Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice

Pompea

nakon rođenja, pomogla joj odabrati ime, bila sam s njom kad je napravila svoje prve
korake, gotovo zaplakala kad je, nakon što ju je Adele jedne godine pitala želi li ići
vidjeti Djeda Mraza, pokazala prstom na mene i rekla: "Ide Win." Morala sam to
učiniti. Kako sam mogla odbiti? To je bila Tiga. Kako sam mogla ne željeti preuzeti
brigu o njoj?
Zapravo, vrlo lako, pomisao mi se pojavila u glavi prije nego što sam je stigla zaustaviti.
Loša si osoba, grdila sam samu sebe. Loša, loša osoba.
Tiga se potpuno preobrazila kad smo stigle. Činilo se da ne primjećuje cjevčice i
aparate oko svoje majke i doslovce je skočila na krevet bacivši ruke oko majčina vrata i
obasipajući joj obraze poljupcima. Jedva da je išta rekla od Guildforda, a sada je
lupetala poput igračke konačno navijene nakon tjedana mirovanja. Iscrpljivala se super
brzim brbljanjem neprestano zastajkujući kako bi poljubila majčin obraz.
Iskrala sam se iz sobe i ostavila ih neko vrijeme same. Zaboravila sam koliko su bile
povezane. Bile su najbolje prijateljice i nisu podnosile razdvojenost. Nisu bile potpune
jedna bez druge. Kako će Tegan primiti...
Napravila sam još jednu napuklinu na plastičnoj čaši.
A ako se Delino stanje popravi?
Što ako se oporavi? Ako uđe u remisiju? Zgrabila sam tu pomisao i čvrsto se uhvatila
za nju kao za pojas za spašavanje u moru očaja i samosažaljenja u kojem sam se
trenutačno utapala. Del će preživjeti.
Gdje je pisalo da mora umrijeti? Je li već sve pokušala? Baš sve^ Sva moguća liječenja?
A i sigurna sam da si nisam umislila da izgleda bolje. Zdravije. Manje sivo, manje
prošarana pjegicama i manje umorno. To je vjerojatno bio Teganin utjecaj. S Tegan uza
sebe, Del se očito osjećala stotinu puta bolje pa možemo krenuti od toga. Ona i Tegan
provodit će puno vremena zajedno. Ojačat će i preživjeti.
Otprilike pola sata kasnije, sestra Nancy odvela je Tegan u šetnju do kamine kako bi
Del i ja mogle porazgovarati.
"Mogla bi ozdraviti", izlanula sam iste sekunde kad su se zatvorila vrata iza Nancy i
Tegan. Još nisam savladala taktično ponašanje pred bolesnikom. "Hoću reći, stanje bi ti
se moglo popraviti."
Del je neznatno odmahnula glavom. "Ne."
"Ali ti to ne znaš", rekla sam.
"Znam."
"Daj, Del, ne možeš odustati. Još možeš pobijediti bolest, znaš da možeš. Ti si jedna od,

-51-

Pompea

ne, ti si najjača osoba koju poznajem. Pogledaj koliko si sranja imala u prošlosti jer se
ne možeš..."
"Kam, prekasno je", prekinula me Del.
Nisam namjeravala odustati i jednostavno sam nastavila govoriti. "Moraš se boriti.
Možeš pobijediti tu bolest", rekla sam. "Postoji gomila novih načina liječenja,
alternativnih. Nisi probala akupunkturu ili..."
"Kam", glas joj je bio dovoljno ozbiljan da zaustavi moje mahnito brbljanje. "Ja sam
prihvatila. I ti ćeš."
"Ali moraš se boriti", prošaptala sam.
"Borila sam se. Zato i jesam još uvijek tu."
"Ne mogu vjerovati da tako lako odustaješ."
"Kam, ne razumiješ..." Glas joj se postupno razvukao i duboko je udahnula. "Ja želim
živjeti, Bože, kako želim živjeti! Želim vidjeti svoju kćer kako odrasta. Želim prolaziti
s njom kroz sve te pubertetske svađe na koje sam se pripremala. Želim pronaći cigarete
u njezinoj sobi i posvađati se s njom radi toga. Želim je ispratiti na fakultet. Želim je
odvesti pred oltar kad se bude udavala. I sama se želim udati jednog dana jer, znaš, još
uvijek vjerujem u ljubav.
Želim imati vremena da riješim svoje probleme. Mislila sam da imamo cijelu vječnost.
Mislila sam da ja imam cijelu vječnost. A sad znam da nemam i moram to prihvatiti.
Moram..." Del je zastala i ponovno udahnula. "Želim živjeti. Ali neću. Moram to
prihvatiti, inaće ću se blokirati. A moram biti aktivna. Moram srediti što više toga za
Tegan, učiniti sve što mogu da se pobrinem da joj život bude sređen. A to što je s
tobom, početak je toga."
Udahnula sam pokušavajući povući suze iz očiju, ali oslobodile su se i skotrljale niz
moje lice. Dlanovima sam otrla suze s očiju i obrisala ih o traperice.
"Napisala sam joj gomilu pisama", govorila je Del. "Dvadeset rođendanskih čestitki.
Dvadeset božićnih čestitki. Sve sam ih napisala. Čudo koliko se toga ima reći čak i kad
pišeš unaprijed. Ali pisma, pisma su za događaje kao što je njezin osamnaesti rođendan.
I dvadeset prvi. Kad bude odlučivala hoće li studirati. A neka su jednostavno za one
trenutke kad bismo razgovarale. Znaš, zapravo, vidjet ćeš koliko voli razgovarati.
Sjećaš se koliko je bila pričljiva? Vidjet ćeš..."
Zagrizla sam donju usnu i oborila glavu dok je govorila. Nje neće biti tu za koju
godinu. Za dvadeset godina. Za pet godina. Čak ni za godinu. Bila je to zastrašujuća
pomisao znati da netko koga voliš neće dočekati budućnost. Neće doživjeti da vidi

-52-

Pompea

hoćemo li imati drugu premijerku, ovoga puta bolju. Neće znati koliko će joj kosa
posijedjeti, koliko će joj se lice naborati, koža objesiti. Neće doživjeti da vidi kakva će
osoba postati njezina kći. Bila je to porazna pomisao. Stegnulo me u grudima. Svježe
suze skliznule su mi iz očiju i skotrljale se niz moje lice.
Mene možda ne bude za dvadeset godina, pet godina ili za godinu, ali ja to nisam znala.
Nisam u sebi imala taj sat koji otkucava tako glasno da zaglušuje sve ostalo. Del će
umrijeti.
"Nisam joj htjela ostaviti videosnimku. Nisam željela da me se ovakve sjeća zauvijek.
Želim da me se sjeća zdrave, kao na slikama, a ne sive, stare i umorne. Pisma će
pomoći. Nadam se. Nadam se." Deline su oči pocrvenjele kao jučer kad je htjela
zaplakati. Previše joj se plakalo za nekoga tko je tvrdio da je pomiren sa sudbinom.
"Moraš je voljeti. Obećaj mi. Čak i kad bude stvarno zločesta ili kad kaže nešto grozno,
moraš je voljeti. Obećaj mi. Obećaj mi, molim te."
Kratkom kretnjom otrla sam suze. Pa dobro, što je ona mislila, tko sam ja? Naravno da
ću voljeti Tegan. Da je ne volim, bih li uopće razmatrala da je posvojim? "Del, samo
zato što sam prestala razgovarati s tobom, ne znači da mi više nije stalo do vas obje."
"Bojim se da neće imati bezuvjetnu Ijubav, a to je jedino što majka želi za svoju kćer.
Da zna da će uvijek imati nekoga tko je voli bez obzira na sve. Obećaj mi da ćeš joj to
dati bezuvjetnu Ijubav."
Potvrdno sam kimnula glavom. "Uvijek sam je voljela. Što misliš zašto sam joj slala
poklončiće? A i vidi..." rukom sam potražila crveni kožnati novčanik u torbi, izvukla
ga, otvorila i pokazala joj ga.
Dok mi ga je uzimala iz ruke, primijetila sam da joj je koža na rukama tanka kao
flispapir, a žile pod njom plave i zelene poput žica kabla koje vode do utičnica na
njezinim prstima. Bile su pune ožiljaka na mjestima gdje su joj bile zabodene igle.
Odvratila sam pogled, njezine su me ruke žalostile.
Del je otvorila moj novčanik i ugledala Teganinu sliku. Slikala sam je za njezin treći
rođendan, nekoliko tjedana prije nego što sam napustila London. Kosu sam joj uplela u
dvije riblje kosti s razdjeljkom na sredini, a na sebi je imala ružičastu haljinicu bez l
ukava i bijelu majicu. Široko se osmjehivala u fotoaparat isturene brade i stisnutih
očiju.
"Stalno je imaš u novčaniku?" prošaptala je Del. "Čak i poslije..."
"Aha", prekinula sam je. Sliku sam stavila u novčanik nakon što sam se preselila u
Leeds i shvatila da više nikad neću vidjeti Tegan. Bila je to jedina njezina fotografija

-53-

Pompea

koju sam imala, a koja nije odmah otkrivala tko joj je otac.
Željela sam, ne, trebala sam podsjetnik na nju jer u svemu tome, u svoj mojoj boli,
bijesu i šoku, jedna mi je istina bila i ostala savršeno jasna. To nije bila njezina krivnja.
Tegan nije bila odgovorna što su moj zaručnik i moja najbolja prijateljica sve uništili.
Uostalom, "Oduvijek sam obožavala Tigu. Znaš to. I sama si to rekla neki dan. Nisam
je samo tako mogla prestati voljeti."
Delino se tijelo opustilo kao da joj je jedna briga, jedna od stvari s njezina popisa svega
o čemu mora brinuti, pala s vrata. "Obećaj mi još jednu stvar", rekla je i dalje piljeći u
sliku ispod plastike u mom novčaniku.
"Što?"
Osjećala sam kako me njezine oči gledaju dok nisam podigla pogled prema njoj. "Kad
je posvojiš, promijenit ćeš joj ime u svoje, zar ne?"
"Vjerojatno. Iskreno, nisam tako detaljno razmišljala o tome. Imala sam samo dvadeset
četiri sata da donesem odluku. Trebat će mi malo više vremena do doradim
pojedinosti."
"Ali kad to učiniš, promijenit ćeš joj prezime u svoje, zar ne?" ponovno je upitala Del.
"Valjda", odgovorila sam slegnuvši ramenima. "Vjerojatno."
"Dobro. Onda joj moraš dopustiti da te zove mama ako to bude željela."
" Što?" ustuknula sam u stolcu, pogođena. "Ma daj, Del, to... Ne. Ne. Ne mogu."
"Zašto ne?" "Jer nisam."
"Nisi joj ni teta pa te zove teta."
"To je sasvim drugačije. Dobro znaš da je to sasvim drugačije."
"Želim da osjeća kao da ima drugu mamu, kao da ima nekoga tko će raditi sve
majčinske stvari s njom."
"I imat će. Ali nije u redu da me zove mama. To nije... nije prirodno!"
"To je tvoj najbolji argument?" Del je podigla ono što je nekad bila njezina lijeva obrva
rugajući mi se.
Na moju sramotu, bio je. Ono što sam pokušavala reći bilo je da ne mogu tako lako
zamijeniti drugo ljudsko biće i da nije u redu to pokušavati. Tegan je poznavala svoju
majku, sjeća je se. Tražiti od nje da me smatra novim izdanjem žene koju je zvala
majkom, na nju bi moglo ostaviti trajne posljedice. Tegan bi me mogla zavoljeti, ali
nikada me ne bi mogla voljeti kao što je voljela svoju majku. Bilo bi pogrešno to od nje
tražiti. Rastrgalo bi je, zbunilo na način koji ne možemo ni zamisliti. Nisam željela biti
odgovorna za takvo što.

-54-

Pompea

"Dobro znaš da ne pokušavam reći samo to", odgovorila sam.
"Daj, Kam, pa što misliš, što znači posvojenje? Ono znači da postaješ njezinom
majkom, da prihvaćaš ulogu. Preuzimaš na mjestu gdje sam ja stala. Želim da te smatra
svojom majkom. I želim da ti nju smatraš svojom kćeri."
"Hoću."
"Nećeš ne budeš li joj dozvolila da te zove mama." Del je najednom prestala govoriti i
naslonila svoje krhko tijelo i glavu omotanu šalom na bijele jastuke. Gledala sam je
kako udiše nekoliko puta, a koža joj je svakim novim udahom bivala bijedom. Oči su
joj se zatvorile. Udahnula je još nekoliko puta. "Ako ti netko dovoljno puta kaže da si
lijepa, povjeruješ."
Glas joj je bio tanašan i krhak poput papirne maramice. I najmanji bi ga prekid rastrgao.
Polako je otvorila oči. "Ako ti netko... ako ti dovoljno puta nešto kaže, povjeruješ u to.
Samoispunjujuće proročanstvo. To želim tebi i Tegan. Bude li te dovoljno puta nazvala
mamom, povjerovat ćeš. Postat će dio tebe koji nikad nećeš... nikad nećeš htjeti pustiti.
Postat će tvoja kći."
"I bit će. Znaš ono >Što ružom zovemo pod drugim imenom bi isto mirisalo<. I dalje
me može zvati tetom, a ja ću joj biti poput majke. Nikada me ne bi mogla zvati
majkom, jer već ima majku, tebe. Ali ja ću biti druga najbolja stvar. Bit ču ruža i
mirisati isto."
"Molim te. Samo razmisli o tome."
"Dobro. Razmislit ću o tome. Ali samo razmisliti. Ništa ne obećavam."
Tišina se spustila na nas. Tišina koju je prekinula s: "Kam, u vezi Natea..."
"Del, molim te, nemoj", prekinula sam je. "Ne mogu razgovarati još i o tome povrh
svega ostalog. Jedva se nosim s ovim. Ne mogu razgovarati još i o tome. Dobro?
Molim te. Riješit ćemo to drugi put."
"Drugi put", ponovila je. "Vrijeme tako smiješno zvuči. Beskonačno. Vječno. Ali
nismo vječni."
"To ti kažeš, ali nitko zapravo nije dokazao da je vrijeme beskonačno."
Adele se nasmiješila. "Nepodnošljiva si."
"Pokušavam biti", uzvratila sam joj osmijeh. Zatim sam izrekla ono o čemu sam
razmišljala dok sam čekala u hodniku. "Gle, rekla si da imaš još nekoliko mjeseci...
Uzet ću neplaćeni dopust na poslu. Ako se liječnici slože, unajmit ću stan za nas tri i
doći ćeš kući. Naučit ću se brinuti o tebi i bit ćeš kod kuće. Znaš, dok... dok..." Nisam
to mogla izgovoriti. Pomislila sam, razmotrila, ali nisam mogla izgovoriti. Nisam htjela

-55-

Pompea

izgovoriti. "Želim biti uz tebe na..." progutala sam. "Želim biti uz tebe."
"Učinit ćeš to?" Potvrdno sam kimnula, lica izobličenog od emocija. Znala sam što
nudim. Nisam to mogla izgovoriti, ali nudila sam da gledam kako umire. Gledat ću
kako moja najbolja prijateljica napušta svijet. Prezala sam od pomisli da se brinem o
djetetu, jesam li doista u stanju sjediti pored osobe koju volim i gledati kako iz nje
istječe život? Morat ću. Naravno da ću morati. Nije imala nikoga drugog. Uostalom,
ona bi učinila isto za mene da su uloge obrnute. "Naravno da hoću, Del", rekla sam.
"Naravno da hoću."
Pružila je ruku prema meni i primila sam je. Bila je hladna na dodir, kože tanke poput
flispapira i suha. Pomislila sam da bih je mogla smrviti budem li je prečvrsto držala.
Pogledi su nam se susreli i na sekundu sam se osjećala kao da smo opet u onoj kantini
na fakultetu kad me osvojila. Sve ono što je bilo dobro u njoj, sva njezina unutrašnja
ljepota zračila je van prema meni.
"Ali znaj da si sretna", rekla sam s drskim osmijehom na licu. "Znaš da to ne bih učinila
ni za koga drugog, zar ne?"
"Počašćena sam", uzvratila je slabašno se nasmijavši i omotavši prste oko mojih, "iskreno
sam počašćena."
"Ne, ja sam."

-56-

Pompea

DEVETO POGLAVLJE

U Londonu sam bila tjedan dana, premda se činilo kao čitav život. Život prometom
zakrčenih ulica, anonimnog življenja i naglasaka poput moga. Bilo je to gotovo kao da
nikad nisam ni otišla. U to vrijeme, tih zadnjih osam dana, nas tri, Adele, Tegan i ja,
ušle smo u rutinu. Labavu, ali ipak rutinu. Struktura, bez obzira koliko malena, svima
nam je bila važna.
Budile bismo se petnaest sekundi nakon svitanja jer je Tegan voljela ispuzati iz
pokrivača, leći na rub kreveta, upaliti televizor, pronaći program s crtićima i ostati pred
njima koliko god bih joj ja to dopustila. Čim bi se televizor upalio, navukla bih jastuk
na glavu pokušavajući utišati visoko skvičanje i buku koji su izbijali iz ekrana.
Nakon otprilike pola sata crtica, sva ukočena izvukla bih se iz duplog kreveta jer bih
cijelu noć provela nasmrt preplašena da ću se okrenuti i zdrobiti je u snu. Nakon mog
tuširanja, nagovorila bih Tegan da se okupa. Do vremena kad bismo se obje odjenule,
Tegan bi već bila izvan sebe od uzbuđenja jer je znala da će uskoro vidjeti mamu.
Svratile bismo u bolnicu na sat, dva dok ne bismo iscrpile Del, a zatim išle u potragu za
kućom. Nijedna kuća i stan koje smo Tegan i ja vidjele nisu nam odgovarali, ali danas,
osmi dan otkako sam tu, znala sam da ćemo nešto pronaći. Lijep rrosoban stan na
prizemlju, u kojem će Del imati vlastiti prostor, a Tegan i ja svaka svoju sobu. Možda
čak i vrt u kojem će se Tegan moći igrati sada kada je ljeto doseglo vrhunac, zrak bio
topao, a dani puni sunca i pozitivne energije. Danas je bio taj dan, osjećala sam to u
duši.
Sve ostalo što sam morala uskladiti kako bih život prilagodila ovoj situaciji sjelo je na
mjesto. Na poslu sam zatražila neplaćeni šestomjesečni dopust, ali predložili su mi da
prethodni i sljedeća dva tjedna uzmem redovni godišnji odmor, a zatim tri dana u tjednu
radim od kuće, odnosno s mjesta koje ću unajmiti s Del i Tegan. Komunicirat ćemo
elektroničkom poštom, a moći ću raditi i iz londonskog ureda robne kuće čija sam
voditeljica marketinga. Budem li trebala ići u Leeds, sastanke će zakazivati u podne
kako bih onamo i natrag mogla stići u istom danu. Pronaći ću agenta za nekretnine da
iznajmi moj stan u Leedsu. Sve će se riješiti. Samo nam je još trebalo mjesto za
stanovanje.
Unatoč mom uvjerenju da ćemo pronaći odgovarajući smještaj, današnji dan nije
započeo osobito dobro. Moja petogodišnja štićenica još nije ustala jer je dokasna bila

-57-

Pompea

budna pršteći od uzbuđenja zbog budućnosti, brbljajući o tome kako ćemo nas tri živjeti
zajedno. Zadnjih se osam dana počela opuštati uz mene. Sada se osjećala dovoljno
sigurnom da čini stvari poput uključivanja televizora bez prethodnog zurenja u mene
dok je ne bih pitala što nije u redu. Pretpostavljam da je i sa svojom majkom
razgovarala o budućnosti jer bi pitala stvari poput: "Kakav je Leeds?" i "Mogu li imati
svoju sobu?"
Teganina najnovija zamisao bila je da nabavimo mačku. Nije bilo ikakve šanse da
nabavimo bilo kakvu dlakavu životinju, ni sada, ni ikada. Mjesto im je u divljini, a ne u
mom stanu. Ne znam odakle joj ta ideja, ali to je bila jedna od prvih stvari koje je
spomenula jučer kad smo posjetile njezinu majku.

()tvorila je vrata Deline sobe, utrčala unutra, skočila na krevet i započela ritual
ljubljenja. Počela bi ljubiti Del visoko po lijevom obrazu spuštajući se sve niže i niže
preko brade, izbjegavajući cjevčice u njezinim nosnicama, pa se penjući uz desni obraz.
Činilo se kako Tegan nikad nije primjećivala da joj mama ne izgleda dobro ni da je
spojena na aparate. A jučer me to nije ni čudilo. Del je izgledala fantastično za vrijeme
našeg večernjeg posjeta. Doimala se jačom nekoliko zadnjih dana, čak je jela krutu
hranu uspijevajući je zadržati. Činilo se da se sve sporije umarala kad smo joj bile u
posjetu, a govor joj nije bio isprekidan mnogim stankama radi toga da uhvati zraka ili
odmori oči.
Jučer joj se u lice vratila boja, sive i žute mrlje su iščezle, a koža joj je sjajila zdravim
ružičastim sjajem. Crvenilo iz bjeloočnica gotovo je potpuno nestalo, a u sivoplave
prozore njezine duše vratila se iskra. Bila je gotovo normalna. Izuzev mornarskoplave
marame koju je imala oko glave, mršava lica i nedostatka obrva, mogla je biti Del koju
sam nekoć poznavala. Osmjehnula sam se jer je i ona učinila isto. Prihvatila je da ipak
ima izbora; da bi mogla ozdraviti, živjeti.
"Kako si?" upitala je. Glas joj je zvučao krepkije nego prije tri dana pa mi se razvukao
osmijeh.
"Dobro sam. Uvijek sam dobro", rekla je. "Tako dobro izgledaš."
"Dobro se osjećam. Ne dobro. Bolje. Puno bolje. Ti, pak, izgledaš iscrpljeno."
"Dobro sam, zbilja." Bila sam umorna. Nisam se mogla sjetiti kad sam se zadnji put
pošteno naspavala, ali, hej, pogledajmo stvari iz perspektive: smrtno bolesna, malo
iscrpljena, tko bi se tu trebao žaliti?
"Molim te, pazi na sebe, Kam."

-58-

Pompea

"Pazim", uzvratila sam.
"Kako da ne", rekla je Adele.
"Pazim."
"Možemo li nabaviti mačku?" upala je Tegan.
"To ćeš morati pitati Kamryn", rekla je Del prebacivši odgovornost na mene, premda je
znala kakvo je moje mišljenje o svemu što ima dlake.
"Možemo li?" upitala me Tegan.
"Ne odmah, draga. Razgovarat ćemo o tome drugi put". Kao na primjer, nikad.
Del je stisnula usne da sakrije smiješak.
"Danas smo vidjeli kuću bez kata", obavijestila je Tegan svoju majku. "Prizemnicu."
"Baš lijepo", rekla je Del.
Tegan se ispružila na krevetu i spustila glavu na majčinu desnu dojku izbjegavajući kao
šestim čulom cjevčicu koja joj je izlazila iz torza, kao i onu u ruci. Del je nježno
pogledala kćerinu glavu, a zatim ponovno podigla pogled prema meni. "I ona je
umorna."
"Znam. Nije ni čudo nakon cjelodnevnog traženja stana."
"Mora se već jednom negdje skrasiti."
"I hoće. Kad pronađemo odgovarajuće mjesto, imat će svoju sobu i moći će te vidjeti
kad god poželi. A to vam objema treba."
"Ako nabavimo mačku, možemo li je zvati Mačkica?" pospano je upitala Tegan.
"Mačkica je sjajno ime za mačku", rekla je Del pokušavajući se suzdržati od smijeha.
"Pa da", rekla sam, "savršeno."
"Zamisli kako po susjedstvu dozivaš >Mačkice, Mačkice<?" smijuljila se Del.
"Zašto se smijete?" upitala je Tegan dok smo se njezina majka i ja smijuljile poput dva
školarca koja su otkrila prozirne grudnjake u majčinu katalogu na stranicama s donjim
rubljem.
"Teta Kamryn izvodi gluposti. Ne obaziri se na nju."
"Da, draga, ne obaziri se na mene."

Sinoć kad smo se vratile u hotel, znala sam zašto Tegan nije pospana. Odrijemala je
dok smo Del i ja smišljale najčudnija i najprostija imena za ljubimce koja bismo mogle
izvikivati hodajući po ulicama.
Omiljena su nam bila Dlakavo dupe "Dlakavo dupe. Dlakavo dupe, večera!" zbog

-59-

Pompea

čega se Del toliko smijala da sam mislila da će se onesvijestiti.
Po povratku u hotel, Tegan je prštala od energije uzbuđeno brbljajući kako ćemo
nabaviti mačku, kako će njezina mama doći kući, kako ćemo imati riblje prstiće za
večeru... Ništa joj nije bilo prebanalno za razgovor. Gledala sam je kako brblja dok
skakuće po krevetu. Zatim sam je gledala kako liježe kao da će zaspati pa ponovno
iznenada skače kako bi pričala o nečemu drugome. Divila sam se preobražaju. Prije
manje od tjedan dana nije htjela razgovarati sa mnom, a sada se nije gasila. Kad je
konačno zaspala, bila su gotovo tri sata ujutro i bila sam iscrpljena.

Provjerila sam u kojem položaju spava. Bio je to oblik malenog polumjeseca ispod
plavih deka, s plavom kosom raširenom oko lica po bijelom jastuku. Možda ću je ostaviti
da spava malo duže. Del ionako jutros dolazi specijalist pa je potraga za smještajem naš
prvi današnji zadatak. Htjela sam što prije krenuti u potragu, ali Tegan se očigledno
trebala naspavati, a ja nisam imala želju cijeli se dan natezati s mrzovoljnim djetetom.
Trgnulo me kucanje na vrata. Oči su mi poletjele prema zaslonu radio budilice koja je
stajala uz krevet. 07:55. Prerano za posjetitelje. Možda je sobarica došla po prljavo
rublje. Zabrinuto sam se ugrizla za donju usnu. Nisam odvojila rublje za pranje.
Posramljena, osvrnula sam se po sobi. Soba nam je bila kao da je na nju pala bomba.
Stvari posvuda. Nova odjeća, koju sam morala kupiti jer nisam ponijela dovoljno stvari,
pomiješana sa starom, Teganina odjeća koju sam izvadila ali je nije htjela obući i nisam
je spremila natrag, Teganine igračke s kojima se igrala. Nisam bila najurednija osoba na
svijetu, a za život u jednoj prostoriji čovjek to doista treba biti. Morat ću je zamoliti da
dođe kasnije kad sakupim rublje za pranje.
Probila sam se preko nekoliko hrpa odjeće da dođem do vrata.
Nancy, Adelina sestra, stajala je s druge strane. Na sebi je imala zakopčani ogrtač bež
boje, crne tajice i ružičastobijele tenisice. Crne pletenice bile su joj raspuštene, lice
nenašminkano i bez uobičajenoga veselog osmijeha.
Znala sam. Čim sam joj ugledala lice, znala sam. Ali istodobno i nisam znala, nisam
bila spremna.
"Bok, Kamryn", rekla je s osmijehom. Ne njezinim uobičajenim veselim i vedrim
osmijehom. Ovaj je osmijeh bio topao, ali prigušen.
"Bok", uzvratila sam.
"Gdje je Tegan?" upitala je.
"Spava", odgovorila sam.

-60-

Pompea

"U redu, to je dobro. Mogu li razgovarati s tobom u hodniku?"
Potvrdno sam kimnula glavom, okrenula se da provjerim spava li Tegan pa uglavila
cipelu kako vrata ne bi zatvorila.
Otišle smo na kraj hodnika do mjesta gdje su stajala dva kožnata naslonjača i stakleni
stolić na kojemu je stajala vaza sa svilenim cvijećem. Nijedna od nas nije sjela, a ja sam
držala jedno oko na vratima naše sobe.
"Žao mi je, Kamryn", započela je Nancy, a onaj roj leptira koji mi je lepršao u želucu
navro je u moje tijelo. "Adele je noćas preminula."
"Ali jučer je dobro izgledala", istisnula sam kroz tvrdu knedlu koja mi je stajala u grlu.
"Bila je jako, jako bolesna."
"Ali jučer je izgledala bolje", uporno sam tvrdila. "Rekla je da se osjeća bolje." Uzevši
u obzir to svjedočenje, svjedočenje jedine osobe koja može znati kako se Adele osjeća,
kako mi ova žena može govoriti takvo što?
"Adele je izgledala bolje, ali njezino se stanje pogoršavalo već jako dugo. Svi smo se
iznenadili što je toliko izdržala."
To nije imalo smisla. Uopće nije imalo smisla. Jučer smo se smijale. Šalile kako bi bilo
nazvati ljubimca Dlakavo Dupe. "Nije bila sama, zar ne?" Moje oči mahnito su
pretraživale Nancyno umorno lice. To je bila najvažnija stvar na svijetu u tom trenutku,
da nije otišla na to novo putovanje sasvim sama. Bez ikoga da joj pomogne prijeći na to
novo mjesto na koje je išla. "Adele nije bila sama dok je umirala?"
Nancy je odmahnula glavom. "Ne. Ja sam bila uz nju. Poručila Tegan da je voli, a tebi
do viđenja."
"Trebala sam biti tamo. Ja sam trebala biti uz nju. Rekla sam joj da ću biti uz nju."
"Ona to nije željela", Nancy je nježno rekla i spustila ruku na moju. "Već je previše
tražila od tebe. I bila je sretna."
"Izdržala je toliko dugo samo zato što nije znala što će biti s njezinim djetetom. A kad
si ti došla, bila je sretna jer je znala da će njezino dijete biti zbrinuto i mogla se konačno
opustiti. Zato je izgledala bolje, jer nije bila toliko zabrinuta. Jučer je znala da joj se
bliži kraj. Kad ste otišle, rekla mi je da ti ne javim do jutra ako premine tijekom noći.
Nije htjela da uništiš svoju zadnju uspomenu na nju veselu i nasmijanu gledajući je
kako umire. Htjela je da je pamtiš nasmijanu."
"To zvuči poput Adele, sve mora imati pod kontrolom do samog kraja", prošaptala sam
s primjesom ljutnje u glasu. Da sam znala, mogla sam se dolično oprostiti. Mogla sam
je poljubiti i zagrliti. Reći joj koliko je volim. Nisam joj to rekla. Nijednom u posljednjih

-61-

Pompea

devet dana nisam joj rekla da je volim. I nikad joj nisam rekla da joj opraštam. Jesam li joj
oprostila? Ne znam. Nisam htjela razgovarati o tome, to znam, ali jesam li joj oprostila? Čak i da
nisam, jesam li joj trebala reći da joj opraštam? Jesam li joj trebala skinuti taj teret s duše?
"Nije se mučila. Zaspala je i više se nije probudila. Ja sam je držala za ruku dok je
tonula u san. Znala je da nije sama."
"Nisam htjela da bude sama", prošaptala sam. Mogla sam učiniti više. Mislila sam da su
pred njom još mjeseci, a ne dani života. Trebala sam poslušati što je imala reći, dopustiti joj da se
rastereti. Nisam htjela da umre misleći kako je još uvijek mrzim.
Okrenula sam se prema Nancy. Ako je bila uz Adele, vjerojatno je bila budna cijelu
noć. I njoj je bilo stalo do Adele, zbližile su se posljednjih nekoliko mjeseci. Zacijelo
joj je bilo grozno držati je za ruku dok je umirala.
"Hvala, Nancy", rekla sam želeći je zagrliti, želeći joj pokazati koliko sam joj zahvalna
što je odradila moj posao. Ali nisam se mogla pomaknuti. Stajala sam kao ukopana pa
sam u glas pokušala ugurati što je više moguće zahvalnosti. "Za sve. Što si joj bila
ondje sve te mjesece, što si bila uz nju na kraju i što si mi osobno došla reći. Hvala ti."
"Ovo je grozan šok za tebe", uzvratila je Nancy. "Želiš li sjesti nakratko?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Dobro sam. Očekivale smo da će se to dogoditi,
samo je došlo prije nego što sam mislila."
"Želiš li da nazovem nekoga? Nekoga tko bi mogao doći i biti s tobom?"
"Ne. Dobro sam, zbilja. Ja..."
Noge su me izdale i najednom su mi se koljena našla uronjena u blijedozeleni tepih na
hodniku. Tijelo se savilo naprijed, a čelo gotovo dodirivalo pod. Rukama sam prekrila
oči dok mi se lice grčilo.
Počelo je kao grumenčić boli duboko u meni koji je rastao i rastao sve dok se nije
pretvorio u golemu gušeću kuglu agonije. Umrla je. Nikad je više neću vidjeti. Nikad
više neću s njom razgovarati. Nikad je više neću držati za ruku. Niti joj reći da je
glupača. Niti će me ikad više povući za kosu i reći da prestanem biti kučka. Niti ćemo
samo sjediti i gledati televizor zajedno.
Val suza izlio se iz mene. Ostavila me. Ja sam ostavila nju, ali sad je ona ostavila mene
zauvijek. Moje najbolje prijateljice više nema.
Moje se tijelo ponovno savilo naprijed dok je druga poplava suza pojurila iz mene.
Htjela sam ovako plakati, slomiti se i plakati, onoga dana kad sam saznala za nju i
Natea, ali nisam mogla. Suze su bile tu, stajale su tik iza mojih očiju, u mome grlu, tik
iza mojih grudi. U pozadini mojih osjećaja. Čak i kad sam sve pozive vezane uz

-62-

Pompea

otkazivanje vjenčanja preusmjeravala na svog zaručnika, čak i na sam dan vjenčanja,
nisam mogla do kraja plakati jer se nije činilo stvarnim. Bio je to jedan od onih
događaja i situacija koje nisam slutila pa nisam znala kako bih se nosila s njima.
Nastavila sam dalje. Sa životom. Sa svime. Sada je sve izlazilo, jurilo mojim tijelom u
bolnim valovima slijevajući mi se niz lice u vodopadima.
I sljedeći se emocionalni blok rastopio. Blok koji me spriječio da se ne slomim kada
sam primila onu razglednicu na moj rođendan i našla se do grla uronjena u uspomene na
Del i Natea. Rastvorio se, a šok, ljutnja i zamjeranje navrli su iz mene.
Sljedeća provala osjećaja bila je potaknuta prizorom nje kako leži u bolničkoj postelji.
Bilo je užasno vidjeti da je tek sjena osobe koju sam nekoć poznavala, ljuštura žene
koju sam voljela. Mrzila sam se u tom trenutku. Mrzila sam se što sam je razočarala, što
sam je ignorirala, što sam odbacila svaki njezin poziv u pomoć. Napustila sam je.
Okrenula sam joj leđa kad me najviše trebala. I na to se svela. Na ništa. Tada sam htjela
plakati, ali nisam.
Zatim su navrle suze zbog onoga što se dogodilo Tegan. Mogla sam je spasiti od sve te
boli i svog tog nasilja da sam otvorila bar jedno Delino pismo. Da sam bar jednom
razgovarala s njom i saznala što se zbiva. Svaka modrica, ožiljak i trag udarca remenom
na Teganinu mršavom tjelešcu ostavio je ožiljak na mojoj duši. Borila sam se protiv tih
suza kad sam je prvi put kupala jer sam morala biti jaka. Nisam se smjela raspasti.
Međutim sada je nestala svaka trunka moje snage i sve što je ostalo bilo je veliko jezero
jecaja.
Nisam se osjećala bolje. Svaki jecaj nije otpuštao bol, nego je sa sobom donosio još.
Još stvari od kojih sam se skrivala, koje sam gurala od sebe, potiskivala i ostavljala iza
sebe izlijevale su se iz mene u uzburkanim slapovima. Zbrka. Pravila sam zbrku. I
nisam mogla prestati.

Tegan je još spavala.
Zadnjih sat vremena gotovo se nije pomaknula i nekoliko sam se puta morala dobro
zagledati da vidim je li diše. Bila je tako mirna u snu, vjerojatno najmirnija otkako smo
stigle ovamo.
Ležala sam pokraj nje, činilo se cijelu vječnost. Nisam je htjela probuditi. Probudim li
je, morat ću joj reći. Morat ću, a to će biti... Nisam znala kako ću to učiniti.
Smirila sam se. Nisam bila mirna, samo mirnija. Nisam više bila histerična. Sve dok

-63-

Pompea

nisam zaplakala, nisam shvaćala koliko sam bila izvan ravnoteže. Provela sam dvije
godine na rubu histerije uvijek želeći to pustiti iz sebe, ali nisam bila sigurna hoću li
moći stati ukoliko počnem. Sad sam zaustavila poplavu suza, umila lice, oprala oči u
dovoljno hladne vode da uklonim crvenilo i natečenost.
Tegan je otvorila oči tako iznenadno da sam se trgnula. Uvijek je to činila. U jednom
trenutku bi čvrsto spavala, a već u sljedećem njezine bi se plave oči otvorile i prodorno
gledale.
"Zašto su ti oči crvene?" upitala je. Toliko o uklanjanju crvenila hladnom vodom.
Maknula sam joj kosu sa čela otkrivajući nježnu bijelu kožu ispod nje.
"Plakala sam", odgovorila sam.
"Zašto?" upitala je naginjući glavu dublje u jastuk.
"Tužna sam."
"Zašto?"
Duboko sam udahnula i osjetila kako mi osjećaji stežu pluća. "Tužna sam zbog tvoje
mame."
"Mame?" Tegan je sjela. "Hoćemo li vidjeti mamu danas?"
Niječno sam odmahnula glavom. "Nećemo, zlato", rekla sam.
"Želim vidjeti mamu."
Donja čeljust mi je drhtala dok sam gledala djevojčicu raščupane kose i zgužvane
pidžame kako me svojim velikim zbunjenim očima pita zašto je odvajam od njezine
majke.
"Tiga, kad ti je tvoja mama rekla da ćeš živjeti sa mnom, što je rekla, gdje će ona tada
biti?"
"U raju s Isusom i anđelima", odgovorila je Tegan. Samo tako. Kao da je raj tu odmah
iza ugla, a Isus i anđeli briju u lokalnom parku.
"Je li rekla zašto?"
"Jer je bolesna pa će Isus i anđeli paziti na nju."
"Žao mi je, dušo, tvoja je mama otišla Isusu i anđelima."
Tegan je odmahnula glavom. "Nije. U bolnici je."
"Jučer je bila u bolnici, ali danas je otišla u raj."
"Kada će se vratiti?" "Žao mi je, Tiga, neće se vratiti."
"NE VJERUJEM TI!" Tegan je viknula, a ja sam se trgnula od jačine njezina glasa.
Ispuzala je ispod pokrivača i skočila s kreveta. "Ne vjerujem ti. Hoću vidjeti svoju
mamu. Hoću vidjeti svoju mamu."

-64-

Pompea

"Žao mi je, ne možeš", tiho sam rekla.
"Hoću svoju mamu", vrištala je. "Hoću vidjeti svoju mamu!"
Sjedila sam na krevetu ukočena, dok je Tegan stajala nasred poda u pidžami koja je
visjela s njezina mršava tijela bacajući ruke u zrak, udarajući nogama o pod i vrišteći.
Krikovi su joj postajali sve glasniji i bolniji.
Nisam znala što da učinim. Da je pokušam zagrliti? Da je ostavim da vriskom izbaci to
iz sebe? Da pobjegnem i sakrijem se? To je bio najjači nagon koji sam osjećala: zabiti
lice u jastuk, pokriti uši i čekati da sve ovo prođe. Nisam znala što drugo učiniti. Nancy
se ponudila da ostane dok kažem Tegan, ali odbila sam. Učinila je već dovoljno, nisam
mogla tražiti više od nje. Sad sam žalila što nije ostala. Ona bi znala što da učini.
Neprestano sam ponavljala kako mi je žao, ali Tegan me nije ćula. Vrištala je i vrištala,
udarala nogama i mlatila rukama uokolo. Bez prestanka. "HOĆU SVOJU MAMU,
HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU."
Gazeći po odjeći, papirima i drugim predmetima na podu, prešla sam sobu i došla do
nje.
"HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU
SVOJU MAMU."
Zagrlila sam je, premda se otimala udarajući svojim sićušnim šačicama i zadajući mi
udarce, ali nisu me boljeli.
"HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU SVOJU MAMU, HOĆU
SVOJU MAMU."
Opirala se i izvijala divlje i žestoko poput životinje stjerane u kut i dalje vrišteći, ali
držala sam je u zagrljaju sve dok njezin bijes nije jenjao i dok se nije smirila u mojim
rukama. Glava joj je pala na moj lijevi biceps napokon iscrpljena od plakanja, vrištanja
i traženja svoje majke.
"Još uvijek imaš mene", rekla sam držeći je blizu sebe i nježno joj milujući leđa.
"Neću tebe", prošaptala je slabašnim, promuklim glasom, "hoću svoju mamu."

-65-

Pompea

DESETO POGLAVLJE

Kvaka se na vratima moje bivše spavaće sobe spustila i vrata su se sporo otvorila.
Vidjela sam hodnik roditeljske kuće i Tegan u njemu. Na sebi je imala crnu satensku
haljinu, izvezene prednjice i dugih rukava koju joj je kupila moja mama. Na nogama je
imala crne lakirane cipelice i bijele dokoljenke. Moja joj je mama zavezala i crne
mašne u kosu razdijeljenu po sredini i zavezanu u kike. Crnina se doimala tragično
upadljivom naspram njezine svjetle puti i blijedozlatne kose. Isticala je njezine plave
oči podarivši joj kraljevski izgled. Zbog njezine ljepota osjetila sam knedlu u grlu
umjesto osmijeha na licu budući da nije išla na zabavu oboriti ljude s nogu, nego na
majčin pogreb.
Kako više nismo imale razloga da ostanemo u gradu dan poslije Adeline... Dan poslije
toga, Tegan i ja spakirale smo stvari i preselile se u kuću mojih roditelja u Ealingu,
predgrađu zapadnog Londona. Plan je bio da se vratimo u Leeds nekoliko dana poslije
pogreba. Poslije danas.
Tegan se vratila strahovitoj šutnji koja ju je obavijala kad sam je odvela iz Guildforda.
Ova je, međutim, bila raskoljena tugom i zabrinutošću oko toga što će se sada s njom
zbiti. Što će bez svoje mame.
Sa mnom je razgovarala samo kada je to bilo apsolutno neophodno, a obroci su bili igra
pogađanja: kimanjem glave potvrdila bi da nešto želi, ali ne bi odmahnula glavom ako
nešto nije željela. Unatoč tomu što nije razgovarala sa mnom, uvijek sam morala biti
negdje u njezinu vidokrugu, a ako bih je predugo ostavila samu, tražila bi me uplašena
pogleda, dok me ne bi mogla dodirnuti. Slab dodir njezinih prstića na mom dlanu,
nježno milovanje po kosi, nježno gurkanje u trbuh, samo da se uvjeri da sam stvarna.
Da sam tu. Kad bih se tuširala, našla bih je kako sjedi pred kupaonicom. Onoga dana
kad sam skočila u dućan po bocu vode i obaviti neke telefonske razgovore, na povratku
sam je zatekla kako sjedi pokraj ulaznih vrata čvrsto stišćući koljena na prsa, očiju
uprtih u daljinu poput dva tamna safira na snježnoj ravnici.
Kad sam ušla, omotala je ruke oko mog bedra i naslonila glavu na njega. Tada sam
prihvatila da je više ne mogu ostavljati samu.
Spavale smo u istom krevetu. Ako bismo gledale televiziju, popela bi mi se u krilo,
obgrlila me rukama i spustila glavu na moja prsa često tako zaspavši. Bile smo gotovo

-66-

Pompea

nerazdvojne. Nijemi dvojac jer i meni se nije pričalo. Moj uobičajen način nošenja s
teškoćama bilo je spavanje, a jedino što sam sada željela bilo je pobjeći u neku drugu
stvarnost, pogotovo kad sam dogovarala pogreb. Pogreb moje najbolje prijateljice. Žene
s kojom se nisam dolično oprostila. Svaki put kad bih se toga sjetila, želudac bi mi se
skvrčio sve dok ne bi postao tvrda, kruta lopta boli. Nisam se stigla oprostiti s njom. Ni-
sam se mogla prisjetiti posljednjeg izraza njezina lica. Je li se smiješila? Jesam li se ja
njoj osmjehnula? Nisam mogla predočiti njezino lice. Nisam mogla zadržati njezinu
sliku pred očima, ne tu bolesnu sliku. Kad bih u bolnici pogledala Adele, nisam vidjela
bolesnicu. Preobrazila bi se u ljepoticu mliječnobijele puti, kovrčave plave kose,
sivoplavih očiju i ubojita osmijeha. Jesam li vidjela taj osmijeh prije nego što sam
otišla? Nisam se mogla sjetiti. Nisam mogla zadržati njezinu sliku pred očima jer nisam
vidjela Adele onakvu kakva je bila, samo sjećanje na ženu kakva je nekoć bila.
Sada i ovdje, Tegan je stajala u kutu sobe desnim ramenom naslonjena na zid gledajući
me i čekajući da se spremim. Moja haljina nije bila ni izbliza tako lijepa kao njezina.
Bila je to jednostavna ravna lanena haljina do gležnjeva, s Vizrezom i kratkim
rukavima. U žurbi sam je kupila u trgovačkom centru u Ealingu. Nisam ponijela
dovoljno odjeće za duži boravak u Londonu, a za pogreb uopće nisam bila
pripremljena.
"Sviđa mi se tvoja haljina", rekla sam joj.
Tegan nije rekla ništa, premda su me njezine ravnodušne plave oči i dalje gledale.
"Sviđaju mi se tvoje kikice. I meni je mama vezala kosu u kikice, ali napravila bi tri,
dvije naprijed i jednu straga."
Nije skidala oči s moga lica.
"Na svaku bi mi zavezala mašnu druge boje. I mojoj sestri, znaš, Sheridan. Moja mama
bi ih zaplela pa oko njih svezala mašnu. Sjećaš se kako sam ja nekad tebi plela kosu?"
Ništa. Njezine su me plave oči gledale, ali usta se nisu pomaknula.
Pogledala sam u svoje sjajne crne cipele pokušavajući kontrolirati izraz lica. Bilo mi je
već dovoljno teško nositi se sa svim ostalim. Pogreb će biti prava noćna mora, ali bit će
milijun puta gore nastavi li me Tegan bojkotirati šutnjom.
Ali nije ona bila kriva za to. Nije znala kako bi se drugačije ponašala. Kako se ponašati
kad si petogodišnjakinja i umre ti majka, a umjesto nje dobiješ nepoznatu ženu koju nisi
vidjela dvije godine i koja tvrdi da će se brinuti za tebe?
Ispravila sam se namještajući osmijeh na lice. "Sto misliš o mojoj haljini?" upitala sam.
Oči su joj lutale s moga lica do mojih stopala, pa natrag na lice ne odajući njezine misli,

-67-

Pompea

a kako je odgovor na pitanje zahtijevao više od kimanja glavom, nije mi rekla što misli.
"Sviđa li ti se?" preformulirala sam pitanje.
Potvrdno je kimnula glavom i podigla kutove usana nagore gotovo se uspjevši
nasmiješiti. Zamalo sam je zgrabila u zagrljaj zahvalna što je potvrdila moju prisutnost,
što je učinila taj malen, ali značajan korak na našem putu prema verbalnoj
komunikaciji.
"Nije tako lijepa kao tvoja", ustvrdila sam.
Teganine su se usne vratile u ravnu crtu, ali sjećala sam se trzaja njezinih usana kad mi
se nasmiješila. To će mi dati snage da izdržim nekoliko sati. "Dobro, konačno sam
spremna. Idemo."

-68-

Pompea

JEDANAESTO POGLAVLJE

Adele Brannon (prvobitno Lucinda Jayne Hamilton Mackenzie) preminula je nakon
hrabre borbe s leukemijom.

Iza nje ostaje kći, Tegan Brannon.
Posljednji ispraćaj održat će se 31. srpnja u 16 sati u Crkvi svete Agneze u Ealingu.
U katoličkoj crkvi od sive cigle, Tegan je sjedila pokraj mene nepomično i ravnodušno
gledajući ljude za propovjedaonicom kako govore o njezinoj majci. Nisam bila sigurna
zna li što se događa. Objasnila sam joj da je pogreb ispraćaj na kojem se ljudi opraštaju
od nekoga tko je umro. Ali poput svega ostalog što sam joj rekla nakon njezina plača u
hotelskoj sobi, nije dala znak da razumije što govorim. Pa ipak, bila je tiha i mirna, kao
da je osjećala ozbiljnost prigode.
Ja, pak, nisam mogla i nisam htjela mirno sjediti. Moje tijelo, vruće i prekriveno slojem
znoja ispod crne lanene haljine i sakoa, nije se htjelo prestati vrpoljiti. Drvena klupa
poda mnom, tijekom godina ulaštena stotinama, ako ne i tisućama stražnjica, bila je
neudobna i neprikladna za dugo sjedenje. Ali i da je bila riječ o udobnom naslonjaču,
ne bih mirno sjedila. Mirno sjediti značilo bi da sam se pomirila s tim što se dogodilo.
Govorila bih svijetu da odobravam to što Adele više nema. Da prihvaćam njezinu smrt i
ovaj pogreb.
Crkva je podrhtavala prisutnošću stotina ljudi. Stotina. Stotine su joj došle odati
posljednju počast. Adele je mislila da će biti sretna ako ih dođe dovoljno za nogometnu
momčad.
"Kažem ti, leukemija ti pomogne da vidiš tko su ti prijatelji", rekla je uza svoj osebujni
osmijeh. Bila je puna crnog humora tih zadnjih nekoliko dana, uvijek govoreći stvari
koje prolaze samo smrtno bolesnima. Obično sam se smijala, ali neke stvari koje su joj
padale na pamet zgrozile su čak i mene. "Ne krivim ljude što mi ne dolaze u posjet. Tko
želi sjediti u bolničkoj sobi i misliti na smrt?" nastavila je. "Osim toga, kako reagirati
kad saznaš da je netko koga ne poznaješ baš najbolje na pragu smrti? Ne možeš ga
oplakivati kad ga ne poznaješ, nije li tako? I što ćeš mu reći kad mu dođeš u posjet?
>Oprosti nismo se stigli bolje upoznati, a sad je ionako prekasno<."
"Valjda", promrmljala sam nestrpljiva da promijenimo temu, očajnički je pokušavajući
zaustaviti da ne izgovori riječ na slovo "S".
"Jedna od stvari zbog kojih najviše žalim je ta što ne poznajem baš mnogo ljudi. Žao mi

-69-

Pompea

je što se nisam potrudila dotaknuti više života."
Dotaknula je mnogo života, željela sam da to zna. Crkva je bila dupkom puna, a u
pozadini su stajala još dva reda ljudi. Ljudima je bilo stalo i sjećali su je se, jer su
oprašili svoja crna odijela, haljine, suknje i majice i poput jata žalobnih gavrana sjatili
se u Crkvu svete Agneze. Kontaktirala sam samo nekoliko mjesta na kojima je radila te
stavila oglase u mjesne novine, nekoliko časopisa i jedan na internetsku stranicu našeg
sveučilišta. Vijest se zacijelo proširila od usta do usta.
Cijela je moja obitelj bila ondje, čak je i moj stariji brat, koji je živio i radio u Japanu i
nije baš dobro poznavao Del, doletio na sprovod. Sestrina obitelj dovezla se iz
Manchestera. Došla je i Nancy, Adelina medicinska sestra, i povela supruga.
Adelin otac nije došao. Nije došao, nije htio biti ondje, nije čak ni poslao cvijeće. Nije
ga bilo briga. To je bila bolna stvarnost.

-70-

Pompea

Od svega što se dogodilo proteklih nekoliko tjedana, njegova mi je reakcija zadala
najviše boli.

Istog dana kad je Adele umrla, nazvala sam gospodina HamiltonMackenzija da mu
kažem što se dogodilo. Nakon duge je šutnje rekao: "Hvala što si me obavijestila." Nije
pitao za Tegan niti vikao na mene što sam upala u njihov dom pa sam pretpostavila da
je u šoku. Umrlo mu je jedino dijete i to ga je potreslo jednako kao i mene. Podsjetilo
ga je da je nije vidio tjednima prije njezine smrti i da neće imati drugu priliku.
"Javim ću vam kada će biti sprovod", rekla sam i ponovno mi se zahvalio prije nego što
je spustio slušalicu.
Tjedan dana kasnije, prije tri dana, opet sam ga nazvala.
"Kamryn", toplo je rekao javivši se na telefon, "kako si?"
Zbunio me. Na trenutak sam pomislila da sam nazvala pogrešan broj. "Onoliko dobro
koliko se može očekivati u ovakvim okolnostima", rekla sam oprezno. Čula sam nešto u
njegovu glasu kad je rekao: "Znam. I ja se još pokušavam pomiriti s tim."
"Zovem u vezi sprovoda", rekla sam dok su se loše misli koje sam imala o njemu topile
poput leda na podnevnom suncu. Bila sam u pravu, smrt ga je natjerala da prihvati da je
volio svoju kćer. Iskupit će se. "Sprovod, ah, da."
"U petak je. Dogovorila sam gotovo sve što Del nije dogovorila sama."
"Del?" prekinuo me gruba glasa.
"Hoću reći, Lucinda Jayne. Ona je obavila većinu priprema s pogrebnikom željela je
biti kremirana ja sam sredila pojedinosti. Ali ako želite dodati koje čitanje ili pjesmu,
recite mi pa ćemo to dogovoriti."
Muk. Zamišljala sam da ga mogu čuti kako skuplja snagu pokušavajući potisnuti suze
prije nego što mi bude mogao reći što želi. "Neću doći. Ni supruga ni ja nećemo doći."
"Zašto?" izletjelo je iz mog grla kao protest, ali na vrijeme sam se zaustavila. Zamalo
sam nasjela. Nasjela na njegovu igru. Zato je
Del bila slomljena nakon svakog telefonskog razgovora. Zato je svaki put kad je
razgovarala s njim povjerovala da se možda promijenio, jer znao je namamiti, prevariti
te da povjeruješ kako razgovaraš s pristojnom osobom, a onda bi se okomio na tebe
poput zmije koja hipnotizira svoju lovinu prije kobnog ugriza i nisi mu se mogao odu-
prijeti čak i ako si sve to već doživio.
Duboko sam udahnula. "Dobro", izdahnula sam. Nisam se imala snage svađati s njim,
čak ni razgovarati s njim. Što sam mogla reći tom čovjeku? Na koji sam način mogla

-71-

Pompea

doprijeti do njega? Jesam li ga trebala moliti da dođe na sprovod vlastite kćeri?
Nije imao pojma koliko mi je prošli tjedan bio težak. I da je jedno od mnoštva mojih
zaduženja bilo identificirati Adelino mrtvo tijelo. Nisam ni trepnula u mrtvačnici kad su
me pitali da potvrdim je li osoba koja nepomično leži preda mnom žena koja je nekoć
znala zabacivati glavu dok bi se smijala, prijateljica s kojom sam jednom prilikom u
našem stanu igrala ragbi za zadnju vrećicu čipsa istom tom vrećicom čipsa umjesto
lopte, djevojka koja bi nerijetko namještala naramenice grudnjaka, petljala s gornjim
pucetom traperica, zakopčavala pojas, motala kosu oko prstiju istodobno se široko
osmjehujući.
Osoba preda mnom bila je beživotna. Bez izraza na blijedosivu licu. Usnice su joj bile
stisnute, oči zatvorene, kosa tek tanki plavi pramenovi na glavi. Piljila sam u nju na
bolničkim kolicima, spokojnu i krhku. Hoće li biti hladna ako je dodirnem? pitala sam se.
Bi li bila tako hladna i krhka kakvom se doimala? Jer tako je izgledala, ukočena i
slabunjava, nimalo nalik mojoj prijateljici.
Ne, zamalo sam rekla bolničaru, to nije LucindaJayne Adele HamiltonMackenzie. I nije Adele
Brannon. A ponajmanje Del. Ja tu osobu ne poznajem.
Učinila sam to. Prvo mrtvo tijelo koje sam vidjela u svom životu bilo je tijelo moje
najbolje prijateljice. Je li gospodin HamiltonMackenzie mislio da ću nakon nečega
toliko razarajućeg u sebi smoći snage da ga molim da dođe na kćerin sprovod?
"Ne bih trebao pokapati još jednog člana svoje obitelji", govorio je glasom koji bi
slomio srce svakome tko nije znao koliko je puta zbog njega Adele završila u bolnici.
"Pokopao sam njezinu majku. Zar to nije dovoljno? Zar nisam već dovoljno učinio?"
Zastao je da proguta nekoliko čujnih i stručno izvedenih jecaja. "Samo sam nju još
imao od obitelji, ne mogu se oprostiti od nje. Ti to razumiješ, zar ne, Kamryn? Zar ne?"
"A što je s Tegan?" uzvratila sam ujednačena glasa. "Zar tvoja unuka nije član tvoje
obitelji?"
Zastao je. Stanka se otegla u muk koji je postao zjapeći ponor arogantne pravičnosti:
bio je u pravu i ništa ga nije moglo natjerati da promijeni mišljenje, čak ni očita istina.
"Doviđenja", rekla sam na koncu i spustila slušalicu. To je bilo to. Kraj. Nikad neće
pokušati osporiti Teganino posvojenje budem li je pokušala posvojiti. Nikad neće
pokušati stupiti u dodir s njom i, premda mi je laknulo i premda sam bila zahvalna
zbog toga, u tom me trenutku počela probadati tuga. Zašto nije volio svoje dijete? zatekla
sam se kako pitam samu sebe. Kako itko može ne voljeti svoje dijete? Ne mora ti se cijelo
vrijeme sviđati, ali kad umre...

-72-

Pompea

Jednom sam rukom obgrlila Tegan oko ramena i privukla je k sebi htijući je podsjetiti
da još uvijek ima mene. Držala sam je uza se nadajući se da joj blizinom dodira mogu
prenijeti koliko mi je stalo do nje. Nije reagirala, nije se čak ni opirala, stajala je mirno
i nijemo.
Preusredotočila sam se na svećenika slušajući njegov govor o životu, smrti i Adele.
Nije poznavao moju prijateljicu, ponavljao je ono što sam mu ja napisala. Ali otišao je
dalje od mojih bilješki, govorio je o toplini koju je osjećao kad je razgovarao s ljudima
koji su je poznavali. Kako je zacijelo bila divna prijateljica jer je toliko ljudi iz cijele
zemlje doputovalo da joj oda posljednju počast. Nastavio je objašnjavajući kako je bila
majka, govoreći kako svaki roditelj želi doživjeti da vidi kako mu je dijete postalo
odrasla osoba, ali da je siguran kako će Adelina kći, Tegan, biti u dobrim rukama.
Ne bih na to računala, stari, pomislila sam prije nego što sam sr uspjela zaustaviti. Adele
bi se na to nasmijala. "Mogla sam i misliti", rekla bi prasnuvši u smijeh, "takvo što
samo tebi može pasti na pamet na mom sprovodu."
Izmoljene su zadnje molitve, ispjevane zadnje pjesme. Ustala sam s ostatkom
okupljenih i okrenula se da pođem za četvoricom muškaraca dvojica od njih bila su
moja braća koji su primili hrastov lijes s mjedenom pločicom na kojoj je pisalo
ADELE BRANNON, podigli ga na ramena i iznijeli iz crkve.
Odvratila sam pogled, nisam mogla gledati, nije se činilo stvarnim. Adele u lijesu. Ne
hoda i ne govori. Nema je. Usmjerila sam pogled prema dnu crkve, podalje od lica ljudi
koji su sjedili oko mene. Nisam ih mogla pogledati u oči i ostati čvrsta. Da sam vidjela
samo jedno uplakano lice, ne bih uspjela. Sva bol koju sam potisnula negdje duboko u
sebe otkad sam se rasplakala u hotelskom hodniku, izletjela bi van i ne bih je mogla
obuzdati.
Vrata su se na dnu crkve otvorila i odjednom je opet bilo ljeto, toplo i vedro. Tmurna
zima pogreba topila se pod svjetlošću koja je obasjavala mračni ugođaj u unutrašnjosti
crkve. Sabirući misli, tražeći nešto među crnim odijelima na što bih se mogla
usredotočiti, ugledala sam njega. Njegovo visoko tijelo odjeveno u crno odijelo, crnu
košulju i kravatu, njegovu kožu izblijedjelu od tuge, izmučene crte lica, smeđu kosu
razbarušenu u šiljke. Zgranula sam se, a tijelo mi se istog časa ukočilo od šoka.
Izvila sam se prema naprijed ne bih li ga bolje vidjela prije nego što je izišao kroz
otvorena vrata. To je bio on. To je definitivno bio on.
Nate.

-73-

Pompea

U ealinškom krematoriju održan je kratak obred na kojem je prisustvovala samo moja
obitelj. Izgovorene su riječi koje nisam čula. Lijes se polako odmaknuo od nas, otišao
iza teške crne zavjese nestajući centimetar po centimetar sve dok iza njega nije ostala
samo zanjihana crna zavjesa.
Bilo je gotovo. Pogledala sam pogrebnika koji je sve uredio. Ponovno. Molim vas,
ponovno. Preklinjala sam pogledom. Nisam bila spremna. Molim vas premotajte kako bih ovaj
put bila pažljivija. Na trenutak sam izašla iz svog tijela, a sad je više nije bilo. Zagrizla
sam donju usnu, nisam se pomaknula dok su svi ostali nagrnuli van. Kad sam ostala
sama Tegan je otišla s mojom mamom i tatom ustala sam iz klupe i stala pred zavjesu
iza koje je nestala.
Milijun mi je misli jurilo kroz glavu, svaka ostavljajući užarenu brazdu na mjestu kojim
je prošla. Adele. Tegan. Posao. Raj. Smrt. Život. Leukemija. Hoteli. Nate.
Sramila sam se priznati da razmišljam o Nateu.
Što je on tu radio? Bio je na prijateljičinom pogrebu. Kako je znao da je umrla? Vjerojatno
je vidio osmrtnicu u časopisu. Radio je kao producent na radiju. Što je to značilo? Znači
li to išta? Je li bio zaljubljen u nju? Oboje su rekli da se dogodilo samo jednom, a i
pretpostavljala sam da se nisu vidjeli posljednje dvije godine otkad sam ih ostavila.
Naravno, to nikad neću znati sa sigurnošću. Nikad neću saznati što se stvarno događalo... Sto je
sa mnom? Zašto razmišljam o tome? Trebala bih razmišljati o Del. Ali Nate se nastavio
silom gurati u moje misli.
Jasnije sam se sjećala posljednjeg puta kad sam vidjela Natea nego posljednjeg puta
kad sam vidjela Del. Sjećam se šutnje. Sjećam se kako me gledao pogledom koji
progoni dok sam izlazila kroz vrata. Očekivala sam da će sve završiti svađom, ali bilo
je depresivno tiho. I sporo. Uvijek sam mislila da čovjek, kad otkrije da je prevaren i
namagarčen, bijesni, ali ja nisam. Nisam to imala u sebi. Izašla sam iz našeg stana onog
dana kad sam došla po svoje stvari i znajući da je to zadnji put da ga vidim, osvrnula se
da pogledam njegovu neobrijanu bradu, neopranu kosu i neispavane oči. Čula sam kako
govori: "Ne idi", a onda sam izašla.
S Adele nisam imala veliki oproštaj, nije bilo bisa. Samo još jedan u nizu "vidimo se"
koje smo izmijenile tijekom godina. Premda sam time razbijala glavu, nisam se mogla
sjetiti što sam joj zadnje rekla. Jesam li se pozdravila? Jesam li je zagrlila? Jesam li joj
rekla taj uobičajeni "vidimo se"? Nisam se mogla sjetiti i to mi je kidalo srce. Znala
sam da mi nije ostalo puno vremena s njom, zašto onda nisam zapamtila svaku
pojedinost? Zašto nisam zapamtila svaku sekundu?

-74-

Pompea

Lopta boli u mom se trbuhu odjednom stisnula, kao da mi se duboko ispod solarnog
pleksusa zarila čelična šaka. Presavila sam
se hvatajući se za trbuh, pokušavajući se ne raspasti u komadiće. Kako bih se oprostila od
nje da sam znala da je to posljednji put da je vidim? Ne znam. Pogledala bih je, to znam.
Jesam li to učinila? Jesam Ii se okrenula i pogledala je? Ne mogu se sjetiti. Mogla sam se
prisjetiti kako je izgledala davno prije, za vrijeme studija, poslije studija, kad smo
počele raditi, ali ne i prije samo nekoliko tjedana.
Nate. Razmišljala sam i o Nateu, jer nisam željela razmišljati o onome što predstoji.
Da sam barem bolji čovjek i da se mogu suočiti s tim uzdignuta čela, da iskoristim dan,
da iskoristim ostatak svoga života. Da spremno prihvatim preuzimanje brige o djetetu.
Del je to učinila. Kad je saznala da je trudna, isprva je bila u šoku, naravno, i kukala
kako ona to neće moći, ali nakon nekoliko dana prihvatila je stvarnost, očigledno
razmislila o svemu i zaključila da ona to može. I činila je to. Izvrsno. Ja sam razmislila
o svemu, pogledala u budućnost i jedino što sam vidjela bila su teška vremena.
Teškoće. Žrtvovanja. Godine i godine odgovornosti za drugu osobu.
Bila sam tip žene koja bi ponekada za ručak pojela vrećicu čokoladnih okruglica. Žena
koja se grozila povratka kući jer joj je stan izgledao kao smetlište. Otišla sam u žurbi
prije nekoliko tjedana misleći se vratiti idući dan, što je značilo da je posvuda bilo
odjeće, računa, papira, časopisa, čestitki i djelomice otvorenih rođendanskih darova na
podu spavaće i dnevne sobe. U hladnjaku su rasle nove vrste plijesni, možda i na
radnim plohama. Žarulje su vjerojatno pregorjele. Povrh svega toga, stotinu i jedna
stvar u mom životu morat će se promijeniti kako bih mogla ugurati Tegan u njega.
Kako bih joj mogla pružiti novi dom.
Ne zaboravimo da Tegan nije pričala sa mnom. Bit ćemo ona i ja u kući tišine. Mama
mi je predložila da ostavim Tegan nekoliko dana u Londonu dok ne uredim sve u
Leedsu, ali ne. Čak i kad se ona ne bi raspala pri pomisli da me nema pokraj nje, ja
nisam mogla bez nje. Ona je bila moja zadnja veza s Adele i nisam je mogla pustiti
razgovarala ona sa mnom ili ne.
Koraci na svijetlom drvenom podu natjerali su me da se uspravim i hitro obrišem suze s
očiju. Pročistila sam grlo i udahnula.
nastojeći iznova stvoriti privid spokoja koji sam prikazivala u javnosti zadnjih nekoliko
dana. Svi su mislili da sam jaka, hrabra i neo beshrabrena. Ali u stvarnosti, Kamryn
Matika je glumila. Glumila sam i svi su oko mene nasjeli. Zategnula sam ramena,
ispravila leđa i drugim dubokim udahom osjetila kako mi spokoj miruje mišiće.

-75-

Pompea

Neznatno sam se trznula osjetivši ruku u svojoj. Spustila sam pogled prema ruci,
malenoj, savršeno oblikovanoj i iznenađujuće hladnoj. Debeljuškasti ružičasti prsti
kojima sam se toliko divila kad se rodila. Začuđeno sam ih gledala iznenađena što joj
ruke nakon samo nekoliko sati izgledaju kao da je proživjela pedeset godina. Imale su
crtice na zglobovima i dlanovima, baš kao ruke odraslog čovjeka.
Pogled mi se podigao s Teganine ruke na njezino lice. Nagnute glave, gledala je gore
prema meni, a plave su joj kike visjele unatrag. Njezine velike plave oči gledale su
ravno u mene. Pokušala sam joj se nasmiješiti dok me proučavala. Otvorila je usta,
oblizala suhe usnice i progovorila, a slabašan joj je glasić podrhtavao svakom riječju
koja je iz njih izašla: "Jesi li ti moja nova mama?"
Potvrdno sam kimnula glavom. "Da, Ijubavi, jesam."

-76-

Pompea

"Zauvijek, dok nas smrt ne rastavi, amen?"

-77-

Pompea

DVANAESTO POGLAVLJE

Što misliš o svom novom domu?" upitala sam Tegan.
Sjedila je na samoj sredini moje krem sofe u traper haljini i bijeloj majici kratkih
rukava ispod nje. Modrice na njezinim rukama izblijedjele su pa je sada bez kompleksa
mogla nositi kratke rukave, a i meni se više nije plakalo zbog onoga što je preživjela.
Teganina plava kosa bila je povezana u kike, a u rukama je stiskala krpenu lutku imena
Meg koju je imala od svoje prve godine života. Meg je imala crnu vunenu kosu,
narančasto lice i tijelo, krupne smeđe oči okružene šiljastim trepavicama i
mornarskoplavu haljinu. I Megina je kosa gumicama bila povezana u kike.
"Smrdi", iskreno je odgovorila Tegan.
Djevojčica na sofi bila je u pravu. Stan mi je smrdio na ribu i ostalo smeće iz kante koje
se dan za danom raspadalo u miomirisne sastavne dijelove kao da je kivno radi toga što
je bilo zanemareno šest tjedana koliko sam bila u Londonu. Pogledala sam sobu. Stan
kao da je postao još neuredniji: papiri i časopisi razbacani po podu, izvrnuta cipela u
kutu, neotvorena rođendanska pošta nesigurno balansira na rukohvatu sofe.
"A zanemarimo li smrad?" rekla sam Tegan potiskujući kaos i sram negdje u pozadinu
uma.
Izraz Teganina lica kao da me pitao jesam li luda. Kako da zamisli da nema nečega
čega ima? To je kao da joj kažem da odleti na Mjesec.
" Čekaj ", rekla sam. Izašla sam iz dnevne sobe, uspentrala se preko torbi ostavljenih u
uskom dugom hodniku i ušla u kuhinju. Ustuknula sam od smrada. Bio je toliko
nesnosan da je mogao oljuštiti boju sa zidova, a iznad kante za smeće zrak se ljeskao na
kolovoškoj vrućini.
Zadržavajući dah, iznijela sam smeće van u veliku crnu kantu, vratila se i oprala ruke u
kupaonici. Ponovno me probo sram kad sam ugledala tragove paste za zube na slavini i
konac za zube prilijepljen na umivaoniku. Toj je neurednosti morao doći kraj, shvatila
sam dok sam brisala ruke bijelim ručnikom. Sad sam morala misliti na još nekoga i
urednost je umjesto rijetke pojave morala postati navika. Morat ću naučiti biti uredna.
Ponavljat ću mantru "postoji mjesto za sve i sve ima svoje mjesto" dok ne postane
dijelom moga života jednako kao pranje zubi. Vratila sam se u kuhinju i otvorila veliki
klizni pozor puštajući u sobu teški, ljetni zrak bez vjetra. Vonj će se ubrzo razići i
zamijenit će ga normalan miris stana.

-78-

Pompea

Na sofi, Tegan je radila ono što je radila jako dobro sjedila mirno i nijemo. Čekala.
Čekala da preuzmem vodstvo, da joj kažem što je sljedeće. Tragično je bilo to što ja to
zapravo nisam znala. Nisam još sve razradila. Život mi je postao popis stvari koje
moram preživjeti: identifikacija tijela, sprovod, preuzimanje Adeline imovine, povratak
u Leeds. Korak po korak, dok nisam precrtala zadnju stvar na popisu. I evo nas tu, u
Leedsu. To je ujedno značilo i da više nema plana. Nisam znala što sljedeće. Život, da.
Ali kako?
"Ovo će biti tvoja soba", kazala sam Tegan.
Pogledala je u sofu, pa natrag u mene. O čemu ti to pričaš? govorio je njezin izraz lica.
"Iznijet ćemo sofu, stavit ćemo je u smrdljivu kuhinju koja, nadam se, dotad više neće
smrdjeti. Nabavit ćemo ti krevet, možeš imati televizor. Ne ovaj televizor, jer je
prevelik. I njega ćemo staviti u kuhinju. Nabavit ćemo ti maleni televizor i
videorekorder da možeš gledati filmove. A zidove možeš obojiti u koju god boju želiš.
žao mi je, tapete ne možeš imati jer bi njihovo postavljanje završilo suzama kad sam
bila malena, moji mama i tata skoro su se razveli zbog postavljanja tapeta..." Tegan me
gledala kako nesuvislo brbljam. "Zato odluči koju boju želiš, ali izaberi onu s kojom
ćeš moći dugo živjeti, ne neku strašnu od koje ćeš imati noćne more. Ne kažem da ne
smiješ imati noćne more, smiješ, samo ne želim učiniti ništa što bi ih moglo potaknuti."
"Nego, vratimo se na sobu. Da. Obojit ćemo zidove, nabavit ćemo tepih ili nešto drugo
zbog laminata na podu. Izgleda lijepo, ali zna biti poprilično hladan ujutro. Iznijet ću
stol i staviti ga u svoju spavaću sobu. Trebao bi stati ondje. A kuhinja će nam biti i
dnevna soba i kuhinja. Na svu sreću dovoljno je velika. Kako ti to zvuči?"

Tegan je piljila u mene.
"Govorim li prebrzo?"
Stisnula je nos i usta i kimnula glavom, a kike su joj poskočile potvrđujući da sam
brbljiva budala.
Duboko sam izdahnula i bacila se do nje na sofu. "Oprosti", rekla sam. "Samo sam
htjela da se..." To je zvučalo kao da joj stvaram pritisak. Kao da govorim da nije u redu
ne bude li se odmah osjećala kao kod kuće. Kao da me uzrujala time. "Oprosti",
ponovila sam premda nije znala zašto se ispričavam.
Ujutro smo sjele na vlak za Leeds. Moji su se roditelji ponudili da nas odvezu, ali
odbila sam. Željela sam čist početak, da započnemo onako kako ćemo nastaviti živjeti
nas dvije same. "Bit će jednostavnije budemo li išle vlakom", rekla sam. "Možete nas

-79-

Pompea

doći posjetiti neki drugi put." Unajmila sam čovjeka s kombijem koji je krenuo prije
nas s Adelinim kutijama, našim najvećim torbama i svim ostalim što nismo mogle
nositi. Pojavio se pred mojom zgradom točno u trenutku kad je taksi koji nas je vozio s
kolodvora skrenuo
u moju ulicu. Kutije su se trenutačno nalazile naslagane dolje u zajedničkom hodniku
čekajući mjesto u stanu. Prije dvije godine kad sam se uselila, stan mi se činio golem,
ali otad sam skupila mno toga; knjige, CDove, videokasete, DVDove, časopise,
električne aparate, drangulije od kojih se nisam htjela rastati, pa je sada prostor
bio problem. Morat ću pronaći mjesta za nekolicinu stvari koje su ostale iza Adele. Kad
sam stigla u skladište, zaprepastilo me što je njezin odjeljak bio najmanji. Cijeli njezin
život, njezine trideset dvije godine, stale su u deset kutija. Većina ih je sadržavala stvari
koje je htjela ostaviti Tegan. Adele nikada nije bila hrčak, nikada nije sakupljala
drangulije i suvenire, a sad kad je više nije bilo, pobrinula se da zauzima samo onoliko
mjesta koliko je stvarno neophodno. Nije da je baš sasvim nije bilo tu. Imala sam njezin
pepeo u jednoj od mojih torbi. Nisam ga namjeravala rasuti, već pohraniti blizu nas
kako bismo Tegan i ja imale kamo otići položiti cvijeće ili je posjetiti.
"Sviđaju mi se prozori", tiho je prokomentirala Tegan. Na moju sreću, stan nije imao
samo velike sobe, nego i gotovo dva metra visoke klizne prozore u spavaćoj sobi i
kuhinji, te dva velika prozora u sobi koja će biti Teganina. Bili su predivni... No možda
predstavljaju opasnost?
Prestani brinuti, upozorila sam samu sebe. Tegan je dosad nekako uspjela izbjeći
ispadanje kroz prozor, zašto bi sada ispala?
"Hvala ti", odgovorila sam. "I meni se sviđaju. Nego, treba nam hrane i još nekih
sitnica, na primjer nova četkica za zube, šampon za kosu i neke stvari za tebe, pa što
kažeš da odemo u kupnju? Kako ti to zvuči?" "Sviđa mi se ta ideja", rekla je Tegan
svojim slabim glasićem.
"Nisi umorna od puta?" Bile smo u stanu samo nekoliko minuta, ali htjela sam izaći.
Neprestano kretanje sprečavalo me da razmišljam o tome što bi moglo krenuti krivo, što
smo izgubile i što ova situacija doista znači.
"Ne", nasmiješila se, "nisam umorna."
"E, baš sam to htjela čuti."

Urota. Tu je postojala nekakva urota.
Šamponska urota. Tko bi znao da ima toliko različitih šampona?

-80-

Pompea

Šetala sam goredolje po prolazima supermarketa tražeći šampon za Teganinu kosu i
otkrila da postoji gomila šampona. Kako sam ja svoj šampon nabavljala u frizerskom
salonu u Roundhayu gdje sam ravnala kosu svakih šest tjedana, nikad nisam prolazila
kroz ove police nikad nisam morala znati kakve vrste šampona postoje za svijetlu kosu
i koji su od njih dobri za kosu djevojčice. Pregledavajući police, primijetila sam većinu
bočica pomodnih naziva kojih sam se sjećala iz televizijskih reklama za odrasle. Sadr-
žavali su keramide, voćna ulja i druge stvari o kojima nisam ništa znala. Hoće li biti
dobri za dječju kosu? U hotelu sam upotrebljavala bočice šampona koje je sobarica
ostavljala svako jutro, ali nisam bila sigurna je li to dugoročno dobro za Teganinu kosu.
A ni moj šampon vjerojatno nije bio dobar za njezinu kosu. Kad smo živjele zajedno i
kad bi ostala bez svog, Adele mi je često znala maznuti šampon, ali to se nije događalo
prečesto. Uostalom, Adelina je kosa bila kovrčava i jaka i trebalo joj je puno
hidratacije, tako mi je rekla. Teganina je kosa bila sasvim ravna, a svaka vlas tanka i
lomljiva poput osjetljivih svilenih niti. Nisam je htjela oštetiti i zamijeniti bujnu glatku
svilenu grivu ptičjim gnijezdom slamastih pramenova.
Zašto mi Adele nije rekla takve stvari? pomislila sam dok se u mene uvlačio nemir. Hoće li
to biti stvar koja će razbiti moj prividan spokoj? Ne identifikacija tijela, ne sprovod, ne
preuzimanje urne s Adelinim pepelom, nego nesposobnost pronalaženja odgovarajućeg
šampona.
Premda se nije radilo samo u šamponu. Predstavljalo je mnogo više, koliko malo znam
o svojoj mladoj štićenici. Nisam imala pojma što joj se sviđa, a što ne. Koje televizijske
emisije ne želi propustiti, a bez kojih bi mogla živjeti do kraja svog života. Na koju je
hranu alergična, a koju ne želi jesti jer je jednostavno ne voli. Stvari i izjave zbog kojih
će planuti. Proizvode koji su dobri za njezinu kosu. Tegan je bila cijeli jedan kozmos
misli, osjećaja, potreba i želja kojima ja nisam imala pristupa.
Naslonila sam se na kolica predočavajući si kako prevrćem police u potrazi za nečim
što će joj odgovarati, a svaka sekunda koja je prošla raspirivala je plamenove
nesigurnosti koji su gorjeli u meni. "Sjećaš li se koji si šampon prije koristila?" upitala
sam Tegan koja je stajala pored mene čvrsto držeći Meg. Podigla je pogled prema meni
i niječno odmahnula glavom.
Kako je moguće da je to toliko teško? upitala sam samu sebe.
Pa to je samo šampon. To je doslovno samo šampon. Trebala bih jednostavno odabrati
jedan i završiti s tim. Ali za sebe ne bih "jednostavno odabrala jedan". Trebale su mi
godine da pronađem odgovarajući šampon pa bih isto poštovanje trebala iskazati i

-81-

Pompea

prema Tegan. Saberi se, Matika, to je samo šampon, uplela sam se u vlastiti unutarnji
monolog.
Krajičkom oka ugledala sam prodavačicu kako nam se približava. Bila je mlađa od
mene, nije izgledala kao da ima djece, ali je imala ravnu kosu slične blijedoplave
nijanse poput Teganine. Možda bi me mogla usmjeriti. "Ispričavam se", rekla sam
zakoračivši pred nju.
Njezine sitne smeđe oči ostale su neprijateljski raspoložene unatoč osmijehu koji joj se
pojavio na licu kad je upitala: "Da, gospođo?"
"Možete li mi, molim vas, pomoći? Pokušavam pronaći odgovarajući šampon za dječju
kosu", pokazala sam na Tegan koja se po dužnosti nasmiješila, "pa bih vam bila
zahvalna ako biste mi rekli koji je najbolji?"
"O, ovaj..." rekla je počevši pregledavati police.
Prije no što je stigla odgovoriti do kraja, glas se ubacio: "A ti ne znaš?"
Pogledale smo prema mjestu s kojeg je dopirao, a žena majčinskog izgleda, četrdesetak
godina stara, okruglasta tijela, odjevena u košulju i suknju na cvjetove zurila je u nas.
"Oprostite, meni govorite?" upitala sam.
"Da. Zar ne znaš koji šampon trebaš kupiti?"
Što se to tebe tiče? pomislila sam. "Pa, nikad ga prije nisam kupovala", odgovorila sam
pokušavajući se suzdržati da ne budem izravno otresita. Okrenula sam se natrag
trgovkinji isključujući nametljivicu iz razgovara.
"Zašto niste pitali poslodavca prije nego što ste izašli u kupnju?" nastavila je žena
zanemarujući činjenicu da sam je isključila iz razgovora.
Na trenutak sam je ignorirala dok u glavi nisam obradila što je rekla. Okrenula sam se
prema njoj. "A zašto bih direktora marketinga pitala o dječjem šamponu?" upitala sam
mršteći se.

"Njezini roditelji sigurno znaju koji šampon koristi."
Najednom je sve postalo jasno. Crnkinja s malom bijelom djevojčicom može značiti
samo jedno: da sam dadilja. Izgledam li ja kao dadilja? Pogledala sam se; na sebi sam
imala vrećaste mornar skoplave traperice, crvenu majicu izrezanih rukava i "lađa"
izreza, crne tenisice i na leđima crni kožnati ruksak. Onaj tko me ne poznaje, na prvi
pogled ne bi pomislio da sam uspješna tridesetdvogodišnja marketinška menadžerica.
To je istina. Međutim, svatko tko me pogledao ne bi pomislio da imam narav za dadilju.
Više ljudi mi je reklo da djelujem hladno i da im dobroćudnost ne pada na um kad

-82-

Pompea

pomisle na mene. Pa, tko bi meni platio da mu čuvam dijete? Uostalom, zašto joj ja ne
bih mogla biti roditelj? Zašto me ova žena pogledala i smjesta pomislila da sam dadilja?
Mogla bih biti Tega nina pomajka.
"E pa, ne znaju", procijedila sam kroz stisnuta usta. Trgovkinja se plaho povukla,
možda kako bi dovela čuvara u slučaju da se svađa pretvori u fizički sukob, ali
vjerojatnije je da se nije htjela naći u unakrsnoj vatri počnemo li se gađati bočicama
šampona.
"Gdje su njezini roditelji?" upitala je žena kao da od mene očekuje da ću spontano
priznati da sam otela dijete koje stoji pokraj mene samo zato što je ona zatražila
objašnjenje.
"Što se to tebe tiče?" rekla sam mirno, premda mi se kroz riječi provlačio potočić
jarosne pakosti.
"Što radiš s tim djetetom?"
"Ako baš moraš znati", odbrusila sam joj, "ona je moje dijete, ja sam joj roditelj."
"Ti?"
"Da, ja."
"Znaju li njezini roditelji da se pretvaraš da je tvoja kći?" žena je podigla glas privlačeći
pozornost na nas. Ostali su kupci istog trena namjestili radare pretvarajući se da gledaju
pelene, vatu, dječju branu i bočice, a zapravo nas pomno gledajući.
"Ne pretvaram se ja ništa", siknula sam na nju.
"A što onda radiš?" rekla je jednako glasno.
Što radim? Svim se snagama borim da izađem na kraj sa svim ovim, eto to radim. Dajem sve od
sebe da se ne slomim i ne rasplačem jer ne mogu pronaći odgovarajući šampon. Jedva se
uspijevam zaustaviti da svake večeri ne otvorim bocu votke i napijem se do zaborava sve dok
moja najbolja prijateljica nije mrtva, moj zaručnik nije preljubnik, a ja živim u Londonu kao
regionalna voditeljica marketinga tvrtke kojoj sam dala sedam godina svog života.
Tegan me cukala za traperice malo iznad koljena dok nisam spustila pogled prema njoj.
"Ovaj mi se sviđa", rekla je dižući prema meni bočicu šampona jarko narančaste boje.
Nisam ni primijetila da je odlutala. Uzela sam bočicu i, svjesna da me svi u prolazu
gledaju, dala si vremena da pročitam što na njoj piše. Nisam čitala s razumijevanjem
niti sam čitala sastojke, samo nisam htjela dopustiti da budem zaplašena. Ni od koga
neću pobjeći i sakriti se, bez obzira koliko to željela. Široko sam se osmjehnula Tegan
koja mi je, začudo, uzvratila osmijehom prije nego što sam šampon spustila u kolica.

-83-

Pompea

Ženino pitanje "A što onda radiš?" još je uvijek visjelo u zraku. Okrenula sam se prema
njoj i slatko se nasmiješila.
"Što radim? Kupujem šampon."
Tegan je gurnula svoju ruku u moju i, gurajući kolica, velikim koracima i visoko
uzdignutih glava izašle smo iz proreda.
Srce mi je užurbano nabijalo u grudima glasno odzvanjajući u ušima. To će se često
događati sljedećih tjedana, mjeseci i vjerojatno godina. Neupućeni će se pitati što sam
ja Tegan, neće smjesta povjerovati da sam njezina zakonska starateljica, njezin
"roditelj". Otkako sam poslala dokumentaciju za Teganino posvojenje, otkrila sam da
je neću moći tako lako posvojiti. Trebat će mjeseci, možda i godine. Morala sam proći
kroz cijeli niz službenih zavrzlama, ispuniti brdo formulara, iznijeti masu osobnih
podataka svakom neznancu koji to zatraži i opet, sve to možda neće biti dovoljno.
Međurasna posvojenja bila su vrlo, vrlo rijetka, osobito kad crnkinja usvaja bijelo
dijete. Ali morala sam to učiniti.
Kad je Teganin plač jenjao onog dana u hotelu dok je stajala mlitava i bespomoćna u
mom naručju saznavši da joj je majka otišla u raj, doživjela sam trenutak prosvjetljenja.
Postojao je način da nadoknadim Adele što nisam bila uz nju na kraju, što joj nisam
pomogla, a mogla sam. Postojao je način da dokažem Tegan da me zbilja ima morala
sam je posvojiti. Ne tek preuzeti brigu o njoj ili biti njezina zakonska starateljica, nego
je učiniti dijelom moje obitelji. Biti joj majkom, kao što je Adele htjela. Međutim, na
temelju onoga sam dosad saznala, možda mi to neće dopustiti.
"Mama Ryn", rekla je Tegan zbog čega sam naglo iskočila iz misli u koje sam bila
uronjena. Namrštena, spustila sam pogled prema njoj.
"Kako si me nazvala?"
"Mama Ryn", ponovila je Tegan kao da sam luda i kao da me svaki dan zvala "mama",
a ne teta Ryn kako me zvala većinu svog života.
"Zašto si me nazvala >mama<?" upitala sam.
Njezino se lišće na trenutak zgrčilo kao da će briznuti u plač. "Rekla si da si moja nova
mama", prošaptala je dok su se njezine kraljevskoplave oči punile suzama, a glas
optuživao da sam joj lagala.
Spustila sam se na njezinu visinu moleći je da se ne rasplače. Zadnje iskustvo s
njezinim plačem bilo je mučno i objema nam je zadalo psihičku bol. Trebali su nam sati
da se smirimo. Nisam željela da joj se usred supermarketa slomi srce zbog nečeg tako
trivijalnog poput ovoga. "Jesam", uvjeravala sam njezino blijedo lice, pomilovala joj

-84-

Pompea

kosu i pokušala je smiriti osmijehom.
Niječno je odmahnula glavom: "Ali ti nisi moja prava mama. Moja prava mama je
otišla u raj i neće se vratiti."
U grlu mi se stvorila knedla. "Tako je", tiho sam se složila.
"Onda mi više nisi teta Ryn."
"Valjda nisam."
"Sada si mi mama Ryn", zaključila je. Zadivila me njezina moć zaključivanja,
dokazivala je koliko je bistra. To u vezi nje nisam zaboravila. Već je s tri godine
iznosila dobre razloge ne bi li promijenila vrijeme odlaska u krevet.
"Dobro, ja sam mama Ryn. Sto si me htjela pitati?"

Tegan je šmrcnula i obrisala jedno suzno oko naličjem dlana: "Mogu li..." progutala je.
"Mogu li dobiti čokoladu?"
"Da, ali samo ako pojedeš i sve povrće." Odgovorni odrasli trebaju govoriti takve
stvari, zar ne?
Osmijeh je iznenada ozario njezino srcoliko lice. Odmahnula je glavom: "Ali nemamo
povrće", zahihotala se pokazujući na hranu u našim kolicima.
Odlučila sam da danas nećemo kupiti povrće. Prošlo je toliko vremena otkako sam čula
kako joj iz grla dopire prigušeno hihotanje i vidjela osmijeh razvučen na njezinu licu da
nije bilo šanse da sada forsiram povrće. "Uhvatila si me", složila sam se osmjehujući se.
"Danas nema povrća. Ali od sutra počinjemo zdravo jesti, dobro?"
Potvrdno je kimnula glavom. Potom, prije nego što sam uspjela ustati, zagrlila me
rukama oko vrata, kratko stisnula, pa pustila. Vratila se na svoje mjesto pokraj kolica i
stajala ondje zibajući Meg objema rukama i zureći u daljinu kao da me uopće nije
zagrlila.
Uspravljajući se, prisjetila sam se jedinog puta kada sam bila na brodu, kada sam se
držala za ogradu osjećajući kako mi se utroba bućka u otopini žuči i rasola. Ta mi se
strahovita mučnina ponovno digla i spustila u želucu. Što ćemo učiniti ako mi ne budu dali
da je posvojim?

-85-

Pompea

TRINAESTO POGLAVLJE

Prije nego što sam dobila Delinu čestitku, otišla u London i naslijedila Tegan, moj se
život svodio na posao. Samo posao. On mi je pomogao da ne poludim kad sam se
preselila u Leeds.
Po zanimanju sam bila nacionalna voditeljica marketinga robne kuće Angeles, lanca
koji je započeo s radom prije stotinu godina kao trgovina galanterije u Leedsu i sjedište
je još bilo ondje, a ne u Londonu. Imali smo trgovine u svim većim gradovima, a
dugoročni nam je cilj bio preuzeti najveći britanski lanac robnih kuća John Lewis. S
radom sam započela u Londonu kao pomoćnica regionalnog voditelja marketinga i
dospjela na sadašnji položaj zamjenice direktora marketinga cijele tvrtke. Moj posao:
vođenje specijaliziranog časopisa kuće Living Angeles. Ja sam radila sve, od odabira
mjesečne teme, do odobravanja tekstova koji će biti objavljeni. Pomogla sam ga urediti
glavnom direktoru marketinga Tedu Payneu i dva mjeseca uoči mog nevjenčanja
trebala provesti mjesec dana u Leedsu koordinirajući njegovo pokretanje. Nakon što
sam ostavila Natea i Adele, pitala sam Teda mogu li dobiti mjesto nacionalne vodite-
ljice marketinga koje mi je nudio otkako smo se upoznali. Kad je pristao, usudila sam
se pitati i bih li otkazni rok mogla odraditi u Leedsu.
Zadnjih nekoliko godina, časopis je od godišnjaka prerastao u mjesečnik. Opseg posla
mi se utrostručio, ali nije mi smetalo. Posao je bio moj život.
Kad sam konačno kupila stan u Horsforthu, predgrađu Leedsa, tri mjeseca po odlasku iz
Londona, morala sam samu sebe tjerati da se iz večeri u večer vračam u njega. Cijeli
sam svoj život živjela s ljudima: sa svojom obitelji, s Adele pa s Nateom. Jeka trajno
praznog stana bilo je nešto na što sam se morala psihički pripremati svaki put kad sam
odlazila iz ureda. Doimao se prevelikim za mene. Nisam dobro pazila kad sam ga
kupila. Prostrana kuhinja koja je imala visok zaobljeni strop bila je duga sedam i pol
metara, ali činilo se da se pruža kilometrima. Dnevna i spavača soba bile su iste, ne
dulje od četiri metra, ali bile su depresivno prostranstvo u kojem sam boravila samo ja.
Te večeri kad sam napokon dobila ključeve svoga novog stana, sjela sam na pod
dnevne sobe i osjetila kako me obuzima strava. Stan je bio nenamješten jer se nisam
sjetila kupiti namještaj, zidovi su bili obojeni u nijansu bijele koju sam mrzila, ali
najužasnije od svega bila je tišina. Imala je onaj tamni oblik kojeg si se kao dijete
uvijek bojao vani u mraku iza prozora svoje sobe. Čudovište u ormaru. Ono nešto

-86-

Pompea

bezimeno što živi ispod stepenica. Nisam bila stvorena za život u tišini i samoći. Nisam
bila stvorena za to. Strava se preobrazila u suze, a ja sam se pognula naprijed. Bila sam
posve sama u ogromnom stanu. Morala sam početi ispočetka.
Znala sam da u tom trenutku imam dva izbora: popustiti pod pritiskom svega toga ili
provoditi što više vremena na poslu. Mjesecima nisam vidjela stan danju. Odlazila bih
na posao u sedam ujutro i odlazila s njega oko deset navečer, a tada bih bila preumorna
za bilo što drugo osim da se uvučem u krevet. Radila sam čak i vikendima samo kako
ne bih morala biti sama u stanu.
Dakako, kako se vrijeme vuklo, smanjila sam manijakalni rad i stekla nekolicinu pravih
prijatelja na poslu. Jedna od njih bila je Betsy Dawali s kojom sam dijelila stakleni
ured. Drugi je bio moj šef, Ted Payne. S Tedom sam bila bliža nego s ikim drugim na
poslu.
Ted je imao pedesetak godina i bio jedan od onih starijih muškaraca kojeg su uredna
sijeda kosa, istaknuta donja čeljust i glatko lice gotovo bez ijedne bore činili iznimno
privlačnim. Nije stvar bila samo u izgledu. Njegova nepokolebljiva pristojnost i smiren,
izravan način govora činili su Teda nevjerojatno seksipilnim.
Kada me došao posjetiti one večeri našeg povratka u Leed, na sebi je imao skupo
besprijekorno izglačano tamnoplavo odijelo, bijelu košulju i crvenu kravatu. Sjeo je na
moju sofu piljeći u čašu bijelog vina. Uništio je svoj svakodnevni uredni radni izgled
olabavivši kravatu i provukavši ruku kroz svoju sijedu kosu. Međutim premda je
opustio vanjštinu, iznutra je bio nemiran otkako je ušao. Nije me gledao u oči i spustio
je pogled čim je iz moje ruke uzeo čašu bijelog vina slabašno se osmjehujući. Sjela sam
s čašom vina na svoju veliku crvenu vreću za sjedenje i promatrala kako izbjegava
gledati u mene.
Nije mi bilo drago vidjeti ga takvog. Uvijek je bio čvrst i jak, nikad neizravan i napet. U
svakoj situaciji uvijek je znao što treba učiniti. Ted je bio taj koji je sve uredio kad sam
zatražila šestomjesečni neplaćeni dopust kako bih se mogla brinuti o Adele. Zamisao da
tri dana u tjednu radim od kuće bila je njegova. Kad sam ga nazvala nakon što je Adele
umrla kako bih mu rekla da ću usvojiti dijete, dogovorio mi je slobodne dane za
žalovanje i porodiljni dopust.
Ted je podigao glavu dugo me proučavajući. "Kamryn", započeo je, a ja sam zadržala
dah bojeći se onoga što će reći. "Imam novosti. Nisam htio da brineš dok te nije bilo.
Ja... ja odlazim." Čaša mi je skliznula iz ruke pa sam je čvršće stisnula kako ne bih
prolila vino po tepihu. Napuštao me, odlazio je iz mog života. Te dove tamne oči

-87-

Pompea

gledale su u moje mnogo dulje nego što je bilo potrebno ima tu još nečeg. Nečeg
konačnog. "Zašto imam osjećaj da te više nikad neću vidjeti?" oprezno sam upitala.
"Ava i ja selimo u Italiju. Počet ćemo ispočetka ondje."
Ne odlazi samo s posla, odlazi iz zemlje. "Pa to je... sjajno. Oprosti, znam da zvuči
neistinito, ali nije. Zbilja mi je drago zbog tebe, ali istodobno mi je žao zbog mene.
Nedostajat ćeš mi."
"Nećeš ni primijetiti da me nema", rekao je uza smijeh.
Ja se nisam smijala. Ted je znao koliko mi znači.
Otkako smo se upoznali prije šest godina radeći na projektu u Londonu, Ted mi je
nudio mjesto svoje zamjenice. Premda je znao da živim u Londonu, ponudio mi je
posao govoreći; "Jednog dana, Matika, jednog ću ti dana dodijati i prihvatit ćeš."
Nešto malo više od dvije godine kasnije, tri dana nakon što sam saznala za Natea i
Adele, pozvala sam se na njegovu redovitu ponudu i pitala ga je li mjesto još slobodno.
Bio je šokiran. Vidjelo mu se na licu. Slabo se namrštio, ali nije mi postavljao pitanja.
Samo mi je rekao da podnesem službenu zamolbu i gotovo mi smjesta dao posao. Kad
sam zakoračila u svoju novu ulogu, pokretali smo Living Angeles i često zajedno
provodili noći radeći dokasna, naručivali hranu u ured, a poslije bi me pratio do mog
hotela.
Jednog petka navečer otpratio me do hotela, poželio mi ugodan vikend i ostavio pred
recepcijom. Otišla sam u sobu koja mi je bila domom dok sam kao tražila stan i u
mraku sjela na rub kreveta. Uplašena i sama, ne mogavši ništa drugo osim stiskati ruke.
Nekoliko minuta kasnije, na vratima se začulo kucanje. Nisam se odmah javila, jer
jedva da sam se mogla pomaknuti. Bio je Ted.
"Kamryn", rekao je lica naboranog brigom, "jesi li dobro? Zadnjih nekoliko tjedana bila
si neraspoložena, ali danas se činiš još neraspoloženijom... Što je?"
"Sutra je dan mog vjenčanja", priznala sam. Breme toga osjećala sam većinu tjedna.
Sutradan sam se trebala udati za Natea. "Sutra sam se trebala udati."
Sakrio je iznenađenje iza izraza duboke zabrinutosti tiho prozborivši: "O, Kamryn."
Kimnula sam glavom. "Ali gotovo je. Ne udajem se. Sama sam."
Primio me u svoje naručje i srušila sam se u njegovu zagrljaju. Doveo me do kreveta i
ležao pored mene cijelu noć držeći me zagrljenu i milujući mi kosu, dok su se
izmjenjivali tišina i tihi jecaji. Ujutro sam pogledala prema njemu da mu zahvalim i
zatekla ga kako me snažno gleda istim onim pogledom punim duboke zabrinutosti koji
je imao na licu kad sam otvorila vrata. Šutnja i razumijevanje rasli su među nama, a

-88-

Pompea

zatim je nagnuo glavu i poljubio me. Poljubio me, a ja sam odlučila prihvatiti poljubac.
Znala sam da je oženjen i da on i njegova žena Ava, premda su odnedavno razvedeni,
razgovaraju o tome da se ponovno pomire, ali ipak sam odlučila pristati na to što se
zbiva. Bila sam umorna od toga da se osjećam izgubljenom, od boli i samoće koje sam
osjećala proteklih tjedana, htjela sam osjetiti nešto drugo. Bilo što drugo. Makar
nekoliko minuta. Makar to samo zakompliciralo moje probleme. Posegnula sam za
dugmetom njegove košulje, ali zaustavio me. "Ja, ja..." mucao je. "Oprosti. Pomirio
sam se s Avom. Oprosti."
Laknulo mi je. Riješila sam se brige. Nisam bila sigurna bih li se mogla upustiti u seks,
a sada, hvala bogu, nisam morala. Ponovno me primio u svoje naručje i rekao da će
ostati dokle god ga trebam. Proveli smo većinu subote ležeći u krevetu i čak sam
zaspala. Otišao je u nedjelju i, premda više nikad nismo spomenuli tu noć, bili smo
bliskiji. Vidio je moju slabu stranu, a ja sam tu istu njegovu stranu vidjela šest mjeseci
kasnije kad ga je žena opet ostavila, gledajući ga kako se cijelu noć opija i pobrinuvši
se da sigurno stigne kući. Naše se prijateljstvo temeljilo na uzajamnoj podršci. Kada
ode, uvijek ću primjećivati da ga nema.
"Znači, uspjet ćete, ti i Ava?" upitala sam.
"Apsolutno."
Zabrinut izraz lica poricao je uvjerljivost njegova odgovora. "To je ono što želiš, zar ne,
Tede?" upitala sam zabrinuta da ga je na tu odluku nagovorila njegova žena. Ostavljala
ga je nekoliko puta u dvadeset godina njihova braka, ali uvijek bi je primao natrag jer,
kako je rekao: "Volim je."
"Da, Kamryn, to je ono što želim."
"Pa, što se zbiva? Što mi želiš reći?"
"Nema lakog načina da se to kaže..."
"Onda samo reci."
"Već su našli čovjeka koji će me zamijeniti. Zadnjih nekoliko tjedana uvodim ga u
posao."
Čaša s vinom ponovno mi je skliznula iz ruke. "Hoćeš reći da mi nije dana čak ni
mogućnost da se prijavim na to mjesto? Misle da nisam tome dorasla?"
"Ne radi se o tome, Kamryn, znaš da ne možeš raditi taj posao sad kad imaš dijete. Ne
možeš raditi do kasno u noć i putovati u London i Edinburgh."
Ogorčenje je poput vala vrućine krenulo iz mojih stopala probijajući se naviše kroz
moje tijelo do samih vrhova kose. "Zato znači? Zato što imam dijete?"

-89-

Pompea

"To nitko nije službeno rekao. Žele nekoga novog, nekoga tko će moći raditi ne
obazirući se na satnicu, nekoga s novim pogledom na našu marketinšku strategiju, tko
će napraviti velike promjene. Ti to ne možeš budeš li morala odlaziti na vrijeme svaku
večer, to znaš i sama, Kamryn."
"Ovo se ne bi događalo da sam muškarac, zar ne? Nitko ne prosuđuje muškarčevu
predanost poslu kad postane otac. Muškarac može raditi koliko god treba i opet se na
njega gleda kao na dobrog oca jer priskrbljuje za svoju obitelj, a može i odlaziti s posla
na vrijeme svaku večer a da njegov šef ne dovodi u pitanje njegovu predanost poslu i
naprosto ga smatra dobrim ocem koji želi provoditi vrijeme sa svojom djecom. Ako si
muškarac, dobivaš u oba slučaja."
"Svi mi donosimo odluke, Kamryn", mirno je izjavio Ted neuzrujan mojom
govorancijom. "Ne govorim da je to što su učinili u redu, ali bi li zbilja željela
propustiti vrijeme s Tegan? Samo će jednom biti dijete, zar želiš to propustiti?
Pogotovo uzimajući u obzir da je upravo izgubila majku i da će te trebati. Kako bi se
osjećala da sate koje si mogla provesti s njom protratiš na posao?"
Premda je muškarac u plavom odijelu imao pravo, ljutnja je i dalje tutnjala mojim
žilama. "To je trebala biti moja odluka. Naposljetku, riječ je o mom životu. Ljuti me što
nisam imala čak ni mogućnost da se prijavim, da dokažem da sam dorasla. Tko su oni
da donose odluke o mom životu? Radim za Angeles sedam godina i to mi je hvala? Što
si oni zamišljaju tko su? Sto misle tko sam ja? Zar misle da ću to prihvatiti samo tako,
bez borbe?"
"Dokaz koliko te poštuju i vole u tvrtki je taj što su ti bili voljni dopustiti da radiš iz
Londona, dali su ti sve ovo vrijeme za žalovanje, a onda još i porodiljni dopust",
argumentirao je Ted.
"A upravo ih je to i upozorilo na činjenicu da su mi se prioriteti možda promijenili."
Otpila sam gutljaj vina, zadržala ga u ustima dopuštajući da mi se trpka aroma blijede
tekućine uvuče u okusne pupoljke prije nego što sam ga progutala. "Bože, kako sam
ljuta", rekla sam i cijelo mi je tijelo klonulo zbog predaje. Stvar nije bila samo u poslu,
nego u osjećaju nemoći koji mi je preplavio život. Sve je izmaknulo kontroli. Prvo
nisam mogla učiniti ništa da spriječim Adele da... ode. Onda nisam spriječila Teganino
mučenje u kući njezina djeda i bake. Na silu sam gurnuta u majčinstvo, a sada još i moj
posao, jedino što me držalo psihički zdravom, jedino na što sam se mogla osloniti da će
ostati konstanta u mom životu. I to mi je oduzeto. Više nisam bila gospodarica vlastite
sudbine. Okolnosti su rasturile sve moje savršene planove. Nisam imala kontrolu ni nad

-90-

Pompea

jednim dijelom svog života. I nisam čak ni smjela prigovarati zbog toga. Nisam smjela
reći nikome kolika mi je nepravda nanesena, koliko je sve bilo nepošteno, morala sam
trpjeti i šutjeti po dobrom starom britanskom običaju.
"I kakav je taj novi direktor marketinga?"
"Luke Wiseman? Ambiciozan je", diplomatski je izjavio Ted. Postalo je još gore.
"Došao je preko agencije za pronalaženje kadrova." I gore. "Prije je radio u jednoj
konzultantskoj firmi." I gore. "Diplomirao je na Harvardskoj poslovnoj školi. Pun je
ideja, a upravo to treba Angelesu."
"Valjda si u pravu."
Ted se naslonio, opušten sada kad mi je priopćio nezgodnu vijest o mom poslovnom
životu. "Kako roditeljstvo?" upitao je zainteresirano. Ted i Ava nisu imali djece i
upravo im je neplodnost uništila brak. Ava nije mogla ostati trudna, a protivila se
posvojenju, ali je željela da Ted ima djecu pa ga je uvijek iznova ostavljala kako bi
pronašao neku drugu.
"Dobro je", rekla sam. Nisam mogla reći Tedu koliko se mučim. On bi dao sve da bude
na mom mjestu, da bude roditelj, da ima usnulo dijete u drugoj sobi znajući da će se
brinuti za nj.
"Znači li to >dobro< da se jedva snalaziš?"
"Ne, nije tako loše. Samo imam hrpu drugih stvari s kojima se moram nositi."
"Teganina majka?"
"Da, između ostalog."
"Želiš li razgovarati o tome?" Njegove smeđe oči bile su protkane istom onom
zabrinutošću koju je pokazao one noći kad smo se poljubili.
"Da budem iskrena, ne. Pričaj mi o svojim planovima o preseljenju u Italiju i,
najvažnije, kad mogu doći u posjet."

Nekoliko sati kasnije, dok ga je taksi čekao ispred vrata, ispratila sam ga van i izmijenili
smo kratak, prijateljski zagrljaj.
"Bit ćeš dobar roditelj", rekao je Ted dok smo se razdvajali. Uzvratila sam mu slabim
smiješkom. "Hvala."
"Hoćeš, znam da hoćeš. Imam povjerenja u tebe."
"Hvala, šefe. Vidimo se za koji tjedan."
"Da, vidimo se." Krenuo je niza stube pa zastao. "O", rekao je i okrenuo se. "Zaboravio

-91-

Pompea

sam ti reći da te tražio netko dok si bila u Londonu. Veoma prijazan mladi muškarac.
Htio je znati ideš li na sprovod. Kako se ono zvao?" Ted je pucnuo prstima poku-
šavajući se prisjetiti imena. Nije se morao truditi, znala sam točno što će reći.
"O, da, Nathaniel Turner.

-92-

Pompea

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Moji zidovi. Moji predivni zidovi nijansirane bijele s natruhom krem boje.
To me boljelo najviše od svega. Zidovi. Zidovi. To što sam ostala bez dnevne sobe nije
bilo tako strašno nisam je sama zidala. Gubitak zidova na čije sam ličenje potrošila sate
i sate, e to je boljelo. Učinila sam cigle i žbuku svojima ličivši te zidove. A sad će sve
to otići.
Tegan je stajala s četkom u jednoj ruci, kanticom crvene boje u drugoj, tenisicama na
nogama, i mješavinom sreće, uzbuđenja i bojazni na svom malom lišcu. Omotala sam
joj plavobijeli šal oko glave da joj zaštitim kosu. Bila je zabrinuta za svoju ružičastu
majicu dugih rukava i plave traperice koje je odjenula za ličenje, ali uvjerila sam je da
odrasli to nose kada uređuju. Samo kako bih joj to dokazala, oprašila sam svoju staru
opravu za uređivanje: tamnoplave vojne hlače, ružičastu majicu kratkih rukava i
žutobijeli šal koji sam namjeravala omotati oko glave.
"Stvarno smijem bojiti po ziđu?" opet je provjerila Tegan.
"Aha, kojom god bojom želiš."
Jučer smo otišle u trgovinu "Uradi sam" i kupile gomilu šablona životinja, zvijezda,
mjeseca, sunca, dupina, riba i boja - crvenu, plavu, smeđu, žutu i zelenu. To je bilo
neznatno jeftinije nego ponovno ličiti cijelu sobu. Ne toliko financijski gledano, koliko
će biti korisno u smislu mog vremena i mojih živaca.

"Mogu li tamo staviti ribu?"
Pokazala je na prostor ispod prozora. Morala sam leći na pod kako bih prefarbala staru
boju na zidu ispod te prozorske klupice. Sad će ga resiti riba. "Kojom bojom ćeš je
obojiti?"
Pogledala je u otvorenu kanticu crvene boje koja je isparavala u vrućoj sobi. Prozori su
bili širom otvoreni, ali platneni se zastori krem boje koji su visjeli na njima nisu micali
jer u zraku nije bilo ni najslabašnijeg komešanja vjetra. "Crvenom."
"Pa hajde onda", rekla sam. Uzela sam šablonu ribe, pričvrstila je za zid ljepljivom
trakom i zakoračila ustranu da umjetnica obavi svoj posao.
Tegan me još jednom pogledala da potvrdi kako je u redu bojiti po zidu i povukla potez
kistom posred šablone. Svaki njezin potez kista bio je kratak i tupast, plašljiv i

-93-

Pompea

neodlučan, brižljivo izveden da ne bi prešla rubove šablone, sve dok riba nije bila
ispunjena bojom.
Riba je na zidu izgledala izgubljeno. Usamljena mrlja boje u širokom oceanu krem
bijele.
"Dobro, tko je sljedeći?" upitala sam.
"Slon", odlučila je Tegan.
"Kojom bojom?"
"Plavom?"
"Ako dama želi plavu, dobit će plavu." Spustila sam se na koljena, uzela odvijač,
umetnula ga pod poklopac kante s plavom bojom, podigla ga i otvorila je. Duboka je
tamnoplava boja zaljeskala pred mojim očima. Pažljivo sam spustila poklopac na
novinski papir koji je prekrivao pod.
Dok je Tegan bojila slona, otišla sam do linije i uključila radio. Pronašla sam
radiopostaju s lako slušljivom glazbom koja će pristajati uz sunce koje se ulijevalo kroz
otvorene prozore i topao, vlažan zrak. Kad sam otvorila prozor, zapanjilo me koliko je
zrak bio mirisan i zatvorila sam oči udišući vanjski svijet. London, ma koliko sam ga
voljela toliko da nikome nisam dopuštala da ga blati preda mnom bio je zasićen
brzinom života. Mahnita užurbanost glavnoga grada kao da je prljala zrak. Leeds je bio
grad, ali bez mahnitosti.
Krenuli su početni akordi Solsbury Hilla Petera Gabriela pa sam još malo pojačala zvuk
koji je ispunio sobu i stan. Sinoć dok je Tegan spavala u mojoj sobi, sav sam namještaj
pomaknula na sredinu sobe. Rastavila sam radni stol i spustila iMac na pod u kut moje
spavaće sobe. Stare bijele i krem plahte prekrivale su namještaj. Pogledala sam prema
Tegan čije je majušno tijelo bilo pogrbljeno prema naprijed, napeto, dok je pažljivo
bojila svog slona. Prije sam mogla osjetiti negoli vidjeti usredotočenost na njezinu licu.
Mogla sam zamisliti njezin maleni jezik kako izviruje između ružičastih usana,
namrštene obrve, stisnute oči u koncentraciji, dok povlači plave poteze kistom po zidu.
Nasmiješila sam se i pojačala zvuk još malo.

Trebala nam je većina poslijepodneva da okružimo sobu životinjama. Tegan je bila
veoma pedantna i željela je biti sigurna da će sve životinje biti jednako razmaknute
jedna od druge i na jednakoj visini od poda, što je značilo da sam morala izvaditi
ravnalo i pobrinuti se da svaka životinja bude jednako udaljena od svog susjeda. Ja sam
mogla živjeti sa svakakvim nesavršenostima, ali Tegan nije. Bila je određena gotovo u

-94-

Pompea

svemu: noću je morala spavati na istoj strani kreveta, hranu je jela od sredine tanjura
prema van, kad bi izula cipele po ulasku u stan, svaki put bi ih uredno stavila na isto
mjesto uz kuhinjska vrata. Ja bih svoje jednostavno zbacila sa stopala i gurnula ustranu
da se ne spotaknem preko njih.
Stajale smo uz prekriveni namještaj i gledale u naših ruku djelo. Bilo je lijepo.
Teganina arka šarenih životinja. Bila je dobra u bojenju, to joj se moralo priznati.
Vjerojatno je to naslijedila od majke. Mada joj i otac ima umjetničku žicu. Nate je
uvijek nešto črčkao po papirićima.
Sjedili bismo u pubu i na koncu večeri otkrili da je na podmetaču nacrtao nekoga s
druge strane šanka. Kod kuće kad bismo gledali televiziju, čulo bi se struganje olovke
po papiru dok bi črčkao.
To je bio njegov način oslobađanja od napetosti. Neki su ljudi pušili, drugi grizli nokte,
a Nate je crtkarao.
Otkad sam ga vidjela na sprovodu, Nate mi nije izlazio iz glave. Ono malo mjesta koje
nije bilo zaokupljeno razmišljanjima o Tegan, Adele i svim problemima, zaokupljao je
Nate. Nisam mnogo razmišljala o njemu odonda kad sam pokupila svoje stvari iz Lon-
dona. Dodijelila sam mu pretinac u svom mozgu gdje sam ga mogla ignorirati, ali sada
kad je izišao iz njega, zadirao je u svaki njegov slobodni kutak. Nazvao me. Saznao je
da Adele više nema i nazvao me. Je li se nadao pomirenju? Ili je to namjeravao
iskoristiti kao razlog da ponovno počnemo razgovarati? Ili je samo htio saznati idem li
na sprovod?
Na radiju je zasvirala Like A Virgin i gurnula sam Natea ustra nu zamijenivši sliku njega
u crnini slikom Madonne u bijelom, izvijajući se nimalo djevičanski kao ona u
videospotu. Pojačavala sam zvuk sve dok glasnoća gotovo nije izobličila Madonnin
glas. Pogledala sam Tegan koja je zbunjeno piljila u mene. Je li ovo primjerena pjesma za
petogodišnjakinju? upitala sam se. Ma dobro, prekasno, ionako je sad čula već većinu pjesme.
Ni ja nisam razumjela riječi kad sam je prvi put čula prije toliko godina, a bila sam
tinejdžerica.
Pružila sam joj ruku, a ona je tutnula svoje prste poprskane plavom, crvenom, zelenom
i žutom bojom u moj dlan. Zanjihala sam kukovima i glavom u ritmu glazbe. Pomicala
sam njezinu ruku svojom i slijedila je moj primjer. Tijela su nam se kretala u ritmu
glazbe. Plesale smo i kretale se u vrućoj sobi ispunjenoj isparinama boja. Podigla sam
joj jednu ruku u zrak, pustila je da se okrene nekoliko puta, pa je zgrabila za obje
njezine majušne ruke i zanjihala je. Neočekivano, zabacila je glavu i nasmijala se

-95-

Pompea

zvonkim hihotom. Srce mi je poskočilo od sreće. Zgrabila sam je, privukla u zagrljaj i
počela s njom skakutati po sobi. Bila je lagana u mom naručju.
Počela se još više smijati zabacujući glavu unatrag i njišući tijelo u mom naručju, kao
da i ona pleše.
Like A Virgin prešlo je u Girls Just Wanna Have Fun Cyndi Lauper. Spustila sam Tegan pa
smo obje istodobno digle ruke u zrak i zanjihale tijela s jedne na drugu stranu. Tegan je
čak znala i djelomično tekst pa je zapjevala uz refren.
"Ovo je mamina najdraža pjesma", rekla je uz smijeh. A zatim stala shvativši što je
učinila. Spomenula je svoju majku, a nijedna je od nas nije spomenula zadnjih tjedan
dana.
Prestala sam plesati. Srce mi je snažno tuklo u grudima. Cyn di je nastavila pjevati iz
sveg glasa, a Tegan i ja stajale smo zureći jedna u drugu dok nam je svaka riječ pjesme
razdirala kožu poput krhotina stakla.
Brzo sam otišla do linije i ugasila je. Muk je bio iznenadan i brutalan. Nisam znala kako
postupati u trenucima iznenadnog prisjećanja poput ovog. Potrudila sam se pročitati što
više članaka o tome kako pomoći djetetu da se nosi sa smrću bliske osobe, međutim
čitanje nije bila zamjena za iskustvo kojeg uopće nisam imala. A nijedan od tih članaka
nije objašnjavao što učiniti u trenucima iznenadnog prisjećanja. Sto u trenutku kad se
zabavljaš, premda ti je majka ili najbolja prijateljica umrla. Nijedan članak nije
objašnjavao kako se nositi s dvojnim osjećajima krivnje i zamjeranja. Krivnje što si na
minutu zaboravila da se ta užasna stvar dogodila i pronašla mrvu veselja, i zamjeranja
voljenoj osobi što te napustila. A zatim još krivnje jer osjećaš to zamjeranje. A zatim
još zamjeranja zbog osjećaja te krivnje. Ostala sam s vanjske strane te spirale
zaobilazeći razmišljati o njima kao što bi zaobišao lokvu na cesti: znao si da je ondje,
ali ne bi joj prišao blizu. Zaobilaženje tih osjećaja, međutim, značilo je samo da nemam
riječi kojima bih razgovarala s Tegan o tome. Nisam znala kako da joj objasnim da su
osjećaji normalni, da smije biti i Ijutita i uzrujana i zbunjena i povrijeđena. I da, unatoč
boli koja nas je okruživala, tuga nije obvezna dvadeset četiri sata dnevno i da je
smijanje dopušteno.
Pokazala sam na bijeli zid na kosini dimnjaka nad kaminom. "Dobro, a što ćemo ondje
staviti?" upitala sam očvrsnuvši glas lažnom hrabrošću. Nijedna od nas nije zaplakala
pa smo morale nastaviti dalje bez zastoja i čekati dok ne postanemo spremne ponešto
od tih naših osjećaja pustiti van.
Tegan je slegnula svojim koščatim ramenima, prekrižila nogu preko noge i sjela na pod

-96-

Pompea

pored kantica s bojama.
"Ma daj, možeš ti bolje od toga", nagovarala sam je sjedeći do nje. Kako sam joj mogla
objasniti da je u redu ponekad biti sretan budući da sam se i sama mučila s tim?
Njezine velike kraljevskoplave oči svjetlucale su na njezinu blijedom srcolikom licu
dok je gledala u mene. Krajevi usana koji su prije samo nekoliko sekundi gledali prema
gore, sada su bili okrenuti prema dolje.
"Što kažeš na sunce?" rekla sam. Njezine su me oči gledale. "Veliko žuto sunce. I
možda kuću?" niječno je odmahnula glavom. "Dobro, veliko žuto sunce. A koje zeleno
brdašce?" Potvrdno je kimnula. "Dobro, veliko žuto sunce, zelena brdašca. Još nešto?"
"Drvo", prošaptala je.
"Dobro, drveće. Mislim da znam naslikati drveće. Sto još?"
"Čokoladno cvijeće."
"Dobro. Znači veliko žuto sunce, zelena brdašca, drveće i čokolada. Hoće Ii ti smetati
ako umjesto čokoladnog cvijeća nacrtam crvenobijele bombone", rekla sam. Nismo se
mogle pretvarati da Del nije postojala. Morale smo pronaći načina da razgovaramo o
njoj, bez obzira koliko to bilo bolno. "Ona bi ih znala naslikati puno bolje od mene",
dodala sam.
Teganine vlažne, ispitivačke oči gledale su me dugu, nijemu minutu. "Moja je mama
naslikala puno slika", naposljetku je kazala.
"Da, to je istina. I bila je veoma dobra u tome. Hajde onda", rekla sam ustavši na noge.
"Kad završimo, idemo ti kupiti krevet."

"Je li ovo stvarno moja soba?" upitala je Tegan s vrata. Stajala sam iza nje gledajući je
kako sporo okreće glavu pazeći da joj ništa ne promakne, dok je očima upijala svoj
novi prostor. Trebalo je još tjedan dana da se sredimo, da stigne Teganin krevet, da
Betsy, žena s kojom sam dijelila ured na poslu, pošalje svoga brata Brada
- mrzovoljnog petnaestogodišnjaka koji je iz nekog razloga činio štogod bi mu Betsy
zapovjedila da mi pomogne s premještanjem namještaja. Krem sofu prebacili smo u
dio kuhinje u kojem se blagovalo, stražnjom stranom okrenutu prema vratima. Moja
vreća za sjedenje završila je u kutu, na dnu nadsvođena prostora gdje sam ugradila
police za knjige. Brad mi je pomogao u kuhinju prenijeti i televizor ekrana promjera
sedamdeset dva centimetara. Stajao je nasuprot sofe. Betsy je bila zahvalan primatelj
velikog stola koji je nekoć nastanjivao dio kuhinje u kojem se blagovalo. Stajao je cije-
lobogatstvo, čak i s popustom za zaposlenike koji sam dobila od Angelesa. Imao je

-97-

Pompea

noge od javorovine, gornju plohu od neprozirnog stakla i došao u kompletu sa šest
stolaca. Nikako ga nisam mogla zadržati. Umjesto njega kupila sam mali drveni stol
koji je sada obilježavao kuhinju.
Računalo, štampač i ostala oprema otpravljeni su u moju sobu. Najveći su problem bile
moje knjige. Imala sam ih preko petsto, a stajale su na tri niza bijelih polica u dnevnoj
sobi. Trebalo mi je gotovo osamnaest mjeseci da se privolim da krenem u potragu za
tim policama i na njih stavim svoje knjige, i vrlo sam se nerado odricala svega toga
tako brzo. Na koncu je sve ono što nije stalo na police završilo naslagano na podu do
televizora. Kosi toranj knjiga. S druge strane televizora stajala je hrpa mojih
videokaseta i DVD-ova. Jedini drugi skladišni prostor u stanu bilo je pet ormara u
ravnini zida u hodniku, ali pola ih je bilo zauzeto Adelinim kutijama. Mali televizor
koji je prije stajao u kuhinji sada se nalazio u Teganinoj sobi.
U sobi koju je stajala i gledala. Krevet joj je prekrivala navlaka za poplun s prizorom
oblaka na svijedoplavom nebu koja je došla u kompletu s jastučnicama. Do prozora je
stajao garderobni ormar od svijetlog drva. Ispod prozora stajale su iste takve ladice za
njezino donje rublje, čarape i odjeću. Ljepljivom trakom za tepihe fiksirala sam za
laminat dva velika tepiha, crveni i bijeli, jedan ispod stolića za TV, a drugi ispod
kreveta.
S druge strane kamina stajala je velika kutija za igračke. I ona je imala policu za knjige
koje sam joj čitala jer sam znala da ih voli. Za kraj sam na vrata sobe šarenim slovima
jarkih boja napisala "Tegan".
"Da, cijela je tvoja. Tu možeš raditi što god želiš", odgovorila sam zaključivši da se
podrazumijeva "u razumnim granicama".
"Stvarno? Najstvarnije?" Još se nije maknula s vrata.
"Najstvarnije. Hoćeš li ući?"
Načinila je nekoliko nesigurnih koraka pa sjela na krevet.
"Mislila sam da večeras možda želiš probati spavati u svom krevetu, ali ako još uvijek
želiš spavati sa mnom, u redu je."
"Sviđa mi se ovaj krevet", izjavila je. "Dovoljno je velik za Tegan."
"Super. Idem nam sad napraviti neki topli napitak. Zašto ne isprobaš svoj televizor i
video?"
Tegan je nestrpljivo kimnula glavom, skočila s kreveta pa sitnim koracima odjurila
preko sobe do malenog televizora koji je zajedno s novim videom stajao na polici koju
sam postavila za to.

-98-

Pompea

U zadnje sam vrijeme provodila poprilično vremena postavljajući police i plašilo me
koliko je sve skupo. S novcem nisam znala najbolje. Kredit sam plaćala na vrijeme,
račune uglavnom na vrijeme, a na izlaske trošila daleko previše. Ali, unatoč dobroj
plaći, nisam baš štedjela. Uvijek sam živjela zahvaljujući kreditnoj kartici i u
dozvoljenom minusu. (Nate je bio taj koji je bio razuman s novcem, međutim malo je
njegovih štedljivih navika prešlo na mene.) Sada kad sam morala hraniti, odijevati i
brinuti se za dvoje, jedva sam natezala kraj s krajem.
Del, koliko god je ja voljela, bila je grozna s novcem. Tek kad je umrla shvatila sam
koliko je bila nemarna. I, priznajem, neodgovorna. Neodgovorna. Eto, pomislila sam to.
Del je bila neodgovorna. Voljela je svoju kćer, tu nije bilo nikakve sumnje, ali nije joj
osigurala nikakvu financijsku budućnost. Živjele su u stanu koji smo Del i ja unajmile
kad smo se doselile u London. Izašle su iz njega tek kad je Delino stanje postalo
kronično pa se preselile u kuću Delina oca i njegove žene.
Nije imala nimalo ušteđevine, samo fantastičnu kolekciju odjeće. Većinu svoga radnog
vijeka bila je slobodnjak jer joj je trebala fleksibilnost zbog djeteta pa nije imala
životno osiguranje niti bilo kakav drugi rezervni financijski plan. Jedina razborita stvar
koju je učinila bila je ta što je kao korisnica kreditnih kartica bila osigurana od nezgode
i smrtnog slučaja pa su isplatili osiguranu svotu kad sam im poslala smrtovnicu.
Valjda je, kao i ja, mislila da ima dovoljno vremena da se počne financijski odgovorno
ponašati. Da me Nate nije tri puna mjeseca davio time, ni ja ne bih uplaćivala
mirovinsko osiguranje. Ne shvaćajući, mislila sam da ću živjeti vječno i da ću u jednom
trenutku.
kad budem starija, prihvatiti činjenicu da neću živjeti vječno, početi uplaćivati
osiguranje, štedjeti, čitati stranice o financijama u dnevnim novinama i ne padati u
nesvijest kad netko spomene ulaganje.
To se još nije dogodilo. A nije se dogodilo ni Del.
Živjet ćemo oskudno.
Nisam se žurila s napicima pružajući Tegan priliku da se upozna sa svojim novim
prostorom, a kad sam se vratila, ušuškala je Meg u krevet i sve svoje knjige složila po
visini na policu.
"Sviđa mi se ova soba", obavijestila me uzimajući mi iz ruke šalicu čokoladnog napitka
koji sam napravila i sjela na pod nasred sobe. Sjela sam nasuprot nje i osvrnula se
uokolo. Ova soba nije bila toliko profinjena poput one koju je imala u Guildfordu, ali
bila je njezina i nije imala loših uspomena. Kad smo kod uspomena...

-99-

Pompea

"Drago mi je što ti se sviđa soba, Tiga", rekla sam. "Imam nešto za tebe."
"Dar?" Oči su joj se zasjajile.
"Tako nešto", rekla sam. Skočila sam i otišla u kuhinju po uspomenu koju sam iskopala
sinoć dok je Tegan spavala.
"Znam da bi te ovo isprva moglo rastužiti, ali mislim da bi je svejedno trebala negdje
staviti." Pružila sam joj sliku nje i Adele koju je Del držala na ormariću do svog
bolesničkog kreveta u bolnici. Glave su im bile čvrsto stisnute jedna uz drugu,
Teganine ruke bile su omotane oko majčina vrata i obje su se široko osmjehivale iza
običnog staklenog okvira.
Tegan je oklijevala razrogačenih očiju ispunjenih strahom gledajući sliku u mojoj ruci.
Najzad je spustila šalicu i uzela mi je iz ruke. Držala ju je objema rukama i premda joj
je raspuštena kosa gotovo skrivala lice dok je gledala dolje u nju, ipak sam mogla vi-
djeti da su joj usne povijene nadolje.
"Tvoja je mama bila veoma lijepa, zar ne?" usudila sam se prozboriti.
Kimnula je glavom ne podižući pogled.
"Ne moraš je staviti negdje, draga", rekla sam joj uplašena da prebrzo vršim prevelik
pritisak na nju. "Stavit ću je nekamo na stranu ako želiš."
što sam mislila? Ni ja nisam željela cijeli dan gledati Adeline slike pa zašto bi ona?
Tegan je ustala, otišla do televizora i iznad njega stavila sliku. "Mislim da bi trebala
ovdje stajati. Dobro, mama Ryn?"
Potvrdno sam kimnula glavom i nasmiješila se. "Savršeno, draga."

-100-