Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

"Morala je, uhvatio sam je na djelu. Znao sam da Milila tu i tamo uzima kokain, ali ovo je bilo nešto
sasvim drugo. Zaklinjala mi se da može prestati, i da sam joj potreban, da trebam biti uz nju i pomoći
joj."

"Jesi li pristao?"

"Kao janje na klanje. Ostavio sam studij i odjurio u London spasiti je."

"O, Kite! Nakon onoliko teškog rada i učenja. Sigurno si već bio pred diplomom."

"Da", uzdahne Kit. "Rekao sam ti da sam prolupao."

"Pa, jesi li spasio Milu?"

"Nisam. Da sam barem tada znao ono što sada znam, da je jedina osoba koja može pomoći ovisniku
on sam. Da, Milila je pokušala, znam da jest. Pokušala je naglo, potpuno prekinuti i izdržala je nekoliko
tjedana, možda i mjesec dana, ali onda je sve počelo ispočetka. I, prirodno, ja sam postao neprijatelj,
čudovište koje joj je otimalo novac, nije joj dopuštalo da sama hoda ulicom, prisluškivalo njezine
telefonske pozive da ne bi nazvala svojeg dilera. Mrzila me. O, kako me mrzila!" Kit prođe rukom
kroznemirnu kosu. "To je trajalo mjesecima sve dok se jednog dana nisam vratio iz supermarketa i otkrio
da je otišla. Sljedeći ju je dan pokupila policija. Ležala je u jarku, bez svijesti. Predozirala se. Iz bolnice
su je odmah poslali u centar za odvikavanje. Obećala mi je da će ustrajati. Bila je očajna, bojala se da ću
je ostaviti. Obećao sam da neću, uz uvjet da ostane u centru i primi pomoć koja joj je bila potrebna.
Također sam joj rekao da ću je zauvijek ostaviti u slučaju da se vrati drogi."

"Pa, nisi imao izbora. Kite! Zbog Milile, a i zbog sebe."

"To je svakako ono što su mi rekli i stručnjaci, da", složio se Kit. "I to je bio posljednji dobar
trenutak, zaista, kad je izašla iz centra za odvikavanje. Imali smo tri sjajna mjeseca zajedno. Čak je
govorila o tome da će se vratiti na studij glume, a ja sam planirao nastaviti studirati medicinu u Londonu."
Kit slegne ramenima. "Sve je bilo normalno i upravo zbog toga čudesno."

"Ali nije potrajalo?"

"Ne." Kit čeznutljivo odmahne glavom. "Tada sam već poznavao znakove: manija, ljubičasti
podočnjaci, gubitak težine... Možda i jesam odustao od sveučilišnog studija, ali dotad sam već postao
doktor znanosti za Milu i njezinu ovisnost. Ona je sve nijekala, ali znao sam da se opet drogira. Zato sam
proveo u djelo svoju prijetnju. Bože, Julia, bilo je užasno. Vrištala je i plakala, preklinjala me da ne
odlazim, rekla da će se ubiti ako odem..." Kit spusti glavu između ruku. "Bilo je to najgore što sam ikada
morao učiniti. Tako sam je mnogo volio, ali znao sam da se ništa neće promijeniti ako je ne ostavim, a
dotad sam već znao da me vuče sa sobom u propast."

Julia instinktivno ispruži ruku želeći ga utješiti. "Kite, ne mogu ni zamisliti..." šapne ona. "Je li to
pomoglo?"

"Ne! Naravno da nije." Kratko se i očajno nasmijao. "Ostavio sam je na tjedan dana i dvadesetak
puta dnevno morao sam se prisiljavati da ne odem k njoj. Kad sam otišao, zatekao sam prazan stan.
Obavijestio sam policiju, naravno. I, naposljetku, dva tjedna poslije našli su je u napuštenoj kući kod
nekog zloglasnog dilera. Bila je mrtva."

"Jako mi je žao, Kite", šapne Julia, osjećajući da su te riječi beskorisne baš kao i onda kad su ih
ljudi izgovarali njoj.

"Da, i meni je bilo." Podignuo je glavu. "Rekla je da će se ubiti ako je ostavim i to je i učinila.

Obdukcija je pokazala da je umrla od predozirana, ali bilo je nešto još gore: pokazalo se da je prije smrti
bila uzastopno silovana. Očito se okrenula prostituciji kako bi zaradila za još jedan fikus. I prije sam
znao viđati modrice na neobičnim mjestima nanjezinu tijelu, ali trudio sam se to ignorirati. No morao sam
prihvatiti činjenicu da je vjerojatno, još dok je bila sa mnom, spavala s muškarcima za novac."

Kit je ušutio i zagledao se u vatru, a ona mu je u očima vidjela da ponovo proživljava staru bol.

"Ja... Ah, Kite, ne znam što bih rekla", šapne ona.

"Julia, kao što dobro znaš, uvijek je najbolje ništa ne reći jer zapravo se i nema što reći. Poslije toga
- potpuno sam se izgubio. Osjećao sam se prokleto krivim zato što sam je ostavio, bio sam ljut što je
upropastila svoj život i, najviše od svega, ogorčen zato što je izabrala heroin i smrt, a ne mene.
Jednostavno sam izgubio vjeru u ljudsku prirodu. Sve one fraze o "ispravnom postupanju" i da će "ljubav
sve pobijediti".... dakle, sve to nije djelovalo. Nije bilo "sretnog završetka", samo mrtvo i slomljeno
tijelo mlade žene i uništen muškarac koji je preživio." Kit se gorko osmjehne.

"Hoćeš reći, morao si prihvatiti činjenicu da nisi imao kontrolu? Da katkad nije važno što činiš,
koliko truda i ljubavi uložiš u život jer to nimalo ne utječe na ishod? To je ono što sam naučila u proteklih
nekoliko mjeseci", reče Julia tiho.

"Da, to je otprilike to", složi se Kit. "A meni su bile potrebne godine da shvatim da postoji i naličje
toga; da ponekad možeš utjecati na ishod i da ne smiješ gubiti nadu. Naravno, na kraju, takve te tragedije
učine mudrijim, zbog njih lakše prihvaćaš krhku prirodu nas ljudi. Ali, Bože, meni je dugo trebalo da to
shvatim. Rekao bih da sam poslije doživio slom živaca."

"I tada se pojavljuje Annie?"

"Da. Bila je nevjerojatna. Kad je sve čula, dojurila je po mene u London i odvela me natrag u
Edinburgh, gdje me nastavila njegovati i paziti onako kako čovjek samo zna iz knjiga. Neprekidno mi je
objašnjavala da je Milila oduvijek bila mentalno labilna, da nisam mogao ništa više učiniti nego što
jesam, da sam je volio i brinuo se za nju te da se ne smijem osjećati odgovornim zbog onoga što joj se
dogodilo. Naravno, ignorirao sam njezine riječi", blago se nasmije Kit. "Nastavio sam padati u rasulo i
samonametnutu izolaciju. Reći ću ti nešto, Julia", pogledao ju je ravno u oči, "nisi mi ni do koljena. Ja
sam se bio potpuno prepustio samosažaljenju. To je trajalo godinama. U meni je bilo toliko ljutnje!"

"Opravdano samosažaljenje, Kite. Ipak si proživio pakao. A kako si se riješio ljutnje?"

"Mislim da bi se moglo reći da sam prije nekoliko godina doživio neku vrstu prosvjetljenja. Putovao
sam svijetom i u jednom sam razdoblju, tri mjeseca, radio kao učitelj engleskog u Burmi. Poučavao sam
djecu koja su ostala bez roditelja, uizbjegličkom kampu na granici s Tajlandom", objasni Kit. "Iako sam i
ranije viđao prilično užasne stvari, ta me je situacija prilično pogodila. Većina djece imala je samo
odjeću koja je bila na njima. Ostali su bez roditelja, koji su ili bili strijeljani u Burmi, ili su prebjegli u
Tajland u očajničkom pokušaju da nadu neki posao. Ta su djeca ostala nasukana u ničijoj zemlji. A mjesto
nije bilo ni sigurno za njih - tajlandska ih vlada nije htjela pustiti u zemlju, a ako se vrate kući, vratili bi
se u sigurnu smrt. Za njih doslovno nije bilo budućnosti. A ipak", prvi put su Kitove oči zasjale od suza,
"ta su djeca bila tako zahvalna za najmanju stvar koju bi im čovjek dao. Nova nogometna lopta njima je
bila kao da su dobili karte za Svjetsko nogometno prvenstvo. Svako je dijete imalo svoje nade i snove za
budućnost iako je nisu imali. Nisu digli ruke od života iako je život digao ruke od njih." Naglo je obrisao
oči. "To je klišej, znam, ali kad sam vidio tu djecu koja su u svojim kratkim životima proživjela patnju
kakvu ja nisam mogao ni zamisliti, a ipak su svakoga jutra dolazila s osmijehom na licu, željno očekujući
što će im donijeti taj dan... to mi je dalo poticaj, nogom u stražnjicu, koji mi je bio potreban. Da se grubo

izrazim", doda on, "shvatio sam da je moje samosažaljenje sranje, da sam uludo potrošio deset godina
žaleći samoga sebe. Ako su ona djeca mogla gledati u budućnost i, što je još važnije, dalje vjerovati u
ljudsku dobrotu, onda sam, sa svim prednostima koje sam imao u životu, to mogao i ja."

Sjedili su šuteći, svako zadubljen u svoje misli.

"Dok sam bila mala", počne Julia pročistivši grlo, "majka mi je pričala o Igri sreće u knjizi
Pollyanna. Moraš misliti na ono što imaš, ne na ono što nemaš. To je trivijalno i pojednostavljeno, znam,
ali istinito."

"Da, jest. Točno su tako ona burmanska djeca gledala na život." Kit se iznenada nasmiješi. "Zaboga,
baš smo pravi par, zar ne? Iako si ti sve vrijeme..." Kit je tražio prave riječi, "zadržala dostojanstvo. Da",
ponovio je, "dostojanstvo. Zao mi je ako su moji nedavni postupci pridonijeli tvojem nepovjerenju u
ljudsku prirodu. Kunem se da nisam onakav kakvim si me smatrala. Vjeruj mi, pokušavao sam tebe
zaštititi."

"U redu je, Kite. Zaista ti vjerujem", reče Julia i sama iznenađena što je doista tako.

"Vidiš?" reče Kit i slegne ramenima. "Između nas dvoje postoji razlika; u starim danima ne bih bio
dovoljno velikodušan čak ni da poslušam objašnjenje. Tražio sam izliku da nekoga odgurnem od sebe.
Obećavam, sad sam drukčiji. Naročito s tobom, Julia."

"Ne budi tako strog prema sebi. I ti si se brinuo za Annie, naročito kad si joj bio potreban.""Da,
mislim da se popravljam. U najmanju ruku..." Kit zastane i pogleda je, "ovo je prvi put da sam poželio
odjuriti nekoj ženi i objasniti svoje postupke prije nego što otplovi u neki francuski zalazak sunca."

"Cijenim to, Kite."

"Julia, zar zaista odlaziš? Ne želim to. Zaista ne želim", izlanuo je iznenada.

Nastala je stanka dok je Julia upijala ono što je Kit upravo rekao. Odjedanput joj je postalo vruće i
osjećala se nelagodno.

"Nemoj, Kite, molim te, nemoj", šapne ona. "Ja se... ne mogu nositi s tim."

"Uvuklo se nepovjerenje, zar ne? Zbog Annie i djeteta?"

"Žao mi je", promrmlja Julia.

"Kriste!" Kit ustane i počne koračati malom sobom. "Prokleto tipično! Prvi put poslije Mille
napokon zaista nešto osjećam prema ženi, a vidi kako sam sve uspio uprskati. Oprosti", reče on i mahne
rukom prema Juliji, "što sam ti ono rekao o svojoj sklonosti za samosažaljenjem? Ispričavam se, Julia, ali
slušaj, moram ti ovo reći..." Kit je još koračao, ali sada malo brže, a riječi su samo tekle. "Moram ti reći
da mislim da sam zaljubljen u tebe. Shvatio sam to dok sam te njegovao i to mi nije bilo nimalo teško.
Sviđalo mi se i to što si me trebala, nakon svih tih godina kad sam bježao u suprotnom smjeru od svake
žene. I osjećaj je bio - prekrasan!"

Kit joj se tada nasmiješio tako iskreno i radosno da je Julia poželjela spontano reagirati i baciti mu
se u zagrljaj. Međutim, zaustavila se. Nisu bili tinejdžeri koji se upuštaju u svoju prvu romantičnu vezu.
Oboje je već prevalilo i više od trećine životnoga puta, pritom nepopravljivo oštećeni.

Otvorila je usta jer je htjela progovoriti, ali Kit je već nastavio govoriti i koračati prostorijom.

"Naravno, Annie je bila ta koja je to prva izgovorila, vidjela znakove, smijuljila se dok sam
neprekidno govorio o tebi", govorio je Kit, "i povukla se one večeri kad si došla na večeru u Wharton

Park. I preklinjala me da ti otvoreno govorim o svojim osjećajima. Rekao sam da nisi spremna, ali
rekla je da ćeš se znati nositi s tim."

"Nisam spremna, Kite."

Riječi su izašle iz Julijinih usta prije nego što ih je uspjela spriječiti. "Prošlo je premalo vremena
otkad... Mislila sam da sam..." Julia zagrize usnu, "ali nisam."

Kit je izgledao kao da će se tjelesno smanjiti pred njom. "Dobro", reče on naposljetku. "O. K.
Dakle", nakašljao se da pročisti grlo, "tako mi i treba, pretpostavljam. A sad se ne radi o samosažaljenju.
To je činjenica. Sranje! No, svejedno, idem sad."

"Žao mi je. Ja... jednostavno... ne mogu."

"Ne. Razumijem. Zaista razumijem." Kit gurne ruke u džepove hlača i krene prema vratima, a onda se
vrati i duboko udahne. "Ono što želim reći je sljedeće - ako ikada osjetiš da si u stanju prepustiti se nadi i
ponovo mi dati priliku, obećavam ti da ću uvijek biti ovdje za tebe. Zaista sam dobar u tome. Ili sam
barem nekada bio. Nikad te neću povrijediti, barem ne namjerno."

"Hvala ti, Kite."

"A čudno u svemu je to", reče on i zaustavi se pred vratima, "što si ti oduvijek tu."

Julia ga nije mogla pogledati jer su joj suze zamaglile oči.

"Znaš gdje me možeš naći", reče Kit. "Pokušaj dobro paziti na sebe kad se ja već ne mogu brinuti za
tebe. Zbogom, draga."

Vrata su se za njim zatvorila.

30.





Sljedećeg jutra, blijeda i iscrpljena od neprospavane noći, Julia je sišla u prizemlje pričekati taksi. S
obje je ruke držala šalicu kave zagledavši se u kamin i pepeo koji je ostao od sinoćnje vatre. Misli su joj
otupjele, mozak joj nije mogao procesuirati što je Kit sinoć rekao. I sve one intimne podatke koje je s
njom podijelio.

Ne. Julia prekine samu sebe. Možda će, kad ponovo bude u Francuskoj, moći odvojiti vrijeme i
razmišljati o tome, prihvatiti osjećaje koje je probudio u njoj, ali ne sada.

Jednostavno nije sebi mogla dopustiti da ponovo nekoga voli.

Začuvši korake koji su se približavali vratima, Julia ustane i krene ih otvoriti. Pritom podigne putnu
torbu jer je mislila da je došao taksi. Međutim, bio je to poštar. Odložila je torbu i rekla: "Drago mi je
što sam vas uhvatila. Putujem u Francusku. Dala sam preusmjeriti svoju poštu, koliko god je bude, a to su
uglavnom računi... " Glas joj se prekinuo. Nije imala snage za svakodnevno ćaskanje.

"Nema problema, gospođice Forrester. Vratit ću svu poštu u glavni poštanski ured i pobrinuti se da
vam je proslijede u Francusku." Pružio joj je omotnicu koja je očito bila neki račun i jednu debelu
kuvertu krem boje, adresiranu na nju, ali rukopis nije poznavala.

"Hvala." Slabašno mu se nasmiješila.

"Bonvoyage, gospođice Forrester."

Julia zatvori vrata, sjedne na kauč i otvori kuvertu krem boje.



Zračna luka Heathrow Ponedjeljak, 16. ožujka

Draga Julia, pišem nabrzinu!

Zovem se Annie. Upoznale smo se i srele samo jedanput prije nekoliko tjedana. Čula sam od Kita
kakvu si patnju proživjela. I on je prošao kroz svoju. On shvaća i učinit će sve da ti pomogne jer se
prvi put nakon mnogo godina opet zaljubio.

A kad mu se to dogodilo (vjeruj mi, to je prava rijetkost!), ne moraš više sumnjati u njega.
Uvjeravam te, tvoj je!

Ja krećem u novi život, i to uglavnom zahvaljujući Kitu.

Bio je predivan - pomagao mi je kad nisam imala nikoga drugog. On je istinski dobra osoba. Prije
nego što odem, htjela sam zauzvrat i ja učiniti nešto dobro za njega. Kao što dobro znaš, život je
kratak. Svi mi u današnje vrijeme previše razmišljamo i sve analiziramo. Zaboravi na misli, prepusti se
srcu - ja jesam i neka mi Bog pomogne. Nikada se nisam osjećala sretnijom nego u ovom trenutku!

Bol se može izliječiti jedino ljubavlju. Čini mi se da je vama oboma to potrebno.

Svatko zaslužuje drugu priliku.

Uz najbolje želje,

Annie X


Julia začuje kucanje na vratima. Ustala je i pošla ih otvoriti.

"Dobar dan", reče zbunjeno taksistu, "izlazim za sekundu."

"U redu, gospođo. Gore sam na uzbrdici s lijeve strane. Bojim se da ćete morati malo hodati. Ovdje
se teško nalazi parkirno mjesto." "Hvala."

Julia brzo provjeri električne aparate da se uvjeri da ih je sve isključila, a onda uzme torbu i
zaključa kuću. Polako je išla uzbrdo cestom prema taksiju, koji će je odvesti iz Norfolka... i od Kita. "Ah,
stigli ste, gospođo. Dopustite mi da vam uzmem torbu."

Taksist joj otvori vrata, a onda odloži putnu torbu u prtljažnik. "Jesmo li spremni?"

"Da."

"Vožnja do aerodroma trajat će otprilike sat vremena budemo li imali sreće." Vozač polako krene
nizbrdo uskom cestom, spuštajući se prema luci. Julia je gledala kroz prozor i posljednji put promatrala
brodice koje su se ljuljale na vodi. Sve je bilo pusto osim jedne figure koja je sjedila na klupi i gledala u
more.

"Stanite! Oprostite, možete li se zaustaviti na sekundu? Ja ću... Pričekajte me tu."

Julia otvori vrata i pođe natrag prema osobi na klupi. Dok je prilazila, uvjerila se da se nije
prevarila. Zaustavila se tik iza klupe, znajući da je on nije vidio.

"Kite! Što radiš ovdje?"

Iznenađeno se okrenuo i pogledao je.

"Oh! Mislio sam da si otišla. Sad sam bio gore - kuća je zatvorena."

"Morala sam pješice na vrh brda do taksija. Očito smo se mimoišli", objasni ona.

"Da", kimne on. "Znači, ideš?"

"Da."

"O. K. Samo sam mislio svratiti i pozdraviti se." Slegnuo je ramenima. "Ispričati se još jedanput za
svoje neobazrivo ponašanje."

Julia se nasloni na klupu. "Kite, molim te. Razumijem, zaista."

"Stvarno?"

"Da."

Kit se zagledao u svoje prste. "Dobro. Zapravo, Julia, nisam se došao pozdraviti."

"Ne?"

"Ne." Pogledao je uvis prema njoj i blijedo se nasmiješio. "Zapravo, imao sam ti se namjeru baciti
pred noge i zamoliti te da ostaneš."

"Oh."

"Da. Pripremio sam cijeli govor. Namjeravao sam te preklinjati da mi pružiš još jednu priliku. Reći
ti da te volim i da razumijem da ćemo morati krenuti polako, zbog tebe. Da bih učinio sve samo da nam
omogućiš da pokušamo jer, što se mene tiče, znam da se ovakav osjećaj javlja samo jedanput ili dvaput u

životu. I ubija me to što te moram pustiti da ideš. Znam, sebično je", doda on. "Odlučio sam jutros u ranim
noćnim satima da se neću predati bez borbe. I, evo me, ovdje sam. Upravo sam tugovao nad svojom
uobičajenom lošom srećom jer te nisam zatekao na vrijeme. A, zapravo, jesam."

"Da. Čini se da ćeš dobiti drugu priliku, Kite", šapne ona gotovo sama sebi.

"Da! Prokletstva mu! Imaš pravo! Znači..." Kit je kleknuo pred nju i uzeo njezine ruke u svoje,
"ovako: Julia, molim te, ne vraćaj se u Francusku. Želim da ostaneš ovdje sa mnom. Volim te, zaista te
volim. I... očajan sam!" Tužno se osmjehnuo. "Pruži mi još jednu priliku, molim te, i nikad te više neću
iznevjeriti. Obećavam."

"Ah, Kite, zaboga - ja..." Pogledala ga je pokušavajući racionalno razmišljati. Onda se sjetila
Annienih riječi da ne treba sve analizirati i upitala je svoje srce što želi. Naposljetku je rekla: "Dobro."

"Dobro?"

"Da, dobro."

"Hoćeš reći, ostat ćeš?""Da, zasad, u svakom slučaju. Možda trebamo pružiti priliku jedno drugom.
Što možemo izgubiti?"

"O, moj Bože! Govoriš ozbiljno?"

"Nikad nisam bila ozbiljnija."

"Onda ću ustati. Koljena me žuljaju."

Kit učini tako, a istovremeno povuče Juliju u zagrljaj. "Obećavam, draga, brinut ću se za tebe dokle
god ti budeš tako htjela."

"A i ja ću se brinuti za tebe."

"Stvarno?" Podignuo joj je bradu i bolje je pogledao. "To će mi biti nešto novo", nasmiješi se on i
nježno je poljubi u nos. "Hoćeš reći da ćemo se brinuti i paziti jedno drugo?"

"Da. Naročito zato što očito patimo od istih... tegoba."

"Misliš, dva zbrčkana i tužna stvora?"

"Tako nekako", promrmlja ona dok joj je on obasipao lice poljupcima. Odmaknula se, ugledavši
krajičkom oka taksista koji je prekriženih ruku stajao naslonjen na prtljažnik auta i promatrao ih. "Bit će
najbolje da uzmem putnu torbu i kažem Bobu da može ići kući."

"Da. A onda, moja draga Julijo, ja tebe vodim kući."

"Gdje je kuća'?" Upita Julia zbunjeno.

"U Wharton Parku, naravno. Tamo pripadaš."

DRUGI DIO



Ljeto

31.

Wharton Park





Ponekad kad se probudim i ugledam zrake ranog jutarnjeg sunca kako prodiru kroz prozorska stakla
Wharton Parka, teško mi je povjerovati da se osjećam smireno i zadovoljno, onako kako sam mislila da
se više nikada neću osjećati.

A ipak, ovdje sam, uživam poput mačke dok mi toplina sunca grije lice, okrećem se i pogledam
Kitovo lice na jastuku pokraj sebe. Iako sam inzistirala da se ošiša kako bih mu bolje vidjela oči, njegova
kosa kao da se suprotstavljala naporima brijača i jedan mu je uvojak ipak padao preko zatvorenog kapka.
Jednu je ruku zabacio iznad glave, pokazujući tako potpuno prepuštanje i povjerenje u ono što ga
okružuje.

Volim ga ujutro gledati dok spava, a često imam priliku jer se obično prva probudim. To su moji
skroviti trenuci, kad mogu odbaciti sve strahove i jednostavno uživati u njegovoj blizini. On ne zna za te
trenutke - nedužna je žrtva sna - i nije svjestan da proučavam svaki detalj njegova lica pohranjujući ga u
pamćenje.

Ne tako davno naučila sam koliko su takve stvari važne. Više ne mogu sebi predočiti lice svojega
supruga - samo nejasan obris, oblik na kojemu su finiji detalji postali mutni i nedefinirani.

Kad sam završila s proučavanjem njegova lica, opet sam legla i zagledala se u sobu u kojoj je
spavalo mnogo generacija Crawfordovih. Sumnjam da se mnogo promijenila od vremena kad je u nju ušla
Olivia Crawford prve bračne noći prije sedamdeset godina. Nekoć veličanstvene rukom bojene kineske
tapete sad više nisu imale one tople žućkaste nijanse maslaca, nego su sumornim i blijedim bojama više
sličile pudingu od riže. Leptiri i cvijeće koje ih je krasilo pretvorili su se u sjenke onoga sto su nekada
prikazivali.

Težak toaletni stolić od mahagonija s trokrilnim zrcalom smješten je uza zid. Tako je ružan da ga
nitko nije želio kupiti na dražbi, pa je vraćen na staro mjesto. Katkad zamišljam Oliviju kako sjedi za
njim, kako nanosi na lice šminku, koju su djevojke u ono vrijeme morale nositi, dok joj Elsie strpljivo
četka kosu.

Lagano sam se izvukla iz kreveta da ne probudim Kita, a pod bosim nogama osjećam da je sag izlizan
i prorijeđen iako se na njegovim rubovima još vidi debljina prvog tkanja.

Odlazim u kupaonicu u kojoj je pod prekriven ispucanim linoleumom, a kada je zamrljana zelenim
tragovima kamenca koji se nakuplja godinama.

Dok se odijevam, smiješim se sama sebi jednostavno zbog toga što sam u Wharton Parku. Imanje je
nespretno, disfunkcionalno i iritantno u svojoj nepredvidljivosti i podsjeća me na dijete koje je tek
prohodab, a od majke nije dobilo dovoljno pažnje, no ipak je tako dražesno da se čovjek ne može
oduprijeti njegovu šarmu.

Dok na vršcima prstiju prolazim spavaćom sobom i silazim u prizemlje uključiti kuhalo za vodu,
razmišljam o tome kako volim biti ovdje, s Kitom. 1 kako osjećam da sam napokon stigla kući.

Julia je sjedila na terasi Wharton Parka uživajući u toplom zraku ranoga jutra, promatrajući vrt ispod
sebe. Lipanj je oduvijek bio njezin najdraži mjesec. Tada bi se cvijeće otkrivalo u svojoj ljepoti iz sata u
sat, cvatući i bujajući u svojem kratkom, savršenom životnom vijeku. Stabla s druge strane parka kao da
su otežala od krošanja i lišća - s toliko mnogo nijansi zelene boje - i isticala su se na vedrom plavom
nebu engleskog ljeta.

Uzela je šalicu kave i pošla prema trošnim stubama koje su se spuštale u vrt - kreaciju Adrienne
Crawford - osjetivši odmah opojni miris jasmina posađenog duž terase. Kao i ostatak vrta, i grmovi
jasmina godinama su bili zanemarivani: pokoji vrtlar tek bi tu i tamo pokosio travnjake, ali imao je
previše jutara zemlje za održavanje da bi se brinuo za orezivanje stabala i grmlja. Ruže oko fontane
razgranale su se i počele se širiti preko ruba svojih gredica. Očito im nije smetalo što su zapuštene jer su,
unatoč tome, neuredno cvjetale opsceno velikim, ružičastim cvjetovima.

Gabriel je volio cvijeće...

Julia se tužno osmjehne sjetivši se kako se pojavio u njezinoj radnoj sobi držeći u bucmastoj ručici
šaren buketić uvelih divljih orhideja i lavande, koje su on i Agnes našli šećući obližnjim poljima.

"Pour tu, maman." Ponosno joj je pružio cvijeće, a ona se uzvrtjela te s mnogo važnosti stavila buket
u vazu, primijetivši pritom kako su cvjetne stapke nejednake dužine jer ih je nespretno ubrao svojim
ručicama.

Pomislila je da bi se Gabrielu jako sviđalo u Wharton Parku. Uvijek je više volio boraviti izvan
kuće, baš kao i njegova majka, i ona bi mu katkad pričala priče o jednoj prelijepoj kući u Engleskoj, koju
je jednom davno posjetila. I kako će ga jednoga dana odvesti tamo i pokazati mu je.

Julia teško uzdahne. Nije pak bilo suđeno da se to dogodi.

Dok je šetala dalje, prsti su je svrbjeli od želje da se baci na posao i obnovi to krasno utočište, da
opet bude onako lijepo kao nekad, prije nego što bude prekasno.

"Djed Bill okrenuo bi se u grobu", reče ona anđelu koji je još ravnodušno čučao na vrhu fontane koja
više nije radila.

Julia polako krene natrag prema kući. Osjećala se kao da je zakoračila u čarobno ogledalo. Još je
postojala bol zbog gubitka muža i voljenog sinčića, kao i krivnja i strah što se sada usuđuje biti sretna.
Međutim, Kitova je ljubav bila nezahtjevna, dok je Xavierova bila zahtjevna.

"Draga", promrmljao je Kit kad su zagrljeni ležali u krevetu nakon što su prvi put vodili ljubav.
"Razumijem da je tebi sve ovo još prerano i da si morala u sebi naći dovoljno vjere da budeš ovdje sa
mnom. Znam da ti treba vremena da zaliječiš rane. Ako misliš da ti je potreban odmak ili da te gušim
svojom prisutnošću, neću se uvrijediti ako se povučeš."

Nakon tri mjeseca Julia još nije osjetila takvu potrebu. Osim toga, kuća je bila dovoljno prostrana i
pružala joj je prostor i osamu koju je samo mogla poželjeti. Također, kako je Kit odbio ponudu gospodina
Hedge-Funda, gotovo je svakodnevno izbivao iz kuće, obavljajući nešto na imanju, stoga je ona često bila
sama u kući.

Bilo kako bilo, nikad nisam usamljena, pomisli penjući se stubama nakon što je prošla kroz vrata
koja su vodila prema kuhinji. Bilo je neobično kako se sada u kući osjećala ugodno i potpuno udomaćeno
iako je u prošlosti rijetko ulazila u nju, a na katu nikada nije ni bila. Možda je razlog bila Elsiena
živopisna priča o prošlosti i činjenica da se kuća jako malo promijenila od onih dana o kojima joj je
pripovijedala. Julia je voljela atmosferu kuće i provodila je sate hodajući hodnicima, upoznavajući se sa

svakim kutom i zakutkom, sa svakim izblijedjelim pokrivačem na krevetima i prašnim ukrasima koji su
svjedočili o povijesti kuće o kojoj je toliko mnogo slušala.

Osim toga, sada je bio vrhunac ljeta i mnoge stvari koje je u kući trebalo popraviti sada su bile
manje uočljive nego što će biti zimi: naprimjer, krov koji je prokišnjavao, zastarjeli sustav grijanja koji
je u radijatore od lijevanog željeza slao mlačne mlazove topline, a ni voda za kupanje nije se mogla
zagrijati.

O činjenici da se ona, takoreći, preselila Kitu u Wharton Park nikad se "službeno" nije razgovaralo.
Sve se dogodilo prirodno, nakon zajedničkog pristanka. Poslije dramatičnog početka njihove veze sada je
sve teklo jednostavno i lako. Ušli su u opuštenu i udobnu rutinu: Kit bi u šest poslijepodne došao u
kuhinju gdje bi popili piće prije večere, a onda bi ugodno razgovarali o svojem danu dok bi se muvali
kuhinjom zajednički pripremajući večeru. Julia je čvrsto odlučila naučiti kuhati i uživala je u svojim
novootkrivenim kulinarskim vještinama. Poslije bi se povukli u postelju i vodili ljubav. Rijetko su izlazili
jer nijednom od njih dvoje nije bilo potrebno društvo drugihljudi. Više su voljeli provoditi vrijeme
zajedno ili sami sa sobom.

Zaista se činilo da Kit razumije da će se ponekad, često i neočekivano, između njih dvoje uvući tuga
zbog njezina gubitka. Ponekad bi neka usputna primjedba izazvala u njoj sjećanje pa bi se tada povukla u
svoje misli i šutnju. Kit se nimalo nije osjećao ugrožen njezinom prošlošću, priznavao ju je i poštovao, a
Juliju nikad nije silio da govori o njoj, osim ako sama nije željela.

Njihova veza nimalo nije bila nalik onoj koju je imala sa Xavierom: sada nije bilo velikih izjava
koje je njezin suprug tako volio izricati, nije bilo iznenadnih prepirki i bilo je jako malo one emocionalne
nesigurnosti ili promjena raspoloženja zbog kojega je Xavier bio veoma teška osoba, ali s kojom je bilo
uzbudljivo živjeti.

Između Kita i nje postojala je neka stabilnost, razmišljala je Julia penjući se na kat u spavaću sobu,
neko zadovoljstvo bez drame svojstvene njezinu prošlom braku. Sada je osjećala određen spokoj i bila je
svjesna da joj on svakodnevno sve više zacjeljuje rane. Nadala se da i njezina prisutnost u Kitovu životu
ima isti utjecaj na njega.

Nedavno je otkrila da Kit nije potratio život na "samosažaIjenje" - kako je sam opisao proteklih
deset godina svojega života - nego je proveo vrijeme u inozemstvu neumorno radeći za dobrotvorne
ustanove diljem svijeta. Koristio je znanje, a i medicinske vještine da pomogne onima u najvećoj potrebi.

"Činjenica da nisam cijenio vlastiti život omogućila mi je da odem na mjesta na koja se većina ljudi
ne bi usudila otići", rekao je Kit, dok je Julia s čuđenjem i divljenjem slušala njegove priče o
doživljajima na najopasnijim mjestima na svijetu. "Nemoj me hvaliti, Julia, jer bio sam samo bjegunac."

Bez obzira na Kitove razloge, životno ga je iskustvo učinilo mudrijim i hrabrijim nego što je sam
želio priznati. Juliju bi ponekad ljutila ta njegova neprekidna skromnost, pa mu je to i rekla. Zbog toga se
Kit polako počeo otvarati i govoriti o tome kako zamišlja svoju budućnost; imala je veze s psihološkim
savjetovanjem i liječenjem djece stradale u događajima koji su bili izvan njihove kontrole.

"Vidio sam patnju tolikih nedužnih bića", uzdahnuo je jedne večeri za kuhinjskim stolom. "Ako ćemo
iskreno, mislim da je briga koju sam iskazao djeci koju sam sreo na svojim putovanjima bila nadomjestak
za činjenicu da se nisam usudio ostvariti novu blisku vezu s nekom ženom. Ona su me djeca trebala, ali u
svakom sam trenutku mogao ustati i otići. U mojim postupcima nije bilo ničega altruističnog."

"Razumijem, Kite", rekla je Julia, "ali sigurna sam da je njima tvoja prisutnost donijela korist, makar
i nakratko."

"Pa, naučio sam da su djeca poput lego kocaka ljudske rase. Ako u sebi imaju pogrešku, onda će i
sljedeća generacija biti pogrešna. Gledajući sada unatrag, u svoj onoj patnji kojoj sam bio svjedok,
priznajem da sam našao nešto što me doista zaokuplja."

Zbog toga ga je Julia potaknula da se prijavi na odgovarajući tečaj i iskoristi znanje naučeno na
medicinskom fakultetu za ono što je zaista želio, a to je profesionalno bavljenje dječjom psihologijom.

"Kad ova kuća bude sređena, možda ću to i učiniti", složio se on. Zatim se okrenuo prema njoj.
"Dugo je prošlo otkad sam nekoj ženskoj osobi dopustio da mi zvoca."

"Kite! Ja... "

Zakotrljao se u krevetu i nemilosrdno je poškakljao. Zatim se zagledao u njezine oči, a lice mu je
bilo ozbiljno. "Hvala ti, Julia, zato što ti je stalo do toga."

"Dijelimo zajednički trenutak", izjavio je Kit jedne noći dok su ležali jedno pokraj drugoga u parku i
gledali pun mjesec na nebu. "Kao i svemir, to nema početka ni kraja. Jednostavno jesmo."

Juliji se svidjela ta misao. Zapamtila ju je i onda kad su joj se misli okrenule drugom problemu koji
ju je trenutno mučio. Spokoj Wharton Parka i Kitova nezahtjevna ljubav uvelike su joj pomogli u njezinoj
rehabilitaciji, ali svaki put kad bi se približila salonu, kad bi rukom uhvatila potamnjelu mjedenu kvaku,
otvorila vrata i pošla prema velikom klaviru, sva bi je hrabrost napustila.

Prije dva tjedna odvezla se vlakom u London na ručak s Olavom, svojim agentom.

"Dakle, imam cijeli niz koncertnih dvorana koje ti nude termine, uključujući..." Olav je dramatično
zastao, a onda nastavio, "Carnegie Hall."

"Stvarno?" Julia je bila uzbuđena iako to nije htjela. To je bila jedina dvorana u koju je nikad dotad
nisu zvali. I oduvijek je čeznula da tamo svira.

"Da, madam", kimne Olav. "Novine s druge strane Atlantika naveliko su pisale o tvojoj priči - a
kameri vole dramu. I dogovor s njima je da će Carnegie biti mjesto tvojeg povratka. Dušo, neuvijeno ću ti
reći, to nema nikakve veze s tvojim talentom, nego s činjenicom da je PR mašina radila punom parom."

"Kad je koncert?" upita Julia.

"Za deset mjeseci, potkraj travnja", reče lav. "A to ti daje dovoljno vremena da vratiš svoje prstiće
na one tipke i stekneš sigurnost u samu sebe. Što kažeš, Julia? To je vraškidobra ponuda i mogu ti jamčiti
da takvu više nećeš dobiti."

Čvrsto držeći jastuk uza se, Julia priđe prozoru u spavaćoj sobi i zagleda se dolje u vrt. Ostalo joj je
manje od deset dana da lavu javi svoju odluku. Po tisućiti put pitala se može li to ona učiniti. Može li
pronaći način da prebrodi taj ponor u sebi ? Zaklopila je oči i zamislila kako svira. Kao i obično,
adrenalin bi joj potekao žilama i odjednom bi je oblio hladan znoj.

Dosad još nije o tome razgovarala s Kitom. Kako da mu objasni da taj instrument koji je toliko
voljela sada njoj predstavlja izvor straha? Možda će pomisliti da se glupo ponaša, možda će je tjerati i
ponukati da počne svirati, a ona se s time još nije mogla suočiti.

S druge strane, pomislila je, dok se odmicala od prozora i spuštala na krevet jastuk koji je tako
slatko mirisao na Kita, da joj možda on može pomoći. Morala je vjerovati da će je on razumjeti jer - bila
je očajna.

Te je večeri onako usput spomenula ponudu iz Carnegieja dok su večerali.

"Oho!" reče on. "Julia, pa to je fantastično! Kakva čast. Hoćeš li me povesti sa sobom da sjedim u
prvom redu, da ti uhvatim pogled i isplazim jezik za vrijeme posebno napeta krešenda?"

Ukočeno se osmjehnula, a onda odmahnula glavom. "Jednostavno ne znam mogu li to učiniti, Kite.
Možda bi to bilo previše, i prerano. Zaista ne mogu objasniti zašto se toliko bojim, zašto mi tijelo reagira
tako kako reagira svaki put kad se približim klaviru. Ah... "

Lice mu se uozbiljilo, ispružio je ruku i dotaknuo njezinu. "Znam, draga. Koliko imaš vremena za
razmisliti o tome?"

"Nekoliko dana."

"Volio bih da ti mogu pomoći, mahnuti čarobnim štapićem i učiniti da sve bude dobro", uzdahne Kit,
"ali znam da ne mogu. To moraš odlučiti sama."

"Da." Julia polako kimne glavom i povuče ruku. "Ako nemaš ništa protiv, idem u kratku šetnju
parkom. Pokušat ću razmisliti."

"Dobra ideja", složi se Kit. Gledao ju je kako izlazi iz kuhinje, a onda je pokupio sa stola tanjure,
oprao ih i obrisao, sve vrijeme zadubljen u misli.

Nekoliko dana poslije, prije nego što je Kit otišao u ured na ranojutarnji sastanak s upraviteljem
imanja, donio je Juliji šalicu čaja i sjeo uz nju na krevet.

"Moram uskoro krenuti", reče on, sagne se i poljubi je. Zagledao se u nju i nastavio: "Draga, izgledaš
umorno. Jesi li dobro?"

"Jesam", slagala je. "Želim ti uspješan sastanak."

"Hvala." Kit ustane s kreveta. "Usput rečeno, imam jednog prijatelja kojem sam dopustio da lovi ribu
u našem potoku. Rekao je da će nam uloviti dvije pastrve danas za večeru. Donijet će ih poslijepodne."

"Nikad nisam pripremala pastrve. Što da radim s njima?" upita Julia sramežljivo.

"Poslije ću ti pokazati kako da ih očistiš", reče on krenuvši prema vratima. "Ah, skoro sam zaboravio
- u slučaju da se kasnije vratim, danas ujutro u jedanaest dolazi ugađač klavira. Sumnjam da je poslije
tebe itko više svirao na tom prelijepom starom instrumentu, koji svih ovih godina samo skuplja prašinu u
salonu. A prilično je vrijedan, pa sam pomislio da bismo ga trebali dati servisirati. Vidimo se polije,
draga." Puhnuo joj je poljubac i nestao iza vrata.

Točno u jedanaest zacilikalo je hrđavo zvonce na velikim ulaznim vratima i Julia ih je krenula
otvoriti ugađaču klavira.

"Hvala, gospođo", reče starac s mnogo poštovanja. "Mogu li vas zamoliti da mi pokažete gdje je
klavir? Posljednji sam put bio ovdje prije pedeset pet godina, kad je lady Olivia zamolila mojega oca da
ga ugodi, prije nego što se lord Harry vratio iz rata."

Julia ga je zaprepašteno pogledala. "Zaboga! To je zaista bilo davno. Ovuda." Povela ga je kroz niz
soba, položila obje ruke na mjedenu kuglu kvake na salonskim vratima i odmah osjetila da su joj prsti
počeli drhtati.

"Gospodo, dopustite meni", ponudi se on.

"Hvala vam. Kvaka prilično... zapinje", reče ona zbunjeno, dok je on bez problema okrenuo kvaku.
Nije imala drugog izbora nego poći za njim. Zaustavila se nakratko pokraj vrata i gledala ga kako prilazi
klaviru te diže plahtu koja ga je štitila od prašine.

"Ovo je predivan instrument", primijeti on s divljenjem. "Moj je otac uvijek govorio da ima najčišći
zvuk koji je ikada čuo. A čuo ih je dosta", nasmiješi se on sebi u bradu. "Dakle, da vidimo." Otvorio je
poklopac, proučavao žute tipke i s ljubavlju ih dodirivao. Odsvirao je brzi arpeggio, uzdahnuo i zatresao
glavom. "Jadni mi, ovo zaista loše zvuči." Okrenuo se Juliji. "Trebat će mi dosta vremena, ali sredit ću
ga, ništa se vi ne brinite, gospođo."

"Hvala vam", odgovori Julia slabašnim glasom.

"Da", reče ugađač klavira saginjući se da otvori svoju kutiju s alatom, "tužno je to jer, kako mi je
pričao moj otac, lord Harry više nikad nije svirao nakon što se naposljetku vratio kući."

"Zaista?" reče Julia. "Čula sam da je bio izvrstan pijanist."

"Bio je, ali iz nekog razloga..." muškarac uzdahne i počne svirati Lisztovu Sonatu u B- molu, "više
nije svirao. Možda zbog nečega što mu se dogodilo u ratu. Baš šteta što je tako potratio talent, zar ne?"

Julia više nije mogla izdržati. "Ostavit ću vas da radite", reče ona naglo. "A račun, molim vas,
pošaljite lordu Crawfordu." Okrenula se i žurnim koracima izašla iz salona.

Poslije je otišla u povrtnjak i strpljivo brala preostalo povrće, koje će te večeri pripremiti s
pastrvama. Želja joj je bila raščistiti te gredice, preurediti ih i ponovo zasaditi, ali kako nije bilo sigurno
da će oni ostati duže nego što je potrebno da nadu novog kupca, Julia je zaključila da je takav posao
besmislen.

Odjedanput je naćulila uši. Čula je zvuke Rahmanjinova Koncerta br. 2. Činilo se kao da na krilima
lahora izlaze iz salona i plutaju prema njoj.

Klečala je na tlu među korovom i rukama prekrila uši.

"Prestanite! Prestanite!"

Kroz prste je još čula glazbu, note koje nije imala snage odsvirati i tonove koji su joj se obrušili na
sva osjetila. Odustala je od pokušaja da začepi uši, a kad je spustila ruke uz tijelo, počela je jecati.

"Zašto morate svirati baš to? Nešto drugo... bilo što drugo." Odmahnula je glavom i nadlanicom
obrisala nos.

Ta je melodija bila zaštitni znak njezine tuge.

One strašne noći dok je svirala očaranoj publici, zanesena divnom glazbom, izgubljena u vlastitom
svijetu, i dok je poslije uživala u aplauzu, poklicima odobravanja i buketima cvijeća, dok je osjećala
sebično ushićenje zbog svojeg postignuća, njezin sinčić i suprug umirali su u agoniji.

Julia se uvijek iznova mučila time, proživljavala je agoniju pitajući se kad se to točno dogodilo, u
kojem su trenutku koncerta točno izdahnuli. Je li Gabriel vrištao i zvao nju dok je ležao u nepodnošljivoj
boli i strahu, pitajući se zašto mama nije ondje da mu pomogne, da ga utješi, zaštiti?

Iznevjerila ga je u trenutku kad mu je najviše trebala.

Ta joj je pomisao bila nepodnošljiva.

Julia je znala da je najgore u svemu tome što je klavir - neživ predmet, instrument, bez srca i duše -
ukrao njezinu ljubav i pažnju. Uvijek je bio na prvom mjestu, prije potreba njezina djeteta i muža, a sad je
predstavljao sve ono sebično i nedoraslo u njoj. U očaju je pala na tlo, nalazeći utjehu u pomisli da su
tanke mrkvice i jedina glavica salate koju je pronašla zapravo potomci onih biljaka koje je zasijao njezin
voljeni djed.

"O, djede Bille!" obratila se nebesima. "Što bi mi ti sada rekao da zajedno sjedimo u stakleniku kao
nekad?"

Znala je da bi on bio miran i racionalan, kao što je uvijek bio kad bi mu se ona obratila zbog nekog
svojeg problema. Sagledao bi sve činjenice, a ne emocije koje ih okružuju. Snažno je vjerovao u sudbinu
i Boga, to je znala. Kad joj je umrla majka, djed Bill uzeo je Juliju u naručje nakon pogreba. Neutješna,
plakala je na njegovu ramenu, ne mogavši podnijeti pomisao da joj je majka u hladnoj, tvrdoj zemlji.

"Tvoja mama sad je na sigurnom mjestu, tamo gore. Znam da jest", tješio ju je on. "Samo što mi koji
smo ostali ovdje patimo za njom."

"Zašto joj liječnici nisu pomogli da ozdravi?" pitala je ona tužno.

"Ljubavi moja, zato što je došao njezin trenutak da ode. A kad dođe taj trenutak, onda se ništa ne
može učiniti."

"Ali htjela sam je spasiti..."

"Ne kažnjavaj samu sebe, Julia", tješio ju je on. "Za nju više nitko od nas nije mogao ništa učiniti.
Mi, ljudi, mislimo da imamo kontrolu nad svime, ali nije tako, ti to znaš. Dosta sam proživio da znam da
je to činjenica koju se ne može promijeniti."

Julia je tiho sjedila i razmišljala o onome što joj je onoga dana rekao djed Bill. Je li to bila istina o
Xavieru i Gabrielu? Je li ono bio njihov "trenutak"? Bi li išta bilo drukčije da je ona bila s njima?

Na to pitanje nije bilo odgovora.

Što se pak tiče činjenice da je tada svirala na klaviru... Julia obriše nos znajući da je isto tako mogla
biti kod kuće i čekati njih dvojicu da se vrate s plaže, putujući onom istom izdajničkom cestom.

Ona se, kao što je djed Bill rekao prije mnogo godina, sve vrijeme kažnjavala. Lišavala se jedine
stvari u životu za koju je znala da joj može pružiti utjehu i ublažiti patnju njezine izmučene duše.

Dok je ugađač klavira svirao posljednje note, Julia se prisjetila još nekih riječi djeda Billa. "Imaš
bogomdan dar. Nemoj gapotratiti, Julia, molim te..."

Kad je u salonu u kući zavladala tišina, Juliji nešto padne na pamet: izgubila je toliko mnogo ljudi
koje je voljela, ali jedna stvar

koja je još bila njezina i koju joj nitko nikad nije mogao oduzeti bio je njezin talent.

Naposljetku, kad je ugađač klavira otišao, Julia je ustala i polako pošla prema kući. Zastala je na
terasi, a na licu joj se vidio iznenadan tračak nade i razumijevanja. Njezin je talent bio jedina stvar na
koju je mogla računati i bit će ondje sve do dana njezine smrti. Nije ju mogao napustiti jer je bio dio nje
same.

I zbog toga ona nije smjela odustati od njega.

Bi li joj Xavier i Gabriel bili zahvalni kad nikad više ne bi taknula tipke klavira? Zar bi to željeli?
Da posljedica njihove pogibije bude i smrt njezina "bogomdanog" talenta?

Ne.

Julia instinktivno prekrije rukom usta tek sad prvi put shvativši kako su je zavarali žalovanje i um
opsjednut krivnjom. Dok je bila ranjiva, dopustila je demonima da uđu, a oni su pustili korijenje.

Sad ih je morala protjerati.

Odlučno je pošla prema salonu s mislima na one koji su je nekada voljeli i koje ona voli. Sjela je za
klavir. Ignorirajući reakciju svojega tijela, spustila je drhtave ruke na tipke.

Svirat će za sve njih.

I za sebe.

Kad se sat kasnije Kit vratio kući sa sastanka i začuo u salonu zvukove Chopinovih Etudes, oči su mu
se napunile suzama. Naglo je sjeo na stubište u glavnom predvorju, točno na onom mjestu gdje je davno
prvi put ugledao Juliju. Slušao ju je sa strahopoštovanjem, s osjećajem poniznosti zbog njezina
veličanstvenog talenta.

"Draga, tako sam prokleto ponosan na tebe", promrmljao je sam sebi. "Ne samo da imaš rijedak dar,
nego si i hrabra, lijepa i snažna. Neka mi Bog pomogne", reče Kit brišući oči nadlanicom, "nadam se da
ću te biti dostojan i zauvijek zadržati uza se."

32.





Tog trenutka prekinula se tišina koja je tolike godine vladala Wharton Parkom. Umjesto toga, kuća je
sad bila ispunjena prekrasnom glazbom jer je Julia protjerala sve svoje demone i satima svirala na
izvrsnom klaviru u salonu, uživajući u povratku instrumentu koji je jednostavno bio dio njezine duše.

"Hvala ti što si mi pomogao da se vratim", šapnula je Kitu dok su ležali u krevetu one noći kad su joj
prsti prvi put ponovo dotaknuli tipke.

"Draga, ne zahvaljuj meni. Ti si ta koja je smogla hrabrosti otjerati demone", odgovorio je
velikodušno. "Osim toga, taj je klavir trebalo ugoditi."

Julia je pak znala da bez Kitova pažljivo smišljenog poticaja i usmjeravanja u pravom smjeru ona to
ne bi postigla.

"Danas sam razgovarala s Elsie", reče Julia za večerom dva tjedna poslije, "i izjavila je da bi nas, s
obzirom na to da sad živim u Wharton Parku, jako rado posjetila. Predložila je da dođe ovaj vikend. Bi li
imao što protiv ako ostane nekoliko dana?"

"Naravno da ne", brzo odgovori Kit, "ne moraš to ni pitati. Ovo je i tvoj dom. Zapravo, zamolili su
me da ovaj vikend igram kriket za seosku momčad, pa će me to sve do nedjelje maknuti vama dvjema s
puta."

Julia je vidjela da je Kitu drago zbog poziva da igra kriket. "Voljela bih pozvati Aliciju s obitelji na
nedjeljni ručak. Godinama nisu vidjeli Elsie."

"Dobra ideja", složi se Kit. "Zapravo, bude li Elsie spremna ispričati ostatak priče, bit će to dani
prisjećanja na prošlost. Kako i živimo u ovoj kući, još je fascinantnije otkrivati što su moji rođaci radili
onih davnih dana", doda on.

Poslije večere izašli su sjesti na terasu u Julijin omiljeni kut. Stari metalni stol sa stolicama bio je
hrđav, ali ujedno i dokaz da je netko prije nje već odlučio da je to najbolje i najzaštićenije mjesto s
kojega se može gledati park.

"Kakva prekrasna večer", reče Kit uživajući u toplom noćnom zraku. "Većinu života proveo sam
tražeći nove poglede u kojima ću uživati. A ipak, evo me, sjedim na terasi koja je dio mojih korijena i
mislim da na svijetu zaista nema ljepšeg mjesta. Napokon sam prestao bježati. I sretan sam. Volim biti
ovdje s tobom. Hvala ti, draga, što si mi pomogla da se zaustavim."

"Kite, kao što mi sam često govoriš, ti si taj koji je donio odluku." Julia popije gutljajstarog konjaka
Armagnac koji je Kit našao na prašnoj polici u podrumu. "Zapravo, željela sam... s tobom razgovarati o
nečemu."

Kit se namrštio i pogledao je. "Zvuči ozbiljno. Je li?"

"Moram se vratiti u Francusku", odgovori Julia tiho.

Zavladala je tišina dok je Kit upijao tu informaciju. "Dobro. Znao sam da ćeš u jednom trenutku
morati otići."

"Ne želim to", uzdahne ona, "ali postoje neke stvari koje tamo moram obaviti. I ako želim riješiti
pitanja iz prošlosti i konačno je staviti na mjesto kamo pripada, moram se vratiti tamo."

"Da", odgovori Kit. "Želiš li da pođem s tobom?"

"Ne. Mislim da je to nešto što moram učiniti sama. Osim toga, znam da ćeš ovdje imati puno posla
sljedećih nekoliko tjedana, a osim toga, približava se vrijeme žetve."

"Da, tako je." Kit podigne obrve. "Nikad ni na trenutak nisam pomislio da ću učiti voziti kombajn, ali
svi moramo priskočiti jer nema dovoljno radnika. Koliko te dugo neće biti?"

Julia slegne ramenima. "Stvarno ne znam. Onoliko koliko mi bude potrebno da sve učinim i donesem
neke odluke."

"Da." Kit je neko vrijeme bio tih i zagledao se u tamu, a onda je posegnuo za Julijinom rukom. "Julia,
znaš da bez obzira na to koliko ti vremena bude trebalo da se vratiš, ja ću biti ovdje i čekati te."

U tami Julia se čvrsto držala njegove ruke kao da je uže za spašavanje. "Hvala ti."

Te su noći vodili ljubav s više strasti i neke hitnje. Još dugo nakon što je Julia zaspala, Kit je ležao i
gledao je. Nije se mogao osloboditi nelagode u želucu koja se pojavila onog trenutka kad je izjavila da
mora otići.

Julia je provela subotnje jutro uredujući jednu od spavaćih soba za Elsien dolazak. Shvatila je da će
to biti prvi put da Elsie dolazi u Wharton Park kao gošća, a ne kao sobarica. Željela je učiniti sve da bude
sigurna da će se njezina baka osjećati ugodno.

Nakon toga se odvezla u Holt po namirnice. Dan je bio topao i sunčan, a lijep je gradić vrvio od
mnogih turista i vlasnika vikendica koji su tijekom tih ljetnih mjeseci nagrnuli u njihov kraj.

Dok je spremala stvari u prtljažnik automobila, odlučila je - iako je sad već bila sigurna da će biti
spremna za koncert u Carnegie Hallu - da se više neće vratiti naonako krcat raspored koncerata kao prije.
Ako je posljednjih nekoliko mjeseci išta naučila, onda je to bilo da ljepota i zadovoljstvo postoje u
jednostavnim svakodnevnim stvarima. I da su te stvari važne.

Užasavala ju je pomisao na povratak u Francusku. Nije željela izgubiti tek nađeni osjećaj smirenosti.
Također je znala da joj je Kit pomogao da je nađe te da će njegovu snagu ostaviti ovdje za sobom. Ipak,
bila je to odiseja na koju se mogla uputiti jedino sama ukoliko je željela biti potpuno slobodna i voljeti ga
onako kako zaslužuje.

U tri i trideset tog poslijepodneva Julia začuje zvuk automobila koji se približavao kolnim prilazom.
Potrčala je prema ulaznim vratima i vidjela taksista kako pomaže njezinoj baki da izađe iz auta. Požurila
je niz stube prema njoj.

"Julia, zlato, dođi i zagrli svoju staru baku."

Julia učini tako, a onda se Elsie odmakne jedan korak i bolje je pogleda.

"O, Bože dragi!" usklikne ona. "Uvijek sam govorila da ti zrak u Wharton Parku čini čuda. Vidi te
sada! Prekrasna si!"

Julia je još na sebi imala pregaču umrljanu brašnom. "Sigurna sam da nisam, bako, ali, da, svakako
se osjećam puno bolje nego kad sam te posljednji put vidjela."

Julia plati vozaču, a onda podigne Elsien mali kovčeg i pođe s njom prema stubama glavnog ulaza u
kuću.

Elsie zastane pred stubama i podigne pogled. "Potpuno je ista. Čudno, zar ne? Svi naši životi toliko
su se promijenili, dok se ove cigle i žbuka nimalo ne mijenjaju."

"Voljela bih da je to istina", uzdahne Julia pomažući baki da se polako popne stubama. "Možda
izgleda isto, ali, nažalost, veliki dijelovi kuće pate od starosti i potrebno ih je renovirati prije nego što se
sve sruši."

"Pomalo kao i ja, zlato moje, zar ne?" nasmije se slatko Elsie. "Znaš li da nakon svih svojih godina
provedenih ovdje u Wharton Parku sada prvi put ulazim na glavna vrata?"

"Baš sam jutros pomislila da će ti biti neobično doći ovamo. Hajde, odvest ću te u tvoju sobu da se
osvježiš, a onda ćemo popiti šalicu čaja."

Kad su se popele stubama i stigle do spavaće sobe, Elsie je već bila bez daha.

"Zaboga! Noge mi više nisu ono što su bile", reče ona zadihano. "Nekad sam trčala gore-dolje ovim
stubama i četrdeset puta na dan, a da nisam to ni primijetila."

"Smjestila sam te ovdje, bako", reče Julia otvarajući vrata spavaće sobe. "Soba je jakolijepa iako
nije velika."

Elsie prijeđe prag i uzdahne od iznenađenja i zadovoljstva. "O, moj Bože! Od svih soba koje si
mogla izabrati odlučila si se za onu u kojoj je lady Olivia odsjela kad je prvi put došla u Wharton Park.
Upravo sam je ovdje prvi put vidjela", reče Elsie, a onda doda ogledavajući se po sobi, "i mislim da se
otad ništa nije promijenilo."

Pošla je do podnožja kreveta i stolice s izblijedjelim vezom na sjedalu i naslonu. Sjela je na njega,
nastojeći doći do daha. "Oprosti, Julia, ali ona me je gripa prilično izmorila i još nisam vratila svu
snagu."

Julia ju je zabrinuto gledala. "Hoćeš li se sada malo odmoriti? Donijet ću ti ovamo gore šalicu čaja."

"To sam ja obično govorila lady Oliviji", nasmije se Elsie. "Malo jesam umorna, ali to je vjerojatno
od šoka što opet vidim ovu kuću."

"Samo polako, bako, nema potrebe za žurbom. Odmori se i siđi kad budeš spremna. Imamo puno
vremena za brbljanje - Kit je vani, igra kriket za seosku momčad i neće se vratiti prije sedam."

"Mladi Christopher..." razmišljala je Elsie naglas. "Zamisli, završila si s njim! Sjećam se kad je
dolazio ovamo i ostajao preko ljeta. Kuharica i ja znale smo se šaliti na njegov račun, govorile smo da
izgleda kao lizalica; bio je kost i koža, a na vrhu imao veliku glavu i masu one čupave kovrčave kose."

"Nije se promijenio", široko se nasmiješi Julia, "i zaista se raduje što će te vidjeti."

"I ja se veselim tome", reče Elsie i pode prema krevetu te se teško spusti na njega. "Neobično je što
se sve dogodi u životu, zar ne? Svi smo se opet našli na ovom starom mjestu. No, dobro, zlato moje, ti
samo kreni za svojim poslom i ne opterećuj se time da mi donosiš čaj. Sići ću nakon što malo
odrijemam."

"Vidimo se poslije", šapne Julia, sagne se i poljubi je u čelo. Elsiene oči već su se sklapale.

Sat i pol poslije Elsie se pojavila u kuhinji. Izgledala je svježe.

"Sad je već bolje", reče ona. "No, gdje je onaj čaj koji si mi obećala? Želim sve čuti o tome kako ste
se ti i Kit zbližili."

Sjele su za kuhinjski stol, a Julia je ispričala Elsie kako joj je Kit došao pomoći dok je bila bolesna i

kako se poslije preselila u Wharton Park.

"Julia, presretna sam zbog tebe, zlato moje. Vidim ti u očima da si sretna. Nakon onog strašnog
razdoblja kroz koje si prošla".

Elsie odmahne glavom sa suzama u očima, "divno je što ste vas dvoje našli sreću zajedno." Otpila je
gutljaj čaja. "I, bit ću iskrena, to je ono zbog čega sam danas došla ovamo. To zbližavanje tebe i Kita; čini
mi se kao da je time sve zaokruženo, napravljen je puni krug. Zaključila sam da trebaš znati cijelu priču.
A možda..." Elsie se ogleda po kuhinji, "ako je ispričam ovdje, na mjestu gdje se sve dogodilo, možda ću
se lakše prisjetiti."

Dvadeset minuta poslije Kit se pojavio na kuhinjskim vratima, potamnio od sunca, vitalan i čio u
bijeloj odjeći za kriket.

"Elsie, kako te je krasno ponovo vidjeti nakon svih tih godina." Kit joj pride i toplo je poljubi.
"Jedva da si se išta promijenila."

"Laskavac", naceri se Elsie. "Pa, dopusti mi da ti kažem, ali ti si se promijenio, mladi Kite. Dobro si
se i lijepo popunio te si izrastao u zgodna mladog muškarca."

"Znači, više ne misliš da sam lizalica?" upita Kit i strogo je pogleda, a kad je Elsie porumenjela,
slatko se nasmijao. "Jednog sam dana čuo tebe i kuharicu kako razgovarate o meni. Niste znale da stojim
iza vrata. Nije mi smetalo to što ste rekle. Bio sam vam zahvalan što ste me uvijek dobro hranile."

"Pa", počne Elsie pravdajući se, "uvijek si bio jako mršav. Zapravo", doda ona, "oboje ste bili."

"A vidi nas sada", reče Kit i zaljubljeno zagrli Juliju jednom rukom oko ramena. "Jesi li za čašu
vina, Elsie? Ja ću malo popiti da proslavim pobjedu. Postigao sam dva niza od šest uspješnih udaraca i
baš sam uživao kad su me proglasili najboljim igračem utakmice."

Elsie uhvati Julijin pogled dok je Kit otvarao vino te kimne s odobravanjem. "Izrastao je i postao
privlačan muškarac, zar ne? Tko bi to pomislio?"

Dok je Kit sjedio s Elsie za stolom i prijateljski čavrljao s njom o godinama provedenim u Wharton
Parku, Julia se uzvrtjela po kuhinji pripremajući večeru. Vidjela je da je Elsie potpuno opuštena zbog
Kitove srdačnosti i nježna zadirkivanja. Julia je servirala pileći složenac s mladim krumpirima te sjela za
stol.

"Moja draga Julijo", reče Elsie i počne jesti s apetitom, "nikad nisam mislila da ćeš biti dobra
kuharica, ali ovo je zaista ukusno."

"Julia ima mnogo skrivenih talenata, Elsie", doda Kit i šeretski joj namigne.

Julia im je poslije večere skuhala kavu i predložila da odu u knjižnicu. Nakon što je smjestila Elsie u
udobnu fotelju pokraj kamina, Julia se pridružila Kitu na dvosjedu prekoputa.

U zraku se odjedanput osjećala napetost zbog očekivanja.

"A sada", reče Elsie otpivši gutljaj kave, koju je zatim odložila na stolić, "kao što sam ranije rekla
Juliji, dugo sam i podrobno razmišljala o tome trebam li vam ovo ispričati. Ali s obzirom na okolnosti... "

"Kakve 'okolnosti'?" upita Kit.

"Mladiću, budi strpljiv i do kraja priče sve će ti biti jasno. Dobro", reče Elsie i duboko udahne.
"Posljednji put, Julia, došle smo do onog dijela kad su se lord Harry i lady Olivia pomirili neposredno
prije nego što je Harry otišao u rat."

"Da", potvrdi Julia.

"Dakle, sad ću ti ispričati Harryjevu priču. Iako se dogodila jako davno i daleko odavde, obećavam
ti da ću ispričati istinu, a njezin završetak ne nalazi se u dnevniku koji je napisao."

"Harry ga je napisao?" upita Julia.

"Da", potvrdi Elsie, "bio je to Harryjev dnevnik. Uvijek je imao lijep rukopis. To moj Bill nikada ne
bi mogao napisati", nasmije se ona slatko, "jedva da se znao potpisati, blagoslovljen bio. A sad, zlato
moje, molim te da mi ne prekidaš misli. Pokušavam reći da je Bill, tvoj djed, bio s njim u Maleziji za
vrijeme rata. A onda, kad se Harry konačno vratio kući, Bill i ja uvučeni smo u njegovu priču onako kako
nismo mogli ni zamisliti. Zapravo, taj dio počinje nakon završetka rata, kad su tvoj djed i Harry
oslobođeni iz zatvora Changi, nakon tri i pol duge godine zarobljeništva... "

33.

Bangkok 1945.





Kad se Harry osvijestio, bio je zbunjen zbog neobična osjećaja da je predugo spavao i da ga ništa u
tome nije ometalo. Naviknuo se na to da stalno mijenja položaj jer bi ga bol u jednom kuku budila i
tjerala da se okrene i prebaci težinu na drugu stranu tijela. Ležao je na oskudnom krevetu koji je sam
uspio složiti. Nije se sjećao ni da se budio kako bi ubijao bezbrojne komarce ili protrljao mjesto kada bi
osjetio oštar ubod pokojeg crvenog mrava.

Nije pak bilo ni onog ljepljivog znoja koji bi obično oblio njegovo mršavo tijelo pri buđenju.
Zapravo, osjećao je ugodnu svježinu, ali možda je zamišljao lagan povjetarac koji kao da mu je milovao
lice.

Ukratko, bilo mu je ugodno. Osjećaj kojeg jedva da se sjećao.

Pitao se ne halucinira li možda. Tijekom duge tri i pol godine zarobljeništva često je sanjao o
Wharton Parku, i to o tako čudnim stvarima: da mu otac pruža konzervu sardina, da skače u svježu čistu
vodu u fontani u središtu majčina vrta i Oliviju koja mu pruža njihova sina...

Bilo kako bilo, uglavnom je sanjao hranu. On i ostali zarobljenici mnoge su duge i sparne noći
proveli razgovarajući o najboljim receptima svojih majki. To im je čuvalo duševno zdravlje ako je
"zdravlje" bila riječ koja se mogla primijeniti na zatvorenike u Changiju.

Nijednom od njih nije ostalo mnogo tog zdravlja, ni fizičkog ni mentalnog, i Harry se svakog jutra
budio začuđen što je još živ. Također, katkad bi poželio da nije.

Odlučio je i dalje držati oči zatvorene i uživati u udobnosti, dok je istodobno razmišljao kako je
čudesno što je njegovo tijelo izdržalo izgladnjivanje i tjelesne napore koji bi ostavili traga i na zdravu
čovjeku u umjerenoj klimi, a kamoli na onoj brutalnoj vrućini. Mnogi od njegovih drugova nisu
preživjeli: više od tisuću pokopano ih je na zatvorskom groblju i bilo je dana kad im je zavidio na
njihovu vječnom počinku. Kad bi mu se vraćali napadi denga groznice, poznate još i kao groznice
kostolomke zbog neizdrživih bolova u udovima, Harry je očekivao da će im se pridružiti svakoga
trenutka. Međutim, Fortuna je bila na njegovoj strani, ako se uopće može reći da je još jedan dan
proveden ondje značio sreću. I tako je dotad preživio.

Harry je tada znao da život i smrt ovise o tome kako padne kocka: mnogi drugovi skojima je došao u
logor bili su tjelesno snažniji od njega, a ipak, vidio je kako ih je malarija i dizenterija pokosila kao tek
izlegle piliće. Prehrana koja se sastojala od riže i nesušenog čaja, povremeno s dodatkom nekoliko grama
rižine pljeve s crvima kao izvorom bjelančevina, zahtijevala je najsnažniji želudac i ustroj. Činilo se da
je Harry - iako nije bio rođen za vojnika i toliko se bojao da nije pravi "muškarac" - ipak imao genetski
sklop koji mu je omogućio preživljavanje na takvu mjestu.

Kako je sad već neko vrijeme bio budan - ili mu se barem tako činilo - a još uvijek se osjećao
ugodno, Harry pokuša pribrati misli i posložiti događaje koji su se odvili nekoliko proteklih dana.

Nejasno se sjećao da je ležao u zatvorskoj bolnici s visokom temperaturom. Zatim mu se učinilo da

se sjeća poznata lica koje se naginje nad njim; bio je to Sebastian Ainsley, njegov stari prijatelj iz Etona,
koji je sad radio za očevu brodarsku tvrtku koja je poslovala na Dalekom istoku. U glavi je imao nejasne
slike da ga netko stavlja na nosila te u stražnji dio kamiona.

Tišina je trajala, bilo mu je ugodno i osjećao je oko sebe miris čistoće, a sve to ukazivalo je da se
nešto događa. Možda je naposljetku ipak umro i sad je na nebu. Harry odluči otvoriti oči i provjeriti.

Blještavilo bijelih zidova, u izmaglici zbog mreže protiv komaraca, bilo je u potpunom kontrastu s
prljavom drvenom kolibicom, u kojoj je u ustajalom vlažnom zraku prevladavao odvratan smrad
neopranih ljudskih tijela.

Onda je ugledao ženu... ženu! I ona je bila u bijelom dok je prilazila njegovu krevetu.

"Dakle, kapetane Crawforde, odlučili ste se probuditi, jeste li ? Bilo je već i vrijeme. Otvorite usta,
molim."

Prije nego što je Harry stigao išta reći, već mu je stavila toplomjer u usta. Nježnim rukama uhvatila
ga je za zapešće i provjerila mu puls.

"Mnogo bolje", kimala je odobravajući, a onda dodala sa smiješkom, "pretpostavljam da nemate
pojma gdje se nalazite."

Odmahnuo je glavom jer zbog toplomjera nije mogao govoriti.

"Nalazite se u Bangkoku, u privatnoj bolnici. Nisu vas htjeli u državnoj. Posljednje što im tamo treba
je denga groznica. Zato vas je vaš ljubazni prijatelj gospodin Ainsley doveo k nama. Sigurna sam da će
vas uskoro posjetiti. Dolazi svaki dan provjeriti kako vam je."

Izvadila mu je toplomjer iz usta. Harry je oblizao usne i pokušao progutati, ali grlo muje bilo vrlo
suho.

"Mogu li dobiti vode?" jedva je prozborio napuklim glasom.

"Naravno. Najprije ćemo vas posjesti." Uhvatila ga je ispod pazuha i podigla u sjedeći položaj.
Pokušao joj je pomoći, ali odmah je osjetio kako mu se od napora čelo orosilo znojem.

"Evo, sad ste pravi momak."

Žena, za koju je Harry tad shvatio da je medicinska sestra, pruži mu čašu vode sa slamkom. "Pijte
polako. Želudac vam je prazan već nekoliko dana. Morali smo vas neko vrijeme intravenozno hraniti. Ta
vaša groznica nikako se nije htjela povući." Sestra baci pogled na toplomjer. "Dobra je vijest da vam je
temperatura ipak pala. Neko smo vrijeme mislili da ćemo vas izgubiti, ali očito ste snažne grade, ha?"

Harry se mučio da natjera mišiće u grlu da gutaju i pomislio da se nikad nije osjećao manje snažnim.

"Morate biti ponosni na sebe, mladiću", nasmiješi mu se medicinska sestra. "Izvukli ste se. Ne samo
iz rata, nego i iz onog paklenog logora u Singapuru, o kojem smo toliko mnogo čuli. Sad se samo
oporavite i uskoro ćete krenuti kući u Blighty. Sto kažete na to?"

Harry se spustio natrag na jastuke, osjećajući se malaksalo i omamljeno. Sve to bilo je previše za
shvatiti tako odjedanput. Kad je mislio o tome, sjećao se da mu je netko rekao da su se Japanci predali i
da će logor biti uskoro oslobođen. Nakon što su pak godinama slušali takve glasine, on i njegovi
sudrugovi jedva da su više vjerovali u to.

"Pobijedili smo? Je li to istina? Završilo je?" Kratke, odsječene rečenice bile su sve što je mogao
izreći.

"Da, kapetane Crawforde. Sve je gotovo. Slobodan ste čovjek. Sad vam predlažem da se odmarate
sat vremena, a onda ću vam donijeti pileću juhu za ručak."

Pileća juha.... u Changiju su svi čeznuli za piletinom - kad bi se neki zatvorenik domogao žive kokoši
koja bi mu nosila jaja, ne bi ostala na životu duže od dvadeset četiri sata i već je bila dio nečijeg tuđeg
ručka. Harry uzdahne. Nakon što je godinama sanjario o takvu jelu, sad je bio tužan što nema nikakva
apetita.

"Hvala", reče on promuklo jer još mu se nije vratio glas.

Sestra krene prema vratima. "Brzo se vraćam."

Harry ju je gledao kako odlazi, a onda ostao ležati i čuditi se neobičnoj činjenici da bi

mogao, samo kad bi ga noge držale, ustati iz kreveta i poći za njom kroz vrata, hodati hodnikom i
izaći iz bolnice. Mogao bi stajati vani koliko god poželi i nitko u njega ne bi uperio pušku. Onda bi
mogao poći ulicom, zviždati ako bi mu se prohtjelo, i nitko ne bi na njega obraćao pozornost. Bilo je u to
teško povjerovati.

Pet minuta poslije na vratima se čulo kucanje. Onda je provirila poznata ćelava glava i naočale s
debelim staklima.

"Harry, stari moj, predivno je vidjeti da si opet pri svijesti! Svi smo se već strašno zabrinuli da ćeš
pasti pred posljednjim vratima, da se tako izrazim, a to bi stvarno bila velika šteta."

"Nemaš sreće, Sebastiane", škripavim glasom reče Harry, "jer, kao što vidiš, još sam živ i ne dam
se."

"Divno je vidjeti da je tako. Izgleda da je Changi bio loša priča, barem prema onome što sam vidio
onoga dana kad sam došao u misiju milosrđa."

"Kako si znao da sam tamo?" upita Harry.

"Pisala mi je tvoja majka i rekla da si zatočen tamo. A kad sam čuo da je Changi oslobođen,
pomislio sam da je najmanje što mogu učiniti doći i zaželjeti ti dobrodošlicu na izlasku, a možda i
ponuditi pomoć s obzirom na to da sam se ovdje gotovo udomaćio. Naravno, nisam očekivao da ću te
zateći u onakvu stanju. Morao sam potplatiti jednog Malezijca da te odveze do tajlandske granice, gdje
me je čekao auto s vozačem."

"Izuzetno je to što si došao", zahvali mu Harry.

"I ne spominji to. Zato i postoje prijatelji, zar ne?" reče Sebastian i porumeni. "Osim toga, imao sam
se priliku osobno uvjeriti u ono što se tamo zbivalo. Na putu do Singapura bilo je nekoliko trenutaka kad
sam mislio da smo gotovi. Sam Singapur bio je u kaosu. Pomislio sam da se zaustavim tamo jer bio si
teško bolestan, ali bolnice su bile prepune ranjenika. Molio sam se u sebi da izdržiš do Bangkoka, gdje
sam znao da ću naći odgovarajuću liječničku pomoć."

"Hvala ti", reče Harry hrapavim glasom.

"Kažem ti; i ovdje u Tajlandu bilo je vraški grozno", reče Sebastian. "Japanci su zauzeli cijelu
zemlju. Napravili su i impresivnu predstavu od toga, stigli u hordama, isprva u civilnoj odjeći,
zamaskirani kao radnici novih tvornica koje su ovdje gradili. Bilo ih je posvuda, fotografirali su,
pretvarali se da su turisti. A onda, onoga dana kad su odlučili krenuti, žene i djecu sklonili su na sigurno,
na brodove uz obalu, a muškarcisu odjenuli odore i izašli iz svojih kuća u svim gradovima u zemlji.
Fotografije su očito poslali u sjedište u Tokiju, gdje su napravili strateške planove za razmještanje

vojnika kako bi cijelu zemlju držali pod nadzorom."

"Moj Bože", reče Harry kao bez daha, "zar je zaista bilo tako?"

"Da, to su učinili", potvrdi Sebastian. "Moram im odati priznanje, organizacija im je bez greške. I,
naravno, zahvaljujući elementu iznenađenja, bili su nezaustavljivi. Željeli su Tajland kao slobodan put iz
Burme dolje prema Maleziji. A Sijamci, ili Tajlanđani, kako ih sad moramo zvati, bili su prisiljeni
objaviti rat Velikoj Britaniji i Americi."

"Nisam to znao", odgovori Harry slabašno.

"Pa, nije bilo strašno, ali morali smo posljednje dvije godine trpjeti te male odvratne žute, koji su
ovdje upravljali svime. Meni bi itekako bilo drago da ih vidim kako odlaze. Trenutno masovno napuštaju
Bangkok, ili skraćeni za glavu, ili se ljuljuškaju u rijeci Chaopraya. Dosad ih je rijeka izbacila barem
šezdesetak", reče Sebastian i slatko se nasmije. "Dobro da smo se riješili tih malih pedera, kažem ja!"

Harry je potvrdno kimao slažući se iz dna duše.

Sebastian privuče stolicu i sjedne pokraj njega. "Znam da si tamo proživio paklene dane, stari moj.
Čim se dovoljno oporaviš, smjestit ćemo te na brod koji ide kući. Putuješ prvim razredom, naravno",
naceri se on. "Ponovo ćeš stajati na zelenoj engleskoj travi. Ili onome što je od nje ostalo nakon što su
Švabe pobacali svoje bombe."

"Tako sam malo čuo o onome što se tamo događalo", uspije Harry prošaptati.

"Zasad trebaš znati samo da smo pobijedili, da su ti roditelji i Olivia živi i zdravi te jedva čekaju da
im se vratiš kući."

"Dobre vijesti", promrmlja on dok se Sebastian naginjao naprijed da ga bolje čuje. "Dok sam bio u
Changiju, dobivao sam pisma samo od majke, ali ne i od žene."

Sebastian podigne jednu obrvu. "Siguran sam da ti je Olivia pisala. Ali cenzori su bili nemilosrdni."

"Pisala je? Jesam li... ?" Harry uzdahne. "Majka nije spominjala dijete. Olivia je bila trudna kad sam
otišao. Jesi li čuo o tome?" reče on.

Nastala je nelagodna stanka dok je Sebastian razmišljao na koji bi način Harryju najbolje priopćio
vijest.

"Žao mi je, stari moj", reče on dubokim glasom. "Ali, znaš, to je jedna od onih stvari.

Navodno je imala spontani pobačaj. Ipak, to nije razlog zašto se ti sad ne bi vratio kući i napravio
čopor djece. uživao što si uz njih dok ih gledaš kako rastu."

Harry je na trenutak zaklopio oči, upijao je riječi koje je upravo čuo. Pomisao na povratak u Wharton
Park bila mu je toliko strana, toliko daleka od onoga gdje je donedavno bio da nije o tome mogao ni
razmišljati.

"Uostalom, moj prijatelju, nakon što si se vratio iz mrtvih, nije trenutak da se zadržavamo na onome
što je moglo biti", pokuša ga utješiti Sebastian. "Čim to liječnici dopuste, vodim te odavde. Mislim da ti
je raznih institucija dosta za cijeli život. Zato ojačaj i ozdravi što prije. Onda ču te moči podsjećati na to
da život može biti prilično veseo, naročito ovdje u Bangkoku."

"Dat ću sve od sebe, Sebastiane, obećavam."

"To je pravi duh, stari moj", reče Sebastian i ustane sa stolice. "Navratit ću ti sutra u posjet oko
jedanaest sati. A poslat ću i telegram u Wharton Park i javiti im kako se dobro oporavljaš."

"Hvala ti."

Sebastian kimne glavom i pođe prema vratima. "Samo ti nama što prije ozdravi. Pa¬pa!"

Harry mu kimne na pozdrav i blijedo se nasmiješi prije nego što su se vrata zatvorila za
Sebastianom. Zatim je opet legao na jastuk, razočaran što ne osjeća euforiju zbog toga što je napokon
slobodan. Pretpostavljao je da je jednostavno umoran i da se još oporavlja od bolesti. I da mu se zbog
toga ta novostečena sloboda čini kao nekakvo razočaranje.

Nitko u Changiju nije razmišljao kakav će to biti osjećaj kad budu slobodni. Razgovaralo se samo o
domu, obitelji i hrani. Sama pomisao na te stvari davala im je snage da nastave, davala im je nadu. Harry
je vidio nekoliko momaka koji su digli ruke od svega: našli su ih obješene o bilo što što su ti jadni
bijednici uspjeli svezati - za čarape, ostatke vezica za cipele, poderane košulje.

Na trenutak Harry osjeti čežnju za poznatim okolišem Changija; za rutinom, za zajedničkom patnjom i
ciljevima te međusobnim razumijevanjem zbog teške situacije u kojoj su se svi nalazili.

Je li ga to iskustvo zauvijek obilježilo? Je li se moguće ikada vratiti nekadašnjem životu?

Harry je polako utonuo u san, nadajući se da će mu raspoloženje biti pozitivnije kad seprobudi.

Tjedan dana poslije liječnici su zaključili da je Harry dovoljno prizdravio da napusti bolnicu.
Sebastian je došao po njega u svojem rolls-royceu, automobilu koji je njegov otac dao brodom prebaciti
u Bangkok prije dvadeset godina.

Dok su izlazili iz bolnice, Harry se nakratko obradovao osjećaju da odlazi s nekog mjesta. Prvi put u
tri i pol godine bio je svjestan da to čini. Sebastianov vozač, Tajlanđanin, otvorio mu je vrata s puno
poštovanja i smjestio ga na stražnje sjedalo. Sebastian sjedne do njega. Vozili su se kroz zakrčene ulice,
vozač je stalno trubio dok su bicikli koji su služili kao taksiji, volovi i par slonova prouzročili zastoj.

Prvi put otkad je sa svojim bataljunom sišao s broda Vojvotkinja od Athola, kojim su doplovili iz
Norfolka u Singapur, Harry je sa zanimanjem umjesto sa strahom promatrao egzotičnu atmosferu oko
sebe.

"Najbolji način za razgledavanje grada je brodićem koji plovi uskim kanalima poznatima kao
klongs", nastavi Sebastian. "Ljudi žive u sojenicama sagrađenima uz rijeku. Prilično neobično. Prije nego
što se vratiš u Blighty, možda bismo mogli iznajmiti čamac da ti to pokažem. A ima i veličanstvenih
hramova. Ah, evo nas. Vozaču, zaustavi nas ovdje, Giselle nas očekuje." Sebastian se okrene prema
Harryju. "Harry, dragi moj prijatelju, dobro došao u hotel Oriental."

Harry je malo toga primijetio dok je ulazio u predvorje hotela i dok je Sebastian razgovarao s ženom
koju je nazvao Giselle, a koja je očito vodila hotel ili je bila vlasnica. Osjećao se iscrpljeno i
preopterećeno, a vožnju gradskim ulicama punim prometa i ljudi doživio je kao klaustrofobičnu. Portir,
Tajlanđanin, poveo ga je niz dugačak hodnik, ali nije nosio nikakve torbe jer Harry nije imao prtljagu.
Sve vrijeme pitao se hoće li ostatak života patiti od klaustrofobije.

Još mu je u mislima bilo urezano vrijeme provedeno u vojarni Selarang kamo su Japanci preselili
cijeli logor nakon što su britanski oficiri odbili potpisati nagodbu o "nebježanju". Selarang je mogao
primiti tisuću muškaraca, a tamo je stiglo osamnaest tisuća zatvorenika iz Changija. To je rezultiralo time
da su dva dana satima stajali na užarenom suncu, nagurani u dvorištu tako da nitko nije mogao podignuti
ruku ni da se počeše po nosu. A noću su spavali poredani jedan do drugoga na betonskom podu - sardine
u konzervi imaju više komfora i prostora nego što su ga oni imali.

Kako bi spasili ljude od sigurne epidemije dizenterije, koja bi u tim strašnim uvjetima pokosila

tisuće njih, pukovnik Holmes, zapovjednik zarobljenih vojnika u Changiju, potpisao je sporazum o
"nebježanju".

Otada su Harryja mučile neprekidne noćne more, a zbog onoga što je tamo proživio osjećao je i strah
kad bi se našao u blizini gomile ljudi.

Portir mu je otključao vrata sobe. Harryju je bilo drago što vidi da je unutra ugodno svježe, da su
kapci na prozorima spušteni, a mreža protiv komaraca raširena iznad kreveta. Bili su ondje i osnovni ali
korisni komadi namještaja. Kao napojnicu dao je portiru onih nekoliko centi koje je imao kod sebe,
zatvorio za njim vrata, prišao krevetu i legao s osjećajem olakšanja što je oko njega prazan prostor i mir.

Kad se Harry nekoliko sati poslije probudio, pomislio je da je već noć, ali nakon što je provjerio
budilicu na noćnom ormariću, vidio je da je tek popodnevno vrijeme za čaj. Zbog zatvorenih prozorskih
kapaka u sobi je vladala tama. Ustao je i otvorio ih, a onda ostao bez daha ugledavši prekrasan prizor.
Pred njim se prostirao velik zeleni travnjak, na kojemu su poput točkica bile razbacane ležaljke i
suncobrani. U daljini se vidjela moćna rijeka, široka možda i trideset metara, a na njoj su se ljuljuškali
drveni čamci. Ljepota i prostranost tog krajolika izazvali su suze u Harryjevim očima.

U kutu sobe nalazio se malen umivaonik kojem je iz slavine uspio iscijediti tanak mlaz vode, ali to je
bio nektar u usporedbi s onim godinama kad se prao jedino kad bi padala kiša. Harry je odjenuo košulju i
hlače koje mu je Sebastian ljubazno posudio dok sam ne nabavi novu odjeću. Mučio se zakopčati hlače
preko "rižina trbuha", kakav su imali i svi njegovi prijatelji - šalili su se da izgledaju kao da su u šestom
mjesecu trudnoće. A onda je krenuo u potragu za terasom s koje će moći gledati rijeku.

Kad ju je našao, smjestio se u naslonjač ispod suncobrana. Uz njega se odmah pojavio tajlandski
dječak. "Gospodine, mogu li vam poslužiti čaj?" upitao je.

Harry se poželio naglas nasmijati. Tamo gdje je donedavno bio, pomisao da ti netko poslužuje čaj
bila bi apsurdna, a naročito još da sjediš u udobnu naslonjaču i sjeni suncobrana.

"Hvala. To bi bila prava stvar", reče on, a dječak ode po čaj.

Harry pomisli da se možda mora naviknuti na činjenicu da će mu se sve normalno činiti nenormalnim
sve dok se ne udomaći u svojoj slobodi. Također, morao je prihvatiti činjenicu da možda nitko, osim onih
koji su bili tamo s njim, nikad neće razumjeti kroz što je prošao.

"Gospodine, vaš čaj s mlijekom i šećerom." Dječak spusti pladanj pred njega na stol.

Harry se suzdržao od toga da posegne za zdjelicom šećera i da cijeli sadržaj ne iskrene u usta. Sad je
nakon tri i pol godine prvi put ponovo vidio šećer.

Pola sata poslije pridružio mu se Sebastian, a sunce se tad već počelo spuštati nad rijeku. Naručio je
džin i tonik za sebe i Harryja iako je Harry otpio samo jedan gutljaj jer više nije mogao. Alkohol je bila
druga stvar koju nije okusio nakon odlaska iz Engleske. U stanju u kojem je sada bio potpuno bi ga
omamio.

"Zaboravio sam ti reći, ali mislim da ovo pripada tebi." Sebastian spusti na stol mali, u kožu uvezani
dnevnik. "Kad su ti u bolnici u Bangkoku skinuli ono malo odjeće što si imao na sebi, sestra je ovo našla
u tvojim dugim gaćama." Sebastian podigne jednu obrvu. "Dala mi ga je i rekla da ti to čuvam."

Bio je to dnevnik koji je Harry marljivo vodio od trenutka kad je njegov brod napustio englesku
obalu. Da su ga Japanci u

Changiju našli kod njega, mogao je biti strijeljan zbog toga. Zato ga je stalno nosio na sebi, tako što

je našio džep s unutrašnje strane donjeg rublja. To što je svake noći mogao zapisati svoje misli i osjećaje
bio je jedan od načina koji mu je pomogao da preživi.

"Hvala ti, Sebastiane. Zahvalan sam ti iako sumnjam da ću opet tako skoro listati ove stranice i
prepustiti se sjećanju na te dane."

"Ne, nećeš. Dragi moj, za tri tjedna imaš brod koji će te prilično udobno prevesti u Felixstove i kući.
Bit će najbolje da obitelji pošalješ telegram i da im javiš da dolaziš. Siguran sam da će te svi željeti
dočekati u luci", nasmiješi se Sebastian.

"Zvuči čarobno. Hvala ti što si sve organizirao, ali bi li ti smetalo da neki drugi put razgovaramo o
planovima za budućnost? Ovo mi je prva prava večer na slobodi i jednostavno želim uživati u ovom
trenutku."

"Naravno, naravno, stari moj! Nema nikakve žurbe. Samo sam pomislio da želiš krenuti kući čim
prije", objasni Sebastian.

"Sutra ćemo razgovarati o tome", odgovori Harry. "A sad mi ispričaj sve o ovom prekrasnom gradu."

"Prilično sam iznenađen da nisi više zainteresiran za ono što se događalo u Blightyju", primijeti
Sebastian kasnije dok su večerali, a on navalio na veliki australski odrezak. Harry je spustio pogled na
sličan odrezak na svojem tanjuru, primijetio kako iz njega curi tanak krvavi mlaz i znao je da to neće moći
jesti. Zbunjen i s nelagodom promijenio je narudžbu i zatražio zdjelicu juhe s rižom.

"Zanima me, Sebastiane, naravno da me zanima", reče Harry. "Ali osjećam da sam vani, da se tako
izrazim, tek nekoliko sati. Večeras mi razgovor o ratu teško pada."

Sebastian ga pogleda kroz debela stakla svojih naočala i suosjećajno kimne glavom. "Još je rano,
stari moj, da, tek si izašao. Sutra će ti doći moj krojač i opremiti te kompletom civilne odjeće. Ovdašnji
su majstori spretni s iglom i koncem. Što god poželiš, momče, oni će ti napraviti."

"To je jako ljubazno od tebe. Iako ne bih rekao da baš znam što je sad u modi."

"Mislim da se ništa nije puno promijenilo. Sumnjam da muškarci kod kuće nose suknje, kao što to
čine ovdje", nasmije se slatko Sebastian.

"Pretpostavljam da bih dok me ne demobiliziraju, morao nositi odoru", reče Harry. "Ali sve što mi je
od nje ostalo nakon Changija je par kratkih hlača pokrpanih zakrpama od šatorskog platna i jedna
čarapa."

"Pa, zar moram uopće reći da se zbog toga ne trebaš brinuti? Vlasti imaju dovoljno posla dok tisuće
ratnih zatvorenika vraćaju kući. Da sam na tvojem mjestu, gledao bih na ovo kao na neki praznik i odmor.
Zvuči kao da ti je i potreban, dragi moj. A ako si za to, pokazat ću ti neka zanimljiva mjesta, što kažeš?
Djevojke su ovdje... kako da se izrazim? Malo su opuštenije od naših curica kod kuće." Činilo se da su se
Sebastianove obrve nadvile nad gornje rubove naočala. "Sigurno si još iscrpljen od svega što si doživio.
Je li bilo... krvavo?"

"Ne možeš ni zamisliti", reče Harry gorko. "A ja sam jedan od sretnika. Bio sam časnik i sa mnom su
postupali malo bolje nego s ostalima. Osim toga, znam svirati klavir, čemu su se kosooki prilično divili.
Često su me pozivali na svoje zabave, gdje bih im svirao." Harry uzdahne. "Ako ništa drugo, klavir mi je
spasio život."

Sebastianovo se lice razvedri. "Naravno! Zbog svega što se dogadalo zaboravio sam na tvoj talent.
Moram to spomenuti Giselli. Odlučila je ovdje otvoriti manji bar za strance i upravo traži glazbenike.

Možda će u nekoliko idućih dana okupiti kakav bend pa ćete nam svima, svirati."

"Možda", promrmlja Harry neodređeno. "Pitam se što se dogodilo s Billom?"

Sebastian se namršti na naglu promjenu teme. "Zaboga, a tko je Bill?" upita on.

"Bio je narednik u mojem bataljunu. I on je iz Wharton Parka, a bio je sa mnom u zarobljeništvu.
Spasio mi je život kad je Singapur pao i u Changiju mi je dolazio u posjet u zatvorskoj bolnici dok sam
imao denga groznicu. Volio bih znati je li živ i zdrav stigao kući. Poslat ću telegram kući i pitati." Harry je
postajao sve umorniji. "Oporosti, Sebastiane, ali totalno sam iscrpljen i moram otići na spavanje."

"Svakako", reče Sebastian. "Samo se ti vrati u sobu, stari moj, i dobro se naspavaj. Mojkrojač dolazi
sutra u deset."

Harry ustane, a noge su mu drhtale. "Zaista sam ti neizmjerno zahvalan za sve što si učinio,
Sebastiane. Morat ćeš mi reći koliko ti dugujem za sav tvoj trud. Javit ću kući da mi poštom pošalju
novac iz Engleske."

"Smatraj to mojim doprinosom ratnim naporima." Sebastian odmahne rukom kao da tako želi
prekinuti razgovor o novcu. "Ne misli više na to. Drago mi je što sam mogao pomoći."

Harry mu zaželi laku noć, a onda polako pođe prema svojoj sobi. Uživao je u pomisli da će svoje
umorne kosti spustiti na svježe, čiste plahte i ležati na povjetarcu koji je stvarao ventilator na stropu. Kad
je legao u postelju, mislio je jedino na to gdje se nalazi njegov prijatelj Bill.

34.





Harry se cijeli sljedeći tjedan odmarao i počeo skupljati snagu, dok se njegov izmučeni želudac
mučio s hranjivim obrocima o kojima je u Changiju mogao tek sanjati.

Noću bi ga i dalje mučile more. Budio se obliven znojem, palio svjetlo, kojega često nije bilo zbog
neprestanih nestanaka struje u Bangkoku. Srce mu je ludo tuklo dok bi se mučio zapaliti svijeću, pogledati
oko sebe i uvjeriti se da je zaista u hotelskoj sobi i da je sve doista završilo.

Jutrom bi odlazio na verandu, gdje bi doručkovao, a zatim čitao novine u hladu velikih palmi u vrtu.
Rijeka je zujala životom, drveni brodići sa svojim dizelskim motorima stvarali su pozadinsku buku koja
ga je uspavljivala. Skriven iza novina promatrao je druge goste i njihove aktivnosti; neki su bili ratni
zarobljenici i gradili burmanske željeznice, ali nije se želio upuštati u razgovor s njima.

Sebastian ga je često zvao iz svojeg obližnjeg ureda. Ručali bi zajedno prije nego što bi se Harry
povukao u sobu na popodnevni odmor. Nije se usuđivao izlaziti iz hotela. Smirenost tog mjesta, blago i
pristojno tajlandsko osoblje hotela, koje kao da je graciozno lebdjelo obavljajući svoje poslove, pružali
su mu osjećaj sigurnosti. Čvrsto se držao okružja hotela Oriental; to je bilo njegovo utočište i spas.

Sebastian ga je svakoga dana pitao želi li poslati telegram u Wharton Park i javiti kad se vraća kući,
ali Harry ne bi na to odgovarao. Pomisao na povratak kući - zajedno s odgovornostima koje će ga na
povratku dočekati - bilo je nešto s čime se još nije mogao nositi. Ovdje, u tišini i miru hotela, Harry je
liječio rane.

Jednog izuzetno vrućeg popodneva, dok je poslije ručka prolazio hotelskim predvorjem, Harry
primijeti Giselle kako daje upute tajlandskim radnicima koji su niz hodnik oprezno nosili pijanino u jednu
prostoriju.

Kad je malo odrijemao, Harry se polako spustio u prizemlje i zavirio unutra. Na stropu su nedavno
montirani ventilatori od bambusa, a stolovi i stolice raspoređeni po prostoriji. U jednom kutu drveni je
šank još bio nedovršen, a u drugom su smjestili klavir i bubnjeve. Harry priđe bliže i podigne poklopac.
Privukao je stolicu, sjeo i spustio prste na tipke.

Kad je u Changiju svirao Japancima, željeli su, kakve li ironije, da svira samo popularne američke
melodije. Osjećao je da su mu prsti zahrđali sad kad je počeo svirati početak Chopinove Velike poloneze.
Uporno je svirao dalje, snagom voljetjerajući ruke da se pokreću preko tipaka kao nekada. Naposljetku,
kao da su se sjetile, poznati tonovi potekli su u bujici neizraženog bola. Prvi put od početka rata Harry je
našao mir u svojem sviranju i glazbi.

Kad je završio, ostao je sjediti sav znojan od napora i emocija, a onda je začuo kako mu netko
plješće. Pokraj vrata stidljivo je, s medom u ruci, stajala mlada Tajlanđanka, sobarica, a na licu joj se
vidjelo čuđenje.

Harry joj se osmjehnuo i pomislio kako je lijepa čak i u sivoj odori sobarice.

"Oprostite, gospodine, ja smetam. Čula muziku dok metem terasu i ja dođem slušati."

"Naravno." Harry je pobliže pogleda, primijeti njezino tijelo sićušno kao u djeteta, savršenih

proporcija, a onda i lijepo lice. "Voliš glazbu?"

"Jako volim", kimne ona. "Prije rata i ja vježbala."

"Išla si u glazbenu školu?"

Djevojka odmahne glavom. "Ne. Samo privatni sat, jedan na tjedan. Ali ja volim, volim jako
Chopina", reče ona strastveno.

"Želiš svirati?" ponudi joj Harry i ustane.

"Ne, madam to ne bi voljela. Osim toga, ja..." tražila je pravu englesku riječ i nasmiješila se kad je
se dosjetila, "amater. Mislim da vi profesionalac."

"Jedva", promrmlja. Harry. "Ali i ja uživam svirati."

"Svirate za novi bar, da?" Djevojka se opet nasmiješila, pokazujući savršen niz biserno bijelih zubi
ispod punih ružičastih usana.

"Možda ako me Giselle zamoli", slegne Harry ramenima, "ali to neće biti Chopin. Ti si ovdje
sobarica?" upita on, prilično nepotrebno, jer nije želio prekinuti razgovor.

Djevojka kimne glavom. "Da."

"Rekao bih da je neobično za jednu sobaricu da tako dobro govori engleski i svira klavir", primijeti
on.

Djevojka slegne ramenima. "Mnoge se stvari promijene u ratu."

"Da", složi se Harry suosjećajno s njom, "da, tako je. Ali ti si obrazovana. Zašto radiš ovdje?"

Oči su joj se ispunile tugom. "Moj otac u tajlandskom oslobodilačkom pokretu. Uhvatili ga Japanci.
Nestao prije godinu i pol.""Razumijem."

"Prije on bio urednik novina ovdje", nastavi ona. "Imali dobar život. Ja išla u britansku školu ovdje u
Bangkoku. Ali moja majka ima troje male djece i ne može ostaviti same da ide zaraditi novac. Zato ja
radim da nahranim obitelj." Govorila je kao da tek nabraja činjenice, nije tražila suosjećanje, samo je
objašnjavala svoje životne okolnosti.

"A madam Giselle, mislim da je i ona bila novinarka?" kao da se prisjećao Harry.

"Da", potvrdi djevojka. "Bila je francuski dopisnik. Ona mi pomogne i dala ovaj posao jer ona zna i
poštuje mojega oca."

Harry kimne glavom. "Razumijem. Možda ćeš opet, jednom kad završi taj ratni kaos, moći iskoristiti
svoje obrazovanje."

"Ali, vi, gospodine, imali mnogo gore od mene", reče ona. "Madam rekla da vi zatvorenik u
Changiju. Čujem da je tamo jako loše mjesto."

Suosjećanje u njezinim očima izazove suze u njegovim. To je bila djevojka koja je shvaćala kakvu
okrutnost može donijeti rat. Oboje je samo stajalo tako trenutak, gledalo se, dok je između njih strujao
neobjašnjiv osjećaj.

Ona je prekinula tišinu. "Moram ići."

"Da."

Kao u molitvi, spojila je vrhove prstiju ispod nosa i pognula glavu, što je bio tradicionalan
tajlandski pozdrav koji je Harry sad već prepoznavao.

"Kop khun ka, gospodine. Uživala sam u vašem sviranju puno." Okrenula se i htjela otići.

"Zovem se Harry", dovikne on za njom.

"Ha-ri", ponovi ona, a njemu se svidio način na koji je to izgovorila.

"A ti?" upita on.

"Zovem se Lidia."

"Lidia." Harry izgovori njezino ime, kao što je ona njegovo.

"Doviđenja, Harry, vidim te opet."

"Doviđenja, Lidia."

Nakon tog upoznavanja Harry je svakodnevno gledao Lidiju, uživao u njezinim gracioznim pokretima
dok je obavljala poslove. Sjedio je na svojem omiljenom mjestuna terasi s knjigom Somerseta Maughama
Džentlmen u salonu - koju je prije mnogo godina napisao upravo u tom hotelu. Bilo kako bilo, umjesto da
je čita, on je proučavao Lidiju, fasciniran njome iz razloga koje sebi nije mogao objasniti. Sve u vezi s
njom bilo je delikatno, krhko i tako izuzetno ženstveno. U usporedbi s Lidijom Olivia bi djelovala poput
zaprežnog konja iako su i nju smatrali vrlo vitkom.

Nasmijao se sam sebi jer je pronašao vlastitu Pepeljugu u stvarnom životu. Naravno, Lidia nije imala
pojma da je on taj princ - ili, prokletstva mu, da je tome najbliže što može biti. Katkad bi mu se
nasmiješila, ali nikad mu nije prilazila. On pak nije smatrao prikladnim da pristupi njoj.

Harry nije znao koliko joj je godina. Pomno je promatrajući, vidio je da ispod odore ima ženske
obline; ali mogla je imati od četrnaest do dvadeset četiri. Zabrinuo se da je postao opsjednut njome,
vodio je računa o tome kad je njezin red da pomete terasu, a tada bi se svakako zatekao tamo da je može
gledati. Što ju je više promatrao, to mu se činila ljepšom. Provodio je sate ležeći na krevetu u svojoj sobi
i pitajući se kako bi opet mogao započeti razgovor s njom i tako je bolje upoznati.

Jednoga jutra, dok je prolazio hotelskim predvorjem, ugledao je Lidiju iza recepcije. Na sebi više
nije imala odoru sobarice, nego je bila odjevena u zapadnjačku bluzu i suknju.

Ohrabren njezinim osmijehom, on joj priđe i reče: "Zdravo. Zar si dobila promaknuće?"

"Jesam." Njezine velike oči boje jantara blistale su od zadovoljstva. "Sad pomažem madam oko
vođenja knjiga i na recepciji. Također, imam i novu dužnost, odnosi s gostima."

"Bravo za tebe!" reče Harry, osjećajući isto zadovoljstvo kakvo bi čovjek osjećao da se njemu
samome nešto dobro dogodi. "Drago mi je što je madam prepoznala tvoje sposobnosti i što ih želi
iskoristiti."

"To je zbog toga što govorim engleski i tajski, a madam govori francuski. Dobar smo tim." Oči su joj
blistale. "Dobijem i povišicu, također, pa je i moja obitelj sretna. Novi bar se otvara sutra navečer.
Nadam se da je to tebi O. K., ali ja kažem madam da imamo gosta koji dobro svira klavir. Mislim da ona
poslije s tobom govori o tome."

"Naravno. Hoćeš li i ti biti tamo?"

"Naravno", oponašala je njegove riječi. "Vidimo se uskoro, Harry", reče ona i kimne glavom, a onda
se vrati svojem poslu.

Dok je doručkovao na verandi, Harry se smješkao potajice oduševljen tim neočekivanim kontaktom s
Lidijom, Ako ona bude sutra navečer u baru, svirat će.

Svirat će njoj.

Shvatio je da se tog jutra fizički osjećao bolje - kako se već godinama nije. Osim toga, prožimala ga
je neka energija koje se nejasno sjećao iz dana prije užasa u Changiju. Harry pomisli da je to neko
očekivanje budućnosti kakvoj se još nedavno nije ni usudio nadati.

Ljepota tropskog krajolika danas mu se činila još živopisnijom. Sve što bi vidio ili dodirnuo, imalo
je u sebi neki sjaj. On je očito prizdravio. Sto je značilo da mora razmišljati o povratku kući.

Harry je zapalio cigaretu i pijuckao kavu. Kad je prije četiri godine otišao iz Wharton Parka, osjećao
je olakšanje jer je ispravio ono loše što je učinio Oliviji. Vjerovao je da ona potpuno razumije što mu se
dogodilo s Archiejem i da su u onih nekoliko tjedana koje su zajednički proveli njih dvoje uspjeli ostaviti
prošlost iza sebe.

Činjenica da ju je ostavio s djetetom u trbuhu bila je samo dokaz njihova normalnog braka. Rastužilo
ga je što dijete nije ugledalo svijet, ali bio je svjestan da je njegova supruga vjerojatno još tužnija.

Harry je proveo niz neugodnih, sparnih noći tijekom kojih je razmišljao o svojim osjećajima prema
Oliviji. Neki njegovi drugovi znali su plakati od boli i čežnje za svojim suprugama, beskrajno su govorili
o njima svakom tko ih je želio slušati i u džepu na grudima čuvali zgužvane izblijedjele fotografije.
Raspravljali su o svojem snažnom osjećaju ljubavi i koliko su nekada davno uživali, a sad im je
nedostajala ona tjelesna strana braka. Harry bi ih strpljivo slušao, osjećajući se krivim što prema svojoj
ženi ne gaji nijedan od tih poetskih osjećaja.

Olivia mu je bila jako draga. Uvijek je to i bila. Poštovao je njezinu inteligenciju, njezinu snagu i
ljepotu, način na koji je vodila Wharton Park kad Adrienne to nije mogla. Bila je savršena gospodarica
imanja i prikladna zamjena za njegovu majku.

Ali...

Je li je on volio?

Harry otpije gutljaj kave, još uvijek vruće zbog sparine u zraku, i zapali drugu cigaretu. Nalazio je
donekle utjehu u tome što su drugovi, koje je slušao kad bi otvorili srce, mogli sami birati s kim će se
oženiti. Istina je bila da on to nije mogao. Nije bilo sumnje da bi Harry da mu majka nije predložila brak i
istaknula prednosti, otišao u rat kao neoženjen čovjek. Ne bi mu palo na pamet da se oženi Olivijom ili
bilo kojom drugom ženom.

Ipak, bio je svjestan da njegova situacija i nije tako neobična. Dogovorenih brakova već stoljećima
ima u cijelome svijetu. Kao i uvijek, njegovi su osjećaji bili u drugom planom kad je bila riječ o njegovu
nasljedstvu. Neki su ljudi jednostavno samo tako mogli funkcionirati.

Harry ugasi cigaretu. Možda je previše tražio. Možda ju je ipak volio... Kako je mogao znati što je
prava ljubav između muškarca i žene? Emocionalno se kasno razvio i bio nesiguran u svoju spolnost.
Olivia je bila prva žena koju je ikad blisko upoznao. A kad su se pomirili, stvari su na tom planu išle
prilično dobro, razmišljao je sada on.

Dobro je bilo što su se u protekle tri i pol godine svi njegovi strahovi o vlastitim sklonostima prema
istom spolu pokazali neutemeljenima. Vidio je u logoru kako neki muškarci nalaze utjehu jedni u drugima.
Svi su žmirili na to; bilo je prihvatljivo sve što vam je pomagalo da preživite pakao i izađete iz njega
živi. Bilo kako bilo, on sam nijednom nije osjetio potrebu da se nađe u zagrljaju drugog muškarca, čak ni
u najcrnjim trenucima.

Pa, pomisli Harry, više ne može odugovlačiti. Morao se vratiti kući i suočiti sa stvarnošću. Za
ručkom sa Sebastianom potvrdio je da se osjeća spremnim da počne razmišljati o povratku u Englesku.

"Jako dobro, dragi moj. Znam da jedan brod odlazi početkom idućeg tjedna. Daj mi vremena da
vidim koje svoje veze mogu povući i pokušat ću ti naći mjesto. Što prije, to bolje, rekao bih."

Kako Harry nije mogao sa Sebastianom dijeliti oduševljenje što će uskoro stati na zelenu englesku
travu, utapao je svoju tugu i pio više nego obično. Poslije ručka, dok se nesigurnim korakom vraćao u
sobu, odlučio je da će uživati u tom kratkom vremenu koje mu je preostalo u Bangkoku. S tim ciljem u
mislima i s alkoholom koji mu je davao hrabrosti, duboko je udahnuo i otišao do recepcije. Lidia mu se
nasmiješila.

"Izvoli, kako ti mogu pomoći?"

"Ovaj..." Harry se nakašljao da pročisti grlo, "mislio sam, Lidia, da bih volio malo razgledati grad
prije nego što se vratim u Englesku. Kako si ti sada zadužena za odnose s gostima, možda bi se u tvoje
obveze mogla uključiti i jedna turistička vožnja brodićem po rijeci u mojem društvu?"

"Žao mi je, Harry", Lidia reče zbunjeno, "ali što znači 'obveza'?"

"Zapravo te pitam, Lidia, hoćeš li mi jedan dan biti turistički vodič?" objasni joj Harry dok mu je
srce snažno tuklo.

Lidia je izgledala nesigurno. "Morat ću pitati madam."

"Madam je upravo iza tebe. Što bi je to htjela pitati?" začuje se glas s jakim naglaskom jer je Giselle
upravo izašla iz svojega ureda.

Harry joj ponovi svoju molbu. "Cijenio bih kad bi to bila osoba koja poznaje grad i, naravno, dobro
govorila engleski", doda on osjećajući se kao kreten, ali bio je odlučan da dobije ono što želi.

Giselle je na trenutak razmišljala o svemu, a onda rekla: "Dakle, kapetane Crawford, mislim da
bismo mogli postići sporazum koji zadovoljava obje strane, n'est- ce pas? Lidia i monsinjor Ainsley rekli
su mi da jako dobro svirate klavir. Možda ste čuli da sutra ovdje u hotelu otvaramo novi bar? Treba mi
pijanist. Ako biste svirali za mene, dopustit ću Lidiji da vas odvede na razgledavanje i pokaže vam
Bangkok."

Harry oduševljeno ispruži ruku. "Dogovoreno", reče on.

"C'est parfait, kapetane Crawford", reče ona i rukuje se s njime. "Imam saksofonista i bubnjara. Sutra
u šest navečer njih dvojica bit će u baru. Možda biste i vi mogli doći i održati probu. A vama prepuštam
da se s mladom damom dogovorite za razgledavanje grada."

"Naravno. Merci, madam", odgovori on.

Kad se Giselle vratila u svoj ured, Harry se zadovoljno nagne nad pult i zagleda u Lidijine prekrasne
oči boje jantara te reče: "Dobro, to je riješeno. A sad, što predlažeš, kamo ćeš me odvesti?"

35.





Mnogo je ljudi došlo na otvorenje novoga bara Bambus, većinom Englezi koji su ondje živjeli i
radili te su nakon godina patnje pod japanskom upravom sad bili veseli što mogu nešto slaviti. Stizali su u
velikim skupinama, ispijali lokalni viski Maekong i uživali u sanuku, što je tajska riječ za "zabavu".

Glazbenici su zajedno vježbali manje od sat vremena, ali Harry je bio zadovoljan svojom vještinom
sviranja, na kojoj je mogao zahvaliti kontinuitetu stečenom dok je u Changiju redovito svirao Japancima.
Ostali članovi sastava bili su bubnjar, Nizozemac - također bivši ratni zarobljenik - i ruski saksofonist,
koji se iz nepoznatih razloga našao u Bangkoku. Uspjeli su nekako napraviti popis melodija koje su sva
trojica znala svirati.

Atmosfera je bila živahna, sve je bilo puno dima i mirisa, znoja. Kako nikad prije nije svirao s
glazbenicima, Harry je silno uživao u druženju. Kad su njegovi prsti, prelijećući preko tipaka tijekom
virtuozne solaže, izazvali oduševljen aplauz, osjetio je radost kakvu je rijetko prije doživljavao.
Pogledavao je prema Lidiji, koja je izgledala prelijepo u svilenom sarongu i kao da je klizila prostorijom
noseći pladanj s pićima.

Kad su sva trojica glazbenika izjavila da više ne mogu svirati na bis jer bili su potpuno mokri od
znoja i iscrpljeni, Harry je izašao iz bara, otišao na drugu stranu terase i sišao na travnjak kojim se
spustio od rijeke. Kako je grad bio u zamračenju, veći dio večeri gorjele su svijeće, a sad je jedino
svjetlo na rijeci bio odraz punog mjeseca.

Harry zapali cigaretu i duboko udahne. Večeras je, u tih nekoliko sati, osjetio kao da nekamo pripada.
Nije bilo važno što je bio lutalica medu ostalim lutalicama, medu šarolikom mješavinom ljudi koji su se
skupili sa svih strana svijeta zbog znanih i neznanih tragedija. Večeras nije bio vojnik ni kapetan, ni
nasljednik ni plemić Britanskog Carstva koji će naslijediti golemo imanje. Nije bio ništa drugo osim
pijanist i svojim je talentom zabavljao druge ljude pružajući im zadovoljstvo.

To mu se svidjelo jer je mogao jednostavno biti ono što jest.

Kako su se i dogovorili, sutradan ga je Lidia dočekala u predvorju hotela.

Madam im je osigurala čamac s lađarom koji će ih povesti kamo god Lidia predloži. Zakoračivši u
čamac, Harry je osjetio kako su mu noge nesigurne, i to više nego u proteklih nekoliko dana, a sve zbog
sinoćnje zabave i četiri viskija.

"Kapetane Crawford, mislim da bismo išli uzvodno i prvo prošli pokraj Velikoghrama", reče Lidia,
sjedeći na drvenoj klupici nasuprot njemu. "Zatim idemo na ploveću tržnicu. O. K.?"

Bilo mu je čudno čuti taj američki izraz iz usta jedne Azijke.

"O. K.", složi se on. Taj mu je izraz bio neobičan i nakon što su ga izrekle njegove vlastite usne. "I,
molim te, zovi me Harry."

"O. K., Harry", reče ona i nasmiješi se.

Krenuli su s mola pred hotelom i uključili se u promet koji je tekao rijekom. Rijeka Chaopraya bila
je glavna prometnica cijeloga grada, pa se Harry čudio što nije bilo više sudara jer lađari su spretno

izmicali nadolazećim čamcima i mimoilazili se s razmakom od nekoliko centimetara. Poput prijetećih
kitova u daljini bi se pojavili golemi crni teglenjaci, ponekad njih četiri ili pet u nizu, povezani užadi, a
vukao bi ih mali motorni brod. Nakon što su se nekoliko puta zamalo sudarili, Harryjeve su ruke počele
drhtati.

Lidia je primijetila njegovu napetost. "Ne brini, Harry. Naš lađar Sving-tu upravlja ovim čamcem
već trideset godina. I još nikad nije imao nezgodu, O. K.?"

Nagnula se naprijed i potapšala ga po ruci.

Ta nježna gesta, u to je bio siguran, Lidiji nije značila ništa, ali muškarcu koji je godinama bio
daleko od ženske nježnosti bio je to trenutak za pamćenje.

"Harry, gledaj."

Pogledao je u pravcu njezine delikatno ispružene ruke i ugledao građevinu za koju se svakako moglo
reći da zaslužuje naziv "palača". S tipičnim tajlandskim uvrnutim krovovima u obliku slova V, prekrivena
zlatom i, kako mu se činilo, golemim smaragdima i rubinima koji su blistali na suncu, izgledala je kao
jedna od onih palača iz slikovnica koje mu je majka čitala dok je bio dijete.

"To je dom našega kralja i kraljice. Sad imamo novoga kralja jer su na staroga pucali i ubili ga."

Harry se glasno nasmijao na Lidijine izravne riječi. Bio je siguran da je taj njezin način izražavanja
imao veze s činjenicom da su joj nedostajale engleske riječi i da to ne odražava njezinu osobnost. Zbog
toga mu je bila još draža.

"Hoćeš ići unutra i vidjeti smaragdnog Budu u watu? Jako je lijep i slavan. Za njega se brinu mnogi
redovnici."

"Zašto ne?" pristane Harry. "A smijem li pitati što je to wat?" slatko se nasmije on dok je lađar
usmjeravao čamac i prebacivao uže oko drvenog stupića na molu.

"Ti bi rekao hram", objasni mu Lidia, spretno izađe iz čamca i povuče Harryja za sobom.

Vrtovi oko palače i hrama smaragdnog Bude bili su spektakularni, puni živih boja, a sve je prožimao
miris jasmina.

Harry se zaustavi ispred prelijepog cvijeća s nježnim ružičastim i bijelim laticama. "Orhideje", reče
on. "Rasle su u krošnjama oko Changija i otkad sam stigao u Bangkok, viđam ih posvuda. U Engleskoj su
rijetke."

"Ovdje su poput korova", reče Lidia.

"Ajme! Volio bih da kod kuće imamo takav korov", reče Harry i pomisli da mora neke primjerke
odnijeti majci.

Pošao je za Lidijom uza stube hrama i izuo cipele kao što je i ona učinila. Unutra je bilo mračno i
prozračno, redovnici u narančastim haljama klečali su i molili se ispred lijepog i iznenađujuće malog
smaragdnog Bude. I Lidia je kleknula, s rukama skupljenim u molitvu, pognute glave. Harry učini isto.

Nakon nekoliko trenutaka podignuo je glavu i ostao tako neko vrijeme, uživajući u miru i spokoju
hrama. Dok je bio u Changiju, nije imao ništa bolje za raditi, zato je otišao na nekoliko predavanja o
religiji. Jedno je bilo o budizmu. Sjećao se kako mu je taj sustav vrijednosti bio bliži od drugih kad ga je
usporedio s vlastitim osjećajima i mislima o svijetu.

Naposljetku su izašli iz hrama i vratili se na jarko sunce.

"Hoćeš ići na ploveću tržnicu sada?" upita Lidia kad su se opet našli u čamcu. "Dug je put čamcem,
ali mislim da ćeš uživati."

"Što god ti predlažeš", reče Harry.

"O. K., predlažem to." Lidia reče lađaru nešto brzo na tajskom jeziku te odmah krenu niz rijeku.
Harry je ležao na pramcu i promatrao kako Bangkok prolazi pokraj njega. Unatoč svježem povjetarcu s
rijeke, dan je bio baš vruć. Požalio je što nije uzeo šešir da zaštiti glavu od sunca.

Nakon nekog vremena lađar skrene u jedan uzak klong i spretno prođe između mnogih brodica u
kanalu. Kad su stigli do ploveće tržnice, zaustavili su se jer su ih okružili drveni čamci nudeći svoju robu,
prodavači su kupcima izvikivali cijene, a oni su im odgovarali sa svojih čamaca.

Prizor je bio uzbudljiv; šarena svila, mljeveni začini u vrećama od jute, miris piletapečenog na
ražnju, sve to miješalo se s mirisom svježe ubranog cvijeća i mjestu davalo neku egzotičnu atmosferu.

"Hoćeš jesti, Harry?" upita Lidia.

"Hoću", uspije reći Harry iako se osjećao veoma čudno. Možda mu se to zbog sunca vrtjelo u glavi i
možda je zbog toga osjećao mučninu. Lidia ustane i dovikne lađaru koji je prodavao piliće na štapićima.
Dogovorili su se za cijenu. Harry zatvori oči, na čelu mu je izbio znoj, a u ušima mu je zaglušno tutnjilo.
Uporni, prodorni glasovi, jaki mirisi i vrućina... blagi Bože, kakva vrućina! Hitno je trebao vode...

"Harry, Harry, probudi se."

Otvorio je oči i ugledao Lidiju kako ga gleda; držala mu je na čelu hladan oblog. Bili su u nekoj
zamračenoj sobi, a on je ležao na slamarici na podu. "Gdje sam?" upita on. "Što se... dogodilo?"

"Onesvijestio si se u čamcu, pao i udario glavom u rub. Jesi dobro?" Lidijine velike oči bile su
zabrinute.

"Shvaćam. Žao mi je zbog toga." S mukom je sjeo. "Mogu li dobiti vode?" Suho grlo i očajna žeđ
vratili su mu sjećanje na Changi.

Lidia mu pruži pljosku s vodom te on počne žedno piti.

"Vodimo te u bolnicu, može?" predloži Lidia. "Nisi dobro."

"Ne, zaista ne treba. Bit će mi dobro sad nakon što sam popio vode. Mislim da sam bio previše na
suncu i da sam dehidrirao. To je sve."

"Jesi siguran?" Lidia nije izgledala uvjereno. "Donedavno si imao denga groznicu. Možda se
vratila."

"Siguran sam, Lidia, zaista."

"Onda se sada vratimo u hotel. Možeš ustati?" upita ona.

"Naravno." Harry natjera svoje noge da ga drže te uz Lidijinu i lađarevu pomoć izađe iz kolibice u
koju ga je Lidia sklonila od sunca. Vratili su se u čamac. Kad su krenuli, Harry nije mogao a da se ne
nasmiješi zbog ironije što se onesvijestio na plovećoj tržnici, a nijedanput u Changiju, čak ni u
najgroznijim uvjetima.

"Uzmi ovo. Ja ću potamnjeti i poružnjeti u licu, ali sve zbog tebe", reče Lidia i skine s glave slamnati
šešir kakav nose kineski seljaci i stavi ga na Harryjevu glavu. "Popij još malo vode." Pružila mu je
pljosku.

"Što misliš kad kažeš 'potamnjeti i poružnjeti'?" upita Harry i legne u čamac, zahvalan zbog hlada

koji mu je šešir pružao.

"To je klasno obilježje u Tajlandu", objasni Lidia. "Ako imaš blijedu kožu, onda si iz dobrog staleža;
tamna koža znači da si seljak!"

"Razumijem", nasmiješi se Harry dok je lađar tražio put kroz ploveću tržnicu. Krenuli su prema rijeci
Chaopraya. Lidia je sjedila i gledala ga, ne skidajući pogled s njegova lica. Zaklopio je oči, sad se više
nije osjećao tako slabim, ali znao je da se nešto događa.

Kad su došli pred hotel, Lidia mu je pomogla da izađe iz čamca i popne se do verande.

"Ti sad idi u sobu i malo se odmori, Harry", reče ona. "Ja ću reći madam da si bolestan."

Harry je cijelo popodne spavao, a probudio ga je hotelski paž pokucavši na vrata da ga obavijesti da
je došao gospodin Ainsley koji bi ga želio vidjeti.

"Pošalji ga k meni", potvrdno kimne Harry, a u sebi je zastenjao zbog poznate boli koju je opet
osjećao u kostima.

"Dragi dječače, čuo sam od Giselle da si danas imao malu nezgodu na plovećoj tržnici", reče
Sebastian čim je ušao. "Opet se osjećaš loše, ha?"

"Bojim se da je tako", reče Harry. "Mislio sam da je to zbog velike gužve, ali sad sam gotovo siguran
da to nije bio razlog."

"Kvragu!" Sebastian sjedne u naslonjač od pletenog pruća. "To znači da nećeš moći krenuti kući za
nekoliko dana. Došao sam ti reći da sam i sebi rezervirao mjesto na brodu jer sam namjeravao ići s
tobom u Blighty."

"Žao mi je, stari moj, ali zasad sumnjam da ću biti dovoljno snažan da ti se pridružim."

"Dovest ću ti ovamo liječnika", reče Sebastian mrzovoljno. "Ipak, baš šteta. Veselio sam se što ćemo
zajedno ploviti morima. Ovdje sam već četiri godine, pa sam pomislio da bih mogao iskoristiti priliku i
otići kući u posjet roditeljima. Znaš, majka mi već pomalo zalazi u godine. Dakle", reče Sebastian
ustajući iz naslonjača "pozvat ću paža i reći da ti pozove liječnika. Hoćeš li se snaći ovdje u Bangkoku
bez mene?"

"Naravno da hoću", uvjeravao ga je Harry.

"Čudno je što se ja vraćam kući, a ne ti, ali, eto, tako je. Naravno, ostavit ću ti neštonovca. Vratit će
mi tvoji u Blightyju. Svratit ću im u posjet i najaviti tvoj skori povratak. Ne želimo da pomisle da si
nekamo pobjegao."

"Ne", promrmlja Harry, osjećajući se posramljeno.

"Samo još nešto." Sebastian zastane kod vrata. "Ova zemlja može biti prilično zavodljiva i što duže
ostaješ, to ti postaje privlačnija. Nemoj se zaljubiti u nju, dragi moj. Inače se nikada nećeš vratiti kući."

Liječnik je stigao i potvrdio da je Harry dobio novi napad denga groznice.

"Previše si bio aktivan, sinko, previše i prerano", reče on dajući Harryju pozamašnu dozu kinina da
mu snizi temperaturu. "Čuo sam da si neku večer svirao u baru", nasmiješi se on. "I to prilično dobro. To
se zasad skida s dnevnog reda, zajedno s alkoholom. Ostalo već sve znaš: odmarati se, dosta tekućine,
kinin kad ti zatreba i nadajmo se da ćemo te ovaj put uspjeti spasiti od bolnice."

"Da, doktore."

"Prepisat ću ti i vitamine. Reći ću nekom od hotelskih dječaka da ti ih ode kupiti. Navratit ću sutra.

Obavijestit ću madam i siguran sam da će poslati nekoga da pazi na tebe."

"Koliko vam dugujem za vaš trud, doktore?"

Liječnik se okrene i kratko osmjehne. "Ja sam taj koji tebi duguje, sinko moj. Takvi hrabri vojnici
kao što si ti otišli su za nas u ovaj rat i pobijedili. Ugodan dan, kapetane Crawford."

Harry je tonuo u nemiran, grozničav san i često se budio. Tijekom večeri netko je lagano pokucao na
vrata.

"Slobodno", reče on. Vrata su se otvorila i ušla je Lidia. Oči su joj bile brižne.

"Madam mi kaže da ti još nije dobro. Da se vratila denga groznica. Ja sam za to kriva. Nisam te
smjela voditi na mjesto gdje je vruće i puno ljudi, a ti još nisi jak."

"Zaista, Lidia, pa, ja sam te zamolio da me odvedeš."

Iako se grozno osjećao, Harry nije mogao a da ne zuri u nju. Na blagom svjetlu svjetiljke izgledala je
savršeno; sve je na njoj izgledalo tako profinjeno. Osjetio je neočekivan i neprimjeren val želje.

"Smijem li ti dirati čelo?" upita ona prilazeći mu.

"Opipati čelo? Naravno", kimnuo je glavom i uživao u dodiru njezina svježeg dlana načelu, a njezin
božanstveni miris onako izbliza ne treba ni spominjati.

"Da, previše si topao", izjavi ona. Onda je iz džepa na suknji izvadila vrećicu s ljekovitim travama.
"Kod kuće koristimo pripravke kineske medicine. Ovaj je za visoku temperaturu i bolne kosti. Hoćeš
probati? Mogu ti ga pripremiti kao čaj."

"Lidia, isprobat ću sve", reče Harry usrdno. "Već mi je prokleto dosta bolesti."

"Onda ću ti donijeti čaj i ujutro će ti biti bolje. Obećavam", nasmiješi se ona. "To sadrži čaroliju."

"Doista se nadam", odgovori Harry i uspije joj uzvratiti smiješkom.

"Idem ga sad pripraviti."

"Hvala."

Harry je gledao za njom dok nije otišla, a onda ponovo legao u krevet. Dok je zurio u ventilator na
stropu, shvatio je da ta naizgled loša situacija možda ima i dobrih strana.

Deset minuta poslije Lidia se pojavila s čašom u ruci.

"Upozoravam te, Harry, okus je jako loš", reče ona pomažući mu da sjedne.

"To onda znači da će djelovati. Tako je barem moja majka znala govoriti dok sam bio dijete kad bi
mi morala dati neki odvratan lijek", našali se Harry slabim glasom.

"Jako loš", ponovi ona prinoseći čašu njegovim ustima.

Harry je gotovo povratio nakon prvog gutljaja, ali sjetivši se živih ličinki koje je jeo u Changiju,
rekao je sam sebi da prestane biti takav mlakonja i da sve mora popiti.

"Isuse", reče on, "imala si pravo."

Lidia mu pruži čašu vode da ispere iz usta loš okus čaja.

"A sada, Harry, moraš se odmoriti. Ako ti nešto zatreba, pozvoni. Madam me zamolila da noćas
spavam u sobi prekoputa tvoje. Za sat vremena doći ću provjeriti kako ti je. Uskoro će ti biti jako,

jako vruće, ali to će biti zbog ljekovitih trava. Snizit će temperaturu i onda je više neće biti."

"Jedva čekam", reče on ispijajući vodu, a ona je već pošla prema vratima. Pitao se nije li bio
budalast kad joj je povjerovao. "Ne brini, Harry. Ja ću biti ovdje."

Lidijino predviđanje pokazalo se točnim: za sat vremena Harry kao da je gorio u vatri. Lidia je stigla
s hladnim oblozima koje mu je stavljala na čelo dok se on bacakao i okretao u postelji. Za dva sata
groznica je posustala i prestala. Harry je iscrpljen zaspao.

36.





Kasno idućeg jutra Harry se probudio osjećajući se mnogo bolje nego što je očekivao. Iako je još
osjećao bol u kostima, njezin intenzitet je splasnuo, a kad je liječnik stigao, iznenađeno je potvrdio da je
pacijentova temperatura samo za stupanj viša od normalne.

"Zanimljivo", reče liječnik. "Mislio sam da te čeka još jedan gadan napad bolesti, ali čini se da nije
tako. Samo tako nastavi."

Lidia je zavirila u sobu kad je liječnik otišao. U ruci je nosila još jednu čašu onog smrdljivog biljnog
napitka.

"Kako si, Harry?"

"Bolje, hvala." Sumnjičavo je gledao čašu. "Nisi valjda došla da me opet zapališ?"

Lidia se slatko nasmije i pokaže niz savršenih zuba. "Naravno da ne", odgovori ona, ponosna na te
riječi koje je naučila od njega. "Ovo je za veliku snagu, da ojača tijelo i spriječi povratak loše denga
groznice. Dat će ti energije i apetita.Nema vatre, obećavam."

"Je li isto onako lošeg okusa kao i onaj prethodni čaj?" upita je Harry kad je sjeo pripremajući se za
najgore.

"Još je gori", prizna ona, "ali zbog toga bolji za tebe."

Harry je ispio odvratnu mješavinu, a onda dašćući legao na krevet nastojeći spriječiti povraćanje.
"Jesi li ti vještica?" upita je. "Liječnik nije mogao vjerovati koliko mi je danas bolje."

"Možda", nasmiješi se ona, "ali dobra vještica. A sad te moram ostaviti jer nam uskoro dolaze novi
gosti. Vratit ću se kasnije da vidim koliko si ojačao."

Harry se nasmije sam sebi kad je otišla, misleći kako je divno promatrati njezin karakter koji se sve
više pokazivao kako je ona u njegovu društvu stjecala više samopouzdanja. I bez obzira na to kakvi su
bili ti njezini napici, zaista su djelovali.

Kad je stiglo vrijeme večere, Harry je osjetio glad i naručio da mu u sobu donesu rezance. Dok je
sjedio u krevetu i jeo, zaključio je da će biti sretan s pokojim napadom strašne denga groznice samo ako
Lidia bude njegova njegovateljica i spasiteljica.

Tijekom nekoliko idućih dana Harry je spavao više nego što je smatrao da bi trebao i jeo sve što su
stavili pred njega. Kad nije spavao, mislio je na Lidiju. Kad god bi mogla, svratila bi vidjeti kako mu je,
a oči su joj sjale od zadovoljstva što se on oporavlja. I svakim je danom bila sve ljepša.

Harry je počeo živjeti za njezine posjete, a poslije bi maštao o tome kako ju je pozvao k sebi do
kreveta, kako je obgrlio rukama njezino sićušno tijelo, ljubio savršeno oblikovane usne, jezikom
dodirivao njezine male, oštre i poput bisera bijele zube... U trezvenim trenucima pokušavao je sam sebi
razložiti da se taj učinak koji ona ima na njega može objasniti njegovom dugotrajnom odvojenošću od
žena. S druge strane, nije se mogao sjetiti da je ikada prema ijednoj ženi takvo što osjećao.

Jedva ju je poznavao, a o njezinu životu nije znao ništa drugo osim onoga što mu je ispričala. A ipak

ju jest poznavao... Bila je ljubazna, imala smisao za humor i bila je veoma bistra. Njezino znanje
engleskog i način na koji se izražavala iako su joj nedostajale riječi bili su vrijedni divljenja. Naviknut
na zagonetke engleskih djevojaka, koje su savršeno dobro vladale jezikom, Harry je sada osjećao pravo
osvježenje kad bi Lidia u malo riječi rekla upravo ono što misli. Također, bila je tu i njezina ljepota.
Harry nikad nije lako osjetio tjelesno uzbuđenje, a svakako ne samo mislima potaknut. Bilo kako bilo, sad
dok je mislio na nju, osjetio bi u preponama naglu, neposrednu želju. Pretpostavljao je da bi ta činjenica
da neki dijelovi njegova tijela i dalje dobro funkcioniraju trebala biti umirujuća, naročito poslije svih
onih fizičkih i psihičkih udaraca koje je primio u

Changiju. Kao i to što nakon svih njegovih sumnji postoji žena koja u njemu napokon može pobuditi
snažnu tjelesnu reakciju.

Bilo je to nešto što nikada nije osjetio s Olivijom.

Sa svojom ženom.

Harry se prisjeti svih onih trenutaka kad su njegovi drugovi u Changiju razgovarali o osjećajima,
ljubavi i požudi. Je li to ono što on osjeća prema Lidiji? Ljubav?

Već je četvrti dan ležao u sobi, ali taj dan, što je bilo neobično, Lidia nije navratila i zavirila vidjeti
kako mu je. Zbog toga je Harry u predvečerje odlučio izaći iz sobe. Kako nije imao ništa drugo za raditi,
polako se kroz predvorje uputio prema baru Bambus, a usput je bacio pogled i na recepciju.

"Bolje vam je?" upita Giselle, koja se stvorila iza njega.

"Da, mnogo bolje, hvala. Pitao sam se samo kamo je nestala Lidia."

"Uzela je slobodan dan", reče Giselle rastreseno. "Mislim da se radi o nekim obiteljskim
problemima."

Harryjevo je srce počelo ludo tući. "Ona je dobro, zar ne?"

"Ne znam, kapetane Crawford. Iako mi je Lidia jako draga, ja sam samo njezin poslodavac, ne
majka. Ima težak život."

Potresen, Harry je produžio u bar Bambus, koji se otvarao tek za sat vremena, stoga sada tamo nije
bilo nikoga. Sjeo je za pijanino, podignuo poklopac i počeo svirati.

Uskoro su pristigli ostali glazbenici i barmen.

"Gdje si bio?" upitao ga je Yogi, bubnjar iz Nizozemske. "Nedostajao si nam." "Bolestan", odgovori
Harry.

"Jesi li večeras dobro?" upita on.

"Večeras sam dobro i mogu svirati", kimne Harry pomislivši da će mu to pomoći da ne razmišlja o
Lidiji.

Svirao je do ponoći i pio mnogo vode dok su se gosti prepuštali djelovanju viskija. Dobio je ponudu
dviju pripitih sredovječnih žena, koje su se ponudile da mu pokažu znamenitosti Bangkoka ako im bude
svirao nag. Harry je pomislio da je to dobar vic: tijelo mu je još bilo mršavo kao u kostura, imao je
napuknut "rižin" trbuh, a koža mu se perutala od nedostatka vitamina.

Probudivši se sutradan ujutro, prvo je pomislio na Lidiju i hoće li danas doći na posao. Ustao je i
spustio se na verandu na doručak, ali prije toga provjerio je sjedi li ona već za stolom na recepciji. Nije
je bilo.

Dan se odugovlačio i jedini događaj bio je dolazak krojača koji mu je donio novu odjeću na probu.
Mrmljao si je nešto nezadovoljno u bradu jer je morao suziti hlače u struku zbog toga što je Harryjev
napuhnut trbuh splašnjavao.

Harry je više puta prošao hotelskim predvorjem i provjerio je li se Lidia vratila. Nakon trećeg puta
Giselle mu je prišla i zatresla glavom. "Ni danas je nema. Jedino se nadam da neće učiniti ono što čine
mnoge ovdašnje djevojke. Samo nestanu."

Od te pomisli Harryju se okrenuo želudac. Vratio se u svoju sobu malo prileći poslije ručka, ali
ležao je u krevetu i nije mogao zaspati. Naposljetku je odustao i počeo koračati po sobi pitajući se ima li
Giselle možda Lidijinu adresu. Ako se ne pojavi ni sutra, možda bi je trebao poći potražiti.

"Ne budi smiješan", prekorio je naglas samoga sebe. "Zaboga, pa ti si samo jedan od gostiju u hotelu.
Ne možeš samo tako poći u potragu Bangkokom za nekim djevojkama koje jedva poznaješ!" Iako je lijepo
sam sebi očitao bukvicu, Harry nije mogao misliti ni na što drugo. Ostatak dana prošao je u agoniji zbog
neizvjesnosti dok je zamišljao kako su joj se dogodile razne užasne stvari. Ležao je na leđima do tri sata
ujutro, s rukama ispod glave, i shvatio da se radi o nečemu što nije samo površna zaluđenost.

Zaljubio se u nju.

Kad je sutradan ujutro zakoračio u predvorje i ugledao Lidiju kako kao i obično sjedi za svojim
stolom, njegovo je olakšanje bilo gotovo opipljivo. Morao se suzdržati da ne potrči prema njoj i ne zagrli
je.

"Lidia, vratila si se! Jesi li... dobro?"

"Da, Harry." Oči su joj bile tamnije nego inače, bila je pomalo potištena, ali dodala je: "Dobro sam."

Proučavao ju je. "Jesi li sigurna?"

"Naravno."

"Dobro", reče on. "Drago mi je." Nije želio otići od nje, ali nije znao što bi više rekao, pa je polako
krenuo dalje.

Harry je koračao sobom gore-dolje jer se nije mogao smiriti. Bio se osjećao dobro sve do Lidijina
trodnevnog izbivanja. Također, uplašio ga je intenzitet panike koju je doživio zbog toga što nje nema.
Kako je mogao voljeti ženu koju je jedva poznavao?

Nije više mogao ostati u svojoj sobi. Pošao je na verandu te produžio dolje prema rijeci. Zapalio je
cigaretu i razmišljao o Sebastianu, koji je sad već zacijelo bio negdje nasred mora; poželio je da je i on
sada s njim. Pa, ako se i "zaljubio", ta pomutnja koju je osjećao zbog Lidije nije imala smisla. On je bio
kapetan u britanskoj vojsci, plemić Britanskog Carstva, nasljednik velikog imanja...

I oženjen.

Harry bijesno baci opušak cigarete u rijeku. Zapleo se u naplavini isprepletenih trava koje su
neprekidno plutale rijekom. Možda mu je denga groznica oštetila mozak - ili je to učinio boravak u
Changiju. Naišla je prva žena, pružila mu utjehu i on je izgubio glavu.

Pošao je natrag prema hotelu i odlučnim koracima zakoračio u predvorje. Rezervirat će kartu na
prvom brodu koji kreće kući. Na recepciji je ugledao Lidiju i muški je pokušao ignorirati. Međutim,
krajičkom oka vidio je kako iz male košare vadi rupčić i briše oči. Odmah se smekšao i krenuo prema
njoj.

Kad se približio, nagnuo se nad stol i tiho je upitao: "Lidia, što se dogodilo?"

Zatresla je glavom jer od suza nije mogla govoriti.

"Što je? Što ne valja?"

"Molim te, Harry", reče ona s prizvukom panike u glasu.

"Ostavi me. Ne želim privlačiti pozornost na sebe. Madam ne bi bila sretna da me vidi ovakvu na
recepciji."

"Razumijem. Otići ću, ali samo ako mi obećaš da ćeš se naći sa mnom pred hotelom za vrijeme svoje
stanke za ručak. Čekat ću te na kraju ulice, na uglu pokraj malog štanda s hranom."

Podignula je pogled prema njemu. "Ah, Harry, madam..."

"Pobrinut ću se da nas nitko ne vidi. Reci da i odmah odlazim."

"Ako to znači da sad ideš, sastat ću se s tobom u podne kod štanda."

"Dogovoreno", nasmiješi se on i polako odšeta, potpuno zaboravivši razlog zbog kojega je uopće
došao u predvorje.

Lidia ga je čekala na uglu kako su se i dogovorili. Nervozno se ogledavala na sve strane.

"Znam jedno mjesto kamo možemo poći." Pozvala ga je rukom da je slijedi, a onda se spretno počela
probijati kroz gužvu na ulici. Nakon nekoliko minuta skrenula je u jednu uličicu punu kola s kojih su ulični
prodavači prodavali svakojaku hranu. Došla je do pola uličice, a onda pokazala na grubu drvenu klupu
nad kojom je hlad pravio ofucan suncobran.

"Želiš li nešto pojesti?" upita Lidia.

U uličici nije bilo svježeg zraka, a smrad kanalizacije miješao se s mirisom prženoga mesa pa je
Harryju od svega toga bilo mučno. "Mislim da ću samo popiti pivo ako ga ima ovdje. Hvala ti."

"Naravno." Lidia brzo na tajskom nešto reče prodavaču te se pred njima pojave pivo i čaša vode.

Harry se pokušavao usredotočiti na Lidiju radije nego na zagušljivu, klaustrofobičnu atmosferu.
Osjećao je kako mu na čelu izbija znoj. Otvorio je pivo i dobrano potegnuo iz boce.

"Dakle, Lidia, možeš li mi reći zašto si jutros plakala?"

Lidia ga pogleda, a oči su joj bile pune tuge. "O, Harry, imam kod kuće velik problem.""Lidia,
gledao sam kako preda mnom umiru bezbrojni muškarci i zaista se mogu nositi s većinom stvari."

"O. K„ Harry, reći ću ti", uzdahne Lidia. "Moja majka se udaje."

"I to je loše?"

Lidijine oči napune se suzama. "Da. Zbog toga što... on je japanski general." "Razumijem." Sad je
Harry shvatio zašto je to loša vijest.

"Upoznali su se ovdje za vrijeme okupacije. Ali nije mi ništa rekla jer je znala kako ću se osjećati.
On je sada u Japanu. I želi da ona dođe k njemu - sa svima nama."

Harry je šutio. Zatim je kimnuo glavom. "Imaš pravo. To je zaista velik problem."

"Kako to ona može učiniti?" šapne Lidia. "Ona je izdajica!" Kao da je ispljunula te riječi. "Kako to
može učiniti kad je moj otac umro nastojeći osloboditi Tajland od Japanaca?"

"Umro je?"

"Odveli su ga u zatvor prije godinu dana kad su otkrili da potajno tiska zabranjene novine.

Neposredno pretkraj rata, prije šest mjeseci, čuli smo da su ga strijeljali."

Harry instinktivno ispruži ruku preko drvenoga stola i položi je na Lidijinu. Njezina je bila tako
sićušna, tako krhka pod njegovim prstima. "Lidia, strašno mi je žao."

Obrisala je suze s obraza. "Hvala. A sad je najgora stvar to što ne vjerujem da je moja majka ikada
voljela oca. Kako je to moguće?"

"Siguran sam da ga je voljela, Lidia", pokušao je Harry razmišljati naglas, "ali mnogo je razloga
zašto ljudi, kad moraju, čine to što čine. Imaš braću i sestre i, prema onome što si mi rekla, malo novca.
Je li taj general bogat?"

"O, da, jako. I moćan je, i živi u velikoj kući u Japanu. Moja je majka veoma lijepa. Svaki se
muškarac zaljubi u nju", uzdahne Lidia. "Ali imaš pravo. Želi nov život za svoju djecu, dobar život, bolji
od onoga koji bi sama ovdje živjela kao udovica. Tako mi je to objasnila. Kaže mi da ga ne voli, ali da
mora učiniti pravu stvar zbog budućnosti."

"A što ćeš ti učiniti?" upita on ne znajući hoće li moći podnijeti njezin odgovor.

"Ona želi da idem s njom. Kaže da Japan nije moj neprijatelj, da je okupacija bila miroljubiva i
samo politički dogovor." Lidia odmahne glavom. "Ali oni su strijeljali mojega oca jer su mislili da će
prouzročiti neprilike i nemire. Kako bih mogla otićitamo?"

"Ne znam, Lidia, zaista ne znam", reče Harry. "Smijem li te pitati koliko ti je godina?" "Sedamnaest,
za šest tjedana osamnaest."

"Onda ti još samo malo treba da budeš punoljetna i tad možeš odlučivati za sebe. Moraš li ići?"

"Harry, ako ne odem, možda nikad više neću vidjeti majku, braću i sestre." Lidia je od nervoze
vrtjela čašu medu prstima. "Izgubila sam oca. Kako sad da izgubim i njih?"

Harry zatrese glavom. "U teškoj si situaciji." Otpio je malo piva. "Ali sad si skoro punoljetna, nisi
više dijete. Moraš misliti na svoj život i ono što ti želiš."

"Ali, moja majka, ona kaže da moram ići u Japan. Ne mogu je ne poslušati."

"Lidia, obitelj nije sve."

Oči su joj planule. "Harry, griješiš. Ovdje u Tajlandu obitelj je sve. Moraš slušati svoje roditelje."

" Čak i kad si odrasla osoba?"

Lidia je sad otvoreno plakala. "Da."

"Zaista mi je strašno žao. Čini se da sam te još više uznemirio." Harry je u džepu hlača potražio
rupčić i pružio joj ga.

"Ne, nisi me uznemirio. Dobro je razgovarati." Glasno je ispuhnula nos. "I madam kaže da ne bih
trebala ići. Da imam dobar posao u hotelu i da ću napredovati."

Harry zahvali Bogu na Giselle. "Sjeti se da je ovaj rat promijenio sva pravila, za svakoga, i stvari
više nisu onakve kakve su bile. Moraš pokušati oprostiti majci, ona samo radi ono što misli da je
najbolje. Ali ono što želi za sebe i tvoju mlađu braću i sestre možda tebi nije prihvatljivo. Imaš li rođaka
ovdje u Tajlandu?"

"Imam. Očevu obitelj. Žive na jednom otoku, mnogo kilometara odavde." S Lidijina lica kao da je
nestao oblak i osmjehnula se. "Otok je veoma lijep; kao dijete često sam bila tamo. Zove se Slonovski
otok i pluta na moru kao dragulj."

"Znači, ne bi bila sama u svojoj domovini?"

"Ne."

"A ovdje imaš posao i zarađuješ za život."

"Da." Pogledala ga je. "Misliš da bih trebala ostati?""Samo ti možeš donijeti tu odluku, Lidia. Ali
nema razloga da ako odlučiš ostati, često ne odeš u posjet majci, braći i sestrama."

"Ali to je jako daleko, Harry, tisuće kilometara, i tamo je hladno." Lidia zadrhti. "Mrzim hladnoću."

Harry se zapita što bi Lidia rekla u Norfolku usred zime. "Onda je jednostavno", reče on i ispije pivo
do kraja. "Moraš odlučiti što ti želiš."

Lidia se zagleda u daljinu i uzdahne. "Želim..." zatim kao da se slomila prije nego što je nastavila,
"ne morati donositi odluke."

"Da. Ali moraš. Kad ti majka odlazi u Japan?"

"Za deset dana. General nam je svima kupio karte za put. I meni", doda ona mršteći se.

"Dobro, a zašto ne pustiš to nekoliko dana da se prašina malo slegne, kao što kažemo mi u Engleskoj,
a to znači: oporavi se od šoka, uzmi vremena i o svemu razmisli."

Lidia mu se blijedo osmjehne. "Imaš pravo. Hvala ti, Harry. Koliko je sati?"

"Bojim se da mi je sat ostao u vojničkoj torbi koja je nestala još prije četiri godine, a otad nisam
imao drugi", prizna on.

Lidia ustane. "Sigurna sam da se sad već moram vratiti na posao. Kop khun ka Harry." "Što to
znači?"

"Znači hvala na svemu. Zaista si mi pomogao." Nasmiješila mu se i žurnim koracima pošla prema
hotelu.

Harry je sljedeći put vidio Lidiju tog popodneva u predvorju hotela. Izgledala je smireno dok mu je
pružala telegram. Bio je od Olivije, koja mu javlja da je u Wharton Parku sve u redu i da se nadaju da će
se on ubrzo oporaviti te biti dovoljno jak da izdrži put kući.

"Je li od tvoje obitelji u Engleskoj?" upita Lidia.

"Da", kimne on.

"Tvoja majka?"

"Da."

Harry se vratio u sobu s telegramom u ruci, koreći sam sebe zbog toga što joj je lagao. Sutradan
ujutro došao je liječnik da vidi kako je i proglasio ga dovoljno zdravim za put.

Harry je znao da bi bilo najbolje krenuti što prije; vratiti se u stvarnost i prestati maštati o životu i
ženi koja nikad neće moći biti njegova.

Poslao je poruku u Sebastianov ured i zamolio ih da mu rezerviraju kartu na prvom brodu koji kreće
u Englesku.

Kad je poslijepodne pokušao malo odrijemati, netko je tiho pokucao na vrata.

Bila je to Lidia. Lice mu se ozarilo kad ju je ugledao.

"Zao mi je što ti smetam, Harry, ali došla sam ti reći da odlazim ovaj vikend. I ne želim da se brineš

za mene. Slavi se tajlandska Nova godina, Song Kran. U tvojoj zemlji vi biste to zvali vodenim
festivalom."

Harryju kao da su potonule lađe. "Koliko te dugo neće biti?"

"Tri dana. Mislila sam o onome što si rekao i odlučila sam Song Kran provesti s očevom rodbinom u
Koh Changu."

"Kad odlaziš?" Harry je bio uznemiren. Njemu je ovdje preostalo još nekoliko dana. "Sutra rano
ujutro. Put je dug i treba mi cijeli dan da dođem dotamo."

"Mogu li ići s tobom?"

Iznenađeno ga je pogledala.

"Oprosti, Lidia." Harryju je bilo neugodno zbog takva ponašanja. "Siguran sam da je posljednje što
želiš da ti se ja prikrpam. Radi se samo o tome da sam vidio tako malo Tajlanda. Molim te, zaboravi da
sam išta rekao. Ne želim ti se nametati."

Njezine oči boje jantara bile su zamišljene. "Ah, Harry, usamljen si bez svoje obitelji, da?" Nije mu
dala vremena da odgovori, nego je nastavila: "Song Kran je obiteljski blagdan i svi su ljudi dobrodošli."
Odjednom se široko nasmiješila zbog odluke koju je donijela. "Mislim da će moji djed i baka biti jako
sretni što dočekuju hrabrog britanskog vojnika koji nam je pomagao u borbi protiv Japanaca. Da", kimne
ona, "možeš poći sa mnom."

"Stvarno?" reče Harry oduševljeno.

"Da", kimne potvrdno Lidia. "Moći ću ti pokazati lijepi otok gdje je rođen moj otac. To će biti moj
dar, zahvala što si mi pomogao donijeti odluku."

"Odlučila si?" upita on.

"Kao što kažeš, odrasla sam osoba. A ne mogu ići u Japan i živjeti s ljudima koji su ubili mojega oca
i mnoge druge. Ostajem ovdje. U zemlji koju volim."

Harryjeve su se usne razvukle u širok osmijeh. "Lidia, drago mi je što si donijela odluku. Smatram da
je ispravna."

"Nedostajat će mi braća i sestre, ali čak ni zbog njih ne mogu to učiniti. Jednoga dana", doda ona,
"kad stvorim ovdje u Bangkoku dobar život i zaradim novac, dovest ću ih natrag ako budu željeli. Znači,
sutra se sastanemo na uglu pokraj štanda s hranom u šest sati ujutro? A onda će nas tuk-tuk odvesti na
stanicu."

"U šest sati ujutro", ponovi Harry.

"Ah, ah moram ti reći da Koh Chang nije kao ovo." Lidia raširi ruke pokazujući na prostoriju. "Nema
struje ni slavina za vodu, ali dobro je more."

"To meni nije problem, Lidia." Nakon Changija Harry se mogao snaći u svim uvjetima.

"Sad moram ići", reče Lidia. "Vidim te sutra u šest."

Harry je otišao do Giselle i obavijestio je da sljedeće tri večeri neće svirati u baru. "Smijem li pitati
kamo idete?"

"Da. Mislio sam da bih mogao malo putovati po zemlji prije nego što odem."

"Naravno", složi se ona. "Čujem da je Koh Chang prilično lijep iako sama nisam tamo nikada bila."

Harryjev izraz lica rekao je Giselle sve što je trebala znati.
"Vraćam se u ponedjeljak."
"Kapetane Crawford? Harry?" vikne ona za njim.
"Da?"
"Lidia je ljupka djevojka. A sad prolazi kroz teško razdoblje. Veoma mi je draga i nadam se da će
ostati sa mnom još mnogo godina. Nemoj je povrijediti. Molim te."
"Naravno da neću." Harry je bio uvrijeđen i ljut.
"D'accord. Uživaj u plivanju", osmjehne se ona i vrati se u svoj ured.

37.





Lidia ga je čekala na dogovorenom mjestu. Zaustavila je tuk-tuk i krenuli su. Sunce je tek izlazilo i
Bangkok je bio tih, što je značilo da Harry može uživati u gradu, njegovoj mješovitoj kolonijalnoj
arhitekturi, drvenim straćarama i kućama sagrađenima u tajlandskom stilu. Jedino je požalio što nije
dosad imao više snage da razgleda i istraži grad.

Stigli su na željezničku stanicu, na kojoj je bila gužva kao u košnici. Na sporednim kolosijecima
stajali su starinski vlakovi, već prekriveni hrđom koja je bila rezultat mnogih sezona monsuna i kiša.
Lidia im je kupila karte i odbila uzeti novac od Harryja. Pošli su niz peron sve dok nisu našli svoj vlak.
Popeli su se u već dupkom pun vagon, a brbljavi putnici fascinirano su se zagledali u Harryja dok su se
on i Lidia probijali kroz prolaz između sjedala tražeći slobodnu klupu.

Harry je u Gisellinu uredu proučio zemljopisnu kartu i znao je da putuju na istok, a onda dolje
obalom do područja koje se zvalo Trat. Koh Chang bio je tek sitna točkica u moru do koje se moglo doći
jedino brodićem.

"Koliko traje put?" upita Harry.

"Četiri sata do Chanthaburija, a onda presjedamo. I onda još tri sata do Trata", odgovori Lidia dok je
spretno rezala na kriške svježi mango koji je imala u košari te mu ga pružila. "Onda moj stric dođe
ribarskim čamcem i preveze nas do Koh Changa."

"Zna li tvoja obitelj da dolazim?"

"Ne mogu im ništa javiti jer na otoku nema telefona. Ali neće imati ništa protiv. Obećavam ti, Harry.
A u Chanthaburiju", reče ona mašući nožem prema njemu i smiješeći se, "kupujemo ti odjeću."

"Imam odjeću, Lidia." Harry pokaže na malu putnu torbu na polici iznad svoje glave.

Lidia se zahihoće. "Ne, ne, Harry, tvoja odjeća nije dobra za nositi na festivalu Song Kran. Vidjet ćeš
što mislim." Tajanstveno se nasmiješila.

Rigajući oblake dima, vlak je napuštao raštrkana predgrađa te nastavio prugom uz koju je raslo
stotine visokih stabala banana. Djeca su im mahala i veselo se smijala. Lidia je zadrijemala sjedeći do
njega; Harry nije mogao shvatiti kako može spavati dok sjedi na tvrdoj drvenoj klupi. Bilo kako bilo,
njezina mu se glava oslanjala na rame, a nosnice mu ispunjao sladak miris ulja kojim je mazala kosu pa je
Harry u sebi osjećao mir. Bio je s njom, blizu nje, cijela tri dana su pred njima, i nije mogao zamisliti
nijedno mjestona svijetu gdje bi se radije nalazio.

Vjerojatno je i on bio zadrijemao jer je odjednom osjetio da se vlak zaustavlja, a Lidia ga je nježno
drmala. Razbudio se, uzeo svoju putnu torbu i pošao za Lidijom. Na peronu su ih odmah okružili
prodavači nudeći im hranu, piće, cvjetne ogrlice od jasmina i grubo izrezbarene životinje od drva. Lidia
povede Harryja naprijed te ga posjedne na klupu ispod strehe od bambusa.

"Ostani ovdje. Idem po ručak."

Prišla mu je jedna djevojčica, stidljivo se smješkajući jer je bila fascinirana njime. Harry obriše
znojno čelo i popije malo vode. Lidia se vratila s ručkom i stavila pred njega gomilu tanke pamučne

tkanine. "Isprobaj to."

"To da odjenem na sebe?" upita on podigavši crveni stolnjak, a onda otkrije da su to zapravo hlače,
na kojima je bila prišivena mala pregača. Bila je ondje i komotna bijela pamučna košulja.

Pokazala je na obližnju kabinu od bambusa. "Probaj to ondje."

Skinuo se što je brže mogao. Laknulo mu je kad je svukao teške hlače od kepera i košulju od
najkvalitetnijeg pamuka te odjenuo ono što mu je Lidia donijela. Mučio se s tričetvrt dugim hlačama, ali
naposljetku je uspio naprijed privezati pregaču kako su to nosili lokalni ljudi. Činilo mu se da izgleda kao
da nosi suknju.

Ona djevojčica stajala je vani i čekala s Lidijom, a kad ga je ugledala, prasnula je u smijeh.

"Siguran sam da izgledam prilično glupo", reče on zbunjeno.

"Ne, Harry", reče Lidia blago. "Sad izgledaš kao Tajlanđanin. Bolje je za otok i za Song Kran. A sad
ću se ja presvući." Lidia ode, a Harry se zabavljao učeći djevojčicu neke engleske riječi. Za nagradu je
dobio prekrasan osmijeh i grub izgovor riječi koje ju je učio.

Ostao je bez daha kad se Lidia pojavila. Umjesto zapadnjačke odore, na sebi je imala hlače slične
njegovima i jednostavnu bluzu od ružičastog pamuka kineskoga kroja. Međutim, najveća promjena na njoj
bila je kosa: oslobodila ju je iz zategnute punđe. Sad joj je kosa padala u blistavu, poput ebanovine crnu
slapu niz ramena pa sve do struka.

Harry i protiv svoje volje ispruži prste jer čeznuo je za tim da joj promrsi kosu i osjeti tu raskošnu
ženstvenost u njoj. Spustio je pogled i vidio da su joj sitna nježna stopala bosa. Opčinili su ga njezini
savršeni nožni prsti. U Engleskoj nije navikao vidjeti ženska stopala. Taj prizor bio je tako intiman, tako
nag da je Harry opet osjetio val želje u preponama. Bilo mu je drago što ta čudna pregača koju nosi može
nečemu i poslužiti.

"A sad moramo uhvatiti drugi vlak", reče Lidia.

Harry se pozdravi s djevojčicom, ustane i pođe za Lidijom.

Iza njih jedan glas poviče: "Vas dvoje zaljubljenih! Idite se vjenčati!"

Putovali su još tri duga i naporna sata. Harryju je laknulo kad se vlak naposljetku zaustavio.
Autobusom su se kratko odvezli do mola, a kad je izašao, Harryja je dočekao idiličan prizor tirkiznog
mora i u daljini planinski vrhunci zavijeni oblacima.

"To je Koh Chang", pokaže mu Lidia rukom. "Vidiš, tamo je moj stric. Čeka nas!"

Harry pođe za Lidijom prema jednom od mnogih drvenih ribarskih čamaca koji su se lagano
ljuljuškali privezani za mol. Ostao je korak iza nje dok se Lidia srdačno pozdravljala sa stricem. Zatim je
slijedio razgovor na brzom tajskom jeziku, pokazivanje rukom na Harryja, a onda mu je rukom dala znak
da priđe.

"Harry, ovo je Tong, moj stric, koji ne govori engleski."

Stric Tong mu se poklonio - tradicionalni tajlandski pozdrav - i uspravio se nasmiješen od uha do
uha pokazujući krezuba usta. Srdačno su se rukovali. Govorio je Harryju, a Lidia mu je prevodila. Stricu
je bilo drago što mu može poželjeti dobrodošlicu u svoju obitelj za vrijeme tradicionalnih svečanosti
Song Krana.

"Molim te, reci stricu da sam počašćen što sam ovdje", odgovori Harry dok mu je Tong pomagao