro. Kao da se pomirila s činjenicom da
njezina majka neće biti na zabavi i prihvatila stvarnost situacije.
"I ja bih. Ali imam nešto od tvoje mame."
Teganine ionako već široke oči dodatno su se raširile. "Poslala je to s neba?" šokirano
je rekla.
"Nije, srculence, dala mi je to prije nego što je otišla na nebo."
Znala sam da ju je spremna dobiti, doimala se mnogo smirenijom nego kad smo tek
došli u Leeds, ali ipak sam se premišljala bih li je najprije sama otvorila i pročitala.
Samo sam htjela provjeriti da ne piše nešto što bi je moglo uznemiriti, a onda shvatila
da Adele ne bi napisala ništa što bi povrijedilo njezinu kćer. Uostalom, bijela omotnica
nije bila za mene nego za Tegan. Izvukla sam čestitku iz džepa kućnog ogrtača i predala
joj je. Njezini su maleni prsti primili omotnicu i, grizući donju usnicu, zurila je u bijeli
-289-
Pompea
kvadrat prije nego što je potražila moje mišljenje.
"Da je otvorim?" upitala je.
"Ako želiš, dušo."
Pažljivo ju je otvorila i jednako pažljivo izvadila čestitku. Na prednjoj je strani bila
plavokosa princeza s ružičastom krunom i golemim brojem šest na ružičastoj haljini.
"Sretan šesti rođendan" pisalo je. Tegan ju je otvorila.
Draga Tegan, sretan ti rođendan.
Žao mi je što ne mogu biti s tobom danas, ali uvijek ću te voljeti.
Nemoj to nikada zaboraviti, dobro? Mama te voli.
Sigurna sam da ćeš se danas sjajno zabaviti.
Zapleši i za mene.
Nadam se da si dobra prema Kamryn.
Voli te mama.
Smiješak joj je razvedrio lice dok se okretala prema meni. "Moja mama me voli", rekla
je. "Tako je rekla. U mojoj rođendanskoj čestitki."
"Znam."
Osmijeh joj se povećao. "Ti si Kamryn, je li tako, mama Ryn?"
"Da, jesam."
"Jesam li dobra prema tebi?"
"I više nego dobra, savršena."
"Onda će mojoj mami biti drago." Ponovno, logika kakvu nikad ne bih očekivala od
šestogodišnjakinje. Nagnula sam se naprijed i zagrlila je. Ovih sam dana često imala
potrebu grliti Tegan. Ona bi radila nešto svoje, gledala televiziju, crtala ili čitala i
odjednom bi je progutao moj zagrljaj. Neočekivan i nepredviđen. Nisam si mogla
pomoći, samo sam se trebala podsjetiti da postoji, da je mogu dotaknuti. Proteklih
nekoliko tjedana zamijenile smo uloge. Nakon Adeline smrti, Tegan je uvijek trebala
mene u blizini da je prizemljim dodirom ili pogledom. Sad sam ja trebala nju, trebala
sam znati da će uvijek biti tu. Trebala sam stalnu potvrdu da je stvarna i da neće učiniti
isto što i Adele i napustiti me. A i vrijeme koje sam imala prije nego što mi izmigolji iz
zagrljaja bilo je ograničeno, kad postane previše odrasla i previše kul da je grlim. Sad je
prihvaćala moje zagrljaje bez pitanja i bez otpora.
"Dobro, dušo", rekla sam pustivši je, "imamo još mnogo posla prije tvoje zabave.
Najprije ćemo te okupati, a onda možeš doručkovati prije nego gospodin Nate, mislim
-290-
Pompea
Nate, dođe napraviti sendviče. Dobro?"
Potvrdno je kimnula i još uvijek držeći čestitku u ruci pokupila Meg. Kako se pokazalo,
Tegan će tu čestitku nositi sa sobom cijeli dan. Zaboravit će na nju tek puno, puno
kasnije toga dana.
-291-
Pompea
ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Tegan se ozareno osmjehivala nad svojom tortom s likom princeze.
Smiješila se većinu dana i nije pokazivala znakove da bi mogla prestati. Smiješila se
svakom poklonu, smiješila se svakoj ljubaznoj riječi i svakoj igri. Ali njezin najveći
osmijeh dosad na zabavi bio je rezerviran za tortu. Šest se svijeća odražavalo u
njezinim kra Ijevskoplavim očima dok sam ispred nje stavljala veliku četvrtastu
čokoladnu tortu prekrivenu ružičastom glazurom s likom princeze na vrhu. Svi su se
okupili i pjevali joj "Sretan rođendan". Zastala je kako bi zaželjela želju, a onda je
jednim velikim dahom ugasila sve svijeće. Nakon toga je otvorila cijelo brdo darova.
Moji su joj roditelji kupili digitalni fotoaparat, djeca moje sestre poslala su joj cijeli
komplet knjiga Roalda Dahla. Dvoje djece mog mlađeg brata poslalo joj je Disneyeve
DVDove, a djeca mog starijeg brata kupila su joj kimono. Za dva tjedna u Londonu
imat ćemo obiteljsko slavlje, kad obitelj mog starijeg brata doleti iz Japana. Zato nitko
od rođaka nije došao na zabavu. Pokloni druge djece varirali su od DVDova do knjiga,
od lutki do slagalica.
Nakon torte većina je djece otrčala natrag do gumenog dvorca i ljuljački u dvorištu i
Tegan je pošla s njima dok sam ja nosila tortu u čajnu kuhinju u hodniku kako bih je
izrezala i spakirala u poklonvrećice. Zabava je tekla dobro u posljednja dva sata samo
je dvoje djece plakalo, mnogo je hrane bilo u nepojedenim hrpicama na papirnatim
tanjurima umjesto razgaženo po parketu u prostoriji ili po uredno pokošenoj travi vani.
I nitko se još nije ozlijedio. Što se mene ticalo, zabava je bila savršena. Dvoje roditelja
koji su ostali na zabavi izašli su s djecom van pa sam ostala sama u čajnoj kuhinji dok
je Nate, četvrti odrasli, sjedio u hodniku i razgovarao s momčićem koji se nije baš
najbolje uklopio s ostalima.
Nate je samog sebe učinio neophodnim. Po dolasku je bio zadužen za gumeni dvorac i
nadgledao njegovo napumpavanje, a zatim se brinuo da se djeca ne penju po njemu u
cipelama. Kad je tu zadaću preuzela jedna od mama, išao je naokolo sakupljajući smeće
i bacajući ga u crne vreće. Nekoliko je puta odjurio natrag u stan po stvari koje sam
zaboravila, primjerice fotoaparat i dio Teganinih rođendanskih darova, pa se nakon toga
opet samilosno vratio po svijeće za tortu. Nitko tko je vidio njegovu korisnost ne bi
pomislio da zapravo ne voli biti u blizini djece, da ih ne razumije i da se s njima ne zna
povezati.
-292-
Pompea
Ja sam u kuhinji zastala s rezanjem torte i gledala Natea kroz otvor za posluživanje. Na
sebi je imao plavu majicu Vizreza i tamnozelene vojničke hlače. Nedavno se ošišao i
izgledao je sjajno. Zdravije, jače, slasno. Nisam imala inamorato trenutke s njim, nisam
pomislila "ljubavnik" kad bih ga pogledala, ali sam... Poništila sam tu misao prije nego
što se čak i djelomice oblikovala u mojoj glavi. Takvo razmišljanje nikome ne bi
donijelo ništa dobro.
Mršavi dječak s kojim je Nate razgovarao pozorno je slušao što god je Nate govorio.
Nate je mnogo gestikulirao rukama i mnogo se smijao i dječakovo se stidljivo malo
lišće polako opuštalo dok je uranjao u Nateovu priču. Pitala sam se što Ii mu to govori.
Priča li mu neku pustolovnu priču koju će dječak pamtiti sve do svoje odrasle dobi?
Zna li da bi to što mu danas kaže moglo trajno utjecati na dječakov život? Je li...
Nate je iznenada podigao pogled i kako su nam se pogledi sreli, prikovao me za
mjesto. Nisam bila dovoljno hitra, nisam mogla odlijepiti oči i pretvarati se da ga nisam
proučavala. Nastavila sam ga gledati. Nateove su se usne izdigle u osmijeh, oči su mu
zasjale a kao odgovor na to, mene je probo podmukli žalac uzbuđenja. Uzvraćajući mu
osmijehom, pokušala sam i to poništiti.
"Gospođo Brannon", rekao je glas djevojčice pored mene. Kad sam vidjela od koga
dolazi, obuzdala sam nagon da prevrnem očima.
"Regina, već sam ti rekla da nisam gospođa Brannon. Možeš me zvati Ryn ili Teganina
mama, a ne gospođo Brannon."
Ovo dijete, ova Regina Matheson, kratke mišje smeđe kose ošišane u bob frizuru i s
trakom pjegica preko prasećeg nosića, bila je sve što sam očekivala da će biti:
autoritativna, bahata i arogantna. Nije me iznenadilo što su je roditelji ostavili na zabavi
i pobjegli znajući da će se najmanje tri sata odmoriti od nje. Reginin se pjegavi nos
namrštio dok je razmišljala o tome što sam joj rekla o svom imenu. Naposljetku je
slegnula ramenima. "Na ovoj je zabavi poprilično mnogo brze hrane", izjavila je.
Teatralno sam joj se namrštila. "Imaš pravo, Regina, nisam razmišljala o tome."
Samodopadno je uzdahnula. "Moja mama kaže da je loše jesti puno brze hrane."
"To kaže? Dobro, pa, sigurna sam da ovaj jedan put neće štetiti."
"Sigurna sam da neće", ustvrdila je s još jednim samodopadnim uzdahom. Od Tegan bi
to zvučalo simpatično, ali od Regine... Nisam željela završiti tu misao.
"Ali ima i voća, Regina. Jagoda i voćne salate. Zašto ne uzmeš jagodu?"
"Pa, mogla bih."
"Hajde, vrati se na zabavu, Regina. Sigurna sam da mnogo ljudi želi pričati s tobom."
-293-
Pompea
"U redu, gospođo Brannon", rekla je i odlepršala gnjaviti nekoga drugog.
Vratila sam se rezanju čokoladne torte i upravo završila kad je Nate ušao u kuhinju.
Došao je do mene i stao tako blizu da sam
osjećala toplinu njegova tijela i prije nego sam se okrenula. "Mogu Ii ti pomoći oko
nečega?" upitao je. Pomakla sam se kako bih ga pogledala i našli smo se gotovo licem
u lice jer je spustio glavu na moju visinu. Njegove tamnoplave oči zurile su ravno u
moje i dah mi je zastao u grlu.
"Vidiš one vrećice?" rekla sam.
Potvrdno je kimnuo ne gledajući skupe crvene vrećice poredane na velikom stolu ispred
nas. Već sam u njih bila stavila glasnu papirnu trubicu (zbog koje će me svaki roditelj
mrziti), paketić slatkiša, zahvalnicu koju je Tegan napisala uz moju pomoć i slamku
koja se može savijati. Sad su još čekale tortu. "Ovi komadi torte, torte idu u one
vrećice. Vrećice. Ali moraš ih najprije zamotati u salvete. U salvete." Nisam mogla
normalno govoriti, tako je utjecao na mene. "Salvete. Torta. Vrećice."
Njegove su oči putovale od mojih očiju do mojih usana, zadržale se ondje, a onda se
opet popele do mojih očiju. Na licu mu se jasno vidjelo o čemu razmišlja. Pomaknuo se
još malo bliže. Shvatila sam da će me poljubiti. Na rođendanskoj zabavi naše kćeri
prijeći će liniju i poljubiti me. Hoću li mu uzvratiti? Hoću li mu staviti ruke oko vrata i
poljubiti ga? Ili ću ga odgurnuti i podsjetiti da imam dečka? Nate se približio za nijansu
bliže i razdvojio usne. "Dobro", prošaptao je. Iznenada se povukao i oteo mi svoju
požudu. Namjerno je to učinio, znala sam. Htio je da se uzburkam, a onda me svojim
povlačenjem natjerati da učinim idući korak. Tu je igru igrao nekoliko puta nakon
svađa kad mu je trebalo da mu dokažem da ga želim koliko i on mene.
Odnio je sa sobom pola torte na dasci za rezanje do drugog kraja stola. Oprao je ruke pa
počeo umotavati čokoladne kvadrate u bijele salvete. "Ovo je čudno", rekao je
normalnim tonom kao da me maločas nije pokušao zavesti. "Ti i ja, djeca, činjenica da
nismo poludjeli."
"Počela su mi se sviđati", odgovorila sam jednako normalnim tonom. Nisam mu
namjeravala pokazati koliko je njegova igra utjecala na mene.
"I meni."
"Vidjela sam. Čini se da ste se ti i onaj dječak prilično dobro slagali."
"Podsjetio me na mene u toj dobi: sramežljiv, u strahu od druge djece pogotovo
djevojčica."
"Lijepo je vidjeti te ponovno opuštenog, Nate. Djeluješ mnogo bolje."
-294-
Pompea
"I jesam bolje. Zahvaljujući tebi, Tegan i Lukeu. Zadnjih nekoliko tjedana doista ste mi
pomogli... Nisam više toliko... Znaš, u vezi Adele. Ipak, osjećam se krivim."
"U vezi čega?"
"Ja sam se trebao brinuti o tebi, izgubila si najbolju prijateljicu, a na koncu sam se ja
slomio."
"Pomogli smo jedno drugom. Uostalom, znaš da bih učinila skoro sve za tebe, Nate."
"Misliš li da bi stvari izgledale ovako da smo odlučili imati djece?"
"Ne, Nate. Da smo mi imali djecu, bila bi živi vragovi pa bi crkva morala imenovati
poseban odred da ih se riješe."
"Bila bi slatka", usprotivio se Nate. "Velike oči, sjajna crna kosa, čokoladna koža,
veliki osmijeh
"Da ti to možda ne želiš dijete?" upitala sam. Očito je razmišljao o tome. "Nije sramota
ako želiš."
Razmislio je o tome. "Ne." Prošli su ga trnci. "Ma ne, nikako. Samo, u zadnje vrijeme
razmišljam o tome. Ne bih zapravo želio dijete. Mislim, ne više od ovog koje već
imam."
"Ni ja. Volim Tegan, ne bih mogla živjeti bez nje, ali ne želim to ponoviti."
"A što je s Lukeom?" upitao je, zastao u omatanju salvete oko komada torte i pogledao
me onim svojim razoružavajućim pogledom. "Slaže li se on s tim? Imam dojam da on
želi mnogo djece."
"Možda", rekla sam. Naravno da je želio. To je bio naš slonovski problem i pravili smo
se da ga ne vidimo. Nismo razgovarali
o tome izravno, ali znala sam da želi biti tata, a on je pak znao da sam ja završila sa
svim tim kad sam dobila Tegan. To je bilo temeljno pitanje koje još nismo otvorili jer,
jednom kad bismo načeli taj razgovor, kamo bi nas odveo? Oboje smo imali čvrste
stavove i nijedno se od nas nije namjeravalo promijeniti. Već je bilo dovoljno teško i
složeno dogovoriti se oko toga da živimo u istoj kući. Rasprava o još djece okončala
bi... Okončala bi sve.
"Voliš li ga. Kam?"
Podigla sam pogled. Nitko me nije nazvao Kam toliko dugo da sam zapravo zaboravila
da su me tako nekad zvali. Kimnula sam. "Volim."
"Više nego što voliš mene?"
"Moji osjećaji prema tebi su prošlost, Nate."
"Lažeš, i meni i sebi."
-295-
Pompea
"Luke i ja ćemo se vjenčati. Razgovarali smo o tome prije nekoliko tjedana."
Nate je slegnuo ramenima, nedirnut i neuznemiren. "Nije me briga. I dalje lažeš i meni i
sebi."
"Ne znaš što govoriš", rekla sam.
"Ne kažem da ga ne voliš, mislim da si razapeta želiš nas obojicu. Nisi baš dobra u
skrivanju osjećaja tako da i on to zna. Čudi me što ništa nije rekao. Ili možda je? Je li te
zato zaprosio, zato što sumnja da nisi sigurna u svoje osjećaje?
Vratila sam se zamotavanju komada torte u uredne smotuljke od salveta, ignorirajući to
što je govorio.
"Volim te, Kam."
Ruke su mi počele drhtati dok sam premještala komad torte na salvetu ispred sebe.
Mrzila sam to u vezi Natea, njegovu slobodu s osjećajima i mojim i njegovim. Njegovu
sposobnost da jednostavno kaže što osjeća bez pomisli kako bi to moglo utjecati na
mene.
"Neću ti stvarati pritisak. Samo želim da to znaš. I želim da budeš iskrena prema samoj
sebi."
Zurila sam u površinu stola. Moji su osjećaji moja stvar. Ako sam lagala samu sebe, i to
je bila moja stvar. Nisam morala ništa priznati. A i što sam imala priznati? Da mi se
sviđa? To je očito, bio je prekrasan. Da bih ga poželjela kad bi me Luke naljutio?
Svaka je žena radila to isto prije nego što je Nate ušetao natrag u moj život, maštala
bih o Jamieju Foxxu ili Keanu Reevesu. Nije bilo pošteno da me Nate optužuje zbog
toga. Pogotovo zato što sam znala da Luke misli isto. Obojica su pretpostavljali da
znaju što osjećam i kad bih ih ispravila, nikad ne bi doista prihvatili to što sam im rekla.
Tražila sam način da kažem Nateu da je u krivu. Da mu dam do znanja da je istina da
mi se sviđa, ali da je Luke moj ljubavnik.
"Gospodo Brannon", javila se Regina Matheson povlačeći me za suknju.
Ignorirala sam je. I odlučila sam je nastaviti ignorirati dok me ne nazove kako treba.
"Gospođo Brannon." Povukla me još jače.
Nastavila sam spremati komade torte kao da je nema.
"Gospođo Brannon", opet je ponovila.
"Što je?" prasnula sam konačno se okrenuvši prema njoj. I upravo sam joj htjela reći:
"Nisam ja nikakva gospoda" kad sam spazila zabrinutost na njezinu licu.
"Tegan plavi", izjavila je.
"Što..." Bacila sam komad torte iz ruke i izjurila iz kuhinje preko hodnika do vrata na
-296-
Pompea
dnu hodnika. Trčala sam, ali imala sam osjećaj da se ne krećem. Kao da je sve bilo
usporeno. Kad sam bila mlada često sam sanjala isti san u kojem bježim od pogibelji i
noge mi se brzo kreću, ruke mlataraju i čujem svoje ubrzano disanje, ali svejedno bih se
kretala sporo. Kao da trčim kroz katran. Tako sam se osjećala dok sam jurila prema
gumenom dvorcu. Trčala sam, ali moje trčanje nije se činilo dovoljno brzim. Pokraj
gumenog dvorca sva su djeca, ozbiljna i tiha, stajala u krugu zureći u točku na tlu. Kad
sam se približila, vidjela sam da u središtu kruga jedan roditelj čuči uz Tegan govoreći:
"Tegan, čuješ li me?"
Tegan je ležala na leđima na tlu. Mirna. Mirna i savršena. Njezina lijepa bijelocrvena
haljina na točkice bila je bez ijednog nabora, noge su joj se pružale od ruba velike
suknje završavajući crvenobijelim cipelama na točkice. Njezine kikice s crvenim maš-
nama savršeno simetričnim s obje strane njezine glave. Oči su joj bile zatvorene, a usta
blago razdvojena i doista je plavila. Svakom
sekundom postajala je sve plavijom. Bila je nevjerojatno mirna. Adele. Sjećanje na
posljednji put kad sam je vidjela doletjelo je poput lešinara u moj um. Posljednji put
kad sam je vidjela, Adele je bila ovako mirna. Mirna i hladna i mrtva.
Gurnula sam ženu ustranu i spustila se na koljena. Stavila sam uho na Teganina prsa i
slušala. Tup. Nježan, slab udarac, ali potvrda da joj srce još uvijek kuca. Ali nije disala.
"Nate! Zovi hitnu pomoć!" vrisnula sam.
"Već je na putu", odgovorio je odnekud iz moje blizine.
"Je li se gušila?" upitala sam okupljenu djecu nježno naginjući Teganinu glavu unatrag i
otvarajući joj usta.
"Stavila je jagodu u usta", rekla je Regina upirući prstom. Pogledala sam ustranu i
ondje je stajala jagoda, savršena, netaknuta. Nije ju zagrizla, nije bilo gušenje, a to je
značilo da je alergična. U slučaju alergijske reakcije, potrebni su antihistaminici i
adrenalin da potaknu srce na rad. To sam znala. Morala sam joj potaknuti srce da i dalje
kuca i pokrenuti disanje.
Upuhnula sam joj zrak u usta pa se premjestila na njezina prsa pažljivo ih pritišćući jer
joj nisam htjela slomiti rebra. Pet brojanja, pet nježnih pritiskanja. Zatim natrag na usta,
upuhivanje. Nate se spustio pored mene do njezinih prsa i htio započeti kompresiju
prsnog koša, ali odmahnula sam glavom. Ja sam to morala učiniti. Već sam uhvatila
ritam. Morala sam je vratiti u život. Vratila sam se na njezina prsa. Pet brojanja. Natrag
na usta. Nije se micala i nije disala. Natrag na usta, upuhivanje. Opet na prsa. Nakon
posljednjeg pritiska, spustila sam glavu na njezina prsa. Tup. Ponovno sitan i slab. Srce
-297-
Pompea
joj je još uvijek kucalo. Natrag na usta, natrag na prsa.
Zvuk dječjeg plača i pitanja što se događa parali su mi misli. Onda sam čula kako ih
sakupljaju i udaljavaju. Opet sam puhnula u Teganina usta ne usuđujući se primijetiti
hladnoću njezinih usana. Ni kako plava nijansa njezine kože svakom novom sekundom
postaje sve jača. Nisam smjela prestati. Morala sam je nastaviti pokušavati vratiti
natrag. Začula sam Nateov glas, nešto je govorio.
Ponovno sam puhnula u njezina usta, a onda su me Nateove snažne ruke obujmile oko
prsa i podigle me od nje. Zamalo sam mu se usprotivila, zamalo sam počela vrištati da
neću prestati, a onda je dvoje bolničara u zelenim odijelima zauzelo moje mjesto. Prvi,
mršav muškarac u kasnim četrdesetim godinama, stavio je masku s kisikom na
Teganino lice i prekrio njezinu ljepotu ružnom plastikom. Druga, bolničarka, punašna
žena u tridesetima, mjerila je bistru tekućinu u šprici.
"Nemojte je ozlijediti!" povikala sam. "Jako je malena, nemojte je ozlijediti!"
Nateove su se ruke stegnule oko mene, držao me da se ne umiješam. Držao me čvrsto i
šaptao mi nešto u uho. Znala sam da je utjeha, ohrabrenje, ali ništa se nije primalo.
Netremice sam gledala iglu i klonula kad je žena ubrizgala sadržaj šprice u Teganino
bedro. Ništa se nije dogodilo. Nije iznenada ustala boreći se za zrak. Nije se pomaknula
niti malo da nam da do znanja da je dobro. Nije se čak ni trznula kad joj je bolničarka
dala injekciju. Ležala je nepomično na tlu. Kao da je užasnut Teganinim nereagiranjem,
Nateove su se ruke olabavile, a njegova sigurnost urušila. Koljena su mi se izvila i
srušila sam se na tlo.
Gotovo je, shvatila sam dok su bolničari razmjenjivali zabrinute poglede. Otišla je.
-298-
Pompea
ČETRDESET PETO POGLAVLJE
Besciljno sam lutala bolničkim hodnicima, nesvjesna, ne osjećajući ništa. Bila sam
tupa. Tjelesno i mentalno tupa. Stala sam i naslonila se na zid pokušavajući se sabrati
dok me Nate nije zagrlio i povukao k sebi. Dopustila sam da me proguta, da me
obujmi svojim rukama, primi na svoja prsa i smiri. Potpuno nesvjesno, tiho sam cvilila
hodajući hodnicima.
"Malena", šapnuo mi je Nate u uho.
"Ona... Ja... Mislila sam, mislila sam da će..." Glas mi se izgubio. Stavila sam ruke oko
Natea i prilijepila se uz njega. Bio je čvrst, pouzdan, stijena kakva mi je trebala u
ovakvim trenucima.
" Ššššš", umirivao me je, "sve je u redu. Ona je dobro. Sve će biti u redu."
"Ali zamalo je..." prošaptala sam. Zamalo je umrla. Tegan, moje dijete, zamalo je
umrla. Još nekoliko minuta i ne bi je uspjeli reanimirati. Tijelo i um su mi zadrhtali
svaki put kad sam pomislila koliko sam blizu bila tome da je izgubim. Da je stajala pred
vratima smrti. Sad je spavala i samostalno disala. Ali njezino me maleno krhko tijelo
koje je ležalo na tom krevetu spojeno na srčani monitor podsjetilo na Adeline zadnje
dane, kada je ležala u bolničkom krevetu spojena za strojeve.
Nate me je nježno odmaknuo od sebe i pogledao u lice. "U redu je", ponovio je.
"Hvala Bogu da si bio tu", rekla sam. "Ne bih ovo mogla sama."
"Mogla bi", odgovorio je. "Mislim da si ne pridaješ dovoljno zasluga za to što radiš.
Ona je divna djevojčica zahvaljujući tebi. Čak i ja, koji ne volim djecu, to znam."
"Laskavac", rekla sam uz slab smijeh.
Nasmiješio mi se i maknuo pramen kose s mog lica.
"Mrzim to red, ali ako je ikad postojao razlog za jedenje brze hrane, onda je to ovaj...
Nikad nisi čula da je netko alergičan na hamburger, zar ne?" rekao je Nate uspijevajući
me još malo nasmijati. Široki osmijeh na njegovu licu produbio se u pogled pun Ijubavi
i zabrinutosti. "Hej", rekao je, "a što kažeš na to da sutra potpišem one papire pa da
možeš službeno pokrenuti posvajanje? Znam da si me to tražila još prije nekoliko
tjedana, ali nekako sam to isključio iz misli. Učinit ću to sutra. Ili čak večeras, kad te
odve zem kući iz bolnice."
"Zbilja?"
"Da. Ne znam zašto sam to toliko dugo odgađao. Pretpostavljam zbog krivnje jer je se
-299-
Pompea
zapravo ne bih trebao odreći, ali ona je više tvoje dijete nego moje. Od dana kad se
rodila, ti si joj bila poput drugog roditelja."
"Hej, pokušavaš li ti to meni reći da sam muškobanjasta?"
Maknuo je pramen kose koji mi je ponovno pao na čelo. "Naravno da ne, ljepoto.
Govorim da ćeš dobiti Tegan, kao što si željela."
"Hvala ti", rekla sam i pritisnula svoje usne na njegove, iz zahvalnosti. Mogla sam mu
zahvaliti i na neki bolji način, znala sam to, ali nije me bilo briga. Preplavili su me
osjećaji olakšanje, strah, Ijubav, žudnja, ljutnja koji su mi jurili venama. Međusobno
su se miješali stvarajući opasni koktel nesmotrenosti zbog koje sam poljubila Natea. U
tom trenutku nisam marila nizašto. Samo sam ga željela poljubiti, jer me podržao u
jednom od najstrašnijih poglavlja mog života. Jer će mi potpisivanjem papira dati ono
što želim. Jer osoba koja je trebala biti tu, nije bila.
Kad su nam se usne dodirnule, jedna je emocija nadglasala sve ostale: sram. Nije Luke
kriv što nije ovdje. Morao je raditi i nije znao što se događa. Da je znao, bio bi ovdje.
Naravno da bi. Odmaknula sam se od Natea i poželjela da to nisam učinila.
Nate je nekoliko sekundi zurio u mene, zbunjen što sam ga poljubila, a zatim se naglo
povukla. Polako je podigao ruku i pogladio me palcem po obrazu. S tim je dodirom
nestao sav moj otpor prema njemu i kad je spustio usne na moje, prepustila sam se.
Dopustila sam njegovom jeziku da mi razdvoji usne i klizne u mene. Dopustila sam
njegovoj ruci da mi miluje leđa i drugoj da se uvuče u moju kosu. Ljubiti se s njim bilo
je tako poznato. Lako. Jednostavno. Otvorilo je moja sjećanja iz vremena kad sam bila
sretna. Kad sam bila drugačija žena. Nekad davno voljela sam ovog muškarca. Voljela
sam ga i sad. Ali ne onako kao što sam voljela Lukea. Luke. Njegovo je lice proguralo
put u moje misli i odgurnula sam Natea. Doista mu to nisam mogla činiti.
"Ne mogu to raditi, s Lukeom sam."
Umjesto odgovora, Nate je palcem prešao preko mojih usana milujući otisak koji su
ostavile njegove usne erotski potez koji je primijenio na meni prvi put kad smo spavali
zajedno. Povukla sam glavu prije nego što padnem na to i opet ga poljubim.
"S Lukeom sam", ponovila sam.
"Zbilja", promrmljao je on spuštajući glavu dok nam usne nisu bile razdvojene
milimetrima. " A zašto me onda ljubiš, Kamryn?" Izgovorio je moje ime kao da je
uronjeno u žudnju i lukavo mi izazvao eksploziju strasti u trbuhu. Očajnički sam ga
željela ponovno poljubiti, ponovno osjetiti sve one užitke i uspomene.
Odvratila sam pogled, nisam htjela da me Nate zavede. Prebacila sam pozornost na
-300-
Pompea
hodnik u potrazi za nečim što mogu gledati, a što će me ohladiti i vratiti u stvarnost.
Nešto banalno i svakodnevno što će mi smiriti um. Zurila sam u aparat za kavu. U
plastične stolce. U prazna bolnička kolica. U Lukea.
Luke je stajao u hodniku i zurio u mene. U nas. U ono što sam radili.
Lice mu je bilo bezizražajno, kao da su sve emocije izletjele iz njega od šoka kad me
vidio da se ljubim s bivšim. Da činim upravo ono čega se najviše bojao.
"Oh, sranje", rekao je Nate prije nego što sam povratila razum i izašla iz njegova
zagrljaja.
Zakoračila sam prema svom dečku s riječju "Luke" na usnama, ali on me preduhitrio
rekavši: "Je li ona dobro?"
"Luke, nije što..."
"JE LI ONA DOBRO?" Povisio je glas kako bi potopio moje objašnjenje.
Kimnula sam. "Spava. Antihistaminik i adrenalin su je uspavali. Bit će dobro."
Luke nije rekao ništa dok je prihvaćao tu informaciju. Nate je zakoračio naprijed. "Gle,
ovo..."
Luke je prostrijelio Natea smrtonosnim pogledom kao da ga je ispalio iz pištolja,
pogledom koji mu je rekao da će, ako ne ušuti, biti krvi. "Mogu li je vidjeti?", upitao
me Luke.
Kimnula sam. "Ima jednokrevetnu sobu, ovuda."
Šutke smo hodali niz hodnik pa skrenuli iza ugla, neusklađenim koracima, jer Luke je
hodao nekoliko koraka iza mene. Nije ubrzao kako bi me dostigao, a kad bih usporila, i
on bi usporio. Nije mogao biti jasniji ni da je rekao: "Ne želim hodati s tobom."
Tiga je ležala na boku na krevetu s bočnim šipkama. Kosa joj je bila svijetla na bijelom
jastuku, a lice pepeljasto. Luke se smjestio na stolac s lijeve strane kreveta. Zurio je u
nju ranjenim izrazom lica. Znala sam da to nije zbog onoga što je vidio u hodniku, nego
zbog nje. Jer je bila u opasnosti, a on nije bio tu da je zaštiti. Luke je nagnuo glavu na
jednu stranu, stisnuo usne kao da se suzdržava od plača i zurio u Tigu.
"Kako si znao?" upitala sam tihim glasom s vrata.
"Ja sam, hm, otkazao sam sastanak", prošaptao je ne skidajući oči s Tige. "Došao sam
tamo, okrenuo se i dovezao natrag. Nisam mogao podnijeti pomisao da ću propustiti
Teganin rođendan pa sam se vratio. Otišao sam u općinsku dvoranu i gđa Kaye mi je
rekla što se dogodilo... Što su rekli liječnici? Hoće li biti dobro? Hoće li biti
posljedica?"
-301-
Pompea
"Bit će sve u redu", odgovorila sam mu šaptom. "Ostat će preko noći u slučaju
komplikacija, ali trebala bi biti dobro. Idućih će nekoliko dana biti omamljena, dok
antihistaminici ne popuste, ali ne bi trebalo biti trajnih posljedica."
Luke je uzeo njezinu ručicu u svoju, sagnuo glavu i usnama dodirnuo njezinu blijedu
kožu. "Vidimo se sutra, ljepotice", promrmljao je. "Lijepo spavaj." Ustao je sa stolca i
dalje zureći u nju, a zatim se okrenuo i zastao na trenutak, kao da je zaboravio da sam i
ja ondje. Sabrao se i izašao iz prostorije kao da ne postojim. Nakon što sam provjerila
spava li Tiga još uvijek, okrenula sam se i izašla za njim.
Koračao je niz hodnik luđačkom brzinom. "Luke", pozvala sam ga pokušavajući u
bolnici ne podizati previše glas jer nisam htjela uznemiravati druge ljude.
Nije me ignorirao u pravom smislu riječi. Nije odgovorio, ali požurio je kad je čuo moj
glas kako doziva njegovo ime. I ja sam ubrzala korak pokušavajući ga sustići, dok su
nam koraci škripali po gumenom podu.
Slijedila sam ga izvan bolnice i na parkiralište.
Ondje sam mogla povisiti glas pa sam to i učinila, urlajući "LUKE!" silinom koja me
uplašila.
Zaustavio se i okrenuo da me dočeka, zbog čega smo se sudarili jer sam mu bila bliže
nego što je mislio. Uhvatio me rukama, a onda odgurnuo od sebe kao da se opekao
dodirnuvši me. Posrnula sam unatrag, a on je stajao i gledao me. Njegove jantarne oči
koje su prije manje od pet minuta nježno gledale Tigu, sad su plamtjele gotovo pravom
mržnjom.
"Sto hoćeš?" upitao je mirnim, ali zastrašujuće agresivnim glasom.
"Daj mi da objasnim", rekla sam ne usuđujući mu se približiti.
Odmahnuo je glavom. "Ne."
"Ali..."
"Što ali? Ne treba mi objašnjenje. Sasvim je jasno što se događa. Praviš me budalom od
prvog dana. Bio sam ti zamjena, netko s kim se možeš igrati sretne obitelji dok se on ne
vrati."
"Znaš da to nije istina", rekla sam povrijeđena što je mislio
tako.
Luke je nevoljko kimnuo glavom. "Da", priznao je, "znam da to nije istina." Zakoračio
je prema meni i vidjela sam koliko je iscrpljen jer je veći dio dana proveo vozeći. "Ali
znaš li što je istina? Istina je da ja", udario se u prsa, "ja je volim. Ja bih", još jedan
udarac u prsa, "sve učinio za nju. Umro bih za nju da treba. JA ŽELIM BITI NJEZIN
-302-
Pompea
OTAC! A on", ljutito je pokazao kažiprstom prema zgradi bolnice, "on ne želi. Nije ga
briga za nju. On je nikad neće voljeti!" Luke je ponovno podigao prst i ljutito pokazao
u smjeru bolnice. "Njemu nikad neće biti stalo do nje kao meni."
Luke je imao pravo u vezi toga. Nateu nikad neće biti stalo do Tegan kao Lukeu.
Možda je pokušavao, ali to je uvijek bio samo to pokušaj. Pokušaj da voli Tegan.
Pokušaj da je razumije. I da je mislio da ima šanse, da će s vremenom postati lakše, da
će mu biti stalo do nje kao što bi ocu trebalo biti, ne bi se tako lako odrekao svih
roditeljskih prava.
"Tu je samo zbog tebe. Zato što te želi. A ti si tako jebeno glupa da si pala na to."
"Ne govori mi da sam glupa", odgovorila sam. "Nisam ja ni na što pala. Nate nije tako
proračunat."
"Patetična si", ispalio je. "Zauzimaš se za tog čovjeka. Za čovjeka koji se nije mogao
čak ni pretvarati da mu je stalo kad mu je kći odvezena u bolnicu. Zapravo, vjerojatno
je mislio da je Božić savršen trenutak da te zavede."
"Bar mu je bilo dovoljno stalo da se pojavi na kćerinoj rođendanskoj zabavi", uzvratila
sam mu. "A gdje si ti bio? Radio si. Nateu barem posao nije važniji od njegove kćeri."
"Zar ti doista ne vidiš da sve što radi, radi samo zato da bi ti se uvukao u gaćice?"
"Barem mu se sviđam."
Lukeovo se lice izvilo od zbunjenosti. "Molim?"
"Barem znam da mu se sviđam. Uvijek sam mu se sviđala. Od prvog trenutka kad me
vidio bila sam mu privlačna. Seksi. Prekrasna. Nikad nije mislio da sam ružna i da
trebam smršaviti."
Lukeove su oči potamnile i spustio je glavu. "Ne mogu vjerovati da si to spomenula. To
je bilo davno. Tad su stvari bile drugačije."
"I misliš da to još uvijek ne boli? Misliš da mogu zaboraviti kako si me gledao i što si
mi sve rekao?"
"Ne, vjerojatno ne. Ali pretpostavljam da sam spavao s tvojom najboljom prijateljicom
i napravio joj dijete, to bi zaboravila, zar ne? Bila bi spremna uskočiti sa mnom u
krevet prvom prilikom."
Na meni je bio red da spustim glavu i rukama sam pokrila lice. Ovo je bilo pogrešno.
Trebala sam se ispričati, objasniti mu da se to dogodilo samo jednom, da više nikad
neću ljubiti nikog osim njega.
"Ryn, volim te", rekao je tihim, odmjerenim glasom. Podigla sam pogled i pogledala
njegovo smekšano lice. "I oduvijek sam znao da ti i Tegan dolazite u paketu jedna bez
-303-
Pompea
druge ne ide. I, da budem iskren, to je bilo u redu. Volim te, premda mi se Tegan prva
svidjela. Ali ne mogu razumjeti zašto želiš čovjeka koji ne voli tvoju kćer onoliko
koliko je ti voliš."
"Ja ne želim Natea."
Luke je uzdahnuo, malo prevrnuo očima i odmahnuo glavom. "Mislim da to nije
istina", rekao je. "I neću ostati kako bih saznao je li tako ili nije."
"Ostavljaš me?" Bila sam toliko šokirana da sam zamalo pala.
"Ryn, ne možeš ljubiti drugog i dalje biti sa mnom."
"Ali nije bilo tako. Nisam... Bila sam uplašena zbog Tegan i on je bio tu, a ti nisi. A
željela sam tebe. I, i rekao je da će potpisati, da će mi dati da posvojim Tegan pa
sam..."
"Ryn", prekinuo me. "Reci to nekome koga je briga."
Okrenuo se na mjestu i odjurio dalje. Automobil mu je stajao nekoliko parkirališnih
mjesta dalje, ali nije ga primijetio.
Stajala sam i gledala kako odlazi s parkirališta na ulicu i nestaje u gužvi subotnjeg
poslijepodneva koja je prolazila pokraj bolnice.
-304-
Pompea
ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
Drago mi je što ti je bolje", rekao je Luke Tegan. "Bio sam zabrinut, ali sad si dobro."
Stajala sam do vrata male bolničke sobe gledajući ih. Pustolovine prethodnog dana
vidjele su se na Teganinu srcolikom licu: koža joj je bila sasvim bijela od lijekova, pod
očima su joj vrebale tamne sjene, a usne joj bile sivkaste nijanse.
Luke joj je donio još jedan rođendanski dar fotoalbum tamnocrvenih kožnatih korica s
ispupčenim slovom T u donjem desnom kutu. Već je umetnuo u njega fotografiju njih
dvoje na plaži, uslikanu kad smo bili na jednodnevnom izletu u Whitbyju. Tegan je
držala album u rukama gledajući Lukea sa sumnjom i predosjećajem vidjela je da nešto
nije u redu. Nije bio baš vješt u skrivanju osjećaja i njegova je bol isijavala iz njega.
Zvala sam ga sinoć, ostavila dugu, zbrčkanu poruku na telefonu i rekla mu da me
nazove kako bismo razgovarali, ali nije. Nate, koji se neprestance ispričavao i koji
iskreno nije želio ugroziti moju vezu (nisam se zavaravala, želio je da Luke i ja
prekinemo, ali ne tako), ponudio se da me odveze do Lukeova stana, ali odbila sam.
Luke očito nije htio razgovarati sa mnom i nisam ga krivila zabrljala sam, povrijedila
ga, zašto bi pričao sa mnom?
"Što ti je, Luke?" pitala je Tegan.
"Ništa", odgovorio je izbjegavajući njezin pogled.
"Mama Ryn kaže to isto kad nešto ne valja", upozorila ga je. Dosad je već trebao znati
da je prava stručnjakinja u prepoznavanju osjećaja bliskih joj osoba.
"Dobro, nešto ne valja", priznao je. Srce mi je stalo. Hoće li reći Tegan što sam učinila?
"Moram otići."
"Kamo?" upitala je Tegan, a oči su joj se raširile na samu pomisao. I moje su se oči
također udvostručile.
"Sjećaš se da sam prošle godine bio u New Yorku?" Kimnula je. "Pa, vraćam se tamo
živjeti. Moram najprije otići u London i završiti posao", rekao je. Teganino je lice
postalo maska užasa. "Bio sam na intervjuu dok sam bio u New Yorku", odgovorio je
na sva neodgovorena pitanja koja su mi opsjedala mozak. "Ponudili su mi ga prije
nekoliko tjedana. Jučer sam ga prihvatio."
"Ali zašto?" upitala je Tegan.
"Zato što mi je to posao", rekao je.
-305-
Pompea
"Ideš li zapravo u raj gdje ćeš biti s Isusom i anđelima i mojom mamom?" upitala je
sumnjičavo.
Luke je odmahnuo glavom. "Ne, T. Idem u Ameriku. Sjećaš se, pokazao sam ti je na
globusu?"
"Je li to zato što sam bila bolesna?" upitala je. "Neću više biti bolesna, obećavam,
čvrsto obećavam, do neba i natrag."
Na molećivi ton njezina glasa, Lukeovim je licem preletjela bol. "Naravno da nije",
ispružio je ruku i primio njezinu. "Naravno da nije. Dušo, čak i da nisi bila bolesna, ja
bih morao otići. To je nešto što moram učiniti. Moram otići."
"Zar ti više nisam draga?" upitala ga je.
"Tegan, ne samo da si mi draga, volim te. Ti si najbolja stvar koja mi se ikad dogodila.
Volio bih da mogu ostati, ali ne mogu. Žao mi je."
Teganino je lice obuzeo još veći očaj. "Zar nismo više prijatelji ?" upitala je.
"Naravno da jesmo", odgovorio je. "Uvijek ćemo biti prijatelji."
"Jesi li još uvijek dečko mame Ryn?" upitala je.
Zadržala sam dah.
"Ne mogu joj biti dečko ako sam u Americi."
"Ne želim da odeš", rekla je beznadnim glasom.
"Ni ja ne želim otići", odgovorio je on. "Ali moram."
Kutovi Teganinih usana okrenuli su se nadolje i zurila je u svoje ruke. Pretpostavljala
sam da pokušava ne plakati. Uvijek je bila hrabra.
"Dobro, dušo", rekao je Luke konačno se pomičući prema njoj. "Moram ići."
"I nikad se više nećeš vratiti?" upitala je.
"Ne", odgovorio je. "Ali zvat ću te. I pisat ću ti."
"Dobro", odgovorila je tužno, očito ne vjerujući nijednu riječ.
Luke je zatvorio oči dok ju je grlio. Raširila je ruke oko njegova tijela što je više mogla.
Mjesecima nije izgledala tako tužno. Kad se odvojio od Tegan, vidjela sam da mu oči
sjaje. Poljubio ju je u čelo, a onda se prisilio na osmijeh i rekao: "Zbogom, T. Tegan.
Zbogom. Volim te."
"Zbogom, Luke", prošaptala je.
"Vraćam se za minutu", rekla sam Tegan kad je Luke zatvorio vrata za sobom. Otvorila
sam vrata i pošla za njim. Ovo je bila posljednja prilika da razgovaram s njim, morala
sam ga spriječiti da nas ostavi.
Očekivala sam da ću morati trčati kako bih ga sustigla, ali stajao je malo niže u
-306-
Pompea
hodniku. Kad sam ga vidjela, način na koji se naslonio na zid, lica pokrivenog rukama,
tijela koje se treslo, pretpostavila sam da plače. Došla sam do njega i stavila mu ruku na
rame. Kad je nije odgurnuo, obgrlila sam ga rukom oko oba ramena. "Idemo
razgovarati?" upitala sam.
Sjedili smo u kantini, bez pića, pogrbljeni, u tišini zureći u površinu stola. Kad je
pristao razgovarati, bila sam iznenađena, ali bilo mi je drago. To je bio tračak nade.
Ipak, jednim sam okom pogledavala sat jer sam se morala vratiti Tegan. Nije trebala
dugo biti sama, ne ako će on ipak otići.
"Luke, žao mi je što sam poljubila Natea", počela sam. Ovako sam trebala početi jučer,
s isprikom. "I žao mi je što si to vidio, mogu zamisliti koliko je boljelo, ali to je bio prvi
put. Jedini put. Bila sam uplašena zbog Tegan i svi su mi se osjećaji pomiješali. I rekla
bih ti za to, znaš da bih, jer želim biti iskrena s tobom. Znam da to nikad nisi shvatio,
ali. Luke, ti si taj s kojim želim biti. Tebe volim. Nije bilo lako jer smo morali raditi čak
i na tome da se svidimo jedno drugome, ali pojavio si se u mom životu baš kad sam te
trebala. Pomogao si mi odrasti. I da, istina je da je na to najviše utjecala Tegan, ali isto
tako i ti. Pomogao si i meni i njoj, ne želim da odeš."
Lukeove crvene oči gledale su me kako govorim.
"To je bio samo poljubac, samo taj jedan put. Ništa više. Nisam spavala s njim. Ne bih
ti to učinila. Znam kakav je to osjećaj i ne bih ti to učinila. Poljubac se nije trebao
dogoditi, ali dogodio se i žao mi je zbog toga. Strašno mi je žao. Ali molim te, ne
ostavljaj nas zbog toga."
Gledao me, dok nisam prestala govoriti. "Ryn, da Tegan voli Natea kao što voli mene,
bismo li uopće vodili ovaj razgovor? Bi li bila ponovno s njim?"
Zastala sam prije odgovora. Bilo mi je dosta toga. Toga da sam uvijek ja ta koja je
nesavršena, sa sumnjivim motivima i pokvarenim mislima. Zašto sam uvijek ja upadala
u nevolje jer nisam bila jasna i odlučna? Na svijetu ne postoji itko tko sto posto
vremena bez trunke sumnje zna što želi, tko ne dođe u iskušenje i odmah mu uspije
odoljeti. Nisam bila jedina osoba na svijetu i u ovoj vezi koja je imala sumnje, ali
uvijek sam ja bila ta koja se stalno morala braniti. Braniti svoje misli premda ih nisam
izrazila. Ako ćemo već igrati "što ako", onda ćemo igrati kako treba. Ali ne tako da
samo ja budem na optuženičkoj klupi.
"Ne znam, Luke", odgovorila sam. "Ali ne voli ga tako, voli tebe, pa ne mogu
odgovoriti na to pitanje. Čak ni na apstraktan način, jer, čak i ako odeš, ipak si bio tu i
-307-
Pompea
njezini osjećaji prema tebi
uvijek će biti barometar. Ali ako ćemo već tako razgovarati, onda ću i ja tebe nešto
pitati. Da nije bilo Tegan, bi li uopće pomislio normalno razgovarati sa mnom, a kamoli
me poljubiti ili izlaziti sa mnom?"
Sad je bio njegov red za stanku. Ta se stanka produžila u jednu od njegovih glasnih
šutnji. Nije čak mogao ni lagati. Je li sad razumio da "što ako" nije pošten pristup?
"I kad smo već kod toga, još nešto moram znati zašto mi nisi rekao da si bio na
intervjuu dok si bio u New Yorku? I da su ti ponudili posao?"
"Zato što ga nisam planirao prihvatiti."
"Ali zato si bio tako neodlučan oko useljenja k nama, zar ne? Razmišljao si bi li ga
trebao prihvatiti." I vratiti se Nicole.
Još jedan muk jer nije mogao zanijekati istinu.
"Dobro, možda ćeš onda imati odgovor na ovo pitanje. Kad sam rekla da ne želim više
djece, nisi mislio da to ozbiljno mislim, je li tako?"
"Ali bila bi tako dobra majka..." Zastao je kad je shvatio što je rekao. Čak i nakon
toliko vremena, nakon svih naših razgovora i njegovih uvjeravanja, ipak je to rekao.
"Ti me ne smatraš Teganinom majkom, zar ne?" rekla sam umorno. "I ako me ti od svih
ljudi ne doživljavaš tako, kako će onda bilo tko drugi?"
"Smatram te. To je zvučalo pogrešno. Smatram te njezinom majkom i vidio sam kako si
sjajna s njom i želio sam da imaš još djece. Sa mnom."
"Ali rekla sam ti, ne želim više djece. Zar mi nisi vjerovao? Mislio si da ću se
predomisliti ili što?"
Opet je zapao u šutnju.
"Rekla sam ti da nikad nisam htjela imati djecu, nisam se predomislila i nikad neću.
Pretpostavljala sam da to nisi razumio, ali zanemarila sam to misleći da će biti sve u
redu..."
"To sad više i nije važno, zar ne?" ubacio se Luke. "Odlazim." Više nije htio igrati ovu
igru. Ne sad kad je otkrio da "što ako" nije zabavno kad oštećena strana nisi ti, nego
onaj drugi.
"Da, odlaziš", mirno sam odgovorila. Odlazio je i nisam ga mogla nikako spriječiti.
Ispričala sam se, objasnila sam, rekla mu što osjećam. Ništa nije pomoglo. Ništa ne
može pomoći, jer on je odlučio otići i to je bilo to. Onog dana u hotelu kad me Nate po-
kušao nagovoriti da se vratim kući s njim, ništa što je mogao reći ne bi me nagovorilo
da se vratim. Ništa, osim: "Nije istina." Luke je odlazio. Morala sam se pomiriti s tim.
-308-
Pompea
"Nadam se da ćete Nate i ti biti vrlo sretni zajedno", izlanuo je.
"Hvala", odgovorila sam ne zagrizavši mamac. Ustala sam i dok sam to činila odlučila
sam da sam završila sa samoobranom po tom pitanju. Pogriješila sam poljubivši Natea,
ali ne toliko koliko sam pogriješila ne oprostivši Adele prije nego što je umrla. Ma što
učinila, ništa ne može biti tako loše. "Ostani u kontaktu s Tegan, molim te. Nedostajat
ćeš joj."
"I ona meni. Zbogom."
"Zbogom."
"Jesi li se pozdravila s Lukeom?" upitala je Tegan stišćući fotoalbum uza sebe.
Kimnula sam, pokušavajući joj se nasmiješiti. Sjela sam na stolac uz njezin krevet na
kojoj je sjedio on i spustila glavu u njezino krilo. "Nedostajat će mi", rekla sam.
I hoće. U manje od godinu dana izgubila sam tri osobe koje sam voljela. Prvo Adele,
onda Teda i sad Lukea. To je bilo previše. Previše gubitaka za cijeli životni vijek, a
kamoli za jednu godinu.
"Mama Ryn, ide li Luke stvarno u Ameriku?"
"Da."
"Jesi li sigurna? Jer ja mislim da možda ide u raj."
Okrenula sam glavu i pogledala je. Stisnula je usne i nos prema gore onako kako je
činila kad bi naglašavala nešto dok mi je kimanjem potvrđivala svoje sumnje.
"Ne ide, Tiga, obećavam. Odlazi u Ameriku. I ti nisi kriva za to, i to ti obećavam.
Morao je otići."
"Dobro", rekla je i potapšala me po glavi. Počela mi je milovati kosu kao da sam mačka
koju je u jednom trenutku očajnički željela imati.
"Neće biti tako loše kad budemo samo ti i ja", rekla sam. "Snaći ćemo se već."
"Zabavljat ćemo se", složila se ona.
"Možemo otići na odmor. Možda u Italiju gdje živi moj prijatelj Ted."
"Stvarno?" rekla je uzbuđeno. "Avionom?"
"Da. Možda na ljetne praznike? Samo nas dvije."
"Mama Ryn, to bi bilo zabavno. I mogla bih slikati puno slika svojim novim
fotoaparatom. I onda ih staviti u abum."
"Tako je."
Kratko se smijala, a onda je uzdahnula. "Voljela bih da i Luke ide s nama."
-309-
Pompea
"I ja bih", uzvratila sam.
Kuc-kuc-kuc! začulo se na vratima. Tegan i ja zbunjeno smo se pogledale. "Naprijed",
doviknula sam.
Vrata su se otvorila i na pragu se pojavila Meg. Teganino se lice razvedrilo.
"Gle, koga sam našao u svom automobilu", rekao je Nate kad se i njegovo lice pojavilo
na vratima. "Mislio sam da ćeš je možda htjeti, Tegan. Jesam li pogodio?"
"Da", nasmijala se.
"Odlično, jer mislim da joj se baš i nije sviđalo u mom autu." Ušao je u sobu i dodao
Tegan njezinu krpenu lutku.
"Gospodine Nate, Luke je otišao u Ameriku i neće se vratiti", rekla je Tegan, dok se
Nate smještao na rub njezina kreveta. Nateove mornarskoplave oči okrenule su se
prema meni po potvrdu. Kimnula sam potvrdivši da je to istina. Blago se namrštio,
pogledom me pitajući je li to zbog poljupca. Ponovno sam kimnula i licem mu je
preletjelo kajanje. "Oh, to je tužno, nedostajat će mi", rekao je Nate Tegan. Možda to
nije stvarno mislio, ali bio je dovoljno mudar da ispadne uvjerljiv.
"Ti ne ideš u Ameriku, je li, gospodine Nate?"
"Ne, ne idem", rekao je. "Ne idem nikamo."
Nate je usmjerio svoje oči prema meni, promatrao me prodornim, intimnim pogledom.
Usne su mi se izvile u osmijeh jer sam znala da to iskreno misli. Znala sam da nas od
svih ljudi u našim životima on nikad neće napustiti.
-310-
Pompea
ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
Najdraža Kamryn,
zamolila sam Nancy da ti pošalje ovo pismo godinu dana nakon moje smrti. Ne pokušavam te
uplašiti niti išta slično, samo sam htjela ostvariti kontakt s tobom, ako to ima smisla, i podsjetiti te
da radiš sjajan posao odgajajući Tegan. Kako to znam? Jer nikad ni u čemu nisi zakazala.
Možda nisi željela djecu, ali još te nikad nisam vidjela da odustaješ od izazova. A u ovome ćeš
nadmašiti samu sebe, u to sam sigurna.
Znam da je Tegan u dobrim rukama s tobom i da si ti u dobrim rukama s njom sigurna sam da
znaš što mislim.
Nadam se da si dosad pronašla moje drugo pismo. Ako nisi, onda sam zgrožena, gospođice! Nisi
mi kopala po stvarima? Nisi htjela čak ni vidjeti jesam li imala nešto tvoje!? E pa, jesam. Imala
sam onaj crni plišani sako koji sam željela od dana kad si ga kupila i u njemu sam ti ostavila
drugo pismo u kojem sam objasnila zašto sam učinila to što sam učinila.
Ako si ga našla, onda sada znaš i nadam se da me više ne mrziš. Pogriješila sam i žao mi je. Ali,
naučila sam da je život kratak, prekratak za zamjeranje. Prekratak da isključimo ljude iz života i
prije ne saslušamo što imaju reći. Ljepotice, izgladi to s Nateom prije nego bude prekasno. Nikad
nisam srela dvoje ljudi koji više odgovaraju jedno drugome. Molim te, razgovaraj s njim, dopusti
mu da ti objasni. Pruži mu priliku da ispravi stvar znam da je to jedino što sam ja ikad željela.
Sjećaš li se onog dana kad smo se upoznale? Odmah si bila tako ljubazna prema meni. Istina,
mrgodila si se i glumila da te boli briga za sve, ali izdala si se, gospođice Matika. Znala sam da
ćemo biti prijateljice jer umjesto da si ustrajala u tome da ne odeš na piće sa mnom, na koncu si
ipak otišla. I bila si naprosto divna premda ne u uvriježenom smislu te riječi. Jednostavno... ma,
ne znam, kao da si nisi mogla pomoći. Nikad, ni prije ni poslije, nitko nije bio takav prema meni.
Nitko se nikad nije tako brzo vezao za mene i ostao sa mnom. Hvala ti na tome. Nisam to nikad
rekla, ali hvala što si mi bila prijateljica. Hvala što si bila to što jesi.
Oh, trabunjam... Oprosti. To mi najviše nedostaje u vezi tebe. Znale smo satima razgovarati ni o
čemu, sjećaš se? Kad si se preselila u Leeds, nisam to više ni s kim drugim doživjela. Uostalom,
tko bi to uopće trpio, osim Tegan, a ona, ma, većinu vremena uopće nije znala što govorim.
Idem sad, ljepotice. Samo sam se, valjda, htjela pošteno oprostiti.
-311-
Pompea
Prilično sam sigurna da nećemo imati priliku, a htjela sam ti to reći. Zbogom. Ne gorko zbogom
ni nesretno zbogom. Dobro zbogom.
Šaljem ti svu svoju ljubav, zauvijek.
Adele x
-312-
Pompea
"Hoćeš li ti biti dečko mame Ryn?"
-313-
Pompea
ČETRDESET OSMO POGLAVLJE
Luke!" usklikne Tegan s oduševljenjem u glasu i, nedvojbeno, na licu.
Ne podižem pogled s novina koje čitam, već pružam ruku, dižem šalicu čaja i otpijam
gutljaj. U kafiću smo udaljenom desetak minuta od našeg stana. Ovo je mjesto
vikendutočište roditeljima koji dolaze ovamo popiti kavu, pročitati novine i pojesti
nešto, dok im vlasnici kafića za malu naknadu vode djecu u podrum i tamo ih uče
kuhati. Pizzu, muffine, voćne deserte, čokoladnu kremu, kojekakva jednostavna jela koja
vam daju dva sata mira. Danas pripremaju pizzu za otprilike pet minuta osoblje
zaduženo za djecu popet će se gore i odvesti ih, i točno će se tada roditeljima opustiti
ramena, s lica će im nestati napetost i urotnički ćemo se nasmiješiti jedni drugima
poput zatvorenika koji izlaze na slobodan dan. Volimo svoju djecu, ali volimo također
biti malo bez njih.
Ne podižem pogled nakon Teganina uzvika, jer stalno to radi. Prošlo je šesnaest
mjeseci otkako je Luke otišao i prvih sam dana
i ja to činila. Mislila bih da sam ga vidjela i krenula ga dozvati, a zatim shvatila da to
nije on i osjećala se glupo. Isto se događalo i poslije Adeline smrti. Premda sam znala
da to ne može biti ona, ugledala bih je kako hoda ulicom, stoji na autobusnoj postaji,
čeka u redu u supermarketu i morala sam se zaustaviti da je ne pozovem.
Tegan i dalje to čini. Zaklinje se da ga je vidjela. I vjerujem da zbilja vjeruje u to da ga
je vidjela pa se složim s njom kako bi znala da ću joj uvijek vjerovati. Eto zato, unatoč
uzbuđenju u njezinu glasu, ne podižem pogled.
"U redu je, T."
Glas mu je dubok i smiren, a moje je srce na to odgovorilo tako što je preskočilo
nekoliko otkucaja. Držim glavu pognutom, premda čujem da se Tegan penje na stolac.
Potom čujem i druge zvukove dok se, pretpostavljam, omotava oko njega. Nedjelja je,
nisam našminkana, kosa mi je jedva počešljana, koža još ulegnuta od spavanja. Što je tu
je, vidio me i u gorim izdanjima, tješim se. Naslonim se na stolac pa podignem glavu.
Moram se nasmijati jer Tegan je zamotala ruke oko njegova vrata, a duge noge ovila
oko njegova trupa.
"Bok, Ryn", reče Luke.
"Bok, Luke", uzvratim.
Nije se mnogo promijenio. Još je visok i mišićav, bez viška kilograma. Glava mu je
-314-
Pompea
gotovo obrijana, jantarne oči još uvijek upadljive na zlatnosmeđoj mu puti. Jedina
razlika između zadnjeg puta kad sam ga vidjela i danas je da je opet pustio onu
smiješnu tanku bradicu.
"Ne sviđa mi se tvoja brada", obavijesti ga Tegan.
"Pa, hvala vam lijepa, gospođice." Razgovara s Tegan, ali gleda u mene vjerojatno
misleći da se nisam mnogo promijenila. Kosa mi je i dalje slojevita s dugim šiškama na
stranu, tamni podočnjaci oko očiju nešto su slabiji otkad sam se naviknula preživljavati
s manje sna. Nisam se udebljala ni smršavila. Gotovo sam ista.
Tegan se odvoji od njega kako bi bolje pogledala njegovu bradu pa pridigne ruku k licu
i protrlja obraz. "Bocka. To baš i nije lijepo, zar ne, da me od nje bocka lice?"
Luke prebaci pogled s mene natrag na Tegan. "Riješit ću je se." Opet ima onaj nazalni
američki prizvuk u glasu. "Čim budem imao priliku, odmah ću je obrijati."
"Dobro", reče ona. "Hoćeš li opet biti dečko mame Ryn?"
"Dobro, Tiga, vrijeme je za pizzu." Ustanem i obiđem oko stola kako bih je uzela iz
Lukeovih ruku.
"Dobro", reče nevoljko. "Ali nije fer." Dok to govori, stoji na stolcu i gleda me u oči. "I
ja želim razgovarati s Lukeom. On je i moj prijatelj."
Tegan je neprepoznatljiva u odnosu na onu djevojčicu s kojom sam došla u Leeds prije
više od dvije godine. Ova se curica ne boji reći što misli ili se pobuniti protiv nepravde.
Često vodimo živahne rasprave oko toga kad će ići na spavanje i što može, a što ne
može odjenuti. (Neslavna prepirka o ružičastom gornjem dijelu bikinija bjesnjela je dva
dana i još nije riješena ona ga još uvijek želi, a ja joj još uvijek ne dopuštam.)
"Razgovarat ćeš s Lukeom", kažem joj gledajući je ravno u oči. "Ali najprije moraš
napraviti pizzu. Poslije toga se možeš vratiti i pričati s njim. Dobro?"
"Dobro", odgovori postavši svjesna da neće dobiti ovu rundu. "Čak i ne volim pizzu",
nadoda gunđajući.
"Što si rekla?" upitam je pomažući joj da siđe sa stolca.
Pogleda me znajući da ako ponovi tu neistinu nikad više neće smjeti jesti pizzu u mom
prisustvu. Neće više biti pripremanja pizze ovdje, ni naručivanja. Tegan je zaključila da
rijetko vičem, nikad ne tučem, ali držim je za riječ. "Ništa", odgovori.
"Hoćeš li sama poći dolje ili da idem s tobom?"
"Hajde sa mnom", reče stavljajući svoju ruku u moju. "Vidimo se kasnije, Luke."
Držeći se za ruke, drvenim stubama silazimo u veliku podrumsku kuhinju. Tegan odlazi
do vješalica na kojima vise pregačice i izabire crvenu.
-315-
Pompea
"Sviđa mi se crveno", podsjeti me dok joj vežem vrpce oko struka.
"Znam", kažem i poljubim je u čelo.
Kad sam se krenula uspraviti, bacila je ruke oko mene ne mareći za to što to nije kul.
"Hvala ti, mama Ryn", kaže i poljubi me u obraz. Ne znam za što. Često to radi,
zahvaljuje i ljubi bez povoda, a kako mi se to sviđa, ne ispitujem zašto. "Ti si moja
najdobrija prijateljica", šapne mi u uho. "Osim Matilde i Crystal i Ingrid. I Lukea."
"I ti si moja najdobrija prijateljica", odgovorim joj. Ponovno me poljubi u obraz.
Penjem se uza stube, a srce mi je gotovo u grlu. Mislila sam da više nikad neću vidjeti
Lukea. Pomirila sam se sa životom u kojem novosti o njemu saznajem iz njegovih
pisama i mejlova upućenih Tegan. Nisam se usuđivala ni nadati da ću opet imati priliku
sjediti nasuprot njemu.
Po povratku u prostor kafića, vidim kako sjedi na Teganinu mjestu ispruženih dugih
nogu ispod stola. Tako sjedi i Nate. Tek sam nakon Lukeova odlaska primijetila koliko
su slični. Ponašanje, način govora, smisao za humor.
"Pa, odrasla je", kaže on dok sjedam nasuprot njega.
"Da, ali također je opet postala malena djevojčica jer se više ne mora toliko brinuti o
stvarima o kojima se jedna sedmogodišnjakinja ionako ne bi trebala brinuti. A to je
lijepo vidjeti."
Priđe nam konobar i spusti veliku šalicu kave pred Lukea. "Cafe mocha, malo kave,
puno čokolade, je Ii tako?" upita momak.
"Tako je, kompa", reče Luke uz smijeh. "Drago mi je što si zapamtio."
Kad konobar ode, upitam: "Jesi li već bio ovdje?"
"Ma, nekoliko puta... Ja, ovaj, dolazim ovamo vikendom. Dolazio sam nadajući se da
ću vidjeti tebe i T dok ne skupim hrabrost da razgovaram s tobom. Ona bi me nekad
vidjela."
Znači, Tegan ipak nije pošandrcala jer ispada da nas je Luke potajice promatrao. "Kad
si se vratio iz Amerike?" upitam ga ignorirajući tu uznemirujuću činjenicu.
Oči mu odlete na moju lijevu ruku, pa opet natrag, mršteći se zbog onog što vidi.
"Prije otprilike tri mjeseca. Posao nije uspio..." Ostavlja rečenicu nedovršenom jer
znam nešto što on zna da ja znam. Pobrinuo se za to, pretpostavljam kao pokušaj
osvete.
"Je li se i tvoja žena vratila s tobom?" upitam.
Luke je oženio Nicole šest mjeseci nakon što je otišao iz Leedsa. U uredu smo dobili
vijest i slike nekoliko dana nakon vjenčanja. Ušla sam u ured koji sam dijelila s Betsy i
-316-
Pompea
na njezinu računalu vidjela otvorenu sliku. Brzo je pokrila ekran rukama pokušavajući
je sakriti, ali bilo je prekasno. Slika Lukeova lijepog lica koje se smije od sreće dok drži
svoju mladenku, svoju Nicole, u rukama, utisnula mi se u sjećanje. Betsy sam, naravno,
rekla da mi je drago zbog njega
i cijeli sam se dan dobro držala. Prije odlaska sam povraćala u uredskom zahodu i
plakala na jastuku usred noći kad sam ostala sama.
"Nije, još je u New Yorku", reče. "I ostat će tamo. Ni brak mi nije baš uspio."
"Iznenadila sam se kako si se brzo oženio, ali onda opet, ipak je to bilo s Nicole.
Pretpostavljam da je bilo lako nastaviti gdje ste stali."
"Izgleda da baš i nije bilo tako lako. Ona nije... Kako je Nate?"
Pogledi nam se sretnu, u mojim očima traži nagovještaj onoga što ću reći. "Dobro je. I
više nego dobro. Zapravo, odlično je. Preselio se u Leeds da bude bliže... Da, da bude
bliže. On i Tegan su sad dobri prijatelji, čak mu dopuštam da je pokupi iz škole
nekoliko puta tjedno kako bih ja mogla duže raditi." Još nisam marketinški direktor
Angelesa i nikad neću biti, prihvatila sam to. Dokle god me Tegan treba, karijeru
moram staviti na drugo mjesto. "Smiješno je kako mu naređuje i kako kuhaju kao vas
dvoje nekad stvarajući golem nered usput."
Luke uzdahne i ukruti gornju usnu dok zategnutim glasom pita: "Zove li ga sad
>tata<?"
Ispružim ruku i spustim je na njegovu. "Što se Tegan tiče, ti si njezin jedini >tata<."
"Zbilja? Još uvijek?"
"Samo zato što si otišao ne znači da je prestala misliti na tebe ili pričati o tebi.
Mnogo me puta pitala zašto nisi htio biti njezin tata."
"Što si joj rekla?"
"Da bi vjerojatno bio njezin tata da si ostao ovdje. I Nate to zna. Ne bi ni pokušao
zauzeti tvoje mjesto."
"On joj je otac."
"Da, ali to ne znači da želi biti njezin tata. Tegan mu je draga, stalo mu je do nje, ali
jednostavno je ne voli kao što si je ti volio. Ali uvijek će preuzimati odgovornost za
nju. Luke, on je dobar čovjek. Ti i on mogli ste... Mogli ste biti prijatelji da si mu dao
priliku. Uvijek si mu bio drag zbog toga što si toliko volio Tegan, to znaš. Nate je
uvijek samo želio ono što je najbolje za nju, čak i ako je to značilo dati nekome drugom
da joj bude roditelj. Odrekao se svih prava na nju."
"Stvarno? Najstvarnije?"
-317-
Pompea
"Onaj dan kad sam ga poljubila, rekao je da će to učiniti i učinio je. Ne bi vjerovao kroz
koliku je bol prošao kad su njegovi roditelji saznali, ali nije popustio, samo želi ono što
je najbolje za Tegan. I ostat će tu zauvijek u njezinu životu kao njezin otac, ne kao tata.
Učinio bi sve za nju. Luke, vjeruj mi, Nate je dobra osoba."
"Jeste li ti i on...?"
"Nismo."
"Zašto ne? Mislio sam da ćete..."
"Zaručiti se i vjenčati prije nego što tvoj avion poleti? Ne, Nate i ja nismo mogli biti
opet zajedno, previše se toga dogodilo, previše smo se promijenili."
"Znači, niste čak ni...?"
"Pa, nisam svetica. Luke", odgovorim. "Koliko god se pretvarala da jesam."
Dva mjeseca nakon Lukeova odlaska Nate i ja vodili smo Ijubav. I s prekidima smo to
nastavili činiti godinu dana, ali uvijek bismo stali prije nego bismo započeli pravu vezu.
Onda bismo se opet našli u iskušenju i opet mu se prepustili. Nedavno smo potpuno
prestali i završili s tim, jer smo si priznali da zapravo jesmo u vezi. A nismo mogli biti
dečko i cura. Dečku je iznad glave stajalo "varalica", a cura je dolazila u paketu s
djetetom. Nateu je Tegan bila draga, možda ju je čak i volio, ali nije ju želio na puno
radno vrijeme. Ja sam mu oprostila i razumjela sam ono što se dogodilo s Adele, ali
nisam zaboravila. Te bi nas stvari uvijek progonile. Osim
toga: "Nate sad ima djevojku. Zajedno su tri mjeseca i čini se da bi moglo potrajati."
"Smeta li ti to?"
"Ne toliko kao prije, vjeruj mi." Rasplakala sam se pred Nateom kad mi je rekao, ali
uspjela sam se zaustaviti i ne tražiti od njega da prekine s njom. Morala sam ga pustiti i
prihvatila sam to. Oboje smo morali krenuti dalje i on je bio dovoljno hrabar da napravi
prvi korak. Još me boli što je s drugom, ali svaki dan je sve lakše. Prihvaćam da je tako
najbolje. "Lijepo ga je vidjeti sretnog."
"Meni smeta što ti smeta", reče Luke.
A ja ću zanemarit činjenicu da si se ti oženio, može? "Nate i ja nikako nismo mogli biti
ponovno zajedno. Mislim, priznajem da mi se sviđao, još sam nešto osjećala prema
njemu, ali imala sam tog sjajnog dečka."
Nekadašnja ja voljela sam Natea više od ičega, bio mi je sve. Ja koja sam odgajala
Tegan, voljela sam Lukea i još više život obitelj koji smo stvorili. Kad sam to shvatila,
bila sam šokirana. Voljela sam Natea, ali voljela sam i vikende kad bi Luke, Tegan i ja
pospremali stan, odlazili na izlete u park, kad bih se natjecala s Lukeom u škakljanju
-318-
Pompea
dok bi Tegan bilježila rezultat, sjedenje ispred televizora i slušanje Lukea i Tegan kako
raspravljaju o finesama crtanja flomasterima. Više od bilo čega u životu voljela sam
svoju malenu smiješanu obitelj. "Imala sam tog sjajnog dečka kojeg sam obožavala. I
premda me je privlačio jedan drugi tip, jedini muškarac za mene bio je moj dečko. I
unatoč činjenici da je otišao i oženio drugu, nisam ga prestala voljeti."
"Zbilja to misliš?"
"Ne bih rekla da ne mislim."
Nagne se naprijed, uzme moje ruke u svoje i svojim ih palcima miluje. "Znaš, tek sam
nekoliko mjeseci nakon odlaska shvatio što si me pitala kad smo sjedili u bolničkoj
kantini", reče. "Mislio sam da me opet optužuješ da te ne volim onako kao što te Nate
voli. A onda sam shvatio da si me pitala volim li te uopće. Neovisno o Tegan. Jer nikad
nisi mislila da te volim, zar ne? Nisi razumjela da, premda nas je Tegan spojila, nikad
ne bih bio s tobom u vezi da prema tebi nisam osjećao nešto iskreno. Osvojila si me
onog dana kad si imala migrenu. Kad sam otkrio tko ti je T, bilo je kao da se zastor
podigao i shvatio sam koliko si čudesna. Zatim sam mislio da nemam nikakve šanse jer
sam bio toliko zao prema tebi, ali nastavio sam se nadati... Onog dana kad sam te prvi
put poljubio, bio sam jako nervozan. Tijekom cijele vožnje iz Londona stalno sam
razmišljao o tvojim očima, osmijehu, mirisu tvoje kože pomiješanim s parfemom.
Emporio Armani Day. Dok sam bio u New Yorku, često sam odlazio na odjel parfema
u Bloomingdale’s
i mirisao ga. Jer taj si parfem bila ti. Zato nije uspjelo s Nicole jer nije bila ti. Ryn,
sviđala si mi se. Mislio sam da si lijepa. Ti si najljepša žena na svijetu. A to je dolazilo
nakon svega ostalog što sam osjećao prema tebi. Volim kako na pitanja odgovaraš
pitanjima da bi dobila na vremenu. Kako daješ sve od sebe brinući za druge, a praviš se
da te nije briga. Kako..."
"Već sam ti rekla, nastaviš li govoriti takve stvari, mislit ću da očijukaš sa mnom",
prekinem ga.
Izraz Lukeova lica je očvrsnuo. "Zato ih nikad nisam ni govorio. Ne bi mi vjerovala.
Rekla si mi da ne vjeruješ u to što ti drugi ljudi govore, ni u dobro ni u loše, pa sam
prestao govoriti. Pokušao sam ti svojim djelima pokazati što osjećam, ne samo riječima.
To je upalilo, zar ne?"
"Žao mi je, Luke", kažem. "U mom životu je postojala samo jedna osobu koja mi je
govorila takve stvari i doista ih mislila. Nisam posve vjerovala da bi mogle postojati
dvije osobe koje tako misle... Ali, budimo iskreni, uvijek si se povukao kad god bih po-
-319-
Pompea
kušala napraviti korak naprijed, a naposljetku sam još i otkrila da si sve vrijeme imao
razrađen plan bijega. Nikad nisam vidjela da netko tako brzo izađe iz nečijeg života.
Zar si onda iznenađen što ti nisam vjerovala da me voliš?"
"Da, ali ja sam glupan. Kad stvari krenu po zlu, ja odem, takav sam, to uvijek učinim. A
Nateov dolazak za mene je definitivno bio najgori mogući scenarij. Imao je više prava
na tebe i Tegan od mene. Pripremao sam se na ono što sam smatrao neizbježnim.
Premda, moram reći, i ti si glupava ako nisi vjerovala da mi je stalo do tebe neovisno o
Tegan."
"Drago mi je što si se vratio, Luke." Nasmiješim se, a onda shvatim da to zapravo nije
rekao. "Vratio si se, zar ne? Vratio si se biti dijelom našeg života?"
"Da, ali neke se stvari moraju promijeniti."
"Da, znam. A prva je stvar da moraš biti iskren prema meni. Reći mi sve; o
razgovorima za posao, planovima za vjenčanje sa mnom ili nekim drugim. Sve. A ja ću
činiti isto."
"U redu, mogu živjeti s tim."
"Druga promjena je da moraš prihvatiti da je i Nate u našim životima, u dobru i u zlu."
Luke stisne usnice i kratko kimne.
"Ozbiljno mislim. Luke. S njim i sa mnom je svršeno, ali zauvijek će biti prisutan u
našem životu."
"U redu. Ali to ne znači da mi se mora sviđati."
Uzdahnem. "Ne mora. Ali bilo bi ti lakše. Ne želim da se Tegan osjeća razapetom
između vas dvojice. Jako je pametna i što je starija, sve više uočava. Dakle, bez
zločestoća, u redu?"
"U redu, a moj je uvjet da razgovaramo o tome da imamo još djece."
Srce mi potone. "Ne znam..."
"Samo ćemo razgovarati. Nije fer prema Tegan da nema braće i sestara. Ti si ih imala,
zašto ne bi i ona?"
"Ovaj..."
"Samo ćemo razgovarati, Ryn. I ako odlučimo da nećemo, onda nećemo. Nije fer da i
ne razgovaramo o tome. To bi značilo da si donijela odluku u kojoj ja nisam
sudjelovao. Veza ne bi trebala biti takva. Mislim, mogli bismo i posvojiti, ali trebamo
razgovarati."
"Dobro, pričat ćemo, ali upozoravam te, Luke, Tegan mi je i više nego dovoljna."
-320-
Pompea
"Mislim da bi mogla biti i meni, ali ipak želim da porazgovaramo o tome."
"Dobro, hoćemo."
Osmjehuje se.
"Naravno, jasno ti je da će, budemo li opet zajedno, biti mnogo tračeva ti si oženjen
muškarac, ja samohrana majka... Ugled će mi biti u dronjcima: >Samohrana majka u
prljavoj seksualnoj aferi s podlim oženjenim muškarcem<..."
Luke se nagne prema meni i utisne lagani poljubac na moje usne. Ne mogu si pomoći
pa uzdahnem, zaboravila sam koliko je dobar u tome. Dok se naslanja natrag, pojavi se
Tegan. Stoji pokraj našeg stola s toliko širokim osmijehom da joj se lice jedva vidi. To
je htjela Luke i ja opet zajedno, ona i Luke opet prijatelji. Iza nje stoji manje sretna
kuhinjska nadzornica.
"Gospođo Matika, doista moram razgovarati s vama u vezi Teganina ponašanja!" reče
jedva obuzdavajući ljutnju. Tegan mi se popne u krilo i privije se uz moje tijelo
postiđeno gledajući u kuhinjsku nadzornicu. Sve je to samo gluma. Nije zapravo
zabrinuta niti se osjeća ranjivom, samo zna da je manje vjerojatno da ću se naljutiti na
nju ako se pretvara da je moja mala djevojčica.
"Sto je učinila?" upitam.
"Usred kuhanja odlučila se vratiti gore. Kad sam joj rekla da prvo mora završiti pizzu,
rekla mi je da si je nabijem."
Ova je mala nekad prava noćna mora. Luke se okrene na stolcu kako bi sakrio lice dok mu
se široka ramena tresu od nijemog smijeha. Očito misli da je smiješno naravno, kad
zamjerka nije upućena njemu. "Možda je mislila da je napunite?" ponudim odgovor
puna nade. "Možda je vidjela one punjene pizze na televiziji."
Nadzornica me prostrijeli omalovažavajućim pogledom i s visoka dometne: "Sigurna
sam da je pokupila mnogo toga s televizije, ali ne i to, gospođo Matika."
Ne, ta izlika ne bi prošla ni kod mene. "Tegan, ispričaj se gospođici..." Pogledam
njezinu pločicu s imenom. Adele. Srce mi preskoči i u grlu mi se stvori knedla kao
uvijek kad pomislim na nju ili čujem njezino ime. "Tegan, ispričaj se Adele."
"Oprostite, gospođice Adele", veli Tegan izgledajući i zvučeći primjereno žalosnom.
"Nisam htjela biti grozna, neće se ponoviti." Nije morala dodati taj dio, ali drago mi je
što jest.
Smekšana, Adele čučne pred Tegan. "U redu je, srce. Vidimo se idući tjedan."
Tegan kimne i uspije zadržati tužni izraz lica dok Adele nije sišla natrag u podrum. Kad
je nestala, Tegan se okrene prema meni preklinjući me svojim velikim očima da ne
-321-
Pompea
vičem na nju. "Zao mi je što sam bila zločesta, mama Ryn. Htjela sam vidjeti Lukea.
Mislila sam da će otići. Ne želim da ode."
"Luke će ostati neko vrijeme", uzvratim. "Zar ne?"
"Naravno da hoću, ljepotice. Ostat ću toliko da ću vam objema dosaditi."
Nasmijala se i pokazala sve svoje savršene bijele zube. "Mama Ryn, mogu li kazati
Lukeu?" upita.
"Naravno, dušo."
"Imam novo ime", objavila je svojem najboljem prijatelju koji se vratio. "Sad se zovem
Tegan Brannon Matika. Imam isto prezime kao mama Ryn. Sad smo obitelj. Prava
pravcata obitelj."
"To je fantastično!" usklikne Luke. "T, tako mi je drago zbog tebe! I zbog tebe, Ryn.
Kad si saznala da je konačno možeš posvojiti?"
"Dobile smo rješenje prije dva tjedna. Dugo je trajalo, dvije duge godine socijalnih
radnika, savjetnika i sudova, ali uspjele smo, zar ne, dušo?"
Tegan kratko i odlučno kimne. "Gospodin Nate nam je kupio šapanjac, ali samo ga je
mama Ryn smjela piti. Ja sam pila sok s mjehurićima. Bio je fin. I gospodin Nate nas je
odveo u kino i na pizzu."
Tek kad sam pogledala rješenje o posvajanju koje će zamijeniti Teganin rodni list,
shvatila sam što ono zapravo znači. Značilo je da se nisam trebala brinuti oko toga kako
sam se oprostila od Adele, mogla sam se prestati gristi što joj nisam rekla da sam joj
oprostila, jer ona je to znala. Moja najbolja prijateljica znala je da sam je voljela bez
obzira na sve, jer ostavila mi je ono najdragocjenije što je imala. Povjerila mi je svoju
jedinu pravu Ijubav. A posvojiti Tegan, pretvoriti djevojčicu moje najbolje prijateljice u
moju djevojčicu.
bio je jedini oprost koji je Adele trebala. Nije mi upropastila život kao što sam nekad
davno mislila, samo ga je promijenila kao što sam znala da će učiniti od prvog dana kad
sam je upoznala.
"Pogodi što, Luke?" veli Tegan.
"Što, dušo?" upita Luke smiješeći se što njišem svoju kćer u naručju.
"Mislim da će mi mama Ryn dopustiti da imam mačku."
KRAJ
-322-
Pompea
-323-
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search