Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

Lusinda Rajli



Tajna orhideje

Naslov originala:
Lucinda Riley
The Orchid House

SIJAM,

PRIJE MNOGO MJESEČEVIH MIJENA...





U Sijamu ljudi smatraju da kad se muškarac zaljubi u ženu - duboko, strasno, neopozivo - bit će u
stanju učiniti sve da je zadrži, da joj ugodi, postigne da ona njega cijeni više od svih drugih.

Jednom davno bio je jedan princ Sijama, koji se upravo tako zaljubio u izuzetno lijepu ženu. Udvarao
joj se i osvojio je, ali ipak, tek nekoliko noći prije vjenčanja i proslave u kojoj je trebao sudjelovati
cijeli narod, plesati i veseliti se, princ je osjetio nelagodu.

Znao je da joj na neki način mora dokazati svoju ljubav, i to takvim junačkim djelom kojim će je
zauvijek vezati za sebe.

Morao je naći nešto što je bilo rijetko i lijepo baš kao i ona.

Nakon dugog razmišljanja pozvao je k sebi svoje tri najvjernije sluge i rekao im što moraju učiniti.

"Čuo sam priče o crnoj orhideji koja raste u našem kraljevstvu, visoko u planinama na sjeveru. Želim
da je nađete i donesete mi je u palaču da je na dan vjenčanja mogu dati svojoj princezi. Onoga koji mi
prvi donese orhideju nagradit ću blagom i postat će bogat čovjek. Ostala dvojica neće poživjeti dovoljno
dugo da vide moje vjenčanje."

Dok su se trojica slugu klanjala princu, srca su im bila ispunjena užasom. Znali su da su se suočili sa
smrću. Crna orhideja bila je mitski cvijet. Baš kao i zlatni zmajevi optočeni draguljima koji su ukrašavali
pramce kraljevskih lađa kojima će princ poći u hram u kojemu će se zakleti princezi na vjernost, sve je to
pripadalo svijetu legendi.

Te večeri sva trojica muškaraca pošla su kući i oprostila su se sa svojim obiteljima. Bilo kako bilo,
jedan od njih, koji je ležao u naručju zaplakane supruge, bio je pametniji od drugih i manje je želio
umrijeti nego ostala dvojica.

Do jutra je smislio plan. Krenuo je na ploveću tržnicu gdje su se prodavali začini, svila... i cvijeće.

Kupio je jako lijepu orhideju grimizno ljubičaste i ružičaste boje, s tamnim baršunastim laticama.
Zatim je s njom hodao uskim uličicama Bangkoka sve dok nije stigao do pisara koji je sjedio među
svicima u tamnoj, vlažnoj sobi iza svoje trgovine.

Taj pisar nekoć je radio u palači, zato ga je sluga i poznavao, ali rad mu nije bio cijenjen zbog
nesavršenosti njegova rukopisa.

"Sawadee krup, pisaru." Sluga je stavio orhideju na njegov stol. "Imam za tebe zadatak i ako mi
pomogneš, mogu ti ponuditi bogatstvo o kojemu si samo sanjao."

Pisar, koji je jedva životario nakon odlaska iz palače, pogledao je slugu s puno zanimanja. "A o čemu
je riječ?"

Sluga mu pokaže cvijet. "Želim da iskoristiš svoju sposobnost baratanja tintom i obojiš latice ove
orhideje u crno."

Pisar se namrštio, a onda je pomno pogledao cvijet. "Da, moguće je, ali kad izrastu novi cvjetovi,

neće biti crni i tvoja će varka biti razotkrivena."

"Kad izrastu novi cvjetovi, ti i ja ćemo biti kilometrima daleko i živjet ćemo kao princ kojemu sad
služim", odgovori sluga.

Pisar polako kimne glavom razmišljajući o tome. "Vrati se kad padne noć i imat ćeš svoju crnu
orhideju."

Pisar se vratio kući i rekao ženi da spakira njihovu oskudnu imovinu. Obeća joj da će uskoro moći
kupiti što god joj srce poželi, a on će joj sagraditi lijepu palaču negdje jako, jako daleko.

Te večeri sluga se vratio u pisarevu radionicu. Ostao je bez daha od ushita kad je vidio crnu orhideju
na njegovu pisaćem stolu.

Proučavao je latice i uvjerio se da je pisar napravio izvrstan posao.

"Suha je", reče pisar, "a tinta se neće skinuti ako je protrlja par znatiželjnih prstiju. Iskušao sam to
sam. Pokušaj i ti."

Sluga učini tako i uvjeri se da mu na prstima nije ostao trag tinte.

"Ali ne mogu ti reći koliko će to dugo trajati. Vlaga iz biljke navlažit će tintu. I, naravno, nikad ne
smije pokisnuti."

"Dovoljno je dobro", kimne sluga i uzme biljku. "Idem u palaču. Pričekaj me u ponoć pokraj rijeke i
dat ću ti tvoj dio nagrade."

One noći kad se princ trebao vjenčati s princezom, nakon što je podijelio svoju radost s cijelim
kraljevstvom, otišao je u svoje privatne odaje.

Princeza je stajala na terasi i gledala rijeku Chaopraya, još uvijek osvijetljenu vatrometom kojim se
slavilo njezino vjenčanje s princem. Prišao joj je i stao uz nju.

"Moja jedina ljubavi, imam nešto za tebe, nešto što simbolizira tvoju jedinstvenost i savršenost."

Pružio joj je crnu orhideju u ukrasnoj tegli od čistoga zlata, ukrašenoj draguljima. Princeza ju je
pogledala. Imala je latice crne poput noći, koje kao da su se mučile pod vlastitim teškim bojama.
Orhideja je izgledala umorno, uvelo i zloslutno u svojoj neprirodnoj tamnoj boji.

Međutim, ona je znala što drži u ruci... što cvijet znači i što je princ učinio za nju.

"Moj prinče, ovo je jako profinjeno! Gdje si je našao?" upita ona.

"Pretražio sam cijelo kraljevstvo, uzduž i poprijeko. Siguran sam da ne postoji još jedna ovakva, baš
kao što ne postoji ni žena slična tebi." Pogledao ju je s beskrajnom ljubavi, koja mu se zrcalila u očima.

Ona je vidjela tu ljubav i nježno mu pogladila obraz, nadajući se da on zna da mu je uzvraća i da će
uvijek tako biti.

"Hvala ti, orhideja je predivna."

Primio je njezinu ruku koja mu je milovala obraz i dok joj je ljubio prste, preplavila ga je potreba da
je cijelu posjeduje. To je bila noć njihova vjenčanja, a on je dovoljno dugo čekao. Uzeo joj je orhideju iz
ruku, spustio je na terasu, a onda zagrlio i poljubio svoju voljenu.

"Dođi unutra, moja princezo", promrmlja joj on u uho. Ostavila je crnu orhideju na terasi i pošla za
njim u spavaću sobu.

Netom prije zore princeza je ustala iz postelje i izašla na terasu dočekati prvo jutro njihova

zajedničkog života. Vidjela je lokvice vode jer je noću kišilo. Budio se novi dan, sunce se još skrivalo
iza stabala na drugoj strani rijeke.

Na terasi je, u istoj tegli od čistoga zlata u kojoj joj je princ darovao cvijet, bila ružičastoljubičasta
orhideja.

Smiješila se dodirujući latice, sad očišćene i zdrave od kiše, puno ljepše od one crne orhideje koju
joj je on sinoć darovao. Obližnja lokvica vode bila je blago sivkasta.

Konačno sve shvativši, ona podigne cvijet, udahne njegov božanstveni miris, pritom razmišljajući što
učiniti.

Je li bolje reći istinu i nanijeti mu bol ili lagati da bi ga zaštitila?

Nekoliko minuta kasnije vratila se u spavaonicu i ponovo se uvukla u prinčev zagrljaj.

"Moj prinče", promrmlja ona kad se probudio, "netko nam je tijekom noći ukrao crnu orhideju."

On je užasnut naglo sjeo u krevetu, spreman pozvati stražu, ali ona ga je umirila smiješkom.

"Nemoj, dragi. Vjerujem da nam je bila dana samo za jednu noć, tu noć kad smo postali jedno, kad je
naša ljubav procvjetala, a mi smo postali dio prirode. Nismo mogli očekivati da ćemo zadržati nešto tako
čarobno samo za sebe... A, osim toga, ona bi uvenula i umrla... a ja to ne bih mogla podnijeti." Uzela ga je
za ruku i poljubila je. "Vjerujmo u moć cvijeta i znajmo da nas je njegova ljepota blagoslovila prve noći
našeg zajedničkog života."

Princ se nakratko zamislio. Zatim, zbog toga što ju je volio svim srcem i bio jako sretan što je ona
napokon njegova, princ nije pozvao stražu.

Kako je postajao stariji i kako im je brak bio uspješan i blagoslovljen djetetom, začetim upravo one
noći, a još ih je mnogo slijedilo, princ je ostatak života vjerovao da im je tajanstvena crna orhideja
podarila svoju magiju, ali nije im bilo suđeno da posjeduju taj cvijet.

Jutro nakon prinčeva vjenčanja s princezom siromašan ribar sjedio je na obali Chaopraye, nekoliko
stotina metara nizvodno od kraljevske palače. Već nekoliko sati ništa mu se nije uhvatilo na udicu. Pitao
se je li za to kriv vatromet od prošle noći, zbog kojega su se ribe spustile na dno rijeke. Danas ništa neće
uloviti, neće imati što prodati i njegova velika obitelj će gladovati.

Dok se sunce dizalo iznad krošnji stabala na suprotnoj strani rijeke i svojim blagoslovljenim
svjetlom obasjavalo vodu, primijetio je nešto sjajno u naplavini zelenog granja i trave koja je plutala
rijekom. Odložio je štap i zakoračio u rijeku nastojeći to doseći. Zgrabio je granje prije nego što ga je
voda odnijela i povukao prema plićaku predmet prekriven travom.

Kad ga je razotkrio, kakav ga je samo prizor dočekao!

Tegla je bila od čistoga zlata, ukrašena dijamantima, smaragdima i rubinima.

Zaboravio je na svoj ribarski štap, gurnuo je teglu u košaru i krenuo prema tržnici dragog nakita u
gradu, znajući - s radošću u srcu - da njegova obitelj više nikada neće gladovati.

PRVI DIO



Zima

1.

Norfolk, Engleska





Svake noći snivam isti san. Kao da mi je život bačen u zrak i svi komadići padaju na tlo... izokrenuti
naglavačke, iznutra prema van. Svi su dijelovi mojega života, nekako pogrešno poredani, a izgledaju
razlomljeno.

Ljudi kažu da su snovi važni i da nam nešto govore, nešto što čovjek skriva od sebe sama.

Ja ništa ne skrivam od sebe; kad bih barem mogla.

Odlazim spavati da zaboravim. Da nađem malo mira jer cijeli dan provodim prisjećajući se.

Nisam luda. Iako u posljednje vrijeme prilično mnogo razmišljam o tome što je zapravo ludilo.
Postoje milijuni ljudi, svaki je individua, svaki sa svojim profilom DNK, sa svojim jedinstvenim mislima
- s vlastitom percepcijom svijeta iz unutrašnjosti svoje glave. A svaki pogled na taj svijet je različit.

Došla sam do zaključka da sve što mi, ljudska bića, imamo zajedničko su meso i kosti, tjelesna
materija s kojom smo rođeni Naprimjer, bezbroj puta govorili su mi da svatko na svoj način reagira na
tugu i da nijedna reakcija nije pogrešna. Neki ljudi plaču mjesecima, čak godinama. Nose crninu i u
koroti su. Drugi kao da nisu ni osjetili gubitak. Oni ga zakopaju. Nastavljaju živjeti baš kao i prije. Kao
da im se ništa nije dogodilo.

Nisam sigurna kakva je moja reakcija. Mjesecima nisam plakala. Zapravo, jedva da sam uopće
plakala.

Ali nisam ni zaboravila. Nikada neću.

Čujem nekoga u prizemlju. Moram ustati i praviti se da sam se spremna suočiti s novim danom.

Alicia Howard zaustavi svoj land rover uz rub pločnika. Ugasila je motor i pošla uz blag brežuljak
prema kući. Znajući da ulazna vrata nikad nisu zaključana, otvorila ih je i zakoračila unutra.

Stajala je u još zamračenoj dnevnoj sobi i drhtala. Prišla je prozoru i razmaknula zavjese. Protresla
je jastučiće na kauču, pokupila tri prazne šalice od kave i odnijela ih u kuhinju.

Pošla je do hladnjaka i otvorila ga. U vratima je bila jedna osamljena, napola prazna boca mlijeka.
Na policama su se nalazili jogurt kojemu je prošao rok trajanja, malomaslaca i jedna uvenula rajčica.
Zatvorila je hladnjak i zavirila u kutiju za kruh. Kao što je i pretpostavljala, bila je prazna. Alicia sjedne
za stol i uzdahne. Pomislila je na svoju toplu, dobro opskrbljenu kuhinju, na utješan miris hrane koja se
kuha na štednjaku, na glasove djece koja se igraju i slatke visoke tonove njihova smijeha... srce i duša
njezina doma i njezina života.

Nije mogla ne zamijetiti u kakvoj je to suprotnosti s ovom sumornom malom sobom. Zapravo, ta je
prostorija bila prikladna metafora života koji je trenutno živjela njezina mlađa sestra: Julijin život, a i
njezino srce, bili su slomljeni.

Zvuk koraka na škripavim drvenim stubama upozorio je Aliciju da ona upravo dolazi. Pogledala je
sestru kad se pojavila na vratima kuhinje i, kao i uvijek, iznenadila ju je njezina ljepota; dok je ona imala

plavu kosu i svijetlu put, Julia je bila tamna i egzotična. Gusta griva boje mahagonija uokvirivala joj je
profinjene crte lica, a kako je nedavno dosta izgubila na težini, to je sad samo isticalo njezine blistave
bademaste oči i visoke jabučice.

Julia je bila neprikladno odjevena za siječanj. Imala je na sebi jedini komplet odjeće koji je trenutno
posjedovala: crvena tunika izvezena raznobojnom svilom i par širokih pamučnih crnih hlača koje su joj
skrivale mršave noge. Alicia je već nazirala naježurenu kožu Julijinih golih ruku. Ustala je od stola i
privukla svoju šutljivu sestru u topao zagrljaj.

"Draga", reče ona, "izgledaš smrznuto. Trebala bi kupiti neku topliju odjeću ili želiš da ti donesem
nekoliko svojih pulovera?"

"Dobro mi je", reče Julia i, slegnuvši ramenima, oslobodi se sestrina zagrljaja. "Kavu?" "Nema baš
puno mlijeka. Upravo sam pogledala u hladnjak."

"Nije važno. Pijem kavu bez mlijeka." Julia pride sudoperu, napuni električno kuhalo vodom i uključi
ga.

"Pa, kako si?" upita Alicia.

"Dobro", odgovori Julia skidajući s police dvije šalice za kavu.

Alicia napravi grimasu. "Dobro" je bio Julijin standardni odgovor. Koristila se njime kad je htjela
zaobići znatiželjna pitanja.

"Jesi li ovaj tjedan ikoga vidjela?"

"Pa i nisam", reče Julia.

"Draga, jesi li sigurna da ne želiš opet doći k nama? Mrzim i samu pomisao na to da siovdje sama."

"Hvala na ponudi, ali već sam ti rekla, dobro sam", ponovi Julia odsutno.

Alicia uzdahne od frustracije. "Julia, ne izgledaš dobro. Još si više smršavjela. Jedeš li išta?"

"Naravno da jedem. Želiš li kavu ili ne?"

"Ne, hvala."

"Dobro." Julia naglo vrati bocu mlijeka u hladnjak. Kad se okrenula, oči boje jantara blistale su od
bijesa. "Gledaj, znam da to radiš samo zbog toga što ti je stalo do mene. Ali, zaista, Alicia, nisam jedno
od tvoje djece i ne treba mi bejbisiterica. Volim biti sama."

"Svejedno", reče Alicia vedro, nastojeći u začetku spriječiti njezino nabujalo nestrpljenje, "najbolje
će biti da odeš po kaput. Izvodim te."

"Zapravo, imam neke planove za danas", odvrati Julia.

"Onda ih otkaži. Trebam tvoju pomoć."

"Kakvu pomoć?"

"Sljedećeg tjedna je tati rođendan, ako si slučajno zaboravila, i želim mu kupiti neki dar."

"I za to ti je potrebna moja pomoć, Alicia ?"

"To mu je šezdeset peti rođendan. Postat će umirovljenik."

"Svjesna sam toga. I moj je otac."

Alicia se trudila ostati smirena. "Danas u podne je rasprodaja i dražba u Wharton Parku. Mislila sam

da bismo mogle otići i vidjeti možemo li što pronaći za tatu." Ugledala je tračak zanimanja u Julijinim
očima.

"Wharton Park se prodaje?"

"Da, zar nisi znala?"

Julijina ramena se opuste. "Ne, nisam. Zašto?"

"Pretpostavljam da je priča uobičajena. Porez na nasljedstvo. Čujem da sadašnji vlasnik prodaje
kuću nekom tipu iz centra Londona, koji ima više novca nego pameti. Nijedna moderna obitelj ne može si
priuštiti održavanje takva posjeda. A posljednji lord Wharton dopustio je da imanje strašno propadne.
Navodno bi trebalo potrošitibogatstvo na uređenje."

"Baš tužno", promrmlja Julia.

"Znam", složi se Alicia. Bilo joj je drago što vidi da se Julia makar malo zainteresirala. "Imanje je
bilo velik dio našeg djetinjstva, naročito tvojega. Zato sam pomislila da bismo trebale otići vidjeti
možemo li što naći na dražbi, neku sitnicu ili uspomenu za tatu. Vjerojatno će sve biti smeće, a dobre
stvari poslat će u Sotheby's. Ali nikad se ne zna."

Iznenađujuće, ali nije ju se trebalo dalje nagovarati jer je Julia kimnula glavom. "U redu, idem po
kaput."

Nakon pet minuta Alicia je manevrirala autom kroz usku glavnu ulicu lijepa priobalnog mjestašca
Blakeney. Skrenuvši lijevo, nastavila je prema istoku odakle im je trebalo petnaest minuta do Wharton
Parka.

"Wharton Park..." promrmlja Julia sebi u bradu.

Najživlje sjećanje iz djetinjstva bilo je ono kad bi otišla k djedu Billu u njegov staklenik: sjećala se
zagušljiva mirisa egzotičnog cvijeća koje je tamo uzgajao, njegova strpljenja dok joj je objašnjavao
biljne porodice i iz kojih krajeva svijeta izvorno dolaze. Njegov otac, a i otac njegova oca, radio je kao
vrtlar obitelji Crawford koja je bila vlasnik Wharton Parka, golema imanja koje je činilo tisuću jutara
plodne zemlje.

Njezini djed i baka živjeli su u udobnoj kućici u lijepu, živahnu kutu tog posjeda, okruženi s
mnogobrojnim osobljem koje je obrađivalo zemlju, održavalo kuću, a i samu obitelj Crawford. Julijina i
Alicijina majka Jasmine rodila se i odrasla u toj kućici.

Elsie, njezina baka, bila je baš kao što baka i treba biti, mada mrvicu ekscentrična. Uvijek je širila
ruke u znak dobrodošlice, a na štednjaku se uvijek krčkala ukusna večera.

Kad god bi se Julia sjetila vremena koje je provela u Wharton Parku, sjetila bi se plavog neba i
šarenila cvijeća koje je cvalo na ljetnom suncu. Wharton je nekoć bio slavan po svojoj zbirci orhideja.
Čudno je što je taj mali, krhki cvijetak izvorno rastao u tropskoj klimi, a ipak je napredovao i ovdje na
hladnijoj sjevernoj hemisferi, usred ravnica Norfolka.

Dok je bila dijete, Julia se svake godine unaprijed radovala ljetnim posjetima Wharton Parku.
Spokoj i toplina staklenika - lijepo smještenog u kutu kuhinjskog vrta, zaštićenog od okrutnih vjetrova koji
su zimi puhali sa Sjevernog mora - ostali bi joj u pamćenju cijelu godinu. To, kao i ugodna atmosfera
bakine i djedove kućice, njoj jepredstavljalo mir. U Whartonu se ništa nije mijenjalo. Tamo nisu
postojala zvonca ni raspored sati, ondje je priroda diktirala ritam.

Još je pamtila kako je u jednom kutu staklenika djedov stari radio od bakelita svirao klasičnu glazbu

od zore do mraka.

"Cvijeće voli glazbu", govorio joj je djed Bill dok bi radio oko svojih dragocjenih biljaka. Julia bi
sjedila na stolici u kutu pokraj radija, gledala ga i slušala glazbu. Učila je svirati klavir i otkrila da je
prirodno nadarena za to. U maloj dnevnoj sobi kuće stajao je stari pijanino. Često bi je poslije večere
zamolili da svira. Djed i baka gledali bi s odobravanjem i strahopoštovanjem kako Julijini nježni mladi
prstići lete po tipkama.

"Imaš bogomdan talent, Julia", rekao je djed Bill jedne večeri, a oči su mu bile suzne dok joj se
smiješio. "Nemoj ga uludo potratiti."

Onoga dana kad je navršila jedanaest godina, djed Bill darovao joj je orhideju.

"Ova je posebno za tebe, Julia. Zove se Aeridesodoratum, što znači djeca zraka."

Julia je proučavala delikatne latice, djelomično ružičaste a djelomično boje slonovače. Pod prstima
su djelovale kao da su od baršuna.

"Odakle ova potječe, djede?" upitala je.

"S istoka, iz džungle Chiang Mai na sjeveru Tajlanda."

"Ah! Što misliš kakva joj se glazba sviđa?"

"Čini se da posebno voli Mozarta", slatko se nasmijao djed. "Ili, ako ti se učini da će uvenuti, možeš
probati i s malo Chopina!"

Julia je njegovala i svoju orhideju i svoj talent za sviranje. Sjedila bi u salonu u svojem
viktorijanskom domu gdje je uvijek bio propuh, u predgrađu Norwicha - i svirala bi orhideji, a ona je
neprekidno za nju iznova cvjetala.

Sanjarila je o egzotičnom mjestu odakle je orhideja došla. Više ne bi bila u salonu, nego u golemoj
džungli Dalekog istoka... Uživala je u zvukovima macaklina, ptica i opojnim mirisima orhideja koje su
rasle posvuda na stablima i ispod njih.

Jednoga dana shvatila je da će otići tamo i vidjeti to svojim očima. Zasad su samo djedovi slikoviti
opisi dalekih krajeva raspirivali njezinu maštu i sviranje.

Kad joj je bilo četrnaest godina, djed Bill je umro. Julia se jasno sjećala osjećaja gubitka. On i
staklenik bili su jedina sigurna točka njezina mladog ali već teškog života. On je bio mudra, ljubazna
inspiracija i uvijek ju je slušao - možda je bio očinska figura više nego što bi to bio pravi otac. S
osamnaest je dobila stipendiju za Kraljevski glazbeni koledž u Londonu. Baka Elsie preselila se u
Southwold, gdje je živjela sa svojom sestrom, i zato Julia više nije odlazila u Wharton Park.

Sad se, s trideset jednom godinom, vraćala. Dok je Alicia brbljala o svoje četvero djece i njihovim
aktivnostima, Julia je ponovo osjetila radosno iščekivanje koje bi osjetila svaki put kad bi se s
roditeljima u autu vozila tom cestom; gledala je kroz stražnji prozor, čekala da stignu do poznatog zavoja
odakle je vidjela Gate Lodge, kućicu na ulazu koja je označavala početak posjeda Wharton Park.

"Evo zavoja!" reče Julia dok je Alicia zamalo punom brzinom prošla kroz njega.

"Ah, da, imaš pravo. Tako je mnogo vremena prošlo otkad sam posljednji put bila ovdje da sam
zaboravila."

Dok su ulazile u zavoj, Alicia pogleda sestru. U Julijinim očima vidjela je tračak očekivanja.

"Uvijek ti se sviđalo ovo mjesto, zar ne?" upita ona nježno.

"Da, a tebi nije?"

"Da budem iskrena, bilo mi je dosadno kad smo dolazile ovamo. Nisam mogla dočekati da se vratim
u grad i vidim svoje prijatelje."

"Uvijek si više bila gradska djevojka", pomogne joj Julia objasniti.

"Da, a pogledaj me sada: trideset i četiri su mi godine, imam seosko imanje i kuću usred pustoši,
gomilu djece, tri mačke, dva psa i veliku starinsku peć. Što se, dovraga, dogodilo s primamljivim
svjetlima velegrada?" Alicia se ironično osmjehne.

"Zaljubila si se i stvorila obitelj."

"A ti si dobila prava svjetla", doda Alicia bez imalo zlobe.

"Da, jedanput..." Julijin glas je utihnuo dok su skretale na kolni prilaz. "Evo kuće. Izgleda baš isto."

Alicia pogleda kuću pred sobom. "Zapravo, mislim da sad izgleda bolje. Valjda sam zaboravila kako
je lijepa."

"Ja nisam zaboravila", promrmlja Julia.

Slijedile su kolonu automobila koja je vozila prema kući, a obje su se izgubile u svojim mislima.
Wharton Park sagrađen je u klasičnom georgijanskom stilu za nećaka prvog premijera Velike Britanije
iako je umro prije nego što je kuća dovršena. Sagrađena je gotovo isključivo od kamena iz gradića
Aislaby, ali u tristo godina postojanja poprimilaje nježnu žutu boju.

Njezinih sedam polukružnih prozora i dvostruko stubište, koje se izdizalo iznad prizemlja do piano
nobilea, tvoreći uzdignutu terasu s koje se vidio stražnji dio parka, samo su pridonosili njezinu
francuskom glamuru. Na svakom kutu zgrade dizao se toranj s polukružnom kupolom, a s golemim
trijemom na četiri divovska jonska stupa i ispucanim kipom Britanije postavljenim odvažno na samom
vrhu, kuća je izgledala dostojanstveno ali prilično ekscentrično.

Wharton Park nije bio dovoljno velik da bi ga se zvalo vlastelinskim dvorcem. Kuća nije imala
savršenu arhitekturu kojom bi se dičila jer su kasnije generacije Crawfordovih nešto nespretno
nadograđivale i tako kompromitirale čistoću linija. To je pak ujedno bio razlog što kuća nije imala
ozbiljnu strogoću koja se inače povezuje s drugim velikim zdanjima iz tog razdoblja.

"Ovdje smo obično skretali lijevo", reče Julia prisjećajući se puteljka kojim je obilazila jezero i koji
bi je doveo do djedove i bakine kuće na rubu imanja.

"Kad rasprodaja završi, želiš li da odemo do njihove stare kuće i pogledamo je?" upita Alicia.

Julia slegne ramenima. "Još ćemo vidjeti. Slažeš li se?"

Stjuardi u žutim kaputima usmjeravali su automobile na parkiralište.

"Sigurno se pročulo", prokomentira Alida ulazeći autom na označeni parking, gdje se i zaustavila.
Okrenula se prema sestri i položila joj ruku na koljeno. "Jesi li spremna?" upita je.

Julia se osjećala omamljeno, preplavljena mnogim sjećanjima. Kad je izašla iz auta i krenula prema
kući, čak su i mirisi bili poznati: vlažna trava, svježe pokošena, i blag nagovještaj mirisa koji je
prepoznala - to je bio jasmin u živicama koje su okruživale travnjak pred kućom. Pošle su za gomilom
ljudi uz stepenice i kroz glavni ulaz ušle u kuću.



2.




Opet imam jedanaest godina. Stojim u velikoj prostoriji za koju znam da je predvorje na ulazu, no
meni sliči na katedralu. Strop je visoko iznad mene i dok ga proučavam, vidim da su na njemu naslikani
oblaci i debeli mali anđeli bez odjeće. To me fascinira i uporno zurim u njih, tako da nisam ni primijetila
da netko stoji na stubama i promatra me.

"Mogu li vam pomoći, mlada damo?"

Tako sam se trgnula da mi je iz ruku gotovo ispala dragocjena tegla, a zbog toga sam ovdje i došla.
Djed me poslao da je odonesem lady Crawford. Nisam sretna jer je se bojim. Jednom kad sam je vidjela
izdaleka, izgledala mi je stara, mršava i ljutita. Ali djed Bill je inzistirao da dođem.

"Ona je jako tužna, Julia. Možda će je orhideja razvedriti. A sada lijepo idi i budi dobra djevojčica."

Osoba na stubištu nikako ne može biti lady Crawford. To je mladić, možda je četiri ili pet godina
stariji od mene, a ima gustu, kestenjastu, kovrčavu kosu koja je, ako se mene pita, predugačka za jednog
dječaka. Jako je visok, ali bolno ga je gledati koliko je mršav; ruke su mu kao štapići koji vise iz
zavrnutih rukava košulje.

"Da tražim lady Crawford. Donijela sam joj ovo iz staklenika", uspjela sam promucati.

Polako se spustio po preostalim stepenicama i stao nasuprot meni, s ispruženim rukama.

"Ja ću joj to odnijeti ako nemaš ništa protiv."

"Djed mi je rekao da moram cvijet predati baš njoj", odgovorih nervozno.

"Nažalost, ona se sada odmara. Nije joj baš dobro, znaš."

"Nisam znala", odgovorih. Željela sam ga upitati tko je, ali nisam se usudila. Sigurno mi je pročitao
misli jer je rekao:

"Lady Crawford mi je rođakinja, pa mislim da mi možeš vjerovati, zar ne?"

"Da izvoli." Pružila sam mu orhideju, a potajice mi je bilo drago što je ne moram sama isporučiti.
"Molim te, reci lady Crawford da moj djed kaže da je to nov..." mučila sam se da se prisjetim prave
riječi, "hibrid i da je upravo procvjetala."

"Da, reći ću joj."

Stojim tamo i nisam baš sigurna što bih sad trebala učiniti. A nije ni on.

Konačno je rekao: "Pa, kako se zoveš?""Julia Forrester. Ja sam unuka gospodina Stafforda "

Podignuo je jednu obrvu. "Pa, naravno. Ja sam Christopher Crawford. Prijatelji me zovu Kit"

Pružio mi je slobodnu ruku i rukovali smo se.

"Drago mi je, Julia. Čujem da prilično dobro sviraš klavir."

Porumenjela sam. "Ne bih baš rekla", odgovorih.

"Nema potrebe da budeš skromna", prekori me. "Čuo sam kuharicu i tvoju baku dok su jutros
razgovarale o tebi. Pođi za mnom."

Još uvijek drži moju ruku i odjedanput me povukao preko predvorja, zatim kroz niz velikih soba
punih formalnog namještaja zbog kojeg kuća izgleda kao da je za lutke. Ne mogu a da se ne pitam gdje
obitelj sjedi navečer i gleda televiziju. Naposljetku ulazimo u sobu okupanu zlaćanim svjetlom koje ulazi
kroz tri prozora, visoka od poda do stropa, a kroz njih se pruža pogled na terasu koja vodi u vrt. Oko
velikog mramornog kamina raspoređeni su golemi trosjedi, a u udaljenom kutu, ispred jednog od prozora,
stoji koncertni glasovir. Kit Crawford povede me prema njemu, izvuče stoličicu i gume me na nju.

"Hajde. Da čujemo kako ćeš nam nešto odsvirati."

Podignuo je poklopac, a u zrak se dignuo oblak prašine i počeo svjetlucati na popodnevnom suncu.

"Jesi li... siguran da smijem?" upitah.

"Tetka Crawfordspava na drugom kraju kuće. Neće čuti. Hajde!" Gleda me s očekivanjem.

Neodlučno i polako spuštam ruku na tipke. Drukčije su od svih koje sam ikad dodirnula. Tada to
nisam znala, ali napravljene su od najfinije slonovače i sviram na sto pedeset godina starom klaviru
Bechstein. Lagano sam pritisnula jednu tipku, a jeka je ipak prostrujala žicama, pojačavajući zvuk.

On stoji uza me prekriženih ruku. Shvaćam da nemam izbora. Počinjem svirati Clair de Lune, djelo
koje sam tek nedavno naučila. Trenutno mi je to najdraža stvar i provela sam sate vježbajući je. Dok mi
ispod prstiju nastaju tonovi, zaboravljam na Kita. Ponio me prekrasan zvuk koji taj instrument proizvodi.
Odlazim, kao i uvijek, na neko daleko mjesto, jako, jako daleko. Sunčev sjaj pada mi na prste, zagrijava
mi lice. Sviram možda i bolje nego ikad prije te sam iznenađena kad mi prsti dotaknu posljednje tipke i
djelo je gotovo.

Čujem nekoga iza sebe tko mi plješće, a onda se vraćam u tu golemu sobu gdje Kit stoji s izrazom
strahopoštovanja na licu.

"Bravo!" reče on. "To je bilo sjajno!""Hvala."

"Tako si mlada. Prsti su ti tako maleni. Kako se mogu tako brzo kretati po tipkama?"

"Ne znam, jednostavno se... miču."

"Znaš da je muž tetke Crawford Harry, lord Crawford, bio navodno izvrstan pijanist?"

"Ah, ne, nisam... znala."

"Da bio je. To je bio njegov klavir. Umro je dok sam još bio beba, zato ga nikad nisam čuo kako
svira. Znaš li svirati nešto drugo?"

Ovog puta izgledao je iskreno oduševljen.

"Ja... stvarno mislim da bih trebala poći."

"Samo još nešto, molim te."

"u redu", rekoh.

I počela sam svirati Rapsodiju na temu Paganinija. Ponovo sam se izgubila u glazbi, ali na polovini
djela odjedanput sam začula nečiji glas koji je povikao:

"PRESTANI! Odmah prestani!"

Učinila sam tako i pogledala prema vratima salona. Tamo stoji visoka, mršava i sjedokosa žena. Na
licu joj vidim da je bijesna. Srce mi počinje brzo tuči.

Kit joj prilazi. "Oprosti, tetko Crawford, ja sam zamolio Juliju da svira. Spavala si, pa te nisam

mogao tražiti dopuštenje. Jesmo li te probudili?"

Pogledao ga je par hladnih očiju. "Ne. Niste me probudili. Ali, Kite, nije u tome stvar Sigurno znaš
da nikome ne dopuštam da svira na tom klaviru ?"

"Zaista mi je žao, tetko Crawford. Nisam znao. Ali Julia je predivna. Tek joj je jedanaest godina, a
svira kao da je već koncertna pijanistica."

"Dosta!" prekine ga tetka.

Kit pogne glavu i pozove me rukom da pođem za njim.

"Jošjedanput oprosti", reče on dok im pokunjeno prilazim.

Dok sam prolazila pokraj lady Crawford, ona me zaustavi. "Jesi li ti Staffordova unuka?" upitala me,
a njezine hladne plave oči svrdlale su u mene.

"Jesam, lady Crawford."

Vidim da joj se pogled malo smekšao i gleda me kao da će zaplakati. Kimnula je glavom i čini seda
se muči da progovori. "Ja... Žao mi je zbog tvoje majke."

Kit je prekine, osjećajući napetost. "Julia ti je donijela orhideju. Nova je u stakleniku njezina djeda,
zar ne, Julia?" reče on.

"Da", kažem trudeći se da ne zaplačem. "Nadam se da će vam se svidjeti."

Kimnula je glavom. "Sigurna sam da hoće. Reci svojem djedu da sam rekla hvala."

Alicia je strpljivo čekala u redu za katalog rasprodaje.

"Jesi li ikada bila u ovoj kući kao dijete?" upita me.

"Jesam", odgovori Julia. "Jedanput."

Alicia pokaže rukom na strop. "Prilično su neukusni ti kerubini, zar ne?"

"Meni su se oduvijek sviđali", odgovori Julia.

"Smiješna stara kuća", nastavi Alicia. Uzela je katalog i krenula za ostalima kroz predvorje, duž
hodnika te u veliku sobu, kojoj su zidovi prekriveni panelima od orahovine i gdje su izloženi svi predmeti
koji su na prodaju. Pružila je katalog Juliji. "Tužno je, zaista, što je tako hladna. Kuća je u vlasništvu
obitelji Crawford već više od tristo godina", razmišljala je naglas. "No došao je kraj jednog razdoblja i
tako to. Hoćemo li malo razgledati?" Alicia uhvati Juliju za lakat i usmjeri je prema elegantnoj ali
napukloj grčkoj urni - po izdajničkim rubovima mahovine s unutrašnje strane bilo je očito da se koristila
kao tegla za ljetno cvijeće. "Što misliš o ovome za tatu?"

Julia slegne ramenima. "Možda. Ti odluči."

Osjetivši da Julia gubi interes, a da sama postaje nervozna, Alicia reče: "Pa, zašto se ne bismo
razdvojile i na taj način brže vidjele što se sve nudi? Ti počni s ove strane, ja ću s one i za deset minuta
se nađemo kod vrata."

Julia kimne glavom. Gledala je Aliciju dok se udaljavala prema drugoj strani prostorije. Kako nije
bila navikla na gomilu ljudi, osjećala se neugodno i klaustrofobično. Probila se kroz gužvu prema
praznijem dijelu sobe. U kutu je stajao drveni stol na nogarima, a iza njega žena. Julia se približi jer nije
imala kamo drugamo poći.

"Ovi predmeti nisu na dražbi", reče žena. "Zapravo, to su razne sitnice. Možete ih kupiti sada, svaki

ima zasebnu cijenu."

Julia uzme u ruku raskupusan primjerak Dječje knjige čuda. Otvorila ga je i vidjela da je unutra
datum: 1926. godina.

"Hugu od bake, s ljubavlju."

Ondje je također bio primjerak Wilfredova godišnjaka iz 1932. i knjiga Neveni u vrtu koju je
napisala Kate Greenway.

Bilo je nečega dirljiva u tim knjigama; više od osamdeset godina djeca Crawfordovih čitala su priče
u tim knjigama dok su odrastala, negdje u dječjoj sobi na katu iznad nje. Julia odluči da će kupiti knjige i
sačuvati ih za izgubljenu djecu Wharton Parka.

Na lijevoj strani stola nalazila se stara kartonska kutija puna postera. Julia ih je bezvoljno prolistala.
Većina su bile litografije u tinti i prikazivale su veliki požar u Londonu, stare brodove i ružne kuće. Među
njima je bila i neka iskrzana kuverta. Izvadila ju je iz kutije.

Unutra je našla nekoliko slika u akvarelu, a svaka je prikazivala drukčiju vrstu orhideje.

Krem pergament na kojem su bile naslikane bio je umrljan sitnim smeđim točkicama, pa je zaključila
da su slike rad nekog entuzijastičnog amatera prije nego profesionalca. Svejedno, pomislila je, te bi slike
uokvirene mogle prilično dobro izgledati. Svaka je imala latinski naziv orhideje ispisan ispod stapke.

"Koliko ovo stoji?" upitala je ženu.

Žena je uzela od nje kuvertu. "Ne znam. Čini se da na njima nema cijene."

"Što ako vam ponudim dvadeset funti, pet funti za svaku?" predloži Julia.

Žena pogleda ofucane slike. Slegnula je ramenima. "Recimo, za cijeli komplet deset funti. Slažete
se?"

"Hvala vam." Julia izvadi novac iz novčanika, plati, a zatim ode na drugu stranu sobe naći se s
Alicijom, koja ju je već čekala.

Aliciji su zasjale oči kad je vidjela kuvertu i knjige pod Julijinom rukom.

"Nešto si našla?" upita.

"Jesam."

"Mogu li pogledati?"

"Pokazat ću ti kad dođemo kući."

"Dobro", složi se Alicia. "Natjecat ću se na dražbi za umu koju smo ranije vidjele. To je dražbovni
predmet broj šest, pa se nadam da se nećemo predugo zadržati. Dražba će početi svakog trenutka."

Julia kimne glavom. "Prošetat ću dok te čekam. Treba mi svježeg zraka."

"Dobro." Alicia potraži u torbici ključeve i preda ih Juliji. "U slučaju da se duže zadržim. Inače, naći
ćemo se za pola sata kod glavnog ulaza. Možda ćeš mi morati pomoći prenijeti glavni trofej niz stube."

"Hvala." Julia uzme ključeve. "Vidimo se kasnije."

Išetala je iz prostorije, pošla niz hodnik i dalje u glavno predvorje koje je sada bilo pusto. Stala je i
pogledala anđelčiće na stropu. Bacila je pogled i prema vratima koja su vodila u salon gdje se nalazio
veliki klavir na kojemu je jedanput svirala. Vrata su sada bila otvorena na drugoj strani predvorja.

Bez razmišljanja je krenula naprijed, oklijevajući nekoliko trenutaka, a zatim je prošla kroz vrata.
Velika prostorija bila je ispunjena sivim siječanjskim svjetlom. Nekorišteno pokućstvo bilo je točno
onakvo kakvo je pamtila. Nastavila je kroz druge sobe sve dok se naposljetku nije našla pred vratima
salona.

Danas kroz visoke prozore nije prodiralo sunce. U prostoriji je bilo vrlo hladno. Prošla je pokraj
kamina i trosjeda osjetivši pritom neugodan miris plijesni, a onda je prišla velikom klaviru.

Tek tada je primijetila visoku figuru koja joj je bila okrenuta leđima, zagledana kroz prozor dok je
stajala s druge strane klavira. Polovina siluete muškarca bila je sakrivena iza zavjese od damasta - kojoj
je tekstura sada bila tako delikatna da je podsjećala na utrobu vidljivu kroz kožu tanku poput papira.

Ukočila se na mjestu, odmah svjesna da ga je prepoznala. Nije se pomaknuo; stajao je kao kip, kao
da se odmara. Bilo je očito da je nije čuo.

Shvativši da je došla nepozvana u trenutku njegova dubokog razmišljanja, Julia se okrene i pokuša
otići iz sobe najtiše što je mogla.

Stigla je do vrata, kad ga je čula kako kaže:

"Mogu li vam pomoći?"

Okrenula se. "Ispričavam se, ne bih trebala biti ovdje."

"Ne, ne biste." Gledao ju je. Onda su mu se obrve namrštile. "Poznajem li vas?"

Bio je udaljen otprilike sedam metara od nje, ali Julia se sjećala njegove guste kovrčave smeđe kose,
vitka tijela - koje se popunilo i naraslo tridesetak centimetara otkad ga je posljednji put vidjela - i istih
nakošenih usta.

"Da. Ja... To jest, upoznali smo se prije mnogo godina", promuca Julia. "Ispričavam se. Moram
ići.""Vidi, vidi." Lice mu se rastopilo u osmijehu prepoznavanja. "To je mala Julia, vrtlareva unuka, a
sada svjetski poznata koncertna pijanistica. Imam pravo, zar ne?"

"Da, ja sam Julia", kimne ona, "iako nisam sigurna u vezi onog 'svjetski poznata'."

Kit podigne obrve. "Ne budi skromna, Julia. Imam nekoliko tvojih snimaka.. Slavna si! Kažu da si
veoma slavna! Zaboga, što radiš ovdje? Sigurno polovinu života provodiš u hotelima s pet zvjezdica po
cijelom svijetu."

Julia je shvatila da on očito nije čuo vijest.

"Ja sam... došla sam u posjet ocu", slaže Julia.

"Pa, počašćeni smo." Kit se u šali nakloni. "Ti si moja veza sa slavom. Svima govorim da sam bio
prvi koji te slušao kako sviraš Clair de Lune. Baš je prikladno što se ponovo susrećemo u ovoj sobi, u
trenutku kad se kuća prodaje."

"Da. Žao mi je zbog toga", reče ona automatski.

"Neka ti ne bude. Ovako je najbolje. Tetka Crawford pustila je da kuća propadne još dok je živjela
ovdje, a moj otac nije imao ni novca ni interesa da je popravi. Da budem iskren, sretan sam što sam našao
nekoga tko mi ju je spreman skinuti s vrata. Trebat će cijelo bogatstvo da se obnovi."

"Znači, imanje Wharton Park je tvoje?" upita ona.

"Da, i bojim se da mi je to kazna za moje grijehe. Nakon što je umrla tetka Crawford, a nedavno i
moj otac, ja sam prvi sljedeći nasljednik. Problem je u tome što nasljeđujem punu vreću dugova te punu

vreću govana i gnjavaže. Ali", slegne on ramenima, "oprosti što sam toliko negativan."

"Sigurna sam da je jedan djelić tebe ipak tužan."

Stajali su na udaljenosti od desetak metara. Kit je gurnuo ruke duboko u džepove hlača i prišao joj.
"Da ti kažem pravo, na osobnoj razini, ne. Kao dječak dolazio sam ovamo samo tijekom praznika i nisam
emocionalno vezan za ovo mjesto. A igrati se gospodara imanja i nije nešto što me privlači. Međutim,
kako sam upravo ja morao donijeti odluku da prodam tristo godina obiteljske povijesti, ipak sam proveo
nekoliko besanih noći. Ali jesam li imao drugog izbora? Imanje je u velikim dugovima i moram ga
prodati da isplatim vjerovnike."

"Prodaješ li cijelo imanje?" upita ona.

Kit prođe rukom kroz neposlušnu kosu i uzdahne. "Uspio sam se izboriti za staro dvorište i
gospodarske zgrade gdje su nekada živjeli radnici, plus nekoliko bijednihjutara zemlje. Postoji zaseban
put koji vodi do ceste, pa se neću morati koristiti glavnim ulazom na imanje. Moj novi dom prilično je
jadna seljačka kuća bez centralnog grijanja i vrlo je vlažna", nasmiješi se on. "Ali bolje išta nego ništa i
sad je renoviram. Mislim da će biti u redu kad bude završena."

"Tamo su živjeli moj djed i baka, a i majka mi je tamo rođena", reče Julia. "Nikad nisam te kućice uz
stajsko dvorište smatrala bijednima i vlažnima, ali pretpostavljam da su takve bile."

"Ah, naravno!" Kit se zacrvenio. "Isuse, baš zvučim drsko. Oprosti što govorim tako svisoka o njima.
Zapravo, odlučio sam zadržati te gospodarske zgrade zbog toga što smatram da su veoma lijepe. Zaista",
naglasi on, "radujem se što ću tamo živjeti. I nadam se da ću, nakon što završim s obnovom štaglja i
kućica koje me okružuju, moći sve iznajmiti, tako da imam i neki prihod."

"Zar ne možeš nigdje drugdje živjeti?"

"Kao i ti, dugo sam bio u inozemstvu. Na neki način nikad se nisam nigdje skrasio..." Glas mu utihne
i on skrene pogled kroz prozor. "A ovaj krajičak šume ne budi u meni posebno dobra sjećanja. U
djetinjstvu sam ovdje proveo nekoliko prilično jadnih ljeta."

"Ja sam voljela biti ovdje u Wharton Parku."

"Pa, kuća je stara i lijepa, a okolina veličanstvena", složi se Kit uzdržano.

Julia ga je proučavala. Vidjela je da mu je put prilično potamnjela od sunca, ali izgledao je ispijeno i
iscrpljeno. Ne znajući što bi više rekla, odvratila je: "Pa, nadam se da ćeš biti sretan u novome domu.
Sad moram krenuti."

"A ja bih trebao otići i malo zaviriti u dvoranu gdje se održava dražba."

Hodali su kroz mračne sobe jedno pokraj drugoga prema predvorju.

"Dakle", reče Kit srdačno, "gdje živiš ovih dana? Vjerojatno u nekom penthouseu s pogledom na
Central Park."

"Ne baš. Skrasila sam se u Blakeneyju, u maloj, vlažnoj kućici koju sam davno kupila, kad su mi svi
govorili da uložim novac u nekretnine. Prošlih osam godina iznajmljivala sam je turistima tijekom ljeta."

"Ali siguran sam da negdje imaš drugi dom", reče Kit i namršti se. "Slavne osobe ne pojavljuju se na
naslovnicama ženskih časopisa kako sjede u vlažnim kućama u sjevernom Norfolku."

"Ne slikam se za ženske časopise", odvrati mu Julia braneći se, "a to je... duga priča",

doda ona shvaćajući da se približavaju velikom predvorju. Imala je jedno važno pitanje koje je

morala postaviti. "Je li staklenik još tamo?"

"Ne znam", Kit slegne ramenima. "Da budem iskren, još nisam bio u povrtnjaku. Bilo je posvuda
drugdje prilično posla."

Kad su se našli u predvorju, Julia ugleda sestru kako je čeka pokraj vrata, držeći urnu, s nestrpljivim
izrazom lica.

"A tu si, Kite!" Približila im se ogromna žena kestenjaste kose i tamnosmeđih očiju. "Gdje si bio?
Voditelj dražbe želi hitno razgovarati s tobom o jednoj vazi. Misli da je riječ o dinastiji Ming ili nekoj
drugoj, pa bi je trebao povući iz prodaje i dati na procjenu u Sotheby's."

Julia na Kitovu licu primijeti tračak uzrujanosti. "Julia, ovo je Bella Harper, moja sestra."

Belline oči prelete Juliju od glave do pete bez nekog većeg zanimanja. "Zdravo", rekla je odsutno
dok je provlačila ruku ispod Kitove. "Odmah moraš razgovarati s dražbovateljem", reče ona odlučno i
povuče ga preko predvorja.

Okrenuo se i nakratko osmjehnuo Juliji. "Drago mi je što sam te vidio!" dovikne joj i ode.

Julia krene za njim i krene predvorjem prema Aliciji, koja se zagledala u ono dvoje koji su odlazili.

"Otkud nju poznaješ?" upita Alicia znatiželjno.

"Koga?" upita Julia prihvaćajući jedan kraj urne. Spustile su je po stubama prema autu.

"Onu odvratnu Bellu Harper, naravno. Vidjela sam te prije nekoliko minuta kako razgovaraš s njom."

"Ne poznajem je. Znam samo njezina brata Kita."

Stigle su do auta i Alicia je otvorila prtljažnik, gdje je spremila urnu. "Misliš, lorda Christophera
Whartona, nasljednika svega ovoga?"

"Da, pretpostavljam da je sada on taj nasljednik", složi se Julia. "Upoznala sam ga prije mnogo
godina u ovoj kući, a danas sam naletjela na njega."

"Prava si nepoznanica, Julia; dok smo bile djeca, nikad nisi spomenula da si ga upoznala", namršti se
Alicia dohvativši staru kišnu kabanicu u koju će zamotati urnu, koju je zatim čvrsto smjestila u kutu.
"Nadajmo se da će preživjeti do kuće", reče ona i zaklopi prtljažnik. Sjele su u auto i Alicia je uključila
motor.

"Jesi li za piće i sendvič u pubu?" upita Alicia. "Moći ćeš mi ispričati sve o tome kako si upoznala
privlačnog lorda Kita. Nadam se da je prijazniji od svoje sestre. Nju sam nekoliko puta srela na lokalnim
proslavama i večerama. Ponaša se prema meni kao da sam još uvijek vrtlareva unuka. Hvala Bogu što
titulu nasljeđuje prvi muški nasljednik. Da je Bella muškarac, ništa je ne bi moglo zaustaviti!"

"Ne... ne bih rekla da je Kit takav", reče Julia blago. Okrenula se prema sestri. "Hvala ti na pozivu,
ali ako nemaš ništa protiv, radije bih otišla kući."

Alicia primijeti umor u sestrinim očima. "Dobro", reče ona, "ali zaustavit ćemo se na povratku i otići
u trgovinu jer ti namjeravam kupiti neke namirnice."

Julia pristane jer bila je previše slaba da bi se prepirala.

Alicia je inzistirala da Julia sjedne na kauč dok ona zapali vatru i spremi hranu koju joj je kupila u
lokalnoj trgovini. Začudo, Juliji nije smetalo što se netko brine za nju. Taj izlazak - prvi u nekoliko
tjedana - potpuno ju je iscrpio. Osim toga, uznemirili su je povratak u Wharton Park i susret s Kitom.

Alicia se pojavila iz kuhinje noseći pladanj, koji je spustila pred Juliju. "Pripremila sam ti juhu.
Molim te, popij je." Uzela je smeđu kuvertu koju je Julia odložila na nizak stolić. "Smijem li?" upita ona.

"Naravno."

Alicia izvuče slike iz kuverte, stavi ih na stol i počne ih proučavati. "Lijepe su", reče ona, "i savršen
su dar za tatu. Hoćeš li ih uokviriti?"

"Hoću ako stignem."

"Dolaziš k nama na njegov rođendanski ručak sljedeće nedjelje, zar ne?" upita Alicia. Julia
neodlučno kimne glavom grabeći žlicom juhu.

"Draga, znam da će ti biti teško. Velika obiteljska okupljanja nisu nešto što te u ovom trenutku
privlači, ali znam da se svi raduju što će te vidjeti. A tata bi bio strašno razočaran kad ne bi došla."

"Bit ću tamo. Naravno da hoću."

"Dobro." Alicia pogleda na sat. "Pretpostavljam da će biti bolje da krenem natrag u ludnicu."
Zakolutala je očima, prišla Juliji i stisnula joj rame. "Mogu li ti što donijeti drugi put?"

"Ne, hvala.""O. K." Alicia poljubi Juliju u tjeme. "I, slušaj, molim te, javljaj se i sjeti se uključiti
mobitel. Brinem se zbog tebe."

"Ovdje gotovo da i nema signala", reče Julia, "ali potrudit ću se." Gledala je Aliciju koja je hodala
prema vratima. "I hvala ti. Hvala što si me ponovo odvela u Wharton Park."

"I ja sam uživala, zaista. Samo me nazovi i dolazim odmah. Pazi na sebe, Julia." Vrata su se zalupila
za Alicijom.

Julia se osjećala pospano i letargično. Ostavila je napola ispijenu zdjelicu juhe na stolu, umorno se
popela na kat i sjela na krevet. Ruke je sklopila na krilu.

Ne želim da mi bude bolje. Želim patiti onako kako su oni patili. Gdje god bili, harem su zajedno,
dok sam ja ovdje sama. Želim znati zašto i ja nisam uzeta s njima jer nisam ni tu ni tamo. Ne mogu živjeti,
a ne mogu ni umrijeti. Svi mi žele dati snage da izaberem život, ali ako to učinim, onda moram njih
napustiti. A to ne mogu učiniti. Ne još...

3.





Sljedeće nedjelje u dvije minute do jedan Alicia je uvela svoju obitelj u salon.

"Lissy, draga, popij malo vina." Njezin suprug Max gurne joj čašu u ruku i poljubi je u obraz.

"Rose, hoćeš li već jednom odložiti taj iPod!" Alicia podvikne na svoju trinaestogodišnju kćer, koja
se mrzovoljno izvalila na trosjedu. "Svi vi, molim vas da se lijepo ponašate." Alicia sjedne na nisku
ogradu kamina i otpije velik gutljaj vina.

Kate, njezina lijepa, plavokosa osmogodišnja kći, sjedne do nje. "Mama, kako ti se sviđa moja
odjeća?" upita ona.

Alicia prvi put pažljivije pogleda komplet od jarkoružičaste majice, žute suknje s točkicama i
tirkiznih čarapa. Kate je izgledala grozno, ali sad je bilo prekasno za to. Alicia primijeti očev auto koji se
približavao kolnim prilazom.

"Došao je djed!" poviče uzbuđeno James, njezin šestogodišnji sin.

"Hajdemo ga dočekati!" vrisne Fred, četverogodišnjak, i krene prema ulaznim vratima.

Alicia je gledala kako ga ostala djeca slijede, a na usnama joj je titrao zadovoljan osmijeh zbog
njihova uzbuđenja. Djeca otvore ulazna vrata i potrče van, gdje su okružila auto.

Nekoliko sekundi poslije unuci su Georgea Forrestera dovukli u salon. Sa šezdeset pet još je uvijek
bio zgodan muškarac - vitak, guste kose koja je tek postajala sijeda na sljepoočnicama. Imao je
autoritativno i sigurno držanje koje je stekao tijekom godina držeći predavanja pred slušateljstvom.

George je bio poznati botaničar - profesor botanike na Sveučilištu East Anglia - i često je držao
predavanja u Kraljevskom društvu za hortikulturu i u londonskom Botaničkom vrtu Kew. Kad nije dijelio
svoje znanje s drugima, putovao bi u daleke krajeve i tražio nove vrste biljnog svijeta diljem planeta. I
uvijek bi spremno priznavao da je tada bio najzadovoljniji.

George je svojim kćerima uvijek pripovijedao kako je otišao u staklenik Wharton Parka očekujući da
će se oduševiti slavnom zbirkom orhideja, ali, umjesto toga, smjesta se zaljubio u mladu ljepoticu - svoju
buduću suprugu i majku njegovih dviju kćeri - koju je tamo zatekao s orhidejama. Vjenčali su se samo
nekoliko mjeseci poslije.

George priđe Aliciji. "Zdravo, draga, izgledaš prekrasno, kao i uvijek. Kako si?""Dobro sam, hvala.
Sretan rođendan, tata", reče ona dok ju je on grlio. "Jesi li za piće? Imamo u hladnjaku pjenušca."

"Zašto ne?" Oči su mu se nabrale u osmijeh. "Zaista je bizarno slaviti činjenicu da sam jedan korak
bliže grobu."

"Ah, tata!" prekori ga Alicia. "Ne budi luckast. Sve su moje prijateljice još zaljubljene u tebe."

"Dakle, to je uvijek lijepo znati, ali ne mijenja činjenice. Danas", okrenuo se prema svojim unucima,
"vaš djed postaje penzioner."

"Što je penzioner?" upita Fred.

James je bio dvije godine stariji i pametniji, pa je gurnuo mlađeg brata u rebra. "Glupane, to je

starija osoba."

"Idem po pjenušac", reče Max namignuvši Aliciji.

"Dakle", George sjedne na nisku ogradu kamina nasuprot kćeri, ispruživši pritom svoje duge noge,
"kako je ovdje?"

"Turbulentno, kao i uvijek", uzdahne Alicia. "A što je s tobom?"

"Isto", reče George. "Zapravo, prilično sam uzbuđen. Prošlog tjedna nazvao me jedan kolega iz
Amerike koji predaje na Yaleu. U svibnju planira istraživačko putovanje na otočje Galapagos i želi da im
se pridružim. To je jedno od mjesta na kojima još nisam bio, a uvijek sam namjeravao onamo ići - zbog
Darwina i Podrijetla vrsta, kao i svega toga. Neće me biti dobra tri mjeseca, imaj to na umu, jer su me
zamolili i da održim neka predavanja dok sam u SAD-u."

"Znači, ne namjeravaš usporiti sad kad si postao penzioner?" nasmiješi se Alicia.

Fred doskakuće i sjedne Georgeu na nogu. "Kupili smo ti ...super dar, djede. To je..."

"Začepi, Frede. To je iznenađenje", s trosjeda se javi Rose -tinejdžerica puna prezira.

Max se vratio s otvorenom bocom pjenušca i natočio ga u tri čaše.

"Pa, nazdravlje svima." George prinese čašu usnama. "Za još sljedećih šezdeset pet." Otpio je malo i
upitao: "Dolazi li Julia?" "Da, rekla je da će doći. Vjerojatno samo kasni."

"Kako je ona?" upita George.

"Nije dobro." Alicia zatrese glavom. "Prošlog sam je vikenda malo izvela, zapravo, u Wharton Park,
a tamo sam ti kupila i rođendanski dar. Imali su dražbu. A ona mi se činila... pa, možda malo bolje, ali to
ništa ne znači."

"Takva užasna stvar", uzdahne George. "Osjećam se tako... bespomoćno."

"Svi se tako osjećamo, tata", reče Alicia beznadno.

"Prvo je s jedanaest godina izgubila vašu majku, a sada..." George bespomoćno slegne ramenima.
"Čini se tako nepravedno."

"Strašno", odgovori ona, "i jako je teško znati što bi trebalo učiniti ili reći. Julia je tada teško
prihvatila majčinu smrt, kao što dobro znaš, tata. Sad se čini da je izgubila troje ljudi koji su joj značili
najviše na svijetu."

"Je li spomenula hoće li se vratiti na jug Francuske?" upita George. "Mislim da bi joj bilo bolje u
vlastitom domu nego čamiti u onoj depresivnoj kućici po cijele dane."

"Ne. Možda se tamo ne može suočiti sa svim sjećanjima.

Znam da bih se ja jako mučila kad bi ova kuća odjedanput bila", Alicia zagrize usnicu, "prazna."

"Djede? Imaš li djevojku?" Kate je iznenada raspršila raspoloženje i popela mu se na koljeno.

"Nemam, zlato moje", nasmije se George slatko. "Uvijek mi je srce tuklo samo za tvoju baku."

"Pa, ja bih ti mogla biti djevojka ako želiš", ponudi se Kate velikodušno. "Sigurno si usamljen u onoj
velikoj kući u Norwichu."

Alicia se trzne. Kate je imala nepogrešivu naviku da kaže sve ono o čemu su svi drugi samo mislili.

"Nisam usamljen, zlato." George joj s ljubavlju promrsi kosu. "Imam Seeda, svojega psića, i sve

svoje planove koji mi prave društvo", zagrlio ju je, "ali obećavam ti, ako mi ikada zatreba djevojka,
nazvat ću te."

Alicia ugleda Julijin auto koji je polako gmizao kolnim prilazom.

"Došla je, tata. Idem je pozdraviti i vidjeti kako je."

"Dobro, dobro, zlato", složi se George osjetivši Alicijinu zabrinutost.

Alicia ode do ulaznih vrata i otvori ih. Dok je tako stajala, čekajući da Julia izađe iz auta,
razmišljala je o činjenici da iako je od smrti njihove majke prošlo više od dvadeset godina, George
nikada nije učinio ono što bi učinila većina muškaraca, nije potražio zamjenu za njezinu majku. Alicia se
sjećala razvedenih žena s očima kao usokola, koje su kružile oko njezina mladog i još privlačnog oca, ali
on ipak nije pokazao ni najmanji znak potrebe ni interesa.

Vraćajući se sad u mislima, možda je ponekad i postojala pokoja žena, ali to je imalo veze samo s
tjelesnom potrebom. Mislila je da se nikad nije potrudio potražiti emocionalnu vezu jer vjerovao je i
prihvaćao činjenicu da nitko ne može zamijeniti njegovu najdražu, njegovu partnericu u dobru i zlu:
njezinu majku Jasmine.

Možda ako čovjek ima neku strast, kao što je imao njezin otac, to pomaže ispuniti golemu prazninu.

Ali, zar onda ne bi isto trebalo vrijediti i za Juliju?

Julia je izašla iz auta ogrnuta vestom na kopčanje, nekoliko brojeva prevelikom. Polako se
približavala kući.

"Zdravo, draga. Tata je već ovdje."

"Znam. Žao mi je što kasnim. Izgubila sam pojam o vremenu", odgovori ona kao da se brani.

"Nije važno, uđi." Alicia pokaže rukom na četvrtasti zamotuljak ispod Julijine desne ruke. "Znači,
uspjela si uokviriti slike?"

"Da."

"Julia!" Max joj je prišao čim je ušla u sobu. "Lijepo te je vidjeti", nasmiješi se on i zagrli
šogoričina bolno mršava ramena. "Mogu li ti to pridržati?" ponudi se on.

"Hvala."

"Zdravo, tata. Sretan ti rođendan." Sagnula se i poljubila ga.

"Draga, puno ti hvala što si došla." George posegne za Julijinom rukom i stisne je.

"Dobro, sad kad smo svi ovdje, hoćemo li otvoriti darove?" predloži Alicia.

"Mogu li ih ja otvoriti umjesto djeda?" začuje se glas ispod niskog stolića za kavu.

"Mislim da će djed moći i sam", prekori Max najmlađeg sina, podigne umu i pruži je Georgeu. "Ovo
je od svih nas Howardovih. Meni izgleda kao vraški velika krigla za pivu", nasmije se on slatko
pokazujući na veliku izbočinu gdje su sa svake strane ume bile ručke.

George počne skidati ukrasni papir, a pomogao mu je i par malih ruku koje su se kao nekom
čarolijom pojavile ispod stola.

"Djede, to je vrlo velika tegla za cvijeće", izjavi Fred kad su odmotali urnu. "Sviđa li tise?"

George se nasmiješi. "Prekrasna je. Hvala ti, Alicia, i hvala vama, djeco." Pogledao je svoju kćer.
"Jesi li rekla da si je našla u Wharton Parku?"

"Da." Pogledala je Juliju. "Hoćeš li i ti sada tati dati njegov dar?"

"Naravno." Julia pokaže rukom paket na stoliću. "Zašto ga ne otvoriš?"

Julia nije mogla, a da s očekivanjem ne promatra oca dok je odmatao paket. Majstori kojima je
odnijela slike na uokvirivanje obavili su posao izvrsno. Stavili su žućkastosmeđi paspartu i savjetovali
Juliji da se odluči za jednostavan cm drveni okvir.

"Vidi, vidi, vidi..." Georgeov glas se utišavao dok je gledao svaku sliku posebno. Naposljetku je
rekao: "Jesu li i one iz Wharton Parka?"

"Jesu."

Sjedio je šutke i pokušavao dokučiti nešto što ga je zbunjivalo. Cijela ga je obitelj gledala. Konačno
Alicia prekine tišinu. "Zar ti se ne sviđaju?"

George pogleda Juliju, ali ne i Aliciju. "Julia, ja... Sviđaju mi se jer..." nasmiješio se i kriomice
obrisao suzu. "Siguran sam da ih je naslikala tvoja majka."

Za vrijeme ručka razgovor za stolom vodio se o tome kako su se Jasmineine slike našle na rasprodaji
u Wharton Parku.

"Jesi li apsolutno siguran da su to mamine slike?" upita Alicia.

"Draga", reče George i navali na savršenu pečenu govedinu koju je Alicia pripremila. "Uvjeren sam
u to. Kad sam prvi put ugledao vašu majku, sjedila je u kutu staklenika sa svojim blokom za crtanje i
kutijom vodenih boja. A poslije, kad smo zajedno putovali i kad bismo naišli na neku zanimljivu vrstu, ja
bih pisao bilješke dok bi ona slikala cvijeće. Uvijek i bilo gdje prepoznao bih njezin stil. Kad se vratim
kući, ponovo ću ih proučiti i usporediti s nekim drugim slikama vaše majke. Ali, Julia", nasmiješio se
toplo svojoj kćeri preko stola, "zaista mi nisi mogla pokloniti ništa bolje."

Poslije kave, kad su ponovo svi bili u salonu, Julia ustane.

"Idem, tata."

George podigne pogled. "Tako brzo?"

Julia kimne glavom, "Da."

George posegne za njezinom rukom. "Dođi me posjetiti jedan dan. Hoćeš li? Volio bih te vidjeti i
malo čavrljati s tobom.""Dobro", složi se Julia, ali oboje je znalo da neće doći.

"Hvala ti za one slike, draga. Zaista mi puno znače", doda on.

"Mislim da je bolje da zahvalimo dobroj slučajnosti jer uopće nisam znala", reče Julia. "Doviđenja,
djeco, vidimo se uskoro", mahne im ona.

"Doviđenja, teta Julija", rekli su u zboru.

Alicia je uhvati za ruku baš kad je izlazila kroz vrata. "Kava idući tjedan?" upita ona.

"Nazvat ću te. I hvala ti na ručku." Julia poljubi sestru u obraz. "Bok."

Alicia zatvori vrata za sestrom i uzdahne. Jedan par ruku obujmi je oko struka i čvrsto je stisne uza
se.

"Znam, Lissy. Ona je još uvijek prilično loše", uzdahne Max.

"Da", složi se Alicia. "Ali nimalo sebi ne pomaže dok cijele dane provodi sama u onoj bijednoj

kućici. Već je prošlo više od sedam mjeseci."

"Pa, ne možeš je prisiliti", uzdahne Max. "Danas je barem progovorila nekoliko riječi. Ali zato će
djed ostati na čaju, a ja sam zadužen za pranje posuđa. Idi i odmori se malo, draga, i razgovaraj s ocem."

Alicia se vrati u salon i sjedne, zadovoljna što može gledati kako joj se otac zbližava s njezina dva
sina dok slažu slagalicu. Rose se odšuljala na kat u svoju sobu, a iz kuhinje je čula Kate kako pomaže
Maxu. Zagledala se u vatru razmišljajući o novopronađenim slikama orhideja i o Juliji.

Kad im je od raka jajnika umrla majka, tragično mlada, Alicia je - s obzirom na to da je bila starija
sestra i već s četrnaest brižna njegovateljica - dala sve od sebe da "bude majka" mlađoj sestri. George je
često bio odsutan držeći govore ili prikupljajući uzorke; Aliciji se činilo da je kod kuće provodio što je
manje vremena mogao. Razumjela je da je to način na koji se otac nosi s gubitkom supruge i nikad se nije
žalila na njegovu odsutnost.

Nakon Jasmineine smrti Julia se povukla u sebe. Alicia joj je na licu vidjela bol zbog gubitka.
Koliko joj se god trudila pomoći i pružiti joj utjehu, od samoga se početka činilo da Julia odbija
Alicijinu dobronamjernu zaštitu. Dok je prolazila kroz teške tinejdžerske godine, nije se željela otvoriti ni
razgovarati s Alicijom o školi, prijateljima ili dečkima, nego je podignula zid oko svojih misli i sve
slobodno vrijeme provodila usavršavajući tehniku sviranja.

Alicia je s vremenom "komplet zuba", kako je nazvala pijanino u radnoj sobi, počelasmatrati
suparnikom u stjecanju Julijine naklonosti. A osjećaj odgovornosti prema Juliji - to je bilo posljednje što
je majka tražila od nje - nadjačao je vlastite želje i potrebe. S osamnaest Alicia se upisala na studij
psihologije na Sveučilištu Durham, ali Julia je još bila u školi. Iako su imali domaćicu koja se brinula za
kućanstvo i ostajala prenoćiti kad bi George bio na putu, Alicia nije osjećala da može Juliju ostaviti
samu. Zato je otišla studirati u Norwich, a nakon što je Julia dobila mjesto na Kraljevskom glazbenom
koledžu i preselila se u London, upoznala je Maxa.

Zbog svojeg neprirodnog, često usamljenog djetinjstva, Alicia je sanjarila o suprugu, velikoj obitelji
i udobnom domu gdje će svi zajedno živjeti. Za razliku od svoje sestre, koja je patila od iste neutažive
želje za putovanjima kao i otac, Alicia je žudjela za sigurnošću i ljubavlju. Prije nego što je prošla
godina, već je bila trudna s Rose, a nakon toga usredotočila se na to da svojoj djeci pruži sve ono što
sama nije imala tijekom formativnih godina.

Ako su joj obzori i bili suženi zbog vlastite prošlosti, Alicia ih je prihvatila. Teže joj je bilo
prihvatiti neprekidnu apatiju mlađe sestre. Kako se Julijina karijera razvijala te je postala slavna u
svijetu klasične glazbe, rijetko se javljala Aliciji. Prije sedam mjeseci Julia ju je opet trebala i Alicia joj
je odmah bila na raspolaganju, htjela ju je dovesti kući u Norfolk, pokušati utješiti na svaki način.
Svejedno je osjećala distancu i neku skrivenu napetost koja je postojala između njih dvije.

Baš kao i prije dvadeset godina, Alicia jednostavno nije znala kako doprijeti do svoje sestre.

"Mama, pečem kolačiće uz popodnevni čaj. Gdje je pladanj na koji ću ih staviti?"

Alicia podigne pogled i ugleda Kate na vratima dnevne sobe. Prenula se iz svojih misli i ustala.

"Stižem, draga, evo, stižem."

4.





Kad se Julia sutradan probudila, ostala je ležati i čekati da joj mračne misli opsjednu um kao i uvijek
- s onim osjećajem bespomoćnosti koji joj je podmuklo krao onih prvih nekoliko pozitivnih sekundi dok
je još bila omamljena snom, a onda bi se sjetila stvarnosti.

Nisu ipak stigle.

Zbog toga je, umjesto da se okrene na drugu stranu i rukama pokrije uši, kao da će neuspješno
zaustaviti sve misli, odlučila ustati iz kreveta.

Prišla je prozoru i razmaknula zavjese.

Starinska kućica - imala je samo dvije prostorije na katu i dvije u prizemlju - bila je posebno
popularna kod turista zbog veličanstvena pogleda. Smještena visoko na travom obrasloj uzvisini, tek
nekoliko minuta hoda od glavne ulice u Blakeneyju, imala je prednost što je bila u selu, a opet imala svoj
mir i otvorene vidike sa svojeg položaja.

Danas je zubato siječanjsko sunce obasjavalo brežuljak prekriven mrazom. Ispod se nalazila luka
Blakeney, a u daljini more. Podignula je zasun na malom prozoru, široko ga otvorila i duboko udahnula.
Julia pomisli kako je danas zapravo moguće vjerovati da će proljeće zaista ponovo doći.

Zatvorila je prozor jer je počela drhtati u tankoj majici, navukla je vestu na kopčanje i sišla u
prizemlje skuhati čaj.

Do ručka Julia je postala svjesna da se nešto ipak promijenilo. Koliko god se trudila, nije se mogla
sjetiti što je prošlih mjeseci svakoga dana radila u toj kući. Vrijeme se vuklo; postala je nemirna, čak joj
je bilo i dosadno. Bezuspješno je u mislima prebirala ne bi li našla put natrag u utješnu obamrlost, ali um
ju je uporno odbijao odvesti u to stanje.

Osjećajući blagu klaustrofobiju, Julia shvati da mora izaći iz kuće. Uzela je kaput, šal i gumene
čizme, otvorila vrata i odlučnim korakom pošla preko trave i nizbrdo prema moru.

Luka je bila prazna. Mali brodići su zbog sigurnosti izvučeni na suho tijekom zime i činilo se da su i
oni nemirni. Užad im je zveckala kao da želi podsjetiti vlasnike da će uskoro doći i njihovo vrijeme da
budu korisni. Julia ostavi luku iza sebe i nastavi hodati uzduž uske prevlake gdje su se na drugom kraju
tuljani sunčali na suncu na veselje turista koji su iznajmili čamce da bi ih izbliza gledali.

Hladan vjetar grizao ju je po licu, pa je dignula ovratnik kaputa da se zaštiti. Nastavila je hodati,
uživajući u činjenici da je potpuno sama, dok je oko nje s obje strane voda koja okružuje taj uski trak
kopna - kao da se korak po korak udaljavala od svijeta.

Zaustavila se, okrenula i krenula padinom prema vodi. Valovi su zapljuskivali tlo, tek nekoliko
centimetara od njezinih nogu. Ondje je bilo duboko, dovoljno duboko i hladno da se čovjek utopi,
naročito zbog snažne struje koja bi je brzo odnijela daleko od obale. Pogledala je lijevo i desno,
provjeravajući je li doista sama.

Kad bi se bacila u vodu, ne bi bilo nikoga da je zaustavi...

... i više ne bi bilo nikakve boli.

U najgorem slučaju, zaspala bi zauvijek. U najboljem, ponovo bi ih vidjela.

Julia podigne jednu nogu iznad vode, izvan ruba da.

Mogla bi to sad učiniti...

Sad...

Što je sprečava?

Pogledala je sivu vodu, nastojeći u sebi probuditi želju da napravi taj posljednji skok u slobodu,
ali...

Nije mogla.

Bespomoćno je pogledala uvis prema vodenastom bijelom suncu, a onda je zabacila glavu i ispustila
iz grla snažan krik. " "ZAAAAAŠŠŠŠTOOOO?'

Pala je na koljena na otopljeni mraz. Zavijala je i tukla šakama po tlu u bijesu, boli i ljutnji.

"Zašto on?. Zašto on?." ponavljala je sve dok nije morala prestati zbog iscrpljenosti pa je nastavila
samo jecati.

Ležala je potrbuške, raširenih ruku i nogu, a suze su joj se miješale s vlagom na travi. Plakala je iz
dna duše, tako nije plakala svih tih sedam mjeseci.

Naposljetku su suze presahnule i samo je ležala; mirna, tiha i prazna. Nakon nekog vremena sjela je,
uspravila se na koljena kao da moli i obratila im se.

"Moram... živjeti! Moram nekako živjeti bez vas..." govorila je kroz plač. Podignula je ruke i
dlanove okrenula prema nebu. "Pomozite mi, molim vas, pomozite mi, pomozite... " Opet je pala na do,
rukama obujmila glavu i ostala klečati.

Julia je čula samo lagano zapljuskivanje vode oko sebe. Koncentrirala se na to i otkrilada je taj zvuk
smiruje. Na leđima je osjetila mlaku toplinu sunca i odjedanput ju je prožeo neočekivan i nagao osjećaj
smirenosti.

Nije znala koliko je vremena prošlo prije nego što je ustala. Mokra od otopljenog mraza na travi, s
nogama kao od želatine, s rukama i prstima promrzlima od hladnoće oteturala je natrag prevlakom prema
domu.

Stigla je do kuće drhteći od napora zbog duge šetnje i otpuštanja emocija. Baš kad je uhvatila kvaku
na ulaznim vratima, začula je kako je netko zove.

"Julia!"

Pogledala je niz brežuljak i ugledala Kita Crawforda kako velikim koracima grabi uskom stazom
prema njoj.

"Zdravo", reče on kad je stigao. "Došao sam te vidjeti, ali nisi bila kod kuće. Ubacio sam ti poruku
kroz prorez za pisma na vratima."

"Ah", reče ona, osjećajući se dezorijentirano. Jedva da je bila spremna razgovarati sa živim ljudima.

Kit se zagledao u nju. "Sva si mokra. Što si, zaboga, radila?" Pogledao je prema nebu kao da će tamo
naći odgovor. "Nije padala kiša, zar ne?"

"Nije." Julia gurne i otvori ulazna vrata. Stala je čizmom na presavijen komad papira koji je Kit
gurnuo kroz prorez. Sagnula se i podignula ga.

"Ostavio sam ti svoj broj mobitela." Pokazao je na poruku. "Ali kako sam te ipak uhvatio, misliš li
da bismo mogli malo porazgovarati?"

Julia je znala da ne izgleda nimalo oduševljeno, a zubi su joj počeli cvokotati. "Mislim da moram
odmah leći u toplu kupku", reče ona, nadajući se da će to biti dovoljno da on ode.

Bilo kako bilo, Kit se nije dao razuvjeriti, pa je ušao za njom. "Tvoji dragocjeni prsti skroz su
poplavjeli. Ne možemo dopustiti da najslavnija britanska mlada pijanistica dobije ozebline. Je li tako?"
Zatvorio je za sobom vrata, a onda je nehotice zadrhtao. "Zaboga, ovdje je također ledeno. Slušaj, zašto ti
ne bi otišla na kat i lijepo napravila sebi vruću kupku, a ja ću ovdje zapaliti vatricu i skuhati nam kavu?"

Julia se okrene i pogleda ga. "Možda ću se malo duže zadržati. Želim se dobro ugrijati u vodi."

"Meni se nikamo ne žuri", odgovori Kit ljubazno. "Samo ti kreni."

Julia je ležala u kadi, čekajući da joj se stopala i mozak ugriju. Čudila se kako je Kitpogodio trenutak
kad će se pojaviti. Nije navikla na posjetitelje koji se neočekivano pojavljuju na njezinu pragu i nije bila
sigurna da joj se to sviđa.

Ipak... dok je bila tamo sama, znala je da više ne može ostati ondje gdje je bila, da mora učiniti ono
što joj svi govore da bi trebala, da će morati krenuti dalje.

Mogla je odabrati smrt.

Izabrala je život.

Navukla je traperice i staru vunenu vestu na kopčanje te se spustila u prizemlje. Kit je sjedio na
kauču, a na koljenima je imao mali paket. Vatra je veselo gorjela onako kako je ona nikad nije uspjela
zapaliti bez obzira na to koliko se trudila.

"Pa, kako si me našao?" upita ona Kita dok je stajala uz vatru.

"Naravno, uz pomoć sestre Belle", objasni Kit. "Ona svakoga poznaje. Ili bih trebao reći da sama
sebi zadaje da mora poznavati svakoga. Ako i ne poznaje nekoga osobno, onda zna nekoga tko zna tu
osobu. U ovom slučaju radilo se o tvojoj sestri Aliciji. Pokušao sam te nazvati, ali čini se da ti je mobitel
stalno isključen."

Julia s osjećanjem krivnje pomisli na sedamnaest poruka koje nije preslušala posljednji put kad ga je
uključila. "Signal je ovdje veoma slab."

"Nema problema. Prvo, želim ti se ispričati za ono nekidan."

"Zašto?"

Kit je proučavao vlastite ruke. "Nisam znao što ti se dogodilo. Kao što rekoh, godinama sam bio u
inozemstvu. Tek sam se prije nekoliko mjeseci vrano u Englesku."

"Tko ti je rekao?"

"Bella, naravno. Navodno je bilo u svim ovdašnjim novinama. Tako je saznala sve o tome. Siguran
sam da je većina netočna, kako to obično biva."

"Ja... ne znam", uzdahne Julia. "Kao što možeš pretpostaviti, nisam ih čitala."

"Ne, očito nisi." Kit je izgledao kao da mu je nelagodno. "Zao mi je, Julia. To je sigurno bilo... još
uvijek ti je strašno."

"Da." Zbog oboje Julia je brzo promijenila temu. "A ti, zašto si me želio vidjeti?"

Kitovo se lice razvedrilo. "Našao sam nešto što bi moglo zanimati i tebe i tvoju obitelj." "Stvarno?"

"Da. Sjećaš se da sam spomenuo kako renoviram kućice u sklopu gospodarskogdvorišta?"

Julia kimne glavom.

"Pa, pokazalo se da je moj novi dom nekada bio dom tvojih djeda i bake. Vodoinstalateri su dizali
stare daske s poda i našli su ovo." Kit pokaže paket na svojem koljenu.

"Što je to?"

Julia je gledala Kita dok je pažljivo odmatao u kožu uvezenu knjigu. Mahnuo je njome prema njoj.
"To je dnevnik iz tisuću devetsto četrdeset prve. Nabrzinu sam ga prelistao i vidio da govori o životu
ratnog zatvorenika u zatvoru Changi."

Julia namršti čelo. "To je u Singapuru, zar ne?"

"Da", odgovori Kit. "Mnogi britanski vojnici koji su u to vrijeme ratovali u Maleziji završili su tamo
na neko vrijeme kao gosti Japanaca. Znaš li je li tvoj djed bio ratni zarobljenik?"

"Djed Bill često je spominjao 'Istok', ali uglavnom u vezi s predivnim cvijećem koje tamo raste",
nasmiješi se Julia. "Nikad nije spomenuo Changi."

"Pretpostavljam da maloj djevojčici ne bi govorio o tome, ali svakako postoji mogućnost da je
dnevnik njegov uzmemo li u obzir to što si upravo spomenula", reče Kit. "Ne mogu zamisliti da pripada
bilo kome drugome jer tvoj djed je u toj kući živio cijelog života."

"Smijem li?" Julia ispruži ruku, a Kit joj preda dnevnik. Otvorila je prvu stranicu i primijetila da je
koža zaštitila tanak papir pa nije jako ostario i tekst je bio prilično čitak. A netko je veoma lijepim
rukopisom ispisao te riječi, redovi su bili elegantni, pisao je crnom tintom.

"Prepoznaješ li to kao rukopis svojega djeda?" upita Kit.

"Da budem iskrena, ne sjećam se da sam ikada vidjela nešto što je napisao. Moja majka je bilježila
njegove podatke o mnogim vrstama orhideja koje je uzgajao u stakleniku", reče Julia. "Možda bi moj otac
mogao prepoznati rukopis. Ili, naravno, moja baka koja je već prešla osamdesetu, ali još je zdrava i
živahna, barem tako čujem. Pitanje je, ako to jest njegovo", razmišljala je Julia naglas, "zašto bi to,
zaboga, sakrio?"

"Nakon što sam malo čitao o iskustvima ratnih zarobljenika u rukama Japanaca, rekao bih da im je
bilo grozno. Možda je djed sakrio dnevnik jer nije želio uznemiriti tvoju baku. Kad ga tvoja obitelj
pročita, mogu li ga posuditi? Prikaz povijesnog razdoblja izprve ruke uvijek je fascinantan."

"Da, pretpostavljam da jest", reče Julia osjećajući se krivom što je tako malo znala o prošlosti djeda
Billa.

Kit ustane. "I... namjeravao sam te zamoliti za uslugu." Prišao je maloj polici za knjige koja je stajala
s jedne strane kamina i izvukao knjigu. "Ovo je, vjerujem, moje."

Držao je u ruci Dječju knjigu čuda, koju je Julia kupila za jednu funtu na rasprodaji u Whartonu.

"Kako je moguće da je tvoja? Tiskana je tisuću devetsto dvadeset šeste."

"Aha, čudo jedno što plastična kirurgija danas može učiniti." Kit se naceri. "Ali, ozbiljno, to je
zapravo knjiga koja je pripadala mojem djedu. Bi li to nazvala poštenom zamjenom za ovaj dnevnik?"

"Naravno."

"Hvala. Slušaj, Julia", Kitu kao da je odjedanput postalo neugodno, "umirem od gladi i pitao sam se
bismo li nas dvoje mogli otići..." Prekinuo ga je njegov mobitel. "Ispričavam se, najbolje da se javim."
Prinio je mobitel uhu. "Halo? Bok, Annie..." Slušao je i onda zatresao glavom. "Ne čujem te, ovdje je
signal jako loš. Što? Nije dobro, ne čujem. Sad ću prekinuti i naći ćemo se tamo. Hvala, bok."

"Žao mi je, Julia, moram ići." Kit ustane i krene prema vratima, a onda se okrene prema njoj. "Javi
mi što se događa s dnevnikom."

"Naravno da hoću. I hvala ti. Kite, što si odvojio vrijeme da mi ga doneseš ovamo."

"Nikakav problem. Usput rečeno, provjerio sam staklenik; još je ondje iako sam Bog zna u kakvu je
stanju ako sudimo po rasulu u kojem je povrtnjak uz kuhinju. Dođi i pogledaj ga čim budeš željela, prije
nego što se useli novi stanar. Bok, Julia." Umorno joj se osmjehnuo i zatvorio vrata.

5.





U kasno popodne Julia se našla na najnevjerojatnijoj lokaciji - u supermarketu u obližnjem gradiću
Holt. Nakon što je Kit otišao, besciljno je hodala po kući, pokušala se odmarati i naposljetku je zaključila
da je gladna. I to ne samo da je malo ogladnjela, nego da umire od gladi prvi put nakon mnogo tjedana.
Sjedila je u autu na parkiralištu i jela sendvič za sendvičem iz paketa, dvije kobasice u pecivu i
čokoladnu pločicu. Pretpostavljala je da joj se apetit otvorio na svježem zraku tijekom duge šetnje toga
jutra. Prije je uvijek imala prilično zdrav pristup hrani; brz metabolizam i krcat poslovni raspored
zahtijevali su hranu kao gorivo da bi mogla funkcionirati. Uvijek je jela ono što je htjela i nikad se nije
udebljala ni gram. Nije imala vagu, ali po tome kako su joj traperice visjele na kukovima znala je da će
trebati više paketa sendviča da vrati ono što je izgubila.

Bacila je omot sendviča na susjedno sjedalo i krenula kući. Međutim, kad je stigla do raskrižja u
predgrađu Holta, zastala je. Sad kad se više nikako nije mogla sjetiti što je prošlih sedam mjeseci radila
u hladnoj, mračnoj kući, pomisao da se tamo vrati nije joj se nimalo svidjela. Zbog toga je skrenula
udesno i krenula prema Alicijinoj ugodnoj kući na farmi.

"Julia, koje lijepo iznenađenje! "Alicijino se lice ozarilo kad se Julia pojavila na kuhinjskim
vratima. "Djeco, gledajte tko je ovdje - teta Julia!"

"Palo mi je na pamet da... malo svratim." Julia je odjedanput osjetila nelagodu.

Alicia je stajala uz peć na drva i sipala u zdjelice večeru djeci koja su sjedila i prepirala se za
kuhinjskim stolom.

"Baš mi je drago što si došla. Želiš malo? Varivo od graha." Alicia umoči prste u jednu od zdjelica i
kuša jelo. "Ukusnije je nego što izgleda."

"Ne, hvala. Baš sam jela."

Alicia podigne obrvu noseći zdjelice na stol. "Stvarno?"

"Da!" Julia potisne poznati osjećaj uzrujanosti. "Zapravo, baš sam maloprije jela. Ali voljela bih
šalicu čaja."

"Pristavi čajnik i natoči nam dvije šalice." Alicia sjedne uz Freda koji se mrštio i počne ga hraniti
žlicom.

"Mama, ovaj grah je fuj!""Frede, što ga brže jedeš, prije će nestati." Alicia ga ostavi i priđe peći te
stane uz Juliju. "Dobila si boju u obrazima. Zapravo, odavno nisi tako dobro izgledala."

"Hvala." Julia se koncentrirala na točenje uzavrele vode u porculanski čajnik, osjećajući pritom da je
Alicia promatra. "Otišla sam jutros u dugu šetnju. Godila mi je", prizna ona.

"Izgleda da je tako. Jamese! Prestani bacati grah na Freda. Natjerat ću te da pobereš sva zrna i
pojedeš sve do posljednjega."

Julia pruži Aliciji šalicu čaja. "I... danas sam imala gosta."

"Ah, misliš na Kita Crawforda?"

"Da."

"Namjeravala sam ti reći da je Bella Harper nazvala i tražila tvoj broj. Zapravo, baš je ljubazno
čavrljala sa mnom." Alicia priđe stolu pospremiti zdjelice i svakom djetetu da jogurt. "Pretpostavljam da
je točno shvatila tko si. Porasla sam u njezinim očima zahvaljujući činjenici da imam slavnu sestru."
Alicia podigne obrve. "Svejedno, dosta razgovora o toj luckastoj ženi. Što je Kit želio?"

"Našao je nešto u Billovoj i Elsienoj nekadašnjoj kući i želio mi je to dati." Julia otpije gutljaj čaja.

"Stvarno? Što?"

"Dnevnik, koji je navodno pisao djed Bill. To je priča o razdoblju dok je bio ratni zarobljenik u
zatvoru Changi u Singapuru. Reći ću ti više o svemu kad ga pročitam."

"Baš uzbudljivo", reče Alicia. "Koliko je djed Bill imao godina kad je pisao dnevnik?"

"Dakle, bilo je to tisuću devetsto četrdeset prve, što znači da je tek bio navršio dvadesetu. Jesi li
znala da je bio zatvorenik tamo?" upita Julia.

Alicia odmahne glavom. "Nisam, ali to ne znači da nije bio. Treba pitati baku Elsie. Ona će sigurno
znati."

"Jesi li je vidjela u zadnje vrijeme?"

Alicia je izgledala kao da je kriva. "Nisam. Nikako da nađem vremena i odem je posjetiti. Što zbog
djece... Ali trebala sam se više potruditi."

"Živi li još uvijek u Southwoldu?" upita Julia.

"Sestra joj je umrla prije nešto više od godinu dana pa sada živi tamo sama. Sjećaš li se kako je bila
opsjednuta češljanjem naše kose? Gore-dolje, pletenice, konjski repovi,uvojci..." Alicia se zahihoće.
"Sjećaš se one čudne zbirke perika koju je čuvala u stražnjoj sobi u kući? Znala je provoditi sate
češljajući ih, kao dijete kad se igra lutkama. Uvijek je željela biti frizerka, zar ne?"

"Da, a mrzila je moju kosu jer je bila preteška da bi se kovrčala, čak i kad bi je preko noći uvila u
'krpice'." Julia se s nježnošću nasmiješi na tu pomisao. "Posjetit ću je. Barem bih to voljela."

Alicia priđe kredencu i otvori jednu ladicu. Izvadila je adresar i prelistala ga. "Ovdje je Elsien
telefonski broj i adresa. Zaista, otiđi k njoj, Julia", ponuka je ona. "Ti si živjela u Francuskoj, a ja do grla
bila u poslu s djecom, i nismo baš uzorne unuke, zar ne?"

"Ne, nismo", složi se Julia. "A kad je vidim, odlučit ću hoću li joj dati dnevnik ili ne. Kao što je Kit
rekao, možda ga je djed Bill sakrio zbog toga što mu je sadržaj jako potresan."

"Dobra zamisao." Alicia pođe raščistiti stol. "A vi, djeco, operite ruke i umijte se. Zatim možete pola
sata gledati TV, dok se Rose ne vrati kući, a onda je vrijeme za kupanje. Hajde sada, idite."

Njih se troje požuri jer nije im trebalo dvaput reći. Istrčali su iz prostorije, a Julia je pomogla Aliciji
poslagati posuđe u perilicu.

"Dakle, ti i Kit ste lijepo razgovarali?"

"Da. Dala sam mu Dječju knjigu čuda u zamjenu za dnevnik." Julia se nasmiješi. "Godinama je bio
daleko, negdje u inozemstvu. Nije ništa znao o... onome što mi se dogodilo. Sve dok mu sestra nije rekla."

"Možda je to dobro", reče Alicia. "On je veoma... privlačan. Ne misliš li i ti tako?" "Ne, ne mislim.
Ali sad moram poći."

Alicia je po iznenadnoj promjeni izraza Julijina lica shvatila da je otišla predaleko i u sebi se zbog
toga prekorila. "Slušaj, daj da ti zapišem Elsien broj telefona." Načrčkala ga je na komadiću papira.
"Evo", reče ona pružajući ga Juliji. "Javi mi što se događa, molim te."

"Hoću. Hvala na čaju." Julia je već krenula prema vratima. "Bok."

Julia sjedne u auto i zalupi vratima snažnije nego što je bilo potrebno. Zatim se, brzo vozeći, uputila
kući.

Zaškripala je zubima od frustracije zbog sestrine navike da je uvijek nepogrešivo uznemiri.
Razumjela je da Alicia samo pokušava pomoći, brine se za nju, baš kao i doksu bile mlađe. Međutim, to
njezino zaštitničko držanje u Juliji je samo izazivalo osjećaj da je se gleda svisoka i omalovažava.

Alicia je i prije i sada bila izvrsna u "životu" - bila je Zlatna Djevojka1, kako ju je njihov otac
uvijek zvao. Mogla je pobacati u zrak bezbroj tanjura i sve ih istovremeno veselo vrtjeti. A sve to
postizala je svojom smirenošću koja joj je postala zaštitni znak, dok bi joj pritom svaka vlas sjajne plave
kose ostala na mjestu.

Julia je odrasla u njezinoj sjeni, jednostavno se boreći da organizira samu sebe. Bila je uvijek
osamljena, nije pazila na svoj izgled i tek se s mukom uspjela provući na ispitima u školi zbog
bezbrojnihsati koje je provodila za klavirom. Uvijek je znala da se ne može natjecati s Alicijinom
savršenošću. K tome, Alicia je oduvijek bila bliskija s ocem, dok se Julia nije micala od majčinih skuta.
Svi su govorili da su Julia i majka slične - ne samo fizički, nego i po svojoj spiritualnosti i umjetničkoj
prirodi.

Djetinjstvo joj je završilo onoga dana kad je umrla majka.

Stigavši kući, Julia je još bila uznemirena. Agresivno je pročačkala vatru pokušavajući je raspiriti.
Problem je bio u tome što je Alicia zaista bila iskreno brižna - Julia joj nije mogla naći zamjerku. Zbog
toga se osjećala još više nedoraslom njoj i krivom. Znala je koliko se jako Alicia trudila da joj zamijeni
majku dok je bila mlada i kako joj ona, Julia, nije nimalo olakšala taj zadatak. Ali nitko joj nije mogao
nadomjestiti majku... nikada. Tada je željela da se Alicia barem ne trudi toliko, da shvati da joj je
potrebna sestra s kojom će podijeliti tugu, a ne "dublerica" - iako dobronamjerna - koja joj nikad neće
moći nadoknaditi izgubljeno.

Sada se pak sudbina opet urotila protiv nje i dovela je u situaciju u kojoj joj je ponovo potrebna
Alicijina pomoć. Dosljedna sebi, Alicia se odmah našla uz nju, nijedanput ne predbacivši Juliji zbog toga
što nije ostala u kontaktu s njom čim je napustila svoj dom s osamnaest godina i poslije se odselila u
Francusku.

Sad kad se vratila ovamo - Julia tužno uzdahne - izgledalo je kao da se povijest ponavlja. Život joj je
u rasulu, u suprotnosti s Alicijinim savršenim životom, a povrh svega tu je još i sestrina potreba da je
zaštiti koja ju je gušila. I - što je još iritantnije - Alicia bi često izgovorila naglas Julijine misli koje Julia
ni sama sebi nije htjela priznati.

Sjela je na kauč s dnevnikom u rukama, odlučna da se usredotoči na nešto drugo. Otvorila je prvu
stranicu, ali nije se mogla koncentrirati na riječi. Umjesto toga, samo je sjedila zagledavši se u vatru.

" Veoma je... privlačan, zar ne?"

Julia uzdahne. Alicijin komentar i vlastita pretjerana reakcija na to prisilili su je da se zapita zašto je
tako reagirala.

Da... jutros je tamo vani na prevlaci prihvatila činjenicu da mora nastaviti sa životom, da zapravo

nema drugog izbora. Ali čak i sugestija da "nastavi živjeti" gotovo sigurno u određenom trenutku
podrazumijeva i nekog muškarca, a to je ipak malo prevršilo mjeru. U polumračnom svijetu u kojem je
živjela proteklih nekoliko mjeseci nije bilo misli o budućnosti.

Kako bi ih i bilo kad je budućnosti nestalo?

Julia ustane i polako krene u kuhinju. Otvorila je hladnjak, sada je bio pun raznovrsne hrane, i
izvadila gotovo jelo od tjestenine. Pakosno je pomislila da bi posebno za Aliciju trebala fotografirati jelo
da ova prestane zanovijetati.

Dok je nosila večeru natrag u dnevnu sobu, priznala je sebi razlog zašto se toliko ljuti na sestru.
Osjećala se... krivom. Krivom zbog toga što je, unatoč sebi samoj, uživala u Kitovu društvu dok je bio
ovdje. I, da., smatrala ga je privlačnim muškarcem.

Poslije večere Julia opet uzme dnevnik, ali bila je previše rastresena da bi se time pozabavila. Dan
je bio dugačak i prepun emocija. Pošla je na kat u spavaću sobu i prvi put otkad joj se prije sedam
mjeseci srušio svijet, Julia nije imala noćne more.

Idućeg jutra ustala je i sišla u prizemlje prije osam. Šalica čaja, ovog pura s mlijekom, i zdjelica
zobenih pahuljica učvrstili su njezinu odlučnost da se još jedanput suoči sa životom. Pronašla je u ladici
svoj mobitel, uključila ga i pošla na kat u kupaonicu, jedino mjesto u kući gdje je signal bio dobar.

Sad je već imala devetnaest glasovnih poruka, a neke su bile stare i dva mjeseca. Najnovije su bile
od Alicije, njezina oca, Kita i nekoliko poruka od Olava, njezina agenta.

Njezina kućepaziteljica u Francuskoj također ju je zvala i ostavila poruku da je odmah nazove.
Radilo se o nekom problemu u kući, ali Agnes je tako brzo govorila francuski da Julia nije mogla
razumjeti gdje je procurila voda. Sjedila je na rubu kade i sastavljala popis onih koji su je zvali, a ruka
joj je drhtala od straha što će razgovarati s ljudima iz svoje prošlosti.

Danas će obaviti razgovor s kućepaziteljicom i svojim agentom. Svi drugi mogu čekati.

Sišla je u prizemlje, bacila se na kauč i zaklopila oči. Prisilila se misliti na svoju prelijepu kuću s
terasom natkrivenom vinovom lozom, visoko na brežuljku iznad prastarog seoceta Ramatuelle, dok se
daleko ispod ljeska plava voda Mediterana.

Uzdahnula je znajući da ta sjećanja, koja je dugo izbjegavala s puno odlučnosti, više ne može
ignorirati želi li kročiti na stazu kojom će se ponovo vratiti u život. Osim toga, možda se i trebala
prisjetiti onih dragocjenih trenutaka i pohraniti ih u sebi, a ne opirati se...

Gledam kako se sunce spušta na zapadu. Od njegova blistavila i crvenozlatne boje plavo more kao
da gori. Zvuk Rahmanjinova Koncerta za klavir i orkestar br. 3 razliježe se terasom i doseže vrhunac u
trenutku kad je sunce graciozno uronilo u more.

Ovo mi je najdraži trenutak dana ovdje, kad čak i sama priroda želi biti spokojna, dok promatram
kako Kralj Dana, sa snagom koju usmjerava na rast i bujanje, odlazi u zemlju sna.

Ovdje možemo biti mnogo kraće nego što bih voljela, pa je ovaj trenutak još dragocjeniji. Sunce je
sad nestalo, pa mogu zaklopiti oči i slušati Xaviera kako svira. Izvodila sam taj koncert stotinu puta i
iznenađuju me male razlike, nijanse po kojima je ova izvedba posebno njegova. Snažnija je, muževnija, a,
naravno, tako i treba biti.

Sad "nisam na dužnosti", nemam angažman sve do sredine sljedećeg tjedna, ali Xavier sutra zbog
koncerta odlazi u Pariz, pa nam je ovo posljednja zajednička večer. Kad je završio sa sviranjem, znam da

će se pojaviti na terasi s čašom rosea iz lokalnog cavea2. Sjedit ćemo, razgovarati o svemu i svačemu i
uživati u smirenosti tih naših tako rijetkih zajedničkih trenutaka osame.

Srce i duša našega života, energija koja nas povezuje u ovoj je kući. Kad sam okupala i uspavala
našega sina Gabriela, tiho sam kleknula uz njegov krevetić i gledala kako mu s lica nestaje napetost dok
tone u san.

"Bonne nuit, mon petit ange ", šapnula sam izlazeći na prstima i nježno zatvarajući vrata za sohom.

Drago mi je što ću još jedan tjedan moći provesti ovdje s njim. Neke majke imaju to zadovoljstvo
gledati svoju djecu dvadeset četiri sata na dan, uhvate svaki osmijeh, svaku novu vještinu koje dijete
svlada na putu odrastanja. Zavidim im na tome jer ja nemam taj luksuz.

Dok gledam u sve tamnije nebo, razmišljam o pitanju koje mi se vrti u glavi od dana njegova rođenja
jer pitam se nisam li trebala zamrznuti karijeru kako bih mogla biti uz njega dok raste. Međutim, ne mogu
se posvetiti tim mislima jer Xavier dolazi s obećanom čašom rosea i zdjelicom svježih maslina.

"Bravo ", kažem dok me on ljubi u tjeme. Podižem ruku da mu pomilujem lice.

"Merci, ma petite", odgovara on.

Jedno s drugim govorimo francuski jer njegovi su engleski glagoli još gori od mojeg
strašnogfrancuskog naglaska.

Osim toga, francuski je jezik ljubavi.

Sjeda u naslonjač do mene i diže noge na nizak stolić Kao i uvijek nakon vježbanja, kosa mu strši,
zbog čega izgleda kao divovski dvogodišnjak Pružam ruku i zagladim mu kosu. Uhvatio mi je ruku i
poljubio je.

"Tužno je što moram otići sutra. Možda bismo mogli planirati da iduće godine uzmemo cijelo ljeto
slobodno i provedemo ga ovdje zajedno."

"Jako bih to voljela", odgovaram i krajičkom oka gledam kako se mjesec pomalja, zauzima mjesto
sunca te postaje Kraljica Noći.

Xavierova već ionako blijeda put na mjesečini postaje još bijeda. Nikad se ne mogu umoriti
gledajući ga. Tako je izvanredan. Ako sam ja sa svojom tamnom puti i očima biće dana - i sunca, on je
biće noći - i mjeseca.

Njegove dramatične, orlovske crte lica, koje je naslijedio od majke Ruskinje, nikako se ne mogu
opisati kao klasično lijepe. Za početak. nos mu je predug, a oči - ledene u svojem plavetnilu - smještene
su preblizu. Visoko čelo mu je naborano, a crna i gusta kosa strši mu kao slama. Usne su mu jedine
savršene i djevojačke u svojoj punoći - kao ružičasti, puni jastučići - i otvaraju se u smiješak pokazujući
bijele, velike i snažne zube.

Tijelo mu je bez proporcija: noge su mu kao štule jer su jako dugačke i nose kratak torzo, zbog čega
mu duge ruke i elegantni, talentirani prsti izgledaju kao da su nasađeni na pogrešnom tijelu. Puno je viši
od mene, nadvisuje me za dobrih tridesetak centimetara. Na njemu nema ni grama sala i sigurna sam da će
takav ostati cijelog života. Ima neku nervoznu energiju, koja mu čak ni u snu ne da mira, nego se bacaka i
okreče prema meni, trza se i prevrće - a ponekad i glasno viče na nekog zamišljenog protivnika - i ta će
mu energija potrošiti eventualne naslage sredovječnog trbuščića.

Volim svaki njegov milimetar, kako tijela, tako i duše, još od onoga dana kad sam ga prvi put čula u
Lenjingradu kako svira Schubertovu Sonatu za klavir u b-molu na Natjecanju za mlade umjetnike

Čajkovski.

Ja sam pobijedila.

On je bio drugi.

Gledam njegovo drago lice, tako poznato, a opet uvijek fascinantno jer ima toliko dubine koju se
može istražiti. Ja sam mnogo manje kompleksna osoba. Znam svirati klavir, i to, prema riječima drugih,
prilično izvrsno. Jednostavno zbog toga što mogu. Isto tako kao što mogu otići s podija i vratiti se u stanje
običnog ljudskog bića. Međutim, Xavier svoju glazbu svugdje nosi sa sobom iuvijek razmišlja o tome
kako će usavršiti sljedeće djelo koje izvodi.

Stvarno mislim da bi se on kad bi ljudi zapalili sve klavire na svijetu bacio na vrh tog krijesa.

Znali smo se zajedno smijati činjenici da sam slavna ja, a ne on. Ali oboje znamo da izgledam mnogo
bolje u haljini nego on, da sam jako fotogenična dok sviram... Ja sam žena, zato sam više iskoristiva u
marketinške svrhe.

Ali ja znam da je genij on, da može uzeti Chopinove Etide i dodati im čaroliju, iskru zbog koje će
postati isključivo njegove. Također znam da će jednoga dana svijet to prepoznati. A ja ču biti sretna kad
zauzmem drugo mjesto.

Sigurna sam da sam zbog njega stalno sve bolja u svojem sviranju.

I obožavam ga.

On je moj klavir. On je moj krijes. I kad njega ne bi bilo, svojevoljno bih se bacila na vrh tog
zapaljenog krijesa.

6.





Julia primijeti da joj je lice mokro od suza. Znala je da će ih biti još mnogo dok se bude prisiljavala
prisjetiti svega.

"Xavier." Prvi put je naglas izgovorila njegovo ime. "Xavier, Xavier..." ponavljala je iznova, znajući
da će tu riječ morati izgovoriti u razgovoru s kućepaziteljicom i svojim agentom, da će je i oni izgovoriti,
a željela je uvježbati kontrolirati svoje emocije kad je čuje.

Otišla se na kat istuširati. Obukla se i ponovo sjela na rub kade, ohrabrujući se da utipka brojeve koji
će je ponovo lansirati u život.

Kućepaziteljica Agnes nije se javljala na mobitel i Julia je bila zahvalna što je taj zadatak odgođen.
Ostavila je poruku i zamolila Agnes da joj se javi.

Sljedeći je bio njezin agent Olav. Provjerila je na mobitelu koliko je sati - bilo je deset i trideset.
Olav je mogao biti bilo gdje u svijetu; imao je urede u New Yorku, Londonu i Parizu. Dok je birala
njegov broj, nadala se da će dobiti pretinac govorne pošte, ali rijetko se događalo da joj ne odgovori na
poziv makar i usred noći.

Telefon je zazvonio, a ona je čekala zadržavajući dah. Javio se nakon trećeg zvona.

"Julia, zlato! Predivno je što mi se javljaš. Napokon", doda on naglašeno.

"Gdje si?" upita ona.

"U New Yorku", odgovori on. "Jedan mi je klijent večeras svirao u Carnegieju s Njujorškim
simfonijskim orkestrom. Isuse, nije bilo nimalo nadahnuto. Uostalom, zlato, razgovarajmo o tebi.

Ovdje na stolu imam stotinu neodgovorenih e-mailova; naši stalni suradnici iz Milana, Pariza i
Londona uporno traže tvoje nastupe. Rekao sam im, Julia, da si uzela slobodnu godinu, ali oni neće još
dugo moliti da im dođeš."

"Znam, Olave", odgovori ona kao da se ispričava.

"Ti tipovi rade osamnaest mjeseci do dvije godine unaprijed. Ako uskoro ne prihvatimo njihove
rezervirane termine, proći će i tri godine prije nego što se opet vratiš na pozornicu. Imaš li ideju kad ćeš
biti spremna odgovoriti mi s jednim 'da'?"

Iako mu je Julia bila zahvalna što nije skrenuo u izražavanje sućuti, nego se odmah bacio na svoju
najveću ljubav - posao - ipak nije imala pojma kako da mu odgovori.

"Ne. Da budem iskrena, nisam puno o tome razmišljala." "Zlato, imaš li tamo elektroničku adresu?
Mogu ti poslati sve upite pa ih pročitaj i vidi sviđa li ti se koji."

"Ne, nemoj. Prijenosno računalo još mi je u kući u Francuskoj." Na liniji je zavladala tišina. "Jesi li
još u Norfolku?" upita on. "Da."

"Pa, onda, bejbe, imam bolju ideju. Sljedeći tjedan sam u Londonu. Možemo se naći i ručati u hotelu
Claridge pa ću ti sam dati podatke."

Julia je čula kako on s druge strane linije premeće neke papire. Naposljetku ju je upitao: "Odgovara

ti idući četvrtak? Također ću ti predati gomilu čekova koji su stigli ovamo tijekom prošlih sedam mjeseci.
Kao što sam ti rekao u poruci koju sam ti ostavio, radi se o značajnoj svoti. Nisam ih odnio u banku na
tvoj račun kao što bih učinio u normalnim okolnostima. Nisam bio siguran što ćeš napraviti s vašim
nekadašnjim zajedničkim računom."

"Dobro." Julia s mukom proguta. "Idući četvrtak je u redu." "Sjajno! Bit će te dobro opet vidjeti,
zlato. Čuj, ovdje je četiri i trideset ujutro, a sutra letim u Tokio, pa bi bilo bolje da uhvatim malo sna.
Nađimo se u podne u baru pokraj restorana. Vidimo se, bejbe. Jedva čekam."

Veza se prekinula.

Julia uzdahne od olakšanja što je prvi kontakt prošao dobro. Znala je da u svakom trenutku može
otkazati idući četvrtak, ali njezin novi, još krhki optimizam nije joj dopuštao da odmah odbije Olava.
Osim toga, morala je biti praktična. Živjela je od novca koji je imala na svojem engleskom računu, od
čekova koje je deponirala od iznajmljivanja svoje kuće tijekom prošlih osam godina. Kad je posljednji
put provjeravala, a to je bilo prije više od mjesec dana, na računu je ostalo svega nekoliko stotina funti.
Nije imala snage zvati banku u Francuskoj u kojoj su ona i Xavier imali otvorene račune i u koju se
slijevala većina njezine zarade. Sigurno će morati ispuniti formulare koji će joj omogućiti da sve račune
prebaci na svoje ime. Dosad pak nije bila spremna prihvatiti činjenicu da Xaviera više nema.

Znala je da se mora vratiti u Francusku i srediti svoj život. Međutim, jedno je bilo obaviti telefonski
poziv, a drugo fizički se suočiti s činjenicama.

Ne želeći pomutiti napredak koji je postigla jutros - korak po korak - Julia je odlučila otići u šetnju.
Upravo dok je oblačila jaknu, na vratima se začulo kucanje.

"Zdravo, dušo, ja sam, tata", reče glas s druge strane drvenih vrata.

Julia ih iznenađeno otvori.

"Ispričavam se što ovako upadam", reče George prelazeći prag. "Alicia je rekla da si obično ovdje.
Mogu navratiti drugi put ako ti sada nije zgodno."

Julia pomisli da otac izgleda nezgrapno u toj maloj prostoriji; kao Guliver u zemlji Lilliput. "Ne, u
redu je", reče ona skidajući jaknu i sjedajući. "Hoćeš kavu?"

"Ne, hvala, upravo sam je popio. Bio sam vani u rezervatu Salthouse. Otišao sam po reznicu jedne
rijetke biljke koju je tamo našao jedan od mojih studenta s poslijediplomskog studija. Pa sam pomislio
zašto ne bih na povratku svratio ovamo." George ju je proučavao. "Neću te pitati kako si, iz vlastitog
iskustva znam kako je to iritantno. Ali reći ću da mislim da izgledaš bolje nego što si izgledala u zadnje
vrijeme. Nisi više onako mršava. Alicia mi stalno govori da se brine zbog tebe jer ne jedeš. Jedeš li?"

Julia se široko osmjehne. "Tata, možeš mi pregledati hladnjak ako želiš. Baš sam jučer otišla u
kupnju i napunila ga."

"Izvrsno. Znaš... ja... razumijem. I sam sam nešto slično prošao iako nisam morao proživjeti patnju
gubitka djeteta. Gabriel je bio tako slatko dijete. Sigurno ti je to nepodnošljivo, draga."

"Da, tako je." Juliju nešto stegne u grlu.

"Jedino što ti mogu reći, a da ne zvučim zaštitnički, je da stvari polako krenu nabolje, ali za to treba
vremena - ne da 'preboliš' jer, naravno, to nikad nećeš moći, nego da... " George je tražio pravu riječ, "se
prilagodiš."

Julia ga je šutke promatrala znajući da on ima još toga za reći.

"U jednom trenutku doista prijeđeš 'greben'", nastavi on, "kad se probudiš jednoga jutra i mrak nije
crn kao što je bio, ako razumiješ što hoću reći."

"Da", složi se Julia. "Mislim... pa, nešto se jučer dogodilo, a danas - zapravo, jutros..." Mučila se da
osjećaje pretoči u riječi. "Imaš pravo. 'Mrak' više nije crn kao što je bio."

Neko su vrijeme tako šutke sjedili osjećajući se ugodno zbog međusobnog razumijevanja.
Naposljetku Julia reče: "Jesi li me došao vidjeti zbog nečega konkretnog?"

"Da, zapravo, jesam", odgovori George. "Uskoro će vrijeme ručka. Što kažeš da izađemo iz ove
zabačene kućice, prijeđemo cestu i odemo u White horse na čašu vina i svježu ribu?"

Julia potisne trenutni poriv da glatko odbije poziv. "Tata, to mi zvuči kao dobra ideja."

Deset minuta poslije ugodno su se smjestili za stolom pokraj kamina. George je naručio dvije porcije
ribe s krumpirićima i donio im sa šanka dvije čaše vina.

"Ovaj pub je izvrstan", prokomentira on. "Pravi lokalni pub, naročito zimi kad nema turista koji
naprave gužvu." Impulzivno je ispružio ruku preko stola i stisnuo Julijinu nadlakticu. "Julia, tako sam
ponosan na tebe. Sada znam da ćeš uspjeti. Samo tako nastavi, draga. Shvati da ćeš imati i dobrih i loših
dana, ali samo idi naprijed."

"Pokušat ću, tata, zaista hoću", odgovori ona, a u grlu joj je stajala neugodna knedla.

"No", George pročisti grlo, "ono o čemu sam želio s tobom razgovarati odnosi se na one slike
orhideja koje si mi poklonila. Usporedio sam ih s nekim drugim akvarelima tvoje majke i nema apsolutno
nikakve sumnje u to da ih je ona naslikala. Najvjerojatnije dok je bila nešto mlada."

"Tako mi je drago što sam ih pronašla, tata", reče Julia. "To kao da je bilo suđeno."

"Da, ali ima još nešto zanimljivo u vezi s tim slikama ili barem jednom od njih." George otpije
gutljaj vina. "Znam da je, kao dijete, tvoja majka sate i sate provodila u stakleniku s tvojim djedom, baš
kao i ti poslije nje. Da joj ne bude dosadno, sjedila je i crtala cvijeće. Identificirao sam tri orhideje, koje
se sve uobičajeno uzgajaju u Engleskoj, a mogao ih je imati i tvoj djed; sve su tri iz roda Cattleya.
William Cattley, čovjek kojega možemo zvati 'ocem' britanskih orhideja, bio je prvi uzgajivač koji je
uspješno kultivirao epifitske4 orhideje u ranom devetnaestom stoljeću i većina orhideja koje vidimo
ovdje potječu od tih njegovih. Ali četvrta orhideja koju je naslikala tvoja majka, no, to je sasvim druga
priča."

"Stvarno?" reče Julia u trenutku kad im je stigao ručak.

"Da. Ako je njezina slika točna, a radio sam s njom petnaest godina, pa moram zaključiti da jest,
onda je orhideja koju je naslikala Dendrobium nigum " George prelomi debelo tijesto sa zapečenom
ribom. "Dakle, ili je tvoja majka prekopirala sliku iz neke knjige, što je naravno moguće i, da budem
iskren, to Je najvjerojatniji scenarij, ili je... " zastao je i prožvakao zalogaj, "orhideja rasla u stakleniku
njezina oca."

Julia je također počela jesti. "Znači, ako je rasla u stakleniku...?"

"Pa, recimo to ovako: posljednji primjerak Dendrobium nigum prodan je na dražbi za gotovo pedeset
tisuća funti. Ima nevjerojatan cvijet. Samo ih je nekoliko u povijesti nađeno u okolici brda Chiang Mai u
Tajlandu. Ta je orhideja najsličnija crnoj iako joj je boja grimiznoljubičasta. Botaničari je nikad nisu
uspjeli uzgojiti izvan njezina staništa, zbog čega je još vrednija. Jako bih se začudio da je ta biljka
pronašla put do staklenika Wharton Parka pedesetih godina prošlog stoljeća.""Nije li djed Bill dao mami

da mu natipka sve njegove bilješke, a kad je umro, sve su pripale tebi?" upita Julia. "Tamo bi se svakako
nešto moglo naći, zar ne?"

"To sam i ja mislio", složi se George. "Od nedjelje sam većinu vremena proveo pregledavajući ih,
ali koliko vidim, tamo nema nikakva spomena te orhideje." Odložio je nož i vilicu na jednu stranu
praznog tanjura. "Tvoj je djed imao u stakleniku više od dvjesto različitih vrsta orhideja. Još nisam našao
bilješku o toj, ali nastavit ću tražiti."

"Da na trenutak promijenim temu", reče Julia, "nije li ti Alicia spomenula dnevnik koji je Kit
Crawford našao ispod podnih dasaka u njihovoj nekadašnjoj kući?"

"Da, spomenula je nešto. Očito je to priča o razdoblju dok je bio ratni zatvorenik u zatvoru Changi.
Ako me pitaš je li Bill za vrijeme rata bio u Changiju, moram ti reći da nemam pojma", reče George.
"Jedina osoba koja bi to mogla znati je Elsie, tvoja baka. Poslala mi je božićnu čestitku. Još je snažna sa
svojih osamdeset sedam godina. Zašto je ne posjetiš?"

"Namjeravam, tata", reče Julia. "Alicia mi je dala njezin broj i namjeravam je nazvati."

"Dobro. Što još ima novo? Osim razmišljanja o tome želiš li zaista ostati u onoj svojoj depresivnoj
kućici."

"Znam", složi se Julia. "Ali zapravo sam tek posljednjih nekoliko dana shvatila koliko je ustvari
grozna."

"U njoj nemaš mjesta ni za klavir..." reče George nježno.

"Ne želim klavir", reče Julia žestoko, "ali ako neko vrijeme budem živjela u njoj, onda ću možda
javiti Agnes da mi iz Francuske pošalje neke moje stvari."

"Dobro razmišljaš, draga. Dakle", George pljesne po stolu. "Moram krenuti. Imam hrpu e-mailova na
koje treba odgovoriti, a do sutra ujutro moram napisati i predavanje."

Dok je plaćao račun, Julia ga je čekala na vratima paba, a onda su zajedno prešli cestu i popeli se uz
brežuljak prema njezinoj kućici.

"Draga, ovo mi je bilo neočekivano zadovoljstvo." George privuče Juliju u zagrljaj. "Pazi na sebe i,
molim te, javljaj mi se."

"Hoću, obećavam."

Njezin otac kimne glavom, a zatim laganim korakom pođe prema svojem autu.

7.





Sljedećeg jutra Julia je nazvala Elsie. Stara je dama bila ushićena što joj se javila i u Juliji
probudila osjećaj krivnje jer se već prije nije potrudila stupiti u kontakt s njom. Julia se dogovorila s
bakom da će sljedeće subote doći k njoj u Southwold na čaj. Nakon toga se obukla i krenula prema
stakleniku Wharton Parka, zadovoljna što ima pozitivan cilj i što je ne čeka dugačak i samotan dan u
njezinoj kućici.

Činjenicu da sada sve teže podnosi tišinu vlastitoga doma prihvaćala je kao dobar znak. Naime,
ukoliko se nije željela dovesti do ludila svojim ispraznim danima, onda je to značilo da je došlo vrijeme
da napravi neke planove za budućnost.

Skrenula je desno prema ulazu u Wharton Park, diveći se bukvama koje su obrubljivale teren parka
sa svake strane puta. Bio je ondje i stari hrast pod kojim je prema legendi Anne Boleyn jedanput
poljubila Henrika VIII.

Petsto metara dalje opet je skrenula desno na neravan put koji će je dovesti do gospodarskih zgrada
na imanju. Iza njih nalazio se kuhinjski povrtnjak usred kojega se udobno smjestio staklenik. S blagim
osjećajem uzbuđenja i iščekivanja koji je imala još kao dijete sad je shvatila koliko joj mnogo znači to
što je još uvijek ondje.

Parkirala je auto i izašla na hladan zrak. Pamtila je gospodarske zgrade kao užurbana mjesta; staje su
još bile ondje, baš kao i obitelji koje su živjele u blizini. Tada je posvuda bilo konjskog izmeta, radnici
su neprestano s traktora prenosili bale sijena i bacali ih u štagljeve, pritom jedva izbjegavajući djecu
radnika koja su igrala nogomet na sredini četvrtastog dvorišta usred gospodarskih zgrada.

Bio je to zaseban svijet unutar svijeta...

Sada je pak sve bilo tiho i pusto.

Julia ostavi auto i krene zaraslim puteljkom prema povrtnjaku. Plava vrata još su bila ondje iako su
sva zarasla bršljanom. Morala se potruditi da ih otvori i prođe kroz njih.

Više nije bilo pomno uređenih dugih redova mrkve, graška, kupusa i pastrnjaka. Na njihovu su mjestu
sad rasle koprive i korov, a tek tu i tamo pokoje tužno lice ocvale glavice kupusa. Julia krene prema
voćnjaku na kraju povrtnjaka, koji je staklenik skrivao od pogleda. Mnogobrojna stabla jabuka, krušaka i
šljiva još su bila ondje, neka vrlo stara, sa svojim izvijenim, ogoljelim granama. Voće koje je prošle
jeseni srušio vjetar ležalo je na tlu i pretvaralo se u malč, pokrivač koji štiti i hrani biljke.

Julia je hodala između stabala voćaka i ugledala krov staklenika kako viri iznad grmljakoje je
neobuzdano niknulo uz njega. Zakoračila je na sad već jedva prepoznatljivu stazu prema prvim vratima.

Više ih nije bilo. Ležala su joj pred nogama, gomila trulog drveta i razbijenog stakla. Oprezno je
krenula dalje i ušla u staklenik. Unutra nije bilo ničega osim starih drvenih stolova, koji su nekada bili
poslagani duž cijelog prostora, i niza željeznih kuka koje su visjele s krovnih greda. Betonski pod
prekrila je mahovina, a korov se uvlačio ispod okvira staklenika.

Julia polako pođe do drugog kraja. A tamo, u kutu gdje je uvijek i bila, stajala je drvena stolica na

kojoj je nekada običavala sjediti. Ispod njezinih hrđom nagrizenih nogu ležao je bakelitni radio djeda
Billa.

Kleknula je i podignula ga. Iako je bilo jasno da se više ne može popraviti, morala ga je uzeti sa
sobom. Uzela ga je u naručje poput djeteta i vrtjela gumbe u bezuspješnom pokušaju da ga oživi...

"Znaš, Julia, orhideje vole glazbu. Možda im ona nadomješta zvukove prirode koje čuju u svojoj
domovini", govori mi djed Bill dok mi pokazuje kako pištoljem na vodu treba ovlažiti delikatne latice. "A
toplina i vlaga trebaju im radi vlažnosti na koju su navikle."

Svi drugi smatraju da je u stakleniku nepodnošljivo zagušljivo. Razlog je jako sunčevo svjetlo koje
prodire kroz staklene prozore i koje, zbog nedostatka prirodnog povjetarca, podiže temperaturu daleko
više od one karakteristične za običan engleski sparni dan.

To mi se sviđa jer mrzim kad moram nositi odjeću da bih se ugrijala. U stakleniku se osjećam kao u
prirodnom okruženju, a čini se da ni djedu Billu ne smeta vrućina.

Osim toga, ona omogućava da predivan miris cvijeća prožme zrak.

"Ovo je Dendrobium victoria regina. Ponekad je zovu samo Blue Dendrobium, no, kao što vidiš, nije
plava, nego ljubičasta", nasmijao se djed slatko. "Pravu plavu orhideju tek treba otkriti. Ova raste na
drveću u jugoistočnoj Aziji. Možeš li to zamisliti? Cijeli vrtovi nalaze se u zraku... "

I djed Bill bi onda poprimio onaj "izraz", kako sam ga nazivala, i makar bih ga molila da mi dalje
priča i kaže više, nikada to nije htio.

"Dendrobia se zimi voli odmarati - mislim da je to kao neka vrsta hibernacije, zaista - i ne voli da je
se prihranjuje, nego samo prska s dovoljno vode da ne uvene."

"Djede, kako si naučio što one vole ? " upitala sam ga jednom. "Jesi li išao u školu za orhideje ? "

Odmahnuo je glavom i veselo se nasmijao. "Ne, Julia. Mnogo sam naučio od jednog prijateljakoji je
živio na Dalekom istoku i odrastao okružen orhidejama. Ostalo je rezultat metode pokušaja i pogrešaka,
pomna promatranja da vidim kako će reagirati na neki moj pokušaj. Danas znam što ću dobiti jer na omotu
pakiranja piše o kojem cvijetu se radi, ali dok sam bio mladić, dobivao sam sanduke izdaleka i sve dok
ne bi procvale, nismo znali koju sortu uzgajamo." Uzdahnuo je. "Bila su to uzbudljiva vremena, da, iako
sam izgubio više primjeraka nego što sam ih uzgojio."

Znam da je djed Bill slavan u svijetu orhideja jer uspijeva uzgajati nešto što se zove hibrid. Njegovi
su hibridi neobični i često nam dolaze poznati uzgajivači da vide njegov najnoviji cvijet. Djed je veoma
skroman, ne voli o tome govoriti; kaže da je njegov posao uzgajati cvijeće, a ne hvaliti se cvijećem koje
uzgaja. Baka Elsie ne slaže se s tim - čujem je kako ponekad spominje koliko je novca Bill donio
Wharton Parku zahvaljujući mnogim jednodnevnim izletnicima koji dolaze vidjeti staklenik pa i kupuju
biljke koje djed pušta u prodaju te da bi on trebao dobiti veći zalogaj tog kolača.

Ne slušam je kad o tome počne govoriti. Ne želim da mi ništa pokvari mir tog mojeg posebnog
utočišta. Kad sam daleko i osjećam se tužno, vratim se ovamo u mislima i nalazim utjehu.

Julia se vrati u sumornu stvarnost onoga što je bilo i čega više nema. Shvatila je da drhti od
hladnoće, pa se nije željela duže ondje zadržavati. Okrenula se na peti, brzo izašla iz staklenika i požurila
kroz vrt prema svojem autu. Dok je sjedala unutra, ugledala je Kita kako se pojavljuje iz jedne od staja.
Mahnuo joj je i pošao prema njoj.

"Zdravo, Julia. Pretpostavljam da si došla pogledati tužan kraj jedne od slavnih značajki Wharton

Parka?" upita on.

"Nemoj", uzdahne Julia. "Baš se osjećam depresivno. Staklenik je potpuno prazan - ništa nije
ostalo." Zatresla je glavom od očaja. "Znaš li možda kamo su nestale sve orhideje?"

"Ne, ne znam. Volio bih znati. Moj otac, iako vlasnik, mnogo je godina proveo daleko odavde. A
tetka Crawford, iz nekog razloga, kao da zadrhti i na samu pomisao na njih. Sjećaš se onoga dana kad si
joj donijela onu orhideju? Kad si otišla, odmah mi ju je gurnula u ruke i rekla da joj je maknem što dalje
od očiju." Kit podigne obrve. "Ne pitaj me zašto. Nemam pojma. Možda će ti biti drago ako kažem da
sam je zadržao u svojoj sobi i ponio je kući sa sobom kad sam odlazio. Još je godinama poslije cvjetala."

"Kako neobično", razmišljala je Julia naglas, "i tužno."

"Upravo tako", složi se Kit. "Sam Bog zna što je još nestalo s posjeda zajedno s onim orhidejama.
Sto prije predam ovo mjesto novim vlasnicima, to bolje. Ali sada", Kit se razvedrio, "želiš li malo
prošetati i pogledati nekadašnju kuću svojih djeda i bake? Bašidem tamo."

"Zašto ne?" pristane Julia. Uputili su se prema kući skrivenoj u vlastitom malom vrtu odmah iza
gospodarskih zgrada. Ubrzo je Julia iz unutrašnjosti kuće čula zvuk radova, lomljenje i udaranje čekićem.

"Nadam se da nećeš misliti da je i ovo uništeno, ali kuća zaista nije bila podobna za stanovanje. I
dok još uvijek imam na raspolaganju posljednje radnike s imanja, pomislio sam da bi mogli učiniti i nešto
korisno."

"Što će biti s njima kada dođe novi vlasnik?" upita Julia.

"Ponovo će ih zaposliti, većinu njih, i radeći za vlasnika kojemu je stalo do imanja, vjerojatno će biti
mnogo zadovoljniji nego što su bili proteklih dvadeset godina. Hoćemo li ući? Upozoravam te, sad
izgleda potpuno drukčije."

Ušavši, Julia je očekivala uski mračni hodnik, a na njegovu kraju strme stepenice. Umjesto toga,
našla se u golemu praznom prostoru.

"Alergičan sam na niske stropove", ispričavao se on pokazujući na sebe. "Znaš, visok sam metar i
devedeset. Zato sam ih maknuo."

Stropovi nisu bili jedino što je Kit maknuo. Cijela unutrašnjost, koja je nekad sadržavala nužne
prostorije, kao što su kuhinja, sobe i kupaonica, sada je nestala. Pogledala je uvis, tamo gdje je nekada
bio strop spavaće sobe, i primijetila četiri nova krovna prozora. Jedino što je ostalo od nekadašnje
unutrašnjosti kuće bio je veliki kamin s klupicom, na kojoj je kao dijete sjedila i grijala se.

"Pa... svakako se... promijenilo", uspjela je reći.

"Sad je na redu gornji kat. Iskoristio sam tavanski prostor da podignem razinu stropova, tako da je
prizemlje više. A one nekadašnje naknadno sagrađene prostorije u prizemlju pretvorit ću u kuhinju i
kupaonicu. Znam da je to radikalno, ali mislim da će mi tako odgovarati kad bude gotovo."

"Sigurno je da si kuću uveo u novi milenij", promrmlja Julia. "Teško je pomisliti da je to ista ona
kuća."

Pogledao ju je. "Potreslo te to, zar ne?"

"Naravno da nije."

Ali oboje je znalo da jest.

"Gledaj, Julia, zašto ne bi pošla sa mnom u veliku kuću na sendvič? To ti dugujem nakon što sam

ovako oskvrnuo tvoje naslijeđe.""Nije baš moje naslijeđe", reče ona. "Ali, da, ja..."

"Zdravo, dragi. Ispričavam se što kasnim."

Iza njih pojavila se privlačna žena crvenkastosmeđe kose. Toplo je poljubila Kita u obraz i
nasmiješila se Juliji.

"Julia, ovo je Annie. Pomaže mi dizajnirati moju kućicu i planira kako ćemo cijeli ovaj kompleks
zgrada pretvoriti u domove za iznajmljivanje - a sve to dok čeka da joj se ostvari vlastiti projekt." Kit
pokaže rukom na Annien trudnički trbuh i zagrli je jednom rukom. "Nećeš još dugo čekati, zar ne?" reče
on srdačno.

"Ne. Još četiri tjedna, hvala Bogu." Anniene zelene i sjajne oči blistale su dok je gledala Juliju.
Govorila je s blagom primjesom američkog naglaska. "Bit će mi drago kad se dijete rodi. Imaš li i ti
djece?" upita ona.

Juliji se oči i nehotice napune suzama i ostala je samo šutke stajati, ne rekavši ništa. Kako da joj na
to odgovori?

"Julia je veoma poznata pijanistica." Kit joj je priskočio upomoć, u trenutku sve shvativši. "Upoznali
smo se prije mnogo godina ovdje u Wharton Parku, a ja sam jedan od prvih pred kojima je svirala. Nije li
tako, Julia?" Oči su mu bile pune suosjećanja.

Tih nekoliko trenutaka omogućilo je Juliji da se pribere. Uspjela je kimnuti glavom i pročistiti grlo.
"Da. Morala bih krenuti kući. Drago mi je što smo se upoznale, Annie, i... sretno."

"I tebi, Julia."

"Da. Bok, Kite. Vidimo se uskoro." Okrenula se i zamalo potrčala prema svojem autu prije nego što
je on zaustavi.

8.





Iduće subote prognoza je predviđala snijeg. Julia je odlučila ignorirati upozorenja - htjela je dan
provesti izvan kuće - i krenula je odmah poslije ručka prema Southwoldu i bakinu bungalovu5.

Uključila je radio da razbije tišinu, ali odmah ga je i ugasila prepoznavši nezaboravne tonove
srednjeg stavka Rahmanjinova Koncerta br. 2. Neke su stvari, čak i nakon novih osjećaja koje je
doživjela u nekoliko proteklih dana, još uvijek bile nepodnošljive. Ljubazne riječi koje joj je Annie
nevino uputila zasjekle su Juliju do srži. Kad se vratila kući, plakala je dva sata. Upravo je takva reakcija
bila razlog što se tako dugo skrivala; biti sama bilo je bolje nego suočiti se sa svijetom punim uzdaha,
mirisa i ljudi koji će bez obzira na to koliko dobronamjerni bili, sigurno reći ili učiniti nešto što će je
podsjetiti na vlastitu tragediju.

Sve dosad znala je da se s time ne može nositi - da će je slomiti primjedbe kao ona koju je jučer
izgovorila Annie. Bilo kako bilo, suočavanje s boli bio je sljedeći korak na putu oporavka. Trebat će
vremena da joj se osjećaji smire i ona će se polako naučiti nositi s vizualnim i zvučnim podražajima
vanjskoga svijeta. I sa sjećanjima koja u njoj bude. Kao i sve drugo, to je bio proces. A ona nije mogla
očekivati da će njezina rehabilitacija završiti preko noći.

Dok se Julia približavala predgrađu Southwolda, uvjeravala je samu sebe da je već činjenica da se
nalazi ondje, sto kilometara od sigurnosti svoje kućice, dokaz radikalnog poboljšanja koje je doživjela u
proteklih nekoliko dana. I znala je da joj susret s bakom neće izazvati nikakvu bol. Umjesto toga, vratit će
se u prošlost, u vrijeme kada nije bilo drugih sjećanja osim onih ugodnih. Bilo je to "sigurno" područje i
iskreno se radovala što će opet vidjeti Elsie.

Julia je provjerila kako doći do odredišta u uputama koje je zapisala. Slijedila ih je i našla se u
slijepoj uličici obrubljenoj stablima, a onda je skrenula na kolni prilaz besprijekorno uređena bungalova.

Uzela je sa sjedala torbu u kojoj se nalazio dnevnik iz Changija. Pošla je prema kući i pozvonila.
Zvono je odsviralo melodiju, a za nekoliko sekundi njezina je baka već bila na vratima, široko raširenih
ruku u znak dobrodošlice.

"Julia!"

Privinula ju je na bujne grudi, koje su mirisale na parfem Bluegrass i puder.

"Daj da te pogledam." Elsie uhvati Juliju za ramena i odmakne se korak unatrag, stisnuvši ruke od
zadovoljstva. "Ma, vidi! Pretvorila si se u ljepoticu!" usklikne ona. "Toliko si nalik na svoju majku kad je
bila tih godina. A sada uđi, ljubavi moja, uđi."

Julia pođe za njom. Bungalov je bio malen, ali sve je bilo besprijekorno čisto, uredno i sjajno. Elsie
ju je povela u malu dnevnu sobu u kojoj su se nalazili ružičast kauč i fotelje nagurani oko plinskog
kamina.

"A sad, daj mi svoj kaput, a ti lijepo sjedni i ugrij se uz vatru dok nam ja pripremim topao napitak.
Kavu ili čaj?"

"Šalica čaja bila bi izvrsna, bako", odgovori Julia.

"Jako dobro, a ispekla sam ti i one kolačiće koje si tako voljela." Elsie je dobro pogleda. "Izgledaš
kao da bi ti dobro došlo da te baka malo nahrani."

Julia se nasmiješi. "Imaš pravo. Vjerojatno bi mi dobro došlo."

Elsie ode u kuhinju i uključi električni čajnik. Julia se ugodno smjesti u naslonjač i sretno se prepusti
poznatoj ugodi i sigurnosti koju je uvijek nalazila kod bake. "Dakle", reče Elsie vrativši se s pladnjem i
spustivši ga na nizak stolić za kavu, "kako je moja slavna unuka?"

"Dobro sam, bako. I zaista mi je drago što te vidim. Žao mi je što nisam došla prije. U posljednje
vrijeme nisam mnogo izlazila."

"Mnogo toga si prošla, zlato moje, a ja sam znala da ćeš se pojaviti kad budeš spremna." Elsie
potapša Julijinu ruku sa suosjećanjem i razumijevanjem. "A sad, stavit ću ti puno šećera u čaj. Sad si kao
i svoj djed kad se vratio iz rata; bio je mršav poput kostura. Izvoli." Pružila je Juliji šalicu, a onda se
posvetila obilnom mazanju maslaca i džema na kolačiće. "Ovo je moj domaći džem od šljiva. Sjećaš se
kako si ga nekada voljela? Uspjela sam uzgojiti stablo šljive na ovom komadiću svježeg zraka koji ljudi
ovdje nazivaju vrtom..." Elsie pokaže na mali vrt koji se vidio kroz prozor, "a stablo dobro rodi, zaista."

Julia pogleda Elsiene blistave oči. Što god da je očekivala misleći da će vidjeti ostarjelu Elsie, to se
nije dogodilo. Kad je netko, prije svega, već "star" u očima mladih, onda se čini da je proces starenja
manje očit. Julia zagrize kolačić uživajući u poznatom okusu.

Elsie ju je gledala s odobravanjem. "Nisam još ispala iz štosa, zar ne? Kladim se da su ovo najbolji
kolačići sa džemom koje si jela unatoč svoj onoj finoj francuskoj hrani."

Julia se slatko nasmije. "Ne, bako, nisi ispala iz štosa." Primijetila je da se Elsie mršti proučavajući
nešto na vrhu njezine glave.

"Vidim da nisi baš puno jela, mala moja. Kosa ti je izgubila sav sjaj." Elsie ispruži ruku prema Juliji
i uhvati jedan uvojak kose, trljajući ga među prstima. "Suho kao barut. Treba ti dobro šišanje i bočica
balzama za kosu. A i malo prave hrane u želucu", nasmije se ona. "To je ono što govorim svim svojim
gospođama; ono što staviš u usta, vidi se poslije na glavi."

Julia je iznenađeno gledala Elsie. " Svojim gospođama? Zar još radiš frizure?"

"Da, bavim se time", potvrdi ona veselo. "Ali samo u staračkom domu četvrtkom ujutro, a tim
gospođama jedva da je ostalo puno kose na glavi", slatko se nasmije Elsie, "ali ja to volim raditi, zaista.
Napokon imam karijeru o kojoj sam oduvijek sanjala!"

"Imaš li još one svoje perike?" upita Julia.

"Ne, više mi ne trebaju. Sad imam ono pravo", reče Elsie i pogleda je. "Sigurno si me onda smatrala
čudakinjom jer sam provodila sate češljajući te perike. Ali bolje išta nego ništa. To je jedino što sam
ikada željela raditi", uzdahne ona. "A bila sam prilično dobra u tome. Jesam. Grofica je tražila da je
počešljam, a i njezine gošće kad bi došle i odsjele u Wharton Parku. Ah, dobro, čudno kako se život
preokrene, zar ne?"

"Da, tako je, bako. A, ti, jesi li dobro?"

"Kao što vidiš", Elsie dobro promotri vlastiti struk, "još uvijek uživam u kuhanju i hrani. Ipak, sad je
malo teže jer sam sama. Tvoja je prabaka umrla početkom prošle godine, tako da se sada samo ja motam
po ovoj kući."

"Žao mi je što to čujem, bako." Julia je pojela kolačić i uzela drugi s pladnja.

"Pa, barem nije patila. Jedne je večeri otišla u postelju i više se nije probudila. Tako bih i ja htjela
kada dođe vrijeme." Elsie je bila optimistično sigurna, kako već stariji ljudi jesu kad je u pitanju smrt.
"Ostavila mi je bungalov jer nije imala vlastite djece. Ovakve moderne kuće mnogo su bolje nego
tradicionalne, mračne i vlažne kuće u kakvima sam živjela. Uvijek je toplo, imam toplu vodu za kupku kad
kod poželim, a vodokotlić uvijek radi."

"Ovdje je svakako veoma ugodno", reče Julia ljubazno. "Znači, nisi usamljena?"

"Zaboga, ne! Ne stignem sve ni napraviti. Imam svoje dame koje dolaze na frizuru, a ne prođe ni dan
da ne odem u neki od svojih klubova gdje se družimo ili odem u posjet prijateljicama. U Whartonu smo
bili tako izolirani, Julia. Prijatelje smo mogli birati samo među drugim radnicima s imanja. Ovdje imam
cijeli grad pun svojih vršnjaka!""Drago mi je što te vidim tako sretnu, bako", reče Julia. "Očito je da ti ne
nedostaje život u Wharton Parku."

Elsieno se lice smračilo. "Pa, sad, to baš nije istina, zlato moje, jer tvoj mi djed strašno nedostaje.
Ali, ne, ne nedostaje mi moj tamošnji život. Sjeti se, stupila sam u službu kad mi je bilo četrnaest godina;
ustani u pet, lezi u ponoć, i to ako sam imala sreće i ako oni nisu imali svečanu večeru ili goste koji bi
prenoćili. Tako sam radila više od pedeset godina svojega života." Odmahnula je glavom. "Ne, Julia,
uživam u mirovini, ne sumnjaj u to. Uostalom, dosta o meni sad kad znaš da sam dobro i da sam sretna.
Kako su ti tata i sestra?"

"Isto kao i uvijek", odgovori Julia. "Tata još previše radi i upravo se sprema na neki put na drugi kraj
svijeta. Radi se o nekom istraživačkom projektu. Alicia ima veliku obitelj za koju se brine i to je
zaokuplja."

"Kladim se da je tako. Ponekad mi pošalje slike. Uvijek me poziva da dođem u posjet, ali ja ne
volim smetati. Osim toga, ne vozim, a ne volim ni vlakove. Možda će jednoga dana, kad budu imali
vremena, doći ovamo meni u posjet, kao ti danas."

"Obećavam da ću se potruditi i odsad ću te češće doći vidjeti. Naročito sada kad sam se vratila u
domovinu", doda Julia.

"Ostaješ ovdje? Za stalno?"

"Ne znam", uzdahne Julia. "Moram donijeti neke odluke, a dosad sam to izbjegavala."

"Da, zlato moje." Elsie ju je suosjećajno gledala. "Sigurna sam da jesi. Dakle, rekla si mi da me
nešto želiš pitati."

"Da", reče Julia. "Ne znam jesi li čula da se imanje Wharton Park prodaje?"

Elsieno je lice ostalo bezizražajno. "Da, čula sam", odgovori ona.

"Kit Crawford, nasljednik, zadržat će gospodarske zgrade i preseliti se u vašu nekadašnju kućicu."

Elsie zabaci glavu i nasmije se dubokim bogatim glasom koji je rezonirao cijelim njezinim tijelom i
zatresao ga. Naposljetku je obrisala oči. "Mladi gospodar Kit, ili bih trebala reći Njegovo Gospodstvo,
seli se u našu nekadašnju kućicu?" Odmahnula je glavom. "Ah, Julia, nasmijavaš me."

"Istina je", ustrajala je Julia. "Morao je prodati imanje jer je ono zapalo u velike dugove i bilo bi
potrebno mnogo novca da ga se uredi. Osim toga, vaša je kućica bila lijepa", doda ona obrambenim
tonom.

"Možda i jest tako, ali pomisao da se lord Crawford seli u našu skromnu kuću tjera me na smijeh, ali
zaista." Elsie pronađe maramicu u rukavu i ispuše nos. "Pardon, zlato moje", reče ona, "nastavi sa svojom

pričom."

"Pa, stvar je u tome da su vodoinstalateri, dok su stavljali nove cijevi, morali maknuti nekoliko
podnih dasaka." Julia otvori torbu i izvadi dnevnik. "I našli su ovo."

Elsie je zurila u njega, a Julia je odmah shvatila da ga je prepoznala. "To je dnevnik", reče ona iako
je to bilo očito.

"Da", bilo je sve što je Elsie uspjela izgovoriti.

"O boravku u zatvoru Changi u Singapuru tijekom rata."

"Znam o čemu je, Julia." Suze su se spontano pojavile u Elsienim očima.

"O, bako, tako mi je žao. Nisam te željela uznemiriti. Ne moraš ga čitati ni bilo što takvo. Samo sam
htjela da potvrdiš da ga je pisao djed Bill. Bio je tamo, zar ne? Tamo na Dalekom istoku za vrijeme rata?
Razmišljam u posljednje vrijeme o nekim stvarima koje mi je spomenuo dok sam s njim boravila u
stakleniku i mislim da bi po tome mogla zaključiti da je bio ondje. Iako mi nikad nije rekao gdje ni kad",
doda ona brzo vidjevši kako je Elsie problijedjela.

Konačno Elsie kimne glavom. "Da, bio je tamo", reče ona polako.

"U Changiju?"

Elsie kimne.

"Znači, ovo jest njegov dnevnik?"

Nastala je kratka stanka prije nego što je Elsie upitala: "Julia, jesi li ga pročitala?"

Odmahnula je glavom. "Nisam. Namjeravam to učiniti, ali nekako..." uzdahnula je, "istina je da će
možda biti bolno, a možda sam malo sebična, ali mislim da sam doživjela dovoljno vlastite patnje."

"Razumijem", kimne Elsie. Ustala je i polako prišla prozoru, odakle se vidjelo kako su debele
pahulje snijega prekrile travu na komadiću zemlje koji je nazivala vrtom. Nebo se već smračilo iako je
tek prošlo četiri. Okrenuta Juliji leđima, rekla je: "Vrijeme se naglo pogoršava. Hoćeš li prenoćiti
ovdje?"

"Ja..." Do tog trenutka Julia nije namjeravala ostati. Pogledala je snijeg, pomislila na vožnju kući, na
svoju sumornu kućicu i bakinu očitu nelagodu. Zbog toga je kimnulaglavom. "Da, hoću."

Elsie se okrenula. "Dobro. A sad nam idem pripremiti nešto za večeru. Najbolje razmišljam dok
radim. A moram razmisliti", doda ona, kao da govori sebi. "Zašto ti ne bi malo gledala televiziju dok ja
sve pripravim?" Pokazala je rukom na daljinski upravljač i izašla iz sobe.

Četrdeset pet minuta poslije, nakon što je Julia odgledala subotnje natjecanje talenata i uživala u
tome više nego što je smatrala da smije, Elsie se vratila u dnevnu sobu noseći pladanj.

"Skoro će šest, a ja se subotom uvijek počastim s malo vermuta Noilly Prat." Pokazala je na čašicu s
pićem. "Imam i crnog vina koje mi je donijela jedna prijateljica. Ne znam je li dobro, ali želiš li čašu?"

"Zašto ne?" reče Julia, zadovoljna što je Elsie sad imala malo više boje u obrazima.

"Pastirska mesna pita je u pećnici i jedva čekam da je poslije kušamo", reče ona kimajući glavom i
pružajući Juliji čašu. Zatim je otpila malo iz svoje. "Dok sam rezala meso i krumpir, malo sam
razmišljala i sada sam smirenija."

"Žao mi je, bako, zaista te nisam namjeravala uznemiriti. Trebala sam znati da će ti to biti bolno."

Julia otpije malo vina. "U posljednje vrijeme previše sam mislila samo na sebe. Vrijeme je da počnem
misliti i na osjećaje drugih ljudi."

Elsie potapše Julijinu ruku. "Naravno da si razmišljala o sebi. Bilo ti je teško, zlato moje, ali i tome
će doći kraj. Nisi me uznemirila, zaista. Ugledavši to", pokazala je na dnevnik, "doživjela sam malen šok.
lb je sve. Mislila sam da ga je Bill bacio u vatru. Tako sam mu i savjetovala. Rekla sam mu da će ga
jednoga dana netko sigurno naći, a to nikome neće donijeti ništa dobro..." Zagledala se nekamo u daljinu.

Julia je strpljivo sjedila i čekala da baka opet progovori.

"Pa..." Elsie je pribirala misli. "Pretpostavljam da se pitaš u čemu je stvar, o čemu razmišljam. Istina
je, Julijo, da je taj dnevnik pronađen i da si ga dobila. Mogla bih ti lagati, vjeruj mi, i to mi je palo na
pamet, ali mislim da to ne bi bilo u redu. Barem ne više."

"Bako, molim te, ispričaj mi. Ako je to tajna, znaš da je mogu čuvati. Uvijek sam čuvala tajne kad
sam bila dijete."

Elsie se na to nasmiješi, zatim ispruži ruku i pomiluje Julijin obraz. "Znam da jesi, zlato moje, i znam
da nikome ne bi rekla. Ali, vidiš, nije sve baš tako jednostavno. To je jedna od onih tajni, znaš,
obiteljskih tajni, koja bi kad bi se razotkrila, uznemirila mnoge ljude."

To je još više zaintrigiralo Juliju. "Jedva da je ostao itko tko bi se mogao uznemiriti", reče Julia.
"Samo tata, ja i Alicia."

"Znaš", polako je razmišljala Elsie, "ponekad se te tajne odnose na više od jedne obitelji. Uostalom",
doda ona, "mislim da će biti najbolje početi priču ispočetka i vidjeti kamo će nas odvesti. Slažeš se?"

Julia kimne glavom. "Bako, učini kako misliš da je pravo. Ja ću zadovoljno slušati."

Elsie kimne. "Upozoravam te, možda će mi trebati malo vremena da se prisjetim, ali - dakle, rekla
bih da priča počinje sa mnom, dok sam naukovala za služavku, tisuću devetsto trideset devete u velikoj
kući na imanju. Ah..." Elsie pljesne rukama, "ne bi prepoznala Wharton Park, Julijo. Cijelo je imanje bilo
tako živo, posvuda su zamorili članovi obitelji Crawford i njihovi prijatelji. Priređivali su kućne zabave
gotovo svakog vikenda za vrijeme sezone lova. Jednoga su im vikenda došli neki prijatelji iz Londona, a
mene su zadužili da pazim na njihovu osamnaestogodišnju kćer Oliviju Drew-Norris. Ona mi je bila prva
'lady'." Elsiene oči sjajile su dok se sjećala toga. "Ah, Julia, nikada, dokle god živim, neću zaboraviti
trenutak kad sam ušla u spavaću sobu, koju su zvali Magnolia, i kad sam je prvi put ugledala... "