Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

"Da." Alicia je gledala preko zaljeva. "Rekla sam ti jedanput da me brine kako ću se nositi s pravim
problemom, kao što si ti morala - a vidi me sada!" Tužno se osmjehnula. "Slomila sam se!"

"Ljudsko si biće, Alicia", reče Julia shvaćajući koliko je pogrešno prosudila svoju sestru. "Ne budi
tako stroga prema sebi."

"Neću. To je i Max rekao." Okrenula se prema Juliji i nasmiješila. "On je bio predivan, pružio mi je
potporu i imao razumijevanja.""On je drag čovjek, Alicia. I obožava te."

"Problem je u tome što sam navikla biti jaka, a upravo sada - to nisam. Za njega je to svakako šok, to
što me nakon svih tih godina vidi tako krhku i slabu."

"Možda uživa u mogućnosti da se, za promjenu, on brine za tebe", izjavi Julia.

"Možda..." Alicia ispruži ruke prema sestri. "Potreban mi je zagrljaj."

Julia ju je čvrsto zagrlila.

"Oprosti zbog onoga što sam maloprije rekla. Nisam to mislila." Alicijin glas bio je prigušen dok joj
je govorila u rame.

"I meni je žao što nikad nisam vidjela koliko i ti patiš za mamom. Ponašala sam se kao sebično
derište, dok si ti samo pokušavala pomoći. Zaista, bila si predivna prema meni, naročito u posljednje
vrijeme. Ne znam kako bih sve preživjela da nije bilo tebe." Julia je iskreno mislila sve što je rekla.

"Pa, sestrice", reče Alicia izvlačeći se iz zagrljaja, "sad ja trebam tebe. O. K.?"

"O. K."

Te večeri Alicia se pridružila Juliji i Xavieru na terasi. Poslijepodne je malo odrijemala pa se sad
činila smirenijom iako je još bila blijeda. Xavier se ponašao najbolje što je mogao, a kako je Alicijina
prisutnost neutralizirala napetost između njega i Julije, svi su proveli ugodnu večer. U ponoć je Alicia
počela zijevati pa je otišla spavati.

"Žao mi je, društvo, ali ovih dana nisam baš puno spavala, a sad sam popila i nešto više vina uzme li
se u obzir da mi je i želudac gladovao ovih dana. Laku noć i hvala vam što ste me ugostili." Stisnula je
Julijinu ruku. "Drago mi je što sam došla."

Uskoro se povukao i Xavier ostavivši Juliju da pogasi svjetla i zaključa vrata. To se toliko
razlikovalo od rutine s Kitom, s kojim je uvijek dijelila zadatke. Dok je obilazila kuću, pomislila je na
Aliciju i kako ona, Julia, nikada nije odvojila vrijeme pa primijetila koliko je ranjiva ispod površine. I
kako je Alicia, nakon smrti njihove majke, izgradila život da se zaštiti od boli. Sada su se pak ti
obrambeni zidovi srušili.

Kit je to jedanput spomenuo - spoznao je kakva je Alicia zapravo i razumio ju je. Penjući se stubama,
Julia je požalila što i sama to nije vidjela. Bilo kako bilo, sada je barem imala priliku odužiti se Aliciji
za sve što je činila i za svu brigu koju joj je pokazala. Dok je odlazila u spavaću sobu, osjetila je naglu
navalu ljubavi i nježnosti prema sestri.

Nakon prošle noći Xavier je očito zaključio da može opet preuzeti ulogu pravogsupruga, i zato je
sada ležao u krevetu.

"Večeras mi se tvoja sestra čini..." Xavier je tražio riječi, "nekako ljudskijom. Iako sam jedva
dočekao da večera završi pa da te opet imam samo za sebe, mon amour." Pokazao je na izbočinu na
svojim boksericama.

Kad je Julia sjela na krevet i počela se razodijevati, povukao ju je k sebi i povukao joj glavu prema
dolje.

"Ne, Xaviere!" Izvukla se iz njegova stiska i odmahnula glavom. "Ne večeras. Umorna sam."

"Ali, Julia, znaš koliko to volim i kako su ti usta mekana. To me toliko uzbuđuje", nagovarao ju je on.

Julia ga je ignorirala, ustala i otišla u kupaonicu.

Sutradan je Xavier ustao neobično rano i otišao na još jedan intervju, tako da su Alicia i Julia
uživale u kasnom doručku. Onda je Julia predložila da odu u St. Tropez, na udaljeniji i mirniji kraj plaže
Pampelonne.

"Kako dekadentno", reče Alicia dok su se smještale na udobnim ležaljkama koje su iznajmile u kafiću
na plaži. "Ako već moraš saznati da si posvojena, onda je to prava stvar kad pobjegneš k sestri, koja, eto,
baš slučajno živi na jugu Francuske. Stvarno mi pomaže što sam ovdje s tobom. Imaš pravo; to otkriće o
posvojenju zaista ne znači puno."

"Ne, Alicia, zaista ne znači", reče Julia, uživajući u suncu koje joj je milovalo lice. "I jako mi je žao
što sam bila kivna na tebe, a ti si mi samo pokušavala pomoći. Uvijek sam osjećala da tebi sve polazi za
rukom, a meni ništa."

"Ni blizu!" zastenje Alicia. "Prošlih dvadeset godina toliko sam se trudila suočiti se sa svojim
pravim osjećajima da, zapravo, ne znam tko sam."

"Možda će biti zabavno to otkrivati", predloži Julia, "a možda bi se sad prvo trebala usredotočiti na
to da sebe staviš na prvo mjesto, a ne sve druge."

"Problem je u tome što volim taj osjećaj da sam nekome potrebna", prizna Alicia. "Ako se toga
odreknem, što će mi ostati?"

"Ostat će ti oni koji te vole, a vole te zbog toga tko si, a ne što činiš za njih."

"Stvarno? Hoćeš reći da ako prestanem Maxu glačati košulje i zaboravim djeci pripremiti večeru, i
dalje ću im biti draga?"

Julia primijeti nestašan sjaj u Alicijinim očima. "Znaš da je tako. I oprosti što ne biramriječi, ali
možda bi od njih dobila više poštovanja kad ne bi udovoljavala svakom njihovu hiru. A to uključuje i
mene", doda Julia. "Nikad ne znaš, možda ćemo i mi početi udovoljavati tvojim željama."

"Oho! Dobra zamisao", slatko se nasmije Alicia. "Ali, zapravo, mogu kriviti samo sebe. Uvijek sam
pružala sliku o sebi kao o sposobnoj ženi, a, naravno, Julia, ja to i jesam. U tome je moja snaga.
Najčešće", doda ona.

"Da, ali dopustila si sebi da budeš ranjiva, a ponekad i tebi treba pomoć kao i nama ostalima
ljudskim bićima. Ne bi se smjela ustručavati da to pokažeš."

"Da, ne bih", kimne Alicia. "Imaš pravo. A kako se samo Max ponašao otkad se sve to dogodilo...
Znaš, prije sam mislila da sam se udala za njega samo zbog toga što je uvijek 'prisutan'. Mislila sam da ću
možda", rekavši to, ugrizla se za usnu, "trebati ' nekoga ' kad ti odeš i zbog toga što je tata jedva ikad kod
kuće. Ali ova mi je situacija pokazala koliko je on doista dobar muškarac. Sretna sam što ga imam."

"U svemu uvijek postoji i dobra strana", reče Julia. "Ovo ti je sad barem pokazalo da je Max mnogo
sposobniji nego što si mislila. Sumnjam da ijedno od djece sad gladuje dok se on brine za njih."

"Ne, ne gladuju", složi se Alicia. "A u ovom trenutku, dok ležim ovdje na suncu i nitko ništa ne traži

od mene, osjećam se... prekrasno!"

"Dobro. Onda bi to trebala češće činiti."

"Znaš li što?" Alicia opet legne na ležaljku i zatvori oči. "Prokleta bila ako neću!"

Poslije, dok su ručale svježu mozzarellu i rajčice, uz pichet rosea, Julia je ispričala Aliciji sve što je
saznala o svojem podrijetlu. Uz cafe au lait Alicia se doista zaintrigirala i razmišljala je o detaljima
priče.

"Znači, naša je majka bila jedna od Crawfordovih?"

"Da. Nezakonita kći lorda Harryja." Julia uzdahne. "Nije li to ironija? Odrastala je ocu, takoreći,
pred nosom, a nije to znala."

"Nije ni čudo što je tata smatrao da mi sve mora reći. Inače bih mislila da i u mojim venama teče krv
Crawfordovih. Možda bih se umislila, možda bih se na doručku pojavljivala s tijarom na glavi i slično."
Alica se nasmiješi. "Zanimljivo je što ti možda imaš više prava na Wharton Park od Kita. Hoću reći,
izravni si potomak s Harryjeve strane, dok je Kit tek dalji rođak. Da je mama još živa, zar ne bi imanje
pripalo njoj?""Alicia", upozori je Julia, "mama je rođena s krive strane plahte, kako je to Elsie lijepo
rekla."

"To sad više nije važno. Postoji DNK testiranje i sve se može dokazati. Nedavno sam u The Timesu
čitala o sličnu slučaju."

"Vjerojatno imaš pravo, ali, kao što znaš, plemićki naslov može naslijediti samo muški potomak.
Ipak, da su u ono vrijeme sve činjenice bile poznate, sigurna sam da bi mama nešto naslijedila."

Alicia pogleda Juliju. "Pa, sad kad sam ja izvan igre, pitanje je samo imaš li i ti pravo na dio
imanja?"

"Možda", reče Julia, otpivši gutljaj kave. "Ali zasad nemam vremena ni volje to istraživati. A novac
mi svakako nije potreban."

"Ne. Ti i Kit ste, što...?" Počeškala se po nosu razmišljajući. "Bratići u trećem koljenu?"

Julijino se lice smrknulo. "Tako nešto, da", potvrdi ona. "Ali sada to jedva da je više važno, zar ne?"

"Zar nije?" upita Alicia.

"Zašto bi bilo?" Julia naglo odgovori.

"Pa", počne oprezno Alicia, "prije nekoliko dana ti i Kit ste bili zajedno, da se tako izrazim.
Izgledala si veoma sretno i... "

"Alicia, ako nemaš ništa protiv, radije ne bih govorila o tome." Julia je naglo prekinula razgovor.
"Xavier se vratio i ja sam još udana žena. Što god smo Kit i ja bili, to je sad nevažno."

"Jesi li razgovarala s Kitom?"

"Kao što sam ti rekla, radije ne bih o tome razgovarala. O. K.?" Alicia je shvatila mig pa je razgovor
o toj temi završio.

56.







Sutradan poslijepodne Julia je odvezla Aliciju na aerodrom.

"Bilo je prekrasno", reče joj Alicia srdačno dok su stajale kod izlaza za putnike. "Upravo ono što mi
je trebalo. Moram priznati", reče ona i namreška nos koji joj se od sunca osuo pjegicama, "ne želim se
vratiti kući."

"Slobodno dođi kad god poželiš. S obitelji ili bez nje", doda Julia. "I, upamti, povremeno je potpuno
u redu misliti samo na sebe."

"Hoću." Alicia kimne glavom. "Hvala ti, Julia, puno sam naučila."

"Zaista?"

"Jesam." Alicia je bila na rubu suza. Privukla je Juliju k sebi i čvrsto je zagrlila. "Ovo je za mene
novi početak, zar ne? A i za nas dvije?"

"Da, tako je", nasmiješi se Julia. "Pazi na sebe, Alicia."

"I ti na sebe."

Julia je polako vozila kući razmišljajući o Aliciji i o svojim nadama da će njihovo novostečeno
razumijevanje i jednakost u sestrinskoj povezanosti potrajati. A koliko se samo željela zajedno s njom
ukrcati na avion za Englesku!

Ni ona se, kao ni Alicia, nije željela vratiti kući. Iako je prihvaćala činjenicu da Xavier daje sve od
sebe, a i da ona mora dati priliku i vremena njihovoj vezi, ipak je osjećala napetost, neku nelagodu i
uzrujanost kad je bila u njegovoj blizini i nije to mogla kontrolirati.

Najgore od svega, dok je nekoć za njega osjećala tako veliku ljubav, sada nije osjećala ništa.

Julia je parkirala automobil i pošla prema kući. Duboko je disala i govorila sama sebi da će večeras
učiniti sve što treba samo kako bi pokušala popraviti njihov odnos. Je li imala drugog izbora?

Otvorila je ulazna vrata i osjetila slastan miris svježeg mesa prženog na maslacu sa začinskim
biljem. Xavier je bio u kuhinji, stajao je uz štednjak i u tavi okretao dva odreska.

"Voila! Vratila si se. Odlučio sam ti večeras pripremiti večeru i poslati Agnes kući. Idi na terasu,
cherie, a ja ću nam donijeti piće."

Iznenađena i začuđena, Julia učini kako joj je rekao. Tijekom njihova braka nijednom nije vidjela
Xaviera da kuha. Izašao je s bocom pjenušca i natočio im dvije čaše.

"Za nas", reče on.

"Da, za nas", uzvrati ona. Ispili su.

Prišao joj je i sjeo uz nju. Uhvatio ju je za ruku i poljubio joj prste. "Jedva sam dočekao da tvoja
sestra ode da možemo biti sami. Želim ti reći da razumijem koliko ti je teško prihvatiti činjenicu da sam
se vratio i koliko ti je teško oprostiti mi zbog Gabrielove pogibije. Ali, kunem ti se, ako mi hoćeš

vjerovati, da ću ti sve nadoknaditi. Vjeruješ li mi?"
"Vjerujem da je to ono što želiš, Xaviere." Julia se osjećala krivom jer ništa što bi on rekao ili

učinio nije moglo otjerati tu otupjelost koju je osjećala u sebi. Bilo kako bilo, morala se truditi i nastaviti
pokušavati. Jednostavno nije postojala druga mogućnost. "Želim te odvesti na jedno mjesto."

"Kamo god želiš, cherie, znaš da ću ići s tobom", odgovori on spremno.
"Želim da odemo na mjesto gdje je Gabriel umro. Dan prije nego što si se vratio, posadila sam tamo
dva čempresa: jedan za njega, a jedan za tebe. Voljela bih da pođeš sa mnom i da ih pogledamo."
Jedno vrijeme je šutio, a onda je rekao: "Naravno, kako god želiš."
"Htjela bih ići sutra ujutro."
"Bien sur, cherie. Ići ćemo."
"Hvala ti, Xaviere."
Prvi put nakon njegova povratka Julia je zaspala s glavom na ramenu svojega supruga.
Kao i uvijek kad su bili kod kuće bez drugih obveza, Julia se ujutro probudila prva. Xavier se rijetko
budio prije deset i trideset, a ona bi obično to vrijeme iskoristila da vježba na klaviru.
U jedanaest je Xavier napokon doteturao u kuhinju. Julia je upravo kuhala kavu.
"Bonjour, moja Julijo." Xavier obavije ruke oko nje. "Mmm, ta kava tako dobro miriše."
Julia mu pruži šalicu. "Zašto se ne bi otišao prvi otuširati? Voljela bih da krenemo čim prije."
Xavier nabora čelo. "Podsjeti me, kamo to idemo?"
"Na mjesto gdje je Gabriel umro, tamo gdje sam posadila dva stabalca. Sjećaš se?""Da, da, naravno.
Brzo ću biti gotov."
Julia potisne uzrujanost dok je Xavier izlazio iz kuhinje. Shvaćala je njegovu nevoljkost da se vrati.
Za njega će to biti podjednako teško kao i za nju. Ali... bilo joj je potrebno vidjeti njegovu tugu.
Dvadeset minuta poslije Xavier se pojavio potpuno odjeven.
"Alors! Krenimo."
Kao i obično, vozila je Julia, a Xavier je pasivno sjedio do nje.
"Sutra idem u Pariz završiti preostale intervjue i onda je s tim gotovo", reče on.
Julia nije ništa rekla. Nije željela nikako reagirati.
"A Olav je jučer rekao da će nazvati izdavača da me pokuša nagovoriti da napišem knjigu. Čini mi se
da nikad nisam imao tolika posla."
Julia opet nije ništa rekla.
Parkirala je auto na odmorištu uz cestu i šutke krenula nizbrdo do mjesta gdje su dva mlada čempresa
rasla jedan uz drugi. Ponijela je sa sobom vodu i sad ih je zalila.
Polovina njezinih misli bila je s Gabrielom, a druga polovina sa Xavierom dok ga je promatrala
kako nelagodno stoji pokraj nje. Naposljetku ju je uhvatio za ruku.
"To što si učinila veoma je lijepo. Ovo je mjesto mira, nastalo iz tragedije. Ne misliš li da bismo
jedno drvce morali iščupati iz da jer pretpostavljam da predstavlja mene?"

"Možda. Ja... "

Zazvonio je Xavierov mobitel. Julia ga je gledala kako vadi telefon iz džepa u hlačama i proučava
broj pozivatelja.

"Pardon, cherie, to je izdavač iz Londona. Moram razgovarati s njim."

Julia je gledala kako se Xavier udaljava da može razgovarati.

Skrenula je pogled na dvije čempresove mladice, a onda je onu višu iščupala iz tla i bacila je
najdalje što je mogla. Što dalje od mjesta koje je obilježavalo smrt njezina sina. I smrt njezine ljubavi
prema Xavieru.

Ljeto je prolazilo. Julia je bila svjesna ironije da naposljetku ima dovoljno vremena, ono što je prije
uvijek željela, za provoditi ga sa Xavierom, ali sad je jedino čeznula za trenucima kad bi on izašao iz
kuće.

Ušli su u neku rutinu: ona bi vježbala ujutro prije nego što bi se Xavier probudio, aonda bi on
vježbao popodne kad bi Julia odlazila na plažu samo da pobjegne iz kuće i pokuša se opustiti. Koliko se
god trudila, često se znala zateći da i protiv svoje volje misli na Kita, pita se gdje je on, što radi - i
gorljivo mu je željela istresti svoje jade pa slušati njegov mirni glas i mudre savjete.

Jedne večeri potkraj kolovoza Julia se vratila kući i zatekla Xaviera u kuhinji kako sastavlja neki
popis.

"Mislim da bismo trebali prirediti zabavu, cherie. Sto misliš?"

Julia podigne obrve. "Kakvu zabavu?"

"Da proslavimo što sam se vratio iz mrtvih, da svima pokažemo koliko smo sretni. Sastavljam popis
svih ljudi koje želim pozvati."

"Ako tako želiš." Juliji se ta ideja učinila bezosjećajnom i neprimjerenom, ali bila je previše umorna
da bi se prepirala. "Kad si to mislio organizirati?"

" Što prije. Mnogi ljudi uskoro će početi odlaziti s rivijere; mislio sam da bi iduća subota bila
savršena."

"Kako želiš", odgovori Julia. Uzela je čašu, natočila vode i otišla u radnu sobu odgovoriti na
elektroničku poštu.

Subota je brzo stigla, a Agnes im je pomogla sve pripremiti u tom jako kratkom vremenu. Xavier se
ponašao kao uzbuđen dječak koji jedva čeka rođendan. Isprobao je tri košulje i za svaku pitao Juliju što
misli kako mu stoji.

Dok se Julia odijevala i nanosila maskaru, nije osjećala nikakvu radost iščekivanja. Xavier je
pozvao više od sto ljudi, a ona neke nije ni poznavala. Aliciji je povjerila svoje zle slutnje u vezi te
zabave.

"Ali, Julia, Xavier se trudi", uzvratila joj je Alicia. "Vas dvoje doživjeli ste toliko boli i zašto
smatraš da je pogrešno što on sada slavi? Točno, završetak baš i nije sretan, ali bolje je nego što je bilo
prije godinu dana." Onda je nastupila kratka stanka prije nego što je Alicia nastavila: "Oprosti, dušo, ali
kad ćeš Xavieru oprostiti činjenicu da je preživio, a Gabriel umro?"

To je bilo prije dva dana i, iako su te riječi Juliji teško pale, znala je da je Alicia u pravu. Obećala
je sebi da će večeras, iako je znala da u njezinu srcu više nikad neće biti mjesta za Xaviera, učiniti sve i

potruditi se slaviti s njime.

Bacila je još jedan posljednji pogled u zrcalo i pošla u prizemlje s njim popiti čašu pjenušca prije
nego što počnu pristizati gosti.

"Cherie, večeras izgledaš prekrasno."

Julia mu dopusti da je zagrli.

Uzeo je dvije čaše pjenušca od konobara, koji je u predvorju stajao poput stražara i dočekivao goste.

"Za nas", reče Xavier kucnuvši svojom čašom o njezinu, "i za nove početke."

Dok ju je ljubio, na vratima se začulo zvono pa je Xavier požurio dočekati prve goste. Uskoro su
kuća i vrt bili prepuni ljudi. Većina se okupila oko džez trija koji je svirao u kutu terase.

Julia se iz petnih žila trudila glumiti sretnu suprugu, kojoj se suprug vratio iz mrtvih. U ponoć je
Xavier održao osjećajan govor, hvaleći svoju prelijepu ženu i ljubav koja ih je spajala. Rekao je koliko
su ožalošćeni zbog gubitka voljenoga sina, ali uvjeravao je sve prisutne da će u budućnosti biti još djece.

Do jedan sat zabava je bila u punu jeku i još se točio pjenušac. Julia je opazila Madelaine, koja je
priredila onaj sudbonosni roštilj. Žena joj je teturajući prilazila, očito pripita.

"Zlato!" reče Madelaine, pruživši ruke prema njoj, i privuče Juliju na svoje bujne grudi. "Tako je
divno vidjeti vas dvoje opet zajedno", govorila je nerazgovijetno svojim teksaškim naglaskom. "Nikad
nisam mislila da ću doživjeti ono što se dogodilo toga dana."

"Ni ja", nasmiješi se Julia gorko.

"Svi smo se osjećali krivima jer, hoću reći, bili su na našoj zabavi prije... nesreće."

Madelaine se odmakne od nje i zagleda se u nju pijanim pogledom. "Dušo, zaista ti se divim. Zaista
znaš opraštati!"

"Oprostiti što se dogodila nesreća?" upita Julia pomalo zbunjeno.

"Pa, da! Govorili smo Xavieru da bi trebao ostati kod nas i prenoćiti, ali on, naravno, nije htio
slušati."

"Zašto?" uspije izgovoriti Julia.

"Zato, dušo, što smo svi znali da nije bio u stanju voziti. Kao uostalom ni itko od nas", doda ona
nesigurno se njišući na nogama.

Riječi koje je čula polako su počele prodirati u Julijinu svijest.

"Govoriš mi da je Xavier bio pijan?""Pa, to si sigurno znala? Kad je prije nekoliko tjedana bio kod
nas na ručku, rekao nam je da ti je sve objasnio. I da si sve razumjela i oprostila mu."

Izgled Julijina lica bio je takav da ga je čak i Madelaine primijetila te naglo dlanom prekrila usta.
"Isuse, nadam se da nisam rekla nešto pogrešno. Mislim, svi mi popijemo koju čašicu tu i tamo, zar ne?
Pogledaj večeras sve te ljude." Mahnula je rukom pokazujući na bučnu, pijanu gomilu ljudi. "Kladim se
da većina njih nema vozača koji će ih odvesti kući! Uostalom, to se moglo dogoditi bilo kome od nas. Ja
sam posljednja koja bi bacila kamen na drugoga. Ponovo si ujedinjena s muškarcem kojeg voliš", reče
ona ljubazno. "Hajde, dođite koji dan k nama, dušo, čuješ li?"

Zabava je i dalje trajala dok je Julia pakirala sve što je moglo stati u malu sportsku torbu s kojom je
i došla ovamo. Xavier je bio za klavirom i svojim talentom zabavljao preostale goste.

Neće ni primijetiti da je otišla sve do ranih jutarnjih sati.

Spustila je torbu pokraj vrata spavaće sobe, a onda je na vrhovima prstiju prošla hodnikom i ušla u
sobu u koju dotad još nije smogla snage ući. Odmah je osjetila njegov miris i suze su joj navrle na oči.
Ignorirajući mnoge stvari koje su je podsjećale na sina, Julia priđe njegovu krevetiću.

Na jastuku je ležao Pomme, Gabrielov omiljeni medvjedić. Uzela ga je i privinula na grudi. Zatim je
prišla malom ormaru za odjeću i izvadila jednu od Gabrielovih majica.

Pošla je prema vratima i puhnula poljubac sjećanju na ono što je ta soba nekada bila. Zatim je
spremila ta dva dragocjena predmeta u pumu torbu, sišla stubama i izašla iz kuće.

57.





Naslanjam se na naslon za ruke udobna sjedala i gledam kroz prozor u svijet ispod. Iako cesto
putujem avionom, još uvijek se divim tom čudu i shvaćam koliko mi letenje pomaže srediti misli.

Već je gotovo noć i na ekranu pred sobom vidim putanju leta, kao i to da upravo letimo iznad
Delhija. Izgleda kao masa treptavih svjetala, koja predstavljaju bezbrojne živote dolje u prostoru ispod
mene. Svako svjetlo ima svoju vlastitu priču, svako je život koji se upravo tka poput kakve tapiserije.
Snaga svake te pojedine svijetle točkice života u meni izaziva poniznost i čuđenje.

Posljednja svjetla Delhija nestaju dok se avion približava golemim praznim prostorima Himalaja, a
svijet ispod mene postaje cm.

Tužno razmišljam da sam ja, baš sada, avion koji slobodno prelijeće svijet i spusti se gdje god
poželi. Jedino bih željela da mi netko odredi rutu putovanja. Još prije nekoliko tjedana bila sam sigurna
da mi je život stekao pravu kolotečinu, ali sad ga je vjetar snažno otpuhao sa zadanog puta. Sad mi se čini
da se sve pretvorilo u ruševine.

Bilo kako bilo, sad barem znam da se imam snage nositi se sa svime. Neće biti samosažaljenja zbog
onoga što je moglo biti. Izgovorila sam posljednje zbogom fizičkom sjećanju na svojega sina, svjesna da
ću, dok god živim, u srcu nositi Gabriela i bol zbog njegova gubitka.

A što se tiče Xaviera... pijedestal na koji sam ga uvijek dizala sad se srušio. Kad sad o tome
razmišljam, znam da je već bio nepopravljivo napuknut kad se vratio i ispričao mi svoju priču. Rasplet
događaja otprije nekoliko dana samo je potvrdio ono što sam već znala: Xavier je slabić, sebičan čovjek
koji ne mari ni za koga koliko za sebe, čak ni za svoje dragocjeno dijete.

Gadi mi se takav.

Ne žalim zbog toga što sam okrenula leđa našem zajedničkom životu i što sam ga ostavila. Shvaćam
da je bilo nemoguće ostati s njim.

A sada se, još jedanput, vraćam prošlosti kako bih pokušala otkriti svoju budućnost.

Poslije večere sklapam oči i tonem u san dok me avion sigurno nosi na istok.

Julia je izašla iz prostorije za dolazak putnika i ugledala otmjeno odjevena predstavnika koji je u
rukama držao natpis s njezinim imenom. Kroz gužvu je manevrirala kolicima s prtljagom i pošla prema
njemu.

"Gospođice Forrester, dobro došli u Bangkok. Sad vas odvedem do vašeg auta, molim." Predstavnik
preuzme njezina kolica, a ona pođe za njim u sparan i vruć gradski zrak.

Već nekoliko trenutaka poslije našla se u udobnoj limuzini. Njezin vozač u livreji pokušavao je
zapodjenuti razgovor na svojem lošem engleskom, ali Julia nije bila zainteresirana i samo je gledala kroz
prozor automobila koji je jurio modernom autocestom. Pozornost su joj privlačili visoki neboderi,
između kojih bi načas ugledala sjaj zlatnog krova pokojeg budističkog hrama, zatim ruševne drvene
straćare između kojih se na užetu sušilo rublje. Bilo joj je čudno što se Bangkok nikada nije našao na
njezinu popisu iako je dosta putovala svijetom i imala koncerte i u Kini i u Japanu.

Automobil se lagano zaustavio pred ulazom hotela Oriental. Dok je portir pomagao Juliji da izađe iz
auta, udahnula je specifičan miris grada - slatku aromu egzotičnog cvijeća pomiješanu s naznakom trulog
povrća - i taj joj se miris na neki način učinio poznatim.

Kad je ušla u hotelsko predvorje, prelijepa Tajlanđanka pružila joj je vijenac od jasmina. "Dobro
došli u hotel Oriental, gospođice Forrester. Odvest ću vas u vašu sobu."

"Hvala", reče Julia diveći se elegantnu predvorju s prekrasnim orhidejama koje su bujno rasle u
golemoj tegli i velikim lanternama u kineskom stilu koje su visjele sa stropa.

Gore u sobi otvorila je vrata i izašla na balkon. S čuđenjem se zagledala u veličanstvenu rijeku ispod
sebe, koja se prostirala dokle god joj je pogled sezao sa svake strane hotela. Na vodi su poput točkica
bili razasuti čamci svih oblika i veličina, a kakofonija zvukova bila je neprekidna.

Julia naruči u sobu kavu i smjesti se na balkonu, uživajući u atmosferi. Oduvijek je voljela toplinu i
mogla je podnijeti najvlažniju sparnu klimu, a temperatura ovdje činila joj se baš kakva treba biti.

Nagnula se ulijevo i vidjela da je Oriental mala ali savršeno oblikovana oaza mira uz susjedne
grandiozne hotele. Najstariji dio zgrade, onaj koji je vjerojatno poznavao njezin djed, sad se zvao
Spisateljski salon, barem je tako pisalo u hotelskom telefonskom imeniku. Salon je smješten odmah uz
rijeku, stotinu metara od mjesta gdje se sada nalazila Julia, a uz njega su bili divan tropski vrt i bazen.
Lijepu kolonijalnu fasadu salona zakrilile su obližnje visoke zgrade, ali Julia je umjesto njih mogla
zamisliti drvene kućice na stupovima iznad rijeke - baš kakve su bile u Harryjevo vrijeme.

Kad je popila kavu, Julia je počela zijevati. U ručnoj torbici potražila je adresu koju joj je dala
Elsie. Zagledala se u nju. Međutim, najprije je morala odspavati da joj glavabude bistra prije nego što se
otputi na posljednju etapu svojega putovanja u prošlost.

Spavala je mnogo duže nego što je namjeravala. Probudila se pomalo mamurna u petnaest do pet.
Sjela je na balkon s čašom hladnog vina i promatrala kako se u Bangkoku dan pretvara u noć. Ispod nje na
stablima uz terasu blistala su bijela svjetla. Terasa je već bila puna gostiju koji su ondje večerali pa Julia
shvati da i sama mora nešto pojesti. Spustila se dizalom u prizemlje, smiješeći se kad je začula da lift-
boy već zna kako se ona zove. Otišla je do recepcije.

"Da, gospođo, mogu li vam pomoći?" rekla je i nasmiješila joj se još jedna profinjena djevojka,
Tajlanđanka.

"Da." Julia joj pruži komadić papira. "Biste li mi mogli naručiti auto koji bi me odveo na ovu
adresu?"

"Naravno. To nije daleko. Želite li odmah ići?" upita djevojka.

"Ne, sutra ujutro, molim. U jedanaest."

"Sredit ću vam to, gospođo. Mogu li vam još kako pomoći?"

"Ne, hvala", reče Julia i ode na drugu stranu predvorja, zastavši poslušati gudački kvartet u kutu koji
je svirao Schuberta.

Odveli su je na udaljeni kraj terase do stola sa zapaljenom svijećom, s kojega se pogled pružao
ravno na rijeku. Naručila je još jednu čašu vina i zeleni curry. Primijetila je oko sebe elegantno odjevene
goste, slušala je nježan zvuk motora s brodića na rijeci i odjedanput ju je prožeo mir.

Ako i ne uspije naći svoju baku ili ako otkrije da je umrla kao što je Elsie sumnjala, Juliji je već bilo
drago što je došla. To je bilo posebno mjesto; ako ništa drugo, bilo je to savršeno okružje u kojem je

mogla podvući crtu i smireno razmisliti o svojoj budućnosti. Osjećala se zaštićenom nježnom brižnošću
osoblja i spokojnom atmosferom mjesta na kojemu je njezina priča davno započela.

Na svoje iznenađenje, spavala je mirno cijelu noć i nije imala potrebu uzeti tablete koje je uvijek
nosila sa sobom da ublaži posljedice promjene vremenskih zona. Za doručak je naručila mango, papaju i
ružinu jabuku te šalicu jake kave. U pet do jedanaest otpratili su je iz predvorja do auta koji ju je čekao.

Vozač joj se okrenuo i nasmiješio. "Ovo je privatna adresa, da?" Pokazao je komad papira u ruci.

"Mislim da jest.""O. K., madam, idemo."

Sjedila je straga u autu i poželjela da bar može nazvati Lidiju i staru damu na vrijeme upozoriti da
joj se unuka upravo sprema pojaviti na kućnom pragu. Kako pak nije znala njezino prezime, to nije bilo
moguće. Elsie je na fotografijama uvijek pisala "Za Lidiju".

"Jesi li sigurna da je to dobra ideja?" pitala ju je Elsie kad ju je Julia nazvala iz Pariza da joj kaže
da putuje u Tajland u potragu za svojom pravom bakom. "To da kopaš po prošlosti umjesto da gledaš u
budućnost?"

Elsie je možda imala pravo, pomisli Julia, ali možda se morala vratiti svojim korijenima prije nego
što krene dalje.

Automobil je krivudao kroz gužvu na ulicama Bangkoka. Julia primijeti da je vozač iznenađeno
podignuo obrve vidjevši da je otvorila prozor kako bi mogla udisati zrak i atmosferu grada. Sve je
prožimala kakofonija aktivnosti, ljudi na pločnicima izlazili su iz svojih kuća, pokrajnje uličice bile su
pune štandova s hranom i kupaca, a kolnici zakrčeni automobilima, prastarim autobusima i motoriziranom
tuk-tukovima. Bio je to isprepleteni spoj Istoka i Zapada, a ipak tako stvaran, titrav i pun života.

"Uskoro smo tamo, madam. Kuća je na rijeci, da?" upita vozač.

"Zaista ne znam. Nikada prije nisam ondje bila."

"Ne brinite, madam. Mi nađemo. O. K.?"

Julia kimne glavom. "O. K."

Nekoliko minuta poslije skrenuo je s prometne ulice u lijepu i mirnu stambenu četvrt. Stigli su do
kraja slijepe ulice te vozač pokaže rukom na vrata u ogradi.

"Ovo je prava soi i ovo je kuća koju tražite", reče on.

"Hvala vam." Julia napravi pokret kao da će otvoriti vrata, ali vozač je već bio vani i otvorio ih je,
dotaknuvši pritom u znak pozdrava svoju bijelu kapu sa zlatnim gajtanom.

"Želite da čekam?" upita smiješeći se.

"Da, molim. Ne znam koliko ću se dugo zadržati."

"Ne brinite, madam. Budite koliko dugo treba. Ja sam ovdje", nasmiješi se on.

"Hvala."

Julia duboko udahne i krene uskim puteljkom. Kuća je bila jako lijepa, sagrađena u tajlandskom stilu,
s drvenim vanjskim zidovima, verandom koja se prostirala okocijelog prizemlja. Krov je bio u obliku
okrenutog slova V sa zavinutim rubovima.

Popela se stubama na verandu. Kako nije bilo zvona, pokucala je na vrata, pričekala nekoliko minuta,
a onda ponovo pokucala, zatim još jedanput. Baš kad se razočarana htjela okrenuti i poći, otvorila su se

vrata.

U prorezu se pojavio par starih ali prodornih očiju.

"Mogu li vam pomoći?" upita muški glas s jakim tajlandskim naglaskom.

"Da. Tražim Lidiju."

Prodorne su je oči procjenjivale, a onda se u njima pojavio strah.

"Tko si ti? Što želiš od nje?" upita on kao da je optužuje.

Julia je bila zatečena tim pitanjima, ali nije željela otkriti svoj identitet sve dok ne sazna tko je taj
čovjek.

"Dolazim iz Engleske - jedna Lidijina prijateljica zamolila me da joj prenesem poruku. Je li ona kod
kuće?" upita Julia.

Muškarac odmahne glavom. "Ne, vani je. Doviđenja."

Pokušao je zatvoriti vrata, ali Julia ih je zadržala.

"Hoće li se vratiti?" upita ona.

Muškarac slegne ramenima. "Možda."

"Je li ona... dobro?" Julia je htjela reći "živa", ali osjetila je da je to neumjesno.

"Dobro je", kimne muškarac. "A sad, odlazi, O. K.?"

"Kad se vrati, možete li joj reći da je želi vidjeti Harryjeva prijateljica. Odsjela sam u hotelu
Oriental i tamo ću je čekati." Julia je veoma polako i razgovijetno izgovarala riječi.

"Harry", reče muškarac kao da isprobava to ime na jeziku, a onda kimne glavom. "Dobro, reći ću."

Zalupio joj je vratima pred nosom, a Julia se vratila u auto.

Poslijepodne je provela uz bazen, a mučila ju je briga da je starac možda nije razumio pa neće dobro
prenijeti poruku. Bilo kako bilo, barem je znala da je Lidia još živa. I zasad nije mogla ništa više učiniti
nego čekati i iskoristiti vrijeme razmišljajući o svojem životu.

I suočiti se s vlastitim osjećajima prema Kitu.

Znala je da je bilo malo vjerojatno da njezin brak sa Xavierom opstane nakon onoga što je saznala o
nesreći, ali ležala je na vrućem tropskom suncu i prisilila se sama sebi priznati kako su u tome ulogu
odigrali i njezini osjećaji za Kita. A Kitova ljubav prema njoj, njegova mirna snaga i to što nije bio
nesiguran, ni zahtjevan ni ljubomoran, sve to joj je pomoglo da jasnije sagleda kakav je Xavier - i kakav
je njezin odnos s njime.

Nije bilo sumnje da je Kit ušao u njezin život u nezgodnom trenutku, kad su joj svi osjećaji bili
izmiješani. Međutim, već sama činjenica da je uz njega našla takvu sreću - dok je oplakivala sina i
osjećala se posramljeno što je tako brzo krenula dalje nakon gubitka supruga - bila je dokaz snage onoga
što je spojilo njih dvoje.

Znala je da je to ljubav. U najćišćem i najjednostavnijem obliku.

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci također je naučila jednu od najvažnijih lekcija u životu: sve ovisi
o odabiru pravog trenutka. Da je upoznala Kita u drukčijim okolnostima, u nekom drugom trenutku, možda
bi njih dvoje sada još bili zajedno.

Nije pak bilo povratka. Povjerenje se prekinulo. Kit se zacijelo osjeća kao odbačena igračka,
ostavljen po strani kad se pojavila bolja, sjajnija verzija. Znala je da bi se ona osjećala tako kad bi bila
na Kitovu mjestu. Nije čak imala snage ni uljudnosti s njim osobno razgovarati.

Ne... šteta je učinjena i morala je krenuti dalje. Muškarci nisu sve i mora se prestati oslanjati na njih,
očekujući da joj donesu sreću.

Te je večeri, dok je sjedila na balkonu s čašom vina, Julia odlučila nazvati Olava i reći mu da joj
rezervira što gušći raspored nastupa.

Gledala je božanstven prizor treperavih svjetala na površini rijeke i, unatoč svemu, nije mogla a da
ne pomisli da bi taj trenutak željela podijeliti s Kitom. Reći mu kako se ugodno osjeća u toj dalekoj
zemlji, zaštićena tim spokojnim a ipak uzbudljivim okolišem... da se osjeća kao da pripada onamo. Kao i
njezin djed davno prije.

Bože, koliko joj je nedostajao Kit: činilo joj se kao da je samo polovina nje ondje prisutna. Bez
obzira na to smjela ga ona voljeti ili ne, bilo joj je bolno pomisliti da je on još jedna od lijepih stvari
koju je uspjela izgubiti tijekom te godine.

Te je večeri popila previše vina i dopustila sebi da se pošteno isplače zbog Kita, prvi put otkad ga je
morala ostaviti.

Sljedećih dana, dok je čekala Lidijin odgovor, Julia je kratila vrijeme slijedeći Harryjeve korake.
Odlazila je na izlete rijekom da vidi kraljevsku palaču i Smaragdnog Budu te uživala u njihovoj ljepoti.
Popodne je pila čaj u Spisateljskom salonu,proučavala na zidovima stare fotografije u sepija tehnici, koje
su prikazivale hotel onakav kakav je bio dok su unutar njegovih zidina Harry i Lidia proživljavali svoju
nesuđenu ljubav.

Redovito je svakoga dana provjeravala kod conciergea je li za nju pristigla kakva poruka - ali nije.
Nazvala je Olava da mu kaže da je spremna prihvatiti sve što joj može ponuditi. I provodila je sate uz
hotelski bazen nastojeći donijeti odluku o tome gdje bi željela živjeti.

Sad je, naravno, bila bez doma ako se ne računa kućica u Norfolku - na koju nije računala. Osim što
je bila potpuno neprikladna za njezine potrebe, bila je i bolan podsjetnik na Kita.

Možda bi odgovor bio novi početak u nekoj prijestolnici ? Neki sterilan stan ne bi joj ništa značio,
ali barem bi bio baza u koju bi se vraćala između dva koncerta.

London... Pariz... New York?

Tužno, ali svi su joj putovi bili otvoreni.

Dok je na terasi sama večerala, odlučila je sutra ponovo otići k Lidiji i posljednji put pokušati stupiti
s njom u kontakt. Onda će napustiti Bangkok i još jedanput započeti život.

"Madam Forrester." Prenuo ju je glavni konobar na terasi.

"Da?"

"Ovdje je netko tko bi želio razgovarati s vama."

Iz tame se pojavila sićušna figura nalik na ptičicu: bila je elegantno odjevena u tajlandsku svilu, kao
ugljen crnu kosu skupila je straga u šinjon, a s jedne strane zataknula je dvije orhideje.

Dok se približavala, Juliji se učinilo da ju je prepoznala iako joj je trebalo nekoliko trenutaka da
shvati zašto: na njoj je prepoznala mnoge svoje crte i karakteristike. Znala je da žena sigurno ima oko

osamdeset godina, ali vrijeme je jedva ostavilo pokoju boru na njezinoj koži boje meda. Imala je velike
bademaste oči i Julia je lako mogla zamisliti kako je sigurno bila prekrasna kad joj je bilo sedamnaest
godina.

Žena skupi dlanove u tradicionalni tajlandski pozdrav i pogne glavu. Onda je podigla pogled i
nasmiješila se.

"Ja sam Lidia."

"Hvala vam što ste došli." Julia nije mogla smisliti ništa drugo što bi rekla; bila jeopčinjena tom
ženom koja je bila tako slična njoj. "Molim vas, sjednite", doda ona pokazavši rukom na stolicu s druge
strane stola.

Lidia sjedne, a onda se s iščekivanjem zagleda u Juliju. "No, sad mi moraš reći zašto si svratila do
mene i nasmrt preplašila mojeg poslužitelja."

Julia se u sebi nasmije zbog naziva kojim je opisala onoga starca koji ju je dočekao na Lidijinu
pragu. "Ispričavam se. Nisam ga namjeravala uplašiti."

Lidijine oči zaiskre. "Rekao mi je da mu se učinilo da je vidio duha."

Julia podigne jednu obrvu. "Stvarno? Zašto?"

"Mislio je da sam umrla na ulici dok sam bila u kupnji i da sam se vratila kao mlada djevojka. A sad
vidim i zašto je to pomislio. Veoma si nalik meni. Mislim da se ipak zabunio - kako bi mogla biti
Harryjevaprijateljica, a toliko sličiš na mene?" upita ona. "Nisam znala trebam li očekivati staru ili
mladu damu."

"Nisam bila sigurna što da mu kažem. Lidia, znate li tko sam?" Julia osjeti neobičan i silovit val
emocija dok je izgovarala to pitanje.

Lidia ju je proučavala. "Premlada si da bi bila moja kći Jasmine. Zato mislim da bi mogla biti...
moja unuka?"

"Da", potvrdi Julia, a suze su je već pekle u očima. "Jasmine je bila moja majka."

Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je Lidia progovorila. Julia ju je gledala kako se pokušava
smiriti.

"Žao mi je što mi je toliko dugo trebalo da dođem ovamo, ali možeš razumjeti koliko sam bila
iznenađena kad sam opet čula Harryjevo ime. Svih ovih godina nije prošao ni dan a da nisam pomislila na
njega. Je li još živ?" upita ona, a u očima su joj se miješali nada i strah.

"Nije. Lidia, umro je prije mnogo godina. Žao mi je."

Lidia kimne i stavi ruke na srce. "Znala sam to ovdje", pokaže ona, "ali ipak sam se nadala. Kako je
umro?"

Julia odmahne glavom. "Ne znam. To je bilo prije nego što sam se rodila. Ali Elsie, moja baka - ili
bih trebala reći žena za koju sam sve do prije nekoliko tjedana mislila da mi je baka - rekla je... da je
umro od slomljena srca."

Lidia posegne u svoju košaru, izvadi rupčić i obriše nos. "Moraš mi oprostiti. Nije baš
dostojanstveno kad starica ovako javno plače. Svih tih godina ne čujem ništa, a onda... ""Ali Elsie vam je
slala fotografije moje majke, zar ne? Da vam pokaže da je sretna i da se za nju dobro brinu u Engleskoj?"

Lidia kimne glavom. "Da. To je bilo ljubazno od nje. Ali, Julia", Lidia je sad bila malo zbunjena,

"fotografije je slala Jasmineina dadilja Elsie. Zašto ti Elsie zoveš bakom?"

Na svoj užas Julia shvati da Lidia nikad nije saznala da njezinu kćer ne odgaja lord Harry Crawford
u Wharton Parku, nego vrtlar i njegova žena u maloj seoskoj kući.

"Lidia, to je duga priča", reče naglo Julia, "i ja sam je sama tek nedavno saznala."

"Razumijem da će trebati vremena da se sve objasni", utješno reče Lidia. "No, sad mi pričaj o svojoj
majci. Je li isto tako lijepa kao i ti? Je li ovdje?" upita ona, a oči su joj bile tako sjajne od očekivanja da
Julia više nije mogla suspregnuti suze.

"Nije..." Julia odmahne glavom, shvaćajući da će njezina odiseja u prošlost biti mnogo složenija i
bolnija nego što je mislila. "Ah, tako mi je žao, ali moja je majka umrla prije dvadeset godina, kad je
meni bilo jedanaest godina", reče ona i instinktivno posegne preko stola za Lidijinom rukom.

Lidia se čvrsto držala Julijine ruke, a maleno tijelo drhtalo joj je od tuge. Šapnula je nešto na
tajskom jeziku, a onda duboko udahnula.

"Mislim", šapne ona, "da ovo nije trenutak da čujem i druge stvari koje mi imaš za reći. Moramo o
tome razgovarati na nekom privatnom mjestu jer ne želim da drugi budu svjedoci moje boli."

"Da", složi se Julia. "Jako mi je žao što donosim loše vijesti. Možda nisam ni trebala doći ovamo ni
naći vas."

"O, ne, Julia, ne smiješ to pomisliti ni osjećati se krivom zbog toga što mi govoriš što nam je sudbina
učinila. Izgubila sam kćer, ti si izgubila majku. To je život i smrt." Lidia joj se nasmiješila. "A isto tako,
Julia, ne smiješ zaboraviti da onaj tko donosi loše vijesti donosi i dobre. Jer, evo, ti si ovdje. Ti si dio
mene, a ja dio tebe. Sad sjedimo zajedno, napokon ujedinjene na istom mjestu gdje sam upoznala tvojeg
djeda i zaljubila se u njega. U tome ima neke ljepote, zar ne?"

"Da, ima", reče Julia tiho.

Stigao je upravitelj hotela donoseći Lidiji piće.

"Kop khun ka, Thanadol. Mogu li te upoznati sa svojom unukom Julijom? Prešla je polovinu svijeta
da me nađe."

Thanadolove obrve jedva da su se pomaknule. "Zadovoljstvo mi je to čuti", nasmiješise on. "Nisam
iznenađen: vas dvije veoma ste slične. Molim vas, pozovite me ako što zatrebate."

Dok se udaljavao, Julia zapita: "Otkud ga poznajete?"

"O, radila sam ovdje mnogo godina s Thanadolovim ocem", objasni Lidia. "Mnogi pripadnici
hotelskog osoblja imaju rođake koji su ovdje radili prije njih. Ovaj je hotel poput velike obitelji, a svi
ljudi ovdje bili su mi na usluzi kad sam ih trebala."

"Koliko ste dugo ovdje radili?" upita Julia.

"Deset godina, sve dok nisam upoznala svojega muža", odgovori Lidia.

"Udani ste?" Zbog nekog razloga Julia Je bila iznenađena.

"Da, i njega sam upoznala ovdje u hotelu. Bili smo zajedno četrdeset godina. Bila sam uz njega kad
je prije dvanaest godina posljednji dah napustio njegovo tijelo."

"Drago mi je što ste uspjeli naći sreću, Lidia", odvrati Julia nježno.

"Julia, to nije bila ljubav. Nju sam osjećala samo prema Harryju. Ali dobro sam živjela s njim. Moj

suprug bio je veoma uspješan čovjek, imao je veliku tvrtku koju sam mu i ja pomogla izgraditi. I voljela
sam ga jer me je volio."

"Jeste li imali djece?"

"Ne", Lidia tužno odmahne glavom. "Skoro sam umrla nakon što sam rodila tvoju majku. Poslije toga
više nije bilo djece."

"Zao mi je", reče Julia.

"Možda", razmišljala je Lidia, "da nisam bila tako bolesna kad me je Khun Bill došao naći, možda
bih zadržala Jasmine uza se. Ali", uzdahnula je, "kad jedanput doneseš odluku, nema povratka i
prihvaćanje je jedina utjeha. Davno sam već naučila da ne mogu promijeniti sudbinu... ni druge ljude."

"Ne", složi se Julia s njom, "to potpuno razumijem."

Lidia se zagledala u rijeku, na trenutak se izgubivši u svojim mislima.

"A sad, draga Julijo", reče ona, "večeras sam umorna i mislim da moram otići kući. Koliko još dugo
ostaješ u Bangkoku?"

"Planirala sam uskoro otputovati. Ali mogla bih ostati duže sad kad ste vi ovdje."

"Onda, molim te, dođi sutra k meni na ručak", predloži Lidia. "Moći ćemo više razgovarati. Imam
jedno pitanje: imam li još unučadi?"

Juliji je na vrhu jezika bilo da kaže da ima, da postoji još jedna unuka. Ali, kao i veći dio Julijina
života, to sad više nije bila istina.

"Samo mene", odgovori ona jednostavno.

"I ti si mi dovoljna", odgovori Lidia toplo, "pravi Božji dar. Reci mi, moja unuko, jesi li i sama
majka i radiš li?"

Julia je ignorirala prvi dio pitanja i odgovorila na drugo: "Pijanistica sam."

Lidiji su se oči odmah napunile suzama prije nego što se nasmiješila. "O, Julia! Znaš li da sam
tvojega djeda prvi put vidjela kad je svirao klavir, baš tamo u baru Bambus." Lidia pokaže rukom na
Spisateljski salon. "I mislim da sam se upravo u tom trenutku zaljubila u njega. On bi nekako oživio dok
bi svirao. Naslijedila si taj njegov posebni talent. A sad", reče ona i ustane, "moram poći kud."

Julia također ustane, ali nije bila sigurna kakav je pozdrav prikladan na rastanku. Lidia joj je
olakšala tako što je posegnula za njezinom rukom, a onda ju je poljubila u oba obraza.

"Hvala ti što si došla ovamo i potražila me", promrmlja ona. "Doviđenja, moja unuko. Razgovarat
ćemo sutra."

Kad je Lidia otišla, Julia je sjedila još neko vrijeme i promatrala rijeku. Onda je ustala od stola i
pogledala nebo. I iskreno se nadala da je Harry tamo negdje gore i da radosno gleda što se ondje dolje
upravo dogodilo.

58.





Sutradan, oboružana fotografijama koje je ponijela sa sobom iz Engleske, Julia je sjela u hotelsku
limuzinu i otišla do Lidijine kuće. Taj put Lidijin poslužitelj joj je odmah sa smiješkom otvorio vrata i
pozdravio je na tajlandski način.

"Dobro došla, Khun Julia. Khun Lidia vas čeka na verandi. Odvest ću vas."

Julia ga je slijedila kroz sobe zamračene da vrućina i sunce ne prodiru unutra te dalje na široku
drvenu terasu sagrađenu na stupovima, tako da se uzdizala nad rijekom. Bila je prepuna lončanica i
cvijeća, a u zraku se osjećao sladak miris jasmina, koji je Juliju odmah podsjetio na Wharton Park.

Zbog povjetarca s rijeke na verandi je bilo ugodno svježe, a mjedeni zvončići obješeni na stropu
nježno su zveckali njišući se.

Kuća je stajala u maloj uvali na dijelu gdje je rijeka bila široka. Čamci su prolazili i mimoilazili se,
ali ipak na dovoljnoj udaljenosti od kuće, tako da je zujanje njihovih motora predstavljalo ugodnu zvučnu
pozadinu toj oazi mira.

Lidia se pojavila iza ugla verande. Na glavi je imala star slamnati šešir, a u ruci je nosila kantu za
zalijevanje cvijeća. Lice joj se ozarilo kad je ugledala Juliju.

"Julia", reče ona i široko raširi ruke. "Dobro došla u moj dom. Tako mi je drago što si ovdje. A sad",
reče ona spustivši kantu za zalijevanje ispod slavine i pokazavši na stol postavljen za ručak, "molim te,
sjedni i ugodno se smjesti. Mogu li ti ponuditi piće?"

"To bi bilo lijepo, hvala, Lidia."

Lidijine oči trepnule su prema vratima gdje je stajao poslužitelj; i za nekoliko sekundi on je već na
stol donio čašu vode i kokosov orah s utaknutom slamkom.

"Imam pivo ili vino ako više voliš", reče Lidia brižno.

Julia odmahne glavom. "Ovo je savršeno." Popila je gutljaj slatke, ljepljive tekućine i nasmiješila se.
"Novi okus, ali sviđa mi se."

Julia je bila svjesna koliko je Lidia pomno promatra, pa je porumenjela.

"Ispričavam se, Julia, zbog toga što te tako gledam. Neobično mi je i prekrasno vidjeti ljepotu koju
smo stvorili Harry i ja, i moja kći i tvoj otac. Ovdje u mojoj kući." Široko se osmjehnula. "Zadovoljna
sam rezultatom jer si jako, jako lijepa. Naslijedila si najbolje s tajlandske strane te englesku visinu i
držanje. A, naravno, imaš i prekrasnu put. O, žene u Tajlandu učinile bi sve samo da imaju takvu svijetlu
europsku put!""Ali ja želim potamnjeti na suncu", izjavi Julia.

To je Lidiju natjeralo da se slatko nasmije. Bio je to nježan zvuk, više nalik zvončićima koji su se
njihali na povjetarcu. "Da, svi bijelci jedva čekaju da im koža potamni. To je sigurno neka Božja šala.
Uvijek želimo ono što ne možemo imati." Lidijino se lice uozbilji i ona se nagne prema Juliji: "Julia, ne
moraš se bojati ispričati mi što se dogodilo s Jasmine kad je stigla u Englesku. Ja sam to već sama
zaključila. Kao što je sinoć mjesec bio visoko na nebu, tako mi je sad sve jasno i shvatila sam da je Khun
Bill sa svojom ženom posvojio moje dijete, zar ne?"

"Da, Lidia, posvojili su je", potvrdi joj Julia nervozno. "Nisu imali drugog izbora."

"Je li Harry znao?" upita ona. "Je li znao da mu kći raste nedaleko od njega?"

"Moja baka..." Julia se brzo ispravi, "hoću reći Elsie, rekla mi je da nije znao sve do nekoliko
tjedana prije smrti. Došao je ostaviti nešto Billu i prvi put je vidio Jasmine. Tada je shvatio... jer ona je
bila vaša slika i prilika."

"Znači, Jasmine nije odrasla u Wharton Parku kao kći britanskog lorda", razmišljala je Lidia naglas.
"Umjesto toga, odrasla je s vrtlarom i njegovom ljubaznom ženom."

"Da. Ali, Lidia", Julia je znala da ne postoji način na koji bi je zaštitila od istine, "Harryjeva žena
Olivia u isto je vrijeme rodila."

"Razumijem." Lidijine su se oči smračile. "Moraš mi vjerovati, Julia, kad ti kažem da mi Harry sve
vrijeme dok je bio ovdje sa mnom u Tajlandu nijedanput nije spomenuo da je oženjen. Da mi je rekao, ja
ne bih..." Odlučno je odmahnula glavom. " Čini mi se da je prevario i mene i svoju ženu."

"Razumijem kako se osjećate", složi se Julia, "i ne znam zašto vam Harry nije rekao. Možda se
plašio da će vas izgubiti ako vam to kaže."

"Imao je pravo, izgubio bi me." U Lidijinim očima nazirao se bijes. "Kad me Bill došao potražiti
ovdje u Bangkoku, nakon što se rodila Jasmine, i kad mi je to rekao, gotovo sam umrla od šoka. Ali
tijekom godina lakše sam sve shvaćala." Pogled joj se smekšao dok je govorila. "Razumijem da je
moguće voljeti dvoje ljudi u isto vrijeme."

"Ne, Lidia", ispravi je Julia, "nije bilo tako. Elsie mi je ispričala da je to od samoga početka bio
dogovoreni brak i da Harry nije imao drugog izbora nego oženiti se Olivijom i pokušati napraviti
nasljednika u slučaju da se ne vrati iz rata. Ljubav se tada nije smatrala važnom. Oliviju su smatrali
prikladnom i to je jednostavno bila njegova dužnost. Vi ste bili žena koju je Harry volio i s kojom je želio
biti."

"A što je s njegovom ženom? Je li ona voljela njega? Ili je i ona prihvatila tajdogovor?" upita Lidia.

"Elsie je četrdeset godina radila kao njezina sobarica i kaže da je Olivia obožavala Harryja",
uzdahne Julia. "Za nju je to bila prava ljubav i zbog toga je još bilo strasnije... kad je saznala za vas."

"Saznala je?" Lidia naglo rukom prekrije usta. "Kako?"

"Našla je vaše posljednje pismo Harryju, sa zaručničkim prstenom unutra. A nekoliko dana poslije
toga imala je prijevremeni porcel. Prema Elsienim riječima ostatak života provela je ogorčena onime što
joj je Harry učinio."

"Oh, Bože! Kakvu je bol izazvala naša ljubav!" Lidia je u očaju odmahivala glavom. "Suosjećam s
tom jadnom ženom. Je li rekla Harryju da je saznala za mene?"

"Nikad. Jednostavno je za njega zatvorila svoje srce i na prvo mjesto stavila obveze prema imanju.
Elsie kaže da su oboje proveli ostatak života u jadu i tuzi", doda Julia. "Kad sad razmišljam o tome, bilo
bi mnogo bolje da se Harry vratio ovamo k vama i oslobodio Oliviju. Ali, naravno, tu je bio i Wharton
Park, koji je nakon rata bio u lošem stanju. Harry je imao na desetke radnika koji su od njega očekivali da
će im omogućiti da zarađuju za život. Iako je Elsie rekla da mu je to slomilo srce, morao je ostati u
Engleskoj. Zaista nije imao izbora."

Lidia kimne glavom. "Bill mi je to objasnio kad je došao ovamo u Bangkok. Bio je veoma ljubazan.
Mislim da je bio dobar čovjek. Spasio mi je život."

"Pa, ja sam ga obožavala", reče Julia. "Svaki put kad bih došla u Wharton Park, većinu vremena
provodila sam u stakleniku i gledala ga kako njeguje cvijeće. I moja majka i ja odrasle smo okružene
mirisom domovine za koju nismo ni znale da je dio nas."

"To mi je utješno", nasmiješi se Lidia, "a dala sam Billu s Jasmine i jednu posebnu orhideju, vrlo
rijetku u svijetu. Ugledala sam je jednoga dana na tržnici cvijeća ovdje u Bangkoku neposredno prije
nego što sam rodila Jasmine. Znala sam koliko je to rijedak cvijet i kupila sam je za nju. Pitala sam se
cvjeta li mu tamo u Engleskoj."

"Zaista?" Julia se sjeti slike koju je Jasmine naslikala kao djevojčica. Prikazivala je rijetku vrstu
orhideje koju je uočio i George, njezin otac. "Da, mislim da jest", šapne ona.

"A tvoj otac? Je li i on mrtav?" upita Lidia.

"Nije", nasmiješi se Julia, "veoma je dobra zdravlja. Obožavao je moju majku i bili su sretni
zajedno. Toliko sretni da je nikada nije ni pokušao zamijeniti drugom ženom.""Zna li za podrijetlo svoje
supruge?"

"Da, ali tek je nedavno saznao, kao i ja."

"Voljela bih jednoga dana upoznati supruga svoje kćeri", reče Lidia. "Znači, i ti si bila kći jedinica?"

"Pa, ne... imam sestru, ali tek sada sam saznala da je posvojena", objasni Julia. "Majka je mislila da
neće moći imati djece, pa su posvojili moju sestru Aliciju još kao novorođenče. Tri je godine starija od
mene i moje rođenje ih je sve iznenadilo. Mislim da otac nije Aliciji nikada namjeravao reći istinu, ali
kad mu je Elsie ispričala priču o tome kako je Jasmine stigla u Wharton Park, osjetio je da mora to
učiniti. Inače bi i ona vjerovala da je vaša i Harryjeva unuka. Ali i dalje je moja sestra", odlučno naglasi
Julia.

"Naravno", potvrdi Lidia. "Mislim da bismo sad mogle ručati. Može?" Kimnula je glavom
poslužitelju koji je stajao negdje u pozadini pa je on odmah nestao u unutrašnjosti kuće.

"Znači, Julia, ti si pijanistica? Mogu li te čuti negdje kako sviraš?"

"Da, možete. Svirala sam po cijelom svijetu. Imala sam puno sreće", reče ona skromno. "Otkrio me
je jedan agent na Kraljevskom glazbenom koledžu kad sam imala devetnaest godina. Pomogao mi je
izgraditi karijeru."

"Julia, sreće nema bez talenta", blago je prekori Lidia. "Sigurno si izvanredna. I još si tako mlada.
Kamo misliš poći nakon Bangkoka? Ideš li nekamo svirati?"

"Ne", odgovori Julia upravo kad je Nong izašao iz kuće noseći pladanj s dvije zdjelice vruće juhe.
"Ova mi je godina donijela neke... teške promjene", objasni ona. "Proći će još nekoliko mjeseci prije
nego što igdje nastupim. A, da budem iskrena, doslovno nemam pojma kamo ću krenuti kad odem odavde.
Zato sam i došla u Bangkok, odvojiti vremena za razmišljanje."

"Moraš mi sve ispričati jer vidim ti u očima da te muče brige. Ali prvo uživaj u Nongovoj TomKha
Gai. Mislim da je najbolja u Bangkoku."

Nakon ukusna mliječnog kokosa i juhe od limunske trave s komadićima meke piletine, Nong je donio
tanjur manga i papaje za desert.

"Dakle, Julia, pričaj mi o svojoj teškoj godini."

"Pa..."Julia se morala ohrabriti da svoju bol pretoči u riječi. "Izgubila sam dvogodišnjeg sina
Gabriela u automobilskoj nesreći prije dvanaest mjeseci. Također sam mislila dasam izgubila i njegova

oca Xaviera, ali on je prije nekoliko tjedana samo ušetao natrag u našu kuću u Francuskoj. On je vozio
auto u kojem je poginuo naš sin i nakon nesreće je nestao. Rekao je da se nije mogao suočiti sa mnom."
Julia nabora čelo. "A prije tjedan dana saznala sam da je tada bio jako pijan i nije uopće bio u stanju
voziti. Zato sam ga", tada joj se glas utišao do šapata, "napustila i došla ovamo."

Lidijine oči raširile su se od suosjećanja i ispružila je ruku preko stola te dotaknula Julijinu. "To je
strašna tragedija za tebe. A ja, više od svih, znam da je gubitak djeteta najveća Božja kazna."

"Da", složi se Julia. "Ne mogu zamisliti ništa gore."

"Ne postoji ništa gore. Ja znam. Srce ti je", Lidia pritisne ruku na grudi, "prazno." "Da", promrmlja
Julia, "nema utjehe ni olakšanja te boli."

"Nema. I ja moram oplakivati gubitak duše svoje kćeri koja je otišla sa Zemlje. Osjećam da je
dvaput oplakujem", uzdahne Lidia. "Ali tebi je još teže: moraš supruga kriviti za smrt sina."

"Prezirem ga zbog onoga što je učinio, ne samo Gabrielu, nego i meni", odgovori Julia, ne mogavši
više skrivati ljutnju koja joj se čula u glasu.

"Prirodno je da tako osjećaš. Ali jednoga mu dana moraš oprostiti, i to zbog sebe same, Julia.
Naučila sam da nije dobro u sebi nositi takvu ljutnju. Ona te izjeda i uništit će te."

"Znam, Lidia, ali to je tako teško učiniti."

"Da, teško je. Nas obje iznevjerili su muškarci koje smo voljele i kojima smo vjerovale. Tvoj muž
mi se prema tvojim riječima čini kao slabić, ali mnogi muškarci su takvi", objasni Lidia. "Isprva sam
mislila da je i Harry takav, ali sad vidim da možda nije bio. Morao je biti snažan da ostane u Engleskoj i
izvrši svoju dužnost."

"Možda će zvučati kao lažna utjeha, ali prema onome što mi je Elsie ispričala, doista vjerujem da mu
je ta odluka slomila srce. Vi ste zaista bili ljubav njegova života."

"I on moja", odgovori Lidia. "Jesi li ti voljela svojega muža?"

"Jako i vjerovala sam da je prava ljubav mojega života sve dok..."

Lidia se nagne naprijed na svojoj stolici kao da očekuje što će dalje čuti, a Julia osjeti kako joj se
obrazi rumene dok se trudila objasniti: "Dok sam bila uvjerena da sam udovica, jedan muškarac u
Engleskoj bio je veoma ljubazan prema meni. Brinuo se za mene kad to nitko drugi nije mogao. Uz
njegovu pomoć počela sam se oporavljati i uvidjela sam da možda za mene postoji budućnost. Za nas
dvoje.""Razumijem." Lidia je pomno slušala. "Gdje je on sada?"

"U Norfolku. Ironija je što je on novi lord Crawford", prizna Julia. "Živi u Wharton Parku."

Lidia ju je samo gledala nekoliko minuta, pokušavajući shvatiti što joj Julia govori. "Ali to znači...?"

Julia shvati tijek njezinih misli i odmah je pokuša zaustaviti. "Ne. Nismo u bliskom srodstvu. Nakon
što je Olivia izgubila bebu, ona i Harry nisu više imali djece. Kit i ja smo - mislim - bratići u trećem
koljenu."

Na Lidijinu licu pojavi se izraz olakšanja. "Sretna sam što to čujem, Julia. U očima ti vidim da imaš
snažne i duboke osjećaje za tog muškarca. Voliš li ga?"

"Mislila sam da su ti osjećaji za njega bili rezultat toga što je bio uz mene dok sam ga trebala. Ali
kad se Xavier ponovo pojavio, a ja mu opet postala ženom, mislila sam samo na Kita. A i dalje je tako",
prizna ona.

"Julia, pa, zašto mu se onda ne vratiš?"

"Zato što... ah." Julia odmakne kosu s ramena jer joj je odjedanput postalo neugodno vruće. "Sve to
veoma je komplicirano. Nisam čak ni nazvala Kita da mu kažem da se Xavier vratio. Morao je iz medija
saznati da mi je suprug još živ. Ne", odmahne ona glavom dopuštajući povjetarcu da joj ohladi vrat,
"sigurna sam da me više ne želi natrag. Previše sam ga povrijedila."

"Moraš biti svjesna ironije", reče Lidia polako. "Voliš lorda Crawforda iz Wharton Parka, a ovdje si
sa mnom u Bangkoku. Mislim da smo obje proplakale mnogo suza u jastuke zbog onih koji su daleko od
nas u Engleskoj. Možda", reče ona i zatrese glavom, "Wharton Park nosi prokletstvo. On je poput
bespomoćna djeteta, koje treba hraniti i za koje se neprekidno treba brinuti. Ne misli na one čiji su životi
zbog toga žrtvovani."

Julia se nasmiješi zbog Lidijine zamišljene slike. "Zapravo, imanje će se nakraju ipak morati prodati.
Kit nema novca za otplatu kredita za posjed, a obnova bi stajala tisuće funti. Uskoro će 'bespomoćno
dijete' imati nove, a nadam se, i bogatije roditelje."

"Teško mi je zamisliti da sam izgubila ljubav svojega života zbog neke kuće", reče Lidia i napravi
grimasu, "ali razumijem da je i više od toga. Riječ je o nasljedstvu i tužno je što će i ono izumrijeti."

"Da, jer bez obzira na to koliko nam je boli zadao, Wharton Park je veoma lijep. O, Lidia, voljela
bih da ga možete vidjeti", reče Julia u jednom dahu. "Ja ga oduvijekvolim, još otkad sam bila djevojčica,
i sad se prisjećam razdoblja dok sam tamo živjela s Kitom kao najsretnijih tjedana svojega života."

"Imanje ti je u krvi", reče Lidia ozbiljno. "Da si bila dječak, sigurno bi - kao Harryjevu unuku -
pripalo tebi."

"Možda. Sestra mi je rekla da bih mogla podnijeti zahtjev jer se u današnje vrijeme, zahvaljujući
mogućnosti DNK testiranja, to može dokazati. Ali nikad ne bih to učinila Kitu", reče Julia odlučno,
osjetivši da je došao trenutak da promijeni temu razgovora. "Imam li drugih rođaka ovdje u Tajlandu?"
upita ona.

"Ah!" Lidia pljesne rukama. "Imaš ih mnogo! Stričeva i strini, i toliko mnogo bratića da ih ne mogu ni
izbrojiti. Neki od mojih pranećaka i pranećakinja veoma su uspješni", doda ona ponosno. "Akademski su
obrazovani i žive u Japanu i Americi. Iako potječem iz obične ribarske obitelji, uvijek smo bili pametni",
nasmiješi se ona, "naročito moj otac. Dobio je stipendiju za Sveučilište Chulalongkorn u Bangkoku i
postao je uspješan novinar i politički aktivist. A sad, mogu li vidjeti koju Jasmineinu fotografiju?"

"Naravno." Julia ih izvadi iz torbice i primakne se bliže Lidiji da joj može objasniti svaku sliku.
"Ovo je moja majka kad je imala pet godina, a ovo kad je prošla malu maturu i upisala se u gimnaziju... "

"I ona je bila pametna!" nasmiješi se Lidia.

"Bila je pametna, a ovo je uslikano kad je diplomirala na fakultetu, ovdje je s mojim ocem, zatim s
Alicijom i sa mnom."

Lidia je pažljivo gledala fotografije, prateći lik svoje kćeri u svakoj fazi njezina kratkog života.
Pogledala je Juliju i upitala: "Kako je umrla?"

"Od raka jajnika. Jako ga je teško otkriti, to je općepoznato. A kad je saznala da boluje, rak se već
raširio i ništa se nije moglo učiniti."

"Razumijem. A Jasmine je mislila da su joj Elsie i Bill roditelji?"

"Da."

Lidijine oči sjale su od suza. "Sigurna sam da je bila voljena."

"Bila je, uvjeravam vas."

"Iako nije imala ono što sam smatrala da će imati kad sam je poslala u Englesku."

"Tako je, ali, Lidia, nekoć davno bilo je važno gdje se na društvenoj ljestvici čovjek rodio. Mislim
da to danas nije važno. Stara pravila su nestala. Zapravo, moja majka i ja nismo bile sputane svojim
podrijetlom. Mogle smo činiti sa svojim životima što smohtjele."

Lidia kimne glavom. "Razumijem što mi govoriš i slažem se. Danas čak i ovdje u Tajlandu žene
postaju sve snažnije i uče kako biti neovisne. I mada sam rođena u drugom vremenu, udala sam se za
čovjeka koji me je poštovao kao sebi ravnu. Imali smo partnerski odnos i naša me je tvrtka učinila
bogatom ženom. To nije ono što sam očekivala kao mlada žena; mislila sam da ću se jednostavno udati i
imati obitelj."

"Vjerujte mi, tijekom protekle godine naučila sam živjeti dan za danom, onako kako dani dolaze, i
očekivati neočekivano", reče Julia.

"Onda znaš, baš kao i ja, da je sve moguće. Čovjek uvijek mora gledati u budućnost i vjerovati da će
nas Bog voditi, koji god to bog bio. Mislim da imamo mnogo toga zajedničkog. Slažeš li se? Obje smo na
teži način naučile kakav je život, ali to nas je učinilo mudrima i jakima. A sad, najdraža moja Julijo", reče
Lidia potiskujući zijevanje, "moram se malo odmoriti. Slobodno ostani ovdje sjediti ili dođi ponovo sutra
pa ćemo još razgovarati."

Julia je vidjela da je Lidia iscrpljena. "Doći ću opet sutra."

"Koliko god budeš mogla prije nego što otputuješ. Imamo mnogo toga za nadoknaditi." Lidia ustane,
poljubi Juliju u oba obraza i uzme je za ruku. "Tako sam sretna što si me došla potražiti."

"I ja sam", odgovori Julia i uzvrati joj poljubac. "Mislite li da bi mi Nong mogao pozvati taksi?"

"Sigurna sam da je to već učinio", nasmiješi se Lidia.

"Sutra u isto vrijeme?" upita Julia.

"Da."

"Doviđenja, Lidia." Julia joj mahne rukom i u pratnji Nonga pođe kroz kuću prema izlazu te van, gdje
ju je čekao taksi.

59.





Sljedeći je tjedan Julia posjećivala Lidiju svakoga dana. Provele su mnogo sati razgovarajući i
svaka je otkrila mnogo o životu one druge. Julia je saznala kako je Lidia suprugu pomogla podići na noge
malu tvrtku za proizvodnju svile, koja je prerasla u kompaniju vrijednu milijune dolara i izvozila je
diljem svijeta. Lidijini dizajni i neobične boje bili su ispred svojeg vremena, ali na Zapadu su bili veoma
popularni. Njezine mekane tkanine za namještaj ukrašavale su mnoge lijepe kuće po cijelome svijetu,

"Naravno, tvrtka mi je dala ono što sam najviše željela - priliku da putujem", reče Lidia. "Prodala
sam je nakon suprugove smrti i postala veoma bogata žena... ali još mi nedostaje sve ono uzbuđenje."

"Jeste li ikad bili u Engleskoj?" upita Julia.

"O, da, i uvijek bih odsjela u hotelu Oriental u Knightsbridgeu. Tamo mi daju popust! Ali", nehotice
je zadrhtala, "ne volim englesko vrijeme. Harry me nazivao cvijetom iz staklenika i imao je pravo: ne bih
mogla tamo živjeti. Zato sam se uvijek vraćala u svoju domovinu. U ovu zemlju, u ovu malu kuću gdje
sam živjela sa svojim suprugom, ondje gdje pripadam."

"Ja bih voljela znati kamo pripadam", reče Julia čeznutljivo.

Lidia je potapša po ruci. "Julia, Ka na životnoj si točki do koje mnogi dođu; kad su nestali svi
putokazi koji bi te usmjeravali kamo krenuti dalje."

"Upravo tako", složi se Julia pomislivši da su joj prošli dani donijeli katarzu dok je polako učila
vjerovati Lidiji i otvarati joj svoje srce. Nježne i mudre riječi stare dame tješile su je i pružale joj utjehu.
"Kit će mi nedostajati do kraja života, ali jednostavno ne vidim kako bih mu se vratila. On bi sigurno
osjećao da mi više nikada ne može vjerovati. Moram nekako naći drugi putokaz i slijediti ga."

"Ne brini, Julia. Znam da to već imaš u sebi. Možda ti je potrebna samo mala pomoć da ga
primijetiš", nasmiješi se Lidia.

"Mogu se samo nadati da imate pravo", odvrati ona tužno.

Julia je bila svjesna da se njezin boravak u Bangkoku bliži kraju i morala je donijeti odluku kamo će
dalje poći, pa je te večeri rezervirala mjesto u avionu za Pariz zasutradan navečer. Olav će biti u Parizu
nekoliko dana, a željela je s njim razgovarati o budućnosti. Brinulo ju je i to što nije već dugo imala
priliku vježbati, pa su joj prsti vjerojatno bili ukočeni i možda je zbog toga već prekinula napredak koji
je postigla u posljednjih nekoliko mjeseci. U Parizu će moći unajmiti sobu za vježbanje i nadoknaditi
izgubljeno vrijeme.

Nije mogla zamisliti još jednu samotnu večer na terasi, pa je naručila jelo u sobu i večerala na
balkonu. Gledala je kako brodice plove gore-dolje rijekom i posljednji je put uživala u veličanstvenom
pogledu. Znala je da će joj nedostajati smirenost koju je osjetila u Tajlandu; od ondašnjih ljudi i samoga
grada. Međutim, čak joj ni Lidia, sa svim iskustvom stečenim tijekom svojih osamdeset godina, nije
mogla pokazati mjesto sljedećeg uboda iglom u tapiseriji svojega života. To je bilo nešto što je Julia
morala otkriti sama.

Posljednje poslijepodne provela je uz bazen gdje su joj mnogi poslužitelji već znali ime. Nazvala je

Lidiju da joj kaže da odlazi, a Lidia je inzistirala da dođe u hotel na oproštajnu večeru. Rekla je da će
stići u sedam sati jer je Julia morala krenuti na aerodrom najkasnije u devet i trideset.

U šest sati Julia se istuširala, a onda je dovršila pakiranje kovčega i odjavila se iz hotela. Dok je
prolazila pokraj bara Bambus i išla prema terasi gdje je namjeravala večerati, Thanadol ju je pozdravio i
dočekao s tradicionalnim smiješkom.

"Dobra večer, Khan Julia, kako ste večeras?"

"Tužna sam", prizna ona slijedeći ga preko terase. "Večeras mi je zadnja večer. Je li moja baka već
stigla?"

"Ne, nije. Zamolila je da je pričekate ovdje." Thanadol joj pokaže stol koji je već bio zauzet.

Kad se približila, prepoznala je figuru osobe koja je sjedila za stolom.

Srce joj je počelo snažno lupati u grudima.

Okrenuo se, osjetivši njezinu prisutnost.

"Zdravo, Julia."

"Zdravo, Kite." Glas kojim je progovorila kao da nije bio njezin.

Nasmiješio se i pokazao rukom na stolicu s druge strane stola. "Hoćeš li sjesti?" "Ali... što, kako...?"

"Molim te, zaboga, sjedni i sve ću ti objasniti."

Julia ga je odmah poslušala jer joj se učinilo da će noge pod njom popustiti ako to ne učini.

"Izvoli", reče Kit i stavi pred nju čašu crnog vina. "Popij malo, ne želim da te svlada šok."

Julia proguta velik gutljaj. "Što radiš ovdje?" jedva je uspjela izgovoriti.

"Ah, znaš kako je: pomislio sam, zašto ne bih skoknuo na drugi kraj svijeta i tako sam došao u
Bangkok", reče on, a u očima mu se iskrio smijeh. "Dovraga, što misliš, što radim ovdje, Julia? Pa,
naravno da sam tebe došao vidjeti."

"Kako si znao da sam ovdje?"

"Ne treba mi Interpol ako te želim naći, Julia. Hoću reći, tvoja sestra živi u istoj ulici kao i ja",
nasmiješi se on. "Ali, zapravo mi je Lidia rekla gdje si. Nazvala me i predložila da se pojavim ovdje
prije nego što nekamo pobjegneš. A čini se da sam došao u posljednji čas. Nadam se da nemaš ništa
protiv."

Vedrina kojom je Kit sve to pripovijedao odmah je Juliju podsjetila na to kakva je on osoba.
Nasmiješila se. "Ne, naravno da nemam."

"Mogu li to iskoristiti i možda upitati je li ti zapravo drago što me vidiš?"

"Da. Drago mi je."

"Oh!" Kit teatralno obriše čelo kao da mu je laknulo. "Lidia me uvjeravala da će biti tako, ali dok
sam bio negdje iznad Himalaja, oblio me hladan znoj jer sam se upitao nije li ovo samo čudna predstava
prema fantaziji jedne starice. Što je, da budemo iskreni, svakako mogao biti slučaj. Naime, postoji očita
paralela između njezine davne priče i naše današnje."

Julia se poigravala čašom i pomno ju je proučavala. Srce joj je tako jako tuklo da je ostajala bez
daha. "Znam."

"Za mene baš nije karakteristično da jurim po svijetu za ženom koja me je ostavila. Ali, kako stvari
stoje, zaključio sam da si toga vrijedna."

Julia ga pogleda. "Kite, nisam te htjela ostaviti, ja..."

On nježno stavi prst na njezine usne. "Samo te zadirkujem, Julia, nije potrebno ništa više reći. Lidia
mi je, u svojoj ulozi dobre vile, sve objasnila. A onda je zamahnula čarobnim štapićem i na otiraču pred
ulazom u Wharton Park našla se karta prve klase za Bangkok. Ako smijem dodati, nije bila povratna, pa
ćeš mi morati posuditi nešto novca ako želiš da odem.""O, Kite..." Julijine oči napunile su se suzama jer
je shvatila što je Lidia sve učinila da joj omogući naći pravi putokaz. "Oprosti", reče ona brzo brišući
suzu s obraza.

"Ne trebaš se ispričavati. Zaista mi nije bilo teško, osobito u prvoj klasi... ali uglavnom zbog toga
što te volim."

"I ja tebe volim", šapne Julia.

Kit se primakne bliže njoj i zagleda joj se u lice. "Zar mi želiš reći da je ova plaha izjava zapravo
priznanje činjenice da mi uzvraćaš osjećaje?"

"Da, tako je", nasmiješi se Julia.

"Dobro." Sad je na Kitu bio red da spusti pogled jer nije bio siguran što bi rekao. "Zar zaista, Julia?"
upita on tiho.

"Da, Kite. Volim te... neizmjerno, i nedostajao si mi svakoga dana otkad smo se rastali." "Onda tvoja
baka Tajlanđanka nije luda starica koja je prolupala kao što sam mislio", odgovori on začuđeno.

"Ne, nije. Potpuno je prisebna i sve su joj daske na broju."

"Za razliku od mene", prizna Kit, "koji sam upravo prešao pola svijeta ne znajući kakvu reakciju
mogu očekivati. Sve dosad", doda on tiho. Posegnuo je za Julijinom rukom, a ona mu ju je radosno
pružila. "Ne mogu, a da ne zapadnem u klišej, ali, Bože, izgledaš predivno večeras, draga", šapne on.
"Mislim da nikada u životu nisam bio tako sretan što vidim drugu osobu."

Poljubio ju je u usta, a Julia mu je strastveno uzvratila.

"Dok te imam ovdje uza se, a, za svaki slučaj, da mi opet ne pobjegneš, pomislio sam da sve obavim
odjedanput i upitam: bi li se željela udati za mene?" Kit pokaže rukom na sve što ih je okruživalo.
"Osvrnemo li se na povijest, ne mogu zamisliti savršenije mjesto za to pitanje."

"O, Kite, voljela bih reći da." Julia se slatko nasmije jer joj je ono što se spremala reći zvučalo tako
smiješno. "To jest, čim dobijem razvod!"

"Ah, to nije bilo u scenariju, zar ne? Ali, ništa nije savršeno." Nasmiješio se i protrljao nos o njezin.

Prsti su im se isprepleli.

"Ah, skoro sam zaboravio, donio sam ti dar."

"Stvarno?""Da."

Kit posegne rukom ispod stolice i podigne neobičan cvijet u lončanici. Stavio ga je pred nju. "Evo.
Ovo je za tebe."

Julia je s čuđenjem proučavala latice tamne poput tinte. "Nisam znala da postoje crne orhideje."

"Ne postoje. Bog je zaboravio na to dok ih je pravio, pa sam mu malo pomogao. Ne brini, draga,

moraš je samo politi vodom. Onda će orhideja opet biti lijepa, ružičasta kao i prije nego što sam je
obojio." Pokazao je na smotani papirić uguran u zemlju lončanice. "Ova će ti bajka sve objasniti. Ovako
ili onako, pomislio sam da bi dar bio prikladan."

Julia napravi pokret kao da će izvaditi smotuljak, ali Kit ju je spriječio. "Pročitaj poslije, moj
cvijete iz staklenika. I, molim te, nakon što pročitaš, nemoj se umisliti zbog svojeg položaja. Upamti, ovo
je novi milenij i sva pravila o muško-ženskim odnosima su se promijenila. Osim jednoga", doda on kao
da se naknadno sjetio.

"A to je?"

Kit je pogleda u oči i kratko odgovori: "Ljubav."

60.

Wharton Park, Siječanj





Unatoč satima koje su proveli raspravljajući za kuhinjskim stolom i tjednima provedenima znojeći se
nad računima, Kit je naposljetku zaključio da se imanje Wharton Park mora prodati.

"Uz najbolju volju, jednostavno to ne možemo, draga", reče Kit dok su utapali tugu u boci vina i
sjedili u knjižnici. "Znam da će ti to slomiti srce, ali zaista ne vidim drugi način. Čak i uz dodatna
sredstva od Engleske baštine15, ipak nemamo novca za sve što treba napraviti. To je samo kap u moru."

"Znam", reče Julia tužno. "Da se samo Xavier nije vratio iz mrtvih i da sad ne traži polovinu svega
što sam zaradila, možda bismo mogli uspjeti." Zadrhtala je i približila se vatri u kaminu. U kući je bilo
ledeno jer se bojler ponovo pokvario.

Kit je pomiluje po kosi. "Julia, čak i da imaš novca, jedan dio mene još je neandertalskog podrijetla
i bilo bi mi teško prihvatiti da mi buduća supruga daje sredstva za održavanje Wharton Parka. A moramo
misliti i na kuću: na to da je ponosno predamo nekome tko ima mogućnost sve dovesti u red."

"Znam, ali zbog toga mi rastanak s njom nije nimalo lakši. Wharton Park nije samo kuća. Ovdje smo
se upoznali. Ona mi je u krvi. Kad bih mogla nešto učiniti da je spasim, učinila bih to."

Julia udari šakom o zid kamina. "Prokleti Xavier! Sad prvi put u životu trebam sav onaj novac koji
nikad nisam potrošila! Ne mogu vjerovati da je on jedan takav... "

"Ne moraš to izreći", reče Kit suosjećajno. "Uostalom, sutra ću razgovarati s agentom za nekretnine i
dati imanje u prodaju. Žao mi je, Julia, ali zaista nemamo drugog izbora."

Deset dana poslije agent ih je nazvao da im kaže kako se pojavio jedan inozemni kupac i želi kupiti
cijelo imanje po traženoj cijeni. Prihvate li ponudu, kupac će odmah doletjeti u Englesku i potpisati
ugovor.

Bila je to ponuda za koju su oboje znali da je ne mogu odbiti.

Julia je u knjižnici potpirila vatru i stavila na stol buketić visibaba. Bio je to jadan trud i učinila je to
preko volje očekujući kupca koji je trebao stići za pola sata.

"Vjerojatno neki odvratni ruski oligarh sa svojom ljubavnicom platinaste kose", reče Julia ljutito
slažući na pladanj šalice za kavu.

Kit je vidio da je razdražljiva i znao je da time prikriva svoju tugu. Gubitak Wharton Parka njoj će
biti puno veći gubitak nego njemu.

U jedanaest i trideset zazvonilo je zvono i Kit je pošao otvoriti vrata. Tamo je stajao vozač limuzine
u odori.

"Madam je ovdje", izjavi on i pokaže na automobil parkiran pred kućom. "Pita se hoćete li je
otpratiti do kuće?"

"Naravno." Kit pogleda Juliju i podigne obrve, dok se vozač okrenuo i pošao niz stube prema autu.

"Kriste!" uzvikne Julia. "Što ta madam misli, tko je? Kraljica?" "Hajde, dušo, stisnimo zube i
završimo s tim. O. K.?" Stisnuo joj je ruku i poveo je niz stube.

Stajali su zajedno i s nelagodom čekali pred autom dok je vozač otvarao vrata te pokazao putnicu iza
zatamnjenih stakala.

Julia pogleda ne vjerujući očima, a onda vrisne od sreće. "Lidia! Zaboga, što radite ovdje?"

"Iznenađenje!" Lidia izađe iz auta i toplo zagrli svoju unuku. "Ah, prekrasno je biti star i bogat, a
onda to iskoristiti tako da kao nekom čarolijom iznenađuješ ljude!" Njezin zvonki smijeh ispunio je tih
zrak Wharton Parka.

Onda se, pridržavajući se za Juliju, okrenula i prvi put pogledala kuću.

"Znači, to je Wharton Park. Često sam ga u životu zamišljala, ali ipak kuća je daleko veličanstvenija
nego što sam sanjala." Okrenula se i pogledala Juliju blistavim očima. "Nije ni čudo što me je kuća
pobijedila! A sad", reče ona i drugom rukom uhvati Kita ispod lakta, "odvedite me unutra i pokažite mi je.
Poslije ću vam sve objasniti."

Nakon što su Lidiju proveli kroz glavne prostorije, izjavila je da je umorna za daljnje razgledavanje
pa su se vratili u knjižnicu. Lidia je rekla vozaču da im iz limuzine donese bocu najboljeg šampanjca.

"Voljela bih nazdraviti kući koja je utjecala na živote svih nas: za Wharton Park."

Julia i Kit kucnuli su svojim čašama o njezinu. "Za Wharton Park", ponove oni.

"A sad", reče Lidia i sjedne. "Željela bih vam objasniti svoj plan. Julia, kao što sam ti rekla u
Bangkoku, moj suprug me učinio bogatom ženom. A pod 'bogatom' mislim doista veoma bogatom",
naglasi ona. "Naravno, prije nego što sam te upoznala, Julia,mislila sam da ću novac podijeliti svojoj
obitelji i dobrotvornim udrugama. Ali onda odjedanput imam izravnu nasljednicu, pa sam, nakon što si
otišla iz Bangkoka, promijenila oporuku i većinu novca ostavljam tebi."

"Bako, to je izuzetno ljubazno, ali..."

"Pst, Julia, dopusti mi da završim", prekine je Lidia. "Kad smo posljednji put razgovarale, rekla si
mi da se Wharton Park prodaje jer ne možete platiti dugove ni obnoviti kuću. Zato sam... odlučila da ću je
ja kupiti. Bit će moja." Lidia sklopi svoje male ruke u znak radosti.

"Želite živjeti ovdje?" upita Kit pomalo zbunjen.

"Ne, Kite. Julia zna koliko mrzim hladnoću. Bit ću vam gazdarica. Živjet ćete ovdje, a novcem koji
ću vam dati za Wharton Park otplatit ćete dugove i u moje ime nadgledati obnovu kuće. I, naravno, to
radite zbog sebe, a i zbog budućih generacija naše obitelji", doda ona tiho. "Julia, poslije moje smrti
Wharton Park pripast će tebi."

Nastala je stanka dok su Kit i Julia upijali ono što im je Lidia upravo rekla.

"Moj Bože! To je zaista velikodušno od vas, Lidia", reče naposljetku Kit shvativši da je Julia toliko
potresena da ne može govoriti.

"Pa, ja mislim da je to dobra šala", reče Lidia, čije su se oči boje jantara caklile. "Siromašna
djevojka iz Tajlanda, koju je prije mnogo godina ostavio vlasnik ove kuće, kupuje ju svojoj unuci gotovo
šezdeset pet godina poslije. Ne mislite li i vi tako?"

Julia kimne glavom, još uvijek zaprepaštena i nijema.

"Sve je potpuno savršeno", nasmiješi se Lidia sretno. "Kite, kad se Julia uda za tebe, moja će unuka

napokon biti lady Crawford od Wharton Parka. A putovanje na koje smo prije mnogo godina Harry i ja
krenuli napokon će završiti. Molim vas, recite mi što mislite o mojoj zamisli?" Zabrinuto je pogledala
Juliju.

Ona je napokon progovorila. "Lidia, jeste li sigurni da je to upravo ono što želite?"

"Julia, Ka, nikada u cijelom životu nisam bila tako sigurna. Kite, slažeš li se s mojim planom?" upita
ga.

"Lidia, znamo da bi prema svim pravilima ova kuća trebala biti Julijina." Kit se okrenuo prema Juliji
i primio je za ruku. "Bit ću veoma sretan ako budem smio ostati i pridonijeti tome da Wharton Park vrati
svoj nekadašnji sjaj. I ja volim ovo mjesto. Draga, znam koliko i ti voliš kuću i imanje", doda on nježno
gledajući Juliju kao da je želi ohrabriti pogledom. "Lidia, ponuda koju nam nudite zaista je
prekrasna.""Tražim samo da me povremeno primite ovdje kao gošću i da upoznam vašu englesku obitelj.
Julia, tvojega oca i, naravno, Elsie, koja se s mnogo ljubavi brinula za moju kćer."

"Naravno da ćete to moći", reče Julia kojoj se naposljetku vratio glas, "kad god to poželite. Ispričala
sam Elsie o vama i ona bi vas također voljela upoznati."

"A sad", reče Lidia, "više se nema puno toga za reći. Kite, reci mi da pristaješ da mogu potpisati sve
papire prije nego što se sljedeći tjedan vratim u Tajland."

"Naravno da pristajem", reče Kit. "Ponuda je odlična."

"A ti, Julia?" upita Lidia blago.

"Toliko volim ovu kuću, Lidia, da bi mi jako teško bilo reći 'ne'." Juliji je glas pucao od emocija.
"Jednostavno ne mogu vjerovati da ćemo moći ostati ovdje. Hvala vam, puno vam hvala." Julia ustane i
čvrsto zagrli Lidiju.

"Sve to samo za jednu protuuslugu, Julia", doda Lidia primivši Julijine ruke u svoje. "Želim se vratiti
u salon i slušati kako mi sviraš na prelijepom klaviru mojega Harryja."

Sve troje vratili su se u salon, a Julia je sjela za veliki klavir.

Kit je gledao kako se Lidijine oči pune suzama kad je čula prve tonove Chopinove Etide, koji su
lagano izlazili ispod nadarenih prstiju njezine unuke.

Shvatio je da je krug zatvoren; svatko od njih imao je svoje mjesto u priči koja je obuhvatila tri
generacije, ujedinjene ovdje u Wharton Parku, u kući koja je i sama imala glavnu ulogu u tapiseriji koju
su svi zajedno pomogli tkati.

Kit pomisli da je sada preostalo samo da započnu novi krug.

Pogledao je Juliju i bio siguran da će njih dvoje to učiniti.

Epilog

Wharton Park,

Prosinac, jedanaest mjeseci poslije





Badnjak je. Stojim pokraj prozora u spavaćoj sobi koju dijelim s Kitom i gledam park. Prizor vani
nije isti kao na vrhuncu ljeta, ali dok se sunce diže, a mraz se iskri na pustom zimskom krajoliku, park ima
svoju posebnu ljepotu.

Okrećem se od prozora i vraćam u toplu sobu. Stopala mi uranjaju u novi sag. Divim se tapetama,
ručno oslikanim po uzoru na original, i uživam u blagom mirisu svježe boje.

Tijekom protekle godine Kit je nadgledao cijelu preobrazbu potpuno sam. Ja za to nemam zasluge jer
sam radila na drugim projektima. Wharton Park izgleda kao nekada, a ipak je sve unutra i vani na putu da
bude obnovljeno, da za sljedećih sedamdeset godina pruži dom Crawfordima koji će ovdje živjeti.
Uskoro će na Kitu biti red da slijedi svoj san, još uvijek sigurno pohranjen unutar zidova Wharton Parka,
ali koristeći svoj talent i iskustvo kako bi pomagao djeci izvan njegovih zidova.

Ja sam nova gospodarica kuće. Na dan vjenčanja s Kitom nosila sam ogrlicu i naušnice koje je i
Olivia nosila, kao i generacije mladenki u obitelji Crawford prije mene. To je sada moj nakit, koji ću
darovati odabranici svojega sina, kad se odluči oženiti.

Kao što je bio slučaj i s Olivijom, tako je Wharton Park sad velik dio mojega života. Međutim, iz
priča o prošlosti i vlastitog iskustva naučila sam da sve mora biti u ravnoteži. Iskoristit ću i cijeniti dar
koji sam dobila kako bih njegovala i štitila svoju obitelj i svoj talent, ali nikad mu neću dopustiti da ih
uništi.

Začula sam neki tih zvuk. Ostavljam Kita da spava i nečujno odlazim kroz kupaonicu u sobicu s druge
strane. To je nekoč bila garderoba Harryja Crawforda, a mi smo je pretvorili u dječju sobu. Saginjem se
nad krevetić i vidim da čvrsto spava djetešce koje je proizvelo zvuk. Palac je čvrsto gurnuo u ustašca
nalik na ružin pupoljak.

Svi govore da mi je sličan, ali ja znam da nije tako. On sliči samome sebi.

"Harry, danas je", šapnem mu, "za tebe važan dan."

On leži i nedužno spava, nesvjestan da se njegova obitelj - od kojih su neki doputovali s druge strane
svijeta - okuplja da ga gleda dok on prima svoj prvi sakrament krštenja u crkvici na našem imanju.
Jednoga dana ondje će se održati i njegov posljednji obredni čin, bit će položen u obiteljsku grobnicu
Crawfordovih i tako će cijelu vječnost biti sjedinjen sa svojim precima.

Međutim, tapiserija njegova života tek je počela i mogu se jedino nadati da će trajati mnogo duže
nego ona njegova polubrata.

On ne shvaća da je karika koja povezuje prošlost i budućnost Ni težinu odgovornosti koju mu daje
njegov privilegirani početak ovoga života. Zaklela sam se da mu ta odgovornost neće biti prepreka da
živi životom koji će odabrati. Hi da provede život sa ženom koju će voljeti.

Nježno ga uzimam u naručje, tih šest tjedana novoga života, i uživam u ovom trenutku dok sam sama s
njim. Poslije neću imati vremena uživati u njemu jer danas imam mnogo posla. Kuća je puna gostiju, koji
su došli s nama provesti Božić u Wharton Parku. U šumi je posječeno drvce i postavili smo ga u veliko
predvorje. Ukrašeno je lampicama i istim božičnim ukrasima koji se koriste već generacijama.

Ljubim ga u mirisno čelo, podižem pogled i molim Boga da ga čuva jer dobro znam da je moja
majčinska moć ograničena i svjesna sam da to moram prihvatiti.

Tijekom boli i radosti putovanja koje sam doživjela u protekle dvije godine naučila sam najvažniju
lekciju koju život može dati i drago mi je zbog toga.

Sadašnji trenutak jedino je što imamo.





Kraj