Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

sjesti u čamac. Krenuli su prema Koh Changu.

Dok su plovili po mirnom oceanu, sunce je zapadalo i naglo uronilo u more pa je svjetlo počelo
blijedjeti. Za petnaest minuta bili su na drugoj obali, ali već je pao mrak. Tong je posegnuo iza sebe i
izvukao dvije uljne svjetiljke koje je zapalio. Lidia je uzbuđeno pogledala Harryja dok mu je stric
pomagao da stupi na čvrsto do, a on je pod tabanima osjetio mek pijesak.

"Harry, dobro došao na otok mojega oca", nasmiješi se Lidia.

Harry nije imao nikakav dojam o onome što ga okružuje jer bio je mrkli mrak. Znao je da hodaju duž
plaže. Između visokih stabala palmi smjestile su se drvene kolibe, osvijetljene blagim svjetlom uljanica.
Kako su se približavali, ususret im je, hodajući po pijesku, dolazila skupina djece i jedna starija žena.
Izvikivali su pozdrave Lidiji, a ona je potrčala prema njima. Harry je gledao dok ju je žena privijala u
zagrljaj zaključivši da je to Lidijina baka. Kad se Lidia okrenula prema njemu, uljanica je osvijetlila suze
unjezinim očima.

"Dođi, Harry, dođi i upoznaj moju obitelj. Drago im je što si ovdje i što si došao proslaviti s nama
Song Kran."

Harry je upoznao članove obitelji: Lidijine baku i djeda, strica i strinu s njihovom djecom te još
jednu tetku i njezina muža s njihovo troje djece.

Tong pruži bocu piva Harryju. Sjeo je na prostirku na pijesku i odmah su ga okružila djeca, mali
nećaci i nećakinje. Svi su pomalo govorili engleski i obasipali su Harryja pitanjima o tome kako se borio
u ratu i je li ubio ijednog Japanca. Odgovarao im je najbolje što je znao jer nije bio siguran razumiju li
išta od onoga što im govori, ali postao je prilično spretan u komuniciranju rukama i gestama. Kad je
uperio zamišljenu pušku u zamišljenog japanskog vojnika, djeca su se rastrčala po plaži vičući "Bang!
Bang!" i sami su ciljali iz svojih zamišljenih pušaka.

Lidia se pojavila iz mraka i graciozno sjela do njega. "Noćas ti spavaš u kolibi na plaži. Moja strina
ti je sada priprema."

"Hvala", reče Harry. "Gdje ćeš ti odsjesti?"

"Kod bake, u selu iza plaže."

"Tko sve živi ovdje?" upita on.

"Moj stric Tong, strina Kitima i troje djece. On je ribar, pa želi biti blizu svojega posla. Sad u selu
grade veliku kuću i jednoga će dana tamo živjeti."

"Volio bih ostati upravo ovdje", promrmlja on pogledavši u mjesec. Kako u onim dugim noćima u
Changiju nije imao što raditi, proučavao je njegove mijene. Sada je po njegovu obliku i veličini točno
znao da će sutra biti pun. Čuo je valove kako se nježno razbijaju na pješčanoj plaži, pedesetak metara od
njega. "Ovdje je fantastično umirujuće", doda on.

"Drago mi je što ti se sviđa. Sad si spreman za jelo?" Lidia pokaže na vatru s puno dima i na roštilj
na kojemu su se pekle debele, svježe ulovljene ribe.

Harry potvrdno kimne glavom i ustane.

Za večerom su svi zajedno sjedili za dugačkim drvenim stolom, dok su djeca sjedila na prostirkama
oko odraslih. Jeli su najbolju ribu koju je Harry ikad kušao u životu. Djeca su imala velike kokose i s
užitkom iz njih pila kokosovo mlijeko. Oko njega vodio se razgovor koji uglavnom nije razumio; ipak,
jezik sretnog, zadovoljnog obiteljskog skupa bio je univerzalan. Lidia je sjedila između djeda i bake

često pogledavajućiprema njemu, a njezine su ga oči pitale osjeća li se dobro.

Uvijek joj je uzvraćao osmijehom: osjećao se dobro.

Otprilike sat vremena poslije Harry osjeti da ga svladava umor od svih napora toga dana. Zijevao je,
ali pokušavao je to prikriti.

Lidia je odmah primijetila, a onda nešto šapnula preko stola strini, koja je odmah pljesnula rukama.
Sva su djeca oko nje zašutjela. Nešto im je rekla, a ona su tužno kimala glavama, svjesna da je došao kraj
zabavljanju na plaži i da moraju poći na spavanje.

Lidia priđe Harryju. "Moja strina ti pokaže gdje ćeš spavati", reče ona. "Ja ću sutra doći po tebe. O.
K.?"

"Nema potrebe za žurbom, Lidia. Molim te, uživaj sa svojom obitelji. Ja sam jako zadovoljan samim
time što sam ovdje. A tvoja obitelj mi je iskazala toplu dobrodošlicu. Molim te, zahvali svima, u moje
ime."

"Sad, Harry, možeš to i sam reći", nukala ga je ona.

"Da, naravno. Kop khun krup", reče on i nakloni se prilično ukočeno. Svi su mu se ljubazno smiješili
i cijenili njegove riječi. Nitko se nije rugao. Pošao je za Lidijinom strinom duž plaže, a ona mu je
pokazala posljednju kolibu u nizu.

"Mister Harry, mi drago... imati vas." Uzvratila mu je ljubaznost pokušavši nešto reći na engleskom.

"Hvala", reče on i okrene drvenu kvaku na vratima. "Laku noć." Ušao je, zatvorio vrata i vidio da u
kolibi nema ničega osim madraca na podu, svježe oprane plahte i mreže protiv komaraca. Bio je previše
iscrpljen da se svuče, pa je samo legao na postelju i odmah zaspao.

38.





Kad se Harry probudio, osjetio je laganu bol u kuku zbog tankog madraca pa ga je na trenutak
obuzela panika. Onda je shvatio gdje se nalazi i otvorio oči. Prostorija je još bila u polumraku, jedino
svjetlo dolazilo je kroz prozorčić kroz koji su se vidjele palme koje su rasle iza kolibe. Harry se
protegne, ustane i pođe otvoriti vrata.

Prizor koji je ugledao ostavio ga je bez daha.

Stajao je na veličanstvenoj plaži na kojoj se bijeli sitni pijesak protezao u blagom zavoju i završavao
povišenim poluotokom, obraslim stablima. Plaža se blago spuštala prema mirnom tamnozelenom moru.
Pogledao je nalijevo, zatim nadesno i nije vidio ni žive duše.

Harry se svukao do gaća, potrčao preko užarenog pijeska i skočio u more. Neko je vrijeme snažno
plivao, a onda se okrenuo na leđa i ostao tako plutati, gledajući u savršeno modro nebo, zatim prema
kopnu i plaži nad kojom su se kokosove palme povijale i idilično njihale nad pijeskom. Iza plaže u daljini
su se prostirale planine obrasle džunglom, a vrhunci su im bili skriveni oblacima te su vjerojatno bile
neprohodne prema unutrašnjosti.

Dugo je ostao tako plutati na vodi, ne vjerujući da se doista nalazi u tom raju, da je njegov i da u
njemu može uživati. Naposljetku je izašao iz mora i spustio se na vruć bijeli pijesak. Osjećao se
euforično zbog ljepote tog čarobnog mjesta.

Ugledao je neku malu figuru koja je nosila suncobran i hodala prema njemu. Sjeo je. Bila je to Lidia,
a lice joj se namrštilo od zabrinutosti. "Jesi O. K„ Harry?" doviknula mu je. "Mislili smo da si otišao, ali
onda vidimo tvoju odjeću." Sramežljivo mu se osmjehnula.

Kako mu je bilo neugodno što ga je zatekla u vlažnom donjem rublju, Harry ustane i brzo krene
prema kolibi.

"Odlučio sam malo plivati", reče on. "Lidia, ova je plaža najljepše mjesto koje sam ikada u životu
vidio."

Lice joj se ozarilo. "Drago mi je što ti se sviđa. Dobra je za mir, da?"

"Itekako." Zaprijetio joj je u šali prstom. "Upozoravam te, možda nikad više neću htjeti otići."

"Onda moraš postati ribar", reče ona pružajući mu njegovu odjeću.

"Mogu naučiti", kimne Harry, "ako mi to jamči da ću zauvijek ostati ovdje."

"Želiš se ići oprati?" upita ona. "Iza stričeve kolibe je slavina za vodu i jedna krpa da se obrišeš. Ja
čekam ovdje." Lidia sjedne na prag njegove kolibe.

Pet minuta poslije Harry se vratio osvježen mlazom čiste, hladne vode.

"A sad mi prošećemo do sela pa te ja odvedem u bakinu kuću. O. K.?" Uhvatila ga je za ruku i
stisnula je. "Sretan ti Song Kran, Khun Harry."

Volio je dodir njezinih prstiju na svojima. "I tebi, također", odgovori Harry. Odjedanput je imao
očajničku želju da je uzme u zagrljaj i poljubi.

Pošli su uskom pješčanom stazom i za deset minuta stigli do sela. Kad su došli u prasnu glavnu ulicu,
oboje ih je iznenada kantom vode zalilo dvoje djece, koja su cičala od veselja jer su dobro naciljala.

"Dovraga!" poviče Harry jer ga je hladna voda prilično iznenadila.

Lidia se trudila otresti vodu sa sebe. Hihotala se. "Song Kran je praznik čišćenja, skida se sva
prljavština iz prošlosti i kreće u novu čistu budućnost. Pogledaj..."

Harry je pogledom pratio njezin prst. Duž cijele prasne ulice ljudi svih uzrasta imali su raznorazne
posude i vodom polijevali svakog prolaznika.

"Danas ti sigurno neće biti vruće", nasmije se Lidia, "a nećeš ostati ni suh!"

Penjala se stubama u drvenu kuću izgrađenu na stupovima. Na verandi se nalazilo mnogo kanti i
vedara s vodom.

"Ovo je kuća mojeg djeda i bake", objasni Lidia, "a sad i ti moraš proliti malo vode. Ovako. Vidiš?"
Uzela je jedno vjedro i istresla ga na ulicu; Harry učini isto i uspije pogoditi malog dječaka, koji je
vrisnuo i nasmijao se dok je stresao vodu sa sebe i brisao oči.

"Oprosti!" dovikne mu Harry osjećajući se krivim.

"Ne!" Lidia zatrese glavom. "Ne smiješ reći da ti je žao! Što više ljudi pogodiš, nova će godina biti
sretnija."

"Razumijem", reče Harry.

Lidia ga uvede u kuću i u kuhinju sa stražnje strane, gdje su tri mlade žene pripremale povrće, ribu,
rezance i juhu za taj dan.

"Harry je ovdje", dovikne ona baki, koja se okrenula i široko nasmiješila ustima bez ijednog zuba.
"Vidiš, mi za ručak imamo gozbu. To je tradicija."

"Hvala. Mogu li kako pomoći?" upita Harry.

"Ne. Ti si gost. A mi u Tajlandu nikad ne tražimo od muškarca da radi ženski posao. Ostani ovdje.
Odmaraj se. O. K.?"

Otišla je u kuhinju, a Harry je sjeo na verandu i promatrao vodeni ritual dolje na ulici. Smijeh i
osjećaj radosti koji su prožimali cijelo selo bili su zarazni. Iako je ta mala zajednica, nasukana usred
mora, imala malo materijalnih dobara, osjećao je srdačnost tih ljudi. Nakon što je četiri duge godine
gledao samo brutalnu stranu ljudske prirode, ti su mu prizori mamili suze na oči.

Kad se Lidia vratila iz kuhinje, nosila je veliku košaru voća i povrća.

"Idemo u posjet, Harry, odnijet ćemo darove Song Krana starima i bolesnima u selu. Ideš sa mnom?"

Harry ustane. "Naravno. Nego, daj to meni." Prebacio je preko ruke tešku košaru i pošao za Lidijom
niza stube.

Sljedeći sat vremena proveli su hodajući od kuće do kuće po cijelom selu. Lidia je poticala Harryja
da sklopi ruke u pozdrav wai i da izgovori tradicionalan pozdrav: " Sawadee krup." Objasnila je da nose
darove starima, koji zauzvrat nude da će im očistiti duše i oprostiti im pogreške učinjene protekle godine.

Harry pomisli da je taj običaj mnogo veseliji i obuhvatniji od pričesti ili osamljenog pregratka
katoličke ispovjedaonice. Gledao je Lidiju kako kleči pokraj krhka starca i živahno razgovara s njim.
Uzela je njegovu ruku u svoje i nježno je gladila.

Kad su se vratili pred kuću njezine bake, nasred ulice već su bili postavljeni dugački stolovi kao dio
priprema za proslavu. Poznata lica članova šire obitelji koje je sinoć upoznao već su se okupila za
stolom. Pridružila su im se i dva redovnika iz obližnjeg hrama, otmjena u svojim haljama boje šafrana.
Harry pogleda druge obiteljske stolove koji su se protezali niz ulicu. Činilo se da je ondje svaki
stanovnik sela.

Kušao je svako jelo koje su mu ponudili, a onda je i protiv svoje volje ipak pristao igrati nogomet s
dječicom na ulici, dok su ga pritom bezbroj puta zalili vodom.

Kad je pala noć, Lidijin je djed ustao i održao govor. Atmosfera se brzo promijenila kad je starac
počeo govoriti i pustio da mu suze nesmetano teku niz obraze. Harry je pogledao i ostale Lidijine rođake
te vidio da su im svima oči pune suza. Onda je ustao jedan redovnik i počeo pjevušiti melodiozno i
visokim glasom.

Ta ozbiljnost nije potrajala duže od petnaest minuta, a zatim su seljani počeli polako odlaziti da se
odmore od proslava tog dana. Lidia je ustala sa svojeg mjesta za stolom iprišla Harryju.

"Khun Harry, umoran si sada, da? Otpratit ću te kući."

Nakon mnogo zahvaljivanja, klanjanja i prinošenja prstiju do nosa, Lidia i Harry napustili su selo.
Krenuli su natrag prema kolibi na plaži.

"Zašto je tvoj djed plakao?" upita on blago.

"Govorio je o mojem ocu", odgovori Lidia tužno. "Prisjećali smo ga se u ovom posebnom danu i
poželjeli dobro njegovoj duši. Redovnik je rekao da će duši biti dobro jer je otac naučio lekciju patnje u
ovome životu. Kad se vrati u drugom životu, možda mu lekcija neće biti tako teška. To je ono što mi
budisti vjerujemo."

"Sigurno je utješno vjerovati da patnja ima smisao i izvan našeg života", razmišljao je Harry naglas.
"Ako je to točno, onda će oni mnogobrojni jadnici, koji su toliko patili i umrli u Changiju, biti veoma
sretni kad se sljedeći put pojave na ovom svijetu."

Pogledala ga je. "Ti vjeruješ u svojega Boga?"

"Pa, nikad mi ga nisu dobro objasnili dok sam bio dijete", prizna on. "Bilo je to nešto što sam
jednostavno činio. Kad sam bio kod kuće, svake sam nedjelje, a u školi i svakoga dana odlazio u
kapelicu. Nisam puno razmišljao, već mi je sve to bilo prilično dosadno, naročito dugo vremena sjediti
mirno, pjevati dosadne melodije i slušati nekog starkelju dok mi uši ne otpadnu. A sve zbog nekoga koga
ne mogu vidjeti ni osjetiti, a i činilo se da ništa ne čini iako ga se svejedno mora štovati."

"Što znači 'uši mi otpadnu'?" upita Lidia.

Harry se nasmiješi. "To je engleski izraz", objasni on. "Dok sam bio u Changiju, mnogi su ljudi
počeli vjerovati u Boga. Možda su morali u nekoga vjerovati. Ali ja..." Harry zatrese glavom i uzdahne,
"pretpostavljam da mi je bilo teško vjerovati da bi ijedan dobar bog mogao pustiti da nevini ljudi prolaze
kroz patnju kakvu smo mi doživjeli."

Lidia kimne glavom. "Otkad mi je otac umro, ni ja ne nalazim utjehu u vjeri. Mislim ovako: možda je
otišao na bolje mjesto, ali što je sa mnom? Izgubila sam oca prije nego što sam bila spremna za to. Ali
sada", doda ona tiho, "sad prihvaćam."

"Zna li tvoja obitelj da ti majka odlazi u Japan?" upita Harry kad su stigli na plažu.

"Ne. Bolje je tako. To bi im samo nanijelo veću bol, a toga im je već dosta. Izgubili su sina. Oni su iz

drukčijeg svijeta, ti ljudi ovdje na Koh Changu. Ne bi razumjeli." Lidia uzdahne i uspije se slabašno
osmjehnuti. "Katkad, Harry, život se čini jako teškim."

"Znam", složi se on i podigne pogled prema mjesecu. Pun i svijetao dizao se iznadmora i mreškanju
vode dao srebrnkast sjaj. "Ali u Changiju sam naučio da kad izgubim vjeru u ljudsku prirodu, opet je
nalazim u prirodi." Pokazao je na prizor pred sobom i široko raširio ruke. "Netko je morao stvoriti i
smisliti ovu ljepotu u svoj njezinoj neobičnoj složenosti."

"Onda si već budist. Priroda liječi dušu", složi se Lidia dok su zajedno promatrali mjesec.

Hodali su pješčanom plažom, prošli pokraj prazne kolibe koja je pripadala Lidijinu stricu i stigli do
Harryjeve. Lidia mu se nasmiješila.

"Nadam se da ćeš noćas spavati mirno i dobro, Harry", reče ona. "Vidimo se sutra."

Kad se okrenula želeći otići, on se više nije mogao kontrolirati. Uhvatio ju je za ruku i povukao k
sebi.

"O, Lidia, Lidia..." Nije se opirala kad ju je zagrlio, nego je oslonila glavu na njegovo rame dok joj
je on gladio veličanstvenu kosu. "Moja draga, draga Lidia. Moram ti reći jer ako to ne učinim, raspuknut
ću se", nasmije se on, "zato mi, molim te, oprosti. Mislim da sam se zaljubio u tebe onog trenutka kad sam
te ugledao u Orientalu kako držiš metlu! Volim te, Lidia, volim te veoma, previše." Nastavio joj je gladiti
kosu dok su riječi, koje je toliko dugo želio izreći, jednostavno navirale iz njega. "Ne znam zašto ni kako
se to dogodilo i znam da dolazimo iz različitih svjetova, ali, molim te, oprosti mi, moram ti reći jer
osjećam da sam već napola lud zbog toga."

Lidia je stajala šuteći i ne pomaknuvši se s njegova ramena.

Odjednom su olakšanje zbog toga što joj je sve rekao i njezina šutnja - koja je mogla značiti i
neuzvraćanje osjećaja - bili previše za njega: Harry se slomio. Počeo je plakati kao malo dijete, a ruke su
mu pale uz tijelo.

"Žao mi je, Lidia, ja..."

"Harry, Harry, u redu je... Dođi." Uzela ga je za ruku i povela do povišenog praga na ulazu u kolibu.
Tamo ga je posjela, a sama je sjela malo iza njega, obavila ruke oko njegovih ramena i oslonila njegovu
glavu na svoje grudi te mu milovala lice dok je on i dalje jecao.

Plakao je zbog svoje patnje, zbog patnje svih onih koji su umrli takvom strašnom, besmislenom
smrću. Plakao je zbog svoje majke, Olivije i Wharton Parka, i zbog svojega života od kojeg je napravio
takvu zbrku. Međutim, uglavnom je plakao zbog toga što je pronašao nešto najljepše u svojem životu, a to
nikada ne može biti njegovo.

"Harry, Harry", promrmlja Lidia. "Tu sam, tu sam. I ja..."

Šapnula je nešto na tajskom. Podignuo je pogled prema njoj, ali nije joj jasno vidio lice od suza.
"Nisam razumio što si rekla, draga moja." Obrisao je oči da je jasnije vidi.

I njezine su oči bile suzne. Sramežljivo je pognula glavu. "Rekla sam - i ja tebe volim."

Pogledao ju je začuđeno, čak uspjevši i prošaptati: "Zaista?"

Lidia kimne glavom. Onda ga je pogledala u oči i tužno se osmjehnula. "I sa mnom je bilo isto. Kad
sam te prvi put vidjela... ja..." u frustraciji je odmahnula glavom, "nemam riječi da to objasnim."

"O, moja draga, draga djevojko!" Harryju su riječi zapinjale u grlu dok ju je grlio i ljubio. Preplavila

ga je strast. Morao se kontrolirati jer nije želio povrijediti njezine nježne usne ni stisnuti krhko tijelo
prečvrsto uza se. Plašila ga je ta tjelesna potreba za njom i njezin intenzitet; u preponama je osjetio
silovitu ukrućenost i znao je da se mora odmaknuti od Lidije prije nego što potpuno izgubi kontrolu nad
sobom. Svom snagom volje odmaknuo je usne od njezinih i ostao sjediti s njom, držeći je u naručju, i
teško dišući od želje.

Nije znao koliko je vremena tako prošlo dok nije smirio tijelo i zadovoljio se činjenicom da,
napokon, drži Lidiju u svojem zagrljaju.

"Harry, moram ići", reče ona naposljetku.

"Znam." Još jedanput je poljubio te usne, nastojeći se obuzdati jer je želio mnogo više.

Kad je ustala, zamišljeno se zagledala u njega. "Nikad nisam vjerovala da će se to meni dogoditi."

"Što?"

"Zaljubiti se. Imati taj osjećaj... ovdje", pokazala je rukom na srce. "Moja baka kaže da kad istinski
voliš drugu osobu, to je kao da nađeš raj ovdje na Zemlji."

"Ili pakao", promrmlja Harry ustajući jer ju je još jedanput želio zagrliti. "Neću podnijeti ako odeš."

Odmaknula se od njega i ispružila svoju malenu ruku prema njemu; uhvatio ju je svojim rukama, a
onda poljubio nježnu kožu njezina dlana.

"Vraćam se sutra", reče ona izvlačeći ruku iz njegovih. "Laku noć, Harry."

"Laku noć, ljubavi moja", promrmlja on gledajući je kako odlazi u noć obasjanu mjesečinom.

U osvit zore Harry je već bio budan, pun uzbuđenja što će vidjeti Lidiju. Da mu brže prođe vrijeme
do njezina dolaska, pošao je u šetnju plažom, a zatim je dugo plivao u mirnom tirkiznom moru.
Naposljetku, kad mu se svaka minuta činila kao sat, stigla je Lidia. U njezinim je očima pročitao
upozorenje da je ne zagrli - nećakinje i nećaci igrali su se na plaži pred kolibom svojih roditelja - zato joj
je pristojno kimnuo na pozdrav.

"Dobro jutro, Lidia. Jesi li dobro spavala?"

"Da, Harry, jesam." Oči su joj blistale od ushita zbog igre koju su njih dvoje igrali. "Mislim, jutros,
možda bi volio vidjeti vodopad u planinama na sredini otoka? Jako je lijep, a možeš i plivati u svježoj
vodi. Da?"

"Da", pristane on odmah. Drage je volje prihvaćao svaku priliku da bude nasamo s njom.

Lidia je otišla u stričevu kolibu i tamo im složila košaru za put, u koju je stavila vodu, pivo i malo
svježeg voća. Krenuli su kroz selo i pošli neravnim putom koji je vodio uzbrdo.

Kad su ostali sami, okruženi džunglom, a Lidia bila sigurna da ih ne vide ničije oči, približila se i
nježno ga poljubila u obraz kao da mu time daje znak. Harryjeve ruke odmah su se obavile oko nje dok ju
je nastavljao ljubiti.

"Dođi", reče ona izvlačeći se iz njegova zagrljaja, "više nije daleko i bit će nam udobno."

Dvadeset minuta poslije, izranjavanih stopala i s ugrizima svih mogućih kukaca koji su se skrivali u
niskom raslinju, Harry se našao na čistini oko vodopada koji se spuštao niz planinu. Pogledao je u hladnu,
bistru vodu lagune okružene bujnom vegetacijom. Lidia je iz košare izvadila prostirku od bambusa. Harry
je sjeo na nju i posegnuo rukom za vodom.

Bio je zapuhan i hvatao je dah kao kakav umirovljenik. "Zao mi je, moja draga djevojko, ali bojim se

da tek moram vratiti tjelesnu snagu."

Lidia je do njega klečala kao malen, delikatan Buda. Pružila mu je komad voća. "Razumijem. Pojedi
ovo. Tvoje jadno tijelo treba odmor i mir da se oporavi. Ali..." pokazala je na veličanstvenu prirodu oko
njih, "mislim da ovo vrijedi toga, zar ne?"

Obična straćara u sirotinjskoj četvrti Harryju bi bila dovoljna samo kad bi Lidia bila uz njega, ali
svejedno je kimnuo glavom. "Zaista je prekrasno. A sad, moja draga, dođi ovamo."

Položila je glavu na njegovo koljeno i razgovarali su kao ljubavnici, željni da otkriju kako i kad su
započeli osjećati ljubav jedno prema drugome i kako se sve razvijalo. Nakon nekog vremena i on je
legao, a ona pokraj njega. Priljubila se uz njegovo tijelo. Ljubio joj je usne, oči, obraze, kosu i, kako se
nije mogao više suzdržavati, ruka mu je kliznula dolje istražiti dijelove njezina tijela koje je dosad
poznavao samo u svojoj mašti.

Kad joj je otkopčao bluzu, nije ga zaustavila - dapače, činilo se da jedva čeka da joj njegova ruka
počne milovati male, savršene dojke, da spusti usne na njih i da ih poljubi. Danas je njegovo tijelo bilo
mirnije i nije se žurio dok je istraživao svaki djelić njezine nježne kože boje meda. Otkopčao je i svoja
tri gumba koja su dijelila njegov torzo od njezina, skinuo je košulju i njihova su se tijela prvi put
dodirnula.

Harryju se učinilo da je kroz njega prošla električna struja. Spustio je ruku i dlanom nježno dotaknuo
mjesto o kojem je tjednima sanjario, osjetio je njegovu toplinu i vlažnost. Njezina plaha ruka pokušavala
je naći vezice njegovih hlača.

Naposljetku, oboje su bili potpuno nagi, njegov ud bio je čvrst, vruć i stremio je k njoj. Usta su im se
spojila, a ruke se pomicale želeći istražiti, dodirivati i naučiti.

Na kraju se Harry više nije mogao suzdržavati. Nadvio se nad nju i zagledao u njezine oči.

"Lidia, molim te, reci mi ako ne želiš..."

Podignula je prst do njegovih usana i ušutkala ga. "Harry, želim, volim te. Vjerujem ti."

Shvatio je da mu govori da je za nju to novo, da će joj on biti prvi.

Nježno je ušao u nju, uživajući u toplini njezinih uskih, vlažnih stijenki. Približio je lice njezinu,
nježno je ljubio i rekao da mu kaže bude li je boljelo jer će se on tada zaustaviti. Kad je prodro još
dublje, zagledala mu se u oči i zajedno su se uspinjali i padali kad se nježnost pretvorila u hitnju.
Dočekivala ga je s istom strastvenom potrebom sve do trenutka kad je Harry vrisnuo njezino ime prema
nebu utapajući se u boli i užitku ekstaze.

Poslije, dok je njezino malo nago tijelo bilo obavijeno oko njegova, Harry je pomislio da je doista
ugledao lice Božje.

Idućeg jutra krenuli su natrag na put prema Bangkoku. Harry je sjedio u Tongovu čamcu, zagledan
unatrag prema otoku koji je u njegov život vratio vjeru u ljepotu i svetost života. Jedino se molio da
jednoga dana opet vidi taj otok.

39.





U vlaku je sve vrijeme držao Lidiju u zagrljaju. Bila je tako sitna i lagana dok je sjedila naslonjena
uz njega. On bi povremeno zadrijemao, ali ubrzo bi se trgnuo jer nije želio propustiti posljednje
dragocjene trenutke u kojima je ona bila potpuno njegova.

Rastali su se u blizini hotela, ponašajući se kao stranci jer se Lidia plašila da bi ih netko mogao
vidjeti zajedno.

"Sutra, moja ljubavi", šapnuo joj je u kosu.

"Sutra", rekla je penjući se u tuk-tuk koji će je odvesti kući.

Te večeri Harry je bio zahvalan na razonodi koju su mu pružali pijanino i živahna atmosfera u baru.
Poslije, iako je već prošla ponoć, a on bio iscrpljen od duga puta, ipak nije želio poći na spavanje.
Odšetao je dolje do rijeke, popušio cigaretu i u mislima odvrtio sve događaje od protekla tri dana.

Jedno je vrijeme hodao uz rijeku sa željom da ostane u kukuljici onoga što je bilo, ali znao je da ga
je budućnost već sustigla. Činjenica je da mu je ostalo deset dana prije nego što njegov brod otplovi kući.
I sve ovo ovdje će završiti.

Ta mu je misao bila nepodnošljiva.

Harry se polako vratio u sobu, legao na krevet i pokušao zaspati. Međutim, kad se iza zatvorenih
prozorskih kapaka počela nazirati zora, još nije našao počinka.

Neprekidno je govorio sebi da se mora trgnuti i sjetiti da je oženjen muškarac s obvezama: ne samo
prema svojoj obitelji, nego i prema radnicima na imanju i njihovim obiteljima, prema ljudima koji su
ovisili o njemu. Bilo kako bilo, nije mogao zanemariti nevjerojatne promjene koje je doživio otkad je
prije četiri godine otplovio iz domovine. Preživio je oskudicu, glad i brutalnost, i to onakve kakve
nijedan civil nije mogao zamisliti. Onda se prvi put u životu zaljubio, ne samo u Lidiju, nego i u zemlju i
njezine ljude.

Kako je sve to mogao ostaviti? Ili nju?

S osjećajem krivnje okrenuo se u krevetu i prisilio se suočiti s činjenicom da je lagao Lidiji. Da joj
je rekao da je oženjen, ona mu se gotovo sigurno ne bi prepustila onakokako jest.

"Vjerujem ti, Harry..."

Zastenjao je, osjećajući se kao klipan, što je i bio.

Dok je počinjao novi dan, Harry je naposljetku utonuo u san, a njegovi problemi i dalje su ostali
neriješeni.

U iduća tri dana Lidia i Harry susretali su se kad god su mogli. Odbijala je doći u njegovu sobu, što
je Harryja dovodilo do vrhunca frustracije. Morao se zadovoljiti s ukradenim poljupcima preko drvenog
stola za kojim bi proveli njezinu stanku za ručak. Ponekad su se i držali za ruke kad bi ga odvela u šetnju
pokraj rijeke na kraju dana nakon završenog posla. Bila je zaokupljena skorim preseljenjem svoje obitelji
u Japan, a Harry nije znao kako joj reći ono što je već prije trebao reći. Umjesto toga, grlio bi je koliko

god su im okolnosti to dopuštale, ostavljao joj kratke ljubavne poruke na recepciji i bio joj na
raspolaganju kad god je imala vremena naći se s njim.

Jednog poslijepodneva, manje od tjedan dana prije Harryjeva odlaska, Giselle ga je zaustavila u
predvorju hotela i pružila mu telegram.

"Hvala", promrmlja on i napravi korak kao da će produžiti.

"Kapetane Crawford, može li koja riječ u mojem uredu, oui?

"Naravno." Dok je išao za njom, Harry se osjećao kao zločesti školarac kojega se učiteljica sprema
ukoriti.

Giselle zatvori vrata i nasmiješi mu se. "Čini se da vas je Tajland začarao, n'est-ce pas? A posebno
jedna je une femme." Podigla je sa stola jednu od poruka koju je ostavio Lidiji i mahnula mu njome pred
licem.

Harry pocrveni i kimne glavom. "Da. I točno je", doda opravdavajući se, "zaista sam zaljubljen u
nju."

"Tako sam i zaključila." Giselle mu vrati papir s porukom. "Uzmite to, naposljetku, vaše je. Kapetane
Crawford... "

"Zovi me Harry, molim te." Uzeo je poruku i spremio je u džep hlača.

"Harry", ispravi se Giselle, "obično se ne bih miješala u pitanja koja se tiču srca i emocija. Ali jesi
li svjestan da Lidiju izlažeš riziku da izgubi ovdje svoj posao? Pripadnicima osoblja izričito je
zabranjeno druženje s gostima."

"Jako mi je žao, Giselle. Nisam to znao. Molim te, nemoj joj dati otkaz. Potreban joj je posao. Majka
joj... "

Giselle digne ruku i ušutka ga. "Znam sve o Lidijinoj obitelji. I zbog toga moram smisliti neko
rješenje. Svjesna sam da je potpuno besmisleno i okrutno sprečavati dvoje odraslih ljudi da budu
zajedno. Lidia je zaljubljena u tebe, Harry. Vidim joj to u očima svakog trenutka u danu. Oprosti mi, ali
zabrinuta sam za nju. Ti uskoro odlaziš u Englesku, zar ne?"

Harry se s mukom spusti u naslonjač. Zatresao je glavom u očaju. "Jednostavno ne znam."

"Razumijem. Pretpostavljam da Lidia ne zna da imaš ženu?"

Porumenio je. "Sebastian ti je rekao?"

"Eh, oui", potvrdi Giselle žalosno.

"Ne, ne zna, ali vjeruj mi, moj brak postoji samo na papiru. Jer", Harry slegne ramenima, "zbog
činjenice tko sam, morao sam se oženiti prije odlaska u rat, morao sam pokušati osigurati budućnost
obiteljskog imanja tako da im podarim nasljednika. Nažalost, kad sam otišao, moja je žena pobacila."

"To razumijem", kimne Giselle. "Slično je i u francuskim aristokratskim obiteljima koje također
planiraju budućnost. A Lidia ne zna ništa o tvojem... nasljedstvu?"

"Ne."

Uzdahnula je. "Pitam to sada kao netko kome je stalo do Lidije: za tebe je ona samo zabava,
razbibriga prije povratka kući?"

Harry pogleda Giselle ravno u oči. "Ne. Kad bih mogao, ostao bih ovdje s njom ostatak života. Ali

što mogu učiniti?"

"Harry, nije na meni da to kažem", uzdahne ona. "Možda bi morao Lidiji reći istinu."

"Kako?" promrmlja on. "Vjerovala mi je dosad. A ja sam joj lagao."

Giselle ga je šutke proučavala. "Pa, možda, ako joj možeš objasniti obveze koje imaš, voljet će te
dovoljno da te razumije. I ovdje u Tajlandu, kao i u cijelome svijetu, događaju se takve stvari."

"Ne vidim kako bih se mogao vratiti. Sumnjam da mogu živjeti bez nje", odgovori Harry
bespomoćno.

Giselle ispruži ruku i nježno ga potapše po ramenu. "C'est un coup de coeur. Dakle, ja ti ne mogu reći
što da učiniš jer sam to moraš odlučiti. Ali u interesu mojega hotela i Lidije, imam prijedlog za vas
oboje: dok si još ovdje, željela bih te zaposliti kao pripadnika svojeg osoblja u hotelu. Postat ćeš
službeni pijanist, čime ćeš plaćati svojboravak. Hrana i piće bit će, naravno, dodatno naplaćeni. Na taj
način, kao dvoje zaposlenika, slobodno možete provoditi vrijeme zajedno. Lidia će također živjeti u
hotelu kad joj obitelj ode u Japan, barem dok ne nađe novi smještaj. Možda će vam to olakšati situaciju,
n'est ce pas?"

Harry nije bio navikao na ljubaznost pa su mu suze zamaglile oči. "Hvala ti, Giselle. Ako će zbog
toga biti lakše tebi i Lidiji, od srca sam ti zahvalan."

"Bonne! To je dogovoreno." Giselle ustane. "Za tjedan dana odlaziš u Englesku?"

"Da", Harry tužno kimne glavom, "osim..."

"Samo ti, Harry, možeš to odlučiti", reče ona.

"Znam." Pošao je za njom prema vratima. "Hvala ti, Giselle. Mogu li te još nešto zamoliti?"

"Naravno."

"Ako odlučim ostati, bi li mi i tada mogla osigurati posao u hotelu?"

"Harry", nasmiješi se ona, "bila bih jako sretna da to bude tako. Veoma si nadaren pijanist i podižeš
zaradu mojega bara."

"Hvala ti", reče on s puno zahvalnosti i izađe s njom u predvorje.

Tijekom sljedeća dvadeset četiri sata Harry se mučio s donošenjem strašne odluke. Dušom i srcem
bio je uvjeren da je Lidia žena s kojom želi provesti ostatak života; ona je bila njegova druga polovina,
dio koji ga je nadopunjavao, činio boljim i jačim, njegov spas, njegova ljubav.

Znao je da će ga svi pokušati uvjeriti u suprotno, navodeći njegove traumatične tri i pol godine
provedene u Changiju, mističnost žene iz druge kulture i svijeta, da je to prolazna faza koju će uskoro
preboljeti. Reći će mu da je jedva poznaje, da nemaju ništa zajedničko, da ta veza ne može potrajati jer su
im svjetovi toliko različiti.

To je sve bilo istina i logičan dio njegova uma to je prihvaćao. Duša pak nije mogla.

Naposljetku je Harry donio odluku. Mora se vratiti kući: to je, u najmanju ruku, bilo jedino pošteno i
časno što može učiniti. Reći će obitelji istinu o ženi koju je našao i svojoj ljubavi prema njoj. Ocu će reći
da će nakon njegove smrti imanje naslijediti njegov bratić Hugo, Penelopin brat. A od Olivije će zatražiti
razvod.

Zatim će se vratiti ovamo, u ovu zemlju koja ga je začarala i djevojci koju voli. Radit će kao pijanist,
prvi put u životu slobodan biti ono što jest. Lidia i on naći će neku kućicu u kojoj će živjeti bez puno

materijalnih stvari ali iskreno i u pravoj ljubavi.

Harry je s osmijehom na licu ušao u hotelsko predvorje tražeći pogledom Giselle. Da mu je itko
rekao kad je prije šest tjedana stigao ovamo da će biti spreman odreći se svojega nasljedstva, roditeljske
ljubavi i supruge, a sve zbog mlade Tajlanđanke, ne bi mu bio povjerovao. Sad kad je pak donio odluku,
znao je da nikada u životu nije bio sigurniji u nešto.

Giselle je sjedila za svojim stolom i nevoljko mu se osmjehnula kad je ušao.

"Jesi li odlučio što ćeš učiniti?"

"Jesam", kimne Harry. "Otići ću kući."

Giselle podigne obrve, a onda uzdahne. "Harry, razumijem, ali bit će mi žao zbog tvog odlaska."

Harry položi obje ruke na stol i nagne se prema njoj. "Giselle, vraćam se kući jer to moram učiniti
časno. Moram im osobno objasniti što mi se dogodilo. Ali nakon toga vratit ću se čim budem mogao. Zato
bih ti bio jako zahvalan kad bi mi mogla sačuvati posao u baru. Neću se zadržati više od tri mjeseca."

Giselle skine naočale za čitanje i u šoku se zagleda u njega. "Harry, jesi li siguran? Mnogo toga ćeš
se odreći."

"Volim je, Giselle, i uvjeravam te da ću se s blagoslovljenim olakšanjem odreći svojega nasljedstva.
Ionako nisam bio rođen ni spreman za tu dužnost."

"A tvoja žena?" upita ona tiho.

"Ne mogu živjeti u laži. Je li to pošteno prema njoj ? Kako joj mogu pružiti ono što zaslužuje kad
volim drugu ženu?"

"Reći ćeš joj istinu?"

"Da." Harry je u mislima stisnuo zube. "Moram. Jedino je tako pošteno."

"Shvaćaš li koliko će biti teško?"

"Naravno. Ali učinit ću to."

Gisellin pogled se smekšao kad je na njegovu licu vidjela odlučnost. "Onda će mi biti drago zaželjeti
ti dobrodošlicu kad se vratiš."

"Hvala ti. A sad", doda on, "moram sve reći Lidiji."

Te večeri kad je Lidia završila s poslom, Harry ju je dočekao kad se spremala izaći iz hotela.

"Draga, moramo razgovarati. Privatno."

Lidia odmahne glavom. "Ne, Harry. Sad moram ići. Majka mi sutra odlazi u Japan. Večeras se moram
oprostiti s njom, braćom i sestrama."

"O, draga moja." Znao je koliko će joj to biti teško. "Onda sutra?"

"Da, odsutra živim u hotelu." Lidia uzdahne. "Harry, moji

braća i sestre još misle da idem s njima u Japan. Majka im ne želi reći da ne idem."

"Čekat ću te ovdje i misliti na tebe", tješio ju je Harry, poželjevši je zagrliti, "ali sutra moramo
razgovarati."

Oči su joj se smračile. "Imaš li mi reći nešto loše?"

"Loše... ali obećavam ti da je ujedno i dobro. Lidia, dođi u moju sobu. Razgovarao sam s Giselle i

rekla je da će se praviti da ništa ne vidi jer sada sam zaposlen u hotelu", doda on s očajničkom željom da
budu nasamo, tako da je može držati u zagrljaju dok joj bude sve pričao.

"Zaposlen si?" Razrogačila je oči od iznenađenja. "Sutra razgovaramo. Doviđenja, Harry." Mahnula
mu je rukom i brzo otišla. "Večeras dobro sviraj."

"Hoću", promrmlja on vraćajući se unutra. Molio se da je ne izgubi kad joj kaže istinu.

40.




Kad je sutradan navečer završio sa sviranjem u baru, netko je tiho pokucao na vrata njegove sobe.

Lidia žurno uđe provjerivši prije je li je netko vidio na hodniku. Brzo je zatvorila vrata, zaključala ih
i potrčala mu u zagrljaj.

"Draga moja djevojko, kako mi je ovo nedostajalo", reče on čvrsto je privijajući uza se. Osjetio je
kako je duboko uzdahnula. Odmaknuo se od nje i zagledao joj se u oči. "Je li tvoja obitelj otputovala?"

"Da", šapne ona u njegovo rame.

"Je li bilo strašno?"

"Ah, da. Moja braća i sestre još su mali i ne mogu razumjeti zašto ne idem s njima. Držali su se za
mene i nisu prestajali plakati." Lidijine oči napune se suzama. "To je bila tako teška odluka."

"Znam, draga, znam. Dođi, idemo u postelju pa ćemo zagrljeni ležati."

Poveo ju je prema krevetu i dok ju je čvrsto držao u naručju i nježno joj gladio kosu, prstom pratio
njezine savršene konture, ona mu je govorila o svojoj boli.

"Harry, je li u redu da i dalje lažem baki i djedu?"

"Lidia, čovjek katkad može govoriti istinu i povrijediti druge ili može lagati da ih zaštiti. Vjerujem
da si ti tako učinila. Ali ti ćeš u sebi nositi teret te tajne." Harry je govorio iz srca, pomislivši kako joj ne
može govoriti o svojem braku sad kad je tako ranjiva. A možda i nije potrebno da zna...

Lagati da zaštitiš...

Zar on ne bi mogao otići kući, učiniti što je potrebno i vratiti joj se ovamo zauvijek slobodan?

Harry je tražio riječi kojima bi joj priopćio ono što je morao.

"Draga, vjeruješ li mi kad ti kažem da te volim?"

Pogledala ga je. Oči boje jantara bile su nedužne i pune povjerenja. "Da, Harry, vjerujem ti."

"A znaš li da sam se spreman svega odreći da bih bio s tobom? Zauvijek."

Odjednom joj se u očima pojavi tuga. "Ne, to ne znam. Ali ne želim pitati o budućnosti jer možda ne
želim znati odgovor. Uživam u ljepoti svakog pojedinog dana. Tako to čine budisti. Ako mi imaš nešto
tužno za reći, nemoj noćas, Harry, molim te", zamoli ga ona.

"Dušo." Čvrsto ju je držao u zagrljaju, a njezina blizina i ranjivost odmah su izazvali automatsku
reakciju u njegovim preponama. Ignorirao je to. "Jako mi je žao što noćas moramo o tome razgovarati jer
nemamo vremena. Malo je tužno, ali ima sretan kraj. Obećavam ti."

"Razumijem", reče ona shvativši da mora poslušati ono što joj ima za reći. "Reci mi."

"Dakle", počne Harry i uhvati njezine malešne ruke u svoje, gdje ih je čvrsto držao kao neku
amajliju. "Pričat ću ti o sebi."

Lidijine oči bile su pune straha, ali kimnula je glavom. "O. K."

"Vidiš, u Engleskoj ja sam sin lorda, što je otprilike poput princa ovdje u Tajlandu."

Širom je otvorila oči. "Kraljevske si krvi?"

Harry je razmišljao kako da joj to objasni. "Ne, ali prije mnogo stotina godina moja je obitelj od
kralja dobila kuću i titulu kao nagradu za hrabrost i odanost. U kraju gdje živim u Engleskoj naša je kuća
najveća i mnogo ljudi radi za nas, obrađuje našu zemlju."

"Ah", kimne ona, "plemić si."

"Upravo tako. A kad moj otac umre, a ja sam mu jedini sin, moram preuzeti odgovornost prema
imanju."

"Razumijem."

"Lidia", nastavi on, "nikada nisam želio taj život. Ali za to sam rođen i sve donedavno prihvaćao sam
svoju dužnost, kao i ono što moram učiniti."

"Obitelj je sve", reče ona jednostavno.

"Pa, jest..." reče Harry i pogladi je po kosi, " ali i nije. Dok sam bio u Changiju, toliko mnogo toga se
u meni promijenilo. Sad razumijem da je ovaj život vrlo kratak i može nestati dok trepneš. Moramo ga
iskoristiti i uživati koliko možemo u lijepim stvarima, ako imamo sreće da ih nađemo. A ja sam našao
tebe." Pogledao ju je, čekajući da i ona pogleda njega. "Sinoć, kad si se opraštala s ljudima koje voliš, je
li to djelomice bilo i zbog mene?"

U svojoj nedužnosti Lidia ni trenutak nije oklijevala s odgovorom. "Da", rekla je, "naravno."

"A za tjedan dana i ja moram učiniti isto. Moram se vratiti u Englesku i reći obitelji da više ne želim
odgovornost prema svojem nasljedstvu. Da sam se ovdje zaljubio u jednu ženu, da se želim vratiti u
Tajland i biti s njom ostatak života."

U očima joj se vidjela panika, pa je Harry brzo nastavio da je umiri. "Neću ostati duže od tri
mjeseca, a onda se vraćam, slobodan biti s tobom, ovdje."

Harry se već navikao na to da Lidia zašuti i izražava svoju zabrinutost jedino pogledom. Pomno joj
se zagledao u oči u kojima su se izmjenjivale emocije: strah, tuga, nenadana sreća i nakraju nesigurnost.

Naposljetku je polako i zamišljeno rekla: "Harry, moraš dobro razmisliti o tome. Odreći se svoje
zemlje, obitelji i doma velika je odluka. Znam kako je to. I ja sam to učinila, ali ja ovdje ipak imam više
nego što ćeš ti imati. Možda", uzdahnula je, "kad se vratiš u Englesku, možda odlučiš ostati."

Harry odrješito odmahne glavom. "To se neće dogoditi. Ne mogu živjeti bez tebe", reče on
jednostavno.

"Možda bih ja mogla doći u Englesku?" predloži ona.

Harry se slatko nasmije i odmahne glavom. "Moja draga, ti ne bi mogla tamo živjeti, ne bi preživjela.
Ti si..." zastao je tražeći pravu riječ, "cvijet iz staklenika. Cvjetaš u toplini svoje domovine. Nikad od
tebe ne bih tražio da se žrtvuješ i napustiš svoju zemlju."

Lidia je malo šutjela, a onda je rekla: "Ali ti bi to učinio za mene?"

Harry uzdahne, pokušavajući naći riječi koje će ona razumjeti. "Sa mnom je drukčije. Sad sam već
četiri godine ovdje na Dalekom istoku. Naviknuo sam se na klimu i ljude." Uhvatio ju je za ruku i blago je
stisnuo. "Molim te, shvati, to nije žrtva. To je ono što želim. Biti ovdje s tobom, vjenčati se s tobom
jednoga dana, ako me želiš. I gledati kako nam djeca rastu u zemlji kojoj i pripadaju. To je ono što i ti

želiš, zar ne?"

"Da, ali..." Lidia odmahne glavom, "to je velika žrtva za tebe. Zbog mene."

"Draga", tješio ju je on, "mi smo suđeni jedno drugome. A ja se mogu puno bolje uklopiti u tvoj
svijet nego što bi se ti u moj. Uvjeravam te."

"Znači", reče Lidia smirena lica kao da želi samu sebe ohrabriti, "moraš otići kući. A ja ću čekati da
se vratiš."

Harry je čvrsto zagrli i poljubi je.

"Vratit ću se", obeća on obuhvativši joj lice svojim dlanovima. "Vjeruj mi, draga, hoću.""Vjerujem ti
jer moram", reče ona uzdahnuvši, a onda se nasmiješi. "A sad bih htjela da mi pričaš o svojem životu u
Engleskoj. Želim čuti tko si."

I tako ju je Harry držao u naručju i pričao o sebi, o majci, ocu, o Engleskoj. Opisivao je ledene
vjetrove koji zimi prodiru do kostiju i blage ljetne večeri, koliko god bile rijetke, zbog čega se isplati
pretrpjeti zimu. Pričao joj je o školi, o tome kako se pridružio vojsci i koliko je to mrzio.

Onda je prestao pripovijedati jer bi svaka iduća riječ značila da mora spomenuti Oliviju. Sad je bio
uvjeren da Lidia ne mora znati za njegov brak.

Dok je pričao, slušala ga je širom otvorenih očiju. "Možda me jednoga dana možeš povesti tamo.
Pokazati mi staklenik svoje majke i sve lijepo cvijeće koje ona tamo uzgaja. Ima li orhideje?" upita Lidia.

"Ne, ne vjerujem da ih ima", prizna Harry.

"Onda ću joj kad odeš kući, poslati na dar nekoliko orhideja. Možeš reći da su od mene; od tvojeg
cvijeta iz staklenika", nasmiješi se ona.

"Ah, Lidia." Harry se više nije mogao suzdržavati pa ju je poljubio. "Volim te, toliko te volim."

Dok ju je razodijevao, bila je podatna pod njegovim rukama i prihvatila ga je s istom željom kao što
je bila i njegova, znajući da im je sad ostalo malo vremena prije njegova odlaska.

Poslije su zaspali, uzbuđeni od emocionalnog tobogana svojih različitih života i napora da ih
pokušaju ujediniti.

Neposredno prije zore Lidia je ustala iz kreveta i nježno ga poljubila.

"Harry, moram ići u svoju sobu prije nego što netko primijeti da me nema."

"Naravno." Privukao je njezino lice k svojemu i snažno je poljubio. "Vjeruj mi, moj anđele, moj
prelijepi cvijete, neću te iznevjeriti."

"Znam", reče ona i nastavi se odijevati.

"Volim te", šapne on kad se okrenula želeći otići.

"I ja volim tebe", odgovori ona i zatvori za sobom vrata.

U nekoliko sljedećih dana, kako se približavao trenutak Harryjeva odlaska, krali su svaki trenutak
koji su mogli provesti zajedno. Sastajao se s njom za vrijeme stanke za ručak, a tad su mogli jedino
razgovarati iako im je i najmanji dodir bio dovoljna utjeha.

Noću, kad bi se Harry vratio iz bara, Lidia bi ga čekala u njegovoj sobi. Sad su ležernije vodili
ljubav i kako je Lidia stjecala samopouzdanje, uživala je u nalaženju novih načina da ga zadovolji.

Harryju se činilo da nije preostao nijedan centimetar njezina tijela koji nije poljubio i milovao.

Intimno je poznavao svaki nabor kože, svaki otvor koji je samo pridonosio njezinu savršenstvu. Iako je
bila visoka tek oko metar i pedeset centimetara, tijelo joj je bilo proporcionalno. Gornji dio torza bio je
prikladno kraći, vitki kukovi, blago zaobljeni, produživali su se u duge noge boje meda. Imala je
savršena, mala stopala koja je mogao obuhvatiti jednim dlanom.

Poslije bi znali ležati u krevetu, dodirujući se i milujući, razgovarajući opušteno o svojim nadama i
snovima o budućnosti.

Nakon što bi ujutro otišla od njega, Harry bi zadovoljno zadrijemao. Sad je razumio zašto su se
njegovi drugovi u Changiju sa zadovoljstvom prisjećali ljubavnih užitaka. Zacrvenio se od pomisli na
brzo, mehaničko parenje koje je doživio s Olivijom. Bilo je to kao da uspoređuje hladan siječanj u
Norfolku s toplinom, bojama i bujnim raslinjem jednog sunčanog dana ovdje.

Harry nije nimalo sumnjao u to da je našao ono što je tražio. Dosad se cijelo njegovo postojanje
činilo besmislenim, a nedavno proživljene patnje samo su povećale osjećaj ispraznosti života. Naime, u
svega nekoliko tjedana on i njegov svijet nepovratno su se promijenili. Sad je sretan i s nadom gledao u
budućnost, a nakon što je odlučio da će se zauvijek vratiti ovamo, osjećao je smirenost i prihvatio je
činjenicu da će ta njegova odluka nanijeti bol kako njemu, tako i drugima.

Više nije smatrao da svaki izlazak sunca najavljuje samo još jedan dan koji treba izdržati. Prvi put u
životu osjećao se istinski sretnim.

Dan prije nego što je Harry krenuo u Bangkok, svladao je svoju klaustrofobiju i tuk- tukom se
odvezao na jednu tržnicu nekoliko kilometara udaljenu od hotela. Kupio je svilu za majku i Oliviju, a za
oca skupocjenu kinesku lulu, izrađenu od slonovače. Onda je s posljednjim preostalim bahtima odabrao
tanak srebrni prsten za Lidiju; prsten je imao kamen od jantara i pristajat će njezinim očima.

Harry je sinoć posljednji put svirao u baru, tako da mu je posljednja večer bila slobodna pa ju je
mogao provesti s Lidijom. Uzeli su čamac koji ih je odveo uzvodno rijekom do malog restorana na
suprotnoj obali. Drvena platforma stajala je na stupovima iznad vode i ispod nogu mogli su čuti nježno
zapljuskivanje vode. Obasjavalo ih je blago svjetlo kineskih lanterni. Harry uzme Lidijinu ruku preko
stola.

"Draga, imam nešto za tebe. To je moje obećanje da ću ti se vrlo brzo vratiti i zauvijek ostati s
tobom." Otvorio je kutiju i stavio joj na prst prsten s jantarom. "Želim se oženiti tobom čim to bude
moguće. Pristaješ li?"

Lidijine oči bile su pune suza. "Harry, ka, znaš da ću reći 'da'." Pogledala je prsten, nasmiješila se i
ispružila ruku ispred sebe s divljenjem. "To je najljepši poklon koji sam ikad dobila."

Te noći nijedno od njih nije spavalo. Vodili su ljubav i razgovarali o budućnosti te gdje će živjeti kad
se on vrati. Uživali su u svakom trenutku jer znali su da im je to posljednja zajednička noć u dugo
vremena.

"Znaš da ću ti pisati svaki dan, zar ne?"

"A mogu li ja pisati tebi?" reče Lidia. "Dat ćeš mi adresu."

Harry je već prije razmišljao o tome. Otvorio je ladicu noćnog ormarića i izvadio komad papira.
"Ovamo moraš pisati."

Pročitala je adresu, a onda je pažljivo spremila u košaru.

Harry joj je dao Billovu adresu. Unaprijed je vjerovao svojem mladom naredniku; veza koju su njih

dvojica izgradila bila je neraskidiva. Sjećao se strašnih dana prije nego što su ih zarobili, dok je
Singapur padao u ruke Japancima i dok je njihov bataljun bio u japanskom okruženju. Japanci su bili
mnogo bolje pripremljeni za rat u džungli nego šačica momaka iz sjevernog Norfolka. Harry se prepustio
Billovu nadmoćnom ratničkom instinktu kad je uz dužno poštovanje predložio najbolji plan akcije kako bi
svi spasili glavu.

Bill je jednog jutra primijetio snajperista u gustoj vegetaciji. Pet minuta poslije malu skupinu
iscrpljenih britanskih vojnika zasula je kiša metaka i odmah ubila četvoricu. Kad se sve utišalo, Harry je
ustao, šokiran, a u ušima su mu još odzvanjali pucnjevi. Bill se bacio na njega i povukao ga na do, dok je
metak koji mu je bio namijenjen prozujao iznad njih i udario u stablo banane.

"Gospodine, ovo je bilo vrlo blizu", reče Bill zadihano, još uvijek držeći Harryja.

Zauzvrat je i Harry učinio nešto za Billa. Kad su stigli u Changi, preporučio je Billa Japancima zbog
njegovih vrtlarskih vještina. Tako je Bill određen da pazi i uređuje groblje koje se stalno proširivalo. Taj
posao mu je svakako spasio život. Dok su ostale zarobljenike, tisuće njih, odvodili na sjever u Burmu da
grade željeznicu, Bill je pognuo glavu i nastavio sa sumornim poslom pokapanja svojih drugova. A
Japanci su ga ostavili na miru.

Sad je Harry opet trebao Billa. On je bio jedini čovjek kojemu je mogao vjerovati: netko tko će
primati Lidijina pisma, a njegova odnositi na poštu. Dok bude kod kuće, nema razloga da Oliviji
nepotrebno nanosi bol iskazujući ljubav prema drugoj ženi. Nije mogao dopustiti da ona sazna za njihovo
dopisivanje.

Harry je duboko uzdahnuo, a Lidia ga je zabrinuto pogledala. "Što je, Harry?"

"Ništa, draga moja, osim što se užasavam što te moram ostaviti." Posegnuo je za njom i čvrsto je
stisnuo uza se. "No dok me nema, barem ću znati da si ovdje u hotelu na sigurnom, a to me tješi."

"Da, bit ću na sigurnom i svaki dan maštati o tvojem povratku."

Jutro je stiglo prebrzo. Kad se Harry odjenuo, zagrlio je Lidiju i čvrsto je držao.

"Draga, molim te, vjeruj mi kad ti kažem da te volim srcem i dušom... i da ću ti se vratiti."

Podigla je pogled prema njemu, a lice joj je bilo mirno. "A ja ću te ovdje čekati."

41.

Engleska 1946.





Dok se dizala ranojutarnja magla, a slabe sunčeve zrake prodirale kroz oblake, Harry je zaključao
bravice svojega kovčega i izašao na palubu gledati kako se Felixstowe pojavljuje na obzoru. Glavni mu
je stjuard rekao da će brod pristati u luku za sat vremena; još jedan sat prije nego što se suoči sa sivim
sjenama bivšega života, kojeg jedva da se sjećao.

Iako je bio kasni svibanj, a vrijeme prilično blago za Englesku, Harry je drhturio na jutarnjem
povjetarcu. Izdržao je mjesec dana agonije na tom brodu, razmišljajući o tome kako da objavi vijest
roditeljima i supruzi. Kad su se počeli nazirati obrisi Felixstowea, Harryja je počela napuštati hrabrost.
Znao je da mora ostati miran, odlučan i biti nepopustljiv na sve emocionalne zamolbe da ostane.

Dovoljno je bilo samo da zamisli Lidijino lijepo lice i njezino savršeno, nago tijelo ispod sebe kad
su vodili ljubav. Bez obzira na to koliko ga koštalo, on se toga neće odreći.

Olivia je sjedila u turobnom lučkom kafiću s ostalim nervoznim ženama i roditeljima koji su došli
dočekati svoje voljene. Dok je pila vodenast čaj i razmišljala kako mrzi mlijeko u prahu, pitala se hoće li
uopće prepoznati svojeg muža.

Kad se prije nekoliko tjedana Bill vratio kući, Elsie je sutradan došla u veliku kuću i rasplakala se u
Olivijinoj spavaćoj sobi.

"Ah, gospođo, kosa mu je potpuno posijedjela, a koža mu visi kao u starca. Noge su mu tanke kao
grančice, zaista, a trbuh tako velik da mi se čini kao da očekuje blizance. Kaže da je to od riže, da su svi
muškarci u Changiju bili takvi." Elsie je ispuhala nos. "Ne mogu se nositi s tim... Hoću reći, zahvalna sam
što je kod kuće i što je živ. Ali način na koji se zagleda u prazno, kao da je negdje drugdje. Kao da me
uopće ne poznaje."

"Elsie", tješila ju je Olivia, "moraš mu dati malo vremena. Za njega je to šok, taj povratak kući i
obitelji u Englesku nakon tri i pol godine na onom stravičnom mjestu. Smirit će se on, sigurna sam da
hoće."

"Znam, ali tako sam se veselila njegovu dolasku. Od uzbuđenja nisam spavala cijeli prošli tjedan."
Tužno je zatresla glavom. "On baš i ne izgleda jako sretan što me vidi."

"Ne možemo ni zamisliti kroz što su oni prošli i svima, nam je rečeno da očekujemo da će biti
utučeni i zbunjeni. Sigurna sam da će isto biti i s Harryjem kad se vrati kući." Oliviji je u želucu nešto
zatreperilo na tu pomisao.

"Radi se o tome da smo njegovi otac, majka i ja štedjeli kupone za hranu kako bismo mu kupili
janjeći but i ispekli ga za večeru. To mu je bilo najdraže jelo. Ali, gospodo, jedva ga je okusio, a kad smo
otišli u krevet", Elsie je porumenjela, "samo se okrenuo na stranu i odmah zaspao. Nije bilo maženja,
ničega!"

Iako se Olivia pripremila najbolje što je mogla za doček muškarca koji će se vratiti jako
promijenjen, a i tjelesno i mentalno potresen zbog iskustva, ipak se neizmjerno bojala trenutka kad će ga

vidjeti.

Četrdeset pet minuta poslije brod je pristao u luci uz glasan pozdravni zvuk sirene. Harry se vratio
kući.

Olivia je čekala u agoniji neizvjesnosti iza barijere koja je odvajala obitelji od mostića za silaženje.
Naposljetku su počeli silaziti muškarci. Olivia je pogledom pretraživala izmučena lica, ali nije vidjela
Harryja. Gledala je kako obitelji okružuju muškarce i kako svi plaču od veselja. Neki su bili u
invalidskim kolicima, drugi na štakama, neki bez ruke ili noge, slijepi... prizor je bio traumatičan. Prema
onome što joj je rekao Sebastian Ainsley, Harry je bio u jednom komadu iako je na njemu ostavila trag
denga groznica koja ga je zamalo ubila i bila razlog zbog kojeg je odgodio povratak.

Upravo kad se Olivia počela plašiti da Harry nije na brodu, na vrhu mostića pojavilo se poznato
lice. Na njezino iznenađenje, iz daljine joj se nije činilo kao da se puno promijenio. Zapravo, bio je
lijepo preplanuo od sunca, što je samo poboljšalo njegov izgled. Bio je svježe obrijan, a tamnu kosu
uredno je začešljao. U mornarski plavom sakou i bež hlačama, izgledao je privlačniji i zgodniji nego što
je pamtila.

Odmaknula se od barijere i pošla prema njemu. Potajice je brzo zagrizla usne da se zacrvene i rukom
malo popravila plavu kosu da se uvjeri kako joj je frizura u redu.

Dok je silazio mostićem, pozvala ga je imenom. "Harry! Ovdje sam."

Okrenuo se prema njoj. Pogled mu je bio prazan. Gledao je odakle je dolazio njezin glas. Onda ju je
primijetio i pogledi su im se sreli.

Dok mu je prilazila, u njezinim je očima sjala sreća.

U njegovima se nije naziralo ništa dok je išao prema njoj.

Kad su stali jedno pred drugo, ona je raširila ruke i zagrlila ga oko ramena. Harryjeve su ruke visjele
uz tijelo.

"Harry, hvala Bogu, vratio si se!"

Izvukao se iz njezina zagrljaja. "Da, kod kuće sam", kimne on automatski. "Gdje je auto?"

Olivia osjeti kako joj se grlo steže, ali sjetila se što joj je rekla Elsie. "Nije daleko. Parkiran je pet
minuta odavde."

"Hoćemo li krenuti?"

"Naravno. Sigurno si umoran", reče Olivia i pođe prema autu.

"Ne, uopće nisam umoran. Samo sam mjesec dana bio dosta inertan na brodu."

Kad su spremili Harryjev kovčeg u prtljažnik, a on sjeo na suvozačevo sjedalo, Olivia uključi motor.
Šuteći su krenuli prema Wharton Parku.

Harry je okrenuo glavu od Olivije i zurio kroz prozor.

"Nakon Dalekog istoka ovdje mi sve izgleda blijedo."

"Pa", počne Olivia, ali s mukom proguta, "barem je kraj svibnja, a uvijek si govorio da je to najbolje
vrijeme za boravak u Engleskoj."

"Da", složi se on. "Ali sad kad sam upoznao trope, ovdje nije ni približno tako lijepo."

Olivia nije mogla, a da se ne osjeti povrijeđenom i šokiranom zbog Harryjeve reakcije. Razumjela je

i znala da će mu se biti teško prilagoditi ovdašnjem životu, ali posljednje što je očekivala bilo je da će on
s čežnjom govoriti o mjestu na kojem je proživio pakao.

"Ali Wharton Park jest prekrasan", odgovori ona tvrdoglavo.

"Siguran sam da jest", reče Harry hladno.

Nastavili su se voziti u tišini. Olivia je pretpostavila da je Harryjevo mentalno zdravlje, iako je
naoko izgledao normalno, ipak narušeno. Možda će Wharton Park, dom koji je toliko volio, izazvati u
njemu pozitivnu emocionalnu reakciju. Nastojala se očeličiti da hrabrije podnese njegovo čudno
ponašanje jer sad je potpuno razumjela što je Elsie mislila kad je rekla da je Bill "negdje drugdje" - bilo
je očito da je i s Harryjem isti slučaj.

Dva sata poslije prošli su kroz ulaz na imanje Wharton Park. Olivia je kradomice pogledala Harryja
želeći procijeniti njegovu reakciju, ali nije mu mogla vidjeti lice.

"Dakle, evo nas kući", reče ona vedrim tonom.

Harry se prenuo i, kao da se tek sad sjetio, upitao: "Usput rečeno, kako su mama i tata?"

Olivia je bila zaprepaštena što mu je toliko dugo trebalo da to pita. "Majka ti je izvrsna zdravlja. A
otac - nažalost, nije baš iste sreće. Prije godinu dana imao je srčani udar. Sad mu je malo bolje",
odgovori ona oprezno, "ali ne može više raditi. Liječnici kažu da mu se srce previše naprezalo zbog
posla. Tvoja majka pak tvrdi da kad je on sve vrijeme kod kuće, onda je to previše naprezanja za nju!"
Olivia se pokušala našaliti.

"Kakva jadna situacija za njega." Harry pogleda Oliviju s tjeskobom u očima. Bio je to prvi znak
emocija koji je vidjela na njemu. "On nije u neposrednoj opasnosti, zar ne?"

"Pa, čovjek nikad ne može biti siguran s bolesnim srcem. Ali upozoravam te", reče ona brzo
promijenivši temu kako su se približavali kući, "svi su se okupili da ti zažele dobrodošlicu."

Zaustavila je auto i zatrubila tri puta. Na taj zvuk ulazna su se vrata otvorila i Adrienne je potrčala
niz stube pozdraviti ga.

"Harry, mon cheri! Stigao si!"

Harry je izašao iz auta i pošao prema njoj u zagrljaj njezinih širom raširenih ruku. Privukla ga je k
sebi i čvrsto držala. "Ah, moj Harry! Sad si na sigurnom, siguran si kod kuće", šapne mu ona u rame. "Daj
da te pogledam." Odmaknula se malo i odmjerila ga od glave do pete. "Mon dieu! Mislim da izgledaš
zgodnije i zdravije nego kad si otišao! Olivia, ne misliš li i ti tako?"

Olivia, koja je bezvoljno stajala pokraj Harryja, kimne glavom. "To sam i ja pomislila kad sam ga
vidjela", složi se ona.

"Dobro sam, majko, zaista. Prije nisam bio", doda Harry brzo, "ali sad mi je dobro."

Adrienne zagrli sina jednom rukom i povede ga uza stube, a Olivia polako pođe za njima. Adrienne
otvori ulazna vrata i Harry ugleda dva dugačka reda u kojima su stajali poredani svi zaposlenici Wharton
Parka, kao da su na počasnoj straži.

Kad je zakoračio u predvorje, Harry začuje Billov povik: "Tri pozdrava za gospodina Harryja! Hip,
hip..."

"Huraaa!"

"Hip, hip... "

"Huraaa!"

"Hip, hip... "

"Huraaa!"

Začuo se snažan aplauz i gromoglasno pozdravljanje. Harry je prolazio pokraj poredanih ljudi koji
su se s njim srdačno rukovali, muškarci su ga tapšali po leđima, a djevojke klecale u naklonu.

"Tako nam je drago što ste se vratili kući, gospodaru Harry."

"Čestitamo, Bill nam je pričao kako ste bili hrabri."

"Gospodine, drago mi je što vas opet vidim kod kuće."

"Kuća nije bila ista bez vas, gospodaru Harry", rekla mu je ljubazno gospođa Jenks, stojeći na kraju
reda. "Sutra ujutro pripremit ću vam najveći omlet koji ste ikada pojeli za doručak."

Unatoč svojoj odluci da ne otkrije što mu je na srcu, Harry je osjetio kako mu se oči pune suzama
zbog iskrene dobrodošlice svih tih poznatih lica.

"Hoćemo govor!" poviče netko.

"Da, govor!" prihvate ostali.

"Recite nam nekoliko riječi, gospodine Harry, molimo vas."

Harry se opet okrene prema svima, i pročisti grlo. "Pa, što mogu reći? Osim zahvaliti vam na toplini
vašega dočeka. Veoma to cijenim i zaista vas je dobro opet sve vidjeti. I hvala vam što ste se brinuli za
Wharton Park u, rekao bih, veoma teškim vremenima."

Prolomio se još jedan pljesak. Onda je Harry primijetio jedan pogrbljen lik kako mu prilazi vukući
noge. Trznuo se jer je shvatio da je taj osušeni starac zapravo njegov otac. Kako bi mu olakšao da ne
mora više hodati, Harry požuri prema njemu i ispruži ruku. "Zdravo, oče. Drago mi je što te vidim."

Otac mu se nasmiješi. "I meni, stari moj." Christopher je upro svu snagu da privuče sina k sebi i
slabašno ga potapše po leđima. "Dobro obavljeno, sine moj! Vidio sam tvoje ime u depešama. Ponosim
se tobom."

Harry od oca nikada nije čuo takve riječi hvale. One su mu izazvale nove suze u očima.

"Kladim se da ti je drago što si se vratio, je li ? Čuo sam da su vam oni prokleti Japanci zapaprili u
Changiju. Ali nakraju smo ih potukli, zar ne?"

"Da, oče, jesmo."

Adrienne se stvorila uz Harryja. "A sad, Christophere, očekujem da će Harry htjeti otići u svoju sobu
i malo se odmoriti nakon duga puta." Okrenula se prema svojoj služinčadi.

"Možete ići. Sigurna sam da će vam Harry biti na raspolaganju i sa svakim poslije porazgovarati."

Kad su se svi razišli, Harry začuje u blizini jedan glas. "Drago mi je što vidim da ste se vratili,
gospodine. Počeo sam se već brinuti."

Bio je to Bill. Rukovali su se i srdačno tapšali jedan drugoga po leđima.

"Čini se da je dugo prošlo otkad smo se posljednji put vidjeli, zar ne?" promrmlja Harry tiho.

"Rekao bih da je tako, gospodine. I potrebno je malo vremena da se opet na sve priviknete, ali ubrzo
će vam poći za rukom, siguran sam u to."

"Svratit ću poslije malo do tebe u staklenik, Bille. Moram o nečemu razgovarati s tobom." Harry je
znao da ga čuju i roditelji i Olivia, pa je to žustro završio. "Recimo, oko pet."

"U redu, gospodine. Bit ću tamo, pripremit ću nam i dobru šalicu čaja, i to s mlijekom, ako smijem
reći." Bill zakoluta očima kad su se na trenutak prisjetili sirovog čaja koji su pili tri i pol duge godine.

Harry pode za Olivijom stubama na kat pa duž hodnika do njihovih soba. Sve je bilo isto kao i kad je
otišao; kao da je vrijeme u Wharton Parku stalo.

Čim je Olivia zatvorila za njima vrata, Harry se odmah okrenuo prema njoj. "Koliko je zapravo moj
otac bolestan? Čini mi se da je ostario dvadeset godina."

Olivia uzdahne i sjedne na stolicu u podnožju kreveta. "Kao što sam ti rekla, imao je jak srčani udar.
Sreća je što je preživio. Ali, sjeti se, Harry, on ima šezdeset godina, deset je godina stariji od tvoje
majke. A posao u Ministarstvu obrane bio je jako stresan za njega."

"Izgleda..." Harry zatrese glavom, "grozno."

"Jako je bolestan. Ali liječnici nas uvjeravaju da tako dugo dok se odmara i ne doživljava šokove,
nema razloga da mu stanje ne ostane stabilno."

"Razumijem."

Harry je izgledao strašno tužan, pa mu je Olivia prišla i obavila mu ruke oko ramena. "Tako mi je
jako žao, Harry. Tebi je sve to velik šok. Pretpostavljam da mi ovdje nismo primijetili kako on stari. Ali
sigurna sam da će živnuti sad kad si ti kod kuće. Ne može dočekati da mu ispričaš o svakoj minuti ratnih
zbivanja u Maleziji i o svojoj ulozi u svemu tome. Već tjednima govori samo o tome."

Bez riječi i zbog potpune emocionalne iscrpljenosti Harry osloni glavu na Olivijino rame. Stajali su
tako neko vrijeme prije nego što je Olivia rekla: "Zašto se sad ne bi malo odmorio? Gospoda Jenks
prekršit će svoj dugogodišnji običaj i neće poslužiti ručak prije jedan i trideset samo da se ti stigneš
odmoriti."

"Da, mislim da ću to učiniti." Očajnički je želio ostati sam, ne nužno da se naspava, nego da razmisli.

"Znam da ti se sve ovo čini veoma čudnim i možda zamornim", nastavi Olivia. "Elsie mi je rekla da
se Bill još teško navikava na neke stvari iako je kod kuće već tri mjeseca." Nježno ga je poljubila u čelo.
"Ne želim ti smetati, dragi, ali samo želim da znaš da sam ovdje ako me trebaš."

"Hvala ti."

Olivia kimne glavom. "Odmori se malo." Izašla je iz sobe i spustila se stubama u prizemlje, gdje ju
je čekala Adrienne.

"Popit ćemo kavu u knjižnici. Dođi, cherie, i reci mi kakvim ti se on čini."

Olivia pođe za njom u knjižnicu i sjedne.

"Pa?" upita Adrienne. "Svakako izgleda prilično dobro, zar ne?"

"Da", složi se Olivia, "ali baš kao što mi je Elsie pričala, čini se da je tijelo stiglo kući, no misli su
mu još negdje drugdje. Mislim da moramo biti veoma strpljivi i ne očekivati previše od njega."

"Nijedna od nas", naglasi Adrienne.

"Naravno", uzdahne Olivia. "Znam to. Ali i ja sam samo ljudsko biće, Adrienne. Zapravo sam željela
da me Harry ugleda kako ga čekam, da potrči dok je silazio s broda i uzme me u zagrljaj. Vidjela sam
neke druge momke kako to čine."

"Znaš da Harry nije takav", tješila ju je Adrienne. "Iako je zaista bio jako šokiran kad je ugledao oca,
nest ce pas?"

"Da, tako je", složi se Olivia.

Adrienne odmahne glavom. "Naravno, on ne zna puno o tome što se ovdje događalo u protekle četiri
godine i što nas tek čeka. Olivia, ti i ja dale smo sve od sebe da vodimo ovo imanje kako treba, ali
potrebno je da Harry čim prije preuzme taj posao." Adrienne podigne ruku prema svojoj već polusijedoj
kosi. "Alors! Neke se odluke moraju donijeti, ali to mogu učiniti samo Christopher ili Harry, kao njegov
nasljednik. A ja ne želim time opterećivati Christophera dok je tako krhka zdravlja."

"Znam, Adrienne. No Harry je sad kod kuće i u jednom je komadu."

"Eh, oui", reče Adrienne i prinese šalicu kave ustima, "shvaćam da jednostavno moramo biti
zahvalne zbog toga."

42.





Adrienne je zaključila da je vrijeme dovoljno toplo da ručaju na terasi. Christopher je inzistirao da
Sable za tu prigodu donese iz podruma bocu starog pjenušca. Gospoda Jenks nadmašila je samu sebe jer
je, bogzna odakle, uspjela nabaviti lososa i poslužila ga s Harryjevim omiljenim umakom bearnaise,
mladim krumpirima i svježim mahunama iz njihova povrtnjaka.

"Upozorili su me da nakon povratka kud vi momci ne volite jela koja se teško probavljaju", reče
gospođa Jenks, rumena od zadovoljstva jer joj je Harry poslije ručka došao u kuhinju zahvaliti za gozbu.

Olivia je pošla za njim i predložila mu kratku šetnju vrtom.

Hodali su polako, a Harry se imao priliku ponovo upoznati s okolinom. Morao je priznati da je park
izgledao veličanstveno, okupan blagim toplim sjajem svibanjskog sunčanog poslijepodneva.

"Dakle", reče Harry trudeći se održati razgovor, "kažeš da je kuća dvije godine bila bolnički
stacionar?"

"Da, tako je. U jednom trenutku imali smo više od četrdeset časnika", objasni Olivia dok su
zaobilazili fontanu, koja nije radila još otkad je početkom rata donesen zakon o štednji vode. "Kuća je
bila dupkom puna, a, naravno, imali smo i mlade poljoprivrednice. Gospođa Jenks pokazala se kao prava
svetica: dobro joj je došlo iskustvo pripremanja obroka za velik broj gostiju."

"Gdje ste živjeli ti, majka i otac?" upita Harry.

"Oh, preselili smo se u istočno krilo. Nije baš bilo luksuzno, kao što znaš, ali imali smo gdje položiti
umornu glavu na počinak", odgovori Olivia. "Tvoj se otac pretvarao da mu je to mrsko. Znao je oštro
ukoriti časnike zbog toga što su hodali kućom u prljavim čizmama. Ali, zapravo, mislim da je potajice u
svemu uživao. Naposljetku, i on se oporavljao od bolesti i nikad mu nije nedostajalo sugovornika za
razgovor."

"Mogu zamisliti. A i ti si očito bila veoma zaposlena dok me nije bilo."

"Svi su bili", reče Olivia skromno. "Ali, dragi, moram te upozoriti da kuća treba hitne popravke.
Nakon što je toliko ljudi boravilo u njoj, otkrile su se neke slabe točke. Mislim da si izabrao savršen
trenutak za povratak kući. Prije je sve izgledalo prilično sumorno zbog mnogih bolničkih kreveta i
medicinske opreme.""Ipak, kuća je veoma lijepa za oporavak onih ranjenih momaka koji su boravili
ovdje."

"Da, obično su sjedili na terasi kad je vrijeme bilo lijepo. Neki od njih nisu preživjeli", uzdahne
Olivia. "Bio je ovdje jedan mladić, jadnik, kojemu je metak ostao u lubanji i oslijepio ga. Čitala bih mu
naglas kad god sam mogla. A onda je jedne večeri, dok sam mu čitala, jednostavno umro preda mnom."
Oliviji je glas puknuo od emocija. "Liječnici su rekli da se metak pomaknuo i to ga je ubilo."

"Zaboga, baš potresno za tebe", reče Harry s osjećajem krivnje; prije mu nije palo na pamet da su
Olivia ili njegovi otac i majka također patili tijekom rata. Kad je mislio o njima, zamišljao ih je sigurne i
udobno smještene iza zidova Wharton Parka. Međutim, po onome što su pričali za vrijeme ručka bilo je
očito da je i njima bilo itekako teško.

"Jesu li u blizini pale kakve bombe?" upita on.

"Nekoliko na Norwich, ali, hvala Bogu, mi smo ovdje ostali netaknuti."

"A je li poginuo itko s imanja?"

"Da", odgovori Olivia tužno. "Izgubili smo ukupno devet mladića. Dat ću ti popis njihovih imena.
Možda bi mogao otići u posjet njihovim obiteljima. A prije nekoliko tjedana gospodin Combe stao je na
minu na plaži u Weybourneu. Možeš samo zamisliti koliko je to pogodilo gospođu Combe."

"Da. Jadna gospođa Combe. To je katastrofa. Znači da trenutno nemamo upravitelja imanja?"

"Ne, čekali smo da se vratiš pa da sam odabereš tko će ga zamijeniti. A..." Olivia zagrize usnicu,
"sjećaš se Venetije?"

Harry se široko osmjehne. "Kako bi je čovjek mogao zaboraviti? Ima poseban karakter."

"Da, uvijek spremna na sve, što je vjerojatno i razlog zašto se našla u Francuskoj prikupljajući
informacije za neku tajnu organizaciju. Dakle, nestala je prije tri godine i tek smo nedavno saznali što joj
se dogodilo." Olivia je oklijevala prije nego što je dodala: "Uhvaćena je u Parizu, nacisti su je mučili i
nakraju strijeljali."

"Strašno mi je žao, Olivia. Znam da ti je bila veoma draga", reče Harry tiho.

Olivia je pokušavala zaustaviti suze. "Hvala. Tako mi je drago što je sve napokon završilo. Možda se
sve može opet vratiti na nešto što će sličiti normalnom životu. A sada", reče ona, pročisti grlo i provuče
ruku ispod Harryjeva lakta, "pokazat ću ti povrtnjak iza kuhinje. To je jedino što je cvalo i raslo dok te
nije bilo."

Otvorila je vrata na vrtnom zidu i Harry je ugledao uredne redove uredno posađenog povrća.
Povrtnjak je bio triput veći nego kad je odlazio od kuće.

"Olivia, ovo je impresivno." Nije se mogao prisiliti da izgovori "draga". "Kako ti je to pošlo za
rukom bez Billa?"

"Nisam sigurna", nasmiješi se ona. "Čovjek se jednostavno snađe. Jack je učinio koliko je mogao, a
to nam je omogućilo da pacijentima ponudimo zdravu hranu."

U kutu vrta Harry primijeti staklenik i odsjaj sunca s njegovih stakala. Pošao je u tom smjeru.

"Nažalost, staklenik nije tako dobro prošao. Maknuli smo sve cvijeće i unutra posadili rajčice. Otkad
se vratio, Bill marljivo radi, obnavlja sadnice i biljke polako mu vraćajući nekadašnji sjaj. Mislim da mu
je to neka vrsta utjehe."

"Hoćemo li?" upita Harry pokazavši na vrata.

"Naravno, ako želiš", pristane Olivia.

Harry gurne vrata i odmah ga je zapuhnuo opojan miris, koji je u njemu izazvao samo jednu pomisao:
Lidia.

Na trenutak mu se zavrtjelo i malo je zateturao.

"Harry, jesi li dobro?" Olivia ga je zabrinuto uhvatila za ruku.

Oslobodio se njezina stiska. "Nemoj!" rekao je oštro i smjesta požalio. "Oprosti, ja..." Glas mu je
utihnuo i polako je krenuo duž redova posađenog cvijeća. Iznenađeno je zastao ispred pladnja s
orhidejama. "Ne sjećam se da smo ovo ikad imali."

Potresena Harryjevom otresitošću, Olivia mu oprezno odgovori. "Nismo, Bill ih je donio kući sa
sobom. Čudim se kako su preživjele put, ali očito je da se Bill svakodnevno brinuo za njih i da su zaista
procvjetale otkad se vratio."

"Bill je oduvijek imao smisla za biljke, a moram reći da su ove orhideje nevjerojatno lijepe." Harry
se sagnuo da udahne opojan miris, dopuštajući da na nekoliko sekundi misli samo na Lidiju. Zatim se
uspravio. "Na Dalekom istoku rastu kao korov, naročito u Tajlandu."

"I Bill mi je to rekao", reče Olivia kad su izašli iz staklenika i krenuli prema kući. "Unatoč groznim
stvarima koje ste tamo doživjeli, rekao je da je to prekrasan dio svijeta."

"O, da", promrmlja Harry, "doista."

Te večeri Harry je pošao u istu postelju s Olivijom. I, unatoč samome sebi, zagrlio ju je i vodio je
ljubav s njom. Tijelo joj je bilo nekako pogrešno: zaobljenije i punije od Lidijina, koža joj je bila
iznenađujuće, neobično bijela i, najgore od svega, drukčije je mirisala. Svejedno, zaklopivši oči i
prepustivši se frustraciji da mu bude gorivo dok se mehanički micao u njoj, mogao je zamisliti da je opet
u Tajlandu, s Lidijom.

Poslije, dok je ležao uz nju, osjećao se krivim i imao se potrebu ispričati.

"Strašno mi je žao, nadam se da te nisam povrijedio. Ja sam... malo mi nedostaje prakse", lagao je.

"Ne, Harry nisi me ozlijedio." Olivia je njegov gotovo nasilni pristup shvatila kao strast pa je bila
začuđena i zahvalna.

"Dobro." Poljubio ju je u obraz, a onda je, zgadivši se sam sebi, ustao iz kreveta. "Spavat ću noćas u
svojoj garderobi. Sad sam strašno nemiran i često imam noćne more. Ne želim ti smetati. Laku noć,
Olivia."

"Laku noć." Olivia otpuhne poljubac prema njemu dok je prelazio na drugu stranu sobe. "Volim te",
šapne ona dok su se za njim zatvarala vrata.

Harry se pravio da je ne čuje i produžio u svoju sobicu. Sjeo je na uzak krevet, spustio glavu u ruke i
tiho plakao.

Ujutro je Harry prošao kroz park uputivši se prema stakleniku jer se prethodnog dana nije mogao
iskrasti i otići k Billu kao što je planirao. Na drugom kraju staklenika Bill je nešto radio oko orhideja, a
iz njegova bakelitnog radioaparata umirujući zvuci klasične glazbe ispunjavali su zrak.

Kad je ugledao Harryja, nasmiješio se. "Dobar dan, gospodine. Kako je protekao vaš prvi dan kod
kuće?"

"Dobro." Harry zatvori za sobom vrata staklenika. "Oprosti što nisam stigao jučer doći na čaj",
ispriča se on.

"U ovim okolnostima nisam to ni očekivao. Znam da svatko želi biti malo s vama kad se vratite kući."

"Da." Harry je želio odmah prijeći na stvar. "Bille, nisi primio nikakva pisma za mene koja su stigla
na tvoju adresu, zar ne?"

Bill iznenađeno odmahne glavom. "Nisam. Zar sam trebao?"

Harry mu priđe i sjedne na nisku stoličicu u kutu staklenika.

"Radi se o sljedećem, Bille..." Harry prođe rukom kroz zrak, ne znajući kako da počne.

"Mogu li ti vjerovati?"

"Kao što dobro znate, i svoj mi život možete povjeriti na čuvanje, gospodine."

"Točno. A ako ti ispričam svoju priču o onome što se dogodi

lo nakon što sam izašao iz Changija, to će i biti moj život", naglasi Harry. "Potrebna mi je tvoja
pomoć, Bille, ali možda puno tražim od tebe."

"Znate da možete računati na mene, gospodine."

"Bojim se da će te prilično šokirati ono što ti imam reći."

Bill je nastavio mirno zalijevati svoje biljke. "Nakon onoga kroz što smo obojica prošli u protekle
četiri godine sumnjam da me može šokirati išta što biste mi mogli reći. Zato, samo naprijed. Slušam vas."

"Onda dobro." Harry skupi hrabrost i polako počne pričati svoju priču Billu. Govorio je o Tajlandu,
o sviranju u baru Bambus te naposljetku i o djevojci u koju se beznadno zaljubio.

"Jednostavno ne mogu živjeti bez nje, Bille", završi on. Laknulo mu je kad je te riječi naglas
izgovorio. "Namjeravam se odreći svojega života ovdje u Wharton Parku i vratiti se u Bangkok što je
moguće prije. Nisam rođen da budem lord ni gospodar imanja. Lidiji sam dao tvoju adresu da mi može
pisati, a da Olivia ne sazna za to."

Emocije su ga ostavile bez daha. Pogledao je Billa, koji je i dalje nešto radio oko cvijeća.
"Pretpostavljam da misliš da sam odvratan tip kad mogu svoju ženu i obitelj ovako izdati."

"Uopće to ne mislim, gospodine. Mislim da ste se zaljubili. Nije vaša krivnja što ona živi na drugom
kraju svijeta. Kao što znate", Bill pogleda Harryja u oči, "moja je Elsie bila ono što mi je u Changiju
davalo snage. A da živi na drugom kraju svijeta, i ja bih otišao k njoj."

"Učinio bi to?"

"Bih. Ali ja nisam već oženjen drugom niti imam odgovornosti kakve vi imate." Bill se počeše po
glavi. "Mislim da će vaše vijesti biti velik šok za cijelu obitelj. Osobito zbog toga što vam je otac jako
bolestan. Svi su brojili dane do vašeg povratka, kad ćete preuzeti upravljanje imanjem. Ne znam što će
učiniti ako odete, gospodine. Iskreno, ne znam."

"Prestani me zvati 'gospodine', molim te", reče mu Harry razdraženo. "Kad smo sami, slobodno me
zovi Harry." Odmah je pognuo glavu. "Oprosti što sam se obrecnuo natebe, Bille. Kao što možeš
zamisliti, samo sam razdražljiv i osjetljiv."

"Kako i ne biste bili", složi se Bill i uzdahne. "Ne bih volio biti na vašem mjestu, to je sigurno. A što
se mene tiče, neće biti nikakvih problema s pismima koje ste spomenuli. Iako ću morati i Elsie red o
njima, ako budu stizala u našu kuću."

Harry se užasnuo na tu pomisao. Znao je koliko su Elsie i Olivia bliske. "Možeš li joj vjerovati da
neće ništa reći mojoj ženi?"

Bili kimne glavom. "Da, ako joj kažem da joj ništa ne govori. Ona je najbolja osoba na svijetu kad
treba čuvati tajnu."

"Ali to je sigurno stavlja u težak položaj?"

"Rekao bih da je tako, no sad se tu ništa ne može, zar ne? Ako mi nećete zamjeriti što ovo kažem, ne
bih volio da ona vidi kako nam stižu pisma iz dijela svijeta u kojem sam proveo četiri godine pa da
pomisli da sam tamo našao djevojku. Ili da smo vi i ja nešto zakuhali."

"Ne", složi se Harry. "To razumijem. Dakle", uzdahne on prihvaćajući situaciju, "ako Elsie mora

znati, onda mora. Samo se nadam da neće proći dugo prije nego što im svima kažem istinu, a roditeljima i
Oliviji predložim svoj plan. Tijekom protekla dvadeset četiri sata osjećao sam se kao da ću puknuti ako
im to uskoro ne kažem."

Bill zazviždi. "Kao što rekoh, ne zavidim vam, zaista ne. Sigurno je vrijedna toga, ta vaša djevojka."

Harry ustane i blijedo se osmjehne. "Da, Bille, vrijedna je toga. Dobro. Mislim da će biti najbolje da
sad krenem natrag. Navratit ću k tebi s pismom za Lidiju i novcem da to odneseš na poštu i pošalješ.
Možda bi bilo najbolje da doneseš njezina pisma ovamo i ostaviš ih ispod orhideja tamo prekoputa."
Harry pokaže na pladanj s cvijećem.

"Ako tako želite", reče Bill i ozbiljno kimne glavom.

"Jako dobro. Hvala ti, Bille. Još jednom mi spašavaš život." Harry se okrene s namjerom da pođe.

"Ako bih mogao reći jedno..." započne Bili, a Harry se opet okrene prema njemu.

"Naravno, Bille. Znaš koliko cijenim tvoje mišljenje. Iako me ništa na svijetu ne može natjerati da se
predomislim."

"Ne namjeravam to ni pokušavati. Vidim da bi bilo uzaludno. Ono što osjećate za nju ispisano vam je
na licu", reče Bill tiho.

"Dobro. Nastavi onda.""Samo sam htio reći da mi je trebalo neko vrijeme da se opet udomaćim
ovdje. Upravo su me misli na dom izvukle i spasile, o tome nema dvojbe. Ali otkad sam se vratio", Bill
se mučio pronaći prave riječi kojima bi sve objasnio, "zvuči glupo, znam, ali nedostaju mi stvari iz onog
jadnog, skučenog života koji smo tamo stvorili, a više od svega, nedostaje mi onaj kraj: vrućina, miris
cvijeća što posvuda raste, bujnost raslinja... i plavo nebo nad nama, koje kao da zatvara okvir te slike."

Obojica su nakratko zašutjela, izgubljena u mislima o prošlosti.

Naposljetku Harry pogleda Billa i neveselo mu se osmjehne. "I meni nedostaju te stvari, ali nije to
ono što me vuče natrag. Volio bih da je tako jednostavno", doda on i uzdahne, a onda ode iz staklenika.

Kad je Harry otišao, Bill je nastavio raditi oko cvijeća i razmišljati o onome što mu je Harry
ispričao te kako da to kaže Elsie. Znao je da ona obožava Oliviju i da joj se neće svidjeti što je muž
izdaje. Naravno, ako Harry postupi onako kako je rekao, Bill nije znao što će biti sa svima njima na
imanju.

Te večeri rekao je Elsie da očekuje od nje da dobro čuva jednu tajnu.

"Naravno da obećavam da nikome neću reći ako ti tako kažeš", reče ona i zagleda se u njegovo
zabrinuto lice. "Što je, Bille? Hajde, reci mi."

Kad joj je objasnio situaciju, Elsie je ostala sjediti blijeda i nepomična, s izrazom zaprepaštenja na
licu. Naposljetku je progovorila: "Ti zapravo ne misliš da će on to zaista sada učiniti, zar ne?"

"Da", kimne Bill. "Siguran sam da hoće."

"Ali, ako je to tako, to znači kraj imanja. I nas", doda ona mrko. "Tko će njime upravljati ako
gospodin Harry ode? Ne postoji nitko drugi, a od gospođe Olivie znam da stvari loše stoje. Treba
obnoviti stočni fond, mehanizacija je zastarjela, a kuća zahtijeva mnogo popravaka."

"Gospodin Harry je rekao da će lordu Crawfordu predložiti da se imanje preda njegovu bratiću koji
je istih godina kao Harry."

"To neće biti moguće. On misli na svojeg bratića Huga, ali on je prije godinu i pol poginuo u

sjevernoj Africi." Elsie odmahne glavom. "Ne postoji nitko drugi."

"Razumijem", reče Bill polako pijući čaj. "Pretpostavljam da to nitko još nije rekao gospodinu
Harryju."

"Nije. Pa, to i nije razgovor koji vodiš prvoga dana njegova povratka kući. Iako, premaonome što
kaže gospođa Olivia, Harry baš i nije bio blizak sa svojim bratićem, pa se vjerojatno nije ni sjetio pitati
za njega. Nikad se ne zna", Elsieno se lice malo razvedrilo, "ta bi ga vijest mogla natjerati da se
predomisli. Pa, neće valjda ostaviti oca na samrti i majku da sama upravlja Wharton Parkom? Jer ako je
išta sigurno na ovome svijetu, onda je sigurno da Olivia neće ostati ovdje kad čuje vijest." Elsie sklopi
ruke u očaju. "Nakon što ga je čekala sve te godine, a on je ovako iznevjeri!"

Bill uzdahne. "Zlato, to zaista nije naša briga i..."

"Da, jest, Bille!" Elsie je sada bila ljuta. "Jer ispričavši ti sve to, ta budala od mladog gospodara
učinio je to i našim problemom."

"Da. Imaš pravo. Kako god okreneš, situacija je loša, ali što sam mogao učiniti?" upita je Bill

"Mogao si reći ne", oštro reče Elsie.

"Elsie, ma, daj, znaš da nijedno od nas dvoje ne može odbiti kad nas Crawfordovi nešto zamole. Oni
nam omogućavaju da ovdje živimo i radimo."

"Rekla bih da je ovo nešto više od onoga na što smo se obvezali, Bille. Mučno mi je od toga! Ne
znam kako ću sutra gospođi Oliviji pogledati u oči."

"Žao mi je, draga." Bill se pomakne kao da će zagrliti Elsie, ali ona ga odgurne od sebe.

"Učini što moraš, Bille, i proslijedi mu ta pisma. Ali što se mene tiče, ne želim sudjelovati u tome i
ne želim više o tome razgovarati." Ustala je od stola, gotovo bacila svoju šalicu u sudoper i izašla u vrt,
zalupivši vratima dok je izlazila.

43.





Harry je toga dana za ručkom saznao za pogibiju bratića Huga. Otac je tu vijest objavio na svoj
uobičajeni način, bez emocija, i iako se Harry trudio da se na njemu ne vidi šok iznenađenja, Adrienne je
to odmah primijetila. Ispružila je ruku preko stola i položila je na njegovu.

"Žao mi je, Harry. Znam da ti je bio drag. Ali imamo i dobrih vijesti", tješila ga je. "Hugova žena
Christiana već je bila trudna kad je on otišao u Afriku. Rodila je ljupkog sinčića i nazvala ga Charles po
djedu. Vidiš? Život ide dalje."

"Koliko je dijete sada staro?" upita Harry.

"Uskoro će imati dvije godine."

Harryju kao da su potonule sve nade. Tek prohodalo dijete nije u stanju upravljati Wharton Parkom.

Christopher naglas zijevne, a Adrienne smjesta ustane i priđe mu. "Dragi, vrijeme je za tvoj
popodnevni odmor."

"Gnjavaža! Gnjavaža!" žalio se on dok mu je Adrienne pomagala da ustane te ga je povela prema
vratima.

"Kad lijepo smjestim tvojega oca, nas troje ćemo popiti kavu na terasi, oui? Danas je opet tako
prekrasan dan."

"Zapravo", reče Olivia, "moram otići u Cromer. Moram još popuniti neke završne obrasce u vezi s
boravkom mladih poljoprivrednica. Ni rat ne možemo završiti bez papirologije, zar ne? Trebaš li što da ti
donesem, Harry?"

On odmahne glavom. "Ne, hvala ti, Olivia."

"Sad sam se sjetila", nastavi ona, "jutros je zvao neki bojnik Chalmers. Htio je provjeriti jesi li se
sigurno vratio i kakvo ti je zdravlje. Rekla sam mu da ćeš ga nazvati. Zapisala sam ti telefonski broj."

"Dobro", reče Harry. "Mislim da ću mu se uskoro morati javiti na raport."

"Pa, rekla bih da i tvoja majka želi razgovarati s tobom o tim stvarima." Dok je prolazila pokraj
njega, Olivia ga poljubi u tjeme. "Imate mnogo toga oko čega se morate dogovoriti, kao što možeš i
zamisliti."

Za nekoliko minuta Adrienne mu se pridružila na terasi. Harry pomisli da je dobartrenutak da čim
prije započne s ostvarivanjem svojega plana.

"Majko, koliko je otac ozbiljno bolestan?"

"Cheri, mislim da i sam vidiš koliko mu je zdravlje krhko", reče Adrienne tiho i pruži mu šalicu
kave.

"Kakva je točno prognoza? Hoću reći, Olivia mi je spomenula da bi mogao poživjeti još nekoliko
godina bude li se pazio, ali... "

Adrienne otpije gutljaj kave. "Harry, žao mi je što to moram neuvijeno reći, a kod kuće si tek jedan

dan. Ali moraš znati istinu." Uzdahnula je i uzela ga za ruku. "Otac ti umire. Prije dva mjeseca doživio je
ozbiljan moždani udar od čega mu je utrnula cijela lijeva strana tijela. Zato tako teško hoda." Oči su joj
se napunile suzama. "O, Harry, ispričavam se što ti to moram tako brzo reći, ali imamo jako malo
vremena. On bi nas mogao napustiti svakoga trenutka, a prije nego što se to dogodi, kao njegov nasljednik
moraš razgovarati s njim i naučiti kako ćeš voditi imanje."

"Shvaćam." Harry prinese šalicu ustima, trudeći se prikriti drhtanje ruke.

"Olivia i ja učinile smo sve što smo mogle, ali svi ti dokumenti i financije - za to se oduvijek brinuo
tvoj otac. Mnogo je stvari koje su ostale neriješene, mais", uzdahne Adrienne, "na računu je ostalo vrlo
malo novca. Olivia i ja smo proteklih nekoliko mjeseci isplaćivale plaće radnicima, zato znam da stvari
stoje jako loše. Mon dieu, Harry, situacija ne može biti gora."

Harry se šutke složio s majčinim riječima. Pročistio je grlo i upitao: "Ali kako bih ja mogao
upravljati imanjem? Svakoga časa moram se vratiti u vojsku."

"Non, Harry", reče Adrienne čvrsto. "Za tebe više ne postoji vojska. Potreban si ovdje da opet
imanje postaviš na noge. Imamo stotinu radnika čija egzistencija ovisi o tebi. Zato ćeš napustiti vojsku
kao vojni invalid. To je tvoj otac već sredio. A sigurna sam da će i tebi biti drago, n'est-ce pas?"

Dok je sve dublje padao u očaj, Harry više nije osjećao zadovoljstvo ni zbog čega. I mrsko mu je
bilo to što se u njegovo ime donose mnoge odluke. Nakon svih zabrana koje je doživio kao zatvorenik,
upravo je došao u fazu kad je sam počeo donositi svoje odluke. Zaboravio je da ovdje njegov život nije
bio u njegovim rukama. Otvorio je usta želeći nešto reći, ali shvativši da će sve što izgovori zvučati
Ijutito i ogorčeno, opet ih je zatvorio.

Adrienne je proučavala sinovljevo usukano lice dok je šutke sjedio nasuprot njoj, zagledan u daljinu,
s očima punim tuge i jada.

"Cheri, razumijem kako se osjećaš sad kad si se vratio kući i zatekao oca bolesna. Barem imaš
priliku još neko vrijeme provesti s njime, prije nego što umre. I, Harry", utješno reče Adrienne, "Olivia i
ja pomoći ćemo ti sa zadatkom koji je stavljen pred tebe. Najbolja odluka koju si ikada donio bila je
oženiti se njome. Nemam za nju drugo nego riječi hvale, doista je bila magnifique i ne znam što bismo
Wharton Park i ja učinili bez nje."

Najbolja odluka koju si ti ikada donijela, majko, pomisli Harry gorko.

Skočio je na noge jer više nije mogao sjediti s njom. "Ispričavam se, majko. Sve ovo velik je šok za
mene i potrebno mi je malo biti sam. Idem u šetnju."

"Naravno. Je suis desolee, cheri", poviče ona za njim dok se brzim koracima udaljavao i silazio niz
stepenice terase, što dalje od nje.

Hodao je žustro, dah mu je bio isprekidan. Bježao je od zagušljive perfekcije majčina vrta te
nastavio sve dok nije stigao do otvorenih polja na kojima se ljuljao zeleni kukuruz.

Bacio se na grubu zemlju i ispustio krik agonije i frustracije. Poput djeteta udarao je šakama po tlu i
izvikivao Lidijino ime prema nebu. Onda je počeo nekontrolirano plakati zbog djevojke koju nikada neće
prestati voljeti i budućnosti koju je toliko želio.

Naposljetku se okrenuo na leđa i zagledao u nebo bez oblaka.

Još bi mogao sada otići... jednostavno poći... pobjeći...

U očaju je odmahnuo glavom. Kako bi to mogao učiniti? Otac mu je umirao. Prema onome što su mu

rekle majka i Olivia, Harry je znao da bi šok zbog njegova odlaska ubrzao očev kraj.

"O, Bože! O, Bože!" plakao je Harry, a grlo mu se stezalo od emocija.

Bio je u zamci, nije bilo izlaza. Barem dok je otac još živ.

A onda što?

Zar bi zaista mogao podnijeti da ostavi majku udovicu samu - jer joj Olivia sigurno ne bi ostala
pomagati kad bi on otišao. Adrienne jednostavno to ne bi mogla sama. Zbog toga je otići značilo uništiti
ne samo Wharton Park, nego i živote mnogih odanih radnika čija je budućnost ovisila o tome.

Harry je pogledom prelazio po nebu tražeći neku mogućnost bijega. Možda bi se imanje moglo
prodati? Ali tko bi, u tom poslijeratnom razdoblju, imao novca da ga kupi? Osim toga, to ne samo da bi
majci slomilo srce, nego je Harry znao da bi se ona noktima izubima borila protiv te ideje. Cijeli je život
posvetila tom imanju.

Jedina mogućnost bila je dovesti Lidiju ovamo k sebi.

Ali kako bi mogao? Kako da se razvede od Olivije nakon svega što je učinila, brinula se za njegove
roditelje i za Wharton Park? Zar bi zaista mogao izjaviti da dovodi mladu djevojku iz Tajlanda koja će
zauzeti njezino mjesto?

Harry uzdahne svjestan da je ta zamisao apsurdna. Lidia je mogla biti mnogo toga, ali čak ju je i
njemu bilo teško zamisliti kao gospodaricu jednog takva imanja. Osim toga, hladnoća bi je ubila. Njegov
bi cvijet iz staklenika uvenuo i umro.

Harry je ostao tako ležati nekoliko sati. Promatrao je kako pada sumrak, a s njim su se gasile i
njegove nade. Sudbina se urotila da mu onemogući planove.

Nije mogao napustiti Wharton Park. Čak ni zbog Lidije.

Ali kako će joj to reći? Kako joj je mogao napisati pismo i javiti da od svega onoga što joj je obećao
neće biti ništa?

Harry ustane i, neutješan, krene preko polja natrag u park. Odlučio je da će zasad Lidiji reći samo da
mu je otac bolestan i da mora odgoditi povratak u Bangkok. Trenutno je odluka da učini pravu stvar - da
je odmah oslobodi pa da može bez njega nastaviti sa svojim životom - izvan njegove moći.

Došao je do staklenika i otvorio vrata. Unutra nije bilo nikoga; Bill je već završio s poslom za taj
dan. Harry osjeti kako mu se u grudima steže dok je udisao miris Lidije. Pošao je pokraj stolova sve dok
nije stigao do orhideja. Podignuo je tegle i našao omotnicu, natopljenu vijkom iz zraka. Srce mu je
ubrzano tuklo dok je otvarao pismo.



Moj dragi Harry,

dobila sam tvoje pismo s broda. Ka. Jako me je usrećilo. I ti nedostaješ meni i jedva čekam da se
vratiš. Kad sam tužna, mislim o našoj zajedničkoj budućnosti. Onda sam sretna. Svaki dan nosim tvoj
prsten i znam da je simbol naše ljubavi, da ćemo se jednoga dana vjenčati pred mojim i tvojim Bogom.

Ovdje u hotelu sve je dobro. Dobili smo novu posteljinu i jastuke za sve sobe. Nestanci struje nisu
više tako česti. Imamo mnogo gostiju i madam je veoma sretna.

Svi naši prijatelji ovdje šalju ti pozdrave i svi kažu da im nedostaje tvoje sviranje u baru.

Molim te, oprosti ako pišem loše engleski. Još učim i nadam se da ću biti sve bolja.

Tvoja sam do vječnosti, Harry, Ka.

Tvoj

Cvijet iz staklenika.

XXX



"Ah, moja ljubavi, moja ljubavi... " Harry je zastenjao, nježno pritišćući pismo na grudima. "Kako ću
ovako živjeti ? Kako ću živjeti bez tebe?"

Srušio se na stolicu i ponovo pročitao pismo, razmišljajući kako bi mu smrt svakako bila draža od
ove situacije i osjećaja koji su ga sada razdirali. Tada je začuo nečije korake i vrata su se otvorila.
Vidjevši da je to Olivia, brzo je sakrio pismo u džep hlača i ustao.

Prilazila mu je zabrinuta izraza lica.

"Dragi, svugdje te tražim. Majka kaže da si otišao poslije ručka i da te otad nije vidjela."

"Da. Trebalo mi je - malo vremena", izgovori on to kao izliku.

"Strašno mi je žao, Harry. Pretpostavljam da ti je majka rekla istinu o ocu."

"Da, rekla je." Harryju je bilo drago što mu to može biti isprika za crvene oči i bol koja mu se
zacijelo vidjela na licu.

Ona oprezno raširi ruke. "Smijem li te zagrliti?"

Harry se nije opirao. Trebala mu je tjelesna utjeha drugog ljudskog bića. Na njezinu je ramenu
plakao kao dijete. Ona ga je nježno tješila, govoreći da će uvijek biti uz njega, da ga neizmjerno voli i da
će mu pomagati koliko god trebalo.

Harry je bio izgubljen u vlastitoj tuzi, a bol mu je razdirala dušu do dna.

"Moram se oprostiti", promrmlja, on. "Kako ću to izdržati? Kako ću to moći izdržati?"

"Znam", tješila ga je Olivia, želeći da može plakati umjesto njega. "Ah, dragi moj, znam."

U Changiju Harry je imao bezbroj prigoda za vježbanje pukog postojanja i to mu je dobro došlo u
sljedećih nekoliko tjedana. Jutra je provodio s ocem u radnoj sobi koja će uskoro postati njegova.
Zajedno su prolazili kroz sve vidove zadatka upravljanja Wharton Parkom. Otac i sin provodili su
zajedno više vremena nego ikad dotad. Međutim, u tom zajednički provedenom vremenu bilo je neke
dirljivosti jer obojica suznala razlog tome.

Harry je shvatio da nikad nije cijenio kompleksnost očeve uloge. Kad je naučio što sve ta uloga
sadrži, poraslo je njegovo divljenje prema ocu.

"Zlatno pravilo je - iako ćeš imati ljude koji će ti voditi računovodstvo i farmu - moraš imati
kontrolu nad svime. Ti moraš provjeravati knjige i jednom tjedno zajahati konja te proći svojim
posjedom. Razumiješ li što ti govorim, sine moj?"

"Da, oče", odgovori Harry pomalo zbunjen nizom brojaka u knjizi koja je ležala pred njim.
Matematika mu nikad nije bila jača strana.

"Moraš se u sve razumjeti i učiniti sve da svaki radnik u Wharton Parku zna da si u tijeku s onim što
se događa. Tvoj pradjed zamalo je izgubio ovu kuću zbog toga što su ga mnogo više zanimale žene i vino
nego imanje. Služinčad se bila raspojasala. Upamti, dobar vođa stoji na čelu, a tu će ti dobro doći tvoje

ratno iskustvo. Sine, ponosan sam na tebe", kimne on da naglasi svoje riječi i kao da želi nadoknaditi sve
one godine u kojima to nikada nije izgovorio.

I tako bi popodnevima Harry uzeo konja i jahao po imanju. Naučio je što moraju zasaditi na poljima
sljedeće godine i koje strojeve moraju zamijeniti. Brojio je krave i svinje, posjećivao zakupce i
primijetio da su neki potajno proširili granice zemlje koja im je dana na uživanje.

Harry je imenovao Jima, sina gospođe Combe, novim upraviteljem. Momak je odrastao na imanju i
gledao oca kako obavija taj posao. Jim nije imao iskustva u radu s ljudima, ali bio je mlad, bistar i
zahvalan za priliku koju je dobio. Slijedeći očev savjet, Harry je smatrao da je najvažnije naći nekoga
kome može vjerovati.

Kasno noću proučavao je knjige računa. To mu je dalo nešto na što se mogao fokusirati, a služilo je i
kao isprika zašto ne odlazi k Oliviji u spavaću sobu prije nego što ona zaspi. Vrlo brzo je shvatio da je
financijsko stanje još gore nego što je majka mislila.

Do kraja ljeta Harry je osjećao da poznaje svaki pedalj imanja, koliki prihod Wharton Park može
očekivati od prodaje ljetine i stoke te koliko je potrebno potrošiti na nove strojeve i obnovu stočnog
fonda. Olivia mu je također skrenula pozornost da kuće nekih radnika treba hitno popraviti, ali to će ipak
morati pričekati. Samo za veliku kuću bilo je potrebno tisuće funti za popravke.

Harry je izračunao da će morati posuditi deset tisuća funti da imanje ponovo postavi na noge. Uz to,
proći će najmanje dvije godine prije nego što se pokaže bilo kakav profit pa počne otplaćivati dug. Sve to
trajat će godinama...

Uzdahnuo je i pogledao na veliki sat koji je stajao u kutu očeve radne sobe. Prošlo je jedan i trideset
ujutro. Pomislio je, kao i svake noći, na Lidiju i gdje je tada. U Bangkoku je već bilo jutro. Lidia
vjerojatno sjedi za stolom na recepciji, smiješi se i šarmira nove goste... i sanja o Harryju koji će joj se
brzo vratiti.

Izvadio je papir za pisanje iz očeve ladice i, kao svake noći, napisao joj nekoliko redaka o ljubavi.
Zatvorio je kuvertu i spremio je da je ujutro preda Billu. Više joj nije pisao o budućnosti niti je mučio
onim što nikada neće biti. Govorio joj je o tome koliko je voli i da mu nedostaje.

Njezina su pisma stizala neredovito, ali on ih je svakoga dana tražio ispod orhideja u stakleniku.

Harry uzdahne, ugasi svjetiljku na stolu i uputi se prema vratima. Osjećao je da je već u Changiju
odslužio doživotnu kaznu; sad mu se činilo da je mora odslužiti ponovo, ovdje u Wharton Parku.

44.





Kad se ljeto pretvorilo u jesen i kad su počeli zimski mrazovi, Christopher je već bio tako slab da
nije mogao ustati iz postelje. Adrienne je veći dio dana sjedila uz njega, razgovarala s njim i čitala mu
dok je drijemao. Ostavljala ga je jedino kad bi je Harry ili Olivia došli zamijeniti.

Onda u prosincu, neposredno prije Božića, Christopher je doživio još jedan jak srčani udar. Umro je
nekoliko sati poslije, ne došavši više k svijesti.

Pogreb se održao na imanju, dan prije Badnjaka, u crkvici gdje su se vjenčali Harry i Olivia. Pogreb
je bio velik; više od tristo ljudi došlo mu je odati posljednju počast. Tijelo je položeno u obiteljsku
grobnicu Crawfordovih, gdje će vječno počivati uz svoje pretke.

Olivia je krajičkom oka gledala Harryja dok je nakon mise u kući dočekivao goste. Njegove tužne,
izdužene crte lica odavale su bol: u tom trenutku pomislila je da ga nikada nije više voljela. Iako je još
bio rezerviran i dalek, a njezini pokušaji da ga navede na razgovor o onome što je doživio u Changiju bili
su potpuno neuspješni, ponekad je kasno noću dolazio u njezinu sobu i vodio ljubav s njom.

Često se znala probuditi i vidjeti modrice na svojem tijelu ili osjetiti tupu bol kad bi je on silovito
uzeo. U jednom će mu trenutku morati reći da bude nježniji, ali zasad, u tim okolnostima pustila je da
ostane tako. Osjećaj povezanosti i utjeha koju joj je to pružalo bila je previše važna da bi sve to
žrtvovala.

Božić je bio sumoran; imajući na umu delikatnu Adrienneinu narav, pokazalo se da je stoički
podnosila svoj gubitak. Možda joj je pomagala činjenica da se imala vremena pripremiti za to i rekla je
sve što je željela reći svojem voljenom mužu prije nego što je umro.

Kad su zvona obližnje crkve zvonjavom oglasila Novu godinu, Olivia je osjetila zahvalnost. Mogla
se jedino moliti da će nova godina Harryju donijeti mir i sreću koje je tako očajnički trebao.

Početkom siječnja, kad su prvi snjegovi prekrili Wharton Park, Harry je postao svjestan da se mora
javiti Lidiji i obavijestiti je da se neće vratiti. Iako je ta istina bila u njegovoj glavi, a Lidia nije za nju
znala, nego mu je i dalje slala ljubavna pisma, Harry je dopuštao sebi maštanje o tome kako je život s
njom još moguć, a sve da izdrži svoje najcrnje trenutke.

U njezinim posljednjim pismima osjetila se pak zabrinutost; rekla je da imaju o mnogočemu
razgovarati kad se vrati i oprezno ga pitala kad misli da će to biti. Također je primijetio da više ne piše
na papiru s hotelskim zaglavljem. Počela ga je mučiti zebnja.

Kako joj nije mogao reći istinu, pisao je i objasnio da mu je umro otac te da se mnogo stvari mora
riješiti prije nego što opet bude s njom.

Onda su njezina pisma prestala dolaziti.

Harry je znao da nešto nije kako treba.

Bez razmišljanja je otišao u Cromer na poštu i poslao telegram madam Giselle u hotel Oriental. Pitao
ju je za zdravlje, ali i za Lidijino.

Dva dana poslije dobio je odgovor:

HARRY STOP OVDJE SVE DOBRO STOP
KAD DOLAZIŠ STOP

LIDIA NAGLO OTIŠLA PRIJE DVA MJESECA STOP
NIJE OSTAVILA ADRESU STOP
POZDRAV GISELLE

Harry se pridržao za rub šaltera da ne padne. Osjećao je mučninu, vrtoglavicu...
Vrativši se u Wharton Park, otišao je u radnu sobu, zatvorio vrata i sjeo za stol obuhvativši glavu
rukama. Nekoliko je puta duboko udahnuo i pokušao se pribrati.
Možda je Lidia dobila negdje drugdje bolji posao?
Harry odmahne glavom. Znao je da to ne može biti: Lidia je voljela svoj posao, bila je ponosna na
njega i na hotel te zahvalna Giselle što joj je pružila priliku. Osim toga, napisala bi mu gdje se nalazi.
Je li bila bolesna?
Harryju je srce počelo ludo tući u grudima.
Je li mrtva?
Lupio je šakom o stol. Morao je otići tamo i naći je, gdje god bila. I pomoći joj ako treba.
Koračao je sobom gore-dolje, pokušavajući smisliti razlog koji bi Oliviji bio uvjerljiv pa da ga pusti
na otprilike tri mjeseca, koliko bi mu trebalo da nađe Lidiju, da joj sve objasni i oprosti se od nje. Možda
bi Oliviji mogao reći da je dok je bio u Bangkoku, planirao sa Sebastianom neke poslovne pothvate i sad
ih je želio ispitati ne bi li poboljšao financijsko stanje imanja.
Odlučivši se za taj plan, Harry se baš spremao podignuti slušalicu i nazvati Sebastiana u Bangkok,
kad je netko glasno pokucao na vratima.
"Prokletstvo", promrmlja Harry ispod glasa. "Slobodno!" vikne on.
Ušla je Olivia, a na licu je imala neobičan nervozan osmijeh.
"Harry, mogu li ti zasmetati na pet minuta?"
"Što je?"
Olivia je prešla preko njegove otresitosti, sigurna da će njezina vijest napokon izazvati osmijeh na
njegovu licu. Sjela je nasuprot njemu i primijetila da joj ruke drhte.
"Moram ti nešto reći... ne brini, vijest je najljepša moguća."
Harry je zurio u nju. "Dobro. Nastavi."
"Ja - mi čekamo bebu! Eto, dragi. Upravo ono što nam je bilo potrebno nakon svih tih strašnih
godina."
"Jesi li sigurna?" namršti se Harry.
"Potpuno", kimne ona sretno. "Jučer mi je potvrdio liječnik. Trudna sam tri mjeseca. Dijete se treba
roditi krajem lipnja."
Harry je bio svjestan da se mora trgnuti i prikladno reagirati. "Oho, pa, to je izvrsna vijest."
Zaobišao je stol, sagnuo se i poljubio je u obraz.

Zabrinuto ga je pogledala. "Drago ti je, zar ne, dragi?"

"Naravno da mi je drago, Olivia."

"A ovaj put bit ću mnogo opreznija", nastavi ona. "Liječnik mi je dao savjet zbog onoga što se
dogodilo prošli put i rekao da se dovoljno odmaram. Više neću kao luda juriti po imanju. Naravno, bit će
mi mrzak svaki trenutak neaktivnosti, ali dugoročno će se isplatiti, slažeš se?"

"Naravno da će se isplatiti", složi se on.

"Bojim se da će to značiti više posla za tebe, dragi. Sigurna sam da će tvoja majka, kad joj kažemo,
biti itekako sretna što ti može pomoći oko svakodnevnog upravljanja kućom. Kad se oporavi od ove
strašne gripe, koja ju je toliko iscrpila. Ali uskoro nam dolazi proljeće. O, Harry", reče Olivia kao bez
daha, a oči su joj odjedanput bile pune suza, "naše dijete."

Posramljena zbog tog neobičnog iskazivanja osjećaja, Olivia izvadi rupčić iz džempera i ispuše nos.
"Oprosti. Ponio me trenutak. Obećavam ti da se neću pretvoriti uplačljivicu niti ću ti više smetati."

U tom je trenutku Harry imao priliku vidjeti Olivijinu snagu. Prošlih nekoliko mjeseci nije joj
posvetio ni djelić sebe, osim povremenog vođenja ljubavi, i znao je da je to okrutno. U najboljem slučaju
ponašao se prema njoj suzdržano; u najgorem kao da je prezire. Ona sad pak sjedi pred njim i samo što se
ne ispričava što je sretna zbog trudnoće i djeteta, a sve zbog toga što se plašila njegove reakcije.

Bio je to trenutak kad je sve jasno shvatio. Posramljen zbog vlastite sebičnosti, a i prezirući se zbog
toga, kleknuo je pred nju i uzeo njezine ruke u svoje.

"Draga, apsolutno sam oduševljen. Moraš se odmarati koliko god je potrebno. A to itekako
zaslužuješ." Zagrlio ju je i držao nekoliko trenutaka u naručju. "Kad ćemo reći mojoj majci?"

"Mislila sam za ručkom."

"Neka nam gospođa Jenks skuha nešto posebno. Počastit ćemo se i proslaviti što si tako pametna
djevojka."

Olivia kimne glavom, blistajući zbog njegove pažnje i ispunjena nadom da bi to mogla biti
prekretnica u njihovoj vezi, ono nešto što će ih zbližiti.

Olivia i Harry priopćili su vijest Adrienne koja se još oporavljala od gripe. Pokazalo se da je bila
oduševljena, baš kako je Olivia predvidjela. Poslije ručka Harry se uputio u staju te otišao na jahanje po
bljuzgavici i ono malo snijega što je još prekrivao zemlju.

Prošao je kroz šumarak pa se Wharton Park pokazao na vidiku. Zaustavio je konja i zagledao se u
kuću. Prvi put osjetio je ponos zbog činjenice da je imanje njegovo. Sad je bio zemljoposjednik i
gospodar, čak se i njegova majka morala prikloniti njegovim željama. Dosad se prilično dobro držao i
nosio sa svakodnevnim obvezama.

Sad je na putu bio i nasljednik, možda čak i sin koji će preuzeti uzde kad on umre, a možda će biti još
djece. Bila je to utješna pomisao.

Lidia...

Harry je u očaju oslonio obraz na baršunasti konjski vrat. Da je život bio drukčiji, da je barem bio
drukčiji, proveo bi ga s njom.

Bilo kako bilo, gola istina nudila mu se na sve strane.

Wharton Park bio je ono za što je rođen. Bijeg je bio nemoguć.

Usta su mu bila suha i stegnuta kad ga je ponovo obuzela bol zbog činjenice da će živjeti bez nje.

"O, Bože... " zastenje on.

Morao je to prihvatiti, prestati kažnjavati sebe i sve oko sebe, naročito Oliviju. Nije bila kriva zbog
njegove strasti prema drugoj ženi i, u najmanju ruku, zaslužila je od njega pristojnost i razumijevanje.

Ipak, najprije mora naći Lidiju i osloboditi svoj voljeni cvijet iz staklenika, neka živi svoj život bez
njega. Ali kako? Sad kad je Olivia trudna i potreban joj je odmor, Harry je znao da ne može otići i
ostaviti nju i imanje, barem ne dok se dijete ne rodi.

Morao je postojati neki drugi način...

Kad je Harry napokon podbo konja, već je odlučio što će učiniti. Vratio se u staju, sjahao i predao
konja konjušaru. Kad je stigao do vrata staklenika, u mislima je već imao gotov plan. Bill je bio tamo.
Sjedio je na stolici i duboko se zamislio proučavajući korijen jedne orhideje.

Podignuo je pogled. "Dobar dan, grofe. Kako ste?"

"Dobro sam, hvala ti, Bille." Harryju je još bilo neobično kad bi ga netko oslovio titulom koja mu je
sad pripadala. Uvijek ju je povezivao s ocem.

"Bojim se da danas nema nikakvih vijesti."

"Ne..." Harry pride Billu. Gledao ga je neko vrijeme kako radi. "A mislim da ih neće ni biti. Čini se
da je nestala."

Bill odloži pipetu i pogleda Harryja. "Što mislite kad kažete da je nestala?"

"Napustila je hotel i čini se da nitko ne zna kamo je otišla. Očajan sam od brige."

"Mogu zamisliti", reče Bill. "Žao mi je. Mogu li vam kako pomoći?"

Harry duboko udahne. "Zapravo, Bille, možeš..."

U četiri i trideset Elsie je, noseći čaj, pokucala na vrata Olivijine spavaće sobe. Ušla je i zatekla
gospodaricu kako spava.

"Hajde, hajde, probudite se, gospodo!"

Olivia se pomakne i otvori oči. "Zaboga, zar je već prošlo četiri?" upita ona pospano, a onda joj se
licem raširi smiješak. "Kako mi je laknulo nakon što sam rekla Harryju!"

Elsie odloži pladanj pokraj Olivije. "Kad ste mu rekli što?"

Olivia pogleda Elsie svojim lijepim, tirkiznim očima, koje su blistale. Uhvatila ju je za ruku.
"Najdraža Elsie, sad kad sam rekla Harryju i njegovoj majci, mogu reći i tebi. Čekam dijete. Rodit ću u
lipnju.""Ah, grofice! To je najbolja vijest koju sam čula posljednjih mjeseci! Kakva lijepa vijest, zaista
jest."

"Da, zar ne? A čini se da je i Harry oduševljen."

"Kladim se da jest", odgovori Elsie, nastojeći ne razotkriti svoje osjećaje prema novom lordu
Crawfordu. Dok je točila čaj, u očima joj se odjedanput pojavila tuga. "Imate sreće, gospođo - mnogo
više od mene."

"O, Elsie, ne bih rekla. Zasad nema nikakvih vijesti?"

"Ne. A neće ih ni biti. Vjenčali smo se neposredno prije nego što je Bill otišao u rat prije četiri
godine, a sad je već dugo kod kuće. Pa... prošli je tjedan ipak otišao liječnicima. Oni misle da on ne može

- znate već, gospođo." Elsie je pocrvenjela. "Liječnik to objašnjava zaušnjacima koje je Bill imao kao
dvanaestogodišnjak. I tako za nas dvoje neće biti djece."

"O, Elsie, tako mi je žao." Olivia je znala koliko je strasno njezina sobarica željela veliku obitelj.
"Možda biste mogli posvojiti dijete", predloži ona.

"Bill baš i nije za to, a ni ja nisam sigurna što o tome mislim, ali još je rano da se išta kaže. Pustit
ćemo neka se prašina slegne i vidjeti što oboje osjećamo za nekoliko mjeseci."

"Naravno", složi se Olivia. "Veoma razumno."

"A sada, grofice", reče Elsie odlučno jer nije htjela misliti o svojoj tuzi, "ne želim da razmišljate o
meni i pokvarite svoju sreću. Mnogo ste propatili, zaista, i zaslužili ste tu dobru vijest."

"Hvala ti, Elsie." Olivia sjedne u krevetu, a Elsie joj pruži šalicu čaja. "I, zapamti, nikad se ne
prestani nadati. Život ima svoj čudni način sređivanja stvari, samo čekaj i uvjerit ćeš se."

Olivia se te večeri upravo povukla na počinak, kad se pojavio Harry, sjeo na krevet do nje i uzeo
njezine ruke u svoje.

Dvaput u jednom danu, pomisli Olivia sretno.

"Draga, ako nisi previše umorna, želio bih ti iznijeti jednu zamisao", počne Harry.

"Potpuno sam budna, dragi, slobodno mi reci", nukala ga je Olivia, uživajući u činjenici da je i nju
uključio u neki svoj plan.

"Dakle, znam da ti je poznato da je imanje na rubu propasti."

"Da, znam." Olivia ga je gledala. "Jesi li smislio način kako da dođemo do dodatnih sredstava?"

"Mislim da jesam na neki način, da", reče Harry. "Naravno, još je sve neizvjesno, ali u onih nekoliko
tjedana koje smo proveli zajedno otac me je naučio kako pokušati povećati potencijal kako imanja, tako i
ljudi koji na njemu rade. A čini se da imamo jednu osobu s rijetkim i posebnim talentom."

"A tko bi to bio?"

"Bill Stafford", izjavi on svečano. "Ne znam jesi li u posljednje vrijeme bila u stakleniku, ali on
tamo zaista radi fantastične stvari, križa i uzgaja orhideje te proizvodi nove hibride, od kojih su neki
doista lijepi. Pomislio sam da bismo mogli pomoći Billu i potaknuti ga u radu, a onda bismo mogli
prodavati to cvijeće!"

"Moram reći da je to prilično dobra ideja. Naročito zbog toga što zahtijeva vrlo malo investicija. U
najboljem slučaju treba nam još nekoliko staklenika", složi se Olivia.

"Da, naravno, i nekoliko neobičnih vrsta orhideja. Billova strast - a drago mi je što mogu reći i
njegov talent - čini se da su vezani uz tropsko cvijeće, naprimjer orhideje. Zato sam mu predložio da se
usredotoči na njih. On tvrdi da bi morao naučiti više o njima. Zato sam..." Harry je krenuo s ključnim
dijelom svojega plana, nadajući se da je dotad već uspio uvjeriti Oliviju, "mu predložio da ode na Daleki
istok čim prije. Tamo će moći naučiti o tim biljkama na njihovu prirodnom staništu, a kako bi ih mogao
uzgajati ovdje u Wharton Parku. Naravno, donio bi ih kući koliko god može. Da s njima počnemo."

Olivia se namrštila. "Ali on sigurno neće htjeti opet putovati tamo? Naročito zbog strašnih sjećanja
na Aziju. Ne bismo li ga mogli poslati na kakav tečaj za vrtlare? Možda ima neki u londonskom
Botaničkom vrtu Kew."

"Zapravo, upravo mi je Bill to predložio. Želi se specijalizirati, postati stručnjak i biti najbolji u

onome što radi. Smatram da bismo mu trebali pružiti priliku", nastavio je Harry uporno, znajući koliko
mnogo ovisi o Olivijinu pristanku i potpori. "Naposljetku, ipak mi je spasio život."

"Pa, ako misliš da je tako najbolje, onda kažem, da, pošalji ga. Uostalom, čini se da Bill u posljednje
vrijeme ionako sve vrijeme provodi u stakleniku, a ocu prepušta brigu o povrtnjaku. Naravno, ja više
neću moći pomagati Jacku", doda ona, "pa bismo možda morali naći zamjenu za Billa, uzeti nekog momka
koji će obavljati fizičke poslove u vrtu."

"Jako dobra ideja", složi se Bill. "Bill smatra da je jedina prepreka toj zamisli Elsie.

Ona će ga, bez sumnje, nerado pustiti na put kad se tek nedavno vratio kući."

"Apsolutno si u pravu", reče Olivia.

"Draga, tada ti stupaš na scenu. Nadam se da ćeš je moći uvjeriti da je to za Billa velika prilika da
nešto postigne i da bi ga u tome trebala podupirati."

"Dat ću sve od sebe, ali, Harry, ona sigurno neće biti sretna", uzvrati mu Olivia.

"Draga, Elsie štuje zemlju po kojoj hodaš. Jedna tvoja riječ i urazumit će se, siguran sam."
Nasmiješio joj se.

Uzvratila mu je na isti način i porumenjela zbog tog rijetkog komplimenta. "Vidjet ću što mogu
učiniti. A što je s Billovom kartom za put?"

"Već sam kontaktirao Sebastiana i on će biti sretan da nam sve organizira."

"Pa, dragi", nasmiješi se Olivia, "čini se da si sve lijepo zamislio."

Kad je Elsie čula za Billov plan, razbjesnjela se.

"Što? Opet me ostavljaš ovdje, samu?"

Bill se zakleo Harryju da joj neće reći pravi razlog odlaska u Bangkok.

"Znam, dušo, ali zaista mislim da sam nadaren za orhideje i želim više naučiti. Grof mi je rekao da
će me poduprijeti uspijem li proizvesti i prodati neke posebne primjerke u budućnosti. A u ovoj kući
dobro bi nam došlo nešto novca, zar ne?"

"Ne, ako to znači da ćeš opet putovati", žalila se ona, pogledavajući na zidni sat. "Ali sad moram
krenuti u veliku kuću. Razgovarat ćemo poslije."

Bill je nervozno čekao da mu se supruga vrati. Elsie je došla kući s rezigniranim osmijehom na licu.

"U redu je, ti budalasti čovječe. Pustit ću te da ideš. Grofica je danas razgovarala sa mnom i
objasnila mi koja je to dobra prilika za tebe."

"O, Elsie, hvala ti, dušo." Bill ju je zagrlio i poljubio u čelo.

Vidjela je u njegovim očima iskreno uzbuđenje. Naime, kako ga je zaista iskreno voljela, mogla je to
i primijetiti. "Samo ako to neće potrajati duže od nekoliko mjeseci, inače ću možda morati naći
ljubavnika da mi pravi društvo!"

Bill ju je čvrsto privinuo uza se, misleći kako je sretan što je našao svoju pravu ljubav, baš ovdje na
kućnom pragu. "Obećavam ti, draga, vratit ću se dok trepneš okom."

45.

Bangkok 1947.





Bill je sjedio straga u tuk-tuku, jednom se rukom držao za drvenu ručku, a drugom je pridržavao svoj
mali kovčeg jer je tricikl brzo vijugao kroz gust promet u Bangkoku. Dok su zaobilazili jedan ugao u uskoj
ulici, tuk-tuk se zanio i u posljednji trenutak izbjegao ženu koja je, održavajući ravnotežu, nosila dvije
plitke košare s rižom. Objesila ih je na drvenu motku, koju je poput kakve divovske vage prebacila preko
ramena.

Zaklopio je oči i molio se da ta strašna vožnja što prije završi i da se nekom čarolijom hotel Oriental
pojavi na vidiku. Kako je samo brzo zaboravio tu veliku vrućinu Dalekog istoka; bio je žedan i
istovremeno mokar od znoja.

"Elsie", stenjao je, "zašto te nisam poslušao?"

Pomisli da bi baš sad radio nešto u svojem stakleniku u Wharton Parku, radujući se užini od pečene
jetre sa slaninom, a poslije Elsienu toplom podatnom tijelu koje će se privinuti uz njega. Umjesto toga,
bio je u zemlji koja je cijela bila staklenik, znajući da će mu sljedeći obrok vjerojatno biti omrznula riža.
Osim toga, nije znao gdje će večeras poleći umorne kosti? Tješio se činjenicom da već ima rezervaciju za
povratak kući za dva tjedna. U usporedbi s četiri duge godine u Changiju, dva tjedna nisu bila ništa.

"Kunem se, lorde Harry, vi ćete mi doći glave, zaista hoćete", mrmljao je Bill dok se tuk-tuk
zaustavljao pred jednom oronulom zgradom.

"Long-Lam Orienten, krup." Vozač pokaže rukom na zgradu, a Bill uzdahne s olakšanjem ugledavši
nad ulazom malen natpis koji je potvrđivao da je stigao na cilj.

Nizak i sitan portir uzeo mu je iz ruke putnu torbu i poveo ga u prozračno hotelsko predvorje te dalje
prema recepciji. Lijepa mlada Tajlanđanka sjedila je za stolom. Bill je znao da je ondje radila Lidia i
molio se Bogu da je odmah naišao na zlatnu žilu.

"Dobar dan, gospođice. Hm... želio bih rezervirati sobu na dva tjedna."

"Svakako, gospodine. To je stotinu dvadeset bahta na noć, bez doručka", reče djevojka na savršenom
engleskom.

"Pa, dobro", reče Bill, nesiguran koliko to iznosi u engleskim funtama, ali znajući da ga je Harry
poslao ovamo s dovoljno novca.

"Možete li potpisati ovdje, gospodine, a ja ću pozvati nosača da vas odvede u sobu. Imate lijep
pogled na rijeku", doda ona, nasmiješivši mu se.

"Hvala." Bill načrčka ime na mjestu koje mu je pokazala. Okrenula se i iz jednog od mnogobrojnih
drvenih pretinaca iza sebe izvadila velik ključ. "Smijem li pitati, niste li vi, slučajno, Lidia?"

"Nisam, gospodine. Ona je otišla prije nekoliko mjeseci. Ja sam joj zamjena. Zovem se Ankhana."
Pružila mu je ključ.

"Znate li možda, gospođice, gdje Lidia sada radi?"

"Zao mi je, gospodine. Otišla je prije nego što sam došla. Nisam je upoznala. Možete pitati madam
Giselle, upraviteljicu, ali sada nije ovdje." Ankhana zatrese malim zvoncem i iza Billa pojavi se sićušan
nosač. "Ugodan boravak, gospodine."

"Hvala."

Bill je pošao za nosačem do svoje sobe i, baš kao Harry prije njega, oduševio se pogledom na
rijeku.

Nakon što je malo odrijemao i umio se u umivaoniku, Bill krene u potragu za restoranom. Na
zasjenjenoj verandi naručio je pivo i ukusan hamburger, delikatesu koju je otkrio - zahvaljujući
američkim vojnicima - u Singapuru dok je čekao mjesto na brodu koji će ga odvesti kući iz Changija. Bill
je zaključio da bi se mogao naviknuti na to da ga tretiraju kao gospodina, da mu svi donose sve što poželi.
Ipak, želio je samo naći Lidiju što je prije moguće pa obaviti svoj grozni zadatak i sve joj objasniti. Onda
će se moći koncentrirati na orhideje koje želi ponijeti u Englesku.

"Dva tjedna, lorde Harry, to je sve što ćete dobiti", promrmlja on u čašu piva. "A onda idem na brod
i vraćam se kući svojoj Elsie."

Poslije ručka Bill krene ravno prema recepciji vidjeti je li upraviteljica hotela u svojem uredu.

"Počni s Giselle", rekao mu je Harry. "Ona sve zna, a možda ima i kakve vijesti od Lidije nakon onog
telegrama koji mi je poslala."

Giselle je doista bila u uredu i izašla je pozdraviti Billa.

"Gospodine, mogu li vam pomoći?"

"Da, hm... gospođo. Ovdje sam u ime lorda Harryja Crawforda."

"Mon dieu!" Giselle podigne jednu obrvu. "Naš odbjegli britanski pijanist. Pa, bit će najbolje da
pođete sa mnom."

Podigla je drvenu ploču pulta da Bill može proći i povela ga u svoj ured. "Molim vas, sjednite,
gospodine...?"

"Stafford, gospodo, Bill Stafford."

"Dakle", Giselle ga pogleda sjedajući za svoj stol, "pretpostavljam da se lord Crawford neće odreći
svojeg nasljedstva kako bi se oženio našom recepcionarkom i radio kao glazbenik u našem malom baru?"

"Ne, gospođo, neće."

"Quelle surprise", promrmlja Giselle. "Naravno, znala sam da neće, ali bio je tako uvjerljiv dok je
odlazio. Pomislila sam", reče Giselle tužno, "da će možda, barem jedanput, ljubav trijumfirati. Ali,
naravno, ne može."

"Bio je - on jest - zaljubljen, gospođo. Ali sada zna da je nemoguće samo se pokupiti, ako smijem
tako reći, i doći ovamo. Znate, nedavno mu je umro otac i mora preuzeti upravljanje imanjem, a i sve
ostale odgovornosti povezane s time."

"Ne morate ništa objašnjavati, gospodine Stafforde. Potpuno razumijem. A moram pretpostaviti i da
niste došli ovamo da meni objasnite promjenu plana, nego ženi kojoj je obećao da će se vratiti, oui?."

"Da, gospođo." Bill se zacrvenio od njezina prodornog pogleda, osjećajući se neobično odgovornim
zbog Harryjevih postupaka.

"Znate li da ona više ne radi ovdje?"

"Da, lord mi je rekao. Znate li gdje je ona?"

"Kao što sam lordu Crawfordu javila telegramom, Lidia je jednostavno nestala jednog jutra prije tri
mjeseca. Otad je nisam ni vidjela ni čula."

"Je li bila bolesna? Lord je izvan sebe od brige."

"Ne vjerujem. Nije mi izgledala bolesno zadnji put kad sam je vidjela. Iako je bila veoma tužna..."
Giselle odmahne glavom. "Mislim da oboje znamo zašto. Ona je veoma lijepa djevojka; bistra, željna
znanja i svakako dobitak za ovaj hotel. Bilo mi je žao kad sam je izgubila."

"Što mislite, zašto je otišla?"

"Tko zna? Čovjek može nagađati, ali..." Giselle uzdahne, "mogu jedino pretpostavljati da se radi o
osobnim razlozima. Takav postupak nije karakterističan za Lidiju. Uvijek je bila osoba na koju sam se
mogla osloniti. I smatrala sam da je sretna ovdje.""Možda je otišla k svojoj obitelji?" upita Bill. "Lord
mi je rekao da je s Lidijom otišao u posjet na jedan otok, na dan vožnje vlakom od Bangkoka."

"Ne, sigurno znam da nije tamo. Kad je nestala, i ja sam se zabrinula. Pisala sam njezinu stricu na
otok Koh Chang i pitala je li Lidia kod njih. Odgovorio je da je nisu vidjeli, ali da će pisati Lidijinoj
majci i pitati je li sve u redu. Nažalost", Giselle nagne glavu u stranu, "izgleda da stric ne zna da se
Lidijina majka prije nekoliko mjeseci odselila u Japan. Lidia je ostala i nastavila ovdje raditi, ali,
naravno, možda je otišla k majci."

"U Japan?" upita Bill razočarano. "Bio sam ratni zarobljenik i, oprostite mi što ću ovo reći, ali
mislim da ne bih mogao podnijeti da je tamo moram tražiti."

"Naravno. Osim toga, to je vrlo daleko, gospodine Stafforde." Giselle se nagne preko stola. "Ne
znam sigurno što se dogodilo s

Lidijom, ali reći ću vam da mi instinkt govori da Lidia nije otišla k svojoj obitelji. Ne, to bi bilo
posljednje mjesto kamo bi otišla. Vjerujem da je negdje ovdje", Giselle mahne rukom prema prozoru, "u
bezbrojnoj masi ljudi koja živi u ovome gradu."

"Ah, zaboga, gospođo!" Bill pogne glavu. Zadatak koji ga je čekao izgledao mu je neizvedivim.
"Gdje da počnem? Je li imala prijateljice ovdje u hotelu? Nekoga kome se možda povjerila?"

"Ne znam ni za kakvo prijateljstvo. Lidia je bila veoma povučena", odgovori Giselle. "Ako je
imala... problem osobne prirode, sumnjam da bi ikome govorila o tome. Sakrila bi se, kao ranjena
životinja."

Bill se zagledao u svoje žuljevite ruke osjećajući da je sve to previše za njega. "Gospodo, ne mogu
se vratiti kući, a da je prije ne nađem. Zakleo sam se lordu da ću to učiniti. Osim toga... "

"Osim toga, što, gospodine Stafforde?"

Bill duboko udahne. "Ako je ne nađem i ne budem mogao uvjeriti svojega gospodara da je gospođica
Lidia dobro, možda će odlučiti doći ovamo i sam je potražiti. On je zaista jako voli... ne znate kroz kakve
patnje taj čovjek prolazi jer zna da mora izvršiti svoju dužnost. Kunem vam se da bi bio ovdje samo kad
bi mogao. A ovo vam kažem u povjerenju, gospođo, što bi bilo sa svima nama ostalima u Wharton Parku?
Ja i moja žena Elsie, zajedno sa svojim roditeljima i još sto pedeset drugih, i njihova djeca i obitelji
ovisimo o tom imanju i od toga živimo. Kad bi gospodin lord otišao, nastao bi kaos, u to nemasumnje.
Zato, vidite, gospođo". Bill se trudio biti elokventan, "nisam ovdje samo zbog njega, nego zbog sebe i
svoje obitelji, kao i svih ostalih kojima je lord potreban kod kuće."

"Da, razumijem da je lord Crawford rastrgan između želje i dužnosti. Pazite, bila sam svjedokom
njihove ljubavi i prava je tragedija što ta ljubav ne može opstati. Cest la vie, gospodine Stafforde",
uzdahne Giselle. "Učinit ću što mogu da vam pomognem." Lupkala je nalivperom po stolu dok je
razmišljala. "Možda biste trebali obići bolnice, za svaki slučaj. Imam negdje popis." Otvorila je ladicu
pisaćeg stola i počela u njoj tražiti.

"Ne znam ni koje joj je prezime."

"Barem vam to mogu dati. Evo", reče Giselle i pruži mu list papira, "ovo je popis svih bolnica u
Bangkoku. Dali smo da nam se to natipka zbog rodbine ratnih zarobljenika u Burmi. Ovaj je rat donio
toliko mnogo boli. A vidite kako se to i nastavlja?"

"Znam, gospodo", složi se Bill. "Rat je zauvijek promijenio mene i moj život, to je sigurno. I sve je
preokrenuo naglavce."

"Da, jer u normalnim se okolnostima Harry i Lidia nikada ne bi sreli, ali jesu i paf." Giselle
naglašeno podigne ramena i ruke. "Pogledajte samo tu zbrku koju su svi doživjeli." Pisala je nešto na
drugom komadu papira i gurnula ga preko stola prema Billu. "Lidijino prezime i bilješka na tajskom
jeziku koja kaže da je tražite. To pokažite na recepciji u bolnicama."

Bill se užasnuo onoga što ga čeka. U Changiju je vidio toliko bolesnika i patnje da mu je to bilo
dosta za cijeli život. "Moram reći, gospođo, da se bojim da ću je naći u jednoj od tih bolnica."

"Negdje morate početi, gospodine Stafforde, a svakako je najbolje da najprije eliminirate sve
bolnice." Giselle ustane, a Bill za njom. Zastala je kod vrata i okrenula se. "Lord Crawford je sretan što
ima tako odana i vjerna prijatelja, koji je prevalio dugačak put samo da mu pomogne."

"Gospodo, ja sam lordov sluga. Moram činiti kako mi se zapovjedi."

"Ne, gospodine Stafforde. Lord Crawford vam je dao zadatak koji bi povjerio samo prijatelju bez
obzira na to kojega je ranga u njegovu kućanstvu."

"Pa, onda se jedino mogu nadati da ću ga izvršiti", uzdahne Bill.

"Hoćete", reče Giselle otvarajući vrata ureda. "Ako je Lidia živa i želi da je se pronađe, uspjet
ćete."

46.





Bill je proveo večer zaustavljajući svakoga člana hotelskog osoblja na kojeg je naišao i pokazujući
mu komadić papira koji mu je dala Giselle. Nailazio je pak samo na prazne poglede i odmahivanje
glavom. Zbog toga se sljedećeg jutra otputio na neugodan zadatak obilaženja bolnica u Bangkoku.

Dok je njegov tuk-tuk jurio kroz užarenu, smrdljivu vrućinu napućenog grada, Bill je očajavao jer
nije vjerovao da će uspjeti naći tu osobu koja bi donijela mir Harryjevoj i njegovoj duši. Osobu koja bi
razriješila tu strašnu situaciju.

Recepcije u bolnicama bile su iznenađujuće čiste i mirne - nimalo nalik "mrtvačnici" u Changiju,
kako su je tamo nazivali. Nije bilo umirućih pacijenata koji stenju u bolovima, sa zagnojenim i
neprevijenim ranama, ni neprekidnog odvratnog smrada ljudskog izmeta.

Na kraju dana Bill se vratio u hotel, ljepljiv od znoja i umoran, ali nimalo bliže saznanju gdje se
Lidia nalazi.

"Jeste imali sreće?" upita ga Giselle primijetivši ga u predvorju.

"Nisam", odmahne Bill glavom. "Obišao sam osam bolnica, još ih je ostalo dvanaest. Da budem
iskren, gospođo, ne znam jesam li sretan ili razočaran što je nisam našao."

"Izvolite", reče Giselle i pruži mu kuvertu. "To je službena Lidijina fotografija, snimljena za potrebe
hotela neposredno prije nego što je otišla. Možda vam pomogne dok se raspitujete po bolnicama.

Nikad se ne zna." Giselle potapše Billa po ramenu. "Više sreće sutra."

Bill uzme ključ na recepciji i pođe u sobu. Umorno se spustio na krevet, otvorio kuvertu i pogledao
fotografiju.

S crno-bijele fotografije gledalo ga je lice delikatnih crta, kakve su imale mnoge Tajlanđanke koje je
vidio u Bangkoku. Osim toga, u velikim Lidijinim očima vidjelo se neko svjetlo, iskra koja je zračila i
uzdigla je iznad obične lijepe žene, čineći je zapravo prekrasnom. Bill nježno dotakne njezin čisti obraz,
pitajući se je li ta mlada djevojka svjesna kakav je preokret prouzročila u njegovu i životu ostalih ljudi,
udaljenih tisuće kilometara.

"Gdje si, Lidia?" promrmlja, on tiho i pažljivo odloži fotografiju na noćni ormarić. Nakon što se
istuširao i presvukao, Billa je privukla glazba koja se čula iz sobe pokraj hotelskog predvorja. Sišao je u
bar Bambus. Naručio je pivo i slušao trio kako svira džez. To baš i nije bila njegova glazba - više je
volio Veru Lynn ili svoju omiljenu klasičnu - ali atmosfera u baru bila je zarazna i razvedrila ga. Pokušao
je zamisliti svojega lorda kako ondje svira pijanino - nasmiješen, bezbrižan i zaljubljen - ali bilo je
teško. U mislima je jedino vidio ozbiljne, tužne crte lica mladog muškarca koji na ramenima nosi sav teret
svijeta.

Mlada Tajlanđanka upitala ga je smije li sjesti za njegov stol. Kimnuo je potvrdno i nije joj pridavao
puno pozornosti dok je naručivala Coca-Colu. Pokušavala je na lošem engleskom započeti s njime
razgovor, a kako je Bill pretpostavio da čeka svojega mladića, odgovarao joj je na pitanja. Dvadeset
minuta poslije, kad se djevojka primaknula bliže njemu i kad je osjetio njezino bedro uz svoje, napokon

mu je sinulo. Uspaničio se i žustro počeo mahati konobaru da mu donese račun da može otići. Djevojka se
namrštila od razočarenja kad je Bill brzo izašao iz bara.

Stigavši u svoju sobu, čvrsto je zatvorio vrata i shvatio da ubrzano diše. Iako nije ništa učinio,
problijedio je od pomisli da bi ga Elsie mogla vidjeti s drugom ženom. Za njega nije postojala nijedna
druga, nikada i nije, a od pomisli da bi je povrijedio Billu je postalo mučno. Nikada nije razumio
muškarce kojima su te azijske žene bile privlačne; gledao je svoje prijatelje u vojsci kako jure u javne
kuće u Singapuru čim su ih oslobodili. Bilo kako bilo, on je samo mogao misliti na svoju ženu koja ga
strpljivo čeka kod kuće, sa svojim velikim smeđim očima, ljupkim nosićem punim pjegica i punašnim
bijelim tijelom.

Bill se svukao i uvukao medu plahte misleći o tome kako on i Elsie možda nemaju ni novca ni
lagodan život kao gospoda za koju rade, ali čini se da su bili blagoslovljeni nečim što je, a to je tek sada
shvatio, rjeđe od crne orhideje: besmrtnom ljubavi.

Dočekao ga je još jedan vruć i sparan dan, a vlaga kao da mu je stezala grudi jer činilo se da je iz
zraka isisan sav kisik. Hvatao je zrak kad bi se zatekao ispod stropnih ventilatora iznad recepcija u
bolnicama, dok bi službenice provjeravale kartone primljenih osoba tražeći Lidijino ime, a zatim bi
proučavale fotografiju i odmahivale glavama.

Billa je potraga vodila sve dublje u grad. Ostavio je iza sebe zgrade građene u elegantnom
kolonijalnom stilu, one u blizini hotela Oriental i uz obalu rijeke. Dok se u tuk-tuku vozio od bolnice do
bolnice, gledao je hramove obojene jarkim, veselim bojama, gdje su redovnici ustajali u zoru i bosonogi
hodali prljavim ulicama noseći zdjelice koje su im građani punili rižom. Također, bilo je i mnogo
beskućnika: invalidi unakaženih udova, žene s malom djecom koje su sjedile uz cestu i prosile, a na
mladimim se licima jasno vidio očaj. Nailazio je na siromaštvo kakvo još nikad nije vidio i šokirala ga je
činjenica da iako su ti jadnici bili slobodni i mogli su otići kamo god su željeli, njihovi su životi bili tek
neznatno bolji od njegova dok je bio zatvoren u Changiju.

Što je više toga Bill vidio, to je više čeznuo za udobnošću i relativnom sigurnošću svojega života i
doma u Wharton Parku. I tada je shvatio koliko je zapravo blagoslovljen.

Do kraja dana Bill je posjetio svaku bolnicu u gradu, ali bez rezultata. Vratio se u hotel, umoran i
demoraliziran, ne znajući gdje bi još mogao tražiti Lidiju. Kad je na recepciji uzimao ključ, kroz prozor
svojega ureda primijetila ga je Giselle i izašla porazgovarati s njim.

"Po vašem licu vidim da je niste našli."

"Nisam", uzdahne Bill. "I ne znam gdje bih dalje tražio. Imate li kakvu ideju?"

"Pa, pomislila sam da biste mogli pokušati u četvrti gdje je Lidia živjela prije nego što joj je obitelj
otišla u Japan, a ona se preselila u hotel. Možda se tamo vratila."

"Vrijedi pokušati", odgovori Bill malodušno.

"Mogu vam dati njezinu staru adresu, a vi možete fotografiju pokazati susjedima, lokalnim uličnim
prodavačima. Možda ju je netko vidio...

Gisellin glas utihne. Oboje je znalo da je to malo vjerojatno.

Bill se počeše po glavi. "Ne razumijem zašto nije lordu ostavila poruku gdje se nalazi. Na kraju
krajeva, ipak je očekivala da će se on vratiti."

"Ne možemo nagađati zašto je tako postupila, gospodine Stafforde, zaista ne možemo", odgovori

Giselle, očajavajući zbog tog dobra i odana mladog čovjeka, koji joj je, unatoč tome što nije bio kulturan
i obrazovan, svakim danom postajao sve simpatičniji i draži.

"Pa, hvala vam na pomoći, gospođo. Pokušat ću sutra otići na ovu adresu. Putujem kući za deset dana
i ne mogu ostati duže, čak ni zbog njegove milosti, čak ni zbog lorda. Inače me moja žena više neće
primiti u kuću", doda on.

"Gospodine Stafforde, možete jedino sve pokušati, ništa više od toga." Kratko mu se osmjehnula i
otišla dalje.

Bili je krenuo tuk-tukom na dvadesetminutnu vožnju do adrese koju mu je Giselle dala. Bilo je to
točno u srcu grada, jedna mračna uska ulica s visokim drvenim kućama s objestrane, koje su se naginjale
jedna prema drugoj pod čudnim kutovima i izgledale kao da će ih prvi povjetarac srušiti. Smrad trule
hrane u odvodima bio je strašan pa se Billov želudac zgrčio dok je stajao pred kućom u kojoj je Lidia
navodno živjela.

Pokucao je na vrata. Otvorila ih je starica, smiješeći se ustima u kojima nije bilo nijednog zuba.
Kako je dotad već iskusio da je uzaludno razgovarati s domaćim ljudima, Bill joj je jednostavno samo
pokazao fotografiju.

Kimnula je glavom. I pokazala na kat.

"Ovdje je?" Srce mu je poskočilo u grudima. Žena je nešto brzo govorila, odmahivala glavom i
gestikulirala. Bill zakorači jednom nogom na prag.

"Lidia? Gore?"

"Mai, mai, mai!"

Bill je dotad već naučio da to znači "ne".

"Gdje je onda? Lidia?" I on je mahao rukama i gestikulirao.

Onda mu je zalupila vrata pred nosom zamalo mu amputiravši prste na nozi.

Bill je nekoliko minuta kucao na vrata, ali nitko se nije javljao. Počeo je hodati gore- dolje ulicom,
kucajući na vrata susjednih kuća, ali svi su pokušaji bili bez rezultata.

Situacija je bila beznadna. Jednostavno će se morati vratiti kući i reći gospodinu lordu da je nije
uspio naći. Ako želi biti iskren, to je od samoga početka bio pokušaj osuđen na neuspjeh. Jedna djevojka,
nestala neposredno nakon rata i iščeznula u milijunskom gradu. Uz to, traži je zapadnjak, kojega lokalni
ljudi sumnjičavo gledaju, dok on ne zna jezik pa ne može komunicirati s njima. On se nikako ne smije
osjećati krivim. Učinio je sve što je mogao za Harryja, ali činjenica je da više nije znao gdje bi dalje
tražio. Preostalo vrijeme provest će kupujući primjerke orhideja i vratit će se u Englesku, kako je
planirao.

Bili je polako hodao ulicom, tražeći pogledom svojega vozača tuk-tuka, koji kao da je u zemlju
propao. Kad je zašao za ugao, našao se na velikoj, bučnoj tržnici. Kupio je zdjelicu juhe s rezancima i
besciljno lutao između štandova sve dok nije opazio jedan štand s obiljem prekrasnih, šarenih,
miomirisnih orhideja. Zastao je pred štandom želeći proučiti cvijeće. Mnoge vrste nikada prije nije vidio.

"Pomognem vam?" reče neki glas skriven iza lišća.

Bill je zavirio između redova Dendrobiuma i ugledao sitnog muškarca koji je čučao. "Govorite
engleski?" upita Bill iznenađeno.

"Mali engleski, da." Muškarac ustane i zaobiđe štand. Onako uspravljen jedva je dosezao Billu do
prsa. "Pomognem, gospodine? Imam mnoge rijetke orhideje. Moja obitelj, mi ih donosimo iz rasadnika u
Chiang Mai. Mi slavni", reče on ponosno. "Opskrbljujemo kraljevsku palaču."

"Vidim da je cvijeće veoma neobično." Bill pokaže rukom na posebno lijepu narančastu orhideju,
kojoj su delikatne uske latice bile prošarane tamnijim žilama i okruživale bijelu duguljastu krestu. Spustio
je zdjelicu s juhom i fotografiju na drveni stolić te uzeo cvijet u ruke da ga pomnije pogleda.

"Što je ovo?"

"To, gospodine, Dendrobium unicum. Rijetka i skupa." Muškarac se naceri. "Ona kao jako svjetlo i
suho vrijeme."

"A ovo?" Bill uzme biljku s ljubičastim laticama tankim poput paučine. Požalio je što nije sa sobom
uzeo papir i olovku da im zapiše imena i detaljno opiše cvijet. Činilo se da taj čovjek zna o čemu govori.

"To je, gospodine, Aerides odoratum. Raste na tlu u šumi. Voli hlad."

"A ova?"

Sljedećih dvadeset minuta Bill je zaboravio na Lidiju i ušao u svijet koji je razumio i volio. Prsti su
ga svrbjeli od želje da kupi cijeli štand i pošalje ga kući u svoj staklenik. Tada bi sljedećih nekoliko
mjeseci mogao provesti upoznavajući se sa svakim primjerkom, eksperimentirajući s temperaturom zraka,
svjetlom i vlagom da vidi može li uzgojiti svoju vrstu iz originalne biljke, možda ih čak i unakrsno
oprašivati pa proizvesti hibrid.

"Hoćete li i sutra biti ovdje?" upita Bill pitajući se kako će osigurati prijevoz za sve biljke koje je
želio kupiti i gdje će ih pohraniti kad ih kupi.

"Svaki dan, gospodine."

"Želio bih te orhideje poslati brodom u Englesku."

"Da, gospodine. Ja organiziram. Možemo poslati sanduk na dok i ukrcaju na brod."

"A ja ću biti ovdje dok ga budete pakirali i slali", reče Bill odlučno, ne želeći da mu se dogodi da
otplovi s pet sanduka tratinčica. "Vratit ću se sutra, izabrati biljke i dati vam podatke o brodu."

"O. K., gospodine. Vidimo se sutra."

"Da. Hvala vam." Bill se okrenuo želeći otići, a u mislima su mu još bile samo orhideje.

"Gospodine! Gospodine! Zaboravili fotografiju!"

Muškarac je bio iza njega i mahao mu fotografijom.

"Da, zaista. Hvala vam." Ispružio je ruku i vidio da se muškarac zagledao u fotografiju. Pogledao je
Billa i nasmiješio se. "Ona jako lijepa. Znam je."

Bill je s mukom progutao. "Poznajete je?"

"Da. Ona je Lidia. Moj dobar kupac. Živi blizu." Muškarac pokaže rukom na uličicu iz koje je Bill
bio došao. "Ali nisam je vidio. Možda je otišla."

Bill je nastojao ostati miran i govoriti polako da ga muškarac razumije. "Možete li saznati kamo je
otišla?"

"Da, lako. Moja rođakinja dugo godina njezina prijateljica. Ja pitam nju."

"Molim vas. Što prije. Veoma je važno da je pronađem."

"Zašto?" Muškarac se namrštio. "Ona u nevolji? Ne želim nevolju."
"Ne, ništa takvo." Bila je znao da nema smisla pokušavati objasniti, pa je rekao: "Recite svojoj
rođakinji da je ovdje Harry i da traži Lidiju. Ona će razumjeti."
Muškarac se na trenutak zamislio. "Dobro. Ali moram posjetiti rođakinju i treba vremena da nađem."
Bill izvadi novčanicu iz džepa i pruži mu je. "Vratit ću se sutra i još vam više platiti ako budete imali
vijesti za mene."
Muškarac se osmjehne. "O. K., gospodine. Ja učinim sve."
"Hvala vam."
Bill ode dalje jedva se usuđujući nadati da bi takav slučajan susret mogao dati rezultat koji je tako
očajnički želio.