Pompea
kad smo se sreli, ali nisam izgovorila. Sada kad jesam, nisam to mogla poreći. Jedini
razlog zbog kojeg mu se nisam sviđala bio je taj što je mislio da sam ružna.
Najgore od svega, nisam ga mogla jednostavno zaboraviti poslije posla, nije bilo načina
da mislim na njega samo dok sam u Angelesu, jer ga je Tegan neprestano pozivala. Tri
subote i dvije nedjelje zaredom navraćao je slagati slagalice ili crtati s Tegan. A jedini
vikend kad nije mogao doći, nadomjestio je svrativši jedne večeri idućeg tjedna.
Nagađala sam da nas je počeo posjećivati jer je htio provjeriti postupam li prema Tegan
primjereno, ali sada je jednostavno volio navraćati da je vidi. Tegan nikad nije bila tako
naklonjena nekome pa ga jednostavno nisam mogla otjerati.
Zaglavila sam s njim. Naučila sam poštovati njegovo prijateljstvo s mojom
petogodišnjakinjom. Nije postojalo ništa što bi ukazivalo na to da ima skriveni motiv za
druženje s njom, premda ih nisam ostavljala same, a to je bilo uglavnom zato što u
mom stanu nije bilo previše mjesta, a ne zato što sam se bojala da bi joj mogao nešto
učiniti. Unatoč količini antipatije koju je osjećao prema meni, mogla sam zaključiti da
je Luke dobar čovjek. Prepucavanje smo Ij ograničili na radno vrijeme izvan
devetdopet razgovarali smo veoma rijetko. Ili uopće nismo razgovarali. Kao sada.
Izvalila sam se na crvenozelenoplavu kariranu deku poduprta laktovima, ispruženih
nogu i podignute glave kako bih mogla vidjeti djecu koja su trčala uokolo. Većina
drugih roditelja uključila se u igru sa svojim djetetom, udarala i lovila loptu trseći se da
optrče krug. Ja sam više bila sjedeći tip roditelja. "Znači tu vise kul klinci", ponovio je
Luke.
"Aha, moja mala je naj-kul", odgovorila sam.
Luke nije rekao ništa i zapali smo u šutnju uobičajenu kad bismo bili izvan posla.
Nekoliko minuta kasnije ponovno je pokušao: "Znači..."
Ako opet ponoviš "tu vise kul klinci", udarit ću te, pomislila sam. Ali nije. Rečenica je ostala
na toj jednoj riječi. Toj jednoj jednostavnoj riječi: "Znači..."
"Znači...?" pitala sam okrećući se prema njemu. I njegovo vitko tijelo, odjeveno u hlače
do koljena i bijelu majicu kratkih rukava, bilo je ispruženo na leđima i poduprto
laktovima. Njegove D&G sunčane naočale skrivale su mu pola lica.
Načas mu je neugoda zasjenila lice. Nismo imali ništa pametno za reći jedno drugome,
čak ni isprazno. Ponovno sam usmjerila pažnju na igru. Tiga je na sebi imala plavi
donji dio trenirke s bijelim prugama, crvenu majicu kratkih rukava i plavu bejzbolsku
kapu nabijenu na glavu. Stajala je blizu prve baze, tijela spremnog da uhvati loptu kad
je bacač baci prema udaraču. Bila sam toliko ponosna na nju u tom trenutku. Nije bila
-131-
Pompea
samo dobra u sportu, uklopila se bez najmanjeg problema i cijela se dala u igru. Tegan
nije radila ništa napola, davala je sto posto sebe u sve što je radila. "Zašto te Tegan zove
mama Ryn?" upitao je Luke.
Preusmjerila sam pogled na njega. "Jer to jesam. Nisam je rodila, ali smatra me
majkom."
"Mislio sam na Ryn. Zašto Ryn, a ne Kamryn ili Kam?"
"Kad je Tegan bila još jako malena, ljudi su me često zvali Kam, što mrzim", čim su te
riječi napustile moja usta, znala sam da će me zvati Kam dok ne umrem. "Ja sam ih
uvijek ispravljala govoreći: >Ryn. Moje ime je K.amryn.< A kako me toliko puta čula
da to govorim, Tegan je mislila da se zovem Ryn. I tako, kad je progovorila, prvo me
zvala Win, a zatim je to prešlo u Ryn. I ostalo."
"Dobra priča", rekao je Luke i čak uspio namjestiti maleni, iskreni osmijeh. "Kako te
zovu njezini prijatelji?"
"Ne znam. >Ona čudna žena što živi s Tegan<?"
Lukeovo se lice nabrale i nasmijao se naglas, zbog čega sam se i ja nasmijala. Možda
nije bio tako loš. "Znaš, trebala bi se češće smijati", glasno je razmišljao. "Smijeh ti
pristaje. I još kad bi malo smršavjela..."
Kako je široki osmijeh ispario, izraz lica mi je otvrdnuo. Naglo sam se uspravila,
pridigla koljena i zgrbila se prema naprijed pokušavajući sakriti svoju figuru. Gledala
sam u deku lica crvenog od neugode, očiju koje su pekle od očaja da zaplačem. Osim
što je mislio da sam ružna, mislio je i da sam debela. Samo, nije mi bilo jasno zašto me
boljelo kad bi mi on govorio takve stvari. Slušala sam ih cijeli svoj život. Otvoreno i
profinjeno muškarci su mi govorili takve stvari i ja ih ne bih čula. Ne bi mi značile baš
ništa. Ali ovaj me muškarac mogao povrijediti. Je li to zato što već godinama nitko tako
otvoreno nije pokazivao odbojnost prema meni ? Ili zato što sam se toliko snažno
trudila ostati jaka da sam ostala bez prave obrane od ovakve vrste napada.
"Nisam to mislio onako kako je zvučalo", opravdao se ne povukavši to što je rekao.
Možda nije mislio onako kako je zvučalo, ali svejedno je mislio.
Sakrila sam od njega svoje lice i svoju bol. Nisam opet htjela krenuti tim putem.
Trebale su mi godine da steknem nešto samopouzdanja i da povjerujem da nešto
vrijedim, nisam morala dopuštati ovom čovjeku da mi to radi.
Pokušavajući ga treptanjem izbaciti iz glave, podigla sam pogled baš u trenutku kad je
prema meni zrakom jurila žuta teniska loptica. Sagnula sam glavu ustranu, ali Luke nije
bio tako brz i loptica mu je okrznula lice tako da su mu se naočale naherile prije nego
-132-
Pompea
što je pala na deku. Nažalost, to mu nije moglo zadati ozbiljniju bol, nego ga tek
neznatno zapeckati.
Ukočenih tijela, svi sudionici igre u očekivanju su čekali da vide kako će Luke
reagirati. Skinuo je naočale pridignuvši ruku licu, a zatim se široko osmjehnuo prema
igračima. Svi su se nasmijali, a Luke je skočio na noge i uzeo loptu. Dobacivši mi
pogled koji je govorio "samo ću vratiti loptu", otrčao je preko trave da se priključi igri.
Kad je otišao, opustila sam se i tijelo mi se odmotalo. Jednostavno je tako djelovao na
mene. Svaki put kad sam bila s njim, bila sam u iščekivanju, čekajući sljedeću uvredu,
sljedeći pogled. Legla sam na bok poduprta jednim laktom gledajući Tigu. Svakih
nekoliko minuta prestala bi paziti na igru i potražila me pogledom. Kad bi nam se
pogledi sreli, preko lica bi joj se razvukao osmijeh otkrivajući joj zube, podigla bi
desnu ruku, hitro mi mahnula, pričekala da joj uzvratim mahanjem pa se vratila igri.
Možda ima boljih načina da se provede subota, ali u tom trenutku nisam se mogla sjetiti
baš nijednoga.
Čeka nas duga šetnja do kuće, pomislila sam kad je igra završila. Tegan je izgledala kao
da će zaspati na mjestu na kojem je klečala pomažući mi da spremim ostatke hrane.
Zapitala sam se kako ćemo sve to vratiti kući bez Lukeove pomoći. Rekao je: "Odmah
se vraćam", i kad je igra završila odjurio u pravcu zahoda. Htjela sam otići prije nego
što se vrati.
Možda sam jednostavno trebala ostaviti košaru. Pogledala sam Tigu, čupava kosa
izvirivala joj je ispod plave bejzbolske kape dok je usredotočeno zatvarala pakiranja
hrane. Ne bi dala da ostavim bilo što Lukeovo, nema šanse.
"Oprostite, gospođo Brannon?" rekao je ženski glas negdje iznad nas. Tiga i ja obje
smo pogledale gore.
Do nas je stajala jedna majka, jedna od ljudi koje sam često viđala kad bih došla pred
školu po Tigu. Onih dana kada bi nam se pogledi sreli, samo bismo izmijenile
osmijehe. Lice joj je bilo mršavo, naglašenih jagodica i toplih smeđih očiju, okruženo
garavom, do ramena dugom kosom. Bila je nesmanjeno izdanje jedne od Teganinih
prijateljica.
"Gospođo Brannon?" ponovila je.
Ustala sam otresavši ostatke trave i sasušene zemlje s ruku. "Nije Brannon. Matika.
Kamryn Matika. Teganina zakonska starateljica."
"Ah, tako", odgovorila je, premda joj je pogled ispunila zbu njenost.
-133-
Pompea
"Komplicirano je", rekla sam. "A vi ste?" "Gospođa Kaye, Della Kaye", zastala je.
"Htjela sam vas pitati... Vidite, Matilda, usput ja sam njezina majka, Matilda stalno pita
može li Tegan doći k njoj, odnosno k nama kući."
"Naravno", rekla sam pa shvatila da sam prenaglila. Tko je ova žena? Gdje je njihova
kuća? "Zapravo, Tegan mi to nije spomenula..." Teganine oči ispunile su se strahom
dok je gledala u gospodu Kaye. Svi koji nisu čuli razgovor pomislili bi da ju je upravo
ukorila ravnateljica.
"Tegan?" Preusmjerila je svoj pogled pun bojazni na mene.
"Znam da imaš jako puno posla", Tegan je odvratila.
"Ne smeta mi ako želiš ići k prijateljicama", rekla sam. "Smiješ ići kad god želiš."
Okrenula sam se gospodi Kaye. "Kad god želi. Kada bi vama odgovaralo?" "Pa, mislila
sam", započela je gospođa Kaye, "kako su Matilda i Tegan najbolje prijateljice, mogla
bih je pokupiti poslije škole kad dolazim po svoje cure i mogla bi biti kod nas nekoliko
sati svako poslijepodne dok se ne vratite s posla. Tako će i vama biti lakše sljedeći
tjedan kad počne škola i kad nastava bude trajala do četiri."
"Mmm", odgovorila sam iznenađena ljubaznom ponudom.
"Zbilja nije problem. Bit će nam drago da Tegan bude kod nas."
"A vama neće smetati?"
"Ionako već čuvam šestero djece, još jedno neće napraviti nikakvu razliku."
Tegan je i dalje izgledala zabrinuto. Možda nije željela ići k Matildi. Možda je to bio
pravi razlog zašto mi to nije spomenula. "A što kažete da Tegan i ja prvo
porazgovaramo o tome pa vam se javimo poslije toga?"
činilo se da se gospođa Kaye zadovoljila tim odgovorom i nakon što mi je dala svoj
telefonski broj i pozdravila nas na odlasku, otišla je.
Gledajući je kako odlazi, težak i olovan osjećaj ispunio mi je usta i pritisnuo grudi.
Zašto me Tegan to nije pitala? Što još taji od mene?
Poravnala sam deku, sjela i rukom potapšala mjesto pored sebe. "Sjednimo i
razgovarajmo malo", rekla sam pokušavajući prikriti povrijeđenost u glasu. Tegan se
ugrizla za donju usnicu dok je, prekriživši lijevu nogu preko desne, sjedala.
"Tiga, znaš da meni sve možeš reći, zar ne?" rekla sam. Razmislila sam o tome što sam
upravo rekla, rekla sam joj da me se ne boji. "Znaš, Tiga, ne smeta mi ako želiš ići k
prijateljicama na nekoliko sati poslije škole. U jednom ćeš trenutku..." oblizala sam
usne, "možeš čak i prespavati kod njih. Samo mi moraš reći i sve ćemo se dogovoriti."
-134-
Pompea
"Ali znam da imaš jako puno posla", rekla je slabašnim glasićem.
"To nije važno. Već ćemo to nekako riješiti. Ako želiš ići k prijateljicama ili..." Glas mi
se razvukao shvativši da je vjerojatno propustila već podosta rođendanskih zabava jer
mi nije rekla za njih. "Ili bilo što drugo. Samo mi reci i smislit ćemo kako ćemo te
dovesti onamo. Dobro?"
Tiga je razmislila trenutak, dva, tri... A zatim kimnula glavom. "Dobro", rekla je još
tiše.
"Nisam ljuta", pojasnila sam. "Čak ni mrvicu."
Ramena su joj naglo pala kako se opustila.
"Onda, želiš li ići k Matildi poslije škole?" upitala sam. Tako bismo uštedjele dosta
novca koji bismo inače morale dati za produženi boravak. Usto, bila bih malo
opuštenija po pitanju povratka s posla. Ne bih iskorištavala velikodušnost Kayevih, ali
više ne bih psovala cijeli britanski željeznički sustav svaki put kad bi vlak i mrvicu
kasnio. Imala bih prostora za disanje.
"Smijem li?" upitala je.
"Da, draga. Ako želiš, smiješ. Ako ne želiš, samo mi trebaš reći i ostat ćeš na
produženom boravku kao što smo planirale."
"Dobro, želim ići."
Široko sam joj se osmjehnula. Željela sam više od ičega da ima i drugih prijatelja osim
mene. Ne samo Lukea. Tegan je trebala ljude izvan našeg malog stana, to sam čak i ja
mogla vidjeti. Premda sam ja bila zadovoljna svojim ograničenim krugom prijatelja i
dosadašnjim načinom života koji je uglavnom bio usmjeren na posao, nametati takav
život jednom društvenom djetetu kakva je bila Tegan bio bi zločin. Morala sam je
nekako navesti da vjeruje ljudima, a poslije njezinih nedavno proživljenih iskustava to
neće biti lako.
"Dobro, drago mi je", rekla sam na njezinu odluku da poslije škole ide k Matildi.
"Nisi tužna?" upitala je Tiga.
"Nisam, ako ćeš ti biti sretna. I pobrinut ću se da gospoda Kaye zna da me moraš
nazvati svaki dan u pola pet." To je bio naš dogovor od onog nemilog slučaja kad sam
je zaboravila. Zvala me svaki dan da čuje kad dolazim po nju, što ćemo imati za večeru
i da mi ispriča što je dotad radila. Drugim riječima, da se pobrine da je više nikad ne
zaboravim.
"Dobro, hajde", rekla sam primičući se košari za piknik. "Idemo se spakirati prije nego
-135-
Pompea
što se vrati Luke."
"Smije li Luke doći kod mene na večeru?"
"Ako želi, smije", odgovorila sam.
"Sigurna sam da želi", odlučno je rekla Tegan. Kad je Luke bio u pitanju, bila je
neobično smiona. Nije me se usudila pitati smije li ići k prijateljici, ali bez oklijevanja
je pitala smije li Luke doći na večeru.
"Kao što sam rekla, vidjet ćemo želi li."
"Voli li Luke dolaziti kod nas?" upitala je Tegan.
"Valjda voli kad tako često dolazi."
"Onda će htjeti doći na večeru." Bilo je to takvo logično zaključivanje da sam se morala
podsjetiti da to dijete ima samo pet godina.
"Vidjet ćemo želi li."
"Sto ćete to vidjeti?" upitao je Luke, od čega mi je srce poskočilo. S glavom u košari
mogla sam praviti grimase da Tegan ne vidi i nisam ga čula kako dolazi.
Odmaknula sam se od košare i pogledala ga. Čak i nakon igre, izgledao je
besprijekorno dotjeran. Majica mu je i dalje bila sjajno bijela, hlače bez ijedne mrlje od
trave, noge prekrivene kovrčavim svijedosmeđim dlakama dobile su malo boje na
umirućoj žeravici ljetnog sunca.
"Paaa, pitale smo se bi li želio doći k nama na večeru?"
Lukeovo je lice prekrilo neprikriveno oduševljenje i načas sam vidjela kako je izgledao
kao dijete kada je dobio dugo željeni božični dar. Kako bi mu se obrazi zaokružili kad
bi mu se punašne usne razvukle u osmijeh, a oči napunile srećom dok bi gledao
roditelje ne mogavši govoriti od veselja. Što se to dogodilo, pitala sam se, da se taj
veseljem ispunjen dječak pretvorio u tako arogantnog muškarca?
"Zbilja smijem doći?" upitao je Luke.
"Da, svakako, zašto ne?" odgovorila sam.
"Sjajno", razveselio se. Okrenuo je svoj široki osmijeh prema Tegan koja mu ga je
uzvratila.
"Samo da znate, imat ćemo ostatke s piknika, ništa posebno", upozorila sam u slučaju
da je njegovo veselje nagovještavalo da očekuje nekakav poseban obrok.
"Znam", odgovorio je sretno slegnuvši ramenima. "Daj da pomognem." Kleknuo je i
završili smo pakiranje. Kad smo bili gotovi spremio je košaru, složio deku i pokupio
-136-
Pompea
sve naše smeće ustali smo, a Luke je podigao pletenu košaru na rame. "Premjestio sam
auto bliže rubu parka kako bismo lakše prenijeli stvari."
Potvrdno sam kimnula glavom i pružila Tegan ruku. Stavila je svoju ruku u moju,
drugom čvrsto držeći svoju palicu. Prije nego što smo se zaputile preko trave za
Lukeom, cimnula me za ruku da se spustim da mi nešto šapne.
"Vidiš", rekla je, "rekla sam ti da će htjeti doći na večeru."
-137-
Pompea
DVADESETO POGLAVLJE
Otkako sam se vratila na posao, primijetila sam da je ured koji sam dijelila s Betsy
postao okupljalište žena sa svih odjela osim maloprodajnog. Mislim da je to počelo dok
sam bila odsutna, ljudi su dolazili praviti Betsy društvo, i nije prestalo. Pogotovo kad su
shvatili da su moji dani bjesomučnog rada završili i da ih neću prijekorno gledati ako se
predugo zadrže u našem uredu raspravljajući o stvarima nevezanim za posao. Nisam bik
tako bliska sa šefom kao što sam bila s Tedom pa više nisam bila šefova produžena
ruka. A i promijenila sam se. Nisam više bila toliko predana poslu. Ležerna bi pak bio
pogrešan izraz, jer znala sam da dobro obavljam svoj posao da nisam brzo bih letjela.
Luke bi se za to postarao jednostavno se nisam cijela davala u njega. Ne onako kao
prije. To što je Lukeu pripalo mjesto direktora marketinga bio je samo dio razloga.
Glavnina, ostalih devedeset posto, bio je osjećaj uzaludnosti i besmislenosti. Znala sam
da je to povezano s Adele, ali nisam si dopuštala da to pobliže ispitam, ili ispitam
uopće. Nastavila sam snalazeći se i ne nalazeći ispunjenje u poslu kao prije. Posao koji
mi je tako dugo bio život, sada je bio samo nešto što radim kako bih platila račune i
prehranila Tegan. A to je pak značilo da je svako odvlačenje pažnje, ma koliko maleno,
dobrodošlo."Stvar je u tome", govorila je Betsy u ponedjeljak poslije Teganina školskog
piknika, "što mislim da bih se mogla zaljubiti u njega." Govorila je o muškarcu kojeg je
upoznala prije tjedan dana. Upravo je pokazala Ruby iz računovodstva, koja je bila
jedna od naših najčešćih posjetiteljica, poruku koju je primila od njega. Ja sam je već
triput vidjela i bila je i dalje prosta, ma koliko je puta vidjela. "Tako smo dobro
kliknuli", nastavila je Betsy. "Još nikad nisam osjetila takvo što prema nekome."
|To je rekla i za prošlog muškarca kojeg je upoznala dva tjedna ranije. I za onog prije
njega. Za nekog tako pronicljivog i realnog kad je riječ o poslu, Betsy je bila
nevjerojatno nestalna. Njezine tamnosmeđe oči odsutno su gledale u daljinu dok je
vrtjela pramen svoje do ramena duge sjajne crne kose oko kažiprsta. "Mislim da bi on
mogao biti onaj pravi."
Sjećanje mi je probolo grudi dok sam gledala Betsy. Adele je to rekla više od jednom s
tim istim izrazom lica. Toliko smo puta vodile takve razgovore. "Predivan je. Nikad
nisam upoznala nekog tako divnog kao što je on." I Adele bi rekla takvo što.
"Daj, molim te, uvijek to kažeš", odgovorila joj je Ruby.
-138-
Pompea
"Ne kažem, doista!" pobunila se Betsy podigavši svoje noge na stol.
"Kažeš. Isuse Bože, nikad nisam upoznala curu koja se zaljubljuje tako često kao ti!
Pogledaš muškarca i već počneš planirati vjenčanje."
"Kamryn, reci joj da to ne radim uvijek", bunila se Betsy.
"Ne radi to uvijek", ozbiljno sam priopćila Ruby.
"Dajte vas dvije! Čovjek bi pomislio da nikad niste bile zaljubljene."
"Nemoj nas podcjenjivati samo zato", uzvratila je Ruby, "što nismo zaljubljive
glupačice."
Moja cimerica prekrižila je ruke preko grudi i malo uvrijeđena napućila donju usnu.
"Ma, daj", rekla sam s osmijehom. "Naravno da znam o čemu pričaš. A ako je tip k
tome još i lijep, to je onda pun pogodak.
Premda nije sve u izgledu", zastala sam radi dojma, "nego u spretnosti i maštovitosti u
krevetu."
"Drago mi je što radno vrijeme provodiš raspravljajući o važnim marketinškim
pitanjima, Kamryn", izjavio je dubok Lukeov glas. Nijedna od nas nije ga čula kako
prilazi, ni kako ulazi u naš ured, jer nije se potrudio pokucati. Samo se stvorio, niotkud,
kao zlurad crn oblak koji čeka da izađeš iz kuće bez kaputa ili kišobrana pa te zaskoči
pljuskom.
Srce mi je preskočilo i nešto me presjeklo u želucu pogledavši prema prilici u
tamnosivom koja je stajala na dovratku našeg ureda. Prvi put u bogzna koliko vremena
izvalim takvo što na poslu, prvi put se ne ponašam strogo profesionalno unutar zidova
Angelesa i on se, dakako, mora naći u blizini da tomu posvjedoči. To će biti još jedan
dokaz moje neprofesionalnosti i neprikladnosti za ovaj posao koji će samo potvrditi da
me se mora riješiti.
Betsy je skinula noge sa svog stola i uspravila se na stolcu. Ruby je poskočila i zgrabila
komad papira pretvarajući se da je po njega došla. Obje su me suosjećajno pogledale,
obje su znale što slijedi: u najboljem slučaju sarkastična primjedba, u najgorem usmeno
upozorenje o tome kako trebam osigurati odgovarajući standard profesionalnog
ponašanja medu svojim zaposlenicima.
Ruby je odjurila iz ureda ne prozborivši ni riječi, a Betsy je ukočeno sjedila zureći u
mene. "Betsy, možeš li, molim te, ostaviti Kamryn i mene načas same?" rekao je Luke
ispalivši prema njoj šarmantan osmijeh.
Nevoljko i na rubu suza, Betsy je ustala i izašla iz ureda ostavivši za sobom otvorena
-139-
Pompea
vrata. Luke je ušao u prostran stakleni ured i stao do mog radnog stola učinkovito me
nadvisujući. Ustati, shvatila sam, značilo bi isto što i izravno osporiti njegov položaj
alfa gada u ovom uredu i imalo za posljedicu stroži ukor od neophodnog. Ostati sjediti
značilo bi priznati njegovu dominaciju. Izabrala sam treću mogućnost, ustati i otići
zatvoriti vrata.
Kad sam se vratila, činilo se da zauzima cijeli prostor uz radni stol stojeći razmaknutih
nogu i ruku prekriženih na prsima. Kao obično, hladno me odmjerio i smjesta sam se
osjećala ofucano: crna kosa neukrotiva poput žice, crne hlače i crvena svilena majica,
tijelo nezgrapno i neprivlačno. Uz njega sam se osjećala neurednom i neprivlačnom,
budila bi mi se sjećanja na školu, na sve ono što su mi govorili, na osjećaj da su riječi
ružna i debela kao vodenim žigom utisnute u moju kožu jedva uočljive, ali prisutne.
"Da?" upitala sam prekriživši ruke preko grudi i ispravivši se da pokažem
samopouzdanje. Ovo je bio moj ured, moja utvrda više od dvije godine prije njegova
dolaska, u njemu nikome nisam dopuštala da se tako odnosi prema meni.
"Čuj, Kamryn", krenuo je, "loše smo započeli."
Zastala sam, iznenađeno ga pogledala i u glavi prevrtjela što je rekao. Kao da mi je um
odbio vjerovati u to što sam upravo čula, rekla sam: "Molim?"
"Rekao sam, loše smo započeli."
"Da, valjda jesmo", odgovorila sam pitajući se kad će početi prekoravanje. "Ali tko je
za to kriv?"
Udahnuo je i zastao. "Ja."
"Ni ja nisam sasvim nedužna", priznala sam.
"Zajedno radimo, a viđamo se i izvan posla jer Tegan voli da dolazim."
Pomno sam ga proučavala u opreznoj tišini.
"Poslije subote... kad si me pozvala na večeru... bio sam silno dirnut. Počeo sam
razmišljati o svemu ovome, kako je sve to glupo i nadao sam se da bismo mogli riješiti
naše probleme, pokušati naći način da se slažemo." Zasigurno sam izgledala
sumnjičavo jer je dodao: "Dobro, možda ne baš da se slažemo, ali da se ne prepu-
cavamo."
"U redu", uzvratila sam.
"Onda dobro." Zastao je, udahnuo i duboko izdahnuo. "Oprosti što sam se ponašao kao
da dobro ne obavljaš svoj posao. Ali toliko sam toga čuo o tebi da sam očekivao kako
se radi o zgodnoj, mladoj, dinamičnoj slatkici koja jedva čeka da ugodi, a umjesto
-140-
Pompea
toga..." Glas mu se razvukao i načinio je blagu grimasu kao da ne može vjerovati da će
opet razotkriti svoje prikrivene misli.
"Molim te, nemoj sad stati, želim čuti sve. "A umjesto toga...?"
"Umjesto toga pojavila si se i izgledala nekako vjetropirasto. Sasvim drugačije od
onoga što sam očekivao. I zato, oprosti, nisam te smio tako procijeniti."
Ništa nisam rekla.
"I žao mi je što sam slušao sve one smiješne glasine o tebi i Tedu. To inače nije moj
način."
"Hvala što si sve to rekao, to je vrlo ljubazno od tebe. A ja se želim ispričati što sam te
nazvala ograničenim arogantnim drkadžijom koji ima malenog pišu i dobio je posao
prije zahvaljujući uvlačenju nego debelom podmićivanju", uzvratila sam premda nisam
baš tako mislila.
To što je Luke rekao zaboljelo me i gadila sam se samoj sebi što sam si dopustila da me
to pogodi.
"Nikad mi to nisi rekla", istaknuo je.
"O, jesam, jesam. U mislima. Mnogo puta. Zapravo... Ups, oprosti, opet sam to
učinila."
Izraz lica malo mu se opustio, a oko usana dao se zamijetiti tračak zabave. "Ali nije bila
stvar samo u meni", rekao je. "Ni ti nisi bila previše prijateljski raspoložena kad smo se
upoznali."
"Nisam, ali sigurna sam da bi mnogo brže prešao preko toga da sam zanosna plavuša ili
slatka brineta."
Oči su mu netremice promatrale moje lice na takav način da sam znala kako se
očajnički pokušava spriječiti da me ponovo ne odmjeri. "Dijete ti je kul", rekao je
mijenjajući temu.
"Je li to podbadanje?" upitala sam. "Ja nisam kul, ali Tegan
je?"
"Jesi li uvijek ovako paranoična?" upitao je.
"Samo zato jer si paranoičan ne znači da te ne progone", uzvratila sam.
"Samo sam iznosio činjenicu. Dijete ti je kul. Ne možeš si pomoći, moraš je voljeti... I
to nije podbadanje nego činjenično stanje."
"Da, krasna je", složila sam se.
"Dobro. Onda, bolje da te pustim da se vratiš poslu. I skratiš muke Betsy i Ruby."
Oboje smo pogledali van u Betsy koja si je lomila ruke pretvarajući se da za stolom
-141-
Pompea
razgovara s Ruby, dok su obje zapravo gledale u ured. Kad su spazile da gledamo u
njihovu pravcu, obje su se svom snagom trsile izgledati kao da rade nešto drugo.
"Onda, brišemo sve i počinjemo ispočetka?" rekao je okrećući se prema vratima.
"Dogovoreno."
Luke mi je uputio osmijeh koji nije bio šarmantan, ali ni zajedljiv. "Doista to mislim,
znaš."
Uzvratila sam mu osmijehom. "I ja."
Kad sam se kasnije toga dana vratila sa sastanka sa šefom dječjeg odjela, na svom
radnom stolu zatekla sam Twix čokoladicu s porukom:
Tegan je rekla da voliš čokoladu.
Luke
-142-
Pompea
"I ti moraš poljubiti Lukea."
-143-
Pompea
DVADESET PRVO POGLAVLJE
Svjetlost mi je prepravila čula kad sam samo malo otvorila oči. Smjesta sam ih morala
ponovno zatvoriti. Bilo je prebolno. Čak i zatvorenih očiju, kao da su mi se kroz glavu
probijali snopovi svjetla gnječeći mi mozak u smrtonosnom stisku.
Posegnula sam za jastukom da pokrijem glavu, ali moji ga prsti nisu mogli napipati.
Čudno. Obično sam imala hrpu jastuka u krevetu. Polako sam postala svjesna da uopće
nisam pomaknula ruku. Ostala sam bez udova. Usta, glava i oči bili su mi natečeni i
osjetljivi. Od boli mi se povraćalo. Bio je to početak migrene. Još sam uvijek mogla
razmišljati što znači da me nije uhvatila do kraja. Još uvijek.
Nisam imala vremena za migrenu. Morala sam spremiti dijete u školu i sebe na posao.
Šaka oko moje sljepoočnice se stegnula.
Možda bi gospođa Kaye mogla doći po Tegan i odvesti je u školu? upitala sam se pa odmah
odbacila tu pomisao. Imala je šestero vlastite djece koje je morala spremiti, nije mogla
uzeti još jedno u tako kratkom roku. Morat ću izdržati, prisiliti se da nakratko gurnem
migrenu na stranu.
Bolno sam udahnula kako mi je šaka čvršće stegnula glavu.
Ili možda Luke? On će sigurno doći i odvesti Tigu u školu. Učinio bi sve za nju. I za
mene, činilo se.
Iskreno je mislio da počnemo ispočetka i zadnja dva tjedna nakon piknika nije se
nijednom otresao na mene niti unaprijed odbacio moje poslovne ideje. Također je
predložio svakodnevne sastanke u svom uredu na kojima smo raspravljali o novoj
marketinškoj strategiji. S veseljem sam ih očekivala jer bilo je to gotovo jednako dobro
kao kad sam radila s Tedom. Osjećala sam se kao dio tima, ponovno uključena. A
apatija i uzaludnost nakratko su popustili. Bila sam ona stara Kamryn, pola sata
usredotočena na posao i samo posao. Luke i ja nismo bili prijatelji ili išta slično, samo
kolege. Počeo je vjerovati mojem mišljenju, prihvaćati da doista znam raditi svoj posao
i to da bih bila ozbiljan kandidat za njegovo mjesto da sam dobila priliku da se
prijavim. Izvan radnog vremena razgovarali smo o stvarima nevezanim za posao.
Negdje usput, naša bi veza mogla postati prijateljska. U duhu našeg novosklopljenog
mira i sklada, nisam ni najmanje sumnjala da će, podignem li slušalicu, smjesta doći i
odvesti Tegan u školu. Jedino što sam trebala bilo je pružiti ruku i uzeti slušalicu.
Vrijeme je prolazilo. I dalje se nisam mogla pomaknuti. Ni u krevetu, a kamoli otići i
-144-
Pompea
uzeti slušalicu. Budilica se uključila i tijelo mi se zgrčilo od boli. Nisam imala snage da
je isključim pa sam morala čekati da prestane. Zacijelo sam zaspala, jer sljedeće čega se
sjećam je Tegan koja je stajala pored moga kreveta.
"Mama Ryn", rekla je uhvativši me za ruku i vukući je.
"Haaa", odgovorila sam.
"Vrijeme je da ustanemo", otpjevušila je.
"Nn... Ne mogu", odgovorila sam.
"Ali moram u školu."
Uspjela sam otvoriti oči i pogledati djevojčicu u crvenoj kariranoj pidžami. Gledala me
s dubokim neodobravanjem i blago iživcirana isto kao moja mama kad sam ujutro
odugovlačila s ustajanjem za školu.
"Ne osjećam se dobro", uspjela sam protisnuti kroz natečena usta teškim jezikom.
"Jesi li bolesna?" upitala je.
"Da, Tiga, bolesna sam. Žao mi je."
Oči su joj se udvostručile, okrenula se i pobjegla. Istrčala je iz moje spavaće sobe prije
nego što sam uspjela oblikovati riječ: "Čekaj." Premda sam jedva mogla podići kapke,
morala sam poći za njom i vidjeti što nije u redu.
Skupivši svu snagu, podigla sam ruku, uhvatila rub plahte i povukla je sa sebe. Od tog
neznatnog pokreta, osjetila sam kako mi se u oči zabadaju šiljci. Morala sam se
odmoriti nekoliko sekundi prije nego što sam spustila noge s kreveta i sjela. Noge su mi
do dirnule pod, a meki tepih bio je poput igala na mojim tabanima. Ustajući, zanjihala
sam se i morala se uhvatiti za noćni ormarić da povratim ravnotežu.
Uhvatila sam se za zid i krenula preko sobe naslanjajući se dlanovima na zid i
odgurujući se prema naprijed. Stigavši do prozora, morala sam se uhvatiti za radijator
kako bih nastavila hodati, nakon čega sam se ponovno vratila naslanjanju dlanovima na
hladne, bijele zidove. Hajde, hajde, požurivala sam samu sebe. Napokon sam došla do
vrata, uhvatila se za dovratak i izbacila se iz spavaće sobe u hodnik.
Zaputila sam se niz hodnik koji je hvala Bogu bio ravan. Pridržavala sam se za pročelje
ormara dok se u daljini naziralo moje odredište, Teganina soba, svjetionik nade u
mračnoj noći.
Još jedan korak, i još jedan. Odgurnula sam se dalje od zida i uspjela. Konačno sam
stajala na Teganinim vratima.
Sjedila je na krevetu prekriženih nogu stišćući Meg kao da joj
o tome ovisi život, njišući se naprijednatrag lica izobličenog od boli neisplakanih suza.
-145-
Pompea
"Tegan, što nije u redu?" upitala sam naslanjajući se na dovratak kako bih ostala
uspravna.
"Bolesna si", rekla je i dalje se njišući i piljeći u točku na podu. "Bolesna si i otići ćeš u
raj Isusu i anđelima i mojoj mami."
"Što?" upitala sam.
"Otići ćeš u raj kao moja mama", optužila me.
"Tiga, neću, to je samo migrena, glavobolja, proći će. Ne..." Moje riječi prekinulo je
zvono koje se oglasilo prouzročivši provalu snažne boli u mojoj glavi. Nisam se mogla
ne javiti, jer ako se ponovno oglasi, vjerojatno će me dokrajčiti. "Čekaj me ovdje",
kazala sam Tegan.
"Da", rekla sam u bijeli interfon.
"Luke je", rekao je glas na drugom kraju.
Što on radi ovdje u cik zore? Nisam ga nazvala premda sam nešto ranije pomislila na to.
Pustila sam ga u zgradu i otvorila mu ulazna vrata stana.
Pojavio se za nekoliko sekundi u istoj plavoj košulji, tamnopla voj kravati i crnom
odijelu koje je imao jučer na poslu. Lice mu je resio samozadovoljni cerek, a oči sjajile.
"Bok, bio sam u blizini i pomislio da bi vam mogao dobro doći prijevoz do škole i po...
Isuse, izgledaš užasno", rekao je kad sam zakoračila ustranu da ga pustim u stan.
"Mislila sam da smo se dogovorili da me više nećeš nazivati ružnom k’o pas", našalila
sam se. Tegan je izašla iz svoje sobe za čuvši Lukeov glas.
"Kamryn?" kazao je Luke. Glas mu je zvučao kao da mi šapće s drugog kraja dugog
tunela. "Hoćeš li se..."
Nesnosna bol rasparala mi je glavu i svijet se najednom pretvorio u pulsirajući niz
ružičastih, plavih, zelenih i žutih bljeskova. Zatim je sve postalo bijelo.
Polako, podigla sam kapke teško kao polugom i nisam ih smjesta zatvorila. Od svjetla
mi se nisu stvorile zvjezdice boli u glavi kao maločas. I dalje sam osjećala probadanje
iza desnog oka, ali mučnina je prošla. Nešto hladno i vlažno ležalo mi je na čelu
upijajući vrućinu od migrene. Podigla sam ruku da je dodirnem, krpa za kupanje.
"Aaaa, budna si." Pored moga kreveta na kuhinjskom stolcu s knjigom u rukama sjedio
je Luke, nogu podignutih na drveni okvir moga kreveta. Odložio je knjigu na noćni
ormarić i proučio me svojim zabrinutim očima boje lješnjaka.
"Gdje je Tegan?" nejasno sam istisnula.
Pokazao je na mjesto do mene na krevetu. Okrenula sam glavu. Tegan je ležala pored
-146-
Pompea
mene u pidžami sklupčana poput mačke ne ispuštajući Meg iz ruku čak ni u dubokom
snu.
"Nije te htjela ostaviti."
"Onesvijestila sam se?" Potvrdno je kimnuo glavom. "Ja sam se uplašio kad si pala na
koljena, ali ona je bila izvan sebe. Počela je vrištati da ćeš otići u raj kao njezina mama.
Nije htjela ići u školu. Rekla je da ćeš, ode li, otići u raj bez nje."
Gledala sam u nju i njezino zabrinuto lišce dok je spavala. Najednom, oči su joj se
otvorile i malo sam se trgnula. Sjela je trepćući prema meni.
"Je li ti bolje?" upitala je napeta lica i tijela čekajući moj odgovor.
"Malo, da", odgovorila sam bezuspješno pokušavajući da mi glas zvuči normalno.
"Hej, T, hoćeš li otići u kuhinju i donijeti Kamryn nešto za piti? Čaša je na stolu", rekao
je Luke, a meni dodao: "T je rekla da imaš migrenu pa sam nazvao liječnicu koja je
rekla da trebaš piti puno tekućine."
Tegan se otkoprcala na dno kreveta i okrenuvši se natraške, sišla s njega pronašavši
jednim stopalom oslonac na drvenom okviru i spustivši drugo na pod. Stopala su joj
tapkala po tepihu dok je žurila u kuhinju.
Čim je nestala, Luke se u stolcu nagnuo naprijed. "Je li Teganina majka nedavno
umrla?" rekao je stišanim glasom.
Kimnula sam glavom.
"Koliko nedavno?" "Veoma."
"Kamryn, možeš razgovarati sa mnom."
Prestali smo s neprijateljstvom, počeli voditi ugodne razgovore i u jednom trenutku u
budućnosti, on i ja mogli bismo postati pravi prijatelji, međutim, sada, u ovom trenutku,
iz mene nije mogao izvući ništa.
Tegan se vratila u sobu objema rukama držeći ravnu čašu. Jezik joj je izvirivao iz kuta
usana dok je hodala prema meni sitnim koracima, sporo i oprezno, kako ne bi prolila
sadržaj čaše. S mukom sam se uspravila, a krpa mi je pala s čela.
Luke je podigao krpu i izašao. Sekundu kasnije se iz kupaonice začuo mlaz. Uzela sam
čašu od Tegan, spustila glavu i popila vodu. Voda je umirivala i hladila nadirući u moja
usta pa niz grlo. Progutala sam još koji gutljaj. "Hvala ti", rekla sam,
"Hoćeš li ozdraviti?" upitala je njišući se s noge na nogu i izvrćući svoje malene ručice.
Nije mi palo na pamet da će moju bolest povezati sa smrću. Da će pomisliti da ću
završiti kao njezina mama. Ali zašto ne bi? Kolike sam se noći budila i u strahu jurila u
-147-
Pompea
njezinu sobu da provjerim je li dobro. Iracionalni strah kao posljedica nedavne smrti
bliske osobe i nije bio tako iracionalan, i nipošto nije bio rezerviran samo za odrasle.
"Uz ovu vodu i krpu na glavi, začas će mi biti bolje", kazala sam. Usta su joj se
nakrivila na jednu stranu i sumnjičavo me pogledala uvjerena da to ne čini. Dok sam
promatrala njezinu reakciju na moj odgovor, shvatila sam da treba nekoga na koga će se
moći osloniti. Nekoga tko će biti ondje za nju kad ja ne budem. Luke se vratio noseći
narančastu krpu. Krenuo ju je staviti na moje čelo, ali predomislio se. "Evo", pružio ju
je meni.
"Bit će mi dobro", umirivala sam Tegan pružajući slobodnu ruku prema njoj. Stavila je
svoju ručicu u moju i to me odmah vratilo u prošlost na dan sprovoda. Dan kad sam je
držala za ruku iznenada uplašena zbog te nove odgovornosti. Odgovornosti za nečiji
život. Morala sam osigurati da dosegne odraslu dob, da na tom putu bude sretna, zdrava
i intelektualno zadovoljena. Samohrane roditelje društvo smatra parijama, a trebalo bi
ih veličati kao junake odgajati djecu sam i ostati psihički jak, to je za mene bilo čudo.
Radila sam to samo nekoliko mjeseci i mučila se. Ma koliko to vrijeđalo moj
samodostatni um, morala sam si priznati da trebam nekog.
Luke se potapšao po nogama. "Dođi, T, čitat ćemo Kamryn prije nego što ponovno
zaspi." Učinila je kako joj je rečeno i Luke je otvorio moju knjigu Potopljeni svijet
Grahama Ballarda
- na mjestu gdje sam u nju ubacila straničnik.
Počeo je čitati potičući Tegan da prstom slijedi riječi. Zatvorila sam oči. Ugodnim
glasom izgovarao je riječi koje je napisao moj omiljeni pisac. Luke mi je uzeo čašu iz
ruke kad sam počela tonuti u krevet osjećajući kako me ponovno obuzima san.
Zatreperivši kapcima, oči su mi se načas otvorile i zadnje što je u san utonulo sa mnom
bila je slika Tegan kako, zagledana u knjigu, sjedi na Lukeovu krilu dok nam on čita.
Kad sam se sljedeći put probudila. Luke je i dalje sjedio uz moj krevet čitajući.
Maknula sam vlažnu krpu s čela i taj ga je pokret upozorio da sam budna. Na licu mu se
pojavio nježan osmijeh, obično rezerviran za Tegan. "Bok", rekao je. Pomaknula sam
ruku, ali Tegan nije bila pored mene.
"Uvjerio sam je da ode gledati televiziju", kazao je kad je primijetio što radim. "Pristala
je uz uvjet da ja ostanem tu i da svakih nekoliko minuta dođe provjeriti jesi li otišla
nekamo."
Oštra bol sad je otupjela i samo je tupo nabijanje ukazivalo na prijašnju muku, ali u
sjedeći položaj i dalje sam se uspravljala ukočenim kretnjama. "Hvala, Luke. Hvala na
-148-
Pompea
svemu."
Nagnuo se naprijed, uzeo čašu vode i dodao mi je. Gledao me kako pijem i uzeo čašu
kad sam završila.
"Nazvao sam Teganinu školu, objasnio situaciju i javio na posao da nas neće biti
nekoliko dana. Bolesna si, u to nema sumnje. Radit ću od kuće."
"Zašto?"
"Očigledno je da vam je potreban netko tko će se brinuti za vas obje."
"Ja ne trebam nikoga", brecnula sam se.
Luke je stisnuo usne ne želeći razjariti moj bijes. "Pa, ipak bih ostao, ako se slažeš."
"Sad će svi na poslu misliti da se ševimo." Povukla sam plahtu do vrata. Bila sam bez
grudnjaka u bijeloj majici kratkih rukava pred čovjekom kojemu se nije sviđalo moje
tijelo.
"Ima i gorih stvari od toga."
"Zbilja?"
Posramljen, Luke je spustio pogled. Nešto mi je palo na pamet. Živio je u dvosobnom
stanu u Alwoodleyu pa je to što je u Horsforthu značilo da na posao putuje u
pogrešnom pravcu. "A, gdje si ono bio?"
"Ovaj, u posjetu."
"U jučerašnjoj si odjeći."
"Da, nisam se vraćao kući." Pogledali smo se i točno sam znala što je time mislio.
"Plavuša ili brineta?"
"Plavuša. Slatka. Fantastično tijelo. I ne boji ga se koristiti."
"Odlično za tebe."
"Mislim da bismo trebali razgovarati."
"A što upravo radimo?"
"Kamryn, svjestan sam da sam se ponašao prema tebi kao gad, ali dosta si teška osoba.
A sada počinjem shvaćati zašto. Jer tuguješ."
Prestala sam ga gledati i zagledala se u ugašeni televizor.
"Ne pravim se da shvaćam kroz što prolaziš, ali to što sve držiš u sebi nije dobro ni za
tebe, ni za Tegan." Sad je pogodio krivu žicu. Zar je to što svoje osjećaje i bol skrivam
pred Tegan njoj štetilo?
"Oduvijek sam mislio da si Tegan posvojila prije nego što si dovoljno dobro razmislila
o tome. A čini se kako te na poslu nitko dobro ne poznaje, što je čudno s obzirom da
ondje radiš već godinama. Ted nije rekao ništa, tvoja prijateljica Betsy ne želi mi reći
-149-
Pompea
ništa, premda ionako imam dojam da ona ne zna previše toga o tebi."
"Zašto onda misliš da ću razgovarati s tobom?"
"Jer mi duguješ."
"Za što?"
"Pa, uhvatio sam te kad si se onesvijestila. Odnio te u krevet. Smirio Tegan. Nazvao
liječnicu da vidim što treba učiniti. Čak sam i na posao javio da si bolesna. Ako to nije
vrijedno nagrade, ne znam što jest."
"Dobro. Imaš cugu od mene."
"Ozbiljno, Kamryn, sa mnom možeš razgovarati. Sve što mi budeš rekla neće ići dalje
od mene." Zastao je čekajući da otvorim dušu. Ništa nisam rekla.
"Dobro", rekao je uzdahnuvši. "Bio sam zaručen. Upoznao sam je na Harvardu. Mnogo
sam putovao i s prekidima bili smo zajedno deset godina. Kadgod bih se vratio u New
York, pomirili bismo se. Zadnji put smo tri godine bili zajedno." Luke je gurnuo ruku u
unutrašnji džep sakoa, izvukao novčanik, otvorio ga i pokazao mi njezinu sliku. Bila je
lijepa, naravno. Duga plava kosa, besprijekorna koža, oštre obrve, pune ružičaste usne.
Nije bila samo lijepa, bila je zanosna. A po načinu na koji su njezine smeđe oči sjale
prema fotoaparatu, bilo je očito da je zaljubljena u osobu koja ju je slikala. U mog šefa.
Zatvorio je novčanik i vratio ga u džep. "Zove se Nicole i već smo bili dogovorili
datum vjenčanja. A onda mi je ponuđen posao u Londonu. Pretpostavio sam da će htjeti
poći sa mnom, ali odbila je. Kad sam odlučio odbiti posao, rekla je da to ne činim jer
problem nije u Londonu nego njezinim osjećajima prema meni. Voli me, ali nije
sigurna želi li se preseliti sa mnom na drugi kraj svijeta. Nije sigurna hoće li naša veza
uspjeti. I tako sam došao sam. Čujemo se svaki tjedan i još nosim njezinu sliku u
novčaniku, kao što vidiš, i..." Prestao je govoriti i na nekoliko se sekundi zagledao u
tepih. Zatim je podigao svoje oči boje lješnjaka. "Još se nadam da će se predomisliti.
Eto. Sad znaš nešto što ne zna nitko drugi u Engleskoj. Vjerujem da ćeš to zadržati za
sebe jer me zaboli nanovo svakih osamnaest mjeseci. I poželim da mi se vrati."
Dok je govorio, morala sam sakriti grozu koji sam osjećala zato što gledam Lukea, svog
šefa, kako se očovječljuje pred mojim očima. Ogolio je dušu preda mnom. Preda
mnom. Od svih ljudi. Jamačno mu nije bilo lako. Ali učinio je to ne bi li me nagovorio
da učinim isto.
Ali otvoriti se nekome... To me silno plašilo. Pogotovo njemu. Ali on se meni otvorio.
A i nije se radilo o meni, radilo se o Tegan. Ona ga je voljela. Uostalom, danas se
pokazalo da trebam nekoga kao rezervu, u koga ću se moći pouzdati da će se brinuti o
-150-
Pompea
njoj kada me ne bude. On je bio taj. Gledala sam ga čas, srce mi je nabijalo u grudima.
Činim ovo za Tegan. "Dobro", započela sam. Ispričala sam mu cijelu priču počevši od
noći kad sam saznala za Adele i Natea, do trenutka kad je ušao u naše živote. Luke nije
rekao ništa, nije postavljao pitanja niti tražio pojašnjenja, jednostavno je slušao kamena
lica, povremeno milujući udubljenje ispod usana na svojoj bradi. Kad sam završila,
kimnuo je glavom.
"Sama si se pokušavala nositi sa svim ovim?" upitao je. Ispustio je dug, slab zvižduk.
"Čudim se da nisi doživjela živčani slom. Nije ni čudo što si bila razdražljiva kučka."
"A koji je tvoj izgovor što si bio arogantan gad?" odvratila
sam.
"To mi je u prirodi", uzvratio je.
Nasmiješila sam se na to.
I on se nasmiješio i rekao: "Ubrzo ću nam napraviti ručak."
"Ne moraš. Možeš otići, osjećam se bolje."
"Ne moram, ali želim. Volio bih pomoći ako mi dopustiš." Njegova me iskrenost
iznenadila. Da, njegova ga je priča učinila čovjekom, ranjivim čovjekom štoviše, ali
ovo ga je učinilo dobrim čovjekom.
"Zašto?"
"Zato što mi se sviđa Tegan."
"Sigurno je još nešto u pozadini toga."
"Možda je, možda nije. Ispričat ću ti jednom."
Lukea je od daljnjeg ispitivanja spasila Tegan koja je uskakutala u sobu i skočila na
krevet.
"Je li ti bolje?" upitala je smjestivši se uz mene.
"Puno, puno bolje. Čak mogu i ustati iz kreveta i doći u dnevnu sobu."
Tegan se široko osmjehnula. "Stvarno? Najstvarnije? Luke je rekao da će ti biti bolje."
"Ovo iz mojih usta nećeš često čuti, ali Luke je bio u pravu."
Spuznula je na pod. "Mogu nam pustiti jedan moj DVD."
Zbacivši prekrivače, ustala sam. Morala sam napraviti dobru predstavu od toga nisam
je željela ponovno uplašiti. Luke je ustao namjeravajući mi pomoći, ali namrštila sam
se dajući mu do znanja da to ne čini.
Tegan me primila za ruku i polako odvela u dnevnu sobu gdje smo se zajedno srušile na
sofu. "Kad si već na nogama, zagrij vodu za čaj, Luke", rekla sam.
"Da, zagrij vodu za čaj, Luke", zahihotala se Tegan. Priljubila se uz mene, obgrlila sam
-151-
Pompea
je rukom.
"Od čega je umro vaš zadnji rob?" promrmljao je čineći kako mu je rečeno.
"Od odgovaranja", uzvratila sam.
Pogledao me preko ramena, a ja sam se uspjela osmjehnuti. Gledajući me u oči,
osmjehnuo se natrag. S vremenom, ovaj bi mi se muškarac mogao svidjeti, shvatila sam.
Mogao bi mi se jako svidjeti.
-152-
Pompea
DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Molim vas, pričekajte nakratko u drugoj sobi dok Tegan i ja porazgovaramo." Socijalna
radnica je bila dobra. Rekla je to tako da je nalikovalo zamolbi, premda smo obje znale
da je u pitanju naredba.
Izašla sam iz dnevne sobe koja je, kao sve drugo u stanu, bila pospremljena i ulickana
gotovo do neprepoznatljivosti. Uzela sam slobodan dan, premda je posjet bio zakazan
za poslijepodne kako bih ujutro mogla dovršiti pospremanje. Poslije pospremanja, odje-
nula sam blijedoružičastu svilenu haljinu, najskuplji odjevni predmet u mom ormaru,
haljinu za koju sam znala da mi lijepo stoji, izvučenu da zadivim tu socijalnu radnicu.
Tegan je imala kike na glavi i svoju trenutačno omiljenu odjevnu kombinaciju: plavu
traper haljinu Akroja preko bijele majice dugih rukava. I na nogama čupave papuče u
obliku zeca.
U svojoj spavaćoj sobi, sjela sam na krevet i privukla koljena na prsa prihvaćajući
činjenicu da socijalna radnica mora saznati zlostavljam li Tegan, sviđa li se Tegan biti
sa mnom i jesam li dovoljno dobra, a to nije mogla učiniti sa mnom u sobi. Ali hoće li
Tiga išta reći čak i ako nisam u istoj sobi s njima? Bila je zabavna, dobroćudna i
društvena, ali izuzetno zatvorena. U tom smo pogledu bile slične. Dok je njezina majka
za sebe uvijek govorila da je u svemu "previše otvorena" Tegan je bila suzdržana. Vrlo
oprezna glede otkrivanja onoga što se odvija u njoj. Nikad nije spomenula što se
dogodilo u Guildfordu i koliko je propatila u rukama djeda i bake. Hoće li priznati ako
nije sretna sa mnom?
Želudac mi se stisnuo pri pomisli što će ju ta žena pitati. Hoće li joj postavljati pitanja
koja sam navela, hoće li pokušati iz nje izvući stvari koje bi se mogle shvatiti kao
razumljivi dijelovi svakodnevnih roditeljskih omaški? Kao onda kad sam zaboravila
doći po nju? To se dogodilo samo jedanput, ali ja to nisam zaboravila pa sumnjam da
Tiga jest. Pa onda kad sam je nasmrt preplašila padanjem u nesvijest prije nekoliko
tjedana? Ni to nisam učinila namjerno, ali to ne znači da je nisam gadno uplašila.
Grizla sam donju usnu. Što ako Tegan ne voli biti sa mnom? To nikad nisam
razmotrila, ne valjano. Uvijek me brinulo da joj nedostaje mama, ali što ako cijelo to
vrijeme jednostavno nije željela biti sa mnom? Što ako bi Tegan, bez obzira što ja
učinila ili rekla, radije bila bilo gdje drugdje nego ovdje sa mnom? Jedino što je sama
izabrala u svom životu bio je Luke. On je postao dijelom njezina života našeg života
-153-
Pompea
na njezino inzistiranje, nitko joj ga nije nametnuo kao što sam joj ja bila nametnuta. A i
voljela ga je. Svaku sekundu svakog dana koju bi proveo s njom, bila je naprosto
oduševljena njime. On je bio poput ljetnih praznika predstavljao je zabavu i slobodu. Ja
sam bila poput škole predstavljala sam raspored i disciplinu. Hoće li to reći socijalnoj
radnici ?
Nakon tridesetominutnog mučenja, puštena sam natrag u sobu. Tiga se široko
osmjehnula dok sam sjedala na sofu. Uspentraia mi se u krilo i pridigla Meg mom
obrazu da me poljubi. "Meg te voli danas", rekla je silazeći mi s krila i izgubila se
negdje u sobi. Usmjerila sam pažnju na socijalnu radnicu koja tu izjavu nije zabilježila
u svoj blok. Zapravo, spremila je blok i kemijsku olovku i samo me gledala. Imala je
tridesetak godina, ravnu smeđu kosu do uha, tanke usne i bezizražajne oči. Nisam
mogla pročitati ni nju ni njezin govor tijela ruke su joj bile spuštene u krilu jedna preko
druge, ni njezino lice polusmiješak na usnama, a smeđe oči postojano uprte u mene, ali
to je moglo značiti bilo što.
"Pa, prolazim li ispit?" upitala sam.
"To nije razlog mog posjeta", odgovorila je. Pogled joj je uznapredovao od nejasno
ravnodušnog do onog koji navodi na zaključak da vidi svaku zlu pomisao koju sam
ikad pomislila.
"A što je onda razlog vašeg posjeta?" Uputili su je da izbjegava činjenicu da je Tegan
bjelkinja? Nisu mogli ništa protiv toga jer je Adele oporučno zatražila da joj budem
skrbnica, ali mogli su odbiti moj zahtjev za posvojenjem. Mogli su spriječiti da Tegan
postane Matika i nikad ne reći da je pravi razlog tome drugačija boja kože.
"Kako se snalazite sa svime?" uzvratila je stručno izbjegavajući moje pitanje.
"Dobro", odgovorila sam.
"Nije vam naporno?"
"Ne, ne pretjerano."
"Bilo bi razumljivo da je, Kamryn, ovo je sigurno teško i za vas."
Što je Tegan rekla? "Ništa teže nego što bi bilo ikome drugome," uzvratila sam.
"A kako izlazite na kraj s poslom s punim radnim vremenom i brigom za Tegan?"
"Dobro."
"Sigurno je zamarajuće?"
"Mislite?" odgovorila sam šaljivo pa se sjetila tko je i dodala: "Dobro je."
"S obzirom na vaše radno vrijeme, nemate problema s preuzimanjem Tegan poslije
-154-
Pompea
škole?"
"Ne, poslije škole ide k prijateljici pa je preuzmem ondje."
"Djeca se često znaju posvađati. Što ako se to dogodi? Što ćete onda?"
"Škola ima produženi boravak. Morat ću odlaziti s posla nešto ranije da je preuzmem
do šest, ali radit ću tijekom stanke za ručak pa to neće biti problem."
"I to vam neće smetati?"
"želite li reći da bih trebala prestati raditi? Jer ne mogu si to priuštiti. A uz skraćeno
radno vrijeme, financijski bi nam bilo teže nego sad."
"Imate li financijskih poteškoća?"
"A tko nema u današnje vrijeme?" postajala sam razdražljiva. Zašto je ova žena bila
odlučna u namjeri da izvrne sve što kažem? Da izazove u meni osjećaj da sve što
učinim neće biti dovoljno dobro?
"Tko je Luke?" upitala je mijenjajući pristup.
"On je moj šef", oprezno sam odgovorila. "Tegan ga je jednom prilikom upoznala i
zbilja su se dobro složili."
Obrve su joj se neznatno podigle.
"Luke je dobar čovjek", brzo sam dodala. "Ne bih ga pustila blizu Tegan da mi je imalo
sumnjiv."
"Tegan je rekla da joj je on najbolji prijatelj", izjavila je socijalna radnica.
"Hmmm, istina je da se slažu..." Znači, on joj je najbolji prijatelj, ha? Obuzela me
ljubomora. A što sam ja? Dječak psećeg lica?
"A rekla je i da se nikad ne naljutite na nju."
"Je li?" odgovorila sam. "Je li to loše?"
"Ne, samo neobično. Zbilja se nikad ne naljutite ili se suzdržavate?"
"Tiga je najodgojenije dijete na svijetu, nije učinila ništa zbog čega bih se trebala ljutiti
na nju. Nikad." Zastala sam da razmislim
o tome. "Da, to je istina, zbilja se primjereno ponaša."
"Mislite Ii da se suzdržava?"
"Moguće..." Probo me strah. "Nisam razmišljala o tome. Jednostavno uvijek učini ono
što joj se kaže. Bez pitanja, bez odgovaranja. Nikad nisam pomislila da se ne bi složila
sa mnom oko nečega jer me se boji. To mislite, zar ne? Da me se boji. Ali ja je ne bih
povrijedila. Nikad je ne bih povrijedila."
"Ni jedan tren nisam pomislila da biste je povrijedili", rekla je socijalna radnica. "Samo
-155-
Pompea
se pitam treba li joj psihološko savjetovanje da prebrodi majčinu smrt."
"To nije samo pomisao, zar ne? To je naredba", rekla sam.
Osmijeh bi joj bio prijateljski da me nije nastavila gledati tim prodornim pogledom.
"Ne bih to baš tako rekla."
"A kako biste onda rekli? Ne budem li je vodila na savjetovanje, nećete mi dati
preporuku za posvojenje?"
"Samo razmislite o tome", rekla je ne odgovorivši na moje pitanje. Namjerno ne
odgovorivši na moje pitanje. Po drugi put. Ustala je. "Zakazat ćemo još jedan susret za
nekoliko mjeseci da vidimo kako napredujete. Bilo vas je lijepo upoznati, obje."
Kuja! nisam mogla prestati misliti. Htjela sam stati nasred dnevne sobe i vikati iz sveg
glasa, dok ne izbacim sav otrov iz sebe. KUJA! KUJA! KUJA! Neizgovorivši to, rekla je
da nisam dovoljno dobra i da se ne brinem dobro o Tegan. Da trebam uvesti više ljudi,
savjetnike, u naše živote. I da će me zajebati ako ne poslušam. U prisebnijim trenucima,
dakako, znala sam da samo misli na Teganino dobro i da će joj savjetovanje pomoći,
ali većinu vremena otkako je otišla imala sam potrebu vikati "KUJA". Prije njezina
posjeta znala sam da se ne snalazim baš najbolje, ali sada sam znala da sve radim po-
grešno. Nisam pomagala Tegan da se nosi s majčinom smrću, nisam je odgajala da
postane zdrava i sretna odrasla osoba, sprečavala sam je, potencijalno joj štetila.
"Mama Ryn", pozvala me Tegan.
"Da?" brecnula sam se, a zatim čula svoj glas i stala. Duboko sam udahnula, prestala
piljiti u ormar s namirnicama i okrenula se prema njoj. Otkad je socijalna radnica
otišla, sjedila je za stolom i slikala, a sada me gledala držeći kist u jednoj, a Meg u
drugoj ruci. Nije izgledala zakinuta za bilo što. Tijelo joj nije bilo napeto, oči joj nisu
bile ispunjene strahom, koža joj nije bila siva od tuge. Ali tko bi znao što se nalazi
ispod površine i koliko sam joj već štete nanijela. "Da, Tiga", ponovila sam.
"Kada se vraća Luke?"
"Oko deset."
Spustila je kist i nečujno brojala na prste: "Osam, devet, deset", a zatim se pobunila:
"Ali to je kad ja idem na spavanje."
"Znam, ali vozi iz Londona, nikako ne može stići prije."
"To nije fer."
"Možda dođe sutra."
"Ali slikam mu sliku."
-156-
Pompea
"Dat ću mu je kad stigne. Sigurna sam da će mu se svidjeti."
"Ali ja mu je želim dati."
"Onda mu je daj sutra." Vratila sam se pretraživanju ormara, piljeći u limenke i vrećice,
boce i staklenke, čekajući nadahnuće. Iza sebe sam začula zvukove silaženja sa stolca.
Pomislila sam da mi se možda dolazi pridružiti, sjesti na šank i gledati u ormar kao
inače prije nego što počnem kuhati. Umjesto toga, rekla je: "A što ako ne dođe sutra?"
"Vjerojatno će doći", dobacila sam preko ramena. "Obično dođe subotom."
"Ali što ako ne dođe?"
Ne znam! skoro sam viknula. Duboko sam udahnula. Podsjetila sam se da ona nije kriva
za ovo. Da moje raspoloženje nije njezina krivica. Okrenula sam se prema njoj i otkrila
kako nije na drugoj strani kuhinje nego kraj mene, sa zdjelicom vode prljave od boje u
rukama. Kako sam se okrenula, noge su udarile u njezine ruke i zdjelica joj se
oslobodila iz prstiju. Sadržaj je navro van, a mokra siva voda razlila se po mojim
bedrima. Tegan je ispustila tih šokiran uzdah prije nego što je uplašena zapala u muk.
Gledala sam svoju haljinu. Toliko sam novca potrošila na nju. Bila je to prva stvar koju
sam kupila nakon preseljenja u Leeds i nakon što sam ostavila Natea i Adele.
Predstavljala je za mene novi početak, vraćanje normalnim, jednostavnim stvarima
poput odlaska u kupnju. Voljela sam je. A sada je bila upropaštena. Kao i ostatak mog
života. Upropašten. Uništen. I nije bilo načina da ga popravim.
"DOSTA MI TE JE!" izderala sam se. "POPELA SI MI SE NA VRH GLAVE!"
Osjetila sam kako se Teganino tijelo trgnulo od jačine mog glasa, a zatim se ukočila
doslovno skamenila od mog bijesa.
Htjela sam da ode. Trebala sam da ode, da se makne od mene prije nego što kažem
nešto što neću moći povući.
"Idi u svoju sobu", prošaptala sam kontrolirajući glas.
Bez prigovora, čula sam Tigine korake kako se povlače u sobu. Ali nisam se
pomaknula, ostala sam smrznuta od straha. Straha od onoga što sam zamalo
izgovorila... Zamalo sam izgovorila da me socijalni radnici ne bi poprijeko gledali da
nema nje. Da nema nje, bila bih direktor marketinga Angelesa i sad bih se ja vraćala iz
Londona, a ne Luke. Da nema nje, mogla bih raditi što želim a da prije toga ne moram
razmišljati što ću s djetetom. Dan mi ne bi bio organiziran prema njoj i ne bih se stalno
pitala hoću li pokleknuti na sljedećoj prepreci.
Suze su mi navrle na oči, skupile se na trepavicama i kapnule na pod. Nisam osjetila
kako mi koljena dodiruju linoleum, ali našla sam se na podu, a moja svilena haljina
-157-
Pompea
žedno je upijala lokvu zamuljane vode. Prekrila sam lice rukama i ljuljanjem se
pokušala umiriti zbog pomisli na koliko bih još načina ovo mogla uprskati.
"Tiga", šapnula sam nešto kasnije otvarajući njezina vrata. " Tiga, oprosti mi."
Sjedila je na svom krevetu, koljena privučenih na prsa, stišćući Meg.
"Nisam to mislila. Stvarno mi je..", prestala sam govoriti kad sam primijetila da je
njezina inače uredna soba u stanju urednog nereda: ladice i ormar s odjećom bili su
prazni, a ispred njih stajale su hrpice uredno posložene odjeće. Njezina šarena torba bila
je izvučena ispod kreveta i stajala otvorena na podu, a nešto odjeće već je bilo u njoj.
Srce mi je tuklo, a želudac se stisnuo. Je li joj socijalna radnica rekla da može živjeti
negdje drugdje ako joj se ne sviđa živjeti sa mnom? Ostavlja li me?
"Što se događa", upitala sam uspaničena. "Zašto si se počela spremati?" prekoračila
sam torbu i kleknula pred Tegan. "Žao mi je", rekla sam tražeći na njezinu malenom
srcolikom lišcu i u plavim očima nešto što bi nalikovalo razumijevanju. Neki
nagovještaj, koliko god malen, da je mogu nagovoriti da ostane. "Nisam htjela vikati na
tebe. Bila sam ljuta na sebe, ne na tebe. Žao mi je." Nije se pomaknula, samo je držala
Meg, gotovo kao da nisam rekla ništa. "Tiga, molim te, vjeruj mi, žao mi je. Stvarno i
iskreno mi je žao."
"Molim te", prošaptala je pa zastala, očito uplašena onime što dolazi sljedeće.
"Molim te..." ponovila sam.
"Molim te nemoj me poslati natrag baki Muriel", rekla je, a zatim se skupila spustivši
glavu da bude bliže Meg.
"Zašto bih te poslala natrag baki Muriel?" upitala sam. Od svih stvari za koje sam
mislila da će ih reći, na tu nikad nisam pomislila.
"Jer sam bila zločesta", odgovorila je. "Ne želim ići natrag baki Muriel. Želim ostati s
tobom."
"Jesi li zato izvadila odjeću?" upitala sam.
Potvrdno je kimnula glavom. Nikad nisam pomislila da bi Tegan mogla misliti kako je
povratak u pakao Surreyja moguć. Mislila sam da zna da je zaglavila sa mnom, u dobru
ili zlu. Je li zato bila tako dobra? Je li zato nikad nije ništa propitivala, svađala se, imala
ispade bijesa? Jer je mislila da bih je mogla poslati natrag da je tuku
i izgladnjuju?
"Tiga, ti i ja..." Stala sam primijetivši da joj je lice obuzeo potpuni užas čekajući da
dovršim rečenicu. Počela sam ispočetka, glasa mekog poput želje: "Tiga, ti ćeš ostati sa
-158-
Pompea
mnom sve dok ne odrasteš, dok ne budeš velika."
Napetost u njezinim očima popustila je i konačno me pogledala.
"Ja ću se zauvijek brinuti o tebi", dala sam joj do znanja, a ta mi je pomisao ponovno
odaslala nalet panike u grudi. "Tiga, ovo je tvoj dom. Čak i kad odrasteš, ondje gdje
sam ja, tu će biti i tvoj dom. Ja... Ja ću se uvijek htjeti brinuti o tebi. Razumiješ li?"
"I ako sam zločesta?"
"I tada", rekla sam. "Ne potičem te na to", brzo sam pojasnila, " ako budeš zločesta,
pronaći ćemo način da to riješimo, ali i dalje ćeš ostati sa mnom."
"Žao mi je što sam bila zločesta", rekla je.
"Nisi bila zločesta, to se dogodilo slučajno."
"Žao mi je."
"Bilo je slučajno, nisi to namjerno učinila i meni je žao što sam vikala na tebe."
"Luke sada neće vidjeti tvoju lijepu haljinu", izjavila je.
Na trenutak sam se zbunila i proučila joj lice da vidim je li zna. Je Ii primijetila da su se
moji osjećaji prema njezinu najboljem prijatelju, mom šefu, promijenili. Gledala me
posve nesvjesna toga. Nije znala da se od moje migrene prije četiri tjedna između mene
i Lukea nešto iz temelja promijenilo. Nije postao samo čovjek, postao je muškarac u
mojim očima. Naši su sastanci na poslu prerasli u razgovore, vikendima bi često ostajao
nakon što bi Tegan otišla na spavanje pa bismo pili čaj i razgovarali do tri, četiri sata
ujutro. Tegan nije znala da su me počele uznemirivati misli o njemu. Misli na mene i
njega, dobro, priznajem, na seks. Ne, neće me vidjeti u mojoj lijepoj haljini i to je bilo
dobro. Te moje misli nije trebalo poticati, a kamoli im udovoljavati. "Tako je vjerojatno
i najbolje", priznala sam joj.
"Onda, hoćeš li ostati sa mnom?" upitala sam izbacujući gospodina Wisemana iz glave.
Tegan je nabrala nos istodobno kimnuvši glavom.
"Dobro. Jako, jako mi je drago."
Tiga je ispružila ruku u kojoj je držala Meg i natjerala krpenu lutku da me poljubi u
obraz. "Meg te danas jako voli", objasnila je.
"Počinjem to shvaćati. Hoćemo li pospremiti tvoju odjeću, mišiću?" Još jedno kimanje
glavom. Tegan je spuznula sa svog kreveta. "A za nagradu večeras možeš ostati budna i
dočekati Lukea."
Oči su joj se raširile od oduševljenja. "Stvarno? Najstvarnije?"
"Da", uzvratila sam znajući da će zaspati prije pola devet. Devet, najkasnije.
-159-
Pompea
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Veselje da će vidjeti Lukea, za Tegan je bio najjači stimulans: u deset i petnaest kad je
pozvonio bila je sasvim budna. Poslala sam mu poruku da ga pitam može li navratiti na
putu kući jer će ga Tegan čekati i odgovorio je da nema problema.
Ustala sam s kreveta da mu otvorim vrata. Umor me pritiskao poput nakovnja dok je
Tegan, u svojoj crvenoj kariranoj pidžami počela skakati goredolje po krevetu.
Luke je ušao noseći darove. Poput oca koji je osjećao krivnju što mora ići na poslovni
put, koji misli da igračke i ostale drangulije mogu nadoknaditi njegovo odsustvo. Luke
bi uvijek kad bi otišao na put pa makar i na jednu noć kupio nešto Tegan. Međutim,
ovo je bila najveća hrpa darova dosad. Nosio je po pet plastičnih vrećica u svakoj svojoj
golemoj ruci.
"Isuse, koliko si na to potrošio?" upitala sam dok je žureći prolazio pored mene.
"Ma, ne puno. Imam vezu u tvrtki za maloprodaju igračaka."
Gledajući ga, podigla sam obrvu. "Ma nemoj ? Baš ti je dobra ta tvoja veza", rekla sam.
Luke je odvratio pogled čim sam to rekla pa otad pomno izbjegavao ponovno pogledati
u mom smjeru. Očito je kriv po točki optužnice, premda to nisam mislila tako.
"Dođi, T", rekao je, "da vidimo čega ima u vrećicama." Tiga je prestala skakati i držeći
se za Lukeovu ruku spustila na pod pred vrećice. Sreća joj je sjajila iz očiju nalik
dvama svjetionicima u oluji. Svu ljubomoru koju sam osjetila kad je ušao s tim obiljem
zamijenila je zahvalnost. Trebalo joj je to, trebalo joj je da netko pravi pompu oko nje,
kupuje joj darove, učini da se osjeća posebnom.
Stvar po stvar, Luke je praznio vrećice ispred nje i (mogla sam ga zbog toga poljubiti)
većina ih je bila edukativna. Ako ne edu kativna, onda su to bile knjige ponešto
prezahtjevne za njezin uzrast, ali svidjet će joj se jer se potpuno uživljavala u priču (što
zamršenije, to bolje) crtaći blokovi i bojice, flomasteri, krede i
drvene bojice, nekoliko medvjedića i Scrabble junior.
"To je sve za mene? Stvarno? Najstvarnije?" upitala je Tiga. "A za koga drugoga?"
odgovorio je.
"Smijem li ih zadržati?" upitala me pogleda zamućenog od bojazni da bih mogla reći
ne.
"Naravno, mišiću", odgovorila sam.
"Hvala ti!" ciknula je i bacila se na Lukea koji je pao na leđa uhvaćen na prepad kao i
-160-
Pompea
ja. Počela mu je skakati po trbuhu izgledajući kao da ne čuje "Au!" koji bi ispustio
svaki put kad bi joj se stopala spojila s njegovim trbuhom.
"Vidi, mama Ryn! Skačem po Lukeu!" veselila se. Nasmiješila sam se. To je bila ona
stara Tiga. Puna Ijubavi, živahna, skakutava. Luke je to izvukao iz nje. Djelovao je
poput vremeplova na njezinu osobnost. Nikakvo čudo što je htjela biti s njim cijelo
vrijeme uz njega je opet bila vesela. "Mama Ryn, smijem li poljubiti Lukea da mu
zahvalim?" rekla je ubrzavajući skakutanje.
"Ako Lukeu ne smeta."
Tiga je pogledala Lukea. "Naravno da mi ne smeta", rekao je i presavio se, "samo mi
više nemoj skakati po trbuhu, može?"
"Može", razočarano je rekla Tegan. Nagnula se naprijed i prilijepila mu glasnu pusu
posred čela, baš kao on njoj kadgod bi je poljubio za laku noć ili doviđenja. Sjela je i
pogledala me očekujući nešto.
"Što?" upitala sam pitajući se što sam propustila.
Tegan je dramatično uzdahnula kao da sam namjerno tupava. "I ti moraš poljubiti
Lukea", rekla je pomalo razdražljivim glasom.
Prestrašeno sam ustuknula korak, slučajno uspostavivši kontakt pogledom s Lukeom.
"Meni ne smeta", rekao je Luke zafrkantski.
"Njemu ne smeta", poticala me Tegan.
"Paaa, sigurna sam da ne želi pokvariti tvoju posebnu pusu."
"Kukavice", rekao mi je Luke.
"Mislim da bi trebala još koji put skočiti po Lukeovu trbuhu, Tiga." Tigino se lice
ozarilo, a Lukeovo zgrčilo od straha. "Ali pravi, veliki skok, dobro?"
"Dobro!" Bacila se na zadatak sa zavidnim oduševljenjem.
"Jesi li plakala?" upitao me Luke više od sat vremena kasnije. Pročitao je Tigi četiri
priče za laku noč i slušao njezino brbljanje dobrih deset minuta prije nego što je
konačno zaspala. Sad je maknuo knjigu koju sam ostavila na krevetu spustivši je na pod
prije nego što je sjeo. Bila sam na drugom kraju sofe, napola gledala televiziju, napola
se pitala bih li trebala oprati suđe, potpuno udubljena u Lukeov i Tigin razgovor u
drugoj sobi.
Okrenula sam se prema Lukeu. Bio je iznuren; u očima mu se vidio umor, plava košulja
bila mu je zgužvana, a bore na njegovu tridesetpetogodišnjem licu činile su se
naglašenijima nego inače. Nisam odgovorila na njegovo pitanje, zatečena što mi ga je
-161-
Pompea
postavio.
"Jesi li?" ponovio je.
Provjerila sam lice u ogledalu prije nego što je došao i oči mi nisu bile ni crvene, ni
natečene. "Zašto pitaš?"
"Zbog tog pogleda. Kad sam te upoznao, često si imala taj pogled. Isprva sam mislio da
se radi o preziru, ali sada znam da je to jer si tih dana mnogo plakala. Zbog Adele. Sad
imaš taj isti pogled."
Nisam mu mogla reći zašto sam plakala, to nitko nije smio znati. Osobito ne on koji je
toliko usrećivao Tegan. Nisam htjela da zna da ja nemam tu vještinu.
"I, tko je ta ženska iz Londona s kojom spavaš?" upitala sam.
Luke je zastao, a na licu mu se izmjenjivalo mnoštvo emocija: sram, ushit, nelagoda,
krivica. "Pretpostavljam da posjet socijalne radnice nije prošao najbolje", zarovao je
pod površinu odlučan da me nagovori da se otvorim.
Ali ne toliko kao ja da ne zucnem. "Nagađam da je ona tvoj najnoviji uspjeh, sudeći po
tome koliko te očarala."
Luke me trenutak gledao kao da nešto smišlja. "Nisam to imao u planu", rekao je, čini
se, priznavši poraz. "Ma... znaš ono kad ti se neke stvari zbrkaju u glavi? Sviđa mi se,
ali inače nije moj tip, zapravo, u zadnje vrijeme dosta sam razmišljao o tome koji je
uopće moj tip i kako se malo prestrogo pridržavam jednog tipa žena. Mislim da mi je ta
logika zbrkala osjećaje i... ma, jedna stvar vodila je drugoj. Ništa vrijedno spomena..."
"Izderala sam se na Tegan", izvalila sam iznebuha. Nisam to više mogla slušati.
"Zato si plakala?"
Potvrdno sam kimnula glavom.
"U redu je, znaš, svi mi s vremena na vrijeme izgubimo živce."
"Ne shvaćaš. Skroz sam pukla. Rekla sam joj da mi je dosta i da mi se popela na vrh
glave. Ja... zamalo sam joj rekla da mi je uništila život."
"Ali nisi, to je jedino važno."
"Znači, nije važno što to mislim?"
To ga je zbunilo. "Ryn", sviđalo mi se što me i on počeo zvati Ryn otkad smo se
sprijateljili, "ovo neće biti lako. "Teško je i kad planiraš dijete, a kad ga ne planiraš,
stotinu je puta teže. I grozna je činjenica da ti je ona doista uništila život. Život koji si
imala okrenuo se naglavačke, promijenio se. Ali to ne znači da se promijenio na loše.
Uostalom, ima i dobrih ruševina. Pogledaj Akropolu. To je dobra ruševina. Ljudi daju
lijepe pare da bi je vidjeli."
-162-
Pompea
Blažen bio što se trudi.
"Što je rekla socijalna radnica?"
Ukratko sam mu ispričala.
"Kučka", rekao je na kraju. Ah, mogla sam mu ispričati i punu verziju, onako kako je to
izgledalo u mojoj glavi.
"Možda nije to baš tako rekla, nije stvarno rekla da me Tegan voli samo zato što nema
drugog izbora i da samo žali za majkom pa bi joj savjetovanje moglo pomoći da to
uvidi", priznala sam.
Luke se nasmiješio. "Nisam ni mislio, ali očito si se zbog nje uzrujala. Zato sam je
nazvao kučkom."
Zadnjih nekoliko tjedana saznala sam još ponešto o Lukeovu životu. Odrastao je u
Birminghamu, ali je studirao u Londonu. Poslije toga odselio se u Boston gdje je
pohađao poslovnu školu na Harvardu, a zatim se skrasio u New Yorku namjeravajući se
baviti bankarstvom. Vratio se u London, da bi se potom preselio u Škotsku na nekoliko
godina pa je godinu dana radio u Japanu, nakon čega se opet odlučio vratiti u New
York i baviti konzultantskim menadžmentom, a onda se, prekinuvši s Nicole, vratio u
London raditi za istu američku tvrtku. Tada mu je ponuđen posao u Angelesu. Iz svega
toga dalo se zaključiti da je njegov tridesetpetogodišnji život bio nemiran, da se stalno
selio i iskušavao nove stvari. Dio mene divio se njegovu istraživačkom duhu, dio mene
želio ga je pitati od čega je bježao. Ali nisam mogla. Tek smo se nedavno prestali
neprijateljski ponašati jedno prema drugome pa postavljanje previše osobnih pitanja
nije bilo dopušteno. Međutim davanje je podrške bilo dopušteno. A on mi je nudio
svoju.
"Bila je tako uplašena", rekla sam pokušavajući odmahivanjem iz glave izbaciti njezinu
sliku. "Ja sam za to kriva. Zamalo je zbog mene doživjela živčani slom."
Luke se privukao bliže i prislonio svoj dlan na moje lice umirujući mi glavu.
"Sve će biti u redu", umirivao me stavivši točku na tu rečenicu svojom toplom rukom
na mom licu. "Ti si dobra osoba." Glas mu je postao neznatno dublji. "Super osoba."
Pogledom sam proučavala obrise njegova lica upijajući dva pravilna luka iznad
njegovih krupnih očiju, kosine njegovih usana, pravilan nos. Sviđa mi se. Ta me pomisao
udarila kao malj u glavu. Sviđao mi se. Napadale su me seksualne misli o njemu, ali
pretpostavila sam da je razlog tomu to što je jedini muškarac u mom životu. To je bilo
više od seksualne privlačnosti. Sviđao mi se. Njegov dlan na mome obrazu ubrzao mi je
otkucaje srca. Sviđao mi se taj tjelesni dodir, bio je ugodan i utješan.
-163-
Pompea
I Luke je pogledom proučavao konture moga lica. Pitala sam se vidi li nešto drugo od
onoga što je vidio kad smo se tek upoznali. Moja crna kosa sada je bila duža, slojevito
ošišana sa šiškama koje su mi padale zdesna nalijevo preko lica, oči su mi i dalje bile
kestenjastosmeđe, premda s nešto izraženijim podočnjacima, nos mi je i dalje bio
jednako malen, plosnat i širok, usne i dalje punašne. Nisam se puno promijenila, ali nije
me gledao kao prije. Gađenje je nestalo. Zamijenilo ga je nešto što bi nevještom oku,
oku koje nije poznavalo našu povijest, izgledalo kao sklonost.
Tišina je kiptjela od očekivanja. Trebali smo se poljubiti. Njegova se glava trebala
približiti mojoj, a njegove usne susresti moje i dan bi mi bio potpuna... Potpuna
katastrofa. Bila sam poprilično sigurna da ga ne privlačim. Sviđala sam mu se kao
prijateljica, mogao bi čak i spavati sa mnom, ali nisam ga privlačila onako kao on
mene. Uostalom, još je volio Nicole. Bez obzira što se sad događalo, još je volio svoju
bivšu.
"Moram oprati suđe", rekla sam odmaknuvši glavu i ustavši. Nije se pomaknuo dok
sam odlazila u dio sobe koji je služio kao kuhinja. "Jesi li jeo?" upitala sam ga preko
ramena ne osvrćući se da vidim njegovu reakciju na moj bijeg s mjesta događaja.
"Ne", odgovorio je. Čula sam kako ustaje.
"Ostalo je tjestenine, hoćeš?" Izvukla sam tanjur iz kuhinjskog ormarića i natrpala ga
pennama s domaćim umakom od rajčice. Luke je uzeo svoju večeru iz moje ruke i
otišao za stol. Krenuo je podići vilicu, shvatio da je nema i okrenuo se upravo u
trenutku kad sam mu je pružala. Izmijenili smo prisan osmijeh kakav izmjenjuju parovi
i opet me pogodio onaj osjećaj: više od požude, manje od ljubavi. Lakoumna mješavina
osjećaja koja bi završila fantastičnim seksom pa nevoljom.
Dvije minute kasnije, navukla sam gumene rukavice i izvadila tanjure iz sudopera.
Umetnula sam u sudoper čep od nehrđajućeg čelika i pustila toplu vodu. Dok sam
vraćala tanjure u sudoper, Luke se pojavio pored mene držeći svoj tanjur, posve prazan,
s tek gdje kojim tragom umaka.
"Ti kao da si to usisao", rekla sam uzimajući tanjur od njega i potapajući ga u pjenušavu
vodu.
"Nisam znao koliko sam gladan dok nisam počeo jesti. I premda tvoja tjestenina
zaslužuje da se u njoj uživa, nisam si mogao pomoći. Kad god je okusim, ne mogu
prestati jesti i dovoljno je brzo pojesti, jednostavno je moram utrpati u sebe."
Što?Uputila sam mu sumnjičav postranični pogled. "Je li to tvoj način da mi kažeš da
dobro kuham?"
-164-
Pompea
Luke se cijeli okrenuo prema meni, nedužna i slatka lica, osobito sad kad je obrijao
bradu. "Ne dobro, izvrsno."
Pa on očijuka sa mnom, pomislila sam smijući se u mislima. To je već samo po sebi bilo
smiješno. A činjenica da je bio toliko loš u tome činila je cijelu stvar još smješnijom.
"Pranje ili brisanje?" upitao je nakon što nisam odgovorila na njegovu smiješnu izjavu.
Njegovi veliki, ali okretni prsti raskopčali su bisernu dugmad na rukavima plave
košulje i zatim je zavrnuo rukave.
"Nijedno, sigurno si mrtav, slobodno idi kući." Najbolje da sad ode i poštedi nas oboje
neugodnosti, mene zbog mojih osjećaja, a njega zbog njegova očijukanja.
"Nema teorije. Jeo sam pa ću pomoći i s pranjem."
"Dobro, brisanje." Dodala sam mu krpu, oprala prvi tanjur zeleno bijelom spužvicom,
isprala ga i dodala Lukeu koji ga je obrisao.
Radili smo u tišini punih trideset sekundi prije nego što ju je prekinuo s: "Ti si tako
dobra majka, ne znam kako bi itko ikad mogao sumnjati u to."
Uputila sam mu još jedan pogled i primijetila da žustro briše tanjur. Bio je nervozan.
Gospodin arogantni, glavom i bradom, bio je nervozan što flertuje sa mnom.
"Tegan je krasno dijete i to uglavnom zahvaljujući tebi. Izvrsno utječeš na nju, brižna
si, poticajna. To je..."
"Dobro", rekla sam ispuštajući tanjur koji sam prala u sudoper, "sad prestani. To zvuči
kao da sam Mary Poppins, Maria iz Moje pjesme, moji snovi i Supermama u jednom.
Nisam. Ja sam Kamryn. Kamryn koja stalno nešto uprska."
"Veoma si stroga prema sebi", primijetio je odmahujući glavom. "To sam u vezi tebe
prilično rano primijetio. Izrazito si kritična prema sebi, a za to nema potrebe. Zbilja si
divna osoba i majka."
"Luke..." zaprijetila sam mu.
"Istina je", pobunio se. Njegovo je lice gledalo ravno u mene bez nagovještaja
osmijeha.
"Ako ti tako kažeš", popustila sam, podigla tanjur i počela ga iznova sapunati. Isprala
sam ga i dodala njemu. Za nekoliko sekundi ispalio je: "Ne uzimaš sebi dovoljno
zasluga. Ne priznaješ si koliko si dobar roditelj i koliki utjecaj imaš na Teganin život. A
i na moj. Jako sam se promijenio i to tvojom..."
"Očijukate li vi to sa mnom, gospodine Wiseman?" prekinula sam ga mrtva hladna,
nehajno spužvicom trljajući posudu u rukama. "Jer ugurate li još koji kompliment u taj
vaš monolog, mogla bih to pomisliti."
-165-
Pompea
Spustio je tanjur na radnu površinu. "Izrugujete li se vi to meni, gospođice Matika?"
"Laka ste meta kad se nabacujete takvim pretjeranim komplimentima", rekla sam. Prije
nego što sam se uopće stigla zapitati što će on ili što ću ja sljedeće učiniti, osjetila sam
Lukeove snažne ruke na svom struku kako me okreću prema njemu i odjednom su se
njegove usne našle na mojima stopljene u žustrom poljupcu koji oduzima dah.
Zatečena, trebalo mi je nekoliko sekundi da reagiram, da mu uzvratim, podignem ruke i
stavim ih oko njegova vrata. Dok je usnama razmicao moje i gurao svoj jezik u moja
usta, Lukeovo mišićavo tijelo pritisnulo je moje na sudoper, ruka mu se uvukla ispod
moje majice sporo mi milujući donji dio leđa, a koljeno skliznule između mojih nogu.
Gumene su rukavice bile prilijepljene za njegovu kožu, sapunasta voda kapala je niz
moje podlaktice, ali nijedno nije marilo za to dok smo se ljubili.
Razdvojili smo se, a prsa su nam se ujednačeno nadimala gledajući jedno drugome
ravno u oči. Imao je predivne oči, to sam mislila čak i kad mi se nije sviđao. Boja
smeđeg jantara davala im je neobičan žar koji kao da se rasplamsao dok me gledao.
Podigla sam glavu, nježno usnama okrznula njegova usta i odmaknula se. Osmjehnuo
se osmijehom snenim od žudnje, pa nagnuo glavu i okrznuo svojim usnama moje.
"Krevet?" prošaptao je odmičući se.
Kimnula sam glavom.
Razmotao je moje ruke sa svog vrata, skinuo mi rukavice i ispustio ih na ocjedivač. Još
jedan zadnji poljubac i primio me za ruku izvodeći me kroz vrata dnevne sobe. Oboje
smo nagonski skrenuli prema Teganinoj sobi kako bih se kroz odškrinuta vrata mogla
uvjeriti da je dobro. Spavala je na trbuhu, lica na jastuku prekrivenom oblacima, a
malene ručice odmarale su joj pored glave dlanova stisnutih u čvrste šačice. Pričekala
sam da joj se prsa dignu i padnu kako bih znala da spava. Još sam malo privukla vrata,
a zatim smo se zaputili niz hodnik na drugi kraj stana u moju spavaću sobu.
Čim sam zatvorila vrata sobe, Luke me ponovno zgrabio žestoko me ljubeći, dok su
moje ruke istraživale glatke i čvrste obrise njegova tijela. Svaki dodir u mojim je žilama
oslobodio novi nalet žudnje. Tako su često počinjala moja maštanja milujem mu tijelo
dok me ljubi, zatim razodijevamo jedno drugo, a onda...
Nije bilo sumnje što sljedeće dolazi kad je Luke skinuo svoju košulju otkrivajući
definirane mišiće prsa i ruku. Uzdahnula sam u sebi ne samo zbog savršenog izgleda
njegova tijela, nego i zbog pomisli da ću voditi Ijubav. S Lukeom. Sefom. Sve glasine
koje su na poslu kružile u vezi njega i mene za otprilike pet minuta postat će istinite.
Popeo se na mene, zadigao moju bijelu majicu kratkih rukava
-166-
Pompea
i utisnuo mi poljubac u pupak. Moje tijelo trznulo se od snažnog užitka zato što sam
osjetila muške usne na svojoj koži i ovoga puta nisam mogla zadržati uzdah. Luke je
podigao glavu osmjehnuvši se na moj odgovor prije nego što mi je povukao majicu
preko glave. Bacio ju je ustranu pa vratio svoje usne na moj trbuh i njegovi su se
poljupci penjali sve više i više, sve dok mu usta nisu prekrila moju lijevu dojku.
Zatvorila sam oči, izvila tijelo i uzdahnula predajući se blaženstvu, zahvaljujući Lukeu
Wisemanu...
-167-
Pompea
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE
Zašto si obučena?" začula sam Teganin glas.
"Hmmmm?" uzvratila sam.
"Mama Ryn", nije odustajala. "Zašto si obučena?"
Nikad se više neću moći izležavati. Pomislila sam očajnički tužna. Ovo će trajati sljedećih
deset godina. A onda će biti tinejdžerica i neću spavati jer ću biti zabrinuta što izlazi i kasno se
vraća kući ili, još gore, uopće se ne vraća.
Teganini prstići uhvatili su moju podlakticu i prodrmali me. "Mama Ryn, zašto si
obučena? Jesi li tako spavala?"
Ne znam, jesam li?
Spustila sam ruku i opipala svoje noge. Zbilja su bile u trapericama. Grudnjak sam
sigurno imala jer sam ga osjećala zabijenog u rebrima. A imala sam i majicu. Čekaj, zar
mi Luke nije skinuo majicu? Snena, zamislila sam se. LUKE! Munjevitom brzinom sjela
sam na krevet uspravna kao svijeća, a Tegan je u šoku poskočila unatrag. Pogledala
sam desno od sebe očekujući da ugledam njegovo uspavano tijelo, ali umjesto toga, ta
je strana kreveta bila prazna i besprijekorno poravnana. Izgledala je kao da se nisam ni
prevrnula na nju tijekom noći.
"Spavaš li uvijek odjevena?" upitala je Tegan i započela se pentrati na krevet: desno
stopalo na drveni okvir pa podizanje na madrac hvatanjem za pokrivače. Odsutno sam
joj pomogla da se popne pretražujući sjećanje. Zadnje čega se sjećam, Luke je prekri-
vao moje tijelo gladnim poljupcima. Trebali smo se poševiti. To se očito nije dogodilo
uzevši u obzir stanje kreveta i mene.
"Ne, ljubavi, ne spavam uvijek odjevena. Vidjela si me u pidžami", rekla sam. Tegan se
mukom uvukla ispod mog pokrivača.
"A zašto si onda odjevena?"
"Jer sam bila preumorna da se presvučem." I to je bilo to, neugodna istina. Bilo mi je
neugodno od same pomisli: zaspala sam pod božanstvenim polugolim muškarcem. To
je već bilo dovoljno loše. Da bude još gore, još je više ponižavala činjenica da su prošle
godine otkad sam zadnji put spavala s nekim. Zadnja osoba koju sam poljubila bio je
Ted u mojoj hotelskoj sobi. Zadnja osoba s kojom sam spavala bio je Nate dan prije
nego što sam saznala za njega i Adele. Ta oba događaja zbila su se prije više od dvije
-168-
Pompea
godine.
Tada mi seks nije bio prioritet. Bila sam usmjerena na to da pronađem sebe otkad sam
postala Kamryn Matika, samica, bez najbolje prijateljice, misleći kako će seks ponovno
postati dijelom mog života kad se ponovno sastavim iz komadića na koje sam se
raspala. A Ijubav, koja mi je uvijek bila na drugom mjestu, poslije seksa, nisam čak ni
razmatrala. Prva prepreka koju sam namjeravala savladati bila je da ponovno počnem
sa seksom, da dopustim sebi da budem intimna s nekim novim nakon što me više od
pola desetljeća samo jedan muškarac vidio golu. Dopustiti nekome da me ljubi,
dodiruje, ude u mene. Dopustiti sebi da opet budem ranjiva. Mislila sam da će to biti
lako, ali očito nije. Jer kad je seks zakucao na vrata, ja sam se onesvijestila.
"Od koga si dobila pismo?" Tegan je upitala pokazavši na noćni ormarić. List
presavijenog papira bio je prislonjen uz dno noćne svjetiljke s mojim imenom
nažvrljanim na njemu. Podigla sam ga i našla dva lista papira. Na donjem je pisalo
Tegan. Dodala sam joj poruku i Tegan ju je pročitala naglas.
"Draga T,
hvala ti na slici mene u zoološkom vrtu. Stavit ću je na zid u svojoj kući. Nadam se da
ćemo se uskoro vidjeti. Pazi na Ryn, jako je umoma. Voli te, Luke."
Pogledala sam svoju poruku i pročitala je u sebi.
Bok Ryn,
odlučio sam otići u slučaju da Tegan uđe u sobu morali bismo puno toga objasniti da
nas je zatekla kako spavamo zajedno. Hvala na večeri. Veselim se ponovnom
zajedničkom pranju posuđa! Vidimo se, Luke.
"Je li i tvoje od Lukea?" upitala je Tegan.
Ugrizla sam donju usnu i s polusmiješkom kimnula glavom. Svaki put kad bih pomislila
na naš prvi poljubac, utroba bi mi se rastopila od požude. Mogla sam spavati s Lukeom.
Unatoč brigama koje sam sinoć imala, mogla sam iznova započeti sa svojim seksualnim
životom. Bila je to oslobađajuća pomisao. Značila je da sam korak bliže tome da
prebolim Natea.
Tegan je iskrivila usta i namrštila se prema meni. "Sviđa li ti se Luke?" najzad je
upitala.
"Da, sviđa mi se Luke", odgovorila sam omotavajući ruku oko nje i privlačeći je sebi
pod pazuh.
-169-
Pompea
"Jako, jako?" upitala je.
"Mmmm, da", odgovorila sam gledajući je.
"Više od mene?" upitala je.
"Naravno da ne!" zakričala sam zaprepaštena da joj je takvo što uopće moglo pasti na
pamet. Privukla sam je još bliže. "Tiga, ja te volim." To je bio prvi put da sam joj to
rekla. "Luke mi se sviđa, ali tebe VOLIM. Nikoga neću voljeti kao što volim tebe.
Nikada."
"Stvarno? Najstvarnije?"
"Da. To ti obećavam. Ti si moje prvo i jedino dijete."
Široko se osmjehnula. "I ti se meni sviđaš", potvrdila je. "Ali Luke mi se sviđa više."
-170-
Pompea
DVADESET PETO POGLAVLJE
"Nećemo ništa napraviti", Tegan je rekla.
Podignute obrve, pogledala sam djevojčicu koja je sjedila u Lukeovu krilu, koji je pak
sjedio na mojoj velikoj crvenoj vreći za sjedenje. Oboje su netremice piljili u mene na
vratima dnevne sobe/kuhinje.
"I očekujete da ja u to povjerujem?" odgovorila sam u slučaju da ne zna što znači
podignuta obrva.
"Stvarno nećemo ništa napraviti", rekao je Luke istim tonom kao i ona. Prošla su dva
tjedna otkako smo se Luke i ja prvi put poljubili i kad se nismo poševili jer sam ja
zaspala.
Sljedećeg jutra pojavio se i ponašao kao da se između nas nije dogodilo ništa neugodno.
Izveo nas je u vožnju i brbljao kao i obično. Kupila sam nam sladolede i nahranili smo
već ionako punašne patke u Roundhayskom parku. Čak i kad je Tegan zaspala dok smo
se vozili natrag kući, izbjegavao je svaki razgovor o prethodnoj večeri. Do vremena kad
sam nas uvela u stan, već sam se počela pitati je li zbilja očijukao sa mnom, jesmo li se
poljubili nad mojim prljavim posuđem, je li me počeo razodijevati. Jedini dokaz da se
nešto dogodilo bila je poruka nagurana ispod moga jastuka, ali čak se i ona činila
dvosmislenom nakon njegove cjelodnevne nonšalancije.
Postajala sam sve paranoičnija, sve dok za vrijeme Teganinih priprema za kupanje
nisam zaključila da sam sve to umislila. Moja si je mašta dala maha do te mjere da više
nisam znala gdje završavaju moje fantazije, a počinje stvarnost.
Nakon Teganina kupanja, čitanja knjige i uvjeravanja da mora spavati, Luke se zavalio
pokraj mene na sofu. "Iscrpljujuća je, pogotovo kad je umorna", rekao je.
"Znam", odgovorila sam. "Dobro, bolje da se prihvatim posuđa."
Prije nego što sam uspjela ustati, zgrabio me za zapešće i povukao natrag govoreći: "E,
nećeš." Pritisnuo me uz naslon za ruke i poljubio čvrsto i nepopustljivo prislonivši
svoja usta na moja. "Znao sam da danas moram ostati pribran", objasnio je dok smo
hvatali zrak između poljubaca. "Da sam išta spomenuo ili te samo predugo pogledao, ne
bih se mogao suzdržati."
Uzdahnula sam od olakšanja. "Oh, hvala Bogu! Već sam se počela pitati nisam li sve to
umislila."
-171-
Pompea
"Nisi." Ponovno me poljubio, sočno i polako. "Volio bih da odemo u krevet, ali samo
ako nećeš zaspati."
"Zauvijek ćeš mi to predbacivati."
"Ne zauvijek, ali mislim da imam pravo na to barem neko vrijeme."
I to je bilo to. Otišli smo u krevet i nisam zaspala sve dok Luke nije otišao. Nisam mu
dopustila da ostane jer nisam željela da nas Tegan nađe zajedno u krevetu.
Adele je bila vrlo oprezna po tom pitanju. Malo koji je muškarac upoznao njezinu kćer.
Da bi se to dogodilo, morao je imati potencijala za vezu na duge staze. Adele je željela
što je manje moguće pometnji u Teganinu životu, nije htjela da joj se kći veže za
muškarca koji će nestati ako veza pukne. A ja sam i tu zabrljala. Krivo sam postupila.
"Moj" je muškarac ušao u naše živote prije nego što sam spavala s njim. Ako veza ne
uspije, i dalje ćemo se morati viđati jer će se Tegan inače srušiti cijeli svijet. I tako, čak
i poslije dva tjedna, nastavili smo sve skrivati pokušavajući odgonetnuti ima li osim
seksa ičega što bi moglo ići u prilog našoj
Nije mi se sviđalo što joj lažem, premda se zapravo radilo o laganju izostavljanjem, ali
to je bilo bolje nego da misli da ćemo se igrati sretne obitelji pa da za nekoliko tjedana
uvidim kako Luke i ja ne osjećamo bogznašto jedno za drugo.
Premda, svi su znakovi bili dobri. Najmanje tri noći tjedno provodio je kod nas. Uživala
sam u njegovu društvu. I njegovu tijelu. I njegovim poljupcima. Bio je pun ljubavi i
nije škrtario na dodirima kad smo razgovarali u krevetu. Kad smo bili sami, svu je
pažnju usmjeravao na mene i često mi slao poruke da mi kaže kako misli na mene.
Uživala sam u tome. Uzvratila sam, ali to je bio samo seks. Ništa više. No dobro, to baš
i nije potpuna istina. Bilo je više od golog fizičkog seksa, bio je to seks s osjećajima.
Mješavina požude i sviđanja, što je značilo da sam razmišljala o njemu kad ne bi bio
pored mene, ali svaki poljubac, svaki dodir, svaka lijepa riječ samo su okrznuli moje
srce, nisu prodrli u njega. Još mu je ostalo da prodre u mene i sazna tko sam ja. Pa ipak,
bilo je lijepo imati ga u blizini. Osobito u ovakvim trenucima kad sam namjeravala
prati kosu. Tegan je obično sjedila na zahodskoj školjci čitajući mi nešto ili
razgovarajući sa mnom kako bih bila sigurna da se neće zapaliti ili nešto slomiti dok
perem kosu. Danas se Luke ponudio da pazi na nju.
"Sigurno ćete biti dobro?" ponovno sam upitala.
"Da", odgovorili su uglas. Ono što me činilo nervoznom bili su njihovi nevini pogledi i
mirna lica. Nisam bila pretjerano povjerljiva ni u manje sumnjivim situacijama, a
pogotovo ne u ovakvoj kad su izgledali kao da me se jedva čekaju riješiti...
-172-
Pompea
"Ništa nećemo razbiti", uvjeravao me Luke.
Zašto je to morao reći?
"Obećavamo", dometnula je Tegan. "Stvarno. Najstvarnije."
Tiho sam uzdahnula i odvukla se u kupaonicu. Morala sam im vjerovati, nisam imala
izbora. Ako se Luke bude dulje vrijeme zadržao u mom životu, ako bude postao većim
dijelom mog života, morat ću im vjerovati.
Iz kromirane ručice tuša šiknula je voda i gledala sam kako tanak mlaz u luku pada u
kadu ispunjavajući kupaonicu šištanjem vode. Kleknula sam, spustila glavu iznad kade
i namočila kosu.
Spustila sam ručicu tuša u kadu i nanijela šampon na mokre crne kovrče. Bože. Obuzela
me pomisao dok sam šamponirala kosu. Bože. Bila sam opuštena. Mirna iznutra. Bio je
to tako stran osjećaj.
Uvijek sam bila luda od žurbe, stalno u jurnjavi pokušavajući u glavi organizirati što
više stvari dok sam razmišljala o Tegan i o tome što želi za večeru, treba li joj nove
odjeće, osjeća li se dobro, dosađuje li se, pati li, bih li je trebala upisati na satove
karatea subotom ujutro kao što je željela. Opuštanje nije bila česta pojava u mom
svijetu. Ni opuštanje u uredu nije bilo moguće, posebice otkako je novi direktor
marketinga (Luke) uveo gomilu novih inicijativa i zamisli, udvostručivši moj opseg
posla. Namjeravali smo proširiti Living Angeles pokretanjem zasebnih časopisa za odjel
tekstila, odjel "Sve za dom" i dječji odjel. Plus vodič za kupnju na našim internetskim
stranicama. A kao osoba zadužena za publikacije, ja sam nadgledala sve te stvari. Otkad
je počeo sav taj dodatni posao, rijetko kad sam odlazila na stanku za ručak, a kad bi
Tegan zaspala, provodila bih nekoliko sati za računalom sve dok me Luke ne bi
namamio u krevet. Katkad bih čak ustajala nakon što bi on otišao i još radila. Život mi
je bio ludnica. Spokoj, kao u ovom trenutku, bio je stanje koje sam rijetko kad osjećala.
Žustro sam isprala šampon, na brzinu ručnikom posušila kosu i bacila se na
regeneriranje. Morala sam čekati deset minuta da se ispuni obećano djelovanje,
odnosno da se kovrče zaglade i kosa dobije visoki sjaj. Pogledala sam na radio sat koji
se nalazio u kupaonici. Deset minuta. To sam vrijeme mogla iskoristiti da se sklupčam
na svom krevetu ili provjerim ono dvoje...
To što sam bosonoga hodala po mekom tepihu značilo je da nisu mogli čuti kako se
približavam dnevnoj sobi ili primijetiti da sam stala i gledala ih kroz prorez između
dovratka i šarki. I dalje su sjedili u istom položaju kao i prije deset minuta Luke na
vreći za sjedenje, Tegan naslonjena na njegova prsa sjedeći u njegovu krilu. Na krilu joj
-173-
Pompea
je stajao moj plavozeleni globus. Luke je pritisnuo desni kažiprst na globus pokazujući
nešto.
"Bilo je veoma vruće", govorio je. "Toliko vruće da sam zaradio sunčanicu."
"Što je sunčanica?" upitala je Tegan.
"To je kad ne piješ dovoljno vode i provedeš previše vremena na suncu bez prikladne
zaštite pa se razboliš. Morao sam provesti nekoliko dana u krevetu da se oporavim."
"Jesi li skoro umro?"
"Ne, ali bilo mi je jako loše."
"Moja mama je umrla", rekla je Tegan.
Srce mi je stalo. Meni gotovo nikad nije spominjala svoju mamu. Pitala sam se nakon
posjeta socijalne radnice izbjegava li razgovarati sa mnom o svojoj majci jer se boji da
će mi dozlogrditi pa ću je poslati natrag u Guildford. A nisam bila sigurna ni bih li ja
prva trebala spomenuti Adele. U svemu što sam pročitala o djeci i gubitku roditelja
pisalo je da dijete treba pustiti da samo priđe s pitanjima, međutim katkad sam htjela
provjeriti kako je Tegan. Pitati je želi li razgovarati o Adele. Želi li podijeliti sa mnom
neke osjećaje ili sjećanja. Ali u tome me sprečavao kukavičluk, strah da je ne
uznemirim, strah da ne uznemirim sebe. Uostalom, ne bih znala što da joj kažem. Hoće
li Luke znati?
"Otišla je u raj Isusu i anđelima", nadodala je.
"Znam," odgovorio je Luke, "Ryn mi je rekla. Nedostaje ti?"
Tegan se ugrizla za donju usnicu pa potvrdno kimnula glavom. "Ponekad joj želim",
rekla je slabim glasićem, "nešto reći, a ne mogu. Željela sam joj pokazati zadaću za
koju sam dobila zvjezdicu jer sam je jako dobro napisala. Ali ne mogu. Moja mama je
ne može vidjeti."
"Jesi li to rekla Ryn?"
"Ne", rekla je tako tihim šaptom da sam morala primaknuti glavu bliže vratima da je
čujem. "Ona plače zato što je moja mama otišla u raj. Ne želim da bude tužna."
Kako zna da plačem za Adele? Nikad nisam plakala pred njom. Nikad nisam plakala u
javnosti, točka. Uvijek sam plakala usred noći kad sam bila sama. Zakopala bih lice u
jastuk da prigušim zvukove i plač. Nikad nisam glasno plakala. Možda ipak nisam bila
tako diskretna kao što sam mislila. A možda je, poput Lukea, primijetila prazninu u
mojim očima nakon što sam plakala.
"Znam da je Ryn tužna, ali bila bi još ružnija da zna da joj ne govoriš srvari koje re
uznemiruju. Ako želiš razgovarati o svojoj mami, reci joj. Neće joj smetati. Ona te voli.
-174-
Pompea
Obećaj mi da ćeš razgovarati s njom?"
Tegan isprva nije rekla ništa, a potom je potvrdno kimnula glavom, kratko i odlučno.
"Stvarno? Najstvarnije?" upitao ju je.
"Da, Luke", rekla je.
"Dobra djevojčica."
Tegan je zavrtjela globus i zaustavila ga prstom. "Jesi Ii bio ovdje?" Pokazala je drugo
zeleno mjesto na globusu.
"Australija", pročitao je Luke. "Ne, ali namjeravao sam otići onamo jednog dana.
Možda bismo nas troje mogli otići zajedno."
"Ti i ja i mama Ryn?" uzbuđeno je rekla Tegan. "Avionom?"
"Da, ako Ryn bude htjela."
Tegan se vidno rastužila. "Ona neće htjeti ići."
"Zašto ne?"
"Jer ne može urediti kosu."
Luke se nasmijao.
Lukeovo metar i osamdeset osam oko mog metar i sedamdeset visokog tijela postalo je
nešto na što sam se počela navikavati. Osjećati njegovu hladnu i vlažnu kožu na mojoj,
njegove duge, oblikovane udove omotane oko mojih, postalo je tako normalno.
Njegova ruka lijeno bi mi milovala podlakticu dok je gurao nos u moj vrat. Te se noći
još više pripio uz mene, zakopao svoje lice u moj vrat. I seks je bio drugačiji. Gledao
me cijelo vrijeme, velikim i tužnim očima, kao na rubu plača. Poslije me držao u
zagrljaju kao da bih mogla ispariti ne bude Ii me dovoljno čvrsto držao. "Ryn", započeo
je.
"Hmmm?" odgovorila sam. Smrznula sam se jer mi je njegov glas, dubok i ispunjen
oklijevanjem, govorio da će reći nešto strašno. Uzeo je moju ruku u svoju ljubeći mi
svaki prsta. Ovo će biti vrlo loše vijesti.
"žao mi je što sam se onako ponašao prema tebi", ispalio je.
"Ha?" odgovorila sam. To je bila zadnja stvar koju sam očekivala čuti. Pripremala sam
se na smrtnu bolest, premještaj u inozemstvo ili čak otkaz, ali ne "Žao mi je".
"Sve te stvari koje sam ti rekao, kako sam te gledao, što sam mislio o tebi..." Zastao je
trepćući kao da ih ponovno vrti u glavi. "Žao mi je. Tako mi je žao. Jako sam
pogriješio. Ti si divna. Iznutra i izvana. Ne znam zašto to prije nisam mogao vidjeti.
Divna si. Gledam što si učinila za Tegan i kako se odnosiš prema meni unatoč tome što
-175-
Pompea
sam bio... žao mi je, iskreno mi je žao."
"Ma to je prošlost. I vjerojatno si bio u pravu. Ja znam biti malo..."
"Nemoj", strogo me prekinuo stavivši svoje prste na moja usta da prestanem govoriti.
"Ne okreći ovo na šalu. Ne bih to mogao podnijeti. Mrzim sebe što sam bio takav."
"U redu je", umirivala sam ga. "Nisi bio prvi, a sumnjam da ćeš biti posljednji."
"Kako to podnosiš?"
"Cijelog mog života bilo je tako. Jednostavno ne dam da me to dira."
Lukeove su me ruke čvršće stegnule. "Zbilja, ne doživljavam to kao problem. S
vremenom sam postala debelokožac, neosjetljiva na uvrede. Ne vjerujem ničemu što mi
ljudi kažu. Tako me nitko ne može povrijediti, jer kad nešto nije istina, ne može te
povrijediti." "Vrijedi li to i za dobre stvari?"
Razmislila sam o tome. O tome kako su mi trebale godine da prihvatim išta što mi je
Nate govorio a uvijek je govorio najdivnije stvari. Od prvoga dana mi je govorio da
sam lijepa. Govorio je da može osjetiti toplinu mog osmijeha. Više puta mi je rekao da
sam žena njegovih snova. Ali, prošle su godine prije nego što sam mu povjerovala,
prije nego što mi je sjelo da to stvarno misli, a kad sam prihvatila da me iskreno voli,
počela sam se oslanjati na njegove komplimente pa je bilo tim bolnije kad su prestali
stizati. "Valjda." "To znači da sebi ne dopuštaš da išta osjećaš."
"Ne, osjećam ja hrpu toga. Samo ne dam da me tuđa uvjerenja i stavovi diraju."
"Znači ne vjeruješ da se sviđaš drugima?" upitao je.
"Nisam to rekla, rekla sam da ne dam da me to dira. Ako se nekome sviđam, to je
fantastično, ali i dalje živim svoj život. A ako se nekome ne sviđam, i to je fantastično
jer baš me briga i dalje živim svoj život."
"Žalosno je tako živjeti."
"Luke, kad odrastaš tako da ti svakog dana govore da si debela, glupa, muškobanjasta i
ružna k’o pas, možeš ili postati debelokožac i za svoju se sreću i osjećaje ne oslanjati ni
na koga drugoga osim na samoga sebe ili dopustiti da te to pokopa. Pogodi što sam ja
učinila? Morala sam. To je bio čisti nagon za preživljavanjem."
"Ali taj ti nagon više ne treba."
"Da, to ti kažeš, ali nedavno sam upoznala tipa kojem se nisam svidjela jer nisam
dovoljno lijepa i mršava. Da sam odbacila svoj nagon za preživljavanjem, bila bih
emotivno zbrkana u trenutku kad sam morala biti jaka.
"Žao mi je. I jesi lijepa. Prekrasna si. I imaš božanstveno tijelo. Cijela si božanstvena."
-176-
Pompea
"Ne moraš to govoriti. U redu je. Ne smeta mi." Odveć. Ne smeta mi odveć. Nikad to
nisam naglas izgovorila jer nisam željela da ta pobliža oznaka postane stvarna, a ako je
izgovorim naglas, postat će stvarna. I onda bi mi smetalo više, mnogo više.
"Ja sam odrastao u domu za nezbrinutu djecu", rekao je Luke.
To je bio jedan od brojnih razloga zašto su se Luke i Tegan tako dobro slagali oboje su
bili skloni da nešto provale iznenada. Kad bih je navečer spremala na spavanje, Tegan
je skakala s teme na temu, s onoga što je radila u školi, na sastojke koje bih trebala
staviti u vilinsku pitu odlučim li je praviti jednog dana, na to kako bih trebala prati zube
dvaput na dan i slično. Sada je Luke radio isto.
"Zbilja?"
"Zato znam da je živjeti s nagonom za preživljavanje žalosno." A zato si tako spremno
priskočio u pomoć
"Oh."
"Moj su oba roditelja živa, znaš? Ali dali su me u dom. Mama je Engleskinja iz vrlo
imućne obiteiji. Upoznala je tatu, koji je Španjolac, kad je imala šesnaest godina. Prije
trideset šest godina to nije bilo društveno prihvatljivo pa ju je obitelj, kad je zatrudnjela,
izbacila. Tata je imao samo osamnaest godina, ali svejedno su pokušali. Međutim bilo
je preteško pa je mama, kad sam imao negdje dvije godine, otišla i vratila se svojim
roditeljima. Tata nije bio tako sposoban kao ona. Pokušao je, ali i sam je bio premlad.
Godinama sam ostao s njim i bilo je lijepih trenutaka. Bilo je zabavno živjeti s njim,
radili smo zabavne stvari. Sjećam se da me vodio u zoološki vrt. I odlazili bismo u
posjet njegovim rođacima koji su živjeli u blizini i jeli fantastičnu španjolsku hranu. To
je bilo nevjerojatno, znaš, jezik, smijeh, miris hrane... Osjećao sam kao da nekamo
pripadam. Pred rođacima se uvijek pravio da se snalazi. Ja bih katkad išao u školu, a
katkad bih ostao kod kuće i čekao da tata ustane. Danima ne bi izlazio iz kreveta, ne bi
se prao, odijevao. Sad, naravno, znam da je bio deprimiran, ali onda to nisam znao.
Pokušao sam nastaviti dalje. Kad mi je bilo sedam godina socijalna me služba uzela jer
tjednima nisam bio u školi. Nikad neću zaboraviti taj dan, plakao sam i dozivao tatu, ali
on nije ništa učinio. Samo je sjedio i gledao ih kako me odvode."
U meni se probudila iznenadna potreba da zaštitim Lukea, tog malog dječaka
odvedenog od obiteiji. Okrenula sam se prema njemu i zagrlila ga, držala ga blizu sebe,
milovala mu obraz dok je nastavljao priču.
"Kad su me odveli u dom, bio sam izvan sebe od straha. Prestao sam plakati, ali nisam
mogao pričati. Slali su me udomiteljima, promijenio sam ih mnogo. Neki su bili dobri,
-177-
Pompea
neki grozni ne znam kako dopuštaju da djeca borave s takvim ljudima. Ali to nije bilo
važno jer sam se uvijek ponašao loše kako bi me vratili u dom. Glupo, znam, ali mislio
sam da će, budem li u domu, tata doći po mene. Znao je gdje sam. Nijednom me nije
došao posjetiti sve vrijeme koliko sam bio ondje, ali i dalje sam vjerovao da bi mogao
doći. Kad sam navršio deset godina, više me nitko nije htio udomiti. Nitko nije htio
problematičnog desetogodišnjaka miješane
nacionalnosti pa sam ostao u domu. Tada sam shvatio da tata neće doći po mene. I
smirio sam se. Postao sam dobar dječak. Ne zato što sam htio da me netko posvoji,
nego zato što sam znao da je to jedini način da se izvučem. Odlučio sam se ne oslanjati
ni na koga i usredotočio se samo na uspjeh. I kad sam sa šesnaest godina otišao iz
doma, bio sam na dobrom putu: završio srednju školu, otišao iz doma, unajmio sobu,
našao posao sa skraćenim radnim vremenom, položio razliku potrebnu za upis na
fakultet i upisao ga. U međuvremenu sam saznao još ponešto. Primjerice, da me mama
ne želi." Zastao je i udahnuo nekoliko puta da se smiri. "Saznao sam tko je i da se već
odavno preselila u Australiju, u Perth. Pisao sam joj o sebi i odgovorila mi je da je
krenula dalje, da je sve te stvari doslovce me nazvala "stvari" ostavila iza sebe i da joj
se više ne javljam."
Oteo mi se uzdah čuvši za njezinu okrutnost.
"To me poprilično pogodilo. Nisam shvaćao što to sa mnom ne valja. Zašto me ne želi.
Prošle su još dvije godine prije nego što sam skupio hrabrosti da nazovem tatu. Pristao
je da se vidimo, što sam smatrao dobrim znakom, ali ni on nije bio zainteresiran. Po-
novno se oženio, imao dvoje mlade djece i nije me trebao ili želio u svom životu. To je
bilo još gore, znaš, Ryn. Toliko sam vremena proveo s njim, sjećao se lijepih trenutaka
koje smo proveli zajedno, a jedva da se iznenadio kad sam mu rekao da studiram."
"Jesi li ga vidio otad?"
"Da, odem ga vidjeti kad god mogu. Ali tijekom godina nije postalo ništa bolje, samo
gore. Mislim da se osjeća krivim što me nije upoznao kad je imao priliku, a sad je
preponosan da pokuša."
"Ali ne smiješ odustati."
"Ah, Ryn, ne razumiješ, on ne voli da ga obilazim. Čak svojoj djeci ne želi reći da sam
im polubrat. Rekao mi je da sam sin nekog čovjeka kojeg je davno poznavao."
Ponovno mi se oteo uzdah.
"Bojim se da će me potpuno isključiti budem li im što rekao, a to ne bih mogao
-178-
Pompea
podnijeti. Sad se barem viđa sa mnom. Bolje išta nego ništa..." Lukeov glas je puknuo.
"Oh, dragi..." rekla sam držeći ga blizu sebe. To je objašnjavalo toliko toga o Lukeu.
Njegovu aroganciju, stalni poriv za savršenošću, zašto se toliko selio Luke se nikada
nije osjećao željenim. Sad sam shvatila zašto je bio tako ljut na mene kad je mislio da
sam malodušno prihvatila Tegan znao je kako je to kad netko dijete odgaja s pola srca.
"Zao mi je", rekao je.
"Ne mora ti biti žao, razumijem."
"Ne, ne razumiješ. Toliko sam zadivljen time što činiš. Unatoč svemu što si mi
ispričala, unatoč tome kako je Tegan došla na svijet, svejedno se brineš o njoj."
"Hvala."
Primio me prstima za lice i pogledao ravno u mene svojim prozračnim očima boje
lješnjaka. "Stvarno to mislim. Želim da mi vjeruješ. Sjajna si. Zbog tebe Tegan neće
biti kao ja."
"Nisi tako loš", uzvratila sam. Luke je bio oštećen muškarac, shvatila sam. Nikad nije
imao dom, nikad se nije osjećao željenim. Nikad nije osjećao da pripada negdje pa su
mu posao i uspjeh postali razlogom za život.
Utisnula sam utješni poljubac na Lukeova usta, a on mi je snažno uzvratio. S tim
poljupcem u mene su prodrli sav njegov očaj i tuga. Malo kasnije nježno me okrenuo na
leđa i počeo voditi Ijubav sa mnom.
Poslije sam se našla u iskušenju da ga pitam da ostane. Nije trebao biti sam nakon što je
otkrio toliko toga o sebi, nakon što mi je pokazao dio sebe koji je vidjelo tako malo
ljudi. Ali Tegan... nisam mogla riskirati da nas nađe zajedno. Luke me oslobodio dile-
me ustavši se i obukavši se. "Vidimo se", dobacio je preko ramena dok je izlazio kroz
vrata. Bio je to usputan pozdrav koji bi uputio strancu kojeg ne očekuješ ikad više
sresti, pozdrav za koji sam se bojala da sam dobacila Adele zadnji put kad sam je
vidjela. Ode li Luke ovako, mogla bih ga izgubiti. Mogao bi se osjećati toliko ranjivim
da se odluči udaljiti od mene kako bi se zaštitio.
S prozora moje spavaće sobe gledala sam Lukea kako izlazi iz moje zgrade. Otvorio je
vrata svog crnog automobila i ušao. Umjesto da upali auto, nagnuo se nad upravljač,
spustio glavu u ruke i zaplakao.
Gledajući njegova široka ramena kako se tresu, polako sam se vratila nekoliko mjeseci
unatrag. Natrag u hotelsku sobu držeći Te gan u naručju dok je vrištala iz sveg glasa jer
ju je mama ostavila, jer se iznenada našla suočena s gorkom stvarnošću da nema više
nikoga na svijetu. Tada me obuzela potreba da je zaštitim, da joj dokažem da je netko
-179-
Pompea
voli posvajajući je. Taj se osjećaj vratio. Željela sam štititi Lukea, zagrliti ga, otrti suze
s njegovih očiju. Željela sam da zna da ga netko želi. Tegan i ja bile bismo izgubljene
bez njega. Uzela sam mobitel i pozvala njegov broj. Javio se nakon četvrte zvonjave.
Šmrcnuvši, promrmljao je: "Halo?"
"Vrati se", rekla sam.
"Ali Tegan..." usprotivio se.
"Možeš otići prije nego što se probudi. Samo se vrati."
Vratio se i zaspao u mom naručju. Ja sam ostala budna milujući mu lice.
-180-
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Dorothy Koomson - Kći moje najbolje prijateljice
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search