Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

20.





Vjenčanje časnog Harryja Crawforda i gospođice Olivije Drew-Norris zakazano je za početak
prosinca. Harry je bio odsutan sa svojim bataljunom jer dobili su zadatak da paze na ranjive plaže duž
obale Norfolka, gdje su gradili promatračnice, barikade od bodljikave žice i polagali mine. Na tome će
raditi do siječnja, kad će njegov bataljun dobiti nove upute. Drugi su bataljuni već poslani preko mora pa
je Harry, kao i svi u Wharton Parku, od kojih su mnogi imali rođake u 5. kraljevskom norfolkškom
bataljunu, zahvaljivao sretnoj zvijezdi zbog toga što je još kod kuće.

Adrienne je predložila Oliviji da pričeka s prijavljivanjem u WRENS dok se ne obavi vjenčanje.
"Poslije će biti dovoljno vremena, ma cherie, ali ne sada. Od tebe se očekuje da budeš mladenka i buduća
lady Crawford! Moraš uživati u pripremama sa mnom."

Predstojeće vjenčanje spriječilo je da se Adrienne strmoglavi u depresiju jer su joj svečane
pripreme dale nešto na što se mogla usredotočiti. Čak i kad su vijesti iz inozemstva svakodnevno
postajale sve ozbiljnije, ona je čvrsto odlučila da će proslaviti najbolje što može.

Olivia se pak osjećala kao da se ponovo vratila na početak sezone; život joj se sveo na novi niz
krojačkih proba - odlazak u London s Adrienne osigurao joj je dizajnersku haljinu samoga Normana
Hartnella. Trebalo je sastaviti popise gostiju, kako za proslavu zaruka, tako i za samo vjenčanje, a i
pozivnice je trebalo poslati. Takvo je vjenčanje bilo društveni događaj i obično se planiralo godinu dana,
ali Olivia i Adrienne su većinu stvari imale pod kontrolom.

Olivijini roditelji su, naravno, bili izvan sebe od sreće. Došli su provesti vikend u Wharton Parku i
proslaviti. I njezin otac i Christopher održali su govor poslije večere, dajući svoj pristanak i izjavivši da
su sretni zbog mladoga para.

Oliviji je bilo žao majke koja je još jedanput morala prionuti na organizacijske pripreme za svoju
kćer. Prihvatila je to s uobičajenom dobrom voljom, rekavši Oliviji da lord i lady Crawford plaćaju sve
troškove, što je bilo izvrsno jer tatina penzija ne bi bila dovoljna ni za haljine djeveruša, a kamoli za što
drugo.

Noć prije vjenčanja u kući je priređena večera za prijatelje i užu rodbinu obiju obitelji. Venetia je
stigla sa skupinom ostalih Olivijinih prijatelja iz Londona. Sjela je na Olivijin krevet dok se mladenka
šminkala za toaletnim stolićem.

"Pomalo sam uvrijeđena zato što si me razočarala, draga moja Olivijo. Mislila sam da smo sklopile
savez o 'neudavanju', a evo, samo nekoliko mjeseci poslije, i ti se plesnimkoracima približavaš oltaru!
Jesi li potpuno sigurna da je Harry onaj pravi?"

"Apsolutno ga obožavam, i njega i Wharton Park", reče Olivia tvrdoglavo.

"Ali shvaćaš li da ćeš biti lancima vezana za ovu kuću do kraja života? A isto tako da ćeš morati
proizvesti nasljednika i barem još jednoga za rezervu?"

"Volim djecu", usprotivi se Olivia. "Želim ih."

"A jesi li apsolutno sigurna da te Harry voli?"

"Naravno da me voli", reče Olivia naglo jer ju je Venetijina primjedba zapekla. "Zaboga, zašto bi se
ženio sa mnom ako me ne voli?"

Poslije večere Olivia je sva iscrpljena hodala galerijom prema svojoj sobi. Poskočila je kad su je
dvije ruke uhvatile straga oko struka. "Zdravo, moja draga djevojko, kako se osjećaš?" Harry je zagnjurio
glavu uz njezin vrat. Olivia je u njegovu dahu osjetila miris alkohola.

"Malo sam nervozna", prizna ona. "A ti?"

"Mislim da će mi biti drago kad sve završi i kad budemo mogli biti gospodin i gospođa Crawford.
Slažeš se?"

"Da."

Nježno ju je poljubio u čelo. "Uživaj u posljednjoj noći slobode, draga. Vidimo se sutra u crkvi."

Nekoliko minuta poslije Olivia se popela u krevet, a leptirići nervoze lepršali su joj u trbuhu kružeći
joj cijelim tijelom. Nije to bilo zbog ceremonije vjenčanja - nego zato što će sutra u isto vrijeme s
Harryjem ući u veliku spavaonicu s pogledom na park, a za njima će se zatvoriti vrata.

Naravno, znala je što može očekivati - Venetia je uživala dok ju je prosvjetljavala u vezi s tjelesnim
pitanjima. Koliko se god trudila, bilo joj je pak teško zamisliti takav stupanj intimnosti s Harryjem. Nije
znala je li on nevin kao i ona; nadala se da nije i da će barem jedno od njih dvoje znati što treba raditi.
Tješila se činjenicom da je to obred zrelosti kroz koji su prošle sve udane žene. A bio je to također,
mislila je Olivia tonući u san, jedini način na koji se djeca mogu donijeti na svijet.

Iduće je jutro svanulo vedro i svježe.

Elsie je u osam došla u Olivijinu sobu noseći na pladnju doručak. Sva je prštala od uzbuđenja.

"Dakle, nema potrebe za žurbom, gospođice, držim sve pod kontrolom. Vidite", pokazala je komad
papira, "sastavila sam nam jutarnji raspored pa ćemo obje znati što moramo raditi."

Oliviju utješi Elsiena smirena prisebnost. "Pravo si čudo, zaista jesi. Hvala ti", reče ona dok je Elsie
spuštala pladanj na njezina koljena.

"Oh, jedva čekam da vas vidim u toj haljini", reče Elsie pokazujući prelijepu satensku haljinu boje
sedefa, koja je visjela na lutki u kutu Olivijine sobe. "Grofica kaže da će se popeti k vama poslije
doručka. Onda ću vam pripremiti kupku i složit ćemo vam frizuru."

U devet sati na Olivijinim vratima začulo se lagano kucanje.

"Uđite."

Pojavila se Adrienne držeći u ruci veliku kožnatu kutiju. Prišla je Oliviji i poljubila je u oba obraza.
" Cherie, zaista, ovo je najsretniji dan mojega života. Vidjeti da mi se sin ženi ženom koju volim kao
vlastitu kćer... što bi više majka mogla poželjeti? Dođi ovamo i dopusti da ti pokažem što imam za tebe."

Adrienne priđe stolici, sjedne i potapša mjesto do sebe kako bi Olivia sjela do nje. Otvorila je kutiju
i pokazala prekrasnu dijamantnu ogrlicu i pripadajuće naušnice u obliku suze.

"Ovo je za tebe, Olivia, želim da danas to nosiš. Svaka mladenka obitelji Crawford nosila ih je u
posljednjih dvjesto godina. Zadržat ćeš ih i na dan vjenčanja dati odabranici svojega sina."

"Prekrasno je", reče Olivia bez daha. "Hvala ti, Adrienne."

"Ne zahvaljuj mi, cherie", reče ona i ustane. "Ne tražim ništa više nego da ostanemo drage
prijateljice kao što već jesmo. Sad moram ići nadgledati sve pripreme i veselim se što ću ti danas i

formalno poželjeti dobrodošlicu u našu obitelj."

U jedanaest i trideset Olivia je bila odjevena i spremna. Elsie se zagledala u nju sa
strahopoštovanjem.

"Oh, gospođice Olivia, stvarno izgledate prekrasno. Čak bih se i ja udala za vas", zahihotala se
pružajući Oliviji duge, bijele satenske rukavice.

"Hvala ti. Strašno sam nervozna." Olivia raširi ruke prema Elsie. "Dođi i daj mi jedan velik zagrljaj.
Mislim da mi je potreban."

"Naravno, gospođice." Oprezno, kako Oliviji ne bi pokvarila haljinu, Elsie obavijerukama svoju
gospodaricu.

"Hvala ti što si se tijekom ovih nekoliko tjedana tako dobro brinula za mene", reče Olivia. "Zamolila
sam Adrienne da tako ostane i u budućnosti."

"Hoćete reći da ću biti vaš osobna sobarica? Zauvijek?" Elsie je razrogačila oči od čuđenja.

"Da. Tko bi drugi bio bolji ? Naravno, jedino ako i ti to želiš. To će i za tebe značiti nekoliko
dodatnih šilinga."

"Ah, gospođice, voljela bih to! Puno vam hvala", reče Elsie dok joj je glas pucao do emocija. "A sad
će biti bolje da siđete u prizemlje: čekaju vas."

"Da." Olivia je zastala nekoliko sekundi i pribrala se. "Zaželi mi sreću, Elsie."

Elsie je gledala Oliviju kako ide prema vratima. "Sretno, gospođice", šapne ona kad je Olivia izašla
iz prostorije.

Kad god bi se Olivia kasnije prisjećala dana svojega vjenčanja, mučila se da se prisjeti većine
stvari. U mislima je mogla vidjeti Harryja, otmjena u vojničkoj odori, kako stoji i čeka je pred crkvom.
Sjećala se i postrojene počasne straže njegova bataljuna dok je njih dvoje izlazilo iz crkve kao upravo
vjenčani par. Na prijemu, koji se održavao u plesnoj dvorani, Olivia je pamtila more lica, od kojih je
neka znala iz Londona, a mnoga nikad prije nije vidjela. Nije se sjećala što je jela - vjerojatno vrlo malo
s obzirom na korzet - a ni govora ni zdravica.

Sjećala se prvog plesa s Harryjem dok su svi pljeskali, zatim plesa s lordom Crawfordom, svojim
ocem, Angusom i Archiejem.

U deset sad gosti su se okupili u predvorju i mahanjem ispratili sretan par u spavaću sobu na katu.
Kako se Harry morao odmah vratiti u svoj bataljun, odgodili su planove za medeni mjesec. Harry je uzeo
Oliviju za ruku, poljubio je u obraz, a ona je bacila buket s vrha stubišta. Svi su klicali kad ga je uhvatila
Adrienneina petogodišnja nećakinja.

"Je li sve u redu, draga?" upita je Harry vodeći je niz hodnik u suprotnom smjeru od njezine
nekadašnje sobe.

"Da, mislim da jest", odgovori ona nervozno.

On otvori vrata i oni udu u svoje nove odaje.

Zatvorio je za njima vrata i bacio se na velik krevet na kojem su pokrivači već bili razgrnuti.

"Pa, ne znam za tebe", reče on i stavi ruke ispod glave, "ali nikada više ne bih volio prolaziti kroz
ovo. Apsolutno sam mrtav umoran!"

I Olivia je bila iscrpljena, ali osjećala je nelagodu zbog toga što bi mu se trebala pridružiti na

krevetu. Na kraju se umorno spustila u naslonjač pokraj tek zapaljene vatre.

Ispitivački ju je gledao sa svojeg visokog položaja na krevetu. "Treba li ti Elsie da d pomogne
skinuti sve to s tebe? Ne bih rekao da sam baš stručnjak za to."

"Možda bi mogao naučiti", predloži ona plaho, obeshrabrena time što se on u tom trenutku priklonio
jednostavnijem rješenju.

Skočio je s kreveta i prišao joj. "Ustani i hajde da to pogledamo", zapovjedi on.

Učinila je tako i okrenula mu se leđima da može bolje pogledati malu bisernu dugmad koju je Elsie
jutros gotovo dvadeset minuta zakopčavala.

Odmahnuo je glavom. "Bojim se sam bespomoćan. Znaš što, draga, idem naći Elsie, a onda ću se
vratiti kad ona završi." Nasmiješio joj se i brzo izašao iz sobe.

Olivia nije znala bi li se smijala ili plakala zbog njegove bešćutnosti. Nekoliko minuta poslije na
vratima se pojavila Elsie.

"Gospodin Harry mi je rekao da vam treba moja pomoć i nimalo se ne čudim. Ta dugmad je noćna
mora i za najspretnije prste."

Elsie počne otkopčavati haljinu dok je Olivia šuteći stajala.

"Jeste li dobro, gospođice?" upitala je. "Veoma ste tihi."

"Ja... ah, Elsie..." Unatoč posramljenosti, osjetila je kako joj suze klize niz obraze.

"Ah, gospođice, nemojte sad plakati, molim vas. Umorni ste, to je sve, i puni emocija. I ja sam
plakala svoje prve bračne noći, ako baš želite znati." Elsie izvadi rupčić iz džepa i pruži ga Oliviji.
"Nemojte nagrditi svoje lijepo lice pa da vas gospodin Harry zatekne svu u suzama. Bit ću brza koliko
mogu, a onda ćete opet biti u njegovu naručju."

"Hvala ti, Elsie. Vjerojatno imaš pravo", složi se Olivia ispuhujući nos. "Baš se glupo ponašam."

"Sve smo mi nervozne prve bračne noći, gospođice", reče Elsie otkopčavši posljednje dugme. Olivia
iskorači iz haljine. "Ali gospodin Harry će se dobro brinuti za vas, znam da hoće", reče ona pružajući
Oliviji spavaćicu. "Evo, sad to lijepo navucite, a ja ću odnijeti haljinu i objesiti je u vašoj staroj sobi. A
prije nego što siđem u prizemlje, reći ću gospodinu Harryju da ste spremni. Je li sve u redu,
gospođice?""Da", Olivia kimne glavom. "Hvala ti, Elsie."

Elsie podigne vjenčanicu s poda, prebaci je preko ruke i krene prema vratima. Otvorila ih je, a onda
kao da se nečega sjetila, okrenula se i stidljivo nasmiješila. "Kažem vam, nije tako strašno kao što mislite
da će biti. Vidimo se sutra, gospođice Olivia. Laku noć."

Olivia je sad bila malo smirenija. Sjela je u naslonjač i čekala da se Harry vrati. Deset minuta
poslije počela je zijevati i odlučila otići u krevet, pitajući se kamo je on nestao. Ta napetost zbog
iščekivanja ju je ubijala, ali nije mogla izaći iz sobe i potražiti ga. On je sigurno već krenuo natrag.

Pola sata poslije od njega još ni traga. Cjelodnevni napori i umor svladali su Oliviju, zaklopila je
oči i zaspala.

Negdje usred noći čula je kako se otvaraju vrata i osjetila kako se madrac ugiba kad se Harry popeo
u postelju i legao pokraj nje. Trenuci iščekivanja hoće li se nagnuti prema njoj i dotaknuti je bili su joj
poput agonije. Nije to učinio. Nekoliko minuta poslije čula ga je kako lagano hrče.

Olivia se ujutro rano probudila s osjećajem užasa duboko u želucu. Znala je, nije nimalo sumnjala,

da prošla noć nije bila onakva kakva je trebala biti.

Harry je još spavao pokraj nje, pa se iskrala iz kreveta i na prstima prešla po sagu i ušla u susjednu
sobu. Njihove su se privatne odaje sastojale od spavaće i dnevne sobe, kupaonice, a svako je imao i
zasebnu garderobu. U njezinoj se nalazio ormar za odjeću, dok je u Harryjevoj bio uzak krevet.

Olivia je bila svjesna toga da se smatra normalnim da muž i žena imaju odvojene spavaće sobe iako
njezini roditelju u Pooni nisu imali taj luksuz jer je kuća bila premalena. Pogledala je krevet i sjela na
njega, pitajući se nije li to mjesto na kojemu bi Harry jako rado bio proveo prošlu noć.

Brzo se odjenula, osjećajući nelagodu pri pomisli da bi Harry mogao naglo ući i vidjeti je polugolu.
Kad se brzim koracima vratila u spavaću sobu, vidjela je da on još čvrsto spava. Načas se zadržala pred
vratima jer nije znala što da radi. Ako siđe u prizemlje, sve će se obrve podići u čuđenju zašto je ustala
tako rano prvog jutra svojega bračnog života. Ali ako ostane ovdje... morat će se suočiti s nelagodnom
situacijom kad se Harry probudi.

Bilo kako bilo, nije morala donijeti odluku jer se Harry naglo probudio i ugledao je kako stoji pred
vratima.

Nasmiješio joj se i protrljao oči. "Zdravo, draga. Jesi li dobro spavala?"

Bez riječi je slegnula ramenima, a na licu joj se vidio očaj.

On raširi ruke pozivajući je u zagrljaj. "Dođi i zagrli me."

Olivia se nije pomaknula.

"Hajde, draga, molim te. Ne grizem, znaš."

Polako je pošla prema njemu i sjela na rub kreveta.

"Pretpostavljam da se pitaš kamo sam nestao prošle noći?"

"Da."

"Pa, neki su me dečki uhvatili dok sam se vraćao hodnikom i zamolili da im se pridružim na jednoj
brzoj čašici konjaka. Znao sam da si iscrpljena, pa sam pomislio da ću te pustiti da spavaš." Posegnuo je
za njezinom rukom i stisnuo je. "Draga, uzrujana si, zar ne?"

"Naravno da jesam, Harry! To je bila naša prva bračna noć, za Boga miloga!" poviče ona jer nije
mogla potisnuti frustraciju.

"Naravno. Oprosti." Sjeo je i pomilovao je po leđima. "Znaš, draga, imamo cijeli život pred sobom
da se upoznamo. Nema nikakve žurbe, zar ne?"

"Valjda je tako", reče ona bez imalo vjere. "Samo sam... Ne želim da nitko sazna za ovo."

"Pa, od mene neće ništa čuti, kunem ti se. Činit ćemo sve polako i u hodu, može li?"

Olivia je nekako preživjela taj dan, nastojala se zaposliti nečim, izbjegavala je pitanja koja su joj
postavljale Venetia i Adrienne te je pokušavala izgledati zadovoljno i zasićeno kao što bi mlada supruga
trebala izgledati.

Te večeri kad su svi gosti otišli i kad se Olivia povukla na spavanje, Harry je došao u sobu. Prišao
joj je, sjeo na krevet i uzeo je za ruku.

"Draga, mislim da će biti bolje da noćas spavam u svojoj garderobi. Sutra moram ustati u cik zore i
ne želim te buditi." Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz. "Laku noć i lijepo spavaj." Zatim je ustao

i izašao iz sobe.

Olivia je ležala budna do sitnih sati, a u želucu joj se sve okretalo. Imala je zastrašujući osjećaj da
ništa nije onako kako bi trebalo biti.

21.





U sljedeća dva tjedna do Božića Harry nije u spavaćoj sobi inicirao nikakvu intimnost. Zapravo,
Olivia jedva da je vidjela svojega novopečenog muža. On bi se vratio kući, katkad i poslije ponoći,
uhvatio nekoliko sari sna u svojoj garderobi i ujutro bi odlazio već u šest. Radio je i vikendima.

Olivia je osjećala da se ne smije žaliti, znajući da se rat zahuktava. Jedna je njemačka podmornica
već potopila britanski bojni brod HMS Royal Oak, a s imanja su svakoga tjedna nestajali mladići jer su
odlazili na vježbu sa svojim bataljunima.

Olivia se jedino mogla nadati da će, kad Harry za Božić dobije dva slobodna dana, moći provesti
neko vrijeme zajedno. U najmanju ruku, razgovarat će o svojoj vezi i očitim problemima.

Srećom, na imanju je bilo mnogo toga čime se mogla zaokupiti, zahvaljujući tome što je nedostajalo
muškaraca.

Bez Billa koji bi pomagao Jacku, Olivia je provodila vrijeme brinući se za povrtnjak i zalijevajući
cvijeće u stakleniku. Dok je radila vani na hladnoći, um kao da bi joj obamro i prestala bi razmišljati.
Katkad bi joj pak bilo teško zadržati vedro raspoloženje. Osjećala je da se nikome ne može obratiti za
savjet iako je to očajnički željela.

Adrienne je na neki način naslućivala tugu svoje snahe, ali objašnjavala je to činjenicom da joj je
suprug odsutan u prvim tjednima bračnog života. Zbog toga je predložila Oliviji da neposredno prije
Božića organizira kućnu zabavu za svoje prijatelje iz Londona.

Čak je i Harryja razvedrila ta zamisao. "Mislim, draga, da je to izvrsna ideja. Sigurno ćeš pozvati
Venetiju; ona je prava djevojka koja daje živost svakoj zabavi. A... tu je i onaj momak, pjesnik Archie. I
Angus, tvoj prijatelj iz Škotske."

Olivijini prijatelji spremno su došli, puni stravičnih priča o Londonu i najavljenom racionaliziranom
snabdijevanju. Venetia se pojavila u elegantnoj odori WRENSA i rekla Oliviji da upravo pohađa tečaj
koji je obučava za posebne tajne zadatke, pa da zaista ne može o tome razgovarati.

Njih dvije su poslije večere sjele uz vatru u knjižnici i uživale u svojem već tradicionalnom pokušaju
nadoknađivanja propuštenog. Venetia je kritički promatrala Oliviju.

"Draga, za nekoga tko živi na selu izgledaš mi prilično boležIjivo. Nisi valjda već trudna?" upita ona
i slatko se nasmije.

Venetijin komentar izazove suze u Olivijinim očima.

"Bože! Oprosti, jesam li nešto pogrešno rekla?"

"Ne - da - ah, Venetia, to je previše strašno da bi se izreklo!"

Venetia priđe Oliviji i zagrli je oko ramena. "Sigurna sam da ne može biti tako loše, što god to bilo.
Nisi valjda bolesna?"

"Ne, nisam bolesna... nego sam", Olivia nije znala kako početi. "Riječ je o tome, Venetia, da sam... ja
sam još... djevica."

Venetia ju je začuđeno pogledala. "Kako bi mogla biti? Ah, draga, molim te, ispričaj mi. Možda ti
mogu pomoći", tješila ju je.

I tako joj je, između jecaja i suza, Olivia ispričala cijelu tužnu priču.

"Moram reći da mi ništa nije jasno", reče Venetia neuvijeno. "Rekla bih da većina muškaraca
provodi život nastojeći dobiti ono što Harryju supruga nudi svake večeri."

"Nemoj!" reče Olivia. "Znam. Ne razumijem zašto je to tako."

"Jesi li ga pitala?"

"Ne. Stalno sebi govorim da moram, ali onda - ne mogu se prisiliti da izgovorim te riječi."

"Pa, draga moja, to apsolutno moraš učiniti jer to nije normalno", reče Venetia. "Osim toga, tako si
neizmjerno lijepa da je teško zamisliti da ti ijedan muškarac može odoljeti."

Olivia joj se blijedo osmjehne. "Hvala ti, Venetia, ali zaista ne znam više što bih učinila. Svekrva u
razgovoru, kao usput, stalno spominje da će uskoro doći novi nasljednik Wharton Parka, a ja, naravno,
znam da ne postoji šansa da se to dogodi. Možda", uzdahne ona, "možda nisam njegov tip."

"No, sad se stvarno glupo ponašaš", utješno reče Venetia. "Ti si tip svakoga muškarca. Moraš
upamtiti da se sigurno radi o nekom Harryjevu problemu, ne tvojemu." Venetia je koračala gore-dolje po
knjižnici i razmišljala. Naposljetku je stala i okrenula se prema Oliviji. "Možda je razlog to što je on
užasno stidljiv. Morat ćeš ga zaskočiti."

"Zaboga, ne! To apsolutno ne bih mogla."

Venetia zijevne. "Ah, draga moja, ako ništa drugo ne uspije, uvijek se možeš tješitičinjenicom da on
vjerojatno neće još dugo biti ovdje. Mobiliziraju ljude sve u šesnaest i velika je vjerojatnost da će
Harryja uskoro poslati u Francusku. A onda, naravno", nacerila se, "možeš naći ljubavnika. Sad si udana
žena i to se smatra de rigeur. A sada, moja draga Olivijo, moram ići i uhvatiti malo sna. Sinoć sam imala
posebno uzbudljivu noć sa svojim novim amour i izmoždena sam. Razgovarat ćemo ujutro. Ovo nema
nikakve veze s tobom, kažem ti. Laku noć, draga, i slatko sanjaj."

Mozgajući o onome što joj je prijateljica rekla, Olivia pomisli da Venetia ima pravo i da je Harry
zaista možda očajno stidljiv. Zaključila je da nema druge nego učiniti kako je Venetia savjetovala,
"zaskočiti" svojega muža.

Te noći, odjevena u najljepši negliže, i prije nego što ju je hrabrost napustila, Olivia lagano prođe
dnevnom sobom prema Harryjevoj garderobi. Međutim, kad je otvorila vrata, ugledala je prazan krevet.
Pogledala je na sat pokraj kreveta i vidjela da je prošla ponoć. Znatiželjna gdje bi on mogao otići otkad
su zajedno napustili blagovaonicu poslije večere, izašla je iz sobe, prešla hodnik i na vršcima prstiju
spustila se u prizemlje.

Sva su svjetla bila pogašena i Sable je već bio u svojoj sobi, što je značilo da su se svi ukućani
povukli na počinak. Hodajući kroz glavno predvorje, zastala je kad je ispod vrata knjižnice primijetila
tračak svjetla.

Prišuljala se bliže, nečujno je okrenula kvaku i otvorila vrata.

Olivia je od užasa ostala bez daha. Harry je stajao pokraj kamina leđima okrenut prema njoj. Vidjela
je Archieja kako zaklopljenih očiju ljubi njezina supruga, nesvjestan Olivijine prisutnosti. Stajala je tako
još nekoliko sekundi, gledala kako Archie privlači Harryja sve bliže k sebi dok mu se usne miču uz usne
njezina muža...

Osjetila je kako joj se diže žuč, zagrcnula se, a onda je pobjegla niz hodnik prema najbližem toaletu i
ispovraćala se.

Ne sklopivši oka cijele noći, Olivia se probudila na Badnje jutro. Bilo joj je drago što će morati
pomagati Adrienne oko kićenja tradicionalnog božićnog drvca - posječenog na terenima Wharton Parka i
smještenog u glavno predvorje. Negdje u pozadini na radiju su se čule božićne pjesme i svi su, osim
Olivije, bili puni božićnog veselja. Posegnula je duboko u dušu da skupi snagu, neprekidno je grizla
usnicu da ne bi slučajno naglas zaplakala zbog svojega jada.

Nakon ručka Venetia, Archie i Angus bili su spremni za povratak u London. Olivia se sakrila u
spavaćoj sobi na katu jer nije mogla zamisliti kako se suočava s Archiejem i da je još pritom pristojna.
Venetia ju je došla potražiti.

"Draga, strašno sam zabrinuta za tebe. Danas izgledaš grozno. Ako me budeš trebala, znaš gdje sam",
reče Venetia dok je ljubila Oliviju na rastanku.

"Hvala ti", s mukom reče Olivia. Nije se mogla prisiliti da Venetiji ispriča što je vidjela prošle noći.

Nekako je proživjela taj dan i tradicionalno otvaranje darova poslije večere. Čim je mogla, Olivia
se povukla na spavanje, ali ležala je sva jadna i skutrena pod pokrivačem. Činilo joj se da joj hladnoća
prodire i u kosti.

Sat poslije Harry se pojavio u sobi.

"Draga, jesi li budna?"

Kad nije odgovorila, zaobišao je krevet. Osjetila je kako se njegovo lice približava njezinu.

Naglo je sjela i vrisnula: "NE! Ne diraj me!"

Harry je zakoračio unatrag, šokiran njezinom reakcijom.

"Što je?" upita on.

Skočila je iz kreveta, očajnički želeći biti što dalje od njega.

"Znam da ne mogu učiniti ništa u vezi s tim što sam se udala za tebe, budala kakva već jesam! Ali,
molim te, obećaj mi sada da me nikad više nećeš ni pokušati dodirnuti. gadiš mi se!"

Harry se okrenuo i pošao za njom kad je pošla prema kaminu drhteći od hladnoće i bijesa. "Draga,
molim te, smiri se. Zaboga, o čemu govoriš?"

Pogledala ga je s prezirom u očima. "Vidjela sam te - s njim", ispljune ona riječi. "Sinoć, u
knjižnici."

Harry je skrenuo pogled s nje i zagledao se u daljinu, a onda je kimnuo glavom. "Razumijem."

"Svih ovih tjedana čudila sam se i pitala zašto ne želiš svoju ženu kao što bi je svaki muž želio. Zašto
me nijednom nisi taknuo. Bila sam potpuno očajna, misleći da je u meni problem, da ja činim nešto
pogrešno. A naravno..." Olivia se promuklo nasmije, "ti me nikad i ne bi poželio, zar ne? Pogrešnog sam
spola!"

Gledala ga je bez suosjećanja dok se s mukom spuštao u naslonjač pokraj vatre i zagnjurio glavu u
ruke.

"Olivia, strašno mi je žao. Nisi trebala vidjeti ono sinoć...""A ti nisi trebao raditi ono što sam
vidjela! Kako si mogao, Harry? U ovoj kući! Bilo tko je mogao naići i uhvatiti te... kao ja!"

"Kunem ti se, to se nikad prije nije dogodilo i neće se više nikada ponoviti. Ja - mi - bili smo
pijani... zanijeli smo se... "

"Molim te, poštedi me isprika, Harry." Olivia je u očaju stiskala ruke. "Zar mi stvarno želiš reći da
se nisi mogao oduprijeti zagrljaju drugog MUŠKARCA?" Nije htjela nastaviti jer je znala da je jako blizu
histerije.

"Draga... "

"Ne zovi me draga! Ja nisam tvoja draga. On je!" Zatim je počela bespomoćno jecati. Otišla je do
kreveta i legla na svoju stranu.

"Harry, kako si mogao biti tako okrutan? Kako si se mogao oženiti sa mnom znajući što si?"

"Nisam... nisam znao... Olivia, možda ne razumiješ, ali u školi..."

"Nije me briga što se dogodilo u školi!" Gledala ga je s gađenjem. "Sad si oženjen, imaš ženu! Kako
si mogao dopustiti da upropastim svoj život s tobom, znajući da gajiš osjećaje prema muškarcima i da me
nikad nećeš zaista voljeti? Znam da si stidljiv, Harry, ali nisam znala da si okrutan."

"Molim te, obećavam ti, Olivia, kažem ti da imam osjećaje prema tebi. A nakon onoga sinoć znam da
- ono što si vidjela - nije za mene, zaista."

"Oh, baš je zgodno što to sad kažeš, sad kad si razotkriven", dobaci mu ona. "Shvaćaš da bi te zbog
ovoga mogli izbaciti iz vojske sa sramotnim otpustom? A tvoji roditelji, tvoji siroti roditelji." Odmahnula
je glavom. "Tvoja me majka stalno pita kad ću joj dati novoga nasljednika, Harry", reče ona dok je u njoj
nestajala i posljednja mrvica rezerviranosti, "kako ću to podnijeti?"

"Draga, molim te, nemoj plakati." Napravio je pokret kao da će joj prići, ali ona je ispred sebe
ispružila ruke.

"Rekla sam, ne diraj me!"

Harry se povuče prema naslonjaču i sjedne kao da mu je tijelo naglo otežalo. Neko su vrijeme sjedili
u tišini.

"Znaš, Olivia", reče naposljetku Harry, "nije potpuno neobično za muškarce da se muče s time - tko
zapravo jesu. I, obećavam ti, draga, da nakon onoga sinoć ja znam tko sam. Kad bi mi samo dopustila,
želio bih ti sve nadoknaditi i učiniti da naš brakfunkcionira. Prihvaćam da je ono sinoć bilo jako
pogrešno, ali učinio sam to iskreno i s najboljim namjerama, samo kad bi mi dopustila da ti objasnim
kako... "

"Molim te", reče Olivia i zadrhti, "poštedi me detalja. Oprosti što ne želim ulaziti u tvoj prljavi mali
svijet." Duboko je uzdahnula. "Mislim da bismo, kad se oboje smirimo, trebali raspraviti o tome što
moramo učiniti. Ja moram odlučiti mogu li živjeti s tim." Pogledala ga je. "Ako ne mogu, Harry, hoćeš li
mi dati razvod?"

On je izgledao užasnut. "U našoj obitelji nikada nije bilo razvoda."

"Možda u tvojoj obitelji još nikada nije bilo homoseksualaca!" Izgovorila je te riječi bez uvijanja i
vidjela kako se on trznuo. Uživala je u tome.

"Molim te, Olivia, ne govori to!" preklinjao ju je. "Zaista, ja to nisam. Da, neko sam vrijeme mislio
da je i to moguće, zato sam morao otkriti je li to točno. Ali, stvarno, draga djevojko, vjeruj mi, nisam.
Danas mi je tako mnogo stvari jasnije u glavi. I upravo je to razlog zašto sam noćas došao k tebi. Želio
sam napokon konzumirati naš brak."

"To je jako plemenito od tebe, Harry", reče Olivia odjedanput iscrpljena, "ali bojim se da ti ne
vjerujem. Mislim da me ne voliš i žalim što sam se uopće zaljubila u tebe. A sad, molim te, sutra je pred
nama naporan dug dan i moram malo odspavan." Pogledala ga je. "Želim da mi obećaš jedno."

"Sve, Olivia, draga, sve što hoćeš."

"Želim da mi obećaš da mi nećeš prilaziti ni doticati me sve dok ne razmislim što moram učiniti."

"Naravno", složi se on tužno, "razumijem."

22.





U tjednima koji su slijedili Olivia se nije morala brinuti da će je Harry dotaknuti. Jedva da je i bio
kod kuće. Bio je na terenu sa svojim ljudima, dan i noć radeći na obrani obalnog područja sjevernog
Norfolka. Počelo je racioniranje hrane, a ljudi iz Ministarstva poljoprivrede došli su u Wharton Park
razgovarati o poljima ostavljenima na ugaru, koja bi opet trebalo uzorati te zasaditi žito i povrće.

Olivia je otišla u lokalnu postaju za regrutiranje prijaviti se u WRENS. Kad su pak čuli da živi u
Wharton Parku, glavna joj je upraviteljica predložila da se sastane s nekim iz lokalnog ogranka Ženskih
poljoprivrednih snaga (ŽPS11) i vidi ne bi li joj tamo bolje odgovaralo.

"Mnoge će djevojke biti razmještene i nastanjene po imanjima diljem zemlje, uključujući i vaše. S
obzirom na vašu situaciju, možda ćete otkriti da je ŽPS upravo ono što tražite."

Olivia se poslušno našla s preporučenom ženom koja je bila nadležna i koja se oduševila time što će
dobiti nekoga tko je istih godina kao i djevojke, a već živi na imanju. Olivia je preuzela ulogu tajnice za
koordinaciju cijelog područja. Imala je zadatak povezati se s lokalnim farmama i dogovoriti koliko im je
djevojaka potrebno te gdje će biti smještene.

Zahvaljujući tim obvezama i nastojanjima da pomaže Adrienne u vođenju kućanstva, u kojem se broj
služinčadi svakodnevno smanjivao, Olivia je imala posla preko glave. Činjenica da nije imala nijedan
slobodan trenutak za razmišljanje pomogla joj je zakopati u sebi bol zbog onoga što se dogodilo, kao i
rupu koju je to napravilo u njezinu srcu. Nije imala vremena misliti na sebe ili na budućnost. Ironična je
bila utjeha koju je pružala ta situacija dok je živjela iz dana u dan. Osim toga, sad je barem znala odgovor
na pitanje "zašto" i to joj je uvelike pomoglo.

U onim rijetkim slobodnim trenucima Harry je činio sve što je mogao ne bi li je uvjerio u svoju
ljubav. Svojim lijepim rukopisom prepisao je njezine najdraže romantične pjesme i gurnuo ih ispod vrata
njezine spavaće sobe, svakodnevno je dao da joj iz staklenika donose cvijeće, tako da su njihove odaje
neprekidno bile obavijene cvjetnim miomirisom, naručio je iz Londona više paketa knjiga za koje je znao
da ih ona naročito voli.

Bilo je to upravo onakvo ponašanje koje je željela od njega dok su se udvarali jedno drugome. Ali
sada... to nije ništa značilo.

Njezino je srce zamrlo.

Mlade poljoprivrednice dodijeljene Wharton Parku stigle su autobusom početkom ožujka. Oliviju je
predstavnica ŽPS-a upozorila da mnoge djevojke dolaze iz industrijskih gradova i ne znaju što ih čeka. U
sklopu gospodarskih zgrada Olivia je izabrala tri kuće u koje će smjestiti djevojke. U tim kućama već
godinama nitko nije živio i trebalo ih je urediti. Bile su vlažne i mračne, ali Olivia se, s Elsie i ostalima,
dala na posao, dobro ih je izribala i očistila da se u kućama može stanovati.

One večeri kad su mlade poljoprivrednice stigle, sve su došle u kuhinju s istim osjećajem
strahopoštovanja prema velikoj kući. Olivia je jela s njima, slušala njihove priče o tome odakle dolaze i
kako su ružne odore koje moraju nositi.

"Gospodo Crawford, trebali biste probati jednu od tih košulja od grubog pamuka marke Aertex",

reče djevojka s jakim birminghamskim naglaskom. "Grebu k'o sam vrag."

"I prevelike su nam", doda druga. "Mislim da su hlače šivane za muškarce, ne za žene. Sutra ćemo
biti slika i pol, zar ne, djevojke?"

Sve su se zahihotale, a Oliviji je bilo drago jer su joj se činile kao simpatična grupica. Predstavnica
ŽPS-a upozorila ju je na to da bi s djevojkama moglo biti problema jer se nisu poznavale, a sad su
morale zajedno živjeti, stoga bi se čak mogle i potući.

Nakon večere Olivia ustane i pljesne rukama da ih sve utiša. "A sada, djevojke, prije svega želim
vam zaželjeti dobrodošlicu u Wharton Park. Imanje je prekrasno i nalazi se u lijepom kraju. Smatrajte da
ste imale sreće što ste došle ovamo. Gospodin Combe će vam objasniti kako ćete biti raspoređene na
imanju, a ja bih vam ukratko željela spomenuti kućna pravila dok živite ovdje. Za doručak ćete u svojim
kućama dobivati kruh, mlijeko i jaja. Posao počinje u osam sati i očekuje se da se skupite u dvorištu pred
gospodarskim kućama, gdje će vam gospodin Combe i njegovi ljudi podijeliti zadatke za taj dan.
Predviđena je jutarnja stanka od petnaest minuta, a u podne vam iz velike kuće šaljemo sendviče za ručak
do mjesta na kojem ćete se nalaziti. Popodnevni rad nastavlja se u jedan sat, a završava u pet. Večerat
ćete ovdje u ovoj kuhinji u šest. Svima bi nam bilo drago kad biste se između pet i šest oprale i
presvukle, tako da ne dolazite ovamo u blatnim odorama", reče Olivia sa smiješkom.

"Niš' vi ne brinite, milostiva, ja ću obući plesnu opravu i tiaru za večeru", zacvrkuće jedna od
djevojaka, na što su se sve glasno nasmijale.

"Imat ćete jedan slobodan dan u tjednu", nastavi Olivia, "ali u tome ćete se izmjenjivati, tako da niste
sve slobodne istodobno. Postoji jedna autobusna linija za Cromer koja s glavnog ulaza imanja polazi u
jedanaest sati, ako budete željele otići u grad u kupnju.

Povratak je u četiri i trideset popodne. U svojim ćete kućama naći sve ovo napisano na papiru.
Mnoge od vas nisu navikle na život na selu", doda ona. "Ovdje nema kinematografa ni jarkih žarulja na
kućnom pragu. Predlažem vam da se međusobno organizirate i osmislite večernju zabavu - možda večeri
kvizova, društvenih igara i slično."

Olivia primijeti da im je oduševljenje splasnulo nakon što su čule njezine riječi, pa je brzo nastavila:
"Također smo odlučili da ćemo ovdje u Wharton Parku održati natjecanje u pletenju. Moja svekrva lady
Crawford organizira pošiljke čarapa, kapa i šalova koje se iz Norfolka šalju našim momcima u
inozemstvo. Ako ne znate plesti, naučit ćemo vas. A djevojka koja isplete najviše komada tijekom jednog
mjeseca, dobit će par... " otvorila je papirnatu vrećicu koja je ležala na stolu i izvadila ono što je bilo u
njoj, "ovih."

Djevojke su počele uzdisati ugledavši par najlonskih čarapa koje je Olivia držala u ruci. Laknulo joj
je kad je vidjela da metoda mrkve i batine djeluje.

Nakon što je Olivia izašla iz kuhinje, ugledala je Adrienne, koja se već tjednima loše osjećala i
jedva da je izlazila iz svoje sobe, kako stoji u velikom predvorju. "Hoćeš li mi se pridružiti na piću u
knjižnici, Olivia?" zamoli je ona. "Osjećam da mi je jedno piće itekako potrebno."

"Naravno", pristane Olivia iako je bila iscrpljena nakon dugog dana te je piće bilo posljednja stvar
koju bi poželjela.

Kako je Sable prebačen na dužnost vozača traktora, Adrienne im je sad sama morala natočiti piće.
"Džin?" upita Oliviju.

"To bi bilo apsolutno divno", pristane Olivia, gotovo se bacivši u naslonjač.

"Kako je prošlo s djevojkama? Kakve su?" Adrienne je nervozno postavljala pitanja pružajući
Oliviji piće. Zatim je sjela nasuprot njoj.

"Čine se drage, ali pretpostavljam da se još ništa ne može reći. Nijedna nema nikakva radnog
iskustva, ali naučit će", reče Olivia. "Ali u nuždi se ne bira..."

"Da", složi se Adrienne. "Bez obzira na to s kakvim se teškoćama ovdje suočavamo, to nije ništa u
usporedbi s onim što čeka naše dečke. A nećemo čekati još dugo, Olivia", reče ona i uzdahne. "Ali barem
ste ti i Harry uspjeli ugrabiti više vremena nego većina drugih."

"Da, jesmo", mehanički odgovori Olivia.

Adrienne se zagleda u svoju snahu. "Cherie, ne želim se miješati, ali je li između tebe i

Harryja sve onako kako bi trebalo biti?"

"Da", kimne Olivia, a tijelom joj prođe drhtaj bojazni zbog Adrienneina oštrog opažanja, "uživamo u
vremenu koje nam je na raspolaganju."

Adrienne pogleda Oliviju i ispitivački joj promotri lice. "Da, možda je to zato što se rijetko viđate,
kao što kažeš. Ali osjećam, kad vas vidim zajedno, da postoji... da postoji neka distanca između vas."

"Sigurna sam da imaš pravo, Adrienne." Olivia nastavi niz misli koji je započela njezina svekrva.
"Proteklih tjedana jedva da smo proveli više od nekoliko sati zajedno."

"Ako Harry dobije nekoliko dana dopusta, mogli biste otići nekamo. Naposljetku, niste bili ni na
medenom mjesecu."

Od pomisli da bi negdje bila zatvorena s Harryjem, Oliviji je gotovo pozlilo. "Adrienne, mislim da
oboje shvaćamo da su sada prioritet ratni napori. Pred nama je cijeli život."

"To je plemenito od vas dvoje, Olivia", reče Adrienne i zadrhti, "i molimo se da to bude tako."

U travnju je Njemačka napala Dansku i Norvešku, a istodobno je započela britanska vojna akcija.
Ipak, unatoč sumornoj atmosferi rata i napetosti iščekivanja kad će Njemačka izvršiti invaziju na
britansku obalu, Olivia je zaključila da uživa u novom životu. ŽPS joj je davao dosta posla i postala je
stručnjakinja za organiziranje sastanaka "dobrodošlice" za djevojke koje su stizale na selo, a i poslije za
rješavanje njihovih problema do kojih bi uvijek dolazilo.

Mlade poljoprivrednice iz Wharton Parka bile su uglavnom vesela ekipa, a kad bi im donijela
sendviče za ručak, često bi sjedila s njima na poljima i uživala u njihovu veselom brbljanju. Kad se nije
brinula za djevojke, ili rješavala problem pokvarenog traktora, ili vraćala odbjeglu svinju u svinjac,
Olivia je bila u kući s Adrienne. Plesna dvorana sad se pretvorila u zbirno mjesto stotina kapa, šalova i
čarapa koje su žene iz Norfolka isplele svojim sinovima. Bilo je ironično, ali Wharton Park je sad bio
življi nego ikada prije rata, što zbog djevojaka koje su stalno ulazile i izlazile, što zbog žena koje su u
plesnoj dvorani ispletene predmete pakirale u kutije.

Olivia je dotad već shvatila da je Adrienne jako delikatna zdravlja. Na najmanji znak nekog
problema izjavila bi da je boli glava i povlačila se u svoju sobu, gdje je ostajala katkad i danima. Olivia
nije željela ni pomisliti što bi bilo s Wharton Parkom da nje nema. I služinčad u kući se sve više njoj
obraćala za upute.

Kako je zima prelazila u proljeće, "Lažni rat" pretvorio se u pravi kad je Njemačka napala
Francusku. Nijemci su nastavljali pokoravati Europu osvojivši Nizozemsku, a zatim su krenuli na zapad
kroz Belgiju.

Harry se sa svojim ljudima preselio u mjesni internat u Holtu. Kako je sada prijetnja od invazije
postala stvarna jer su se Nijemci sve više približavali Engleskom kanalu, osiguranje obalne linije
Norfolka bilo je na vrhuncu.

Potkraj svibnja počela je Bitka za Dunkirk. Olivia je večeri provodila uz radio u kućama mladih
poljoprivrednica, gdje bi zajedno slušale vijesti. Dvije djevojke, Bridge i Mary, imale su momke koji su
sudjelovali u toj bitki. Dva dana poslije objavljeno je da se Dunkirk evakuira, a britanske se trupe
povlače. Više nije bilo šala ni vesela zadirkivanja jer svi su na imanju zadržavali dah i osluškivali vijesti
o uspješnu povlačenju.

Kad se novi premijer Winston Churchill navečer na radiju obratio narodu i rekao da je 338.000
vojnika spašeno s plaža i luka oko Dunkirka, svi su veselo klicali i plakali. Iako su znali da je riječ o
strašnom porazu.

"Molim te, daj da Charlie bude među njima", plakala je Marry na Olivijinu ramenu. "Sve bih dala
samo da on bude živ i zdrav."

Olivia je zaključila da je djevojkama potrebno nešto lijepo kako bi zadržale moral pa se uspjela
domoći dva vrča jabukovače kojima ih je počastila te su proslavile. Kako je Bill bio odsutan, Elsie se
sprijateljila s Mary i pridružila mladim djevojkama kao neslužbeni vodič na njihovoj ekspediciji u
Cromer.

Olivia primijeti da Elsie tiho sjedi u kutu. Prišla joj je.

"Elsie, izgledaš jako snuždeno. Jesi li dobro?"

"Da vam iskreno kažem, gospođice Olivia, nisam. Sjedim ovdje, slušam radio i razmišljam da će to
uskoro biti moj Bill i vaš

Harry. Kako ću živjeti kad on ode, jednostavno ne znam." Elsie obriše suzu u oku.

Olivia je zagrli. "Elsie, pokušaj se ne brinuti", tješila ju je osjećajući se krivom što pomisao na
vlastitog supruga u njoj ne izaziva gotovo nikakvu emocionalnu reakciju. "Harry kaže da je Bill najbolji
vojnik u njegovu bataljunu, a ptičica mi je šapnula da će uskoro biti unaprijeđen u narednika, ali", Olivia
stavi prst na usne, "nemoj nikome reći da si to čula od mene."

Elsieno se lice razvedri. "Oh! Zaista, gospođice Olivia? Ako je to tako, bio bi to najponosniji dan u
mojem životu", izjavi ona sretno.

23.





Sredinom lipnja, kad se Olivia jednog jutra probudila u rascvjetanoj ljepoti Wharton Parka, u zoru
punu rose, na radiju je čula vijest da se Francuska predala.

Hitler je ušao u Pariz i uživao u najnovijem trofeju, a ona se pitala koliko još dok ne počne Bitka za
Britaniju, kako ju je tog jutra na radiju nazvao gospodin Churchill.

Kad je otišla u povrtnjak nabrati nabrati voća i povrća za taj dan, kojim se inače prehranjivalo
imanje, pomislila je da je teško zamisliti onolike smrti i razaranja koja je vidjela u filmskim vijestima s
obzirom na to da je prije dva dana s djevojkama otišla u kino. Vrativši se u kuhinju s dvije teške košare
svježeg voća i povrća, zatekla je Harryja. Izgledao je mršavo i ispijeno. Sjedio je za stolom i pio čaj.

"Zdravo, draga." Umorno joj se nasmiješio. "Znaš što? Dobio sam slobodan dan."

"Baš dobro." Olivia je nastavila vaditi povrće iz košare. Vijest da će Harry provesti dan kod kuće
nije ju nimalo uzbudila; upravo suprotno. "Sigurna sam da samo želiš otići u krevet i naspavati se."

"Zapravo, pomislio sam da bismo mogli iskoristiti dan i otići nekamo zajedno. Kako ti se čini piknik
na plaži?"

Gospoda Jenks, kuharica, s rukama u sudoperu, nasmiješi se i reče: "Da, gospodine Harry, samo vi
izvedite svoju suprugu. Ona već tjednima samostalno vodi ovo imanje, barem koliko ja vidim. Treba joj
odmora jednako kao i vama." S divljenjem je gledala Oliviju. "Izabrali ste pravu ženu. Jednostavno je
predivna. I svi tako mislimo", doda ona da ne bi bilo zabune.

Olivia se zarumeni zbog tih komplimenata i počne užurbano tražiti izgovor. "Ali moram djevojkama
odnijeti sendviče i... "

"Pssst! Samo vi to prepustite meni, gospodo Crawford, i idite, provedite dan sa svojim mužem."

Shvativši da je poražena, Olivia se preda. "Otrčat ću na kat i presvući se iz ovih hlača."

"Čekam te u autu za deset minuta, draga", vikne Harry za njom.

"Zaboga, kako mi je drago što sam se maknuo od svega na nekoliko sati", reče Harry u autu dok su se
udaljavali od kuće. "Dan je prekrasan, a gospoda Jenks pripremila nam je piknik. Pomislio sam da bismo
mogli otići u Holkham. To je jedina plaža koja nije potpuno nagrđena bodljikavom žicom i baražnim
balonima." Upitno ju je pogledao.

Olivia šutke kimne glavom.

Parkirali su auto nekoliko minuta hoda od plaže i krenuli prema dinama. Harry je nosio košaru za
piknik. Plaža je bila potpuno pusta, ni žive duše nije bilo na vidiku. Harry se baci na pijesak koliko je dug
i širok, zakotrlja se i zaklopi oči na suncu.

"Kakvo zadovoljstvo!" reče on. "To je život! Ovdje je zapravo moguće zamisliti da je rat samo noćna
mora koja me sinoć mučila u snu."

Olivia sjedne na pijesak nekoliko koraka dalje od njega. Nije mu odgovorila. Zagledala se u more,
želeći da taj dan završi što je moguće prije. Kad se okrenula, vidjela je da je on gleda.

"Jesi li za šetnju dolje do vode?" upita on.

"Ako ti želiš."

Ustali su i zajedno pošli prema moru.

"Samo bih htio reći, Olivia, da si kod kuće obavila posao vrijedan divljenja. Zaista ne znam što bi se
dogodilo da je majka sama. Zdravlje joj je tako delikatno i jako lako se uznemiri. Znam da si preuzela na
sebe lavovski dio posla koji se tiče upravljanja posjedom."

"Uživam u tome", prizna ona. "Jako je dobro imati posla i baviti se nečim."

"Očito je da si prirodno nadarena za to i svi u Wharton Parku te obožavaju." Ljubazno joj se i toplo
nasmiješio. "Baš kao i ja."

"Ah, Harry." Olivia je odjedanput postala nervozna. "Zaista, nema potrebe da se više pretvaramo."

Nastavili su šutke hodati. Prije nego što su stigli do mora, Harry stane i okrene se prema njoj.
"Olivia, ja... puno sam razmišljao o trenutku kad smo se upoznali. Prije nego što se... ono dogodilo.
Sjećam se da sam pomislio da si najpametnija djevojka koju sam ikada imao zadovoljstvo upoznati. Nisi
bila glupava, ni površna ni tašta kao mnoge žene s kojima sam prije došao u kontakt. Bila si djevojka s
pravom inteligencijom i integritetom. Mislim da sam se i ja tada tebi svidio."

"Naravno da jesi, Harry", složi se Olivia tiho.

"Sjećaš se kako smo zadirkivali jedno drugo i zajedno se smijali?"

"Da... "

"A možda sam ti", reče on brzo, "onda i tamo trebao reći da mislim da si najljepšadjevojka koju sam
ikada vidio."

Olivia od frustracije odmahne glavom. "Harry, molim te, prestani! Znam što pokušavaš. Ali
jednostavno je prekasno za to!"

"Draga, molim te, kako sada stvari stoje, smatrat ću se sretnim ako ikada više dobijemo ovakvu
priliku da budemo zajedno i da ti pokušam objasniti! Preklinjem te, Olivia", molio ju je Harry, "moram ti
barem reći što mi se dogodilo. Molim te, možemo li sjesti ovdje?"

Olivia primijeti očaj u njegovim očima i popusti. "Pa, ne vidim kako bi to moglo išta promijeniti, ali,
da, ako to želiš, obećavam da ću te saslušati." Oboje je sjelo na pijesak.

"Počet ću ispočetka. Prihvaćam da, kako si rekla, to možda neće ništa promijeniti, ali u svakom
slučaju zaslužuješ to znati."

"Molim te, Harry, samo nastavi govoriti."

"Dobro. I kunem se da ne očekujem od tebe nikakvo suosjećanje. Ovo je samo jedno iskreno
objašnjenje. U redu", reče Harry, a bilo je očito da prebire misli, "one noći sam ti pokušao reći da se
dječaci u internatu - a moram ti reći da su to prilično okrutna mjesta za nekoga tko tamo provodi
formativne godine - katkad, iz čiste dosade i očaja, zbliže i zaljube jedni u druge."

Olivia nije mogla a da ne zadrhti na tu pomisao.

Harry je nastavio. "Ja sam bio posebno očajan i strašno mi je nedostajala majka. Bio je tamo jedan
dječak s kojim sam se dobro slagao i zbližili smo se. Ne na tjelesnoj razini, ako smijem dodati. Ali to je
bilo najbliže intimnoj vezi što sam tamo doživio. On mi je pokazao naklonost, Olivia, činilo se da mu je
bilo stalo do mene. A ja sam se sve vrijeme pitao, ako ćemo biti potpuno iskreni, nisam li i ja zaljubljen u

njega. To me je tada natjeralo da se do kraja svojih tinejdžerskih godina pitam jesam li doista, kako si ti
to grubo izgovorila, homoseksualac."

Pogledao ju je očekujući od nje odgovor. Olivia spusti pogled. Nije imala što reći. Harry nastavi.

"Naravno, taj se osjećaj u Sandhurstu samo pojačao. Kao što znaš, ja baš i nisam rođen za vojnika i
zaista sam počeo vjerovati da je razlog mojeg nedostatka želje za borbom i agresivnošću, u kombinaciji s
ljubavlju prema klaviru, pomanjkanje muževnosti. Kad sam te prvi put vidio, priznajem da sam bio jako
zbunjen", reče Harry. "Dotad sam imao malo veza sa ženama, ali nikad nisam bio intiman s njima. Da
budem brutalno iskren, plašile su me nasmrt. Nisam shvaćao što žele i nisam znao kako im ugoditi. Aonda
sam..." Harry uzdahne, "upoznao Archieja one noći na plesu za Penelopu. Na mnogo mi je načina bio
sličan; njegova senzibilnost, ljubav prema umjetnosti... i, naravno, odmah sam shvatio da je
homoseksualac. Ohrabrivao me i nekoliko sam puta otišao u London naći se s njim."

"Bila sam sigurna da sam te vidjela u Londonu", upadne mu u riječ Olivia, "kad sam jedne noći kasno
ulazila u hotel Ritz. Malo niže u istoj ulici penjao si se stubama u neki klub."

Harry kimne glavom. "Da, bio sam tamo. Archie me upoznao s nekoliko svojih - prijatelja. Uzeo je
zdravo za gotovo, odmah ispočetka, da sam ja 'jedan od njih'. Uložio je mnogo truda nastojeći me
uvjeriti." Harry pogne glavu. "Kad je došao na naše vjenčanje, pokušao me nagovoriti da se ne oženim
tobom, govorio je da je to strašna pogreška. I, reći ću otvoreno, Olivia, tog sam dana bio jako zbunjen.
Zaista nisam znao što da mislim. Archie mi je napunio glavu užasnim pričama, o tome kako neću moći
ispuniti supružničku dužnost prema tebi u našoj prvoj bračnoj noći." Pogledao je Oliviju u oči. "Bio sam
tako prokleto prestrašen da će se pokazati da on ima pravo. O, Bože, Olivia! Vjeruj mi kad ti kažem da mi
je užasno žao zbog onoga što se dogodilo one noći. Jednostavno sam bio užasnut."

Unatoč čvrstoj odluci da ne vjeruje ni riječ od onoga što Harry govori, kad je Olivia pogledala u
njegove izmučene, tužne oči, nije mogla ne osjetiti da su pune neke čiste iskrenosti. Ako nije govorio
istinu, onda je bio jako nadaren pripovjedač.

"One noći", nastavi Harry, sad kao da ima misiju završiti priču, "kad sam te ostavio u sobi s Elsie, a
dok sam čekao, otišao sam u knjižnicu i natočio konjak za hrabrost. Archie me našao i izjavio mi ljubav.
Zamolio sam ga da me ostavi na miru - bio sam jako ljut i strašno zbunjen." Harry uzdahne. "Dok si me
čekala u spavaćoj sobi, pitajući se što se to, dovraga, dogodilo sa mnom, ja sam s bocom konjaka otišao u
dugu šetnju parkom. I to je, draga moja, cijela istina. Kunem se majčinim životom."

"Shvaćam." Olivia ga nije mogla pogledati, nego se usredotočila na to da prosijava mek pijesak
medu prstima.

"Kao što znaš, tri tjedna poslije, za Božić, Archie se opet pojavio. Bio sam na vrhuncu zbunjenosti i
nisam vidio izlaz. Gledao sam te, bila si graciozna, nježna, lijepa; a ipak, istodobno si bila zbunjena i
povrijeđena zbog onoga što sam ti učinio."

"Znači, znao si da je pogrešno to što si učinio?" usklikne Olivia. "Ili, bolje reći, ono što nisi."

"Naravno da sam znao, draga! Samo nisam znao kako da to ispravim. A one noći kad sime uhvatila,
samo sam rekao Archieju da ga više nikad ne želim vidjeti, da sam uvjeren da te volim i želim ti biti
pravi muž. Jako se razljutio, onda me zgrabio i poljubio."

"Prema onome što sam vidjela, ti se baš i nisi branio ni odmaknuo od njega", ispravi ga Olivia.

"Da si pričekala samo još nekoliko sekundi, vidjela bi da se pokušavam osloboditi njegova stiska -
doslovno me gušio." Harryjeve oči bile su suzne. "Mrzio sam to! Osjećao da je pogrešno i neprirodno i,

vjerovala ili ne, ja sam muškarac!"

Olivia ga je gledala kako sjedi do nje i iskreno očajava. Pomislila je da je najbolje da šuti sve dok
ne bude znala što želi reći.

Harry se pribrao. Zgrabio joj je ruku i čvrsto je držao, izvinuvši tijelo kako bi joj mogao pogledati u
oči. "I, na kraju, draga, želio sam ti reći samo ovo: proteklih mjeseci u meni nije raslo samo divljenje i
poštovanje prema tebi, nego i ljubav. I kako više nisam zbunjen zbog pitanja tko sam zapravo, a Archie mi
više ne šapće na uho, moje prirodne fizičke potrebe izašle su na površinu. Olivia, razumijem da me
možda smatraš odbojnim, ali sad ti moram reći da te želim. Baš kao što bi svaki normalan muškarac želio
svoju lijepu ženu."

Ispružio je i drugu ruku želeći je nježno pomilovati po obrazu. Ona se nije trznula. "Tako si
prelijepa", reče on tiho. "A meni je tako strašno žao."

"Ah, Harry, ja..." uzdahnula je potpuno zbunjena dok joj je on i dalje milovao obraz. Osjetila se
alarmantno ugodno i to je bilo nekako utješno. "Zamalo me to uništilo", šapne ona. Harry se primakne
bliže i zagrli je jednom rukom oko ramena.

"Znam, draga moja, najdraža djevojko. Shvaćam koliko sam te povrijedio i da to možda nikada neću
moći ispraviti. Ali, Olivia, ako mi možeš oprostiti, ako u srcu možeš naći snage da mi pružiš još jednu,
posljednju priliku, volio bih je iskoristiti", preklinjao ju je. "Kunem ti se u sve što je čovjeku dragocjeno,
neću te razočarati."

Počela je plakati, nezaustavljivo, i zagnjurila lice na Harryjeve grudi. Zagrlio ju je objema rukama i
čvrsto privinuo k sebi. "Olivia, snažna si, hrabra i lijepa. Što bi više muškarac mogao tražiti od žene?
Znam da sam sretan i učinit ću sve da te ne izgubim."

"O, Harry, toliko te volim. Problem je u tome što ne znam kako ću ikada povjerovati da me iskreno
voliš. Da ne govoriš sve ovo samo da spasiš svoju kožu? Kako da ti vjerujem?"

"Zato što, draga moja", reče on gladeći je po kosi, "već si vidjela da ne mogu skrivati istinu."

To ju je uspjelo nasmijati. "Imaš pravo. Bilo mi je jasno da je nešto jako pogrešno, čak i prije nego
što smo se vjenčali."

"Eto vidiš! Nudim ti srce na pladnju i uvijek će to tako biti. Olivia, ne znam koliko nam je vremena
ostalo prije nego me pošalju izvan zemlje. U najboljem slučaju nekoliko mjeseci, u najgorem nekoliko
dana. Nisam želio vršiti pritisak na tebe, ali nisam te htio ovakvu ostaviti. Nisam mogao podnijeti
pomisao na to da sam ti uništio život i, ako se ne vratim iz rata, da više nikada nećeš moći vjerovati
drugom muškarcu zbog onoga što sam ti učinio."

Olivia pričeka da joj njegove riječi uđu u um, da im shvati smisao i što to on zapravo govori.

"Pa, ako mi i sad kažeš, ili u sljedećih nekoliko dana, da mi nikad ne možeš oprostiti, barem ću na
odlasku znati da sam učinio pravu stvar rekavši ti istinu. I bez obzira na to što si mislila ili što još misliš,
volim te, draga, zaista te volim."

Sad je na Harryju bio red da zaplače, a Olivia je položila njegovu glavu na svoje koljeno dok je
plakao i kroz suze govorio o tome što osjeća o predstojećem odlasku preko mora.

"Iako moram svoje ljude ohrabrivati pričama o drugarstvu i kako ćemo se šaliti kad budemo odlazili
u borbu, znam kakav je rat zapravo. Nije smrt ta koje se bojim, nego tog straha zbog spoznaje da se može
dogoditi svake sekunde. U najboljem slučaju, možeš biti raznesen u komadiće. U najgorem, možda ćeš

danima umirati u agoniji. U svakom slučaju, izbrisan si s lica Zemlje, samo još jedno ime na spomen-
ploči. Bojim se, Olivia. Tako sam prokleto umoran od toga da pred svima glumim hrabrost."

Kad su mu suze presušile, Olivia predloži da se vrate na dine i pojedu piknik koji su ponijeli sa
sobom. Gospoda Jenks spakirala im je i bocu vina iz Adrienneinih francuskih vinograda. Harry ju je
otvorio i pružio joj čašu.

"Molim te, ne pij za moje zdravlje. U ovom bih trenutku sve dao da imam loš vid, ravna stopala ili
astmu", nasmiješi se on. "Možda sam kukavica."

"Naravno da nisi, Harry. Samo izgovaraš ono što svaki muškarac na tvojem mjestu osjeća, ali nikada
ne kaže."

"Volim te, Olivia." Te su mu riječi tako prirodno prešle preko usana. "Pitanje je - možeš li mi
vjerovati?"

Dugo joj je trebalo da mu odgovori jer je u njegovim očima tražila istinu. Iznenadila se kad ju je
našla.

Naposljetku je rekla: "Da, Harry, vjerujem ti."

24.

Southwold





Zurim u snježne pahulje koje s druge strane stakla plešu i padaju kao debeli anđeli. Snijeg aktivira
vanjsku rasvjetu sa senzorom pa se svjetla svako malo pale, obasjavaju guste bijele pahuljice i stvaraju
nestvaran okvir za priču koju je Elsie upravo ispričala.

Iako se čini da priča dosad nema puno veze sa mnom i još uvijek ne vidim zašto je važna, na neki me
je način utješila. Čuvši kako su se drugi - uključujući moju baku - nosili sa strahom od gubitka voljenih
osoba i kako su im složeni bili životi unutar zidova Wharton Parka, shvaćam da nisam jedina koja sam
patila.

Možda je razina u tome što ja nisam imala nikakvo prethodno upozorenje, nije bilo trenutaka na
vjetrovitoj plaži, gdje bih mogla ispraviti učinjene pogreške, naći mir, reći im koliko ih volim i oprostiti
se s njima...

Nije bilo iščekivanja ni priprema. Za razliku od svih žena koje su gledale kako im muževi odlaze u
rat i utjehu nalazile u međusobnom razumijevanju, obećam da ja nisam imala nikoga kome bih se obratila.

Osjećala sam se samom.

Svijet oko mene nastavio je živjeti kao da se ništa nije promijenilo. Dva su života ugašena, ali za njih
nije bilo "Dana sjećanja ". Samo supruga, odnosno majka u samotnom žalovanju.

A ipak... nisam proživjela ratne strahote i moji dečki barem nisu morali iskusiti dubok strah da će
morati zakoračiti u smrt, za razliku od jadnog Harryja Crawforda ili djeda Billa. A ako su moji dragi
momci nakraju i patili, mogu se jedino moliti da je to bilo milostivo kratko.

Netko mi je jednom rekao da je smrt prirodna kao i rođenje, da je sve dio beskrajnog ciklusa ljudske
radosti i boli. To čeka sve nas, a naša nesposobnost da prihvatimo vlastitu smrtnost i smrt onih koje
volimo, također je dio ljudskog stanja.

Bez obzira na to odakle smrt došla, onima koji ostaju ta je smrt neprihvatljiva.

Julia se prene iz tugaljivih misli. "Što se dalje dogodilo, bako?"

"Pa, Olivia se s plaže Holkham vratila kao potpuno druga osoba. Počela se opet smijati, smiješiti...
bilo je kao da je sunce izašlo", prisjećala se Elsie. "Moglo se vidjeti kako oboje zrače srećom. Kad je
bio kod kuće, Harry više nije spavao u svojoj garderobi. Znala sam ih promatrati kako se ruku pod ruku
šeću parkom. Izgledali su kao svaki mladi zaljubljeni par. Naravno, to nije dugo potrajalo, ali barem su
nekoliko tjedanaproveli zajedno. Kad su Harry i Bill pošli u rat, Olivia je već bila trudna."

Julia podigne jednu obrvu. "Zatrudnjela je. Znači da on nije bio homoseksualac."

Elsie uzdahne i tužno odmahne glavom. "Ne, nije bio, Julia, to ti mogu jamčiti s obzirom na ono što
se poslije dogodilo. Na neki način za Oliviju bi možda bilo bolje da je bio jer bi cijela tragična priča
tada završila."

"Što hoćeš reći, bako?" upita Julia zbunjeno. "Zar za njih dvoje nije sve sretno završilo?"

"Ah, Julia", reče Elsie i pogleda je s ljubavlju, "ne dobiju to svi u životu, kao što i sama dobro znaš.
Najbolje čemu se možemo nadati su trenuci sreće i moramo naučiti uživati u njima dok možemo. Olivia i
Harry barem su doživjeli svoje trenutke iako su bili kratki." Elsie zijevne. "Oprosti mi. Umorna sam
nakon sveg tog pričanja. Moram otići na spavanje."

"Naravno. Mogu li ti pripremiti neko piće?" predloži Julia dok se Elsie teško dizala iz naslonjača, a
zatim je ugasila plin u kaminu.

"To bi bilo lijepo. U kuhinjskom ormariću imam kakaa." Elsie pokaže u smjeru kuhinje i uputi se niz
mali hodnik prema svojoj spavaćoj sobi.

"Donijet ću ti ga", reče Julia i za njom izađe iz dnevne sobe. Pripremila je kakao i odnijela ga u
spavaću sobu gdje je Elsie već ležala ispod pokrivača od ružičastog satena.

"Hvala ti, zlato", reče Elsie kad je Julia spustila šalicu na noćni ormarić. "Ovih se dana ne događa
često da mi netko donese topao napitak u krevet."

Julia se sagne i poljubi Elsie u čelo. "Laku noć, bako, i hvala ti što si sa mnom podijelila tu priču."

"Ali tužno je reći da je to samo početak. No nastavit ćemo sutra. Krevet te već spremno čeka u
susjednoj sobi. Lijepo spavaj, zlato, i ugodno sanjaj."

Julia izađe iz Elsiene sobe i ode u svoju. Skinula se i uvukla pod poplun s cvjetnim uzorkom. Zavjese
je ostavila razmaknute kako bi mogla gledati snijeg koji je i dalje padao. Voljela ga je gledati, voljela je
tišinu i mir koji je donosio.

Xavier je odrastao u Moskvi i snijeg je za njega bio poput kiše ljudima iz Norfolka; običan i samo
još jedna gnjavaža. Jedanput ju je odveo tamo... Julia se promeškolji i prisili da misli skrene na nešto
drugo.

Nije se još bila spremna vraćati tamo.

Probudio ju je miris pržene slanine. Ispružila je ruku, s noćnog ormarića uzela mobitel i pogledala
koliko je sati. Bilo je gotovo deset. Opet je legla na jastuke i uzdahnula, jedva vjerujući da je toliko dugo
spavala. I da je prospavala cijelu noć.

Na vratima se začulo kucanje.

"Slobodno."

Elsie zaviri unutra. "Dobro jutro, ljubavi. Čeka te pravi engleski doručak, spreman za deset minuta.
Dođi i pojedi kad se istuširaš i odjeneš."

Julia je tako i učinila, ali ipak se osjećala neobjašnjivo umorno. Otišla je u kuhinju, sjela za stol i
navalila na doručak koji joj tih dana ne bi palo na pamet da sama sebi pripremi. Ipak, pet minuta poslije
tanjur je bio prazan, a Elsie joj je davala drugu porciju pržene slanine.

"Uvijek si voljela pravi skuhani doručak, zlato, zar ne?" nasmiješila se.

"To je sigurno zbog svježega zraka u Wharton Parku. Sjećam se da dok sam boravila tamo, nisam
mogla prestati jesti", složi se Julia.

"Meni se čini da bi to opet mogla pokušati." Elsie pokaže na Julijine mršave ruke.

"Zaista, bako, svaki mi je dan sve bolje, ozbiljno ti kažem." Julia pogleda iza Elsie kroz prozor i
primijeti da se snijeg već počeo topiti.

"Možda bih trebala krenuti, vrijeme je dobro", predloži Julia.

"Da." Elsie se posvetila pranju posuđa.

"Jesi li sad previše umorna da nastaviš s pričom?"

Elsiene ruke u sapunici nakratko su se zaustavile dok je razmišljala. "Pa, sinoć me to malo iscijedilo,
to je istina. Možda bi mogla svratiti k meni koji drugi put pa ću ti ispričati ostatak?"

"Naravno da mogu. Samo jedno pitanje, bako - što se dogodilo s djetetom koje je Olivia rodila kad
je Harry otišao u rat?"

Ruke u sapunici potpuno su se umirile. "Imala je spontani pobačaj u petom mjesecu trudnoće,
blagoslovljena bila. Imala je priliku osjetiti kako se beba u njoj miče. To joj je slomilo srce. Uvijek sam
je podsjećala da sve radi polako, da ne trči naokolo radeći po cijele dane, kao što je činila. A grofici
Adrienne potpuno su popustili živci kad je Harry otišao u rat, pa je Olivia na sebe morala preuzeti
lavovski dio vođenja imanja. Znam da ima žena koje mogu čupati repu do trenutka kad im beba sklizne
između nogu, ali Olivia je, iako se trudila izgledati snažno, ipak rođena kao dama. To joj jedijete značilo
sve na svijetu, zaista. Bilo je nasljednik Wharton Parka koji im je trebao."

"Ali kad se Harry vratio iz rata, Olivia je imala oko dvadeset pet godina i zar nisu imali dovoljno
vremena da dobiju drugo dijete?"

Elsie se okrene od sudopera i posuđa te pogleda unuku. Odmahnula je glavom. "Žao mi je, zlato, ali
to su pitanja za sljedeći put."

"Naravno", složi se Julia osjetivši se krivom zbog toga što je htjela saznati više.

"Voljela bih zadržati dnevnik ako smijem. Nikad ga nisam pročitala", promrmlja. Elsie. "Tebi
pripada više nego ikome drugom, pa ga moraš zadržati."

"To baš i nije istina, zlato moje..." Elsie ne dovrši rečenicu dok ju je Julia promatrala kako se
vidljivo i s mukom pokušava pribrati. "No, svejedno, sačuvajmo nešto za drugi put, može li tako? Dobro,
djevojčice moja, sad bi bilo najbolje da pođeš. Donijet ću ti tvoj kaput."

Elsie je stajala na pragu i gledala Juliju kako natraške autom izlazi s kolnog prilaza. Veselo joj je
mahala kad je auto krenuo i naposljetku nestao u daljini. Elsie je zatvorila vrata i otišla u dnevnu sobu.
Uzela je dnevnik s niskog stolića za kavu. Držala ga je objema rukama i podignula pogled uvis, kao da se
moli.

"Oh, Bille", šapne ona. "Da si barem sada ovdje da mi kažeš što da učinim. Ne znam je li ispravno
da joj kažem, zaista ne znam."

Umorno je sjela i spustila dnevnik u krilo. Zatim ga je otvorila i počela čitati.

Na putu kući Julia se počela jako loše osjećati. Kad je već bila blizu svoje kuće, boljelo ju je cijelo
tijelo, a u glavi joj je bubnjalo. Parkirala je auto i teškim korakom prišla ulaznim vratima, otključala ih i
bacila se na kauč. Bila je svjesna da je u kućici ledeno te da bi trebala uključiti termoakumulacijske peći
i zapaliti vatru u kaminu. Nije imala snage ni za jedno od toga. Naposljetku se jedva uspjela popeti
stubama, misleći da će je kratak odmor osvježiti. U ormariću u kupaonici našla je paracetamol. Popila je
tabletu uz čašu ustajale vode koja je stajala na noćnom ormariću i pala u krevet.

Te noći mučile su je halucinacije i snovi koji prate jaku vrućicu. Kad se probudila, jedva je znala
gdje se nalazi - u Francuskoj, Moskvi, u Wharton Parku, u stakleniku djeda Billa...

Bila je preslaba da učini bilo što drugo osim da otetura u kupaonicu, popije malo vode i utaži strašnu
žeđ, a ta ju je ekspedicija toliko oslabila da je morala otpuzati natrag do kreveta.

Negdje duboko u sebi bila je svjesna da bi trebala nazvati Aliciju ili oca da joj dođu pomoći, ali u
njezinim snovima mobitel je uvijek bio negdje izvan dosega. Ili, ako bi ga uspjela dohvatiti, pao bi joj iz
ruku u neki ponor. A, evo, došao je i Xavier, to je sigurno on! Da...

"Julia! Julia! Probudi se!"

Osjetila je neku nježnu ruku koja ju je tresla. Otvorila je oči. Vid joj je bio zamagljen, a lice pred
njom lebdjelo je i pomicalo se, no bila je sigurna da prepoznaje taj glas.

"Julia, što se dogodilo? Molim te, možeš li što reći?" Glas je sad dobio ton hitnosti.

Julia se koncentrirala i vidjela da nad njom stoji neki muškarac. S golemim naporom izgovorila je
riječ: "Kit".

"Hvala Bogu!" U glasu mu se čulo olakšanje. "Barem si me prepoznala. Julia, jesi li uzela neki lijek?
Reci mi što. Jako je važno."

Julia zatvori oči, osjećajući da će se onesvijestiti ako to ne učini. Uspjela je odmahnuti glavom. "Ne,
ne, ništa nisam uzela... samo... se osjećam grozno... i vruće mi je."

Hladna svježa ruka dotakne joj čelo. "Moj Bože, goriš. Kad je to počelo?"

"Sinoć", uspije reći Julia, "odjedanput... loše sam se osjećala."

"Boli li te što?"

"Cijelo tijelo... strašno... vrtoglavica... glavobolja..."

"Dobro." Kit izvadi mobitel iz džepa. "Prilično sam siguran da je to gripa, ali pozvat ću liječnika da
odmah dođe i pregleda te."

"Stvarno, nemoj se brinuti... bit ću dobro... Ja..." Julia počne govoriti, a onda zašuti. Bila je preslaba
da bi se prepirala.

Pola sata poslije stigao je jedan postariji liječnik i pregledao je.

"Dakle, draga moja, kao što je lord Crawford točno pretpostavio, imate veoma jaku gripu. Skoknut ću
u prizemlje i porazgovarati s njim", reče liječnik spremajući toplomjer u svoju torbu. "Izgledao je
prilično zabrinut kad me je dočekao na vratima."

Kit je koračao gore-dolje kao kakva zabrinuta mati.

"Ništa ozbiljno, lorde Crawforde. Kao što ste i mislili, riječ je o gripi, ali mlada dama ima vrlo
visoku temperaturu. Ima li nekoga tko bi mogao doći ovamo i njegovati je? Zaista ne može ostati sama sve
dok se vrućica ne povuče."

"Ima sestru. Javit ću joj. Pretpostavljam da je postupak uobičajen: paracetamol svakačetiri sata i ako
joj temperatura ne padne, treba primijeniti starinsku ali pouzdanu metodu i oprati joj tijelo mlakom
spužvom", reče Kit. "I puno tekućine, koliko god može popiti."

"Upravo tako." Liječnik ga je ispitivački promatrao. "Lorde Crawforde, imate li medicinskog
iskustva?"

"Da, nešto malo", reče on. "Hvala vam što ste tako brzo došli."

"Uvijek mi je zadovoljstvo, lorde Crawforde. Pokojna lady Crawford bila mi je veoma draga. Tužno
je što više nije s nama, ali možda je tako najbolje. Pretkraj, život joj više nije bio kvalitetan."

"Da, nije", složi se Kit, osjećajući se nelagodno što se nije ni potrudio vratiti kući na pogreb.

"No, sad ću pacijenticu ostaviti u vašim sposobnim rukama. Ugodan vam dan, lorde Crawforde."

Kad se Julia napokon doista probudila, nije znala koliko je vremena prošlo. Jedino je bila svjesna da
se osjeća malo bolje, da može fokusirati pogled te da je mišići i cijelo tijelo više ne bole kao prije.
Morala je u kupaonicu, pa je odmaknula pokrivače drhtavom rukom. Položila je stopala na pod. S mukom
je ustala i napravila korak prema kupaonici prije nego što je pala na sag osjećajući se potpuno
nemoćnom.

Čula je korake na stubama i kucanje na vratima.

"Julia? Jesi li dobro?"

Vrata su se otvorila točno pred njezinim koljenima pa se pomučila da odmakne slabašne udove kako
bi Kit mogao ući u sobu.

"Zaboga, što radiš na podu?" upita je on, a istovremeno joj dlanom opipa čelo.

"Pokušala sam otići u kupaonicu", promrmlja ona posramljeno.

"Mmmm. Pa, čini se da više nemaš vrućicu. Dođi, hajde da te podignemo."

Julia nije imala drugog izbora nego dopustiti Kitu da je podigne na noge i da je, kao da je invalid,
odvede do kupaonice. Otvorio je vrata, a kad joj se učinilo da je namjerava pratiti unutra, rekla je:
"Stvarno, sad mi je dobro."

"Čekat ću ovdje da ti pomognem natrag do sobe. I ne zaključavaj se jer ako se onesvijestiš, neću
moći do tebe."

"Da, hvala ti", promrmlja Julia zatvarajući za sobom vrata kupaonice.

Kad je izašla, vidjela je da se Kit uviđavno odmaknuo od vrata kupaonice, a sad joj je odmah prišao
i pomogao joj da se vrati u krevet.

Kad je legla i pokrila se, sjeo je na rub kreveta i zagledao se u nju proučavajući joj lice. "Doktor
Crawford zaključuje da je pacijent napokon prebrodio ono najgore." Nasmiješio se i posegnuo za čašom
pokraj kreveta te ju je prinio njezinim ustima. "Molim te, popijte ovo, gospođice Forrester. Puno je
glukoze i pomoći će vam vratiti snagu."

Julia se zamalo zagrcnula od slatkog okusa. "Fuj", promrmljala je. "Odvratno je." "Ali mnogo bolje
od Lucozadea13. Barem ti je tako liječnik rekao."

Julia zahvalno opet polegne glavu na jastuk. "Koji je danas dan?"

"Mislim da je četvrtak jer jučer je bila srijeda."

Julia je pokušala uskliknuti, ali samo je dahnula. "Hoćeš reći da sam već tri dana u krevetu?"

"Da, gospođice Forrester, tako je. Buncaš i bacakaš se naokolo kao luđak. Jedne si noći pravila
toliku galamu da sam te gotovo morao vezati."

Julia se zacrveni. "O, Bože! Kite, jako mi je žao. Nisi valjda ovdje sve vrijeme?"

"Ne, nisam sve vrijeme", odgovori on galantno. "Alicia nije mogla ostati zbog djece. Mogao sam te
smjestiti u lokalnu bolnicu sa svim onim starcima tamo, ali mislio sam da bi to bilo prilično okrutno."

"Ah, Kite", zastenje Julia. "Igraš se medicinske sestre, a toliko posla te čeka. To je zadnje što ti sada
treba."

"Zapravo, pružilo mi je dobru izliku da se na nekoliko dana maknem iz Wharton Parka. Osim toga, u

Edinburghu sam završio polovinu studija medicine prije nego što sam odustao. Bit će ti drago znati da
nisi bila u rukama potpunog amatera."

"Hvala ti..." Julia osjeti da joj se oči opet sklapaju. Zatvorila ih je i utonula u san.

Kit joj se nasmiješio, maknuo uvojak kose s čela, a onda je na prstima otišao do vrata i tiho ih
zatvorio za sobom.

25.





Do večeri Julia je već mogla sjediti u krevetu i popiti malo juhe iz zdjelice koju joj je Kit donio.

"Dobra je, zar ne?" primijeti on dok ju je hranio. "Alicia ju je donijela ranije, dok si još spavala.
Rekla je da će navratiti večeras kad se Max vrati kući čuvati djecu dok je ona vani. Jako se zabrinula za
tebe. Svi smo se brinuli."

"Molim te, sad slobodno možeš ići kući", reče Julia s osjećajem krivnje. "Zaista se osjećam puno
bolje."

"Što? Pa da propustim prvi lucidan razgovor koji sam imao u protekla četiri dana? Ne", reče on i
odmahne glavom, "bojim se da ćeš me morati trpjeti sve dok ne staneš na noge."

U prizemlju se na ulaznim vratima čulo kucanje. "To je sigurno Alicia", reče Kit. "Imaš li je snage
vidjeti?" upita on.

"Da! Rekla sam ti, osjećam se bolje."

"Dobro." Kit je pošao prema vratima, a njegove su duge noge prešle taj prostor u dva koraka. "Čini
mi se da smo prešli u gunđavu fazu naše bolesti." Podignuo je jednu obrvu. "Idem otvoriti vrata tvojoj
sestri."

Već nekoliko sekundi poslije Alicia se pojavila na vratima sobe, a njezino je lijepo lice bilo
naborano u zabrinutom grču.

"Julia, hvala Bogu da si dobro! Svi smo se jako brinuli za tebe." Prišla je krevetu, sagnula se i
zagrlila sestru. "Kako si?"

"Bolje", kimne Julia, "definitivno bolje."

Alicia sjedne na rub kreveta i uzme Julijinu ruku u svoju. "Drago mi je. Bila si stvarno bolesna,
jadnice. Pretpostavljam da ti je imunološki sustav oslabio od svih trauma."

"Vjerojatno", složi se Julia jer nije htjela svu dragocjenu energiju potrošiti na prepiranje. "Hvala ti
na juhi. Baš je lijepo od tebe što si mi je donijela."

Alicia podigne obrve. "Zaboga, pa to nije ništa. Osoba kojoj trebaš zahvaliti je Kit. Bio je
fantastičan. Kad je shvatio da ja ne mogu doći zbog djece, ponudio se da ostane ovdje s tobom. Ja sam u
cijeloj drami bila samo pomoćni radnik."

"Osjećam se jako krivom što sam svima zadala toliko muke", uzdahne Julia. "Čini se da bi mi u ovom
trenutku drugo ime moglo biti krivnja, zar ne?"

"Ma, hajde, Julia, ne dopuštam nikakvu popustljivost prema samoj sebi, hvala lijepa", prekori je
Alicia. "Nitko ne može spriječiti bolest. Svi te volimo i pazimo te. A kad ti bude bolje, nadam se da ćeš
mi moći ispričati što je baka rekla za dnevnik."

Julia kimne pomislivši kako joj se čini da je prošla vječnost otkad je bila u Southwoldu s Elsie i u
priči se vratila u Wharton Park 1939. godine. "Naravno da hoću. Bilo je fascinantno."

"Jedva čekam da sve čujem. Želiš li da ti sutra što donesem? Što bi voljela jesti?" upita Alicia.

"Ništa posebno", Julia odmahne glavom. "Uspijevam pojesti tek malo tvoje juhe. Možda ću se u
nekom trenutku moći prebaciti na kruh."

"Ispeći ću ti domaći kruh", pristane Alicia. "I Kit treba nešto pojesti. Navratit ću sutra." Nagnula se i
poljubila Juliju. "Tako je dobro vidjeti da ti je bolje, draga moja. Samo nastavi tako."

"Trudit ću se", reče ona i slabašnom rukom mahne Aliciji koja je izlazila iz sobe.

Alicia krene u prizemlje i nađe Kita kako pali vatru u kaminu.

" Čini se da joj je mnogo bolje, hvala Bogu, a zahvaljujući i tebi. Zaista si bio čvrst oslonac, Kite",
reče mu ona zahvalno.

"Nema problema. Jesi li za čašu vina prije nego što odeš? Dobro bi mi došao kakav suvisao
razgovor", naceri se on.

Alicia brzo pogleda na sat. "Može. Trebala bih već biti na putu kući, ali sigurna sam da će se Max
snaći još malo."

"Sjajno." Kit ustane kad se vatra rasplamsala. "Donijet ću nam čaše."

Alicia sjedne u naslonjač pokraj vatre, a Kit donese bocu, otvori je i natoči još čašu. "Uzdravlje",
reče on pružajući svoju čašu prema njezinoj. "Za Julijino ozdravljenje." "Apsolutno", složi se ona.
"Jadnica, zaista se u posljednje vrijeme sve sručilo na nju." "Da, i ja bih rekao. Smijem li pitati što se
točno dogodilo?"

Alicia otpije gutljaj vina. "Julijin sin i muž doživjeli su prometnu nesreću u južnoj Francuskoj
prošlog ljeta. Najgore u svemu je", Alicia zadrhti protiv svoje volje, "što je auto skrenuo s ceste,
eksplodirao na padini i potaknuo šumski požar. Njihove ostatke nisu mogli formalno identificirati. Što
znači da za nju nije bilo završetka te tragedije.

Nije bilo tijela, nije bilo pogreba."

"Kriste", reče Kit. "Jadna Julia. Koliko joj je sin bio star?"

"Nepune tri godine. Zvao se Gabriel. Bio je..." Aliciji su riječi zapele u grlu, a oči se ispunile
suzama, "pravi anđeo". Popila je još malo vina. "Užasno je izgubiti muža, ali istodobno izgubiti i dijete...
Jednostavno ne znam kako je Julia sve to podnijela. Hoću reći, nije, ali... nitko nije znao kako doprijeti
do nje. Ostala je zarobljena u svojoj tuzi. Osjećam se tako - beskorisno. Ne znam što da joj kažem ili
učinim, a većina onoga što izgovorim čini se neprikladnim. Oprosti." Alicia brzo obriše oči. "Nisam ja ta
koja bih trebala plakati. To je Julijina tragedija. Jedino što toliko suosjećam s njom, a ne znam kako joj
pomoći ni kako je utješiti."

"Odgovor je: i ne možeš." Kit ispruži ruku i natoči još vina u Alicijinu čašu. "Svi oko nje žele učiniti
neko, ali, zapravo, nitko ništa ne može. Ljubaznost koju nudiš, kao netko tko voli tu osobu koja pati, u
patniku izaziva osjećaj krivnje jer ne može odgovoriti, a to na njega vrši još veći pritisak. I, naravno,
patnik se s tim ne može nositi, pa se još više povlači u sebe." Kit se zagleda u vatru i uzdahne. "Alicia,
vjeruj mi: da, budi uz Juliju, ali shvati da Juliji može pomoći jedino Julia."

"Zvučiš kao da znaš kakav je to osjećaj."

"Znam", reče Kit kratko, "i ti joj samo moraš dati vremena. Osobno, prema onome što sam vidio,
rekao bih da ona u tome uspijeva. Julia je osoba koja će znati preživjeti, Alicia. Izvući će se iz ovoga,
znam da hoće."

"Problem je", uzdahne Alicia, "što je Julia obožavala Xaviera, svojega muža. Nikad nisam vidjela da

žena tako silno voli muškarca kao što je ona njega voljela. Zapravo", nastavi ona, "ja sam ga smatrala
umišljenim i arogantnim. I on je bio pijanist, ali i prava primadona, dok je Julia bila sretna što mu ugađa.
A on nije bio ni izbliza talentiran kao ona. Ali valjda se o ukusima ne raspravlja, zar ne?"

"Da. Ali zvuči kao da je ipak usrećio Juliju."

"Činilo se da jest, da", složi se Alicia. "A meni je bilo drago što se ona makar nekome mogla
emocionalno otvoriti. Uvijek sam se brinula da to neće moći nakon što smo izgubile majku. Julia se tada
promijenila, Kite. Zaista se promijenila. Povukla se u sebe. Udaljila se od mene, od tate, od svega osim
svojeg voljenog klavira. A, tad se i od njega udaljila."

"Jesi li je pitala zašto?"

"Mislim da znam", reče Alicia smrknuto. "Upravo je u Parizu odsvirala Rahmanjinov Koncert br. 2,
kad su joj javili da su oni poginuli." Alicia slegne ramenima.

"Može se jedino zaključiti da je klavir asocira na bol."

"A i na krivnju, naravno", doda Kit. "Vjerojatno je osjećala da je trebala biti kad su poginuli."

"Sigurna sam da imaš pravo. Znam da je Julia mrzila kad je morala Gabriela kod kuće, kad bi
odlazila održati koncert. Kao i mnoge zaposlene majke, rastrgana između karijere i djeteta."

"Zašto se poslije vratila u Norfolk?" upita Kit.

"Ja sam odmah sljedeći dan odletjela u Pariz. Kad sam stigla, nisam znala što bi bilo najbolje učiniti.
Nisam je mogla ostaviti samu u Francuskoj, ali nisam mogla ni ostati s njom zbog svoje djece. Julia je
bila u takvu šoku da nije mogla donositi racionalne odluke, pa sam je povela sa sobom kući. Onda je
odlučila da će doći ovamo, u ovu kućicu, iako smo je preklinjali da ostane s nama."

"Trebala joj je samoća. To razumijem. Ljudi različito reagiraju na tragediju. Nijedan način nije
pogrešan", doda Kit. "I ja sam jednom nekoga izgubio... i, mogu reći, posljedice nisu bile lijepe. Što je
ono rekao John Lennon?" Kit pogleda u strop tražeći inspiraciju. "Da. Život se događa dok si zaokupljen
planiranjem drugih stvari. Nitko to nije bolje sročio. Nitko od nas nema kontrolu i iako moramo iskusiti
bol kako bismo to shvatili, što se to prije dogodi, to prije čovjek može pokušati prihvatiti svaki dan kako
dolazi i uzeti od života najviše što može."

"Jako si mudar, Kite", reče Alicia s divljenjem. "Mene osobno nasmrt plaši činjenica da čovjek nema
kontrolu. Ali, bit će najbolje da sad krenem i preuzmem kontrolu." Nasmiješila se i ustala. "Ako ih
predugo ostavim s Maxom, djeca će podivljati kao male životinje."

I Kit ustane. "Hvala ti što si me informirala o mojoj pacijentici. Dat ću sve od sebe da se fizički
oporavi, ali mentalni dio ovisi samo o njoj."

"Znam", složi se Alicia i krene prema vratima. "Hvala ti, Kite, za svu pomoć."

"Vjeruj, bilo mi je zadovoljstvo."

Sat vremena poslije, nakon što je Julia otišla do kupaonice i otkrila da joj noge više nisu poput
drhtavog pudinga, oprezno je pošla niz stube.

Kit je sjedio pred rasplamsanom vatrom i čitao knjigu. Navukao je zavjese na prozoru da ne ulazi
večernja hladnoća i dnevna je soba izgledala mnogo ugodnije i toplije nego inače.

"Zdravo", reče ona sa stubišta, ne želeći ga preplašiti.

Okrenuo se i odmah ustao. "Julia, što radiš izvan kreveta? Nasmrt ćeš se razboljeti."

Pomaknuo se kao da će je odvesti natrag uz stube, ali ona je odmahnula glavom. "Kako ću se
razboljeti? Pa, ovdje je vruće kao u kotlu. Osim toga, na katu mi je dosadno. Željela sam malo promijeniti
okoliš." Osjećala se kao prkosno dijete dok je stajala tamo i čekala da se Kit složi s njom.

"Dobro, ali nećeš predugo." Prihvatio ju je ispod ruke i poveo prema kauču. "Evo, lezi ovdje, a ja ću
skoknuti gore po deke."

"Stvarno, Kite, ovdje je baš lijepo i toplo. Dosta mi je bilo krčkanja kao da sam u pećnici", uzdahne
ona i legne na ukrasne jastuke koje joj je stavio pod glavu.

"Jesi li možda gladna ili žedna?" upita on. "Mogu li ti donijeti što?"

"Ne, zaista, molim te, sjedni. Dobro sam", ponovi ona.

"Želiš, zapravo, reći da se prestanem vrtjeti oko tebe i zvocati", reče Kit i sjedne u naslonjač pokraj
vatre. "Ispričavam se."

"Ah, Kite, molim te, nemoj se ispričavati!" reče Julia skrušeno. "Zaista si predivan i ja sam ti veoma
zahvalna. Samo se osjećam krivom, to je sve. I nemoj mi zamjeriti ako sam bila 'čangrizava'." Široko mu
se nasmiješila. "Nisam namjeravala biti takva, stvarno nisam."

"Isprika prihvaćena", kimne Kit. "Osobno, ja više volim čangrizavost nego znoj i nepovezano
buncanje, tako da sam sad zadovoljan."

"Kao što vidiš, bolje mi je. Doktore Crawforde, sutra ste slobodni i možete ići."

"Da, ionako to moram. U Wharton Parku posao se počeo gomilati. Ali, slušaj, zasad, dok su ti sve
koze na broju, reci mi što je tvoja baka rekla o onom dnevniku iz Changija."

"Da..." Julijine misli vrate se nekoliko dana unatrag iako joj se činilo da je otad prošao cijeli život.
"Ne znam koliko znaš o obitelji Crawford i Wharton Parku..."

"Ovih dana sve više, mnogo više nego što sam znao prije. I, ne zaboravi, moj pradjed Charles bio je
mlađi brat lorda Christophera Crawforda, pa je odrastao u Wharton Parku. Nažalost, odletio je u zrak u
rovu 1918., ostavivši iza sebe suprugu Leonoru s dvoje male djece, od kojih je jedno dijete bio moj djed
Hugo."

"To se sigurno dogodilo prije Elsiena vremena, ali kako li je samo uzbudljivo", razmišljala je Julia
naglas. "Čula sam dosta o lordu Christopheru..."

"Moj imenjak", doda Kit. "Oprosti, trudit ću se da te ne prekidam. Molim te, počni." Smjestio se u
naslonjaču da je sasluša.

Julia mu je počela pričati, pokušavši najbolje što može prenijeti ono što joj je Elsie tako živopisno
ispričala.

Kit je tiho sjedio sve dok Julia nije došla do kraja. "Kakva priča", reče on kao bez daha. "Naravno,
Penelope, ona djevojka koja je imala ples u Wharton Parku, moja je pratetka, sestra mojega djeda Huga,
koji je također poginuo u Drugom svjetskom ratu. Njegova žena Christiana, moja baka, rodila je 1943.
mojega oca Charlesa, koji je nakon smrti Harryja Crawforda naslijedio Wharton Park, neposredno prije
mojega rođenja. Zbog nečega se nismo uselili u tu veliku kuću jer moj ju je otac mrzio, a svakako nije
imao ni sredstava da je obnovi. Osim toga, tetka Crawford još je bila živa i upravljala je imanjem. Hvala
ti što si mi sve ispričala, Julia. Zanimljivo je povezati sve niti obiteljske povijesti u jednu priču."

"Sigurno jest, a prema onome što mi je Elsie dosad ispričala čini se da je sve to važnije za
Crawfordove, stoga i za tebe. Mnogo više nego za povijest moje obitelji."

"Pa, siguran sam da negdje postoji poveznica", reče Kit, "iako baš ne vidim na koji način, osim ako
to nema veze s Harryjem i Billom koji su u ratu bili u istoj jedinici. Da", kimne on, "kladim se da je to.
Možda postoji neka mračna tajna Crawfordovih koja se skriva na jednoj od stranica Billova dnevnika."

"Možda", složi se Julia, "ali neću razmišljati o tome dok ne čujem cijelu priču. Neobično mi je i to
što je moja baka služila u tvojoj obitelji, a moj je djed još radio za njih dok sam bila dijete. Tako mnogo
se može promijeniti u dvije generacije, zar ne?"

"Misliš reći da unuka običnog vrtlara može postići slavu i bogatstvo o kojemu Elsie nije mogla ni
sanjati?" našali se Kit.

"Pretpostavljam da upravo to mislim." Julia opet porumeni. "Mislim da me je najviše pogodila
činjenica da je Wharton Park povezan s jednim potpuno drukčijim razdobljem iako se sve događalo prije
sedamdesetak godina."

"To sam i ja osjetio kad sam znao doći u posjet tijekom ljeta. I, naravno, Olivia, koja mi nije bila
krvni rod, ali u našoj smo je obitelji uvijek zvali teta i koja sve do smrti nije napustila imanje", reče Kit.
"Siguran sam da zbog toga što ona nije nikada otišla iz te kuće, Wharton Park ostavlja dojam da je ondje
vrijeme stalo."

"O, Bože", reče Julia, "upravo sam shvatila..."

"Što?" upita Kit.

"Da je ona zastrašujuća stara dama s hladnim plavim očima, koja je onoga dana kad smo se ti i ja
upoznali sišla i zabranila mi da dalje sviram na klaviru, zapravo bila Olivia Crawford!"

"Da", potvrdi Kit podigavši obrve, "a kako smo joj se samo smijali, jadnici. Sam Bog zna što joj se u
životu dogodilo, ali sigurno je bilo prilično ružno kad se ona ljupka mlada djevojka, kakvu si ti opisala,
pretvorila u mrzovoljnu staru babu koju sam ja poznavao."

"Ne trebaš paziti na lijepo izražavanje, Kite", nasmiješi se Julia od uha do uha.

"Pa, bila je takva, što mogu! I užasavao sam se kad sam morao doći provesti ljeto s njom."

"Budimo fer, sigurno joj je bilo strašno kad je muža zatekla kako ga ljubi drugi muškarac", reče Julia
suosjećajno.

"Ali, prema tvojim riječima, Olivia i Harry uspjeli su riješiti svoj problem prije nego što je otišao u
rat."

"Da, čini se da jesu."

Kit primijeti da je Julia počela zijevati. "Dobro, vrijeme je za krevet, mlada damo. Ne želim da se
potpuno izmoriš. Hajde, pomoći ću ti uza stube." Ustao je i prišao joj. Julia je bila zahvalna na ruci koju
joj je pružio kao oslonac.

Kad ju je ušuškao ispod pokrivača, nasmiješila mu se.

"Šteta što nisi nastavio liječničku karijeru. Čini se da ti to jako dobro ide."

"Izgleda da je život imao druge planove za mene." Slegnuo je ramenima, pružio Juliji paracetamol i
čašu vode. "Popij to."

"Zašto si tako dugo ostao u inozemstvu?" upita ga ona odjedanput, vraćajući mu čašu.

"Duga je to priča", odgovori Kit kratko. "A sada na spavanje." "O. K." Julia se udobnije namjesti

ispod pokrivača i zagleda u njega dok je izlazio iz sobe. Zastao je pred vratima.
"Razumijem, znaš."
"Što razumiješ?"
"Jedan dio tvoje boli. Laku noć, Julia."
"Laku noć, Kite."

26.





Sutradan se Julia čak uspjela okupati i odjenuti. Dok je ležala na krevetu iscrpljena navlačenjem
traperica i džempera, bacila je pogled kroz prozor i primijetila da je od početka njezine bolesti stiglo
proljeće. Pred prozorom je čula pjev ptica, namirisala naznaku svježine koja je najavljivala buđenje
prirode.

Osjetila je da je to metafora njezina postojanja jer nije bilo sumnje da je, iako tjelesno slaba, postala
mentalno snažnija. Samo zato što svake sekunde u danu više nije mislila na njih - zapravo, znale su proći i
cijele minute - to nije značilo da ih je išta manje voljela ili da su joj manje nedostajali. Kao i dolazak
proljeća, bio je to način na koji joj je priroda pomagala da zacijeli rane i ponovo nastavi rast.

Čula je Kita kako se penje stubama i zatvara za sobom vrata kupaonice. Spavao je na jednom od
uskih dječjih kreveta, koji nisu bili namijenjeni za odrasla muškarca od kojih metar i osamdeset
centimetara. Nasmiješila se sjetivši se njegove ljubaznosti. Bio je pravi istinski Samarićanin, koji joj je
pomogao baš kad joj je to bilo potrebno. Shvatila je da je zaista uživala u tome da se netko brine za nju.

Iako Julia nije sumnjala da ju je Xavier volio, u njihovoj vezi uvijek je ona bila ta koja se brinula za
njega. On je bio previše zaokupljen svojom glazbom da bi razmišljao o Julijinim obiteljskim i praktičnim
potrebama. I poput obožavana djeteta, što je i bio, od nje je očekivao neprekidno povlađivanje i pohvalu.

Julia potisne tračak krivnje koji joj je govorio da supruga mora pamtiti onako kako je to činila
proteklih osam mjeseci: kao savršena.

Netko je tiho pokucao na vrata njezine sobe. "Uđi!" vikne ona.

Provirila je Kitova glava s gustom kovrčavom kosom. Nasmiješio se kad ju je ugledao odjevenu.

"Mislim da te ne trebam pitati osjećaš li se danas bolje, zar ne? Izgleda kao da svake sekunde
postajem sve suvišniji."

"A ja sam sigurna da će ti laknuti", odgovori Julia brzo. Pokazala je na prozor. "Razmišljala sam da
bih voljela malo izaći na svjež zrak. U kući sam već skoro tjedan dana - O, Bože!" reče ona kao da joj je
nešto palo na pamet. "Je li danas petak?"

"Da, posljednji put kad sam provjeravao, bio je", složi se Kit.

"O, ne!" poviče ona i baci se natrag na jastuke. "Jučer sam se trebala naći sa svojimagentom u hotelu
Claridge's. Nitko ne smije ostaviti Olava Steina da čeka. Moram ga odmah nazvati i objasniti mu."

"Ne, ne moraš. On već zna", reče Kit mirno.

Julia ga začuđeno pogleda. "Kako?" upita.

"S dopuštenjem tvoje sestre, poslušao sam tvoju govornu poštu. Taj tip Olav ostavio ti je poruku u
srijedu da mu potvrdiš hoćeš li se naći s njime. Pa sam ga nazvao i objasnio da si na pragu smrti. Imao je
puno razumijevanja. Poslao ti je najbolje želje za ozdravljenje i rekao da ga nazoveš čim se vratiš u
svijet živih. Ah, bilo je i nekih drugih poruka."

"Reći ćeš mi poslije." Julia nije bila sigurna da se zasad može nositi s više informacija iz vanjskog

svijeta. "Ali, hvala ti, Kite. Zaista to cijenim."

"Priznajem, osjećao sam se nelagodno preslušavajući tvoje poruke, ali u tim okolnostima nije se
moglo ništa drugo." Slegnuo je ramenima. "A sad idem dolje i napravit ću doručak za nas oboje, a onda ti
predlažem kratku šetnju dolje do luke i natrag, da uhvatiš malo zraka i provjeriš nose li te noge. Vidimo
se dolje za nekoliko minuta."

Za doručak su pojeli zobenu kašu začinjenu slatkim vrhnjem i smeđim šećerom. Poslije su polako
odšetali do luke i dalje uskom prevlakom iza luke. Julia se prisjetila dana kad je posljednji put tuda
šetala i kakav ju je očaj obuzeo. Ali sada s Kitom, sunčana, gotovo proljetnog dana svijet se činio mnogo
vedrijim mjestom.

"Bojim se da ću prilično brzo morati otići", uzdahne Kit. "Između ostalog, moram se naći s
odvjetnikom zbog imanja. Došlo je do nekog problema oko prodaje Wharton Parka. Kupac pokušava od
mene iskamčiti bolju pogodbu nego što smo se već dogovorili."

"Kriste, baš mi je žao", reče Julia. "Nadam se da ćeš uspjeti to riješiti."

"Siguran sam da hoću, na ovaj ili onaj način. Čudno je to, zar ne? Kako se život okrene. Nikad nisam
mislio da ću se morati baviti prodajom Wharton Parka", reče on kad su se već okrenuli i polako krenuli
prema kući.

"Ali svakako si znao da ćeš ga jednoga dana naslijediti."

"Da, ali to je bilo u dalekoj budućnosti i odgovornost na koju sam želio zaboraviti. Naročito zbog
toga što je moj samo zbog toga što pravi ogranak loze Crawfordovih nije uspio proizvesti
nasljednika.""Zaista imam osjećaj da jedva čekaš da pokušaš nešto s tim imanjem."

"Ne, u krivu si. Ja..." Kitu zazvoni mobitel u džepu. "Oprosti, Julia. Halo? O, zdravo, Anne. Je li sve
u redu?"

Julia pođe diskretno naprijed dok je Kit razgovarao. Sustigao ju je na vratima njezine kućice.
"Ispričavam se zbog ovoga. Izgleda da moram krenuti", reče on dok je ona otvarala vrata. "Jesi li sigurna
da će ti biti dobro ovdje samoj?"

"Naravno da hoće. Ovdje sam već sedam mjeseci i ništa mi se dosad nije dogodilo. Zaista, sve će
biti u redu."

"Mogu li ti donijeti nešto za ručak?" upita on.

"Mislim da ću uspjeti doteturati do kuhinje i napraviti si sendvič. Samo ti idi", požurivala ga je.

"O. K. Imaš moj broj, i mobitela i fiksnog telefona, a Alicia je rekla da će poslije navratiti i
provjeriti je li sve u redu."

"Ah, dobro." Julia zakoluta očima i spusti se na kauč.

"Alicia samo pokušava pomoći. Voli te."

"Znam." Julia osjeti kao da ju je lagano prekorio. "Ali ona u meni izaziva osjećaj beskorisnosti jer je
sama tako savršeno organizirana."

"To je njezin način preživljavanja. Svi imamo neki svoj način, znaš, čak i ti." Kit joj se nasmiješi
odozgo i poljubi je u tjeme. "Javi se, hoćeš li? Da čujem kako ti ide."

"Hoću", reče ona osjetivši se odjedanput ranjivom i na rubu suza. Ustala je i kako nije bila sigurna
što učiniti, slegnula je ramenima i rekla: "Hvala ti. Za sve."

"Ne spominji to. Vidimo se onda", reče on i otvori vrata.

Julia kimne glavom. "Da. Vidimo se."

Gledala je kako se za njim zatvaraju vrata.

Kad je otišao, Julia ode na kat malo odrijemati, ali mučila se da se smiri. Pokušala je čitati knjigu
koja je već dugo ležala na noćnom ormariću, ali nije se mogla koncentrirati na priču. Naposljetku je ipak
zaspala jer kad se probudila, već je bilo šest sati.

Ogladnjela je, a kako nije bilo Kita koji bi pripremio večeru, spustila se u prizemlje sama je
pripremiti. Proljetni je dan nestao, kao da je bio daleko sjećanje, a večer je opet bila hladna. Zapalila je
vatru, koristeći se Kitovom tehnikom, ali, kao i obično, plamen nije zaplamsao onako snažno.

Večerala je sir i tost, a onda su pred njom bili dugi večernji sati. Odlučila je da će kupiti televizor -
bilo što samo da razbije tešku tišinu koja je zavladala u kućici nakon Kitova odlaska.

Poslije je otišla na spavanje. Kad je čula da crkveni sat odbrojava ponoć, Julia je priznala sama sebi
da joj on nedostaje.

Sljedećeg jutra sjedila je na klupici ispred svoje kućice, uživala u toplom proljetnom zraku i
razmišljala o budućnosti. Činjenica da vjeruje kako pred njom stoji neka budućnost već joj je bila
otkriće. Bilo kako bilo, nije znala što joj donosi.

Jedino je bila sigurna da ne želi više ostati u toj kućici. Otkad je Kit otišao, sati su se beskrajno
vukli. Znala je da ima previše vremena za razmišljanje. I iako ju je ljutilo što to mora priznati, vjerojatno
je bila emocionalno ranjiva. Bila je sigurna da joj Kit nedostaje zbog toga što je jednostavno bio ljubazan
u trenucima kad joj je to trebalo.

Ako ništa drugo, osjećaji koje je izazvao njegov odlazak potaknuli su je da napokon donese neke
odluke. Frustrirana zbog pomanjkanja inspiracije, udarila je dlanovima po drvenoj klupi, preplašivši
dvije patke u blizini koje su se nakostriješile i uvrijeđeno joj okrenule repove.

"Dosta", promrmlja ona sebi. Dogovorit će sve potrebno da se čim prije vrati u Francusku. Bit će
vjerojatno teških trenutaka, ali barem će biti kod kuće. I daleko od ovog mjesta.

Zazvonio joj je mobitel. Uzela ga je, zadovoljna zbog tog ometanja.

"Halo?" reče ona.

"Zdravo, Julia. Kit je."

"Zdravo", odvrati ona osjećajući kako joj se obrazi žare i protiv volje.

"Samo sam nazvao da vidim kako je moja pacijentica."

"Bolje, definitivno bolje. Hvala ti."

"Dobro. Misliš li onda da bi mogla doteturati do Wharton Parka i večerati sa mnom?" "Mislim da bih
mogla, da", reče Julia sa smiješkom.

"Oko osam?"

"Dobro. Trebam li što donijeti?"

"Samo ti dođi i sve je O. K."

Julia osjeti da joj obrazi sad već gore. "Vidimo se onda."

"Jedva čekam. Bok, Julia."

"Bok."

Julia odloži mobitel na klupu i zagleda se pred sebe, užasnuta koliko se odjedanput osjećala sretnom.
Sigurno, ali sigurno, bilo je nemoguće da je zainteresirana za tog muškarca. Tek nekoliko mjeseci nakon
što joj je suprug poginuo?

Naravno, bilo je tako.

Julia ustane, kao da će joj kretanje razbistriti misli, odagnati žmarce koji su joj prošli kralješnicom
kad je čula njegov glas, potisnuti naglo uzbuđenje zbog pomisli da će ga opet vidjeti...

Nije pak bilo tako. Polako se vratila u kuću osjećajući se krivom i zbunjenom. Unatoč sebi samoj,
osjetila je nešto što je nejasno prepoznala kao iščekivanje.

Poslije ručka odvezla se u Holt, kupila svilenu bluzu, traperice, dva mekana džempera od kašmira i
par čizama. Navečer će odjenuti bluzu i traperice, pomislila je dok je hodala glavnom ulicom noseći
vrećice u auto. Onda se prekorila što uopće razmišlja o tome. To baš i nije bio neki ljubavni sastanak...
zar ne? Osim toga, onaj par traperica i ljetna majica koje je imala na sebi kad ju je Alicia dovela iz
Francuske u Englesku, kao i nekoliko stvari koje je otad od nje posudila, nisu predstavljali veliku
garderobu.

Upravo kad je skretala na parkiralište, čula je da je netko zove imenom. Okrenula se i ugledala
Aliciju kako joj maše.

"Zdravo, Julia!" Alicia ju je dostigla i nasmiješila se. "Spasila si me uzaludna puta. Upravo sam
krenula k tebi." Pogledala je vrećice. "Bila si u kupnji?"

"Jesam", prizna Julia.

"Znači da se osjećaš bolje?"

"Da, hvala."

"Dobro", kimne Alicia. "Dobro", ponovi ona. "Zapravo, Julia, ako si za to, pitala sam se ne bi li
večeras došla k nama na večeru? Doći će nam i neki prijatelji. Moglo bi ti biti drago upoznati neke
ovdašnje ljude", ohrabrivala ju je.

"Ne mogu, ali hvala na pozivu."

Alicia je sumnjičavo pogledala sestru. "Ne možeš ili ne želiš?"

"Ne mogu." Julia baš nije bila voljna obrazlagati.

"Zašto?" bila je uporna Alicia.

Julia uzdahne od frustracije. "Zato što sam već prihvatila drugi poziv, eto zašto."

"Stvarno?" Na Alicijinu licu pokazalo se iznenađenje. Koliko je ona znala, Julia nije poznavala
nikoga i nije izlazila iz svoje kućice otkad je stigla prije više mjeseci. "Čiji?"

"Stvarno, Alicia!" obrecne se Julia, a iritacija ju je svu obuzela. "Kit me pozvao u Wharton Park na
večeru. Dobro?"

"Dobro, dobro. Oprosti. Ja..." nacerila se i pokazala rukom na vrećicu. "Planiraš li odjenuti nešto
novo?"

"Vjerojatno." Julia je u mislima molila svoje obraze da se ne zacrvene. "Gledaj, Alicia, zaista sad
moram ići i kupiti televizor prije nego što se trgovine zatvore u pet sati. Nazvat ću te."

"Obećavaš?" upita Alicia, ali Julia je već okrenula leđa jer je brzim korakom išla prema parkiralištu.
"Da. Bok."
"Dobro se provedi večeras", poviče ona, ali Julia je već nestala s vidika. Alicia dopusti sebi
smiješak zbog sestrinih novosti, a onda krene prema kemijskoj čistionici podići Maxove košulje.

27.





Julia zaustavi auto pred kamenim stubama, koje su se mrvile od godina, a vodile su do glavnih
ulaznih vrata Wharton Parka. Kuća je bila u mraku. Veličanstvena ulazna vrata od orahovine bila su
zloslutno zatvorena. Shvatila je da nije pitala Kita na koji ulaz treba doći. Činilo se da to nije bio pravi.
Izašla je iz auta čvrsto držeći bocu vina. Zaključala je vrata auta, zašla iza ugla i pošla prema poznatom
ulazu za služinčad.

Dok je hodala, primijetila je da joj adrenalin kruži tijelom; zašto je osjećala nervozu, nikako nije
mogla dokučiti. Ovo je jednostavno bila opuštena večera s prijateljem. S muškarcem o kojem gotovo
ništa nije znala, koji je možda i oženjen i ima djecu. Kit nikada ništa nije rekao, a ona nije pitala.

Julia zastane pred ulazom za služinčad. Bilo joj je drago što iza vrata vidi svjetlo. Duboko je
udahnula i pokucala.

Nekoliko sekundi poslije pojavio se Kit i otključao vrata.

"Zdravo, Julia", reče on i poljubi je u oba obraza. "Uđi."

"Hvala." Julia pođe za njim kroz prostoriju za izuvanje i odlaganje cipela te dalje u kuhinju.
"Donijela sam ti vino." Pokazala je bocu koju je spustila na isti onaj stol od borovine, za kojim je sjedila
još dok je bila dijete.

"Hvala", reče Kit, zagledavši se u nju. "Bože, zaista izgledaš bolje. A ova boja koju nosiš baš ti
pristaje", reče on diveći se njezinoj bluzi. "Čini se da je njega doktora Crawforda učinila čuda. Bijelo ili
crno?" upita on, zastavši na vratima smočnice.

"Svejedno", reče Julia, želeći da joj se jezik razveže i da se može opustiti. Gledala je za Kitom koji
je otišao do hladnjaka. U trapericama su mu noge izgledale duge, a na sebi je imao i svježe izglačanu
ružičastu košulju.

"Počet ćemo s bijelim." Izvadio je bocu iz hladnjaka, vratio se u kuhinju i otvorio je. "Bojim se da će
ovo biti putovanje u nepoznato ako je riječ o okusu ovoga vina. Podrum je pun francuskih vina, a neka su
prilično stara. Kao što možeš pretpostaviti, neka su bolje odležala nego druga. Ovo može biti nektar ili
ocat." Izvukao je pluteni čep i pomirisao ga. "Nije nijedno od toga, ali definitivno se može popiti."

"Možda bi trebao dovesti nekog stručnjaka da pogleda. Možda tu ima i koja vrijedna boca. Xavier,
moj... suprug, jednom je na dražbi kupio bocu za dvije tisuće eura."

"Je li imalo okus vrijedan dvije tisuće eura kad si ga pila?" upita Kit pružajući joj čašu.

"Bilo je dobro, ali ništa posebno. Uvijek sam govorila da je sigurno bio pijan kad ga je kupio." Julia
se široko osmjehnula.

"Po mojem mišljenju to je sve carevo novo ruho", reče Kit i oprezno otpije gutljaj vina. "Isto je s
kavijarom i tartufima; reci da sam uskogrudan, ali ne razumijem čar nekoliko ribljih jajašaca ili jedne
obične gljive. Ali, eto, ja jedem da bih živio, ne obratno. Ili sam možda jednostavno ljubomoran na novac
koji je potreban da bi se uživalo u tim hirovima. Na ljestvici mojih potreba te su namirnice negdje nisko,
u Australiji. No, nazdravlje, Julia. Dobro došla natrag u Wharton Park."

"Hvala ti što si me pozvao", odvrati Julia ukočeno. Otpila je gutljaj vina nadajući se da će je ono
malo opustiti. "Kako je prošao sastanak s odvjetnikom?"

"Zapravo, zato sam te i zamolio da večeras dođeš ovamo. Potrebno mi je drugo mišljenje o situaciji.
A tko je za to bolji od osobe koja je oduvijek voljela ovo staro mjesto?" Pošao je prema starinskoj crnoj
kuhinjskoj peći. "Dok smućkam umak za tjesteninu, istrest ću pred tebe svoje nevolje."

"Samo naprijed", reče Julia, "meni je novo slušati o tuđim brigama."

"Prodaja Wharton Parka nije uspjela."

"O, Kite! Ne! Zašto?"

"Još jedna od priča iz našeg vremena", reče on smireno. "Jučer smo trebali potpisati prodaju, ali kad
smo sjeli za stol, kupčev odvjetnik zatražio je da se cijena umanji za milijun, da se u obzir uzme pad
cijena nekretnina od trenutka kad smo počeli pregovore. Očito, gospodin Hedge-Fund doživio je izvjesne
neuspjehe na burzi dionica i više nije bio u stanju platiti dogovorenu cijenu."

"Vjeruješ mu?" odvažno reče Julia, pitajući se zašto već prije nije primijetila kakve prelijepe oči Kit
ima.

"Tko zna? Zasad ne mogu odlučiti je li on zlo, lukavo kopile", promrmlja Kit, miješajući vilicom
tjesteninu u loncu. "Stvar je u tome što on zna da ću teško naći novoga kupca s obzirom na situaciju na
tržištu nekretnina. Zna da ima izglede za uspjeh ako riskira."

"Razumijem. Kakvo zlo, lukavo kopile", reče Julia suosjećajno, pokušavajući se koncentrirati na ono
što joj on govori. "Možeš li sebi dopustiti prodaju po nižoj cijeni?"

"Ne s dugovima u kojima je trenutno ovo imanje. A tu je još porez na nasljedstvo na onaj iznos koji
će preostati. I, povrh svega, gospodin Hedge-Fund zahtijeva da mu prodam i kompleks gospodarskih
zgrada. Odlučio je da ne želi imati susjede tako blizu i, da budem iskren", prizna Kit, "to me je stvarno
razljutilo."

"Mogu zamisliti", reče Julia. "Naročito zato što je čekao posljednji trenutak da to kaže."

"Pa", reče Kit podigavši obrve, "na taj način bogataši postaju još bogatiji, zar ne? Činjenica da sam
u pregovorima postigao da gospodarske zgrade ne ulaze u pogodbu i odlučio se tamo nastaniti učinila mi
je prodaju imanja lakšom. I... priznajem", Kit podigne ruke u zrak, "ovo mi mjesto polako prirasta srcu.
Što me iznenađuje, s obzirom na to da mu nikad nisam bio sklon kad sam dolazio ovamo kao dijete. Ali,
da, sad je to istina. Što sam duže ovdje, to mi je teže razmišljati o prodaji Wharton Parka."

"I što namjeravaš učiniti?"

Kit istrese tjesteninu u cjedilo i servira je s umakom u dvije zdjelice. "Dakle, to je pitanje za milijun
dolara. No dobro, večera je poslužena." Ponovo im je napunio čaše vinom i sjeo na drugi kraj stola.

"Hvala na ovome, Kite. Miriše ukusno."

"Dobro. Volim kuhati. Hi barem eksperimentirati. Navali prije nego što se ohladi."

"Bojim se da baš i nisam stručna na kulinarskom polju", prizna ona i zagrabi u zdjelicu.

"To je sve samo pitanje izvježbanosti i ne mogu zamisliti da si i to stigla s obzirom na svoj životni
stil. Osim toga, bila bi katastrofa da sjeckajući povrće odsiječeš sebi prst." Kitove su se oči caklile.
"Mogla bi tako propustiti nekoliko nota u Etudama gospodina Chopina."

"I što namjeravaš učiniti s Wharton Parkom?"

"Zaista ne znam", prizna Kit. "Što bi ti učinila?"

"O, Kite!" Julia odmahne glavom. "Vjerojatno nisam osoba koju bi to trebao pitati. Znaš da volim
Wharton Park. A također znam da bi kod mene prevladao osjećaj za fair play. Zato bih mu gotovo sigurno
rekla da se nosi", nasmiješi se ona. "Ali to sam ja i ne uzimam u obzir financijske probleme. Hoću reći,
ako ne prodaš gospodinu Hedge- Fundu, što ćeš učiniti? Možeš li si priuštiti da održavaš ovu kuću dok se
ne pojavi novi kupac?"

"Pa, sinoć sam pregledavao knjige, a jutros posjetio računovođu. Čini mi se da sa zaradom s farme i
radnicima koji žive na imanju, imanje trenutno posluje uz manji gubitak. Ali to je zato što sav profit
odlazi na otplatu kamata duga." Kit natoči sebi još vina. "Računovođa mi je objasnio da se imanje može
lako preurediti ako se obrati malo pozornosti na neke detalje. Dugovi se mogu konsolidirati u jedinstvenu
hipoteku snižom kamatnom stopom, a time bi se oslobodila sredstva za kupnju moderne opreme i
pronalaženje dobra upravitelja imanja koji bi znao svoj posao."

"To mi zvuči jako pozitivno", reče Julia.

"Da, ali tako neće ostati ni novčića koji bi se moglo utrošiti na kuću", uzdahne Kit. "Geodet koji je
navratio kad sam razmišljao o prodaji izračunao je da bi trošak bio oko dva milijuna samo da spriječim
da mi se kuća raspadne pred očima. U to se ne ubraja unutrašnje uređenje, naprimjer nova kuhinja ili
možda koja upotrebljiva kada, a da čovjek iz nje ne izađe prljaviji nego što je ušao. U kući ima šesnaest
kupaonica", doda on, "a, naravno, ja jednostavno nemam toliko novca."

"Znači", sažme sve Julia, "mogao bi izdržati nekoliko mjeseci dok se ne pojavi drugi kupac?"

Kit kimne glavom. "Da, ako preuzmem na sebe posao upravljanja imanjem, što bi u drugi plan stavilo
moje ostale planove. Riječ je o tome da što sam duže ovdje, to se manje želim rastati s imanjem. A,
naravno, ti mi nisi pomogla", doda on.

Julia ga začuđeno pogleda. "Hvala. Što time hoćeš reći?"

"Kad sam čuo priču o svojoj obitelji, Wharton Park je dobio neki smisao i vrijednost koju prije nije
imao. Ako mogu dodati, on je dio naše zajedničke povijesti. Da nije bilo Wharton Parka, nikad te ne bih
upoznao prije mnogo godina."

Kitov izraz lica se promijenio. Zagledao se u nju i odjedanput se Julia počela nelagodno osjećati
zbog tog pogleda.

"Dakle", reče ona zvučeći oštrije nego što je htjela, "moraš donijeti tešku odluku."

Kit kimne glavom. "Doista moram. A nemam ni puno vremena. Da budem iskren, to nije sve što sam
htio večeras iznijeti pred tebe. Riječ je i o mojem mentalnom zdravlju. Prilično mi nedostaje tvoje
srkanje juhe i grozničavo čelo koje ti moram brisati hladnim oblogom."

"Sam Bog zna zašto", reče Julia i dalje tvrdoglavo odbijajući promjenu atmosfere. "Nisam baš bila
dobra u konverzaciji jer sam sve vrijeme bila u nekom katatoničnom stanju."

Kit odloži vilicu pokraj prazne zdjelice i zamišljeno se zagleda preko stola. "Da, bila si. Ali tvoja
katatonija uključivala je i neobičnu elokvenciju. Mnogo je bolja šutnja s osobom u čijem društvu uživaš
nego neprekidno brbljanje nekoga tko te iritira svojim postojanjem."u stanki koja je zavladala Julia je
dovršila svoje jelo, odložila vilicu i zagledala se u zdjelicu.

"Svejedno", nastavi Kit, "bilo te je lijepo iznova upoznati. Nikad neću zaboraviti onaj dan kad sam
čuo kako sviraš... Planiraš li ostati ovdje u Norfolku?"

"Jednostavno ne znam, Kite", odgovori ona iskreno. "Tek sam tijekom posljednjih dva tjedna počela
razmišljati o budućnosti."

"Razumijem", kimne on. "Zaista razumijem. I sam sam prije mnogo godina proživio nešto slično. To
ti promijeni život - i tebe - nepovratno. Rezultat je bio taj da nisam mogao uspostaviti nikakvu
dugotrajniju vezu. Zapravo, još otad nalazim se u pravoj noćnoj mori. No, dobro, recimo, do prije
nekoliko godina." Široko joj se nasmiješio. "Evo, bio sam iskren."

"Da", promrmlja Julia ne znajući što bi mu odgovorila.

"Sad kad sam to izrekao, nadam se da sam bolji čovjek. A možda se radi i o tome da dosad nisam
naišao na pravu osobu." Zašutio je i načas se zagledao u nju preko stola. "Čovjek u životu ne susreće
mnogo srodnih duša, zar ne?"

"Ne." Julia je osjećala kako joj se oči pune suzama. Brzo je pogledala na ručni sat. "Slušaj, Kite,
zaista bih morala krenuti kući. Jako sam... umorna."

"Naravno. Sigurno jesi." Kit ispruži ruku preko stola i položi je na njezinu. "Možemo li ovo ponoviti
još koji put kad se budeš osjećala bolje? Zaista bih te volio opet vidjeti, Julia."

"Da." Naglo je povukla ruku k sebi. Ustala je i krenula prema vratima.

Kit pođe za njom. "Što kažeš na ponedjeljak navečer?"

"Ne znam." Julia je samo željela otići jer nije bila sigurna što je uzrok snažnih emocija koje su je
iznenada preplavile.

Kit položi ruku na zasun na vratima prije nego što je uspjela pobjeći i tako joj blokira put. Onda se
sagne i poljubi je. Usne su mu dotaknule njezine, a kroz Juliju kao da je prošao strujni udar. Odmaknula
se, ali on ju je čvrsto zagrlio.

"Julia, molim te, žao mi je ako sam rekao nešto pogrešno. Ako je sve ovo prebrzo..." Uzdahnuo je.
"Nedostajala si mi, to je sve. Možemo krenuti polako, obećavam ti. Sve razumijem, zaista."

"Ja... " Julia se izvuče iz njegovih ruku, zbunjena olujom proturječnih emocija koje je uzburkala ta
večer s Kitom. "Laku noć. Kite."

"Nazvat ću te za nekoliko dana. Možda u ponedjeljak možemo..."

Bilo kako bilo, ona je već otvorila vrata i izašla, brzajući što dalje od kuće prema utočištu koje je
predstavljao njezin auto.

28.





Sljedeća dva dana Julia se besposleno vukla po kući. Nije se mogla opustiti ni pred novim plazma
televizorom koji su joj upravo isporučili i postavili u kutu dnevne sobe. Odlazila je u duge šetnje preko
polja, nastojeći shvatiti zašto se zapravo osjeća tako nemirno.

Sve je bilo jako zbunjujuće. Kit ju je zbunjivao. Jedne ju je minute upozoravao na sebe i kakva je
zapravo "noćna mora", a iduće je već govorio da je želi ponovo vidjeti i poljubio je. Osim toga, zašto je
njoj uopće stalo do toga? Tek je nedavno postala udovica, još je žalovala za pokojnim suprugom; još
prije dva tjedna nije se mogla suočiti sa svijetom. Poslije je otišla u postelju i prisjećala se kakav je to
bio osjećaj kad ju je poljubio i zamišljala je - pa, i više.

Jednostavno nije mogla dokučiti zašto Kit tako djeluje na nju.

Najgore od svega bilo je to što je imala potrebu svakih nekoliko minuta provjeravati mobitel da vidi
je li dobila kakvu poruku. Kako je pak signal bio slab, čak i u kupaonici, morala je svako malo izaći iz
kuće i prošetati glavnom ulicom da bude sigurna.

I nakon četiri dana u njezinu mobitelu nije bilo nijedne poruke.

Kad je prošao tjedan, a od njega ni riječ, Julia se jednog jutra probudila iz nemirna sna svjesna da
mora zaboraviti Kita i krenuti dalje. To što je rekao da će nazvati, a onda to nije učinio bilo je nepobitan
dokaz da je riječ o muškarcu kojemu se ne može vjerovati.

Dok se tuširala, zazvonio je mobitel. Zgrabila ga je s ruba kade gdje ga je ostavila iako je još bila
sva mokra.

"Halo?"

"Ja sam, Alicia. Kako si?"

Julijino srce potone. "Dobro, hvala. A ti?" upita balansirajući s mobitelom ispod brade istovremeno
se sušeći ručnikom.

"Da, dobro sam. Oprosti što se nisam javljala. Imala sam naporan tjedan. Kako je prošla večera kod
Kita?"

"Dobro, da, dobro", oštro reče Julia.

"Jesi li ga poslije još vidjela?""Ne."

"O. K.", odgovori Alicia. "Znači, nema... nikakve romanse?"

"Zaboga, ne! Što? Pa, mi smo samo prijatelji. To je sve."

"Dobro. Drago mi je."

"Da? Zašto? Mislila sam da ti se on sviđa." Julia je bila ogorčena i protiv svoje volje.

"Ah, sviđa mi se. Barem mi se sviđao dosad, ali - ma, nije to ništa. Samo mislim..."

"Što misliš? Hajde, Alicia, što mi pokušavaš reći?" reče Julia nestrpljivo.

"Smiri se, Julia. Osim toga, zaista nije važno ako nisi s njim u vezi. Htjela sam te samo upozoriti da

možda svijet u kojemu živi lord Crawford nije tako iskren i otvoren kako sam vjerovala. Uostalom, to me
se nimalo ne tiče."

"Da, tako je", odreže Julia i promijeni temu. "Kako su djeca?"

"U fazi svađanja, s naglaskom na 'svađanje'", uzdahne Alicia. "Max i ja pitamo se bi li htjela doći
sutra k nama na nedjeljni ručak?"

"Hvala, Alicia, ali ne. Planiram..." Julia je očajnički tražila neku izliku, "ići u šetnju." "Šetnju?!"

"Da." Julia se pomakne nekoliko koraka u spavaćoj sobi svjesna da će signal uskoro nestati. "Uskoro
ću te nazvati. Bok."

Sva frustrirana bacila je mobitel na krevet, mrzeći Aliciju i Kita jer su imali sposobnost da je
uznemire; ali najviše je mrzila sebe zbog takve reakcije, koju nije mogla sebi objasniti.

U očaju Julia se odveze u Holt da joj nekako prođe sat ili dva. Kupila je namirnice iako nije imala
nikakav apetit i mirisnu svijeću koju će gotovo sigurno zaboraviti zapaliti. Bezvoljno je hodala glavnom
ulicom prema malom butiku gdje je prije tjedan dana kupila odjeću. Pregledavala je što ima na policama.
Ništa joj se nije svidjelo, a to ju je mjesto još i podsjećalo na uzbuđenje koje je osjetila kad je posljednji
put bila ondje. Ugledala je tek prohodalo dijete, dječaka otprilike istih godina kao što je bio njezin
Gabriel, a bio mu je sličan i zbog kovrčave kose i velikih plavih očiju. Ipak, dječak nije bio tako lijep -
ne, ni blizu tako lijep - dok je trčkarao trgovinom čekajući da majka plati na blagajni.

Julia je izašla, a u očima su je peckale suze. Polako je hodala ulicom vraćajući se prema svojem
autu. Tada ih je ugledala: njega, kako izlazi iz auta, zaobilazi ga da bi suputniciotvorio vrata, i nju,
ozarenu, kako mu se smiješi u znak zahvalnosti. Pošao je do stražnjih vrata i pažljivo sa sjedala podignuo
sićušno novorođenče. Nježno ga je poljubio u čelo, a zatim predao majci. Otišao je do prtljažnika i
izvadio dječja kolica. Kad su smjestili dijete u njih, krenuli su ulicom prema Juliji. Njegova je ruka
zaštitnički bila obavijena oko ženinih ramena.

Julia se instinktivno sakrila iza najbližeg automobila sve dok nisu prošli pokraj nje, dovoljno blizu
da čuje Annien američki razvučeni naglasak i Kitov jasni smijeh kao odgovor na nešto što je Annie rekla.

"O, Bože!" Julia je duboko disala i čim su nestali s vidika, potrčala je prema svojem autu i brzo sjela
unutra. "Isuse Kriste! Kako samo može? poviče ona, udarajući snažno rukom po upravljaču dok joj je srce
bubnjalo u grudima. Uključila je motor i naglo izašla s parkirališta.

Te je večeri popila cijelu bocu vina, a sa svakom je čašom u njoj sve više rastao bijes. Kit se
poigravao s njom, to je bilo jasno. Sve one riječi na temu "znam kako se osjećaš" bile su očito isprazne i
štit za čovjeka čije je srce bilo tvrdo poput brušenog dijamanta. Prazneći bocu do kraja, Julia pomisli da
je to možda način na koji on postiže neko svoje zadovoljstvo. Nije bio ništa drugo nego prosječni
Lothario14, samo s boljim pedigreom.

"Siroto dijete, jadna Annie", šapne ona penjući se nesigurno stubama na kat, a onda se potpuno
odjevena baci na krevet.

Ipak, bio je tako ljubazan dok je bila bolesna, toliko brižan...

Suza joj je kliznula niz lice. Bilo kako bilo, ljutnja joj više nije pomagala.

Nedostajao joj je.

"O, ne!" zajecala je, a alkohol joj je samo pomogao da bude iskrena prema sebi te uvidi i osjeti
istinu. A istina je bila da se na neki način, iako samo Bog zna kako, zaljubila u Kita Crawforda.

U ponedjeljak ujutro Julia je opet bila u Holtu, ali taj put u putničkoj agenciji gdje je rezervirala let u
Francusku. Nedjelju je provela u mamurluku, osamljena, i nakon što je satima gledala televiziju,
pripremila je sebi večeru i oštro sama sa sobom porazgovarala. Nije mogla dopustiti da epizoda s Kitom
uništi njezin povratak u život. Mora iskoristiti to iskustvo, priznati sebi koliko je bila ranjiva kad je u
pitanju bilo kakav oblik naklonosti i pobrinuti se da se više ni s kim ne zbliži sve dok ne bude "cijela" i
spremna.

S avionskom kartom u torbici Julia se odvezla kući osjećajući u sebi više optimizma.

Imala je let u srijedu, a time je dobila još dva dana da se oprosti s obitelji, da se spakira i pripremi
za put.

Kad je skretala u selo Blakeney, zazvonio joj je mobitel. Nekoliko trenutaka poslije ponovo je
zazvonio. Bacila je pogled na zaslon i vidjela da je netko ostavo glasovnu poruku. Možda je to Alicia i
provjerava gdje je, pomisli Julia, ulazeći u trgovinu da brzo kupi pola litre mlijeka. Prislonila je mobitel
na uho.

"Bok, Julia, ja sam, Kit. Velika isprika što te nisam zvao prije. Tjedan mi je neočekivano bio buran.
Pitao sam se jesi li zainteresirana za ručak sutra sa mnom? Nadam se da se osjećaš bolje. Nazovi me kad
stigneš. Bok."

"HA!" Julia je preplašila umirovljenicu do sebe koja je iz hladnjaka vadila maslac. "Ispričavam se",
reče ona. Odnijela je mlijeko na blagajnu, platila i brzim koracima izašla iz trgovine. Odvezla se iza ugla
parkirati auto što bliže svojoj kući, a onda je zabacila glavu i glasno se nasmijala.

"Ha-ha! Buran tjedan, je li? Ha-ha! Pa, kako i ne bi bio kad ti je djevojka, a možda ti je čak i žena -
tko zna?! - rodila dijete! Ha-ha-ha!"

Julia osjeti neko neobično zadovoljstvo što se Kit nije pokazao u boljem svjetlu nego što ga je
zapravo zamišljala - a možda čak i gorem. I dalje se manično smijala dok je ulazila u kuću. Adrenalin ju
je poticao na kretanje, spakirala je nekoliko odjevnih predmeta i neke sitnice koje je željela ponijeti u
Francusku.

Petnaest minuta poslije bila je gotova. Bacila se na kauč, iscrpljena, i povremeno bi, prisjećajući se
Kitove poruke, zatresla glavom od nevjerice.

Kad samo pomisli da ga je u jednom trenutku čak uspoređivala sa Xavierom, svojim jadnim
pokojnim mužem, koji je možda i imao neke mane, ali uvijek ju je obožavao.

"Isuse", promrmlja ona, a zatim ustane, izađe iz kuće i krene prema Aliciji da se pozdravi prije puta.

"Nedostajat ćeš mi, draga", reče Alicia, "ali drago mi je što se osjećaš bolje i što si se spremna
suočiti s povratkom. Znam da će ti prvih nekoliko tjedana biti teško. Ako ikada poželiš razgovarati, ja
sam uvijek ovdje, znaš", naglasi ona.

"Obećavam da ću se potruditi ostati u kontaktu s tobom", reče Julia. "Znam da prije nisam u tome baš
bila sjajna. Uvijek sam imala puno posla, putovala sam, imala koncerte, Xavier i Gabriel... "

Julijin glas zamre, ali trudila se nastaviti, znajući da mora, mora biti u stanju otvoreno govoriti o
njima ako želi preživjeti u gradu gdje su ih svi poznavali i voljeli. "Mislim dase najviše užasavam ulaska
u kuću znajući da oni neće biti tamo." Julia zagrize usnu da zaustavi suze. "Ali, kao što i sama kažeš, s
vremenom će postati lakše. Samo moram smoći hrabrosti da izdržim bol."

"Hoćeš, Julia, znam da to možeš." Alicia sjedne uz nju i uzme njezinu ruku u svoju. "Htjela sam ti

samo reći, znaš, da ti se divim."

Julia podigne jednu obrvu. "Diviš mi se? Nemoguće, Alicia. Uvijek sam u nekoj strci i nevolji, a ti si
uvijek organizirana i pomažeš mi."

"To su samo naši različiti karakteri. I dopusti da ti kažem, zaista ne znam bih li mogla proživjeti ono
kroz što si ti prošla. Da, jako sam organizirana, pa mogu voditi kuću, obitelj i naš život. Ali stavi me na
svoje mjesto i ja bih se potpuno slomila."

"Stvarno?"

"Da, stvarno." Alicia je odlučno kimala glavom. "Ako nešto izlazi iz okvira uobičajenog, ne znam se
nositi s time. Katkad me pomisao na to plaši, ali istina je."

Aliciju se rijetko moglo vidjeti tako ranjivu i Julia se osjeti posramljeno zbog ranije kivnosti.
"Alicia, sve vrijeme bila si divna prema meni. Hvala ti na svemu. Ako ikada poželiš skoknuti u
Francusku, znaš gdje ćeš uvijek biti dobrodošla."

"Voljela bih to, ali ne vidim da će se to uskoro moći ostvariti." Alicia mahne rukom i pokaže na svoju
besprijekorno čistu kuhinju. "Što? Mama ide na put? Njihovi mali svjetovi odmah bi se raspali",
nasmiješi se ona.

"No, poziv i dalje stoji."

"Hvala. Jesi li sve spakirala?"

"Aha. Trebalo mi je čak deset minuta. Je li tata još ovdje u Norfolku? Trebala bih otići k njemu i
pozdraviti se."

"Bio je u Londonu. Pripremao se za put na Galapagos kad sam posljednji put razgovarala s njim. Ali
nazovi ga", savjetuje joj Alicia. "Što je s Elsie i drugim dijelom priče?"

"Zapravo, pomislila sam da ću to prepustiti tebi. Zašto joj ne bi otišla koji put u posjet? Njoj bi bilo
zaista drago." Posljednje što je Julia sada željela slušati bio je nastavak intrige u obitelji Crawford.

"Hoću. Hoćeš Ii se pozdraviti s Kitom prije nego što odeš?" Julijine oči su planule. "Ne. Mislim da
ima prilično mnogo posla u ovom trenutku. Slažeš se?"

"Ja... ne znam", odgovori Alicia mlako. "Pa, bon voyage, sestrice", doda ona, a Julia seprepusti
njezinu toplom zagrljaju. "Molim te, molim te, ostani u kontaktu s nama ovaj put." "Hoću i hvala na
svemu, zaista."

"Znaš da sam uvijek ovdje kad me zatrebaš, Julia."

"Znam. Bok, Alicia. Pozdravi djecu."

Dok se vozila kući, poslušala je pola nove glasovne poruke koju je dobila od Kita, pitajući se nije li
to njegova posljednja poruka. Onda je opet povikala "ha!", izbrisala je i isključila mobitel.

Sutradan je Julia sjedila na škrtu suncu u vrtu pivnice, odakle je nazvala Elsie i oca da im kaže da se
odlučila vratiti kući. Elsie se baš oporavljala od blažeg oblika gripe koju je preboljela i Julia, pa je
jedva mogla govoriti, a Georgeove su misli već bile na otočju Galapagos.

"Ideš kući, zlato? U svoju kućicu? Dobro, dobro. Lijepo te opet čuti."

"Ne, tata, vraćam se u Francusku", objasni mu Julia strpljivo, naviknuta na njegovu odsutnost duhom
dok se priprema za odlazak na put.

"Ah, razumijem. To je pravi duh! U jednom se trenutku moraš vratiti u ritam svakidašnjice. I natrag
svojem klaviru."

"Korak po korak, tata", oprezno reče Julia.

"Da, naravno. Pa, ja odlazim ovaj vikend. Ako provjeravaš svoju elektroničku poštu, javljat ću ti se
kao i obično. Iako nemam pojma kako tamo stoje stvari s komunikacijom."

"Pazi na sebe, tata."

"I ti, zlato moje. I, upamti, ponosan sam na tebe."

"Hvala, tata. Bok."

"Doviđenja, zlato."

Kad je završila razgovor, primijetila je da joj je Kit poslao poruku. Izbrisala ju je ne pročitavši je, a
onda popila čašu vina i pojela sendvič razmišljajući o sutrašnjem danu i sljedećoj teškoj dionici svojega
puta. Sad kad je postao neizbježan, užasavala se sljedećeg koraka. Polako se odšetala natrag kući. Putom
se pitala je li zaista spremna otići. Koliko god ju je smetalo Alicijino zvocanje i brižnost, ipak su joj
davali osjećaj sigurnosti.

Kad se vrati u Francusku, bit će sama sa svojim sjećanjima.

Svejedno, kao da je imala drugog izbora? Ovdje za nju nije postojalo ništa, baš ništa.

29.




Te večeri prije osam došli su ljudi iz rent-a-cara, odvezli auto koji je kod njih unajmila i vozila
proteklih nekoliko mjeseci. Kućica je bila čista i uredna, a naručila je i taksi koji će sutra ujutro u sedam
i trideset doći po nju te je odvesti na aerodrom. Lagana putna torba čekala je pokraj vrata; Julia je bila
spremna za odlazak.

Ogledala se po dnevnoj sobi i odjednom osjetila privrženost prema ta četiri zida koji su svjedočili
njezinoj tuzi i pružali joj postojano iako tek osnovno utočište, i to kad joj je najviše trebalo. Ustala je,
otišla do ulaznih vrata i otvorila ih. Duboko je udahnula svjež, čist zrak sa Sjevernog mora i posljednji
put pogledala brodice koje su se ljuljuškale dolje u luci.

"Zdravo, Julia."

Iz mraka se začuo glas, a njoj je srce poskočilo u grlo.

"Ja sam. Kit", reče glas, a onda je u svjetlu koje je dolazilo iz kuće ugledala njegov lik.

Ukočila se. Govorila je svojem tijelu da napravi samo tri koraka unatrag, da zatvori i zaključa vrata i
sakrije se iza kauča dok on ne ode. Tijelo pak nije reagiralo, pa je ostala nepomično na mjestu.

"Slušaj, znam da sutra odlaziš..."

"Kako?" oštro ga je prekinula, zadovoljna što je barem glas nije izdao.

"Nazvao sam tvoju sestru. Kad mi se nisi javljala, zabrinuo sam se."

"Ha!" vikne Julia jer se nije mogla obuzdati.

"Julia... " Kit napravi još dva koraka prema njoj, ali Julia je instinktivno ispružila ruke pokušavajući
zatvoriti vrata.

"Gledaj, zaista mislim da je došlo do nesporazuma. Mogu li ući i objasniti?"

"Zaista mislim da to nije potrebno. Razumijem nesporazum. Kite, itekako dobro. A sada me ispričaj,
ali sutra moram rano ustati i sad idem spavati. Laku noć."

Julia se povuče dva koraka u kuću i napravi pokret kao da će zatvoriti vrata.

"Molim te, Julia", reče Kit i ispruži dlan kao da ih želi zadržati otvorena. "Samo mi dopusti da ti
objasnim, ako ni zbog čega drugoga, onda da se ne rastanemo s lošim osjećajem. Zaista bih mrzio da se to
dogodi."

Julia uzdahne, slegne ramenima i popusti. "Ako baš želiš. Ali samo pet minuta." Okrenula se i pošla
sjesti na kauč.

Kit je ušao za njom u kuću i zaustavio se pokraj kamina.

"Razlog zbog kojeg te nisam nazvao prošlog tjedna je taj što je Annie rodila."

"Da, znam. Čestitam." Julia se prisili na smiješak.

"Hvala. Prenijet ću joj tvoje čestitke kad sljedeći put budem razgovarao s njom."

Julia s gađenjem podigne obrvu. "Molim te, Kite, nemoj lupetati. Vidjela sam vas troje u Holtu i
izgledali ste prilično prisno. To je u redu, stvarno jest."

"Da, u redu je, Julia, barem sada jest. Gledaj", reče Kit i zbunjeno se počeše po glavi, "želiš li čuti
istinu ili više voliš ono što je cijeli sjeverni Norfolk smislio o meni u proteklih nekoliko tjedana? Zaista,
sama odluči."

"Svakako", reče Julia i nezainteresirano slegne ramenima. "Kako želiš."

"Bez obzira na to zanima li te priča ili ne, osjećam da ti dugujem istinu. I zato". Kit uzdahne prije
nego što je nastavio, "ukratko ću ti reći ovo: Annie je moja stara i dobra prijateljica. Prije dvanaest
godina pomogla mi je kad sam prolazio kroz teško razdoblje. Poslije se preselila u Ameriku i često sam
je posjećivao. A onda mi je prošle godine rekla da je napokon upoznala ljubav svojega života. Nikad je
nisam vidio tako veselu. Jedini je problem, prema njezinim riječima, bio u tome što se on plašio trajne
veze. Bila je sigurna da je voli, ali nije mogao učiniti sljedeći korak koji bi se sastojao u tome da počnu
zajedno živjeti, a kamoli da se vjenčaju. I, onda, bingo! Annie je ostala trudna. Trideset četiri su joj
godine, nosila je dijete čovjeka kojega voli i uopće nije dolazilo u obzir da prekine trudnoću."

"Nikako. Ni ja to ne bih učinila", složi se Julia.

"Naravno, Jed se u strahu od trajne veze uspaničio i prekinuo s Annie. Slomio joj je srce, a ona je
odlučila da će biti najbolje da pobjegne od uspomena i usredotoči se na trudnoću. Zato me nazvala i
pitala hoće li biti u redu ako ostane kod mene dok se dijete ne rodi. Ja sam, naravno, pristao. U to sam se
vrijeme upravo selio u Wharton Park, a tamo svakako ne nedostaje prostora. Da budem iskren, bilo mi je
drago što će mi ona praviti društvo", objasni Kit. "I tako je prošlog tjedna Annie dobila trudove, ali dva
tjedna prije roka, pa sam morao uskočiti i odigrati ulogu partnera koji joj pomaže."

"To je jako ljubazno od tebe", reče Julia mrzovoljno.

"Bilo je to najmanje što sam mogao učiniti za nekoga tko je meni pomogao kad mi je tonajviše
trebalo", odvrati Kit. "Iako se osjećam kao varalica. Jedna od medicinskih sestara čak je spomenula kako
dijete sliči na mene!" nasmije se on. "Kad se Charlie rodio, poslao sam e-mail Jedu u Ameriku da mu
javim kako je dobio prekrasna sina. A poslao sam i fotografiju snimljenu odmah nakon rođenja."

"Je li Annie znala da si to učinio?" prekine ga Julia.

"Ne, nije znala. Ali ja sam znao da želi da Jed sazna vijest. Zato sam pomislio da bi pogled na
njegova sićušnog, savršenog nasljednika mogao probuditi emocije u njegovu nepopustljivom srcu. I voila!
Uspjelo je." Kit se nasmiješi. "Prije dva dana pravi tata se pojavio u Wharton Parku, odmah se zaljubio u
svojeg sina te odvodi majku i dijete natrag u Ameriku gdje ih čeka blaženstvo obiteljskog života."

"Oho!" reče Julia bez daha. "Kakva priča."

"Sa spektakularno sretnim krajem, što je svakako promjena. Barem zasad", doda Kit cinično.

"Može li vuk, osim dlake, zaista promijeniti i svoju ćud?" promrmlja Julia gotovo sama sebi. "Ne
znam bih li mogla oprostiti nekome tko bi me tako ostavio. Kako mu Annie ikada više može vjerovati?"

"Mora. Ona ga voli, Julia. A ako će mu išta promijeniti ćud, onda je malo dijete najbolje oružje.
Dodaj tome velik dijamantni prsten i vjenčanje čim Annie stane na noge, a da ne spominjem popis
sastanaka s agentima za nekretnine u Greenwichu, i dobiješ pozitivan novi početak kakvu se čovjek samo
može nadati. Bila je hrabra i odvažila se na korak u nepoznato. Jedino se nadam da će joj sve ići od ruke.
Kriste, Annie to zaista zaslužuje. Protekli su mjeseci za nju bili vraški teški. Ja sam učinio sve što sam
mogao, ali bio sam tek jadna zamjena za pravog čovjeka."

"Sretna je što te ima. Kite", prizna Julia.

"Iako je to značilo da ću tebi nanijeti nepotrebnu bol i iznevjeriti te. Morao sam joj biti na usluzi,
Julia, zaista jesam."

"Da." Julia se nakratko zagledala u vatru. Onda ga je pogledala. "Kite, zašto mi nisi rekao što se
događa? U najmanju ruku, mislila sam da smo prijatelji."

"Julia, Julia", Kit odmahne glavom u očaju, "zar ne razumiješ zašto nisam?"

"Ne. Oprosti, ali ne razumijem."

"Dobro onda, reći ću ti jasno: jasno se sjećam bolna izraza tvojega lica kad si prije nekoliko tjedana
upoznala Annie pred gospodarskim zgradama. Vidjevši tu bol ishvativši da si nedavno izgubila sina,
mislio sam da su posljednje što ti treba pojedinosti o ženi koja čeka porod, a onda vijesti iz bolnice o
tome kako se sve odvija. Ili, još gore, da te suočim s novorođenom bebom ako svratiš do mene u Wharton
Park. Pokušavao sam te zaštititi od toga, Julia, to je sve. Nisam te htio uznemiriti, a baš si počela dobro
napredovati."

"Ah!" Juliji su se i protiv volje od napunile suzama.

Kit je ustao i sjeo na kauč do nje. Uzeo ju je za ruku i položio u svoju. "Priznajem da sam bio naivan
i da sam uprskao stvar. Podcijenio sam ovu malu zajednicu, kako se vijesti brzo šire i činjenicu da se svi
zanimaju za moje 'poslove', kako je neki dan rekla moja spremačica. Navikao sam biti nevidljiv, znaš.
Nikad nisam nigdje živio duže, uvijek sam bio posjetitelj. Trebat će mi prilično vremena da se naviknem.
Polovina ljudi iz ovoga kraja sumnjičavo me gleda i pita se kamo to odlaze moja 'supruga' i novorođeno
dijete."

"Mogu zamisliti", složi se Julia. "Izgledali ste prilično prisno kad sam vas vidjela u Holtu. Bojim se
da sam i ja pomislila isto."

"Kao i tvoja sestra, koja je maloprije razgovarala sa mnom kao da joj nešto gadno smrdi pod nosom.
No, prihvaćam da je sve moja greška. Možda sam ti trebao reći, ali, molim te, vjeruj mi da to nisam
učinio samo iz najboljih namjera. Nisam bio spreman lagati i reći da sam negdje drugdje, pa mi se šutnja
učinila najboljim izborom. Tako mi je žao, Julia, zaista jest. Kad sad o tome razmislim, vidim da sam
loše postupio. Sigurno si me smatrala odvratnim kopiletom; poljubio sam te i pozivao na sastanak, a onda
sljedeće minute paradirao s novorođenim djetetom po Holtu!"

"Otprilike tako", složi se Julia. Osjećala je da gubi prednost, da je nešto ponovo vuče da mu vjeruje.
Ako je njegova priča bila istinita, to bi značilo da je on jako dobra osoba na svim razinama. Kontrast s
njezinim nedavnim negativnim mislima zahtijevao je od nje velik emocionalni skok. "Jeste li ti i Annie
ikad... bili u vezi?" upita ona tiho.

"Apsolutno ne", izjavi Kit. "Mi smo zaista oni rijetki ljudi koji imaju blisko muško- žensko
prijateljstvo bez ikakve seksualne kemije. Annie mi je poput sestre - ili bih trebao reći, kao sestra kakvu
bih želio kad ne bih imao Bellu! Ne, bojim se da uopće nisam Annien tip muškarca. Oduvijek su joj se
sviđali vragolani snažnih ramena i s pločicama na trbuhu." Kit baci pogled na svoj vitki torzo i široko se
osmjehne. "Ja zaista nisam takav, zar ne? A nije ni ona moj; previše je smiona. Gledao sam je kako ždere
muškarce i onda ih ispljune. Sve dok, naravno, nije upoznala ljubav života. A sad je mila kao
mače.""Gdje si je upoznao?"

"Na sveučilištu. Stanovali smo u istoj kući dok sam studirao medicinu u Edinburghu. I dok nisam
prekinuo studij."

"Zašto si prekinuo?"

Kit uzdahne. "Gledaj, to nije nešto o čemu često govorim. Želiš li zaista čuti? Priča nije lijepa."

"Da", kimne ona instinktivno znajući da je to činjenica koja nedostaje da bi shvatila tko je Kit.
"Zaista želim čuti. Ali samo ako si je spreman ispričati."

"Dobro", reče Kit. "Ima li u ovoj kući kakva vina? Dobro bi mi došla jedna čaša."

"U hladnjaku ima pola boce, ali staro je već nekoliko dana."

"U nuždi se ne bira", spremno odvrati Kit. "Dok nam ti doneseš vino i čaše, ja ću malo raspiriti ovu
vatricu."

Julia ode u kuhinju, ošamućena i zbunjena. Nakon što se mučila da u sebi pronađe snagu i da Kita
čvrsto ostavi iza sebe, sad je pokušavala prihvatiti njegovu naizgled dosta vjerojatnu priču. Također, kad
ju je uhvatio za ruku, onaj isti pulsirajući strujni udar prošao joj je kralješnicom.

"Izvoli. Sad je već vjerojatno odvratno kiselo", reče ona točeći preostalo vino u čaše i pružajući mu
jednu. "A sada kreni s pričom."

"Odvratno je", reče Kit otpivši gutljaj, "ali nema veze. Dakle... ako nemaš ništa protiv, projurit ću
kroz tu priču, ispričati samo glavne stvari; na neki način, tako je jednostavnije." Uzdahnuo je. "Kao što
sam spomenuo, na sveučilištu sam s nekoliko kolega i s Annie živio u istoj kući. Ona je studirala
arhitekturu. Jednog vikenda došla nam je u posjet njezina najbolja prijateljica Milla. Imao sam dvadeset
jednu godinu i od prvog trenutka kad sam ugledao Millu, strastveno sam se zaljubio. Bila je tako živahna,
lijepa i najkarizmatičnije ljudsko biće koje sam upoznao. Prostorija bi oživjela kad bi ona ušla u nju. U
Londonu je studirala glumu." Kit zatrese glavom. "Znam da bi postala veoma uspješna da je... "

"Da je što?" potakne ga Julia.

"Uskoro ću doći do toga. Svejedno, iako me Annie upozorila da se ne upuštam u vezu s njom, da je
Milla poput nestalne leptirice s mnogim skrivenim problemima, ja sam naglavce jurnuo u tu vezu. Činilo
se da se i ja njoj sviđam iako smo bili veoma različiti, ali postali smo par. U sljedećih nekoliko mjeseci
proveo sam više vremena naautocestama od Edinburgha do Londona nego što sam učio. Ona mi je bila
poput droge. Jednostavno nisam mogao bez nje."

"Prva ljubav", šapne Julia, pomisli na Xaviera i trenutak kad ga je prvi put vidjela.

"Da. Upravo tako", složi se Kit. "I, naravno, zaljubio sam se u najkompleksniju ženu od svih, ženu
koja ima velike potrebe. Ali sad znam da je upravo to bilo ono što me privlačilo. Bilo je to poput
uzbuđenja na vlaku smrti u zabavnom parku jer s njom nikad nisam znao na čemu sam; je li doista moja.
Govorila mi je da me obožava, da me voli više od svega, a onda mi se ne bi javila tjedan ili dva.
Dovoljno je reći da je moj studij patio, da sam živio na rubu svojih snaga, ali nije me bilo briga." Kit se
prigušeno nasmije. "Julia, bio sam prolupao."

"I što je bilo dalje?"

"Nastavio sam putovati u London i natrag, a nakon nekog vremena shvatio sam da se Milla počela
čudno ponašati. Uvijek je bila puna energije, mogla je ostati budna cijele noći, plesati i tulumariti, ali ta
je energija počela poprimati manijakalne razmjere. Katkad bih s njom proveo cijeli vikend, a ona uopće
ne bi spavala. Činilo mi se da se druži s nekim prilično sumnjivim ljudima u Londonu i počela je
mršavjeti. A onda sam je, jednog vikenda, uhvatio u kupaonici s injekcijom. Ubrizgavala je heroin."

"O, Bože!" promrmlja. Julia. "Je li priznala?"