Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

9.

Wharton Park

Siječanj, 1939.





Olivia Drew-Norris priđe prozoru velike spavaće sobe u koju su je upravo uveli i pogleda van.
Tmurno je uzdahnula zbog sivila prizora koji se pružao pred njom.

Otkad je prije dva mjeseca stigla brodom u Englesku, činilo se kao da je netko odlučio izbrisati tople
i sjajne boje s njezine vizualne palete i zamijeniti ih zamagljenom, blatnom inačicom naslikanom smeđim
i sivim bojama. Ogoljen pejzaž, gdje se izmaglica već vukla nisko iznad polja iako je tek prošlo tri, u njoj
je budio hladnoću i osjećaj da je mentalno otupjela.

Zadrhtala je i odmaknula se od prozora.

Olivia je znala da je njezinim roditeljima drago što su se vratili u Englesku. Oni su mogli prihvatiti
taj grozni, vlažni otok jer sjećanje na njega njima je značilo sjećanje na "dom". Oliviji je to ipak bilo
drukčije. Otkad se rodila, nije putovala nikamo izvan Indije. A kad je napokon stigla ovamo, nije mogla
shvatiti kako su svi oni razgovori koje je prije slušala - u klubu ili za večerom u njihovoj kući u Pooni -
uvijek bili puni nostalgije za Engleskom. Koliko je ona primijetila, ta zemlja nije imala ništa po čemu bi
se isticala. Svi su se u Indiji žalili na vrućinu, ali barem nisu morali odlaziti na počinak zamotani u šest
slojeva donjeg rublja i onda ležati, smrzavajući se na plahtama koje smrde po vlazi, i čekati da im se
cirkulacija vrati u nožne prste. Olivia je patila zbog hladnoće od prvog trenutka kad je sišla s broda.

Žudjela je za mirisima i zvukovima zemlje u kojoj se rodila... za zrelim narovima, mirisnim
štapićima i uljem kojim je Ayah mazala svoju dugu crnu kosu; za slatkim zvukom pjevanja slugu u
njihovoj kući, za djecom koja su se smijala na prašnim gradskim ulicama, za trgovcima na tržnici koji su
izvikivali pohvale za svoju robu... Sve to spajalo se u šarenu, bučnu sliku potpuno različitu od ove tihe i
sumorne zemlje.

I nakon svega uzbuđenja, koje je svakodnevno raslo zbog toga što su išli "kući", Olivia se nikad prije
u životu nije osjetila potištenijom ni jadnijom. Najgore od svega bilo je to što je mogla ostati tamo, dok
su se njezini roditelji vraćali u Englesku. Da je obraćala više pozornosti na pokušaje približavanja onog
pukovnika crvenih obraza i da mu je dopustila da joj se udvara, sad bi još bila u Pooni. Ali on je bio tako
vraški star - imao je četrdeset pet godina - a njoj je bilo osamnaest.

Osim toga, ona je preživjela one užarene noći, kad je bilo nemoguće zaspati, čitajući engleske
romane koje su napisale Jane Austen i sestre Bronte. Poslužili su jer su u njoj razbuktali vjeru u to da će
jednoga dana naći "pravu ljubav".

Sljedećih nekoliko mjeseci od nje se očekuje da prisustvuje događanjima sezone u Londonu, gdje će
je predstaviti svim prikladnim mladićima. Žarko se nadala da će medu njima naći svojega gospodina
Darcyja.

To je bila jedina iskra u sveopćoj sumornosti. Ali, pomislila je Olivia okrutno, i malo je vjerojatno.
Mladi britanski momci koje je dosad upoznala nisu joj ulijevali samopouzdanje u budućnost. Njihova

nezdravo blijeda lica, nezrelost i očit nedostatak interesa za bilo što drugo osim za lov na fazane nisu baš
pomogli da joj ti mladići postanu simpatični. Možda je tako bilo zbog toga što je veći dio života provela
s odraslima jer, nažalost, bila je jedna od malobrojnih mladih dama na društvenoj ljestvici Poone.
Uglavnom je odrasla uz prijatelje svojih roditelja, odlazeći na večere i zabave, na jahanje i tenis. Osim
toga, i njezino je obrazovanje bilo neobično iako je Olivia to još uvijek smatrala svojom vrlinom.
Roditelji su zaposlili privatnog učitelja gospodina Christiana, koji je diplomirao na Cambridgeu, bio
ranjen u Prvom svjetskom ratu i koji se odlučio skrasiti u Pooni. Gospodin Christian je na Sveučilištu
Trinity studirao filozofiju i naišavši u Pooni na otvoren mlad um, iskoristio je priliku i napunio ga
znanjem, koje Olivia inače ne bi stekla u djevojačkim engleskim internatima. Također ju je naučio igrati
šah, i to gotovo profesionalno, a i varati u bridžu.

Međutim, tijekom proteklih nekoliko tjedana Olivia je shvatila da joj njezina kultura i profinjenost
neće pomoći u Engleskoj. Njezina odjeća, koja je u Indiji bila moderna, ovdje je bila potpuno zastarjela.
Zahtijevala je od majčine krojačice da joj skrati haljine da joj rub doseže bliže koljenu nego gležnju, po
uzoru na mlade dame u Londonu. A kad je nedavno s majkom išla u kupnju u robnu kuću Derry and Toms,
potajice je kupila jarkocrven ruž.

Razlog skraćivanja suknji i kupovine ruža nije bila Olivijina taština, nego se nije htjela isticati više
nego dosad u mnoštvu drugih djevojaka.

A sad su bili ovdje i provest će vikend u još jednoj ledenoj vlažnoj kući nalik mauzoleju. Tata je
išao u školu s lordom Christopherom Crawfordom, njihovim domaćinom. Kao i obično, tata će provesti
vrijeme u lovu, a majka, ili mama, kako je sad uči zvati, sjedit će u dnevnoj sobi, ispijati čaj i pristojno
razgovarati s domaćicom. Olivia će sjediti uz nju, osjećajući se kao nekakav višak ili rezervni dio.

Netko je lagano pokucao na vrata.

"Uđite", reče ona.

Umiljato lice s pjegicama i dva blistava smeđa oka proviri iza vrata. Djevojka je bila odjevena u
staromodnu odjeću za služavke, koja joj je bila prevelika.

"Ispričavam se, madam, zovem se Elsie i pomagat ću vam dok ste ovdje. Mogu li vam raspakirati
kovčeg?"

"Naravno."

Elsie prijeđe prag i nervozno zastane. "Ispričavam se, madam, ovdje je donekle mračno. Smijem li
upaliti svjetlo? Jedva vas vidim na drugom kraju sobe." Sramežljivo se zahihotala.

"Da, molim te", odgovori Olivia.

Djevojka je pohitala do svjetiljke pokraj kreveta i uključila je. "Evo", reče ona. "Sad je bolje, zar
ne?"

"Da." Olivia ustane iz kreveta i okrene se prema djevojci. "Ovdje rano pada mrak." Osjećala je kako
je sobarica prodorno gleda. Naposljetku je rekla: "Zar nešto ne valja?"

Sobarica poskoči. "Ispričavam se, madam, samo sam mislila o tome kako ste lijepi. Nikad nisam
vidjela djevojku koja je lijepa kao vi. Izgledate kao jedna od onih glumica iz filmova."

Olivia je bila prilično iznenađena. "Hvala", reče ona. "Neizmjerno je ljubazno što mi to kažeš, ali
prilično sam sigurna da ne izgledam tako."

"Pa, ja mislim da izgledate", potvrdi Elsie. "I, madam, nadam se da mi nećete zamjeriti ako vam sve

ne napravim po volji jer prvi put poslužujem jednu damu, znate." Elsie podigne Olivijin kovčeg na krevet
i otključa ga. "Sad, ako biste bili ljubazni da mi kažete što biste željeli obući za popodnevni čaj pa da
vam to pripremim. Onda ću uzeti vašu haljinu za večeras, odnijeti je dolje i izglačati." Elsie upitno
pogleda Oliviju.

Olivija prstom pokaže na novu ružičastu haljinu s ovratnikom u stilu Petra Pana i velikim bijelim
gumbima poredanim cijelom dužinom. "Zasada to, a onda poslije onu od plavog brokata."

"U redu, madam." Elsie kimne glavom, pažljivo odmota haljine i položi ih na krevet. "Sigurna sam da
će ova plava izvrsno pristajati uz vašu put. Da vam ostalu odjeću objesim u ormar?"

"Veoma si ljubazna. Hvala ti, Elsie."

Olivia je nelagodno sjedila na stolici kojoj je sjedalo bilo ukrašeno tapiserijom, analazila se podno
kreveta, dok se Elsie uzvrtjela po sobi. U Indiji jedva da je bila svjesna posluge; jednostavno ih je
prihvaćala kao sluge. Ova ju je pak djevojka uznemirila jer bila je otprilike istih godina kao i ona, još k
tome Engleskinja.

Kad su tek stigli u svoj stari dom u Surreyju, njezin se otac gorko žalio na to kako je ovih dana teško
naći poslugu. Bilo je malo djevojaka koje su odlazile u službu, rekao je, jer im je bilo draže raditi kao
tajnica u uredu ili u novim robnim kućama koje su se otvarale po cijeloj zemlji.

"Djevojke više ne žele služiti", promrmljao je on.

Nakon posjeta ladanjskim imanjima na kojima: su živjeli prijatelji njezinih roditelja, Olivia je
primijetila da je ženska emancipacija uzela daleko više maha u velikim gradovima.

" Madam sad ću samo skoknuti u prizemlje da vam izglačam večernju haljinu i onda se vraćam
odmah poslije čaja da vam pripremim kupku i zapalim vatru. Mogu li još nešto učiniti za vas?"

"Ne, hvala ti, Elsie", nasmiješila se. "I usput, molim te, zovi me Olivia."

"Hvala, madam - hoću reći, Olivia", reče Elsie, požuri prema vratima i ode.

Te večeri, prije nego što je Olivia sišla u prizemlje, Elsie se pokazala kao prilično dobra frizerka.
"Želite li da vam podignem kosu, gospođice?" rekla je četkajući Olivijine guste zlatne uvojke. "Mislim da
bi vam to dobro pristajalo i učinilo vas profinjenom poput Grete Garbo. Već sam to uvježbala na svojoj
sestri i znam kako ću vas počešljati."

Olivia je sjela na stolicu ispred zrcala i potvrdno kimnula glavom. "Dobro, Elsie, imam povjerenja u
tebe." Naposljetku, pomislila je u sebi, uvijek još stigne poslije raščešljati kosu.

"Volim raditi s kosom. Voljela bih se školovati za frizerku, ali najbliži salon udaljen je dvadeset pet
kilometara, a nemam nikakav prijevoz do tamo. Vozi jedan omnibus dnevno, koji polazi u jedanaest sati s
Gate Lodgea. Ali to mi nimalo ne koristi." Elsie joj se tako povjeravala dok su njezine spretne ruke
četkale, uvijale i pribadačama pričvršćivale Olivijinu kosu uvis u profinjenu punđu.

"Zar nisi pomislila da se preseliš u grad?" upita Olivia.

Elsie je užasnuto pogleda. "Što! Pa da ostavim majku ovdje sa svojom braćom i sestrama? Treba joj
moja pomoć i novac koji zaradim. Evo, gotovo je." Elsie se odmaknula korak unatrag diveći se svojem
radu. "Što mislite?""Hvala ti, Elsie", nasmiješi se Olivia. "Napravila si to zaista jako dobro."

"Ne zahvaljujte mi, gospođice Olivia. Bila mi je privilegija počešljati vas. Mogu li vam sada
pomoći oko korzeta?"

"Baš si draga, Elsie", reče Olivia sramežljivo. "Da budem iskrena, nemam pojma kako ga trebam
navući. Nikad još nisam nosila korzet i sigurno ću sve krivo spetljati na njemu."

Elsie ga podigne s kreveta i kratko prouči. "To je onaj novi tip korzeta s osinjim strukom", reče ona
diveći se. "Vidjela sam takav u časopisu Womans Weekly. Daje vam savršenu figuru pješčanog sata, tako
bar kažu. No, dobro, mislim da znam kako se oblači. Učinit ćemo to zajedno, gospođice Olivia, ništa vi
ne brinite", reče ona utješno.

Kad je korzet bio na njoj, Olivia je bila potpuno sigurna da u nju ne stane ni maslina, a kamoli večera
u četiri slijeda. Elsie joj je tada pomogla obući novu haljinu od tamnoplavog brokata i zakopčala ju je na
leđima.

Olivia zagladi suknju, koja se lepršavo širila ispod njezina sad utegnutog struka, i zagleda se u svoj
odraz u zrcalu.

Frizura, korzet i haljina su je preobrazili. Iz zrcala je više nije gledala mlada djevojka, već žena.

"Oh, gospođice Olivia, izgledate prekrasno. Ova boja izvrsno se slaže s vašim očima. Večeras ćete
zaludjeti neke glave, to je sigurno. Nadam se da ćete sjediti do mladog gospodina Harryja, gospodareva
sina; sve smo mi djevojke zaljubljene u njega", prizna Elsie. "Tako je zgodan."

"Poznajući svoju sreću, vjerojatno neću. Gotovo ću sigurno dobiti onog starog trbušastog bojnika,
kojega sam popodne upoznala na čajanci." Olivia se nasmiješi i podigne obrve. Dvije su djevojke tako
podijelile trenutak razumijevanja koji je nadišao socijalne barijere.

"Za vaše dobro nadam se da nećete, gospođice Olivia. Uživajte."

Olivia se okrene na otvorenim vratima. "Hvala ti, Elsie. Bila si jako ljubazna. Sve ću ti poslije
ispričati." Namignula je i izašla iz sobe.

Olivia nije bila jedina u tom kućanstvu koja se bojila sići na večeru. Mladi gospodar Harry
Crawford već je davno odlučio da jednoga dana kad od oca preuzme Wharton Park više neće biti
organiziranja lova. Cijela ta situacija s ubijanjem bespomoćnih živih stvorenja izazivala mu je mučninu u
želucu.

Harry se mučio sa zakopčavanjem dugmadi za manšete - njegova slugu poslali su da postarijem
bojniku pomogne oko odijevanja - a onda je stao pred ogledalo i popravio leptir-mašnu. Pitao se koliko
još ljudi osjeća da su se rodili u pogrešnom životu. U njegovu je "dužnost" bila sve. I premda su mnogi
koji su mu služili kod kuće, a i poslije u njegovoj budućoj pukovniji, možda gledali na njega sa zavišću,
Harry je smatrao da bi se bez razmišljanja mijenjao sa svakim od njih.

Nije poznavao nikoga tko je zaista bio zainteresiran za to kako se on osjeća; njegov je život bio
detaljno isplaniran prije nego što je i bio začet. Bio je tek prazna posuda, sredstvo kontinuiteta, i to se
nije moglo promijeniti.

Bilo kako bilo, barem su dvije godine pakla u Sandhurstu6 iza njega. Sad je došao na dvotjedni
dopust prije nego što se pridruži 5. kraljevskom norfolkškom bataljunu - bila je to nekadašnja pukovnija
njegova oca - gdje je dobio položaj časnika. Lord Christopher Crawford, nakon stjecanja najvišeg
položaja, sada je radio u Whitehallu kao vladin savjetnik.

Šuškalo se nešto o ratu... već na samu pomisao Harryja bi oblijevao hladan znoj. Chamberlain je
radio sve što je bilo u njegovoj moći da postigne mir, ali kako je njegov otac bio na izvoru pravih
informacija, a ne glasina s ulice, Harry je znao da ishod vjerojatno neće biti pozitivan. Otac je rekao da
će rat započeti za godinu dana i Harry mu je vjerovao.

Harry nije bio kukavica. Nije imao problema dati život za svoju zemlju. Međutim, oduševljenje
njegovih kolega časnika, koji su uživali u pomisli da će pošteno isprašiti Švabe - besmislen eufemizam za
smrt i razaranje velikih razmjera - nije bilo nešto što bi i on s njima dijelio. Svoja pacifistička stajališta
zadržao je za sebe - ne bi baš bila dobro prihvaćena u časničkoj kantini. Bilo kako bilo, često bi noću
ležao budan na svojem uskom krevetu i pitao se ako se ikada nađe u situaciji da mu Švabo bude na nišanu,
hoće li zapravo moći povući okidač i spasiti vlastitu kožu.

Znao je da ima mnogo drugih koji su mislili kao on. Problem je bio što oni nisu imali oca koji je bio
istaknut, visokopozicionirani general kao njegov otac. A nisu imali iza sebe ni dvjesto pedeset godina
povijesti obiteljskog junaštva.

Harry je već davno sebi priznao da su ga očevi geni vjerojatno iznevjerili. Osobnost mu je bila
sličnija njegovoj majci Adrienne - bio je nježan i umjetnički tip - a bio je sklon i naglim, neočekivanim
napadima depresije, kada bi se svijet zavio u crno i on bi se mučio da nade smisao života. Njegova je
majka te trenutke zvala svojom petit mal i tada bi se povukla u krevet sve dok je ne bi prošlo. Kao časnik
u vojsci, Harry nije imao tu mogućnost. Njegov nedostatak umijeća u bilo čemu što se odnosilo na vojne
vještinebila je tema o kojoj nikada nije razgovarao s ocem. Zapravo, njihov se razgovor svodio na vedro
"dobro jutro" ili "čini se da je dan lijep" te na pokoje " hej, stari moj, budi dobar i reci Sableu da mi
natoči scotch".

Otac je mogao biti bilo koji od zapovjednika s kojima je dolazio u dodir u Sandhurstu. Majka je,
naravno, poznavala Harryjeve stavove o životu i vlastitoj budućnosti, a on je shvaćao da je bespomoćna i
da mu ne može pomoći. Zbog toga nisu ni razgovarali o tome.

Ipak, barem mu je uspjela omogućiti jednu stvar koja mu je značila utjehu i za to joj je bio vječno
zahvalan: kad je Harry imao šest godina, unatoč očevu protivljenju, Adrienne je dovela učitelja klavira
koji ga je poučio osnovama tog instrumenta. I na njemu je, s prstima na tipkama od slonovače, Harry
pronašao određeni smisao svojega života. Otad je postao jako dobar pijanist. Djelomice zbog toga što se
u školi mogao sakriti u glazbenoj sobi, a kod kuće u salonu, te svirati i tako istovremeno izbjeći sve druge
neugodne stvari.

Uočivši njegov talent, glazbeni učitelj na Etonu presložio mu je da ode na audiciju na Kraljevski
glazbeni koledž. Otac je glatko odbio. Dječak će ići na Sandhurst. Sviranje na klaviru bilo je za diletante,
a ne karijera budućeg lorda Crawforda.

I to je bilo to.

Harry je nastavio vježbati onoliko koliko je mogao iako se to na Sandhurstu svodilo na zabavljanje
časnika u kantini, kad bi svirao modeme stvari Cowarda ili Colea Portera jer Chopin nije bio baš
omiljen.

Kad bi ga obuzeli napadaji mraka, Harry se katkad nadao da inkarnacija doista postoji, da će moći
biti u svijetu gdje će se služiti svojim talentom i svojom strašću. Možda, uzdisao bi, ako pokupi metak u
nadolazećem ratu, možda će biti korak bliže svojem cilju.

10.





Kad je Olivia ušla u salon, imala je nov i ne baš neugodan osjećaj da su njezin ulazak primijetili s
odobravanjem. Lord Crawford joj je prvi prišao.

"Olivia, zar ne? Vidi, vidi, kako to indijsko sunce pupoljke pretvara u cvjetove. Aperitiv?" upita on.

"Puno hvala", odgovori ona i uzme džin s pladnja koji je donio batler.

"Prilično mi je drago što večeras sjediš do mene za stolom, draga moja", reče lord Crawford bacivši
diskretan pogled prema batleru. Ovaj je podjednako diskretno kimnuo glavom. Ako Olivia prije i nije
bila smještena do njega za stolom, sada je bila.

"I kako ti se sviđa Blighty?" upita on.

"Uzbudljivo je vidjeti zemlju o kojoj sam toliko slušala", slaže Olivia glatko.

"Draga moja, veoma sam sretan što si odvojila vrijeme i posjetila nas u ovoj seoskoj zabiti
Norfolka. Tvoj mi tata kaže da ćeš imati svoj debi i pojavljivati se na mondenim društvenim događajima
sezone7?"

"Da." Olivia kimne glavom.

"Izvrsno", nasmije se Christopher sebi u bradu. "Jedno od najboljih razdoblja mojega života. Dopusti
mi sada da te predstavim svojoj supruzi. Popodne se nije najbolje osjećala, ali čini mi se da se oporavila
do večere." Poveo ju je prema vitkoj, elegantnoj ženi. "Adrienne, upoznaj Oliviju Drew-Norris, koja će,
u to sam siguran, slomiti mnoga muška srca tijekom ove društvene sezone, baš kao i ti prije mnogo
godina."

Adrienne, lady Crawford, okrene se prema Oliviji. Ispružila je nježnu bijelu ruku i, kao u parodiji
muškog rukovanja, njihovi su se prsti jedva dodirnuli.

"Enchantee", reče Adrienne smiješeći se s odobravanjem. "Doista si slamateljica srdaca."

"Veoma je ljubazno od vas što to kažete, lady Crawford." Olivia se počela osjećati kao junica na
ocjenjivačkom sajmu, gdje sad s njom paradiraju naokolo, čekajući da suci donesu odluku. Nadala se da
to nije naznaka da će i nadolazeća društvena sezona biti takva.

"Molim te, moraš me zvati imenom. Samo Adrienne. Sigurna sam da ćemo postati prijateljice, n'est-
ce pas?

Lord Crawford blagonaklono pogleda svoju ženu. "Dobro, izvrsno. Ostavljam Oliviju u sposobnim
rukama, draga moja. Možda joj ti možeš dati nekoliko korisnih savjeta." Odšetao je pozdraviti nove
pridošlice.

Olivia je na trenutak uživala u Adrienneinoj ljepoti. Iako je bila zrela žena, u ranim četrdesetima,
Adrienne je imala tijelo vitke mlade djevojke. I predivno oblikovano lice, s visokim, kao isklesanim
jagodicama, i besprijekornu put boje slonovače. Njezina potpuna ženstvenost podsjetila je Oliviju na
kakvu nježnu indijsku maharani prije nego na obične engleske aristokratkinje, koje kao da su bile građene
tako da izdrže oštru britansku klimu. Imale su široke kukove koji će izroditi čopor djece potrebne za

nastavak obiteljske loze.

Adrienne je bila jako elegantna i tako krhka da je Olivia pomislila da bi bolje pristajala u nekom
francuskom salonu nego u engleskoj ladanjskoj kući punoj propuha. I, doista, majka joj je rekla da je
Adrienne Francuskinja. Sudeći po načinu na koji je nosila sasvim jednostavnu crnu koktel haljinu,
ukrašenu samo jednim nizom bisera krem boje, imala je onu ležernu šik kvalitetu, tako svojstvenu ženama
iz njezine domovine.

"Dakle, Olivia, vratila si se u ovu groznu zemlju, njezino odvratno vrijeme i jako malo sunčeva
svjetla, n'est-ce pas?"

Adrienne je to izjavila kao da se radi o običnoj činjenici, a Oliviju su iznenadile njezine izravne
riječi. "Svakako, promjena je donijela sa sobom mnogo toga na što se potrebno naviknuti", odgovori ona
diplomatski koliko je god mogla.

Adrienne položi svoju malenu ruku na njezinu. "Ma cherie, i ja sam odrasla u kraju punom topline i
svjetla. Nakon što sam napustila naš chateau na jugu Francuske i došla ovamo u Englesku, mislila sam da
to neću moči podnijeti. I ti si ista. U očima ti vidim koliko ti nedostaje Indija."

"Točno", šapne ona.

"Pa, mogu ti jedino obećati da će s vremenom postati lakše." Adrienne elegantno slegne ramenima.
"Moram te sada upoznati sa svojim sinom Harryjem. Tvojih je godina i pravit će ti društvo dok ja
izigravam parfaite domaćicu. Pardon, cherie, idem ga potražiti i dovesti ga ovamo."

Dok je promatrala svoju domaćicu kako klizi prostorijom, Olivia osjeti da ju je Adrienneina
suosjećajna procjena posve razoružala. U takvim je prilikama bila navikla na površne razgovore. Nikad
joj se nije dogodilo da zaroni ispod površine ne bi li otkrila nešto više. Britansko društvo je s
neodobravanjem gledalo na bilo koji oblik vlastita razmišljanja - ili, još gore, emocija. Toliko jest
naučila u klubu u Pooni. Njezinrazgovor s Adrienne, iako kratak, pružio joj je utjehu. Zato je dopustila
sebi potajan smiješak.

Majka je Harryju zapovjedila da ode i pravi društvo mladoj djevojci iz Indije. Poslušno se probio
kroz gužvu u prostoriji i krenuo prema njoj. Nekoliko koraka pred njom ugledao je usne koje su mu se
smiješile.

Njezina osvježavajuća ljepota odjednom je živnula i ispod svijetle puti kao da je zaiskrio blistav
sjaj. Harry obično nije zamjećivao ženske čari, ali sad je shvatio da bi je većina njegovih kolega časnika
nazvalo "krasoticom".

Prišao joj je. Ugledala ga je i rekla: "Vi ste sigurno Harry, a majka vas je poslala da sa mnom
pristojno čavrljate." Dok je govorila, u tirkiznim joj se očima vidjelo da je to zabavlja.

"Da. Ali, uvjeravam vas, bit će mi zadovoljstvo." Pogledao je njezinu praznu čašu. "Mogu li vam
donijeti drugo piće, gospođice Drew-Norris?"

"To bi baš bila prava stvar. Hvala."

Harry pozove batlera i dok je Olivia stavljala praznu čašu na pladanj i uzimala drugu, rekla je:
"Ispričavam se ako mislite da se izražavam previše izravno. Ne bih htjela biti nepristojna. Zapravo mi
vas je žao, to je sve. Zato što morate razgovarati s bezbrojnim ljudima koje nikad prije niste vidjeli u
životu."

Olivia je samu sebe iznenadila tom odvažnošću i za to je okrivila izuzetno jak džin. Pogledala je

Harryja, "zgodnog" Harryja, kako ga je Elsie opisala, i zaključila da Elsie ima pravo. Harry je uspio
pokupiti najbolje tjelesne osobine obaju roditelja; bio je visok na oca i lijepe grade kao majka, a imao je
i njezine blistave smeđe oči.

"Uvjeravam vas, gospođice Drew-Norris, da razgovarati s vama meni ne predstavlja obvezu. Vi
barem imate manje od sedamdeset godina, a to uvijek pomaže. I, da budem iskren, u ovim je krajevima to
prilično rijetko."

Olivia se nasmije zbog načina na koji je Harry odgovorio na njezine olako izgovorene primjedbe.
"Touche, iako bi vas u tom svečanom odijelu netko mogao zamijeniti s vašim ocem."

Harry dobronamjerno slegne ramenima. "Ah, gospođice Drew-Norris, rekao bih da mi se rugate. Zar
ne shvaćate da se rat približava ovim našim lijepim otocima i svi se moramo donekle žrtvovati? Za mene
to znači da nosim odijelo koje je nekada bilo očevo, iako mi je tri broja preveliko."

Olivijino lice se uozbilji. "Zar zaista mislite da će biti rata?""Nema sumnje." Harry kimne glavom.

"Slažem se, ali moj tata odbija to prihvatiti", reče ona.

"Siguran sam da će nakon jednoga dana provedenog u lovu s mojim ocem to sigurno prihvatiti."
Harry podigne obrve.

"Duboko sumnjam da se Hitlera može privoljeti na mir".

uzdahne Olivia. "Čvrsto je odlučio dominirati svijetom, a čini se da je i njegova mladež podjednako
strastvena, baš kao i on."

Harry se iznenađeno zagledao u nju. "Ako smijem reći, gospođice Drew-Norris, jako ste dobro
informirani. Prilično neobično za jednu mladu damu."

"Smatrate li nedoličnim da žene raspravljaju o politici?" upita ona.

"Uopće ne. Zapravo, nalazim da je to iznimno osvježavajuće. Većinu djevojaka politika uopće ne
zanima."

"Pa, imala sam sreće jer me je u Indiji poučavao čovjek koji smatra da žene imaju jednako pravo na
obrazovanje kao i muškarci." Olivia se zagleda nekamo iza njega, a oči su joj odjedanput bile pune tuge.
"Približio mi je svijet i omogućio da postanem svjesna svoje važnosti u njemu."

"Oho, čini se da je velika šteta što je taj momak završio u Pooni. Da sam barem ja u Etonu imao
nekoga takva da me nadahnjuje. Nisam mogao dočekati da završim školu i napustim to prokleto mjesto."
Harry zapali cigaretu još uvijek fasciniran njezinim riječima. "Hoćete li nastaviti školovanje?"

Olivia žalosno odmahne glavom. "Ne mogu ni zamisliti što bi mama i tata rekli kad bih im to
predložila. Bili bi užasnuti: 'Što! Intelektualka u obitelji?!' Ne, od mene se očekuje da se udam, uz
pretpostavku da će me netko htjeti za ženu."

Harry ju je gledao s iskrenim divljenjem. "Gospođice DrewNorris, uvjeravam vas da to neće
predstavljati nikakav problem."

Pogledala ga je. "Makar to bilo ono što ja ne želim?"

Harry uzdahne i ugasi cigaretu u obližnjoj pepeljari. "Pada mi na pamet da većina nas nema ono što
želi. Ali nemojte se obeshrabriti. Vjerujem da nas čekaju promjene, to naročito vrijedi za žene. A možda
je jedina dobra strana tog izglednog rata što će promijeniti ovaj status quo."

"Tome se mogu jedino nadati", složi se Olivia. "A što je s vama?" upita ona sjetivši se iznenada

zlatnog pravila, kojemu su je učili od malih nogu, a to je da nikada nedominira u razgovoru, pogotovo ako
razgovara s gospodinom.

"Sa mnom?" reče Harry i slegne ramenima. "Ja sam običan vojnik, trenutno na dopustu, ali bojim se
da to neće potrajati. Upravo smo dobili zapovijed da udvostručimo broj ljudi u mojoj pukovniji, da
regrutiramo nove ljude iz redova rezervista."

"Nikako ne mogu shvatiti kako se ovdje život i dalje odvija kao da je sve normalno." Olivia pokaže
na ostale goste, koji su se zdušno smijali nekom vicu.

"Pa, to je britanski duh, zar ne?" prokomentira Harry. "Svijet se možda primiče svojem kraju, ali u
kućama kao što je ova naša sve se odvija kao i uvijek. Na neki način, zahvalan sam Bogu na tome."

"Dame i gospodo, večera je poslužena."

"Pa, gospođice Drew-Norris", reče Harry, "bilo mi je zadovoljstvo. Usput rečeno, obratite pozornost
na zrna sačme u fazanu. Kuharica baš ne pazi na to." Namignuo joj je. "Možda se ponovo vidimo prije
vašeg odlaska."

Olivia je sve vrijeme večere slušala grozne šale lorda Crawforda i ponašala se kako su je učili da se
očekuje od jedne mlade dame. Tu i tamo odvažila bi se pogledati niz stol prema Harryju. Vidjela je da i
on izvršava svoju dužnost i zabavlja bojnikovu suprugu. Kad su se muškarci poslije povukli u knjižnicu, a
žene u salon na kavu, Olivia je odglumila umor i ispričala se.

Adrienne se pojavila pokraj nje kad je pošla prema stubištu. "Ma cherie, jesi li bolesna?" upita ona
zabrinuto.

Olivia odmahne glavom. "Ne, nisam. Samo imam glavobolju."

Adrienne je uhvati za ramena i nasmiješi se. "To je zbog ovog hladnog engleskog vremena koje ti
hladi tvoje tropske kosti. Zamolit ću Elsie da ti zapali vatru u sobi i donese kakao. Vidimo se sutra.
Možda ćeš htjeti prošetati sa mnom kroz vrt pa ću ti pokazati nešto što će te podsjetiti na dom."

Olivia kimne glavom u znak zahvalnosti zbog Adrienneine iskrene brižnosti. "Hvala."

" Je vous enprie. Jesi li uživala razgovarajući s mojim sinom Harryjem?" upita ona.

"Jesam, najljepša vam hvala." Olivia osjeti kako joj toplina navire u obraze. Ponadala se da
Adrienne nije ništa primijetila.

Adrienne kimne s odobravanjem. "Znala sam da hoćeš. Bonne nuit, ma cherie."

Olivia se umorno popne stubama. Doista je imala glavobolju, možda zbog toga što još nije bila
navikla na alkohol, ali najvažnije je bilo to što je htjela biti sama i razmišljati ougodnom razgovoru koji
je vodila s Harryjem.

Presvukla se u spavaćicu u rekordno kratkom vremenu, što je bila umjetnost koju je usavršila otkad
je došla u englesku hladnu klimu. Kad je skočila u krevet i uvukla se pod pokrivače, na vratima se začulo
kucanje.

"Slobodno."

Elsieno vedro lice pojavilo se na vratima. Nosila je pladanj s šalicom kakaa. "To sam samo ja,
gospođice Olivia." Pošla je na drugu stranu sobe i odložila pladanj na noćni ormarić pokraj Olivije.
"Napravila sam ga prema receptu svoje majke", nasmiješi se ona. "S mrvicom konjaka protiv prehlade."

"Hvala ti, Elsie." Olivia uzme toplu šalicu. Držala ju je objema rukama dok je promatrala Elsie kako

raspiruje vatru.

"I, jeste li ugodno proveli večer, gospođice Olivia?"

"Ah, da, Elsie, jesam", nasmiješi se ona.

Elsie se okrenula od vatre i primijetila njezin osmijeh. Oči su joj zasjale. "A jeste li upoznali mladog
gospodara Harryja?"

"Jesam."

"I što mislite o njemu?" upita je.

Olivia je znala da drugo zlatno pravilo zabranjuje naklapanje s poslugom, naročito s vlastitom, ali
iskušenje da raspravlja o Harryju bilo je jednostavno preveliko. Harry je bio previše privlačan.

"Mislim da je... jako neobičan muškarac."

"Nije li zgodan baš kao što sam rekla?" raspitivala se Elsie.

Kad joj Olivia nije odgovorila, Elsie spusti pogled. "Ispričavam se, gospođice, zaboravila sam na
svoj položaj. Ne smijem postavljati osobna pitanja."

"Elsie, uvjeravam te da se dobro ponašaš", umirivala ju je. "A poslije sutrašnjeg dana vjerojatno se
više nikada nećemo ni vidjeti. A..." duboko je udahnula, " ako želiš znati istinu, pomislila sam da je
Harry... jako drag!"

Elsie sklopi ruke. "Oh, gospođice Olivia! Znala sam da ćete tako misliti! Znala sam da ćete se
svidjeti jedno drugome."

Olivia otpije malo toplog napitka. "Elsie, ovo je najbolji kakao koji sam ikad pila." "Hvala vam,
gospođice", odgovori Elsie krenuvši prema vratima. "Vratit ću se ujutro irazmaknuti vam zavjese. Lijepo
spavajte."

Kad je Elsie otišla, Olivia se zavali na mekane jastuke i nastavi pijuckati kakao. Zatim je sklopila
oči i počela se prisjećati cijelog razgovora s Harryjem, od početka do kraja.

11.





Sutradan ujutro Olivia je doručkovala sama u blagovaonici jer su svi koji su bili zainteresirani za lov
otišli rano, a njezina majka i Adrienne doručkovale su u svojim sobama. Poslije je, kako nije imala raditi
što drugo, otišla u knjižnicu uzeti neku knjigu. U Pooni knjige su bile rijetke i dragocjene, pa je Olivia
bila oduševljena kad je ovdje vidjela da su police od poda do stropa pune knjiga.

Izvukla je Svjetionik Virginije Woolf i udobno se smjestila u kožnatom naslonjaču uz vatru te čitala.

Zvuk glazbe, dalek ali čujan, privukao joj je pozornost. Netko je svirao na klaviru i dok se
koncentrirala, Olivia shvati da prepoznaje Chopinovu Veliku briljantnu polonezu. Ustala je, izašla iz
knjižnice i pošla u smjeru glazbe, puštajući da je zvuk dovede pred vrata salona.

Ostala je tamo stajati i slušati profinjenu izvedbu jednog od svojih najdražih djela. Sklopila je oči
dok su zvukovi izlazili iz klavira na drugom kraju prostorije. Kad su do nje doprli posljednji zvuci,
otvorila je oči i provirila iza visoke kineske vaze ispunjene cvijećem, koja joj je dotad priječila da vidi
tko svira.

Olivia je ostala bez daha vidjevši da je to Harry. Osjećala se kao uljez dok ga je promatrala kako
sjedi s rukama na krilu. Zagledao se kroz prozor u park koji se prostirao pred njim. Naposljetku je
uzdahnuo, ustao i ugledao je.

"O, gospođice Drew-Norris! Nisam znao da imam publiku." Prišao joj je, zbunjen i smeten, s rukama
u džepovima.

"Bila sam u knjižnici, čula sam da netko svira i..." slegnula je ramenima, "slijedila sam zvuk."

"Volite klasičnu glazbu?"

"O, da! Naročito kad je netko ovako svira. Jako ste dobri", reče Olivia i blago se zarumeni. "Gdje
ste naučili svirati?"

"Kad sam bio mlađi, učila me majka, a onda sam nastavio u školi. Ali... kao što je slučaj s vama i sa
sveučilištem, tako ni meni ove stare tipke od slonovače ne mogu biti dio mojih budućih planova. Zbog
čega jako žalim", doda on sumorno.

"Ali trebale bi biti", reče Olivia odlučno. "Nisam nikakav stručnjak, ali zvučite podjednako dobro
kao i ploče koje sam slušala u Indiji."

"Veoma ljubazno od vas što to kažete." Okrenuo se i pogledao kroz prozor, a onda je upitao: "Jeste li
za šetnju? Čini se da se sunce danas uspjelo probiti kroz oblake."

"Mislim da bih trebala u šetnju s vašom majkom, ali jutros je još nisam vidjela."

"Ne, a pretpostavljam da i nećete. Vjerojatno je ostala u krevetu zbog migrene. Strašno pati od tih
glavobolja, naročito kad, kao sinoć, ostane budna dokasna. Što kažete na to da odete po kaput pa ćemo se
za pet minuta naći na terasi?"

Olivia otrči na kat naći jedini kaput koji je donijela sa sobom - puno prikladniji za grad nego za
hodanje ladanjskim posjedom.

Harry ju je čekao. Pušio je cigaretu i nagnuo se preko balustrade koja se nadvila nad vrtove. Prišla
mu je i stidljivo stala uz njega. Pokazao joj je rukom jedno stablo. "Vidite li ono ispod? Tamo je znak
života: visibabe." Rukom je dao znak da pođu niz stube. "Hoćemo li?"

Krenuli su niz široko stubište i spustili se u vrt.

"Kako vam se sviđa naš minijaturni Versailles?" Harry pokaže besprijekorno i lijepo uređen vrt u
francuskom stilu u kojem su se našli. Precizno skulpturirana živica obrubljivala je vrt, a u sredini se
nalazila elegantna fontana na vrhu koje je bio kip malog dječaka. "Majka je željela stvoriti nešto nalik na
svoju francusku domovinu.

Obavila je izvrstan posao. Trebali biste vidjeti vrt ljeti, kad sve procvjeta. Kakvo bogatstvo boja."

"Mogu zamisliti", reče Olivia u jednom dahu dok su šetali prema fontani.

"Upravo ste propustili mimoze. Cvale su prije nekoliko dana", reče Harry pokazujući na grmlje koje
je raslo zaštićeno ispod terase. "Procvjetaju u bilo kojem trenutku između

siječnja i ožujka, a mirišu božanstveno. Naš je vrtlar sumnjao da će ovdje moći uspijevati - to je
drvce koje voli umjerenu temperaturu, tipičnu, recimo, za jug Francuske, ali majka je pobijedila i zaista
dobro uspijevaju."

"Majka vam je očito nadarena za vrtlarstvo. A dizajn vrta jednostavno je savršen." Olivia se okrene i
sve dobro pogleda, a onda pode za Harryjem jednom od mnogih staza koje su vodile od fontane.

"Vaša mi je majka rekla da u vrtu raste nešto što bi me moglo podsjetiti na Indiju", progovori Olivia
jer joj se učinilo da šutnja traje predugo.

"Ah, sigurno je mislila na staklenik. Naš vrtlar Jack, koji je vičniji uzgajanju repe nego egzotičnog
cvijeća, proteklih je nekoliko godina pokušao uzgojiti lukovice koje je majka naručila iz londonskog
Botaničkog vrta Kew. Možemo otići onamo i pogledati ako želite."

"Rado", spremno prihvati Olivia.

"Bit će pješačenja, ali možemo ubrzati korak. Sunce je izašlo, no ipak je prilično svježe. Znači,
večeras se vraćate kući s majkom i ocem?" upita on.

"Ne idemo ravno kući. Prvo ćemo u London razgovarati s bakom o mojem izlasku u društvo. Ona
jedva čeka da se uključi u to, a kako je majka dugo izbivala iz zemlje, baka će nam moći dati dobre
savjete o protokolu."

"Možda neće biti tako loše kao što očekujete, gospođice Drew-Norris..."

"Zovi me Olivia, molim te", reče ona.

"Olivia", ispravi se Harry. "I ja sam prije nekoliko godina otišao na nekoliko plesova i mogu reći da
tamo zna biti jako veselo."

"Nadam se da će biti tako iako ne mogu reći da se veselim odlasku u London. Tamo je atmosfera
strašno napeta - svi samo čekaju da se dogodi nešto strašno." Pogledala ga je da vidi kako će reagirati i
vidjela kako kima glavom, slažući se s njezinim riječima. "Sigurno si čitao o nezaposlenosti i nemirima
na ulicama?"

"Naravno", potvrdi Harry. "Živimo u prokleto nemirnim vremenima. Da budem iskren, laknut će mi
kad stvarno budemo znali na čemu smo."

"Pa, čovjek nikad ne zna kakva ga sreća čeka; možda me sve to oslobodi odlazaka na društvene

događaje sezone", nasmije se Olivia slatko. "Sezona se neće moći odvijati ako počne rat, zar ne?"

"Užas!" reče Harry ljubazno, paleći cigaretu i nudeći i njoj jednu, ali ona ju je odbila.

"Takve stvari ni rat ne može zaustaviti!"

Oboje se nasmiješilo zbog uzajamnog razumijevanja.

"Pa, ako i dođe do rata, ja sigurno neću sjediti besposleno i ispijati čaj", odgovori ona odlučno.
"Prijavit ću se na nešto. Još nisam sigurna na što, ali mama i tata me ne mogu spriječiti da pokušam
pomoći svojoj zemlji."

"To je pravi stav, Olivia! A sad idemo ovuda." Harry otvori plavo obojena drvena vrata koja su
vodila u povrtnjak. Prošli su između gredica uredno posađenih glavica kupusa, mrkve, krumpira i repe te
su došli do staklenika koji se smjestio u kutu vrta, zaštićen visokim zidom od crvene cigle. Harry otvori
vrata i oni uđu.

Oštar miris cvijeća pomiješan s vrućinom u jednom je trenutku vratio Oliviju u njezinu bivšu
domovinu. Duboko je udisala poznate mirise i gledala mnoštvo boja i latica pred sobom.

"Ah, Harry", reče ona oduševljeno i pođe duž dugog niza poredanih lončanica. Okrenula se prema
njemu. "Ovo je zaista božanstveno!"

Harry je u njezinim očima ugledao suze. Nagnula se naprijed i dodirnula nježan žuti cvijet. Držala ga
je u ruci i mirisala. "Ovo je plumeria ili frangipani, a jedna takva rasla je ispod mojeg prozora u Pooni.
Svaku sam večer ležala u krevetu i udisala njezin miris." Ponovo je zagnjurila nos u cvijet. "Nisam znala
da se mogu uzgajati ovdje."

Harryja su dirnuli njezini osjećaji i shvatio je kakav je to bio šok za nju kad je stigla u Englesku
nakon toliko godina života među cvijećem kao što je ovo koje je tamo u obilju raslo u svojem prirodnom
okolišu.

"Onda je svakako moraš uzeti sa sobom, zar ne, Jack?" Harry se okrene prema sredovječnom vrtlaru
na čijem su licu vrijeme i godine rada na otvorenom ostavili trag i duboke bore.

"Naravno da mora, gospodine Harry", odgovori on smiješeći se. "Imam ih još mnogo takvih. Uspio
sam ih svladati, naučio sam uzgajati plumerije. Vraški posao", promrmlja on. "Gospođice, vi slobodno
prošećite okolo. Zadovoljstvo mi je što je ovdje netko tko cijeni ovo cvijeće."

Olivia je hodala gore-dolje između redova cvijeća, saginjala se i mirisala cvatove milujući im
baršunaste latice.

"Obavili ste izvrstan posao, Jack", rekla je. "Ovom se cvijeću sigurno ne sviđa engleska klima..
Nimalo više nego meni.""Pa, uzgajam ga već petnaest godina i makar nisam učio za botaničara, znam što
vole, a što ne vole. A moj sin Bill, ondje..." reče Jack i pokaže visoka zgodna mladića koji je u drugom
dijelu staklenika zalijevao neke lončanice, "on zaista ima osjećaj za njih. Zar ne, Bille?"

Mladić se okrene i kimne glavom. "Mnogo su mi draže od kupusa", naceri se on. "Najbolje je kad
dobijemo novu lukovicu i ne znamo što će iz nje izrasti."

"Gospodine Harry, on će mi biti dobra zamjena kad preuzme posao. Prirodno je nadaren", potvrdi
Jack. "Samo da ga ne pozovu u vojsku. Kažu da već i ovdje novače rezerviste." Jack ga pogleda s
očekivanjem. "Je li to istina, gospodine Harry?" upita on zabrinuto.

"Zaista ti ne mogu reći. Jack", odgovori Harry diplomatski. "Mislim da smo u ovome trenutku svi
prilično neobaviješteni."

Jack se okrene prema Oliviji. "Barem će staklenik biti siguran u mojim rukama ako se ipak zarati,
gospođice. Švabe su mi u prošlom ratu raznijele nogu, pa me ovog puta nitko neće zvati u rat."

"Da...Jack,Bille..."Harry kimne obojici." Zaista ovdje radite izvrsno. Za svaku pohvalu."

"Recite grofici da bi trebala doći ovamo kad uhvati vremena. Dala mi je jednu lukovicu i upravo je
procvjetala, pa bih želio da je vidi." Jack dotakne kapu u znak pozdrava. "Želim vam ugodan dan,
gospodine Harry, a i vama, gospođice. Uživajte u svojoj plumeriji."

"Puno hvala, hoću", reče Olivia. "Zaista je lijepo od vas što ste mi je dali."

"Vraški posao", reče Jack dok ju je Harry vodio prema izlazu iz staklenika.

"Zaista ljubazno od tebe što si me doveo ovamo, Harry", oduševljeno reče Olivia. "Osjećam da mi
se popravilo raspoloženje."

"Bilo mi je zadovoljstvo", primijeti Harry ljubazno. "Mjesto je baš posebno, zar ne?"

Šutke su se vraćali kroz povrtnjak prema kući. Harry je zapalio drugu cigaretu, otpuhnuo nekoliko
dimova, a onda je bacio na tlo i ugasio nogom. Uzdahnuo je. "Baš sam razmišljao, ako doista izbije rat,
svaka će obitelj na imanju biti pogođena. Uzmimo Billa kao primjer. U posljednje se vrijeme udvara
Elsie, jednoj od služavki u kući."

Olivia se osmjehne. "Upoznala sam Elsie. Jako je bistra i vesela, a dobit će dobrog i privlačnog
momka."

"Neće biti baš privlačan ako mu Švabe raznesu polovicu lica", promrmlja Harry dok su se stubama
penjali na terasu. Okrenuo se prema Oliviji. "Oprosti što sam tako negativan, ali pitam se što će biti s
imanjem ako nam unovače sve mlade radnike."

"Žene će morati preuzeti posao", naceri se Olivia.

Harry se iskreno nasmiješi i napola joj se pokloni. "Evo, stigli smo, gospođo Pankhurst8. Bilo mi je
zadovoljstvo pokazati vam naše skromne vrtove. A sad, pretpostavljam da bi bilo najbolje da odem
potražiti neku pušku prije nego što itko primijeti da me nema."

"Zašto nisi otišao ranom zorom u lov s ostalim muškarcima?" upita ona.

"Rekao sam im da moram nešto obaviti, ali ako ćemo iskreno, svaki mi izgovor dobro dođe. Lov baš
i nije nešto što me zanima." Ispružio je ruku. "Možda se više ne vidimo do tvojeg odlaska. Pazi na sebe,
Olivia, i ugodno ti putovanje natrag u London. Bilo mi je veliko zadovoljstvo upoznati te."

Rukovala se s njime i uzvratila mu osmijeh. "I meni, Harry."

On kimne glavom, gurne ruke u džepove i nestane u kući.

12.





Lady Vare, Olivijina baka, i njezini roditelji dogovorili su se da će se Olivia preseliti u London dok
traje društvena sezona. Njihov dom u Surreyju nije bilo prikladno mjesto za mladu debitanticu jer bio je
daleko od sjaja i glamura londonske društvene scene. Zbog toga je, dva tjedna nakon odlaska iz Wharton
Parka, Olivia stigla s kovčegom u bakinu kuću u Ulici Cheyene Walk.

Kuća je bila kao iz nekog drugog vremena: prepuna viktorijanskog namještaja i teških brokatnih
zavjesa, a na zidovima tapete šarenih uzoraka dizajnera Williama Morrisa. Oliviji je sve izgledalo
deprimirajuće i bilo joj je drago što su je smjestili visoko na četvrtom katu, gdje je imala svoje sobe i
gdje je dopiralo makar malo dnevnog svjetla. Ujutro bi razmaknula zavjese, otvorila prozore i pogledala
prema Temzi da u sebi uguši osjećaj klaustrofobije.

Prvo što se moralo obaviti da bi započela proces ulaska debitantice u društvo bila je prijava u palači
St. James. Djevojke su mogle biti predstavljene na dvoru jedino ako im je pratilja bila dama koja je i
sama već bila predstavljena. Kako je Olivijina majka nekoć bila debitantica, veoma je lako mogla biti
njezina pratilja. Međutim, lady Vare nije htjela ni čuti za to. Nakraju je Olivijina majka popustila pred
odlučnošću svoje majke da preuzme sve u svoje ruke pa se povukla u kuću u Surryju prepustivši Oliviju i
sve pripreme njezinoj baki.

Vrijeme između beskrajnih krojačkih proba Olivia je mogla provoditi po želji. To je pak značilo da
je imala previše vremena za razmišljanje o Harryju Crawfordu i trenucima koje je provela u Wharton
Parku. Ona dva dana ondje činila su joj se kao fatamorgana u njezinu sjećanju. U mislima je ponavljala
razgovore s njime, uživala u činjenici da se Harry ponašao prema njoj kao da su intelektualno
ravnopravni. To je bilo u oštroj suprotnosti s njezinim životom u Londonu gdje je imala osjećaj da je tek
malo više od lutkice koju odijevaju u haljine. Znala je da će joj jednom kad sezona počne, raspored biti
pun jer će ući u neprekidan krug plesova, ručkova i kasnih večera, što je sve bilo dio njezina uvođenja u
društvo i pronalaženja prikladna muža.

Nepravda zbog tolika obilja - svih tih bučnih zabava - nasuprot sveopćoj nezaposlenosti, siromaštvu
i nemiru, nije prošla nezamijećeno kod Olivije. Dok su je vozili po Londonu u bakinu starom Bentleyju,
Olivia bi kroz prozor gledala siromahe koji su živjeli na ulicama, grijali se uz omanje vatre; gledala je
muškarce koji su marširali pred parlamentom noseći plakate kojima od vlade traže da im pomogne
nahraniti djecu jer skapavaju od gladi.

Osjećala se izolirano zbog svojih privilegija, kao i da ne pripada tom duhu vremena koje se mijenja;
bila je zatočena u "starom svijetu", a željela je biti dijelom novoga. Ponekad bi otišla u šetnju duž Temze,
bacivši tu i tamo novčić kojem prosjaku koji bi drhtao pod mostom. Tada bi joj bilo neugodno i osjetila
bi nelagodu zbog svoje tople skupe odjeće.

Jednog popodneva, baš nakon što je bila kod slavnog fotografa Lenarea koji ju je slikao u
tradicionalnoj bijeloj haljini debitantice, Olivia začuje kako netko kuca na vratima. Bila je to bakina
služavka.

"Gospođa pita biste li bili ljubazni i popili s njom čaj u salonu."

Kad je Olivia ušla u prostoriju, lady Vare ukočeno je sjedila uz vatru, na kožnatoj stolici s visokim
naslonom.

"Molim te, sjedni, Olivia. S obzirom na to da ćeš uskoro biti predstavljena na dvoru, željela sam s
tobom razgovarati o ljudima koje ćeš možda upoznati tijekom sezone. U stara vremena nije bilo potrebno
biti na oprezu ni zbog koga. Ali... " lady Vare nabere nos od nelagode, "nažalost, mjerila su popustila i
postoji izvjestan... element koji više nije prikladno društvo za djevojku kao što si ti.

Za početak, ondje su stranci, ali nedavno sam razgovarala s majkom jedne djevojke koja je već
predstavljena i otkrila sam da postoje neki ljudi koje svi smatraju brzima. Olivia", zaprijeti ona strogo
prstom svojoj unuci, "moraš se držati što dalje od njih."

"Ali, bako, kako ću ih prepoznati?" Olivijine oči bile su okrugle od čuđenja i prikladno nedužne.

"One nose ruž na usnama i puše cigarete."

Olivia se trudila da se ne nasmije. Lady Vare imala je izraz lica kao da govorila o djevojkama koje u
večernjim torbicama obično nose noževe.

"Bit ću oprezna, bako, obećavam, i nadam se da ćeš biti ponosna na mene."

Lady Vare graciozno kimne glavom. "Sigurna sam u to, Olivia. A sada me, molim te, ispričaj. Moram
nešto obaviti."

Olivia je te večeri otišla u postelju sa željom da sljedeća tri mjeseca prođu što brže, tako da napokon
može nastaviti sa svojim životom.

Večer svečane prezentacije na dvoru prošla je prilično glatko i Olivia je uživala više nego što je
očekivala. Dok su je vozili Ulicom Mall prema Buckinghamskoj palači, sobje strane ulice stajale su
gomile ljudi i dobronamjernika, a stotine ih se okupilo pred vratima palače. Svi su joj dobacivali
poljupce, molili vozača da uključi svjetla u autu da vide njezinu haljinu i poklicima ohrabre Oliviju. Jako
se začudila što nije primijetila da joj oni možda nešto zamjeraju ili zavide na povlaštenom životu.

Njezin je auto slijedio dugačku kolonu drugih koji su vozili prema unutrašnjem dvorištu
Buckinghamske palače. Dok se uspinjala velikim stubištem, prolazeći pokraj slugu s napudranim
perikama, glavna joj je briga bila ne zaprljati bijelu haljinu i rukavice od jareće kože. Iako je
predstavljanje na dvoru smatrala nevažnim trenutkom u svojem životu, nije se mogla osloboditi blage
treme koju je osjećala u trbuhu dok je stajala u predvorju i čekala da je predstave kralju i kraljici.

"Ovo je davež!" reče vrlo mlada djevojka, kose crne kao ugljen, koja je stajala iza nje. Bila je
mršava kao štap i imala je, kako bi rekla Olivijina baka, neprikladan ruž na usnama. "Koji si ti broj?"

"Broj šesnaest."

"Ja ulazim poslije tebe. Nije li ovo gnjavaža?" potužila se broj sedamnaest pritom izgledajući kao da
joj je dosadno. "Tako potpuno passe."

Olivia se htjela složiti s njom, ali kako je za dvije minute trebala ući u dvoranu s prijestoljem,
ignorirala je djevojku i pokušala se koncentrirati na ono što mora učiniti.

Poslije su svi bili mnogo opušteniji. Olivijino predstavljanje prošlo je glatko. Nije se spotaknula ni
pala kraljici i kralju pred noge, nije nesigurno hodala ni posrtala. Djevojke su brbljale i uživale u hrani
koju je pripremio restoran Lyons. Izgledale su kao da se sve poznaju, pa je Olivia stajala sa strane,
osjećajući se nelagodno i kao da ne pripada onamo.

"Razvedri se, još malo pa je gotovo", šapne joj neki glas do nje. "Srele smo se ranije. Ja sam Venetia

Burroughs. A ti?"

Bila je to djevojka broj sedamnaest. "Olivia Drew-Norris", odgovori ona.

"Ah! Umirem za cigaretom", reče Venetia. "Što misliš, kad će nas pustiti odavde?" Venetia zabaci
svoju crnu kosu. Imala je uočljivo drukčiju frizuru od Olivije i većine ostalih djevojaka kojima je kosa
bila natapirana.

"Stvarno nemam pojma. Pogledala bih na ručni sat, ali baš je nespretno skidati ove pripijene
rukavice", odgovori Olivia.

Venetia podigne obrve. "O, zaboga, da." Osvrnula se po sobi pokazujući na ostale djevojke. "Zar ne
izgledamo sve pomalo kao Drakuline nevjeste?"

Olivia se zahihoće. Znala je da je Venetia sigurno jedna od onih "brzih" djevojaka na koje ju je
upozorila baka. U njoj se probudila znatiželja.

"Ah, prokletstvo! Jednu ću popušiti." Venetia izvadi cigaretu iz torbe i zapali je. "No, sad je već
bolje", reče ona napadno ispuhujući dim.

Olivia je nervozno stajala pokraj nje i primijetila kako su se djevojke do njih okrenule u smjeru dima
cigarete.

Venetia dramatično slegne ramenima. "Sto mi mogu? Uhititi me i baciti u Tower? I sam kralj puši kao
lokomotiva. Hoćeš jednu?" ponudila je kutiju Oliviji.

"Ne, hvala."

"Ne odobravaš ili ne pušiš? Dakle", reče Venetia, "nisam te vidjela ni na jednom događaju prije
sezone, ni na jednom plesu ni ručku. Odakle dolaziš?"

"Iz Indije", reče Olivia.

"Stvarno, kako... egzotično." Odmjerila je Oliviju od glave do pete. "Jako si lijepa, znaš. Trebala bi
odmah ove sezone imati dobar ulov ako je to ono što želiš. Rekla bih da spadaš u prvih pet."

"Nisam sigurna da je to ono što hoću", reče Olivia odvažno.

Venetia je pogleda s novim poštovanjem. "Zaista? Što onda radiš ovdje?"

"Isto što i ti, mislim", odvrati joj Olivia. "Radimo isto što su naše majke radile prije nas. Održavamo
tradiciju."

"Upravo tako, da", kimne Venetia s odobravanjem, "ali ja se pritom namjeravam mnogo više
zabavljati nego što je to činila moja majka. I, kao i ti, nisam baš luda za tim da se odmah vežem. Zato je
moj moto, ako već moramo proći kroz taj proces, da trebamo uživati koliko god možemo. Slažeš se?"

U tom trenutku prišla im je jako lijepa djevojka tamne kose, blistavih očiju, u haljini koja je odisala
pariškom visokom modom, za razliku od ostalih djevojaka čije su haljine sašile privatne engleske švelje.

"Dušo." Djevojka je obavila ruke oko Venetie. "Molim te, budi zlato i daj mi da povučem jedan
dim."

"Sve za tebe, Kick. Možeš je popušiti dokraja."

Olivia je gledala dok se lijepa Amerikanka široko smiješila. "Hvala. Slušaj, ideš li poslije u Ritz?
Ima nas nekoliko koje odlazimo za dvadeset minuta. Tata je rekao da ćei on poslije navratiti."

"Možda, Kick", reče Venetia opušteno. "Vidjet ću što se još događa."

"Dobro, draga, vidimo se." Kick podigne jednu obrvu, okrene se i dobaci pogled Oliviji. "Tko je
ovo?" upita ona, a glas joj je imao više kraljevskog prizvuka nego što su imali kralj i kraljica, kojima su
ih maloprije predstavili.

"Olivia Drew-Norris. I mislim", šapne Venetia kao da kuje zavjeru, "da bi mogla biti jedna od 'nas'."

"Oh, dobro." Taj tipični engleski izraz zazvučao je čudno iz usta jedne Amerikanke. "Vidimo se,
Olivia." Zatim je otišla.

Venetijine oči slijedile su Kick dok je prolazila prostorijom. Činilo se da je prate i oči svih
prisutnih.

"Znaš li tko je ona?" Venetia upita Oliviju.

"Da, prepoznala sam je iz novina", reče Olivia. "Kathleen Kennedy."

"Neokrunjena kraljica sezone. Svi je vole."

"Mogu razumjeti i zašto", uzdahne Olivia. "Neopisivo je lijepa."

" I moderna. Ona je poput daška svježeg zraka, a ako joj se svidiš", Venetia stisne Oliviji ruku,
"pobrinut će se da ti ova sezona bude zabavna. Moraš doći i upoznati Mup. Tako zovem svoju majku, ali
dosadno mi je sad objašnjavati zašto. Mislim da će ti se svidjeti. Dolaziš li sutra u Savoy na ples Tipa
Chandlera?"

"Da, dolazim", potvrdi Olivia.

"Trebalo bi biti zabavno. Svirat će Geraldo sa svojim izvrsnim orkestrom. Poslije ćemo već nešto
isplanirati." Venetia joj namigne, a neka joj je djevojka domahivala s druge strane prostorije. "Moram ići,
draga. Moram obići poznate. Vidimo se sutra."

Kad se Olivia te večeri vratila kući, prvi je put osjetila trnce uzbuđenja zbog predstojeće sezone i
ulaska u društvo.

13.





Elsie se probudila, zadovoljna što vidi svibanjsko sunce kako prodire kroz tanke pamučne zavjese na
njezinu prozoru. Zima je bila tako hladna, magla je dolazila s mora i ne bi se dizala cijeli dan, sve dok ne
bi pao mrak i ponovo jako zahladilo. Elsie se u posljednje vrijeme osjećala potišteno, djelomice i zbog
toga što su joj ponovo dali posao služavke u prizemlju. U Wharton Parku nije bilo kućnih zabava, a tako
ni dama za koje bi se ona brinula. Dok je radila "na katu", zarada joj je bila funtu, jedan šiling i šest
penija, a sad opet samo jednu funtu, što znači da njezina obitelj tjedno može kupiti pola kilograma
maslaca manje.

Kuća je bila tiha jer je lord zbog mnogih sastanaka o ratu većinu vremena boravio u Londonu. A
grofica je bolovala tijekom posebno jake zime, pateći od niza nelagoda, uključujući gripu, stoga su svi
ukućani strahovali za njezin život. Grofica je uvijek bila nježan cvijetak, a kad se nije osjećala dobro,
tada ni u cijeloj kući ništa nije bilo kako treba.

Elsie je skočila iz kreveta, a takvo negraciozno ustajanje izazvalo je nelagodno stenjanje njezine
mlađe sestre s kojom je dijelila krevet. Razmaknula je zavjese. To je izazvalo još gunđanja iz kreveta,
njezina se sestra okrenula u stranu i pokrila glavu jastukom.

Elsie se zagledala u sunce i vidjela da je vjerojatno tek prošlo pet sati. Imala je još sat vremena do
početka posla, a željela je sebi složiti i pripremiti najbolju odjeću za poslije. Danas je imala slobodno
poslijepodne. Bill će je odvesti u Cromer u kino Regal. Namjeravali su pogledati film Zbogom,
gospodine Chips s Robertom

Donatom. Trebala se naći s Billom u dvorištu kod gospodarskih zgrada, gdje je rekao da će je
dočekati iznenađenje.

Elsie nije mogla, a da se ne pita je li riječ o prstenu. Upravo je navršila osamnaest godina, a oni su
bili u vezi više od godinu dana. Već je bilo vrijeme, pomisli ona. Posebno zbog toga što se Bill nedavno
dobrovoljno prijavio u vojsku pa je dvije večeri tjedno odlazio u Dereham na vježbe, gdje se dril
provodio pomoću medi i lopata umjesto s pravim oružjem. Što ako ga pozovu u vojsku i pošalju u rat
nekamo daleko? Elsie je izgubila dva ujaka na rijeci Somme i znala je što znači rat.

Da se nju pitalo, udala bi se čim prije, što bi značilo da više neće biti prepiranja ako Bill nakon
poljupca i grljenja u šumarku bude želio ići dalje. Ona nije bila jedna od onih djevojaka. Bili je znao da
mora čekati vjenčanje.

Već je dobro pogledala udobnu vrtlarevu kućicu koju će Bill za nekoliko godina naslijediti od svojih
roditelja. Bila je smještena malo iza gospodarskih zgrada, imala je vlastiti vrt i bila dvostruko veća od
kuće u kojoj je živjela njezina obitelj, gdje se njih osmero guralo u malom prostoru.

Znala je da će njezinoj majci biti drago da je se oslobodi toliko dugo dok ona i dalje bude
pridonosila obiteljskim financijama. Bill je zarađivao dvostruko više od nje. Također, grofica ga je zaista
simpatizirala jer Bill je bio veoma darovit u uzgoju njezina lijepog cvijeća. Kad god bi gospođa otišla u
staklenik. Bill bi joj dao novu vrstu koju je uzgojio, a grofica bi mu u ruku gurnula šiling ili dva. Tijekom
godina ti su se šilinzi nagomilali i Elsie je znala da je Bill imao lijepu zalihu, koju je sakrio negdje ispod

podnih dasaka u svojoj spavaćoj sobi. Kad se vjenčaju, gotovo je sigurno da će si moći priuštiti pravu
večeru u seoskoj pivnici. Ona je željela najljepše vjenčanje koje su radnici s imanja ikada vidjeli.

Shvativši da sanjarenjem trati dragocjeno vrijeme, Elsie otvori ladicu i izvadi šešir, suknju i bluzu te
ih složi na stolicu. Sama je sašila suknju od mornarskoplavog stolnjaka koji je gospođa Combe, glavna
domaćica, bacila kao neupotrebljiv. Suknja je bila u novom kratkom stilu - samo joj je prekrivala koljena,
u struku vrlo uska, a preko bokova je padala u naborima. Elsie je bila jako zadovoljna onim što je
napravila i nadala se da će suknja potaknuti Billa na "pravu" stvar.

Brzo je odjenula odoru, potrčala niz stube i poželjela dobro jutro svojoj majci, koja je za štednjakom
miješala zobenu kašu.

"Hoćeš malo?" upita je majka.

Elsie odmahne glavom. "Vraćam se na ručak, ali ne zaboravi, ostatak dana me nema." Prije nego što
ju je majka stigla zamoliti za pomoć oko mlađe braće i sestara ili da još nešto obavi dok je u Cromeru,
Elsie je otvorila vrata. "Zdravo, mama!" veselo joj je mahnula i zatvorila ih za sobom.

Hodajući prema voćnjaku, Elsie pogleda prema stakleniku želeći vidjeti je li Bill već stigao - voljela
ga je gledati kad on ne bi znao da je prisutna - i ugledala ga je kroz staklo. Nagnuo se nad neki cvijet, a na
licu mu se vidjelo da je potpuno usredotočen. Jedva da je mogla vjerovati u svoju sreću što je našla
nekoga tako zgodnog i pametnog kao on.

Elsiena obitelj ponekad bi joj predbacivala govoreći da ima zamisli koje su iznad njezina društvena
položaja, ali to uopće nije bila istina. I ona i Bill bili su mladi, zdravi i marljivi pa je ona željela da
oboje iskoriste sve mogućnosti koje im se pruže. Takođerje znala da oboje imaju sreće jer imaju siguran
krov nad glavom i doživotan posao. U filmskim novostima u kinu vidjela je kako u drugim gradovima
mnogi ljudi skapavaju na ulicama. A jednoga dana kad se vjenčaju i kad počnu dolaziti djeca, Elsie je
znala da će biti zahvalna na sigurnosti koju joj je pružao Wharton Park.

Osim toga, obožavala je groficu, baš kao i sve ostale sluge u kući. Elsie je znala da je njezina
gospodarica drukčija od mnogih velikih dama koje su upravljale imanjima. Lady Crawford nije vladala
šireći strah, kako su o svojim gospodaricama pripovijedale mnoge služavke koje bi došle u posjet... ne,
ona je upravljala ljubazno i s razumijevanjem. Rijetko bi je razočarao neki član njezina kućanstva ili bi
obavio nešto ispod njezinih očekivanja. Ona je davala upute tihim, nježnim glasom i postigla da svi
osjećaju kao da joj čine uslugu. Ako u rijetkim slučajevima nešto i ne bi bilo onako kako je rekla.

Jedna grofičina podignuta obrva ili mali uzdah nezadovoljstva bili su dovoljni da kod prekršitelja
izazovu višednevnu tugu. Činilo se da se grofica iskreno brine o svojoj posluzi. Elsie se sjećala jedne
situacije, dok je još bila tek djevojčica i sjedila za stolom u velikoj kuhinji, a majka je pomagala peći
kolače za godišnju vrtnu zabavu u Wharton Parku. Elsie se mučila s pisanjem velikih slova kad je grofica
ušla u kuhinju. Pomno je pogledom prešla redove naslaganih suhih kolačića i biskvita, a onda primijetila
Elsie kako sjedi za stolom. Prišla joj je.

"Ti si Elsie, n'est ce pas?"

Elsie nije razumjela smiješne riječi koje je grofica ponekad govorila, ali svejedno je potvrdno
kimnula. "Da, gospođo."

"Što radiš?" spustila je pogled na nespretno ispisane riječi u Elsienoj bilježnici.

"Prepisujem slova, gospođo grofice, ali ne razumijem neke riječi", prizna joj Elsie iskreno.

"Ah, taj engleski jezik! Baš je kompliciran. Daj da vidim..." Sjela je pokraj Elsie i provela dvadeset

minuta pomažući joj.

Posluga je među sobom govorila da grofica želi još djece, ali to se nije ostvarilo. Rađanje Harryja
ostavilo je traga na njezinu zdravlju i više nije bilo djece. Elsie je znala da će umrijeti ako ona i Bill ne
budu imali zdrav čopor djece. Život ima smisla samo ako je obitelj velika, zar ne?

Pred njom se uzdizao Wharton Park, a mnogobrojni prozori sjali su na jutarnjem suncu. Elsie je
voljela tu kuću; njezinu čvrstinu i sigurnost koja kao da je zračila iz debelih zidova. Znala je da će se
druge stvari promijeniti, ali ta velika kuća postojala je većskoro tri stoljeća i gotovo je sigurno da će
postojati još tri.

Elsie je zaobišla kuću i došla do stražnjeg ulaza za poslugu. Skinula je cipele i navukla kućne
papuče, a onda otišla u kuhinju.

"Eto, da jedanput i ti uraniš, gospođice", komentirala je gospođa Combe sjedeći za stolom gdje je
proučavala jelovnik. "Voda je zavrela u kotliću za čaj. Sjedni i popij šalicu čaja, a onda idi u
blagovaonicu i ulašti srebro. Grofica te želi vidjeti u deset. Mislim da se radi o tom velikom plesu koji će
sljedeći mjesec prirediti za gospođicu Penelope, grofičinu nećakinju."

Elsie osjeti srh uzbuđenja. "Ples?" upita ona. "Nisam o tome ništa čula."

"A zašto i bi?" odvrati joj gospođa Combe. "Mora li grofica tebe pitati za dopuštenje prije nego što
počne nešto planirati?"

Elsie je znala da je domaćica zadirkuje. Uvijek je marljivo radila i gospođa Combe nije se imala na
što žaliti. Osim toga, bila joj je donekle i rod uzme li se u obzir da su ona i Elsiena majka bile sestrične u
drugom koljenu.

"Hoće li to biti velika zabava, gospođo Combe? Koliko će ljudi doći?" upita Elsie znatiželjno.

"To je ples na kojem će gospođica Penelope prvi put izaći u društvo, pa sam sigurna da će učiniti sve
jer nema vlastite kćeri za koju bi pripremala takav debitantski ples. Krajem tjedna čut ću pojedinosti, ali
pazi što ti kažem, mlada gospođice, u lipnju će u Wharton Parku biti puno posla. A meni je drago zbog
toga." Gospođa Combe zadovoljno uzdahne. "Ovoj će kući dobro doći malo zabave i veselja."

"Mislite da će i druge debitantice doći iz Londona ovamo na ples?" upita Elsie.

Gospođa Combe kimne glavom. "Odsjest će u okolnim velikaškim kućama, ali i mi ćemo biti puni
gostiju."

Elsiene oči blistale su dok je sklapala ruke od ushita. "Ah, gospođo Combe, možete li zamisliti? Sve
one mlade ljepotice ovdje u našoj kući! Prošlog mjeseca Bill me odveo u Cromer u kino Pathe pa sam na
filmskim vijestima vidjela kako ih predstavljaju u kraljevskoj palači."

"Nemoj se ti ništa zanositi time, mlada gospođice. Čeka te posao koji moraš obaviti, a kako sebi nisi
natočila čaj, mogu samo zaključiti da ga ne želiš. Zato idi lijepo na kat u blagovaonicu i lati se onih
srebrnih žlica. Pazi da sve očistiš i pospremiš prije nego što točno u deset sati odeš u knjižnicu k
grofici.""Dobro, gospođo Combe", odgovori Elsie poslušno.

U deset sati Elsie se pojavila pred vratima knjižnice. Pokucala je, a ženski glas je rekao: " Entrez."
Elsie učini tako.

"Elsie, molim te, sjedni", reče Adrienne pokazavši rukom na stolicu nasuprot sebi. "Dakle",
osmjehne se ona, "čujem od gospođe Combe da imaš dara i spretna si u pravljenju frizura."

Elsie se zarumeni. "Ah, ne, grofice, nisam baš. Volim modeme frizure i samo ih uživam kopirati."

"C'est parfait!" Ona sklopi ruke. "Nema sumnje da si čula za ples koji ćemo idućeg mjeseca
pripremiti za moju nećakinju."

"Jesam, gospođo, čula sam", kimne potvrdno Elsie.

"Ovamo će doći mnoge mlade dame, profinjene djevojke koje su u Londonu navikle na najbolje, gdje
im je sve nadohvat ruke i blizu kuće, uključujući i frizerske salone. Neke će dovesti sa sobom svoje
služavke, neke neće. Jesi li spremna tu večer pružiti svoje usluge stilistice?"

"Ah, grofice!" Elsie je bila oduševljena. "Kao što ste rekli, one su naviknule na najbolje, a ja sam
samo amaterka. No dat ću sve od sebe da budu zadovoljne."

"Voila! Onda je to dogovoreno. Reći ću im da u službi imamo mladu damu koja će debitanticama
pomoći oko frizure prije samoga plesa."

"Ah, da, gospođo grofice, hvala vam. Učinit ću sve da vas ne razočaram."

"Znam da hoćeš, Elsie", nasmiješi se Adrienne. Polako je ustala i prišla prozoru. Onda je duboko
uzdahnula. "Želim da ta zabava bude veoma posebna." Okrenula je leđa Elsie. "Možda je posljednja koju
će ova kuća vidjeti u narednih mnogo godina ako dođe do rata." Kimnula je prema njoj. "Možeš ići."

"Hvala, gospođo."

Adrienne ju je gledala dok je izlazila iz sobe. Elsie je bila dobra djevojka i ona ju je jako voljela. I
odobravala je njezinu vezu s Billom, vrtlarevim sinom. Također se pitala zna li ijedno od njih dvoje, na
početku svojih mladih života, kakva se velika oluja sprema i kakvi se oblaci nadvijaju nad njima.
Christopher je rekao da neće trebati još dugo čekati. Hitlerova moć svakodnevno je rasla. Bilo je samo
pitanje trenutka, a onda... "

Adrienne je u prošlom Velikom ratu izgubila brata. Imala je sreće što je sačuvala muža.

A sad je pred njom bila opasnost da izgubi sina. Nije mogla podnijeti tu pomisao. Znala je kako
društveni položaj i privilegije ništa ne znače na bojnom polju i u toj lutriji života i smrti. Uskoro će i
njezin i vrtlarev sin Bill prije ili poslije biti pozvani u borbu. A onda će samo Bog birati.

A ona nije mogla ništa učiniti.

Britanski običaj nalagao je da se ne pokazuju osjećaji. Adrienne se jako trudila, ali, nažalost, nije
uspijevala usavršiti tu tehniku. Bila je Francuskinja i odgojili su je da je bolje pokazivati emocije nego ih
zadržavati u sebi. Bilo kako bilo, možda se u vremenima kao što su ova bilo lakše distancirati od onoga
što čovjek doista osjeća. Zasad nije mogla potisnuti želju da zaštiti sina. Znala je da Harry u duši nije
vojnik i da je prisiljen voditi život koji ne odgovara ni njegovoj osobnosti ni sposobnostima. A sad će
možda morati i umrijeti zbog toga.

Adrienne se prenula, znajući da mora iz glave istjerati turobne misli prije nego što je potpuno
obuzmu. Harry ne smije primijetiti njezin strah. Ona mora svu energiju usmjeriti na to da debitantski ples
njezine nećakinje bude događaj sezone. Odlučila je otići u šetnju parkom, dolje do staklenika, i
porazgovarati s Jackom i Billom o cvijeću potrebnom za mnoge cvjetne aranžmane koje je imala u planu.

14.





U Londonu je Olivia gledala pozivnicu za debitantski ples Penelope Crawford s mnogo manje
uzbuđenja nego što bi ga bila osjetila prije nekoliko tjedana. Isprva je bez prestanka mislila na Harryja
Crawforda, ali u posljednje vrijeme, kako je sezona uzimala maha, Olivia se prepustila valu grozničavih
društvenih domjenaka ili "cirkusa", kako su to prikladno nazvale Venetia i njezine prijateljice.

Umorna i mamurna, polako je hodala prema blagovaonici gdje se trebala pridružiti baki na doručku,
pritom čvrsto stežući u ruci pozivnicu iz Wharton Parka. Lady Vare već je ispijala svoju uobičajenu
šalicu kave nakon jela. Na glavi je imala turban koji je nosila kad ne bi imala frizuru. Čitala je Telegraph.
S nezadovoljstvom je pogledala Oliviju kad je ušla.

"Olivia, razumijem da ti je raspored obveza jako krcat, ali nije prihvatljivo što kasniš na objede.
Kad sam ja bila tvojih godina, svako kašnjenje na doručak značilo je da ću ostati gladna do ručka."

"Ispričavam se, bako", reče Olivia dok je služavka pred nju stavljala već otvrdnula pečena jaja i
slaninu. "Sinoć sam bila na plesu kod Hendersonovih. Poslije smo otišli na kasnu večeru u Quaglinos."
Olivia je pogledala hranu na tanjuru pred sobom i zažalila što je sinoć naručila onaj posljednji džin s
vermutom. Mali čekići zabijali su joj čavle u sljepoočnicama pa je skrenula pogled s hladne slanine.

"Čula sam te kad si se vratila u tri sata", oštro je opomene lady Vare. "Nadam se, Olivia, da imaš na
umu ono što sam ti rekla na početku sezone i da nisi došla u napast da se družiš s lošim djevojkama."

"Ah, ne, bako", slagala je Olivia. "Sigurna sam da bi ti odobrila ljude s kojima sam se sinoć družila.
John Cavendish, markiz od Hartingtona, bio je tamo s mlađim bratom Andrewom." Olivia je znala da će
se to dojmiti bake jer je John Cavendish bio nasljednik imanja Devonshire, koje je uključivalo i dvorac
Chatsworth. Nije pak dodala da su bili tako bučni da ih je glavni konobar zamolio da odu ni kako su se,
izlazeći iz restorana, hihotali kao zločesti školarci. Zatim su otišli na zabavu u nečiju kuću u Mayfairu.

"Postoji li koji mladi udvarač koji je dosad već pokazao zanimanje za tebe?" upita lady Vare.

Istina je bila da je postojao cijeli niz, kako bi ih baka nazvala, "prikladne mladegospode", i svi su
željeli plesati s Olivijom, pozivali je da večera za njihovim stolom i da ode s njima u koji god noćni klub
su odlučili poći poslije plesa. Ipak, kako je i sama baka spomenula, stvari su sada bile drukčije. Njezin
novi krug prijatelja uključivao je mnoge mladiće, ali gledala ih je samo kao prijatelje, ne buduće muževe.
Zbog sjenke rata koji se spremao mnogi su priznavali da ako i kada dođe taj dan, završit će život kakav su
poznavali. I zato prije nego što budu otpravljeni u moguću smrt, željeli su svaki dan proživjeti kao da je
posljednji.

Međutim, to nije bio odgovor koji je mogla dati baki.

"Da, postoje dva mladića koji su, čini se... zainteresirani", reče Olivia odmahnuvši rukom da odnesu
netaknuti tanjur ispred nje. Služavka je to učinila i donijela joj kavu koju je jedva dočekala.

"Smijem li pitati tko su oni?"

"Ah", odgovori Olivia prpošno, "Angus MacGeorge - on posjeduje polovinu Škotske i jako je
zabavan - i Richard Ingatestone, čiji je otac na visokom položaju u mornarici. I... "

"Dakle, Olivia", prekine je lady Vare, "možda bi bilo lijepo da dovedeš jednoga od tih mladih ljudi
ovamo na čaj da ih upoznam."

"Pozvat ću ih, bako, ali sada su svi veoma zaposleni i dali su obećanja tjednima unaprijed."
Podignula je u zrak svoju pozivnicu

i rekla: "Sljedeći mjesec je u Wharton Parku ples za Penelope Crawford. Ponudili su mi sobu, tako
da mogu prespavati kod njih."

"Ja sam ladanjske plesove uvijek smatrala dosadnima. Jesi Ii sigurna da je vrijedno truda, Olivia,
draga? Naposljetku, Penelope Crawford za tu priliku samo posuđuje kuću svojega ujaka", prokomentira
lady Vare. "Njezina obitelj nema ni novčića u džepu. Charles, njezin otac, poginuo je u rovu tijekom
Velikoga rata. Sumnjam da će mnogo ljudi doći na taj ples."

Olivia je polako pila kavu. "Zapravo, bako, bila sam s majkom i ocem u Wharton Parku odmah
poslije Božića. Prilično mi se svidjelo tamo. Mogu li zbog toga potvrdno odgovoriti na poziv?"

"Tako dugo dok se to ne kosi s tvojim obvezama u Londonu i kad mi pokažeš popis gostiju koji želim
proučiti, onda možeš, da, možeš ići." Lady Vare ustane od stola, uzme svoj štap za hodanje koji je
prislonila na rub, a onda upita: "Jesi li slobodna za ručak?""Ne, imam dogovor u hotelu Berkley, a poslije
moram otići po haljinu koju sam dala na popravak nakon što sam je malo razderala prošlog tjedna.
Krojačica je rekla da se nada da će je završiti do danas poslijepodne, a ja bih je večeras voljela
odjenuti."

Baka je kimnula glavom, sad već potpuno smirena. "Onda se vidimo sutra ujutro na doručku", reče
ona izlazeći iz sobe. "I, molim te, budi točna."

"Hoću, bako, naravno!" vikne Olivia za njom. S olakšanjem je podignula ruke do sljepoočnica i
počela ih masirati nastojeći ublažiti glavobolju.

Isprva je smatrala da nije dobro što uz nju neće biti majka, koja bi joj pomogla što bolje odraditi
sezonu društvenih događaja. Međutim, pokazalo se da je pravi blagoslov to što je baka prestara i previše
umorna da bi izlazila s njom kao pratilja. To je značilo da ima potpunu slobodu raditi što želi i s kim želi.
Iako bi baka društvo s kojim se družila smatrala neprikladnim, Olivia se zabavljala kao nikad u životu.

Venetia ju je uzela pod svoje okrilje. Postale su bliske prijateljice, a Venetia ju je upoznala i s nekim
zanimljivim elementima te sezone. Unatoč reputaciji da su "brzi", djevojke i mladići koje je upoznala bili
su pristojni, inteligentni i politički osviješteni. Poput nje, većina ih je uživala u društvenoj sezoni jer su
ionako to morali. Međutim, umjesto da sjede na ručkovima i kasnim večerama, raspravljajući o bojama
haljina koje će odjenuti za sutrašnji ples, djevojke su često naglas razmišljale o tome što žele od života. U
to nisu nužno ubrajale brak i djecu, nego možda odlazak na sveučilište ili ako dođe do rata, možda kakvu
aktivnu ulogu u njemu.

Oliviji je najdraže mjesto u Londonu bila Venetijina kuća na trgu Chester. Uvijek je bila prepuna
neobičnih ljudi, pripadnika boemskih krugova inteligencije, kojima su pripadali i Venetijini roditelji.

Ferdinand Burroughs, Venetijin otac, bio je poznati avangardni slikar, u kojega se Venetijina majka
Christina, lady po rođenju i iz jedne od najbogatijih obitelji u zemlji, zaljubila, a zatim i udala protiv
želje svojih roditelja. Christina Burroughs bila je onakva kakva je Olivia željela da bude njezina majka:
imala je kosu crnu kao ugljen, dugu do struka - iako je Olivia bila uvjerena da joj je kosa obojena -
izrazito je šminkala oči i pušila cigarete na cigaršpicu od žada.

Venetia je ispričala Oliviji o majci koja nakon što je roditeljima rekla da se namjerava udati za

siromašna mlada umjetnika, nije naišla na razumijevanje jer oni za to nisu htjeli ni čuti. Zato je Christina
pobjegla u London, gdje je s Ferdinandom godinama živjela u siromaštvu, sve dok se Ferdinandove slike
nisu počele dobro prodavati. Christina je kuću u Londonu naslijedila od pratetke, jedine u obitelji koja je
suosjećalas njom. Tako je naposljetku mladi par ipak imao krov nad glavom. Međutim, nije bilo novca za
urediti i namjestiti kuću. Zato su zavjese smrdjele po plijesni, namještaj su nabavili iz staretinarnica, a
kako nije bilo posluge, kuća je žudjela za dobrim čišćenjem i kantom punom dezinfekcijskog sredstva.

"Tata je sad strašno bogat, znaš. Slike mu se prodaju za stotine funti i mogli bi si priuštiti što god
žele", rekla joj je Venetia. "Ali kuća im se dopada takva kakva jest. A i meni", doda ona kao da se
ispričava.

Venetia je ušla u društvo i odrađivala je sezonu samo kako bi uzrujala majčinu stranu obitelji, koja je
bila zaprepaštena što kći običnog slikara može biti predstavljena na dvoru.

"Ali kako sam ja bila predstavljena, sada ne mogu učiniti ništa da me zaustave", hihotala se Christina
jednoga dana nad čašom martinija dok je čavrljala s djevojkama prije nego što su otišle na ples. "Moja
sestra Letty je užasnuta - naravno, a njezina kći, ona grozna Deborah, također ulazi u društvo sljedeće
sezone. Nikad neću zaboraviti izraz Lettyna lica kad me je ugledala na svečanom balu kraljice Charlotte.
Pomislila sam da će se onesvijestiti od užasa." Christina se smijala i s ljubavlju raskuštrala Venetijinu
kosu. "I, naravno, da stvar bude gora, moja je kći prelijepa, dok njezina ima nečist ten, predebela je i
jednostavno glupa."

Olivia je često mislila da je Venetia više majka Christini nego ova njoj. Možda zbog toga što potječe
iz tako ekscentrične sredine, Venetia je bila prisiljena razviti određeni stupanj mudrosti i praktičnosti
kakav se ne očekuje od djevojke njezinih godina. Bila je zanimljiva mješavina boemstva i zdravog
razuma i Olivia ju je obožavala.

Venetia bi onako usput spominjala imena slavnih osoba kao što je Virginia Woolf, koja je - u pratnji
Vita Sackville-Westa, svojega ljubavnika - često znala navratiti na čaj dok je Venetia bila dijete. Glamur
te skupine umjetnika iz Bloomsburyja i povezanost obitelji Burroughs s njima fascinirali su Oliviju. Iako
se taj krug sad uglavnom raspao, radikalne ideje još su imale uporište u njihovoj kući i Venetia je
strastveno zastupala stavove pokreta za ravnopravnost žena i njihovu borbu. Već je bila odlučila da ako
se ikad uda, neće uzeti suprugovo prezime.

Za Oliviju je sezona dosad obuhvaćala ono najbolje od obaju svjetova: mnoštvo zabave i, još k
tome, s novim prijateljima koji su imali stavove slične njezinima. Olivijin radoznali um bio je stimuliran
i otvoren i, ironično, sad se užasavala toga što će sezona uskoro završiti, a onda će morati donijeti neku
odluku o svojoj budućnosti.

Povratak u roditeljsku kuću u Surreyju i čekanje da je prikladan suprug izabere kao daje knjiga na
polici, to jednostavno nije bila opcija. Kad napuni dvadeset jednu godinu, počet će primati manji prihod,
ali prije toga još će dvije i pol godine biti financijski ovisna o roditeljima.

Osim ako ne pronađe neki posao...

Olivia ustane od stola u blagovaonici i krene na kat u svoje sobe. Morala se odjenuti jer je išla k
Venetiji koja ju je pozvala u svoju kuću na ručak.

Ferdinand Burroughs, Venetijin otac, vratio se jučer iz Njemačke, gdje je radio neke skice o rastućoj
moći Trećeg Reicha za seriju slika koju je želio dovršiti. Kako je o Ferdinandu samo slušala od njegove
kćeri koja ga je obožavala, Olivia je jedva čekala da ga upozna. I možda iz prve ruke čuje o prijetnji koju
su predstavljali nacisti. Pričvrstila je šešir ukosnicom, navukla rukavice, uzela torbicu i uputila se prema

trgu Chester.

Kad ju je Venetia pozdravila, lice joj je bilo blijedo, a čelo nabrano od tjeskobe.

"Što je?" upita Olivia dok je išla za njom kroz hodnik u kuhinju, gdje je obitelj ljeti primala goste
zbog toga što se iz kuhinje izlazilo na lijep, zidom okružen vrt sa stražnje strane kuće.

"Džin?" upita Venetia.

Olivia pogleda na svoj sat; bilo je tek dvanaest i trideset. Odmahnula je glavom. "Ne za mene, draga,
hvala ti. Ne mogu nakon sinoćnje večere."

"Ni ja ne bih inače, ali tata se jučer vratio i strašno je potresen." Venetia natoči džin sebi, nimalo ne
škrtareći, a onda otpije velik gutljaj. "Uglavnom je razgovarao s Mup, ali po onome što sam čula, u
Njemačkoj se događaju stravične stvari o kojima ne izvještavaju nijedne ovdašnje novine. I to su
zvjerstva, prava zvjerstva!" Venetijine oči napune se suzama. "Tata je zapravo svojim očima vidio kako
je skupina mladih nacista zapalila sinagogu u predgrađu Munchena. O, Olivia, čini se da Herr Hitler želi
izbrisati Židove s lica Zemlje!"

"To ne može biti istina!" Olivia priđe Venetiji i zagrli je.

"Istina je, jest!" jecala je Venetia na njezinu ramenu. "Mama je sad gore na katu s tatom. On izgleda...
slomljeno. Bio je u strašnoj, velikoj opasnosti. A mi to nismo znale!"

"No, draga, sad je barem kod kuće na sigurnom."

"Hvala nebesima", složi se Venetia i obriše oči. "Stvari koje je vidio... rekao je da ih

nikada ne bi mogao naslikati. Sve je prepuno nasilja i mržnje. Jesi li znala da je protuzakonito da
Arijevac vodi ljubav sa Židovkom, a kamoli da se vjenča s njom?! U proteklih osamnaest mjeseci
spaljeno je na tisuće sinagoga. Židovi ne smiju posjedovati radio, a djeca im ne smiju ići u škole u
kojima su djeca Arijevaca."

Olivia je slušala i od šoka ništa nije govorila. Naposljetku je ipak rekla: "Ali zašto svijet ne zna za
to?"

Venetia odmahne glavom. "Nemam pojma, a ne zna ni tata. Rekao je da će učiniti sve što može da
proširi vijesti medu svojim utjecajnim prijateljima političarima." Čvrsto je uhvatila Olivijinu ruku. "Ah,
draga, znam da se trudimo zaboraviti, ali ovo je stvarno i događa se. Najstrašnije je što nitko ne zna kako
će sve to završiti."

15.





Harry Crawford se probudio, neizmjerno zahvalan što je kod kuće. Za razliku od mnogih svojih
kolega koji nisu imali pojma kakva ih sudbina čeka sljedećih mjeseci, on je barem u to bio siguran.
Trebao je preuzeti uvježbavanje skupine lokalnih regruta koji će se pridružiti 5. kraljevskom norfolkškom
bataljunu. To je značilo da će, makar tijekom nekoliko tjedana, u svojem domu moći uživati u čarima ljeta
i vlastitoj postelji.

Kolege časnici su ga zadirkivali da mu je sjekira pala u med jer neki od njih raspoređeni su na
lokacije s nezdravim podnebljem - mnogi su ga pitali je li njegov otac šapnuo pravu riječ nekome na uho,
ali Harry je sumnjao u to. Njemačka je prijetila da će svakoga trenutka ući u Čehoslovačku i njegov otac
se sigurno nije zamarao pitanjima o ugodnu životu svojega sina.

Harry podigne prozor, nagne se van i udahne svjež zrak i sladak miris jasmina koji je njegova majka
gusto zasadila duž terase. Uživao je u rijetkom mirnom trenutku. Više bi volio da njegova sestrična
Penelope nema ples baš prvoga dana njegova povratka kući

- jer će i on morati izvršiti dužnost i pozivati djevojke konjskoga lica na plesni podij

- ali bilo je dobro vidjeti kako je stara kuća opet oživjela. Znao je koliko taj događaj znači njegovoj
majci.

Kad je Harry sišao u prizemlje, u kući je sve vrvjelo od užurbanosti. Iz sela su doveli dodatno
osoblje koje će pomoći oko priprema. Nosili su namještaj kroz predvorje, dodatne stolice i stolove
unosili su u plesnu dvoranu gdje će se na večeri naći stotinu pedeset gostiju.

Poslije jela goste će odvesti u salon ili na terasu ako noć bude topla, dok će stolove i stolice maknuti
iz dvorane i postaviti podij za glazbenike te će ples moći započeti.

Harry se probio kroz gužvu i kaos te se uputio prema plesnoj dvorani, zadovoljan što se činilo da će,
kao odgovor na majčine molitve, nepredvidljivo englesko vrijeme ostati postojano do kraja dana. Jack i
njegov sin Bill pojavili su se na terasi gurajući tačke do vrha napunjene šarenim cvijećem.

"Dečki, treba li vam pomoć?" ponudi se on.

"Hvala, gospodine Harry, ali možemo sami. Znam da ste se tek jučer vratili kući - samo se vi
odmarajte, mladi gospodine", reče Jack i skine kapu na pozdrav.

Harry ga je ignorirao i počeo istovarivati cvijeće na terasu. "Čujem, Bille, da si se prijavio u 5.
norfolkški bataljun?" nastavi on.

"Da, gospodine Harry, jesam."

"Pa, čini se da ćemo se mnogo bolje upoznati. Dali su mi zadatak da vas sve dobro uvježbam.
Vidimo se u ponedjeljak na terenu za vježbu u Derehamu. Lijepo je znati da ću vidjeti neko poznato lice, a
ti me možeš predstaviti ostalim momcima."

Bill mu se široko nasmiješio. "I nama će biti drago što imamo vas, gospodine."

Jack okrene tačke u drugom smjeru. "Bille, idi i reci grofici da je cvijeće ovdje, a ja idem donijeti

ostatak. Ona će sigurno htjeti razmisliti gdje će aranžmani najbolje izgledati. Znaš kako je grofica
zahtjevna kad se radi o njezinu cvijeću." Jack namigne Harryju. "Hvala vam na pomoći, gospodine.
Vidimo se poslije, siguran sam."

Olivia i Venetia krenule su iz Londona u deset sati ujutro. Venetia je od roditelja posudila ford, a
Oliviju uvjerila da ne brine jer je dobra vozačica. Pokazalo se pak da to nije točno. Olivia je provela pet
sati strahujući za svoj život dok je Venetia vrludala s jedne strane ceste na drugu, zastajala, prebacivala u
pogrešnu brzinu i bezbroj puta jedva izbjegla fatalan sudar s drugim vozilom.

Olivijina sposobnost čitanja cestovne karte jedva da je bila išta bolja od Venetijine vožnje. Bezbroj
su puta pogrešno skrenule, što je bilo još opasnije zbog toga što je Venetia loše manevrirala autom. I
umjesto da putuju četiri i pol sata kako su očekivale, bile su još sat vremena daleko od Wharton Parka i
znale su da neće stići na vrijeme za popodnevni čaj.

Barem je krajolik oko njih postao ljepši, a Olivia je bila prilično sigurna da su sad na pravoj cesti.

"Jesi li sigurna da nećemo sletjeti s ruba ovog otoka ravno u Sjeverno more?" pitala je Venetia. "Ne
mogu shvatiti da ovo naše putovanje ovako dugo traje i apsolutno sam izgladnjela. Tata uvijek govori da
je alergičan na svježi zrak. Mislim da nije izašao iz grada otkad sam se rodila. Mislim da i ja idem
njegovim stopama", doda ona razdražljivo.

Olivia podigne obrve i zanemari taj komentar. Venetia je bila mrzovoljna, ali Olivia je bila sigurna
da će njezina prijateljica jednom kad ugleda Wharton Park osjetiti da je putovanje vrijedilo truda.

Sat i pol kasnije skrenule su na dugački kolni prilaz koji je vodio do Wharton Parka. Sunce je već
bilo nisko na nebu i bacalo nježne sjene preko parka.

Venetia je na sjedalu do nje još gunđala o svojem praznom trbuhu, ukočenim leđima, bolnim
stopalima zbog dugotrajnog mijenjanja brzina. Olivia je spustila prozor i udahnula miris tople i mirne
večeri.

"Eno kuće", reče ona kad su je ugledale izdaleka. "Zar ne misliš da je jednostavno predivna?" upita
ona sanjivo.

Venetiji više nije bilo stalo ni do kakvih ljubaznih riječi, zato je samo sumorno rekla: "Jesu li ovamo
doprle žarulje na struju?"

"Venetia, ne budi duhovita, naravno da imaju struju! Osim toga, danas je dvadeset prvi lipnja, najduži
je dan u godini. Sumnjam da će nam trebati svjetlo, čak i da nemaju žarulje", odgovori Olivia. "No,
svejedno", reče ona kad je Venetia tako naglo zakočila da je auto poskočio pred kućom, "ako želiš vikend
provesti dureći se, samo naprijed. Ja mislim da je ovdje božanstveno. I odlučila sam uživati, čak ako ti to
ne želiš."

U tom trenutku otvorila su se ulazna vrata i izašao je mladić kojega se blijedo sjećala. Trkom je sišao
stubama prema njima.

"Zdravo, gospođice Drew-Norris", reče mladić dok je ona izlazila iz auta i zaglađivala izgužvanu
haljinu. "Dobro vas je opet vidjeti u Wharton Parku."

Olivia je prepoznala Billa, vrtlareva sina, kojega je u siječnju nakratko upoznala u stakleniku.

"Kako ide s cvijećem?" upita ona smiješeći mu se. "Moja plumeria izgleda jako lijepo na prozoru u
Londonu."

"Cvijeće dobro napreduje, gospođice Drewf-Norris. Hvala na pitanju."

"Jedva čekam da vidim vrtove", reče Olivia bez daha. "Harry je rekao da su na vrhuncu ljeta
veličanstveni."

"Zaista jesu, a vi ste odabrali pravi trenutak da ih pogledate; sve je još svježe i u pupovima. Do
sredine srpnja vrtovi će već izgledati pomalo umorno i sprženo. Gospođice Drew-Norris, imate li kakvu
prtljagu koju vam mogu odnijeti u kuću? Kad to učinim, možete mi dati ključeve auta pa ću ga odvesti i
parkirati umjesto vas."

"To je, zapravo, moj auto." Venetia se pojavila sa strane i njihala ključeve pred Billom. Zavodljivo
mu se smješkala. "Pazit ćeš na njega, zar ne?"

"Naravno da hoću, gospođice", reče Bill, otvori prtljažnik i izvadi dva mala kovčega.

Dok ih je nosio uza stube te u kuću, Venetia reče: "No, to je ono što ja nazivam lijepim prizorom.
Božanstven je. Tko je on?"

"Hoćeš li se, molim te, pristojno ponašati?" prekori je Olivia, ali smiješila se. "To je vrtlarev sin.
Previše si čitala Ljubavnika Lady Chatterley. A sada dođi jer umirem za šalicom čaja."

U sedam sati Adrienne je stajala na terasi s čašom šampanjca u ruci. Noć je bila savršena, baš kako
se i nadala. Upravo se u noćima poput ove Wharton Park mogao ravnopravno nositi s ljepotom njezina
djevojačkog doma u Provansi. Mekoća engleske večeri na ladanju, kad se zemlja i nebo pretapaju jedno u
drugo, miris svježe pokošene trave pomiješa se s mirisom ruža, sve to imalo je svoj posebni čar.

U kući je sve bilo spremno. Plesna dvorana iza nje izgledala je savršeno, petnaest stolova prekriveno
bijelim stolnjacima, starinskim kristalnim čašama, a u sredini svakoga stajala je vaza sa svježim
cvjetovima iz staklenika.

Adrienne je voljela takve trenutke. Sve je bilo gotovo, a ipak ništa još nije počelo. Bila je puna
optimizma da će sve biti na razini njezinih očekivanja.

"Majko, izgledaš zanosno." Harry je stajao iza nje i gledao je. Bila je izuzetno lijepa u večernjoj
haljini.

"Merci, mon cheri. Dopustila sam sebi samo nekoliko sekundi uživanja u savršenoj večeri."

Harry zapali cigaretu i zagleda se u veličanstvene vrtove. "Sve je veoma tiho, mirno... zatišje pred
oluju", nasmiješi se on.

Adrienne se okrene prema njemu i nježno mu položi ruku na rame. "Jedva da sam te vidjela otkad si
došao kući. Kako si, dušo?"

Harry kimne glavom. "Dobro sam, majko."

"I sretan si?" upita ona iako je znala odgovor.

"Ja sam... Prihvaćam da sam samo jedan kotačić u stroju i da ne kontroliram univerzum. Što bude, bit
će", uzdahne on, "i čovjek s tim jednostavno mora živjeti."

"Moj Harry", uzdahne Adrienne. "Kad bi svijet barem bio drukčiji, ali to je nemoguće. Mon dieu!"
Adrienne prinese ruku ustima. "Postala sam plačljiva i moram prestati ove sekunde. Veoma sam sretna što
si ovdje i uživat ćemo u trenucima provedenim zajedno."

"Nemaj straha!" On joj se nasmiješi svisoka jer je bio viši od nje. Razmišljao je koliko je mnogo
voli.

"Nažalost, tvoj bratić Hugo nije mogao večeras doći. I on je na vojnoj vježbi s pukovnijom u Walesu.

Zato, umjesto da tvoj otac pozove jadnu Penelopu na prvi ples, to ćeš morati učiniti ti, Harry. Bila sam
prije nekoliko minuta kod nje u sobi da je vidimu večernjoj haljini." Adrienne elegantno slegne
ramenima. "Iako je od blata teško napraviti pitu, moj odabir haljine i Elsiena frizura učinili su je
prihvatljivo lijepom."

"Onda si, majko, zaista izvela čudo", odgovori on misleći na svoju nelijepu, nisku i zdepastu
sestričnu.

"Možda će kasno procvjetati." Adrienne ga uhvati za ruku i stisne je. "Moram ići, cheri, i naći
tvojega oca. Kad sam ga posljednji put vidjela, bio je na katu i premišljao se koju će košulju odjenuti. On
jedva može vjerovati koliko je sretan što su sve te debitantice došle u njegovu kuću. Jako je uzbuđen."
Adrienne podigne jednu obrvu. "Pustit ćemo ga da uživa u svojoj maloj igrici, nest cepas?"

Harry ju je gledao kako ide preko terase. Večeras kao da je zračila od sreće u svilenoj haljini boje
šafrana, koja je naglašavala njezinu savršenu krhku građu. Tamnu kosu skupila je u šinjon, a velike
dijamantne naušnice visjele su joj na ušima i isticale labuđi vrat. Harry se prisjeti njihova razgovora i
zapita nije li u životu zapreka imati tako lijepu majku. Bilo je teško zamisliti djevojku koja bi joj bila
ravna. Ponekad je znao razmišljati je li to razlog zbog kojeg on nema nikakva interesa za žene. Onaj
čarobni osjećaj koji bi drugi muškarci opisali kao ljubav ili koji bi neki njegovi kolege časnici grublje
opisali kao tjelesnu potrebu njemu se još nije dogodio.

Začuo je na šljunku pred kućom blag zvuk automobilskih guma, a to je značilo da su pristigli prvi
gosti. Njegov trenutak kontemplacije je završio i Harry se vratio u kuću izvršiti svoju dužnost.

16.





"Oho, Olivia! Večeras izgledaš čarobno!" Venetia je ušla u Olivijinu sobu vidjeti je li spremna sići u
prizemlje. "Hej, pa ti zaista blistaš! Je li to nova haljina? Ružičasta boja dobro ti pristaje. A apsolutno
obožavam te ružine pupoljke koje si stavila u kosu. Tko ti je u tome pomogao?"

"Elsie, sobarica. Zaista je veoma draga. I, k tome, jako dobra frizerka. Hoćeš da i tebe počešlja?"

Venetia zabaci svoju crnu grivu preko ramena i odmahne glavom. "Ne brini se, draga, jer izgled
lijepe princeze jednostavno nije za mene. Kako ti se sviđa moja. haljina?" upita ona.

Venetia je opet namjeravala prezreti konvencije i odjenula je usku zlatnu haljinu koja joj je isticala
bujan dekolte. Izgledala je zamamno ali prilično neprikladno za okružje jedne engleske ladanjske kuće.

"Oduzima dah", reče Olivia. "Tako je tipična za... tebe."

"Našla sam je u majčinu ormaru. Namjeravam je nositi do kraja ove sezone." Venetia se zahihoće.
"Ti me poznaješ, draga, uvijek se spotičem na metre tkanine i tila dok plešem ili gazim prste jadnom
partneru." Pokazala je rukom vrata. "Hoćemo li?"

"Itekako!" Olivia se nasmiješi.

Dvije djevojke uhvate se pod ruku i veselo krenu iz sobe te niz veliko stubište koje je vodilo ravno u
glavno predvorje u kojemu je sve zujalo od mnogih glasova.

Venetia je pogledom pretraživala gomilu ljudi ispod sebe. "Vidi! U Londonu je ova večer sigurno
strašno dosadna. Svi su ovdje."

Adrienne ih primijeti i lagano, kao da klizi, pođe prema njima. "Olivia, ah, ma cherie, izgledaš
doista prekrasno! Svakako ćeš biti la belle de la soiree?"

"Hvala vam, Adrienne." Porumenjela je od nelagode. Dok je Venetia stajala uz nju, Olivia ju je brzo
predstavila: "Ovo je moja prijateljica Venetia Burroughs."

Adrienne obuhvati pogledom usku pripijenu haljinu boje zlata i Venetijinu kosu koja joj je slobodno
padala niz ramena. Široko se nasmiješila. "A ti, i ti si ljepotica. Divim se ljudima koji žele šokirati, a to
je ono što ti želiš, n'est ce pas?" Poljubila je Venetiju u oba obraza. "Bienvenu, cherie, i uživaj večeras."

"Ah!" promrmlja Venetia dok su se probijale prema terasi gdje su se svi okupili natoplom večernjem
zraku. "Pročitala me je u mahu, zar ne? I kao što bi ona rekla: Elle est formidable!"

"Ima nepogrešivu intuiciju za ljude", reče Olivia uzimajući dvije čaše pjenušca s pladnja koji je
nosio sluga u prolazu. "Osobno mislim da je krajnje draga i jako lijepa."

"Doista jest, to je istina", složi se Venetia, a u tom trenutku prišao joj je mladić u crvenom prsluku i
obujmio je rukama. "Teddy, zar si se odlijepio od bara u Ritzu i došao ovamo? Oduševljena sam!"

"Moja draga Venetijo", odgovori mladić dok su mu ruke slobodno klizile po njezinu tijelu, "smijem li
reći da u toj haljini izgledaš apsolutno zamamno? Zdravo, Olivia", okrene se i prema njoj, "i ti izgledaš
vrhunski."

"Hvala", kimne Olivia. Teddy se okrenuo i počeo razgovarati s Venetijom želeći kriomice baciti

pokoji pogled u njezin dekolte.

Olivia ode na drugu stranu terase, stane uz balustradu i zagleda se u park. Baš kako joj je Harry
rekao, vrtovi su sada na početku ljeta veličanstveni.

"Gospođice Drew-Norris! Olivia! To si ti, zar ne?" Poznat glas pokraj nje natjerao ju je da se
okrene. "Smijem li reći da izgledaš kao san?"

"Zdravo, Harry." Olivia je osjećala kako joj se obrazi rumene. Iako je bila uvjerena da je u mislima
točno upamtila njegovu sliku koju je sa sobom nosila svih tih mjeseci, on je uživo bio mnogo zgodniji.

"Dakle, kakva je društvena sezona?"

"Zapravo, mnogo je zabavnije nego što sam mislila da će biti. Upoznala sam neke nove izvrsne
prijatelje."

"O, dobro. A jesi li se sad već privikla na život u Engleskoj?" zanimao se on. "Svakako izgledaš
sretnije nego posljednji put kad sam te vidio."

"Da", odgovori ona, "mislim da jesam. A u večerima kao što je ova", pokazala je rukom na park pred
sobom, "teško je poreći ovakve čari."

"Slažem se", kimne Harry. "Znaš li otprilike što ćeš sa sobom kad sezona završi?"

"Ne. Ne znam još. Ali, nemojmo večeras razmišljati o tome. Želim uživati u tome što sam opet ovdje
u Wharton Parku i u ovoj jednostavno božanstvenoj večeri. Kako si ti, Harry?"

"Zasad znam da ću cijelo ljeto provesti kod kuće i namjeravam dobro iskoristiti to vrijeme."
Nasmiješio joj se. "Tako te je dobro opet vidjeti, Olivia, zaista jest.""Olivia, draga, kako si?"

Pokraj njih pojavio se muškarac kojega Harry nije poznavao. Shvatio je to kao znak da se povuče.
"Ispričaj me, Olivia, ali moram izvršiti svoju dužnost i pozdraviti sve goste. Vidim da su ovdje neke
mlade dame, uključujući i moju sestričnu, koje su se prilijepile uza zid i osamljene su." Harry pokaže
debeljuškastu djevojku koja je malo dalje stajala sama na terasi. "Nema sumnje da ćemo se vidjeti
poslije."

Polako je odšetao spasiti Penelope od osamljenosti, ali prije nego što je stigao do nje, jedan poznati
lik lagano ga je udario po ramenu.

"Harry! Dragi momče! Kako si?"

"Sebastiane!" Harry se veselo rukovao s prijateljem. "Dugo se nismo vidjeli. Od četvrtog lipnja u
Etonu prije nekoliko godina, zar ne?"

"Mislim da imaš pravo!" Sebastian skine s nosa naočale s debelim, okruglim staklima i obriše ih.
"Pretpostavljao sam da bi i ti večeras mogao biti ovdje. Kako ide? Je li Sandhurst bio užasan kao što si i
mislio da će biti?"

"Još gori!" šalio se Harry uživajući u činjenici da je Sebastian bio jedan od rijetkih kojemu je to
mogao reći. Upoznali su se u Etonu, a knjigama sklon, astmatičan i kronično kratkovidan Sebastian nije se
odvajao od glazbeno nadarena i bolno sramežljiva mladog Harryja. Obojica su trpjela maltretiranje
starijih učenika i makar su imala malo toga zajedničkog, povezalo ih je to što su bili autsajderi. "S tim je
gotovo, hvala nebesima. Sad nas samo čeka rat i jedino se mogu nadati da će mi granata raznijeti nogu",
doda Harry mrko.

"Pa, takva me sudbina ipak poštedila." Sebastian je vratio naočale na nos. "Nitko pri zdravoj pameti

ne bi mene postavio za glavnog u nekoj pucaljki! Ne bih vidio ni u kojem je smjeru prokleta stvar
okrenuta!"

"Stari moj, ne bih te želio imati u svojem bataljunu, ali nisam siguran ni da bih želio samoga sebe,
ako ćemo iskreno", nasmiješi se Harry, uzme dvije čaše pjenušca s pladnja i pruži jednu Sebastianu.
"Dakle, čime se baviš ovih dana?"

"Radim za oca u njegovoj trgovačkoj tvrtki. Učim sve ispočetka u londonskom uredu i spremam se
krenuti u Bangkok gdje ću voditi glavni ured. Tata jedva čeka da se nakon dvadeset godina u inozemstvu
vrati kući. Makar se došao suočiti s neizvjesnošću koja nam svakodnevno kuca na vrata."

"Slažem se", promrmlja. Harry smrknuto.

"Jedini moj kontakt s ratnim zbivanjima, ako ih bude ondje, bit će organizacijaprijevoza vojnika i
namirnica na Daleki istok nekim od naših brodova. Zapravo, prilično se radujem odlasku - kažu da su
djevojke u Siamu nešto posebno!"

"Zvuči kao da odlaziš u savršenom trenutku", sa zavišću prokomentira Harry. "Mičeš se iz ove
proklete gužve u kojoj se našla Europa. Ne vidim kako bi se to moglo proširiti tamo kamo ti odlaziš."

"Ne, ali nikad se ne zna, zar ne?" odgovori Sebastian. "Gotovo da se osjećam krivim jer ne mogu
opipljivo pomoći svojoj zemlji, ali možda je to mala kompenzacija za to što nisam dobio takva dva lijepa
oka kao što su tvoja i zdrava pluća."

Harry mu nakratko dotakne rame, primijetivši da je Penelope još uvijek sama. "Moram ići, prijatelju,
napiši mi nekoliko redaka i pošalji adresu."

"Hoću. Jako te je dobro vidjeti, Harry", reče Sebastian srdačno. "Pokušaj ostati živ dođe li do
najgoreg. A ja ću ti naći neku od tih slavnih Sijamki!"

Za večerom Olivia je uživala u društvu veselih ljudi za svojim stolom, koji su uglavnom bili
poznanici iz Londona. Slijeva joj je sjedio Angus, mladić iz Škotske, koji kao da se zanimao za nju, a
zdesna je bio Archie, vikont lijepih manira. Za njega su njezini londonski prijatelji govorili da "igra za
drugu stranu". Olivia nije bila dovoljno iskusna da zaključi je li to istina.

Poslije večere svi su izašli dok su se iz prostorije iznosili stolovi. Olivia je stajala na terasi s
Archiejem i iako to nije često činila, pušila je s njim i pravila mu društvo.

Archie je gledao park okupan noćnim sjajem i uzdahnuo: "Jedva podnosim ovu ljepotu. Kao što
Blake lijepo piše, čovjek zna da to odlazi čim je stiglo."

Glazbenici su počeli svirati i ljudi su se polako počeli vraćati u plesnu dvoranu.

"Nadam se da se nećeš ljutiti ako te ne zamolim za ples. Imam dvije bezvezne lijeve noge i ne želim
te osakatiti, Olivia", prizna Archie. "Molim te, slobodno nađi nekog drugog pratitelja."

"Savršeno mi odgovara ovdje stajati, zaista."

"Pa, to neće potrajati dugo. Već vidim kako nam se približava jedan tvoj udvarač."

I, doista, Harry je dolazio preko terase. Zaustavio se pred njima kao da mu je odjedanput nelagodno.
"Nadam se da vam ne smetam?"

"Nimalo", reče Olivia možda s mrvicu previše oduševljenja. "Molim te, dođi i upoznaj Archieja.
Archie, ovo je Harry Crawford, domaćinov sin."

Dvojica mladića neko su se vrijeme gledala prije nego što je Harry ispružio ruku prema

Archieju. "Archie, drago mi je što smo se upoznali."

"I meni, Harry." Archie se odjedanput nasmiješi, prvi put te večeri.

Naposljetku, Olivia prekine tišinu koja je zavladala. "Archie i ja smo se dobro zabavljali tijekom
večere. Raspravljali smo o velikim pjesnicima. A, naravno, Archie je i sam pjesnik."

"Pišeš poeziju?" upita Harry.

"Da. Naravno, samo za sebe. Ne bih nijednoj jadnoj duši poželio da je mora čitati. Bojim se da je
prilično tugaljiva."

"Zvuči kao nešto za mene", Harry razvuče usne u osmijeh. "Obožavam Ruperta Brookea."

Archievo lice se razvedri. "Kakva slučajnost! I ja. Nasmrt sam dojadio sirotoj Oliviji govoreći o
njemu za vrijeme večere." Archie zaklopi oči i počne recitirati;

"Onaj dan koji sam volio, nježno, sklapam ti oči,

Zaglađujem ti tiho čelo i dotičem mršave mrtve ruke.

Sivi veo polusvjetla tamni; boje umiru.

Nosim te, lagani teret, do obala mrtvačkog pokrova..."

Harry je nastavio:

" Gdje tvoj te čeka brod, ovjenčan vijencima satkanima od morske pjene i sivih vodenih algi."

Osmjehnuli su se jedan drugome, priznajući zadovoljstvo što dijele strast za poezijom.

"Jednoga dana namjeravam otići na Syros posjetiti njegov grob", reče Archie.

"Ja sam imao sreće jer sam posjetio stari župni dvor u Grantchesteru. Bilo je predivno vidjeti tu kuću
u kojoj je Brooke proveo djetinjstvo", odgovori Harry.

Olivia ih je slušala dok su živahno razgovarali i osjećala se suvišnom. Srećom, prišla im je Venetia.
Oliviji se učinilo da je malo umorna.

"Zdravo, dušo", reče ona gledajući Harryja od glave do pete s nekom iskrom u oku. "Tko je ovo?"

Harry je još bio zanesen razgovorom s Arhciejem, pa Olivia šapne: "Harry, dečko o kojem sam ti
pričala."

Venetia odobravajući kimne glavom. "Pa, on je... kao iz sna! A ako ga ti ne želiš",zahihotala se, "onda
ću ga ja uzeti. Harry..." prekinula ih je u razgovoru, "ja sam Venetia Burroughs, Olivijina bliska
prijateljica, i puno sam čula o tebi." Primaknula se i poljubila ga u oba obraza. "Osjećam se kao da te već
poznajem."

Od nelagode Olivia je poželjela smjesta umrijeti.

Harry je izgledao pomalo zatečen zbog tog srdačnog pozdrava, ali brzo se pribrao i rekao: "Venetia,
zadovoljstvo mi te upoznati."

"I meni, Harry. Očekujem poslije jedan ples. A kad već razgovaramo o tome, glasam za to da se svi
pokupimo unutra. Ovdje vani postaje prilično svježe."

"Dobra ideja." Harry se ljubazno nasmiješi Oliviji. "Došao sam te, zapravo, zamoliti za ples. Mogu
li si priuštiti to zadovoljstvo?" Ispružio je ruku prema Oliviji, koja ju je prihvatila i zarumenjela se od
zadovoljstva.

On pogleda Archieja. "Moramo se još koji put naći i razgovarati."

"Možda, prije nego što odem."

"Nadam se tome", odgovori Harry.

Zatim se, s Olivijinom rukom ispod svoje, okrenuo i pošao u plesnu dvoranu.

Dok su Harry i Olivia plesali nekoliko plesova, ona je razmišljala o tome koliko je puta dok je bila u
Londonu sanjala o tome da je on ovako drži u naručju. I eto je sada u Wharton Parku, na mjestu koje joj se
u cijeloj Engleskoj najviše sviđa, i prekrasna je ljetna noć.

Poslije ju je Harry izveo da udahnu svježeg zraka.

"Pa", reče on paleći cigaretu, "mislim da se može reći da je ova večer zaista uspjela, zar ne?"

Olivia se zagledala u zvijezde na vedrom noćnom nebu. "Savršena je", promrmlja ona zadovoljno.

"Moja majka dugo već nije izgledala ovako sretna", doda Harry. "Slušaj, sviraju moju najdražu
pjesmu Colea Portera Begin the Beguine." Harry počne tiho pjevušiti. "Jeste li za posljednji ples,
gospođice Drew-Norris?" upita on i zagrli je oko struka.

"Ako inzistirate, kapetane Crawforde."

Zajedno su se njihali uz ritam glazbe. Olivia je naslonila glavu na Harryjeve grudi i prepustila se
trenutku.

"Večeras sam uživao plesati s tobom, Olivia. Hvala ti na tome", reče Harry. Onda se sagnuo i
poljubio joj usne.

Adrienne, koja je stajala na drugom kraju terase i gledala noćno nebo, promatrala je dvoje mladih i
potajice se zadovoljno smiješila.

17.





Sutradan se Olivia vratila u London umotana u prozračan veo sreće. Naposljetku je shvatila u čemu
se sastoji "čarolija". Na putu natrag u London povjerila se Venetiji. Venetia je prezirno frknula nosom kad
joj je Olivia rekla da je Harry "onaj pravi".

"Draga, zaista! Kako to uopće možeš znati? On je prvi dečko koji te poljubio. Potpuno si poludjela!"

Olivia je odlučno odmahnula glavom. "Ne. Nisam. Znam kako se osjećam i katkad se jednostavno
tako dogodi. Pogledaj svoje roditelje. Bilo im je osamnaest, odnosno devetnaest godina kad su se
upoznali i zaljubili."

"Touche, ali to je bilo onda, a ovo je sada. Osim toga, Olivia, stalno si mi govorila da se nećeš
udavati sve dok ne budeš malo starija. Još nisi ni ono napravila", reče Venetia. "Kako uopće možeš znati
dok to ne napraviš?"

Olivia je znala da Venetia jest napravila ono. I to ne samo s jednim mladićem. Činilo se kao da o
tome nije morala dvaput razmisliti. To je bilo jedno područje u kojemu su se razilazile u mišljenjima i
nisu se mogle složiti. Venetia je izjavila da je riječ o "njezinu" tijelu te da s njime može raditi što želi bez
ikakva osjećaja krivnje, ali Olivia nije mogla prihvatiti takav stav. Možda je razlog bio njezin odgoj ili
narav, ali imala je snažan osjećaj da njezino djevičanstvo mora ostati netaknuto sve dok ne nađe muškarca
kojega će voljeti i za kojeg će se udati.

"Meni to nije važno", odgovori Olivia mlako. "To je u drugom planu."

"Zaboga, Olivia! Pomislila sam da sam u nekoliko posljednjih mjeseci uspjela u tebe usaditi malo
feminizma. A vidi te sad, već maštaš o vjenčanju. Nemoj mi reći da nije tako", Venetia joj zaprijeti
prstom dok je auto opasno vrludao sredinom ceste, "jer jako dobro znam da jest."

Nakon što je dva tjedna lebdjela od sreće, ostavši podalje od posljednjeg kruga zabava, plesova i
ostalih događaja kojima je završavala sezona prije nego što svi napuste London poput roja muha i krenu u
toplije krajeve kao što je Francuska rivijera, Olivia još nije čula ni riječ od Harryja.

Nakon euforije došli su neizvjesnost i bol. Oliviju je uhvatilo sumorno raspoloženje dok je
razmišljala o tome da je Venetia možda ipak dobro procijenila te da Harryju onaj poljubac nije značio
ništa više od ugodna završetka večeri.

Roditelji onog škotskog momka Angusa pozvali su nju i Venetiju na mjesec dana u viluu St. Raphaelu.
Znala je da je Angusu jako draga i on joj je jasno dao do znanja kakve su mu namjere. Pridružiti se njemu
i njegovoj obitelji značilo bi, na neki način, prihvatiti njegovu naklonost.

"Pa, ja idem, išla ti ili ne išla", izjavila je Venetia. "Ovdje je atmosfera postala strašna. Tata se
zaključao i ne izlazi iz svojega studija, a mama se duri jer tata ne dopušta da itko dođe k nama u kuću. A
poslije toga sam još slučajno izašla na stražnja vrata i naletjela na odvratno protuzračno sklonište koje je
samo nagrdilo naš lijepi vrt."

Njih su dvije hodale prema Ritzu nakon plesa u kući Dudley u Ulici Park Lane, koji je organizirala
Kick Kennedy.

"Ali to baš i nije fer, Venetia?" bila je uporna Olivia. "Angus je drag, ali ne želim da pomisli da mi
se sviđa na taj način."

"Draga, u ljubavi i ratu sve je dopušteno", reče Venetia i oštro je pogleda. "A trenutno je sve
prihvatljivo. Osim toga, lijepe djevojke rađaju se da bi lomile muška srca. Navodno je Angusova vila
nešto fantastično. A što ćeš raditi ako ne pođeš s nama?" doda ona. "Provesti cijelo ljeto tugujući zbog tog
momka i čekati da

Nijemci počnu bacati bombe?" Skrenule su s glavne ceste i pošle prema sporednim vratima Ritza.
"Zaboga, priberi se i zabavljaj se dok još možeš."

Kad se Venetia počela uspinjati stubama u Ritzu, Olivia je skrenula pogled ulijevo i ugledala poznati
lik koji se pojavio na jednim vratima te brzo pošao ulicom udaljavajući se od nje. Zgrabila je Venetiju za
rame, a srce joj je ludo tuklo.

"Mislim da sam ga upravo vidjela."

"Koga?"

"Harryja, naravno."

Venetia zastane na vrhu stubišta i teško uzdahne. "Olivia, draga moja, vjerujem da si malo
pošašavila. Što bi Harry radio u Londonu?"

"Sigurna sam da je to bio on", reče ona uvjereno.

Venetia je zgrabi za ruku. "Očito si popila previše martinija na plesu kod Kick. A sada dođi, dušo,
sredi se. Polako se pretvaraš u gnjavatoricu."

Nakon tri dana agonije Olivia se probudila iz nemirna sna i shvatila da je Venetia gotovo sigurno
imala pravo u vezi s Harryjem. Danas će prihvatiti Angusov poziv, otići u Francusku i zaliječiti svoje
slomljeno srce. Barem će tamo vrijeme biti toplo i bit će lijepo otići iz Londona jer jedina joj je
alternativa vratiti se u Surrey. Zaključila je da je donijela najbolju odluku. Još danas će telefonirati
Angusu i reći mu da će im se pridružiti u St. Raphaelu.

Upravo kad je krenula iz kuće s namjerom da posjeti Venetiju i dogovori sve za odlazak u Francusku,
zazvonio je telefon.

"Ovdje telefonistica. Imate poziv s broja šest pet dva jedan iz Cromera. Želite li da vas spojim?"

"Da, hvala. Halo? Ovdje Olivia Drew-Norris."

"Olivia! Upravo s tobom želim razgovarati. Ovdje Adrienne Crawford iz Wharton Parka."

"Adrienne, baš mi je drago što vas čujem. Je li sve u redu?"

"Naravno, sve je u savršenom redu. Osim činjenice da sam malo usamljena. Pitala sam se jesi li
zauzeta u kolovozu. Ako nisi, mislila sam da bi željela doći ovamo i provesti malo vremena sa mnom.
Mogle bismo šetati vrtovima i uživati u predivnom ljetnom vremenu. Znam da bi te i Harry rado vidio.
Tako naporno radi, jadan dječak. Trenira i uvježbava nespretnjakoviće u svojem bataljunu za predstavu
koja slijedi."

Olivia se naglo uspravila na stolici pokraj telefona.

"Ja..." Znala je da mora brzo donijeti odluku. Doista, uopće nije trebala razmišljati o tome. "Jako bih
rado došla k vama, Adrienne. Jako je ljubazno od tebe što me pozivaš."

"C'estparfait! Znači, to je dogovoreno. Koliko brzo možeš doći?"

"Dogovorila sam se s roditeljima da ću ih posjetiti u Surreyju, ali mogla bih biti kod vas početkom
sljedećeg tjedna. Odgovara li vam to?"

"Savršeno", odgovori Adrienne. "Poslat ću našega vozača po tebe u Surrey ako ti to odgovara.
Vožnja vlakom uvijek je zamorna."

"Hvala vam."

"Baš se radujem što ću te vidjeti sljedeći tjedan, Olivia. I jako je ljubazno od tebe što ćeš mi doći
praviti društvo."

"Nema na čemu. Wharton Park najdraže mi je mjesto na svijetu", odgovori Olivia iskreno.
"Doviđenja."

"A bientot, cherie."

Olivia spusti slušalicu i prinese dlanove užarenu licu da ga ohladi. Mogla je osjetiti adrenalin kako
joj teče tijelom i ubrzava otkucaje srca.

Cijeli mjesec u Wharton Parku... s Harryjem.

Zatvorila je za sobom ulazna vrata i cijelim je putom do Venetije doslovno poskakivala od sreće.

Venetia baš nije bila ushićena zbog te vijesti onako kako se Olivia nadala. Olivia je to objasnila kao
Venetijinu sebičnost; i činjenicu da će sada sama putovati u Francusku.

"Kažeš da te je nazvala njegova majka?" šmrcne Venetia. "Ne misliš li da je on ipak ' mamin sin'?
Meni sve to izgleda prilično čudno."

Olivia nije dopuštala da je obeshrabri. "Pa, normalno je da me pozove sama lady, domaćica, zar ne?
Osim toga, volim Adrienne, a volim i Wharton Park", doda ona uživajući u srcu zbog pomisli na ono
mjesto.

"Luda si. Odričeš se rivijere zbog mauzoleja punog propuha usred bespuća", uzdahne Venetia. "Ali
mislit ću na tebe dok se budem kupala u Sredozemnom moru i ispijala koktele na suncu."

A ja ti neću nimalo zavidjeti, pomisli Olivia sva sretna.

Olivia je sutradan spakirala sve svoje stvari, zahvalila baki i otišla u kuću svojih roditelja u Surrey.

Dvije noći koje je tamo provela bile su teške i nemirne. Njezini su roditelji i dalje bili isti, ali Olivia
se puno promijenila. Činilo se da ih je prerasla tijekom nekoliko proteklih mjeseci. U vrijeme večere za
stolom u blagovaonici vladala je tišina dok se Olivia trudila naći teme koje su im bile zajedničke. Čak
kad bi i uspjela, oni se ni u čemu nisu slagali s njezinim mišljenjem.

Večer prije odlaska u Wharton Park sjedila je poslije večere s majkom u salonu i pila kavu.

"Dakle", započne njezina majka koncentrirajući se na svoje pletivo, "trebam li pretpostaviti da
postoji nešto između tebe i Harryja Crawforda?"

"On je jako drag momak, da. Ali sada ima puno posla jer uvježbava bataljun, pa sumnjam da ću ga
često viđati dok sam tamo."

"Olivia, nisi mi odgovorila na pitanje." Majka je dignula pogled s pletiva.

Olivia oprezno odgovori: "Jako dobro se slažemo, majko."

Majka se nasmiješila. "Kad sam ga u siječnju upoznala, činio mi se kao pristojan momak. Želim
samo reći da tvoj otac i ja to potpuno odobravamo."

"Majko!" Olivia pocrveni zbog načina na koji su oni sve shvatili. Djelomice i zbog toga što joj je
bilo neugodno, ali i zbog toga što vlastitu želju čuje iz majčinih usta. "Još je prerano išta govoriti."

"A ipak vidim da si i više nego zainteresirana za njega. Svaki put kad izgovoriš njegovo ime, lice ti
se ozari."

Olivia se predala. "Da, mislim da mi je drag."

"Zaboga, koliko smo novca mogli uštedjeti na tvojoj sezoni u Londonu samo da smo u siječnju znali
da nam je pravi momak pred nosom! Lady Crawford ljubazno je pozvala mene i tvojega oca na tjedan
dana u Wharton Park. Predložila sam da dođemo krajem kolovoza. Dotad će već možda biti dobrih
vijesti. U današnje vrijeme svijet je veoma nesigurno mjesto, Olivia." Majka uzdahne. "Uživaj u sreći dok
možeš, draga."

Poslije je Olivia polako otišla na kat i legla u krevet iznenađena majčinim emocijama i iskrenošću.
Možda je taj rat koji im se približavao u ljudima izazivao potrebu da kažu ono što osjećaju.

Sutradan ujutro Olivia se probudila u šest; odjenula se, spakirala i već je u osam bila spremna.
Fredericks, vozač Crawfordovih, stigao je točno u devet.

Majka je stajala s njom na stubama ispred ulaza. "Molim te, piši nam, draga, da znamo kako ti je."
Poljubila je kćer u oba obraza. "I lijepo se provedi."

"Hoću, majko." Olivia ispruži ruke i spontano zagrli majku. "I ti i tata pazite na sebe."

Adrienne je dočekala Oliviju na ulaznim vratima Wharton Parka. "Ma cherie, sigurno si iscrpljena!
Uđi u kuću. Sable će uzeti prtljagu i odvesti te u tvoju sobu. Onu istu u kojoj si već prije boravila.
Odmori se malo prije večere. Nema potrebe za žurbom. Christopher je u Londonu, a Harry se nikad ne
vraća prije deset, a katkad i kasnije."

Nakon što ju je Sable odveo do njezine sobe, Olivia se čudila kako je prvi put mogla pomisliti da je
soba hladna i ružna. Kasnopopodnevno sunce bacalo je blag sjaj preko lijepih cvjetnih tapeta. Olivia se
popela na krevet razmišljajući o tome kako joj se sve dopada. Iscrpljena od napetosti i puta, odmah je
zaspala.

Probudilo ju je kucanje na vratima. Sobarica Elsie zavirila je u sobu.

"Dobra večer, gospođice Olivia. Kako je lijepo što ste nam opet došli! Ja ću se brinuti za vas
tijekom vašeg boravka ovdje. Gospoda grofica rekla mi je da dođem i probudim vas jer je prošlo sedam.
Noćas nećete moći spavati ako sad ne ostanete. Smijem li ući?"

"Naravno. Zaboga!" Olivia se nasmiješila, sretna što opet vidi Elsieno vedro, poznatolice. "Nisam
znala da sam tako dugo spavala."

"Pripravila sam vam kupku, gospođice Olivia, i dok vi uskočite u kadu, ja ću vam raspakirati stvari.
Večera je u osam, a grofica kaže da će biti neformalna. Mogu li vam izabrati nešto lijepo za odjenuti ?"

"Da, naravno. Hvala ti, Elsie." Olivia odmakne pokrivače i ustane iz kreveta. "Nego, reci mi, jeste li
ti i Bill već odredili datum?"

"Jesmo. Za četiri tjedna postat ću gospođa Williama Stafforda", reče ona ponosno. "Možda ćete još
biti ovdje, gospođice Olivia. Voljela bih da dođete u crkvu i gledate me kako se udajem. Grofica je bila
ljubazna i poklonila mi balu čipke od koje mi teta šije haljinu. Oh, gospođice, tako sam uzbuđena!"

Elsiena sreća bila je zarazna, zato Olivia nije mogla a da ne osjeti mali ubod zavisti.

U pet minuta do osam Olivia se polagano spustila u prizemlje, gdje je zatekla Sablea kako je čeka na
ulaznim vratima.

"Grofica je na terasi, gospođice Drew-Norris. Pođite za mnom."

Učinila je tako, a kad je zakoračila van, u kutu terase ugledala je mali stol postavljen za dvoje.
Velike svijeće, zaštićene od vjetra u staklenim držačima, bacale su blag odsjaj u sumraku.

"Olivijo, molim te, dođi sjedni." Adrienne pokaže rukom drugu stolicu. "Nadam se da ti je ovdje
vani dovoljno toplo. Donijela sam ti šal da se ogrneš ako zahladi. Ja volim jesti vani dok mogu. U
Francuskoj, takoreći, nismo ni jeli u kući od svibnja do rujna. Dakle, imam nešto rosea. To je ružičasto
vino koje proizvodimo u vinogradima svojega dvorca u Provansi. Svake godine mi pošalju dvanaest
sanduka tog vina. Želiš li ga kušati?"

Olivia sjedne. "Da, voljela bih", reče ona. "Hvala."

Adrienne da znak Sableu da im natoči vina. "Jest ćemo za petnaest minuta, Sable, Merci."

"Jako dobro, gospođo grofice." Batler kimne glavom i nestane u kući.

"Sante." Adrienne pruži čašu prema Oliviji, a onda obje otpiju gutljaj.

Olivia je kušala i zaključila da joj se vino sviđa. Bijelo joj je vino bilo previše kiselo, a crno
preteško; ovo se činilo kao savršena kombinacija.

"Dobro je, non?" upita Adrienne.

"Zaista je jako dobro."

"Moja ga je obitelj obično pila iz velikih vrčeva, svježe iz našeg vinskog podruma", uzdahne
Adrienne. "Eh, bien! To je samo jedna od stvari koje mi nedostaju."

"Ali sretni ste ovdje u Engleskoj, zar ne?" upita Olivia.

"Da, naravno, ali ove godine malo sam tužna. Dosad smo uvijek provodili kolovoz u mojem
obiteljskom chateau. Ove godine Christopher ima puno posla u Whitehallu9 Harry uvježbava svoje
regrute, a ja nisam mogla otići bez njih. Christopher smatra da je rat neizbježan."

"U Londonu je nemoguće ne primijetiti sve pripreme. Onoga dana kad sam odlazila, vidjela sam kako
duž nasipa uz Temzu postavljaju sirene za uzbunjivanje."

"Da, vjerujem." Adrienne spretno skrene razgovor na ugodnije teme. "Moraš mi ispričati sve o
svojoj sezoni. Je li bilo onako kako si zamišljala?"

"Zapravo, bilo je bolje. Upoznala sam prekrasne ljude, koji nisu bili dosadni kao što sam mislila da
će biti."

"Misliš na svoju prijateljicu Venetiju Burroughs? Neobična je, kao i ti. Dakle", reče Adrienne baš
kad je Sable na terasu dogurao velika kolica za posluživanje na kotačićima na kojima su bili srebrni
pladnjevi s hranom, "pričaj mi o plesovima na kojima si bila. Jesu li zaista onako lijepi kako ih pamtim?"

Dok su večerale juhu od svježe potočarke i salatu pripremljenu od hrskavog mladog povrća iz
njihova povrtnjaka, Olivia je Adrienne pripovijedala sve anegdote i doživljaje kojih se mogla sjetiti.

"Voila!" Adrienne pljesne rukama od zadovoljstva. "Sve mi to zvuči isto kao i onda kad sam ja ušla u
društvo. I, naravno, sigurna sam da si očarala mnoge mladiće. Pitanje je je li itko od njih očarao tebe?"

"Ja... Ne. Zapravo, ne postoji nitko koga bih smatrala posebnim."

"Pa, sigurna sam da neće proći dugo dok se to ne promijeni." Adrienne primijeti njezinu nelagodu.
"Olivia, voljela bih da se u ovoj kući osjećaš kao da je tvoja. Možeš našem vozaču Fredericksu reći da te
odveze kamo god i kad god poželiš. Možda ćemo nas dvije otići zajedno na plažu. Ima ih mnogo u blizini
i vidjet ćeš da je grofovija Norfolk prelijepa. Harry će vikendima biti kod kuće i pravit će ti društvo.
Jadan mladić, tako je umoran, ali bio je jako sretan kad sam mu rekla da dolaziš. To će i za njega biti
dobro, da ima društvo mlade osobe. A sad mislim da je vrijeme za postelju, non? Adrienne ustane, pride
Oliviji i poljubi je u oba obraza. "Bonne nuit, ma cherie, lijepo spavaj.""I ti, Adrienne." Olivia je također
ustala. "Večeras sam zaista uživala."

Dvije žene krenu u kuću i prođu kroz niz prostorija koje su vodile do glavnog predvorja.

"Elsie će ti ujutro donijeti doručak kad god ti odgovara. A u jedan ćemo se naći na ručku. Poslije te
vodim u razgledavanje vrta, a pokazat ću ti i staklenik. S polica u knjižnici možeš uzeti za čitanje što god
poželiš. Iza ružičnjaka skrivena je ljetna sjenica, u lijevom kutu ograđenog vrta, tamo često sjedim i
čitam."

"Hvala ti, Adrienne. Jako si ljubazna", odgovori Olivia dok su se uspinjale stubištem.

"A ti si ljubazno pristala biti moja gošća. A bientot, Olivia. Lijepo spavaj."

18.





Sljedećih nekoliko dana Olivia je ušla u opuštenu svakodnevnu rutinu. Jutra je provodila čitajući u
sjenici, a poslije ručka išla bi u šetnju s Adrienne prije popodnevnog odmora. Zajedno su uživale
večerajući na terasi, a tad bi razgovarale o umjetnosti, književnosti i Francuskoj, prema čijoj je kulturi
Adrienne bila strastveno blagonaklona.

Olivia je pronalazila ljepotu u okolišu, a miran život Wharton Parka uljuljkao ju je i doveo u stanje
gotovo katatonične smirenosti. Ratna prijetnja i pitanje što će točno učiniti sa svojim životom ako dođe
do rata kliznuli bi joj iz misli jednako Iako kao što i se paukova mreža na ružama raspadala pod njezinim
prstima.

Jednog popodneva Adrienne ju je odvezla na obalu. Olivia je ostala bez daha ugledavši lijepu plažu
u Holkhamu koja se pružala pred njom poput goleme, zlatne pregače. Uživale su u pikniku na pješčanom
sprudu, a poslije ručka Adrienne je zadrijemala. Slamnatim je šeširom prekrila lice da od sunčevih zraka
zaštiti svoju put boje slonovače.

Olivia je odšetala dolje na plažu i smočila nožne prste oprezno ih gurnuvši u hladnu slanu vodu. Nije
bilo onako ledeno kao što je očekivala. Dok joj je vjetar mrsio kosu, sunce toplo sjalo, a oko nje se
prostirala veličanstvena pusta plaža, Olivia pomisli da bi doista mogla živjeti u tom dijelu Engleske.

Vrativši se u Wharton Park, Olivia je brzo prošla kroz predvorje s namjerom da pobjegne u svoju
sobu i presvuče se iz vlažne i zgužvane haljine. Stubama se pak prema njoj spuštalo poznato, često
zamišljano lice.

"Olivia, kako te je divno vidjeti."

Toplo ju je poljubio u obraze, a ona je odmah zažalila što je raščupana i nedotjerana. Harry je još
bio u odori i bio je impozantno privlačan.

"Zdravo, Harry, kako si?"

Zakolutao je očima. "Ah, srednja žalost, rekao bih. Ali ti izgledaš jako dobro."

Olivia porumeni. "Da? Tvoja majka i ja bile smo na plaži i bojim se da sam sva mokra i blatna."

"Pa, ja mislim da izgledaš savršeno. Volim kad mi morski zrak pročisti misli. Što kažeš na to da
odemo sutra tamo ako to možeš ponovo podnijeti? Imam slobodan vikend inamjeravam u njemu uživati."

U Harryju je bilo nečega lepršava, gotovo euforična, nešto što Olivia prije nije primijetila.

"Zvuči zabavno. A sad me, molim te, ispričaj, zaista se moram presvući iz ove vlažne haljine."

"Naravno", složi se on. "Vidimo se na večeri, Olivia."

"Da", reče ona i potrči uz stube. "Vidimo se poslije."

Te večeri Olivia je zamolila Elsie da je počešlja tako da prednji dio šiški nakovrča i podigne, dok
joj je ostala kosa u bogatim uvojcima padala na ramena. Odjenula je najdražu plavu haljinu, a onda u
ogledalu provjerila kako izgleda.

"Lijepi ste kao slika", reče Elsie diveći joj se. "Gospodin Harry će vam se večeras pridružiti za

stolom, zar ne?"

"Vjerujem da hoće." Olivia je bila previše nervozna da bi se upuštala u razgovor. Spustila se u
prizemlje i pošla na terasu, a Adrienne i Harry već su bili tamo.

"Harry mi upravo govori da ste se dogovorili da sutra zajedno odete na plažu." Adrienne se smiješila
s odobravanjem. "Olivia, cherie, svjež zrak ti sigurno godi. Večeras izgledaš prekrasno." Sa srebrnog je
pladnja uzela čašu rosea i pružila je Oliviji. "A sutra i Christopher dolazi kući. U nedjelju ćemo na ručak
pozvati neke naše susjede, tako da ih možeš upoznati. Hoćemo li sada sjesti?"

Večer je prošla u ugodnu raspoloženju. Harry je bio pažljiv prema Oliviji, raspitivao se o Londonu i
njezinoj sezoni. Adrienne se rano povukla odglumivši umor pa je tako njih dvoje ostalo samo na terasi.
Olivia se trudila potisnuti drhtaje uzbuđenja pokušavajući ostati mirna.

"Drago mi je što si ovdje, Olivia. Predivno je što majka ima nekoga s kim se može družiti ovdje u
Wharton Parku kad već ne može biti u Francuskoj sa svojom obitelji, naročito sada dok je otac toliko
odsutan. Jako si joj draga", prokomentira on.

"I ona meni", potvrdi Olivia.

"Sviđa li ti se ljepota ovoga kraja više nego prije?" nasmiješi se Harry. Oboje se sjetilo svojega
prvog razgovora.

"O, da! Obožavam ga. Tvoja me majka potpuno preobratila i navela da zavolim ovaj kraj."

"Zaista je dobra u uvjeravanju." Harry podigne obrve. "Ali drago mi je što ti se ovdje sviđa. Ovo je
veoma posebno mjesto."

"Tebi je zacijelo bonus što možeš ovo vrijeme provesti kod kuće", reče Olivia.

"Da", kimne glavom Harry. "Zbog toga je cijela ta prokleta stvar donekle podnošljiva. A sad", reče
on gaseći cigaretu, "čeka me postelja jer sam iscrpljen. A i ti sigurno." Ponudio joj je ruku, ona ju je
prihvatila i ustala. Ispustio ju je čim su krenuli kroz kuću te prema stubištu. "Laku noć, Olivia." Pristojno
ju je poljubio u obraze i rekao: "Čvrsto spavaj", a onda je polako nastavio prema svojoj sobi.

Olivia je legla u postelju zbunjena zbog toga što je Harry nije opet pokušao poljubiti. Međutim,
tješila se da je to tek početak njezinih praznika ondje i Harryjev prvi slobodni dan u vikendima koji
slijede. Mora mu dati vremena.

Dok su se sutradan vozili prema obali, činilo se da je Harry izvrsno raspoložen.

"Neću te opet gnjaviti plažom Holkham. Pomislio sam da odemo na izlet u Cromer. Možemo ručati i
prošetati uz more", predloži on.

Olivijina vizija kako će na pijesku ležati u Harryjevu naručju odmah se rasplinula. Trudila se da joj
razočaranje ne pokvari dragocjeno vrijeme s njim.

Proveli su zajedno jedan ugodan dan iako baš nije bio onakav kako ga je Olivia zamišljala. Za
ručkom u hotelskom restoranu Harry ju je zabavljao pričama o neiskusnim regrutima u svojem bataljunu,
od kojih su neki čak bili s imanja Wharton Park.

"Posebno me se dojmio Bill Stafford, Elsien dečko", reče Harry paleći cigaretu. "Nema sumnje u to
da ima kvalitete za postati časnikom. Ima onu smirenu autoritativnost zbog koje ga drugi ljudi slušaju.
Postat će puno bolji vojnik nego što ću ja ikada biti, i to za nekoliko nedjeljnih vježbi tijekom jednog
mjeseca."

"Itekako sam sigurna da to nije istina, Harry."

"Bojim se, draga moja djevojko, da jest." Uzdahnuo je i mrzovoljno ugasio cigaretu u pepeljari. "No,
hoćemo li sada poći natrag?"

Večera je taj dan poslužena u blagovaonici u znak pažnje prema lordu Crawfordu koji se vratio iz
Londona. Adrienne je blistala od sreće jer su obojica njezinih muškaraca za stolom i atmosfera je bila
zarazna. Poslije su igrali bridž, a Olivia im je dobro došla kao četvrti igrač. Ona i Christopher su
pobijedili zahvaljujući njezinu učitelju gospodinu Christianu i njegovu učiteljskom trudu.

Na kraju večeri Harry ju je otpratio uza stube i opet je u njoj bujalo uzbuđenje kad jedošao trenutak
poljupca za laku noć. On je pak ponovo ponudio samo čedan poljubac u obraze prije nego što je otišao u
svoju sobu.

Sutradan ih je bilo dvadeset na ručku, a društvo se sastojalo od prijatelja i susjeda lorda i lady
Crawford. Olivia je uživala u ručku jer ionako je bila navikla na starije ljude, ali imala je neki čudan
osjećaj da je domaćini pokazuju gostima očekujući odobravanje.

Nadala se da je i sebi i njima osvjetlala obraz. Harry se ponašao baš kao i prethodnih dana: bio je
pažljiv ali na distanci.

Te večeri u krevetu Olivia je stoički odlučila, iako s tugom, da je došao trenutak da razmisli o svojim
planovima za budućnost, koja nije uključivala njega.

Dok je ljeto polako umiralo i približavao se rujan, polja su ostala gola jer su s njih odnijeli njihovo
obilje, a miris spaljenih strništa širio se cijelim imanjem. Olivia je kao u nekom snu nezajažljivo čitala,
odlazila u duge šetnje parkom i često posjećivala Jacka u stakleniku. Harryja nije vidjela od nedjeljnog
ručka - prošli je vikend proveo u Londonu - i njegova ju je podvojenost natjerala na to da bude još
odlučnija i da se usredotoči na ono što će zapravo raditi kad za nekoliko dana ode iz Wharton Parka. Bila
bi otišla već ranije, ali Elsie, s kojom se blisko sprijateljila, usrdno ju je molila da ostane na njezinu
vjenčanju, pa je Olivia pristala.

Tri dana prije Elsiena vjenčanja Christopher je nenadano došao iz Londona. On i Adrienne veći su
dio tog popodneva ostali zatvoreni u njegovoj radnoj sobi. Olivia je čitala u knjižnici kad ju je Adrienne
blijeda lica došla potražiti.

"Ah, draga moja", reče Adrienne i prisloni dlanove na njezine obraze, "čini se da nam je rat pred
vratima. Christopher mi kaže da je britanska vlada dobila podatke prema kojima je Kriegsmarine
zapovjedio svim njemačkim trgovačkim brodovima da se odmah vrate u matične luke jer se očekuje
invazija na Poljsku. Neće se držati njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju." Naglo je sjela na stolicu i
spustila glavu u ruke. "To je došlo, Olivia. Ovdje je."

Olivia je odmah ustala i prišla joj da je utješi. "Ali Herr Hitler to sigurno neće učiniti. On zna što bi
to značilo."

"On to dobro zna, a to je ono što i želi, što je oduvijek želio. Christopher vjeruje da će dosutra ujutro
već početi njemačka invazija na Poljsku. A onda, naravno, Britanija mora proglasiti ratno stanje."
Adrienne zgrabi Olivijinu ruku. "Ne smijemo dopustiti da Elsie čuje za ovo prije nego što treba. Pustimo
je da uživa još nekoliko sati u svojim pripremama. Nikome ne smiješ ništa reći dok ne bude javno
objavljeno. Razumiješ li?"

"Naravno, Adrienne. Neću reći ni riječ. Obećavam."

"Jedino se nadam da će njih dvoje uživati u danu svojega vjenčanja kao i svaki mladi par. Moraju

osjetiti da imaju zajedničku budućnost makar je i nemali." Adrienneine oči bile su pune suza. Izvadila je
čipkani rupčić i obrisala oči. " Mon dieu! Dosta je! Moram se pribrati. Ispričavam se, ma petite. Katkad
je loše znati previše toga. Christopher mora odmah krenuti natrag u London. Ali želio mi je osobno
priopćiti tu vijest."

Te noći Adrienne je ostala budna čekajući Harryja da se vrati. Kad je stigao, odvela ga je u knjižnicu
i natočila sebi i njemu čašicu konjaka.

"Majko, čuo sam", reče Harry vidjevši na njezinu lijepu licu da je potresena. "Molim te, ne paničari,
ništa još nije sigurno i nitko ne zna kako će se stvari dalje odvijati ni kakve su implikacije svega toga. Ali
to i nije neki šok; naročito nama koji smo bili upoznati sa situacijom. Kocka je bačena kad je Hitler ušao
u Čehoslovačku. Svi se već mjesecima pripremamo i mislim da će svim mojim dečkima biti drago kad
saznaju na čemu su i kad budu mogli primijeniti naučeno."

Adrienne podigne ruku prema čelu. "Ne mogu vjerovati da ću morati proživjeti još jedan rat. Onaj
prošli odnio je živote mnogih koje sam voljela, a sad... " pogledala ga je, "moj Harry..." Bespomoćno je
slegnula ramenima, a on joj je prišao da je utješi.

"Maman, molim te, nemoj se uzrujati", molio ju je dok mu je ona jecala u naručju. Bila je to jedna od
onih nekoliko situacija u životu kad je poželio da ima majku koja je rođenjem Britanka i koja bi se znala
suzdržati i potisnuti osjećaje. Pogled na nju tako uznemirenu izazivao je u njemu strašnu bol.

"Ali što ću ja raditi ovdje, Harry? Kad ti odeš u rat, a otac bude u Londonu? I kad većina mladića s
imanja nestane ? Kako ću sama upravljati Wharton Parkom?"

"Imaš Oliviju", reče Harry.

"Pouf!" Adrienne napravi gestu svojom nježnom rukom. "Ona neće ostati ovdje kad počne rat. Zašto i
bi?" Njezine pojačane emocije natjerale su je da iskreno progovori. "Gledala sam vas zajedno, Harry, i
vidim da te ona voli, ali ti... Mislim da tebi nije na isti način stalo do nje. Da, i priznajem da sam je
pozvala ovamo jer sam mislila da između vas postoji uzajamna privlačnost. Ali sad vidim da sam
pogriješila. Ona je ovdje samo zbog tebe i otići će, a ja ću ostati sama."

Harry je bio potpuno šokiran, zatečen time što mu je rekla.

"Misliš da je Olivia zaljubljena u mene?" upita on zaprepašteno.

To pitanje razljuti Adrienne. "Naravno! Piše joj na licu, zar ne vidiš?! A tako je dragadjevojka, tako
bistra, inteligentna, tako neobična za jednu Engleskinju. Da, imala sam planove za tebe... jer, naravno, ti
si jedini nasljednik i - oh!" Pokrila je vruće obraze dlanovima. "Jedva to mogu izgovoriti, ali ako ne
preživiš rat, neće biti nasljednika Wharton Parka. Prijeći će u Hugove ruke, u ruke nećaka tvojega oca, i
naša će se loza ugasiti poslije tristo godina."

"Dobri Bože!" Harry odmakne ruke s njezinih ramena i počne koračati po knjižnici, noseći u ruci
čašu konjaka. "Apsolutno si u pravu. Ako se ne vratim, onda..." Glas mu je zamro.

"Harry, iskreno ti se ispričavam, zaista. Večeras nisam pri sebi. Molim te, oprosti mi i zaboravi što
sam rekla."

Okrenuo se prema njoj. "Ono što si rekla jednostavno je istina. A Olivia je ljupka djevojka i jako mi
je draga. A sviđa se i tebi. Pravila bi ti društvo ako... "

"Ne, Harry! Ne slušaj me!" reče Adrienne kao u agoniji. "Previše sam toga pretpostavila. Mislila
sam... "

"Možda imaš pravo." Harry kimne glavom u znak slaganja. "A ja sam muško i previše nesenzibilan
da bih vidio sve znakove."

"Možda, ali zapamti da se ljubav ne može umjetno stvoriti. Ako ne postoji, čovjek ne može ništa
napraviti." Adrienne se nakratko zagledala u njega, a onda je ustala. "Imam strašnu glavobolju. Moram
poći u krevet."

"Naravno, maman, ovo je za sve nas bio težak dan."

Adrienne pođe prema vratima, zatim stane, okrene se i pogleda Harryja. "Vjeruj mi da ne želim da
učiniš ništa što nije u skladu s tvojim srcem. Francuzi to ne rade, a ni ja. Laku noć, zlato moje. Nadajmo
se da će sutra biti ljepši dan."

Kad je otišla, Harry je natočio još konjaka i sjeo u udobnu kožnatu fotelju da razmisli.

19.





Sutradan ujutro, 1. rujna 1939., na radiju je objavljeno da je Hitlerova vojska ušla u Poljsku. Dva
dana poslije, u predvečerje Elsiena vjenčanja, Chamberlain se obratio naciji i potvrdio da je Velika
Britanija u ratu s Njemačkom.

Možda zbog predstojeće katastrofe i olakšanja što je rat počeo, u zraku kao da je visjelo očekivanje
koje se osjećalo na cijelom imanju. Sutradan ujutro, dok se Olivia pakirala, netko je pokucao na vrata.

"Slobodno", reče ona.

Na vratima je stajao Harry. "Ispričavam se što ti smetam, Olivia, ali pozvana si na Elsieno
vjenčanje, zar ne?"

"Da, jesam", reče ona hladno. Potvrda ratnog stanja i Harryjeva neodlučnost potpuno su u njoj ugasili
sve romantične misli koje je gajila. Jednostavno je željela nastaviti sa svojim životom.

"Bi li imala što protiv da ti budem pratilac na vjenčanju? Dobro bi mi došlo da se razveselim. Elsie
mi je strašno draga, a posebice Bill, i ovakva proslava čini mi se kao prava stvar."

Olivia ga je iznenađeno gledala. Shvativši da ne može odbiti, rekla je: "Naravno, ako je to ono što
želiš. Ceremonija vjenčanja je u dva popodne."

"Onda ćemo se naći u prizemlju u jedan i trideset. Možemo prošetati parkom do crkve." Gledao je
kovčeg na krevetu iza nje. "Pakiraš se?"

Olivia kimne glavom. "Da, sutra se vraćam u Surrey, k roditeljima. Zatim ravno u London gdje ću se
prijaviti u WRENS10 ako me budu htjeli."

"To je divno, Olivia. Ali nedostajat ćeš nam ovdje."

"Sumnjam", reče Olivia osjećajući da nije tako i da joj je zapravo svejedno.

"Uvjeravam te da ćemo svi biti tužni ako odeš. Znači, u jedan i trideset?"

"Da", kimnula je, okrenula se i nastavila s pakiranjem. Zaista, Harryjevo je ponašanje bilo krajnje
zbunjujuće.

Olivia i Harry sjedili su straga u crkvi i gledali Elsie kako blista od ponosa i sreće u svojoj lijepoj
čipkanoj haljini dok je hodala sredinom crkve prema svojem budućem suprugu. Nijedno oko nije ostalo
suho dok je njih dvoje izgovaralo zavjete; svi prisutniznali su da će se njihov bračni život naglo prekinuti.
Bio je to trenutak otrežnjenja i kad je Olivia nakratko pogledala u Harryjevu smjeru, primijetila je da je i
on dirnut.

Na svečanom primanju Olivia je s divljenjem gledala Harryja koji je sjedio za skromnim stolom u
seoskoj vijećnici, okružen ljudima koji su radili za njega, i kako se s njima šalio i veselio kao da je jedan
od njih. Bilo je lako vidjeti koliko oni poštuju i vole mladića koji će im jednoga dana biti gospodar; tada
se pokazala njegova strana koju prije nije vidjela i srce joj se malo smekšalo prema njemu.

Nakon svadbenog doručka održavali su se govori i Billov otac Jack upitao je bi li mladi gospodar
Harry želio doći naprijed i izreći zdravicu mladom paru. Ljudi su klicali dok se Harry probijao između

stolova i penjao na podij.

"Dame i gospodo, imam čast poznavati Billa i Elsie cijelog svojeg života", počeo je. "Tko je mogao
znati da će se to dvoje nestašne djece, koje sam često znao zateći u krađi jabuka u mojemu voćnjaku,
jednoga dana vjenčati? A meni nikad nisu ponudili nijednu jabuku!"

Slušatelj i su se slatko nasmijali.

"Zahvaljujući manje ugodnim okolnostima u kojima smo se svi zatekli, tijekom proteklih tjedana
imao sam priliku malo bolje upoznati Billa. Volio bih njegovoj dragoj supruzi reći da su njegove vještine
s medom svakoga dana sve bolje", Harry se nasmiješi Elsie. "A također joj mogu reći da kad medu
zamijeni pravom puškom, on će biti jedina osoba iza koje bih se volio skrivati! Elsie, dobila si dobra i
hrabra muškarca. Pazi na njega i uživaj s njim dok možeš."

Elsiene oči napunile su se suzama. Čvrsto je stisnula suprugovu ruku. "Hoću, gospodine Harry,
kunem se."

Harry podigne čašu. "Za Billa i Elsie."

"Za Billa i Elsie!" ponove svi gosti dok je Harry već silazio s podija i dobio glasne uzvike
odobravanja.

Jack je pljesnuo rukama da utiša prisutne. "Molim vas i tri pozdrava za gospodina Harryja, kojega
ćemo jednoga dana s ponosom i srećom nazivati svojim lordom, a i za gospođicu Oliviju, koja je jako
ljubazna prema našoj Elsie. Hvala vam oboma na dolasku. A možda bismo mi vas trebali zapitati". Jack
se zločesto naceri, "kad ćete vas dvoje odrediti datum?" Poklici odobravanja trajali su sve do trenutka
kad se Harry vratio na mjesto pokraj Olivije.

"Dame i gospodo, zgrabite svoje partnere i neka ples počne", objavi Bill.

Harry je sjeo pokraj Olivije. Brzo ju je pogledao, a oči su mu sjale. "Reći ću ti nešto! Mislim da im
se sviđaš."

"A ja mislim da im se ti sviđaš, Harry. Bio si apsolutno divan tamo gore", reče Olivia velikodušno,
pokušavajući prekinuti napetost izazvanu Jackovom primjedbom.

Harry joj pruži ruku. "Jesi li za ples?" upita je.

Nasmiješila se. "Zašto ne?"

Sat vremena poslije Harry i Olivia izašli su iz zagušljive dvorane u blaženstvo noćnog zraka koji je
postajao sve svježiji.

Oliviju su svi molili za ples pa je na plesnom podiju bila Jackova i Billova partnerica, čak je plesala
i s batlerom Sableom.

Harry ju je uhvatio za ruku kad su krenuli prema kući. Oliviji je srce poskočilo kad je to učinio, ali
odlučila je jednostavno uživati u tom trenutku i ne obraćati na to veliku pozornost.

"Znaš, jako si dobra sa slugama, Olivia. To je vještina koju ima i moja majka."

"Hvala", reče Olivia pogledavajući oko sebe i nastojeći posljednji put upiti svu ljepotu imanja. "Žao
mi je što odlazim", prizna ona. "Srodila sam se s ovim mjestom i zavoljela ga."

Sunce je upravo zalazilo dok su hodali preko nedavno obranih polja kukuruza i ulazili u park.

"Znaš, Olivia", reče Harry tiho, "katkad muškarac ne vidi ono što mu je pred nosom."

Olivia začuđeno podigne pogled prema njemu. "Na što zapravo misliš?"

"Pa, jutros, kad sam te vidio kako pakiraš kovčeg, odjedanput mi je postalo jasno koliko sam uživao
u tome što si ti bila ovdje. I koliko ćeš mi nedostajati kad odeš."

Olivia sumnjičavo podigne jednu obrvu. "Puno ti hvala na tim riječima, Harry, ali jedva da si me
viđao sve ovo vrijeme."

"Ne, ali znao sam da jesi ovdje."

Olivia ništa ne odgovori. Nije znala što bi rekla. Ušli su u uređeni vrt i pošli prema fontani.
Odjedanput se Harry okrene prema njoj i zagrli je. Poljubio ju je izravno u usta, ovaj put strastveno.

Olivia je bila zaprepaštena. Bilo je to posljednje što je očekivala, ali ipak nije mogla, a da ne uživa
što su njegove usne dodirnule njezine.

Naposljetku ju je prestao ljubiti, uhvatio ju je za ramena i zagledao se u nju. "Olivia, ne želim da
odeš. Želim da ostaneš ovdje sa mnom u Wharton Parku."

"Ja - Harry, ja - ne mogu", promrmlja ona.

"Zašto ne?" upita on.

"Što bih radila? Moram se vratiti u London i prijaviti se u dobrotvornu službu."

"Draga Olivia, i ovdje u Norfolku bit će mogućnosti da se pomogne, znaš", nasmije se on.

"Harry, zaista nije u tome stvar. Ja..."

"Udaj se za mene."

Zagledala se u njega kao da je poludio. Nije mogla smisliti ništa što bi mu odgovorila.

Onda se Harry spustio na jedno koljeno i uzeo je za ruku. "Olivia, ne znam kakvi su tvoji osjećaji
prema meni, ali ako me možeš podnijeti, jako bih volio kad bi bila spremna ostatak života provesti ovdje
u Wharton Parku."

Olivia je napokon uspjela prevaliti nekoliko riječi preko usana. "Žao mi je, Harry, ali šokirana sam.
Nisam mislila da ti", progutala je s mukom, "osjećaš nešto prema meni. Zašto sada odjedanput?"

"Možda nisam shvaćao što osjećam do sinoćnjeg razgovora s majkom. A onda sam te jutros vidio
kako se pakiraš. Draga djevojko, molim te reci da. Obećavam da ću te paziti najbolje što mogu. A,
između nas dvoje, siguran sam da ćemo Wharton Park sačuvati za sljedeću generaciju."

Gledala ga je kako kleči, njegovo lijepo lice za koje je vjerovala da nikada neće gledati kao da joj
pripada. I sva ljubav za njega, koju je tako očajnički nastojala ugušiti, sad se ponovo rasplamsala.

"Molim te, reci da prije nego što mi koljeno pukne na ovom šljunku", šalio se on i dječački se cerio
od uha do uha. "Draga, molim te?" ponovi on.

Olivia je pretraživala po svojoj duši, ali shvatila je da nema smisla tražiti razloge protiv. Voljela ga
je. A jednostavno ništa drugo nije bilo važno.

"Da, Harry", reče ona. "Udat ću se za tebe."

Ustao je, ispružio ruke i čvrsto je zagrlio. Zatim ju je opet poljubio. "Ah, draga moja, tako sam
sretan. Dođi, idemo u kuću naći moju majku. Jedva čekam da joj kažem."

Olivia je tek kasnije te večeri kad je već bila u krevetu, iscrpljena od neočekivanih obrata događaja i
proslave s Adrienne uz pjenušac - shvatila da joj Harry nijedanput nije rekao da je voli.