Lusinda-Rajli-Tajna-orhideje

47.





"Našao sam je, gospodine", ozbiljnim glasom reče cvjećar Billu idućeg jutra.

"Gdje je?"

Nastala je duga stanka dok je muškarac proučavao svoja prljava stopala. Shvativši, Bill izvadi iz
džepa dvije novčanice i pruži mu ih.

"Sad ću vas odvesti tamo." Čovjek je zazviždao dječaku za susjednim štandom da pripazi na njegov i
dao Billu znak da ga slijedi.

"Gospođica Lidia se preselila", objasni cvjećar vodeći Billa labirintom prljavih uličica. "Njezin
život... nije dobar. Moja rođakinja kaže jako, jako bolesna. Ne može raditi, ne može platiti svoj dom."

"Što joj se dogodilo?" upita Bill, a srce mu je jače zakucalo kad je pomislio što bi sve mogao zateći.

"Mislim da znate, gospodine", reče muškarac mrko. "Ali ja otišao k njoj, rekao da je Harry ovdje i
ona jako sretna. Rekla je da dođete. Vi joj pomognete, da? Mislim da umire."

Cvjećar se zaustavio pred kućom kojoj su ulazna drvena vrata već napola istrunula i bila su zakrpana
daskama. Kad je htio zakoračiti unutra, zamalo je pao preko prosjaka s jednom nogom koji je sjedio
pokraj vrata. Stisnuo je čeljust osjetivši poznati smrad neopranih i bolesnih tijela, koji je ispunjavao
zagušljivu i sparnu prostoriju. Cvjećar ga je poveo uz uske i škripave stube na kat te pokucao na vrata.

Netko je nešto nerazgovijetno odgovorio. Cvjećar je rekao nešto na tajskom i opet mu je iza vrata
odgovorilo tiho mrmljanje.

"O.K., gospodine Harry. Ostavim vas. Ona bolesna. Ja ne želim. Vratite se kad hoćete cvijeće."

Muškarac se požurio niz stube prije nego što mu je Bill stigao išta odgovoriti. Duboko je udahnuo,
pritisnuo kvaku i ušao. Soba je bila mračna, jedino je kroz procijepe na prozorskim kapcima prodiralo
malo svjetla. Vrućina je bila nesnosna.

"Harry?" Slabašan glas iz kuta privukao je Billovu pozornost dok je pokušavao nešto nazrijeti kroz
polumrak. Na podu je bio madrac, a na njemu je ležalo neko malo stvorenje.

"Harry, jesi to ti? Ili sanjam?"

Bill je s mukom progutao. Napravio je korak prema madracu ne želeći je preplašiti kad progovori, a
ona neće znati tko je. Želio ju je uvjeriti da nije u opasnosti.

"Harry?"

Bill napravi još jedan korak pa još jedan, sve dok je nije jasno vidio na madracu podno svojih nogu.
Oči su joj bile zaklopljene, glava okrenuta u stranu na bijeloj plahti. Bill se sagnuo i na trenutak
promotrio njezine, njemu sad tako poznate, crte lica. Sad je bio siguran da je našao Harryjevu Lidiju.

"Harry, ljubavi moja", promrmljala je, "znala sam da ćeš se vratiti... vratiti po mene..."

Bill je znao da ne smije progovoriti, ne smije razbiti čaroliju trenutka. Teška srca kleknuo je pokraj
nje i dotaknuo joj čelo. Bilo je užareno.

"Harry", uzdahnula je. "Sanjala sam o ovome... hvala Bogu, hvala Bogu, ovdje si... volim te, Harry,
volim te... "

Bill joj je nježno milovao čelo, znajući da je ona tek napola pri svijesti. Srce mu se slamalo zbog
nje.

"Zagrli me... tako sam bolesna, preplašena. Molim te, zagrli me..."

Dok su mu se suze slijevale niz lice, Bill je uzeo u zagrljaj njezino sićušno, mlitavo tijelo i držao ju
je tako, osjećajući da joj je koža vruća i ljepljiva od vrućice.

Kratko je uzdahnula.

"Ovdje si, Harry, zaista si ovdje... Sad smo sigurni."

Bill nije znao koliko je dugo držao Lidiju u naručju. Pomislio je da je zaspala, ali povremeno bi se
trznula, možda od sna ili vrućice koja joj je sagorijevala tijelo. Vidio je to u Changiju i znao kamo vodi.

Možda je on zaspao, omamljen vrućinom u sobi, instinktivno osjećajući da će dok god drži na rukama
tu jadnu, slomljenu djevojku, ona ostati živa.

Naposljetku, kad više nije mogao čučati, nježno ju je položio na madrac. Ukočeno se uspravio i
osvrnuo oko sebe da vidi ima li u prostoriji vode kojom bi joj navlažio čelo.

Tada je čuo neki zvuk. Dolazio je s druge strane madraca, iza Lidije, koja je ležala nepomično kao
mrtva.

Zatim se u polumraku sobe plahta pomaknula, a Bill je poskočio.

Obišao je madrac i ponovo vidio kako se plahta miče, a ispod nje se opet čuje neki glasić. Čučnuo
je, a srce mu je htjelo iskočiti iz grudi. Oprezno je podignuo plahtu.

Gledao ga je par bistrih očiju boje jantara. Onda su se namrštile od nezadovoljstva, a savršena mala
ustašca su se napućila. Tišinu je prekinuo ljutit plač gladna novorođenčeta.

"Naravno, pretpostavljala sam da je to razlog zbog kojega se Lidia skrivala", uzdahne Giselle dok je
Bill sjedio u njezinu uredu, držeći u naručju sada nahranjeno djetešce. "Uvijek je bila vrlo vitka, ali bila
sam primijetila da se popunila. Ovdje u Tajlandu za ženu je najveća moguća sramota ako ostane trudna, a
nije u braku. Ali također sam znala da je ne mogu izravno pitati ako mi sama ne želi reći."

"Hvala Bogu što sam je našao, madam. Bila je u strašnom stanju, tek napola pri svijesti." Bill otpije
velik gutljaj brendija, koji mu je Giselle natočila kad se vratio u hotel. Primijetio je da mu ruka drhti dok
je čašu prinosio ustima. Tijekom rata vidio je mnogo toga, ali znao je da će proći još puno vremena prije
nego što ga prestanu progoniti slike od proteklih nekoliko sati.

Nakon prvog šoka kad je ugledao dijete, djetetov neprekidan plač trgnuo je Billa iz omamljenosti u
koju je zapao od vrućine. Uzeo je djetešce sa sobom i pobjegao iz kuće, natrag na tržnicu. Cvjećar je
isprva samo šutio, ali nakon što je još nekoliko novčanica prešlo iz ruke u ruku, pojavio se jedan star
kamion kojim je obično dopremao cvijeće na tržnicu: njime će sada prevesti Lidiju do liječnika, koji joj
je bio hitno potreban.

"Čudo je što ste je našli u pravom trenutku." Giselle ga je zabrinuto pogledala. "Kakva je bila kad ste
je ostavili u bolnici?"

"Bez svijesti... jako bolesna. Ne znam što joj je. Nisam razumio što su mi liječnici govorili. Dali su
joj nešto intravenozno i kisik baš kad sam odlazio", objasni Bill. "A, gospođo, kad sam je podignuo s

madraca da je odnesem u kamion, krvi je bilo posvuda..." Billov glas kao da je puknuo. "Ležala je u
svojoj krvi... mislim, još otkad se dijete rodilo. Ne znam hoće li preživjeti, zaista ne znam." Bill duboko
udahne i s mukom proguta. "Barem se sada netko brine za nju. Nije sama u onoj smrdljivoj sobi."

"Znaju li koliko je dijete staro? Izgleda mi prilično maleno." Giselle pogleda zamotuljak koji je
spavao u Billovu naručju.

"Djevojčica je. Još joj nije otpala pupkovina, pa bih rekao da je stara tek nekoliko dana. Liječnici su
je pregledali i predali mi je. Mislim da su smatrali da sam ja... otac." Bill porumeni i pogleda dijete. "Ne
znam puno o bebama. Navikao sam da se krave tele, ali ovo mi se djetešce čini zdravim. Svakako mogu
reći da ima dobar apetit."

"Tako je lijepa", reče Giselle, a pogled joj se smekšao. "Predivna."

"Da, zaista." I Billu su se oči zamaglile dok je gledao dijete. "Ali recite mi, gospođo,što ću dalje?
Što ću s njom?"

"Molim vas, gospodine Stafforde. Zaista vam ne mogu ništa reći. Možda se zasad, dok je Lidia tako
bolesna, morate brinuti za dijete. A onda, kad ozdravi, možete donijeti neke odluke."

"Oprostite mi što ovo kažem, ali ne znam ništa o djeci. Što da radim kad... se onečisti? U bolnici su
je previli, ali..." Bill nabora nos, "mogu namirisati da više nije čista."

"Sigurna sam da ćemo naći neke ubruse i mlijeko. Može spavati s vama u sobi - imamo negdje
pohranjen dječji krevetić... "

"A što ako Lidia ne ozdravi? Što ću onda?" Bill je znao da sad osjeća posljedice šoka. Hvatao ga je
strah, panika i nije bio spreman prihvatiti odgovornost za to novorođenče.

Giselle uzdahne. "Zaista, gospodine Stafforde, to nije odluka u kojoj ja mogu sudjelovati. Možda
biste lordu Crawfordu trebali javiti što se događa?"

"Ne, gospodo, to nikako ne mogu. Dogovorili smo se da nećemo kontaktirati da pisma ne završe u
pogrešnim rukama. Kad bi grofica ikako saznala za ovo..." Bill spusti pogled na dijete. "Oni očekuju
svoju prinovu."

"Lord Crawford bio je veoma marljiv, zar ne?" Giselle podigne obrvu. "Alors! Na vama je da
razriješite ovu zavrzlamu."

"Ja bih to opisao s više razumijevanja", odgovori Bill. "Nije mogao spriječiti zaljubljivanje. A jasno
je, kao što su jasne zvijezde na nebu, da ga Lidia još voli." Bill je oklijevao, donekle svladan emocijama.
"Mislila je da sam ja Harry, da sam se vratio po nju, baš kao što je lord obećao. Osjećao sam se krivim
što joj nisam rekao tko sam, ali nisam je želio još više uznemiriti. Bila je jako bolesna. Ah, jadan ja",
reče on, "imate pravo, gospodo; kakva zavrzlama, kakva prokleta zbrka."

Bill ispije brendi dokraja pa je njih dvoje ostalo sjediti u tišini, svatko izgubljen u svojim mislima.

"Sve je to veoma tužno", naposljetku uzdahne Giselle. "Ova malena samo je još jedna žrtva kaosa i
boli koje je rat ostavio za sobom. Ali, gospodine Stafforde, morate razmišljati praktično. Ako se Lidia ne
oporavi, ovdje postoje sirotišta koja uzimaju takvu djecu."

Bill zadrhti. "Nadajmo se da će ozdraviti. No onda ću joj ipak morati objasniti da više nikad neće
vidjeti gospodina lorda, da je on već oženjen i da u Engleskoj ima dijete."

"Ne zavidim vam, gospodine Stafforde. Ali sigurna sam da ćete znati kako to učiniti.

Molim vas, recite Lidiji, kad je vidite, da joj šaljem tople pozdrave. A sad se idem pobrinuti da
nađem mlijeka za bočicu, pelene i krevetić."

"Hvala vam." Bill ustane i dalje držeći dijete na rukama. Osjećao se iscrpljeno od traume koju je taj
dan doživio. "Zahvalan sam vam na pomoći, gospođo."

Giselle pođe za njim prema vratima. "Moj dragi gospodine Stafforde, svi moramo učiniti ono malo
što možemo."

Idući tjedan Bill nije imao drugog izbora nego brzo naučiti kako se brinuti za Lidijino dijete. Laor,
vedra i spretna tajlandska sobarica koja mu je svakoga dana čistila sobu, pokazala se od neprocjenjive
vrijednosti. Pokazala mu je kako nahraniti, podrignuti i previti dijete. Hihotala se dok je gledala Billa
kako nespretno sigurnosnom iglom učvršćuje pelenu. On se pak polako navikavao na djetetovu rutinu.
Znao je kad plače zbog toga što je mokra ili gladna ili kad je imala nešto što je Giselle nazivala kolikama
- često u pet sati ujutro. Uživao je kad joj je mogao olakšati bol, kad bi je tapšao po leđima dok se ne bi
podrignula, a tad bi osjetio kako joj se sićušno tijelo opušta, a glavica zadovoljno pada na njegovo rame.
Zatim bi se uvukao u svoj krevet, iscrpljen, i probudio tek kad bi dijete plakalo zbog sljedećeg hranjenja,
negdje oko osam.

Svako jutro odlazio je u posjet Lidiji u bolnicu i nosio dijete sa sobom. Još je bila bez svijesti,
temperatura joj je divljala, a medicinske su ga sestre suosjećajno gledale dok bi na Lidijinu krevetu
prematao i hranio dijete. Giselle je zamolila svojeg zamjenika Tajlanđanina da telefonira u bolnicu i
razgovara s liječnicima. Bill je tako saznao da je Lidia nakon poroda imala ozbiljno krvarenje. Liječnik
je rekao da prognoza nije dobra. Lidia je još krvarila i u utrobi je imala infekciju. Primala je jake
lijekove za suzbijanje infekcije, ali zasad još nije bilo nikakva poboljšanja.

Bill je sjedio uz nju i krpom, koja je bila u zdjeli hladne vode uz njezin krevet, hladio joj je čelo. To
je pak izgledalo tako nedostatno. Ona bi se katkad pomaknula, otvorila oči na nekoliko sekundi, a onda ih
opet zaklopila. Znao je da nije svjesna ni njegove ni djetetove prisutnosti.

Bill je postajao sve očajniji. Brod za Englesku polazio je za tri dana, a on nije imao pojma što bi
trebao učiniti ako se ona ne osvijesti prije toga. Međutim, znao je da se ona neće moći brinuti za svoje
dijete još mnogo tjedana i mjeseci.

Laor mu je pokazala kako nositi dijete na tajlandski način u povijenoj marami pa je tako Bill odlazio
s djetetom i provodio poslijepodneva s Priyathepom, cvjećarom. Zajedno su odlazili na glavnu tržnicu
cvijeća u Bangkoku i birali cvijeće koje je Bill želio odnijeti sa sobom u Englesku.

Dok su se probijali kroz gužvu uzavrela Bangkoka, Bill je od svojega prijatelja naučio kako se
brinuti za orhideje i kako ih uzgajati. Znao je da će mu to znanje biti neprocjenjivo. Priyathepova obitelj
već je tri generacije uzgajala orhideje u svojem rasadniku u Chiang Maiu. Skupljali su ih u planinskim
kišnim šumama u okolici svojega sela. Priyathep je obećao da će mu brodom poslati u Wharton Park
svaku novu vrstu koju ubuduće nađe.

Tijekom tih ekspedicija dijete je mirno spavalo na njegovim grudima, plačući samo kad je bilo
gladno ili mokrih pelena. Bill se isprva osjećao nelagodno i glupavo, ali iznenadio se koliko je na njega
umirujuće djelovala toplina sićušnog tijela uz njegovo.

"Ona lijepo dijete", reče Priyathep jednoga dana. "Ne pravi probleme. Ti dobar tata."

Bill je osjetio kako ga preplavljuje ponos.

"Zaista jesi dobra i stvarno si lijepa, zlato", promrmlja Bill dok ju je jedne noći već spretno

prematao, a njezine su ga jantarne oči gledale s toliko povjerenja da mu je srce zamalo puknulo. Podignuo
ju je iz krevetića i poljubio u vrh tamne glavice s paperjastom kosom. Nježno ju je njihao dok se ona
privijala uz njegovo rame. "Sto ću s tobom, malena?" uzdahne on u očaju dok ju je spuštao u krevetić.
Gledala ga je i možda se radilo samo o njegovoj mašti, ali bio je siguran da mu se nasmiješila prije nego
što je podignula šaku te je prinijela ustima počevši je sisati i tješiti se, a onda je zaklopila oči.

Ostala su još samo dva dana prije njegova odlaska, a Lidia je još bila bez svijesti. Bill je znao da
mora početi planirati.

"Znate li ovdje u Bangkoku kakvu ljubaznu obitelj koja bi je uzela?" upitao je Priyathepa kad su
počeli s delikatnim zadatkom pakiranja orhideja u sanduke.

"Ne. Ljudi ovdje imaju previše djece. Nemaju novca ni hrane. Mama umre, a dijete ide u dom za
siročad", reče Priyathep bez uvijanja.

Bill uzdahne. "Znate li koji?"

"Znam, da, ali nije lijepo mjesto, gospodine Bille. Previše beba, možda četiri u krevetu. I smrdi."
Priyathep nabora nos. "Beba tamo razboli i umre. Ne dobro." Pogledao je dijete koje je spavalo u plitkom
sanduku za cvijeće, u koji je Bill stavio deku. "Nema budućnosti za nju ovdje ako mama umre."

Poslije besane noći Bill je, kao i obično, otišao u bolnicu i zatekao nasmiješenu medicinsku sestru uz
Lidijin krevet. Pokazala je rukom na njega i rekla nešto na tajskom. Bill je vidio Lidijine oči koje su se
razrogačile, izgledale su goleme na njezinu mršavom, sivom licu. Srce mu je na trenutak zastalo - nije to
očekivao i nije biospreman. Lidijin pogled zastao je na njemu i odmah se pretvorio u strah.

"Tko ste vi?" Glas joj je bio slab i promukao. "Gdje je Harry? Jesam li sanjala da mi se vratio?
Zašto imate moje dijete? Dajte mi je!" S mukom je ispružila ruke prema djetetu, koje je Bill čvrsto držao
na grudima u marami.

Sestra se okrenula želeći utješiti i smiriti Lidiju na tajskom, a onda je pomogla Billu izvaditi dijete iz
marame i položila ga Lidiji u ruke.

Lidia je sestru obasipala pitanjima, a žena joj je odgovarala dok je Bill bespomoćno stajao. Znao je
da je došao trenutak. Radije bi još jednu godinu odslužio u Changiju nego se sad morao suočiti s tim
zadatkom.

Kad je medicinska sestra otišla, Lidia se okrenula prema Billu, a oči su joj sjale od bijesa.

"Zašto ste rekli sestri da ste djetetov otac? Niste! Tko ste vi? Recite!"

"Kunem se, nisam to rekao, gospođice Lidia. Ionako ne govorim tajski jezik. Mislim da su to svi sami
zaključili jer sam vas doveo ovamo. Ja sam Bill Stafford, prijatelj lorda Harryja. Poslao me u Bangkok
da vas nađem."

"Harry? On... nije ovdje?" Strah i bijes nestali su iz Lidijinih očiju, koje su se napunile suzama. "Ali
vidjela sam ga, došao mi je... držao me..."

"Lidia, to sam bio ja. Harry nije ovdje. U Engleskoj je. Žao mi je, zaista jest, ali tako je."

"Ne, ne, vidim ga... Borila sam se da ostanem živa zbog njega... On se vratio po nas", jecala je
sklopivši oči dok su joj suze navirale iz kutova očiju i slijevale se niz obraze.

"Lidia, ja... on vas voli. Toliko vas mnogo voli. Njemu ste cijeli svijet, zaista."

"Zašto onda nije ovdje? Obećao je, obećao mi je da će se vratiti", jecala je tiho.

"Umro mu je otac. Mora upravljati obiteljskim imanjem u Engleskoj. Bio bi ovdje da može, kunem
se." Bill je znao da je sve što kaže neuvjerljivo, uzaludan pokušaj rješenja žene koju ništa ne može
utješiti.

"Hoće li uskoro doći?" upita Lidia, a glas joj je bio tek malo jači od šapata sad kad je kratkotrajni
napad bijesa splasnuo.

"Ne može doći, gospođice Lidia. Zato je mene poslao."

"Znači, došli ste nas odvesti u Englesku..."

Bill je vidio da Lidiju hvata san.

"Odmorite se, gospođice Lidia", reče on i uhvati je za ruku. "Ostat ću ovdje s vama. Poslije ćemo
razgovarati i sve ću vam ispričati."

"On će doći. On me voli... voli me... "

Lidijin je glas zamro jer ju se svladao san.

Sljedeća dva sata Bill je sjedio uz Lidijin krevet, a srce mu se paralo gledajući je opet s njezinim
djetetom dok sanja o budućnosti koje nikad neće biti. Kad se dijete probudilo zbog gladi, Lidia je i dalje
spavala; Bill je nježno uzeo djevojčicu iz Lidijinih ruku, nahranio je i promijenio joj pelene, a onda je
nježno vratio.

Kad je zalazeće sunce počelo davati sablastan crvenkast sjaj sobi, Lidia se promeškoljila. Došla je
sestra s liječnikom i dala Billu znak da bi morao otići.

Vani je kupio pivo i zdjelicu juhe s rezancima, a onda sjeo na stepenice pred ulazom u bolnicu
pojesti obrok. Unatoč godinama patnje u Changiju, sumnjao je da se ikada osjećao tako bespomoćnim. I
osamljenim.

Sat kasnije dopustili su mu da se vrati na odjel. Lidia je sjedila oslonjena na jastuke, izgledala bolno
krhka, ali oči su joj bile bistrije, a izraz lica smiren.

"Molim vas, gospodine Bille, sjednite." Rukom je pokazala stolicu. "Liječnik mi kaže da ste veoma
ljubazni. Doveli ste me ovamo, pobrinuli se za moje dijete i posjećujete me svaki dan. On kaže da ste
dobar čovjek."

"Učinio sam sve što sam mogao, gospođice Lidia. A ona je..." Bill pokaže na bebu u njezinim
rukama, "pravo zlato."

Lidia se nasmiješi djetetu. "Mislite li da sliči ocu?"

Bill je pomislio da izgleda baš kao i njezina majka, ali svejedno je potvrdno kimnuo glavom. "Da,
tako je. A sve ovo vrijeme zanimalo me kako se zove."

"Jasmine. Ime joj je Jasmine. Harry mi je rekao da njegova majka u vrtu u Engleskoj uzgaja jasmin. I
ovdje raste. To je prekrasna biljka divna mirisa."

"I ja je volim, gospođice", složi se Bill. "To je veoma lijepo ime."

"Nadam se da će se svidjeti Harryju. A vi ste Bill...?"

"Stafford, gospođice. Bio sam u Changiju s lordom Harryjem. Pomogli smo jedan drugome da
preživimo, zaista..." Bill se nasmiješi prisjećajući se. "Ali kod kuće u Engleskoj, ja sam njegov vrtlar."

"Vrtlar?" Lidia podigne obrve. "Poslao je vrtlara da me nađe?""Gospođice Lidia, znao je da meni

može vjerovati. Učinio bih sve za njega, zaista bih."

Lidijine oči se smekšaju. "Da, on je jako poseban čovjek. Jedva čekam da ga vidim i pokažem mu
naše dijete. Shvatila sam iz njegovih pisama da ne može doći ovamo. Otac mu je umro. Znači, vi ste došli
da me nađete i odvedete Harryju u Englesku, da?"

"Lidia, ja..."

"Ali ja ne mogu sada ići u Englesku, gospodine Bille." Lidia odmahne glavom. "Liječnik mi kaže da
mi je dijete puno naštetilo, da moram hitno na operaciju. Prije nisu mogli jer sam bila previše bolesna i
mislili su da ću ionako umrijeti. Kažu da će proći mnogo tjedana prije nego što ozdravim. Ako ozdravim.
Znači, moramo čekati prije nego što mogu krenuti na dugo putovanje."

Bill s mukom proguta. Znao je koliko je ona sad pokazala hrabrosti i da je zaista jako bolesna.
"Gospođice - hoću reći, Lidia... ja..."

Tražio je riječi, a ona je u njegovim očima čitala strah.

"Što je?"

"Ah, gospođice, ne znam kako da vam kažem. Ja sam..."

"On me više ne želi?" Lice joj se zgrčilo od boli.

"Ne, voli vas, gospođice, više od ičega. Ne radi se o tome... Ja..."

"Ako me voli, sve je O. K., zato mi morate reći, gospodine Bille, što se dogodilo s mojim jadnim
Harryjem." Gledala ga je, a njezina čvrsta vjera u uzvraćenu, vječnu ljubav davala joj je stoičku
odlučnost, zbog čega je Bill bio na mukama.

"Možda bih se trebao vratiti nakon vaše operacije, kad budete snažniji", pokuša on. "Mislim da vam
sad ne bih trebao ništa više reći."

"Gospodine Bille, zamalo sam umrla. A mogu umrijeti i za vrijeme operacije ili poslije. Liječnik mi
je to već rekao. Operacija je sutra", doda ona. "Nema vremena. Znači, sve mi morate sada reći. Molim
vas, gospodine Bille", preklinjala ga je, "moram znati."

"Ja... Oh, gospođice... "

Lidia ispruži malu drhtavu ruku prema njemu kao da ga tješi. "Vidim da je loše. Pripravna sam. Ne
brinite. Znam da me on voli - to je jedino važno. Recite mi, molim vas."

Tako je Bill - čija je snaga bila tako kržljava u usporedbi s tom ženom čiji se život raspadao -
napokon to i učinio. Izgovarao je riječi kojih se prije užasavao. Gledao jenjezino lice na kojem nije bilo
nikakvih emocija iako je u očaju čvrsto stiskala i širila šake. Onda je Bill pogledao sićušni, dragocjeni
dragulj Lidijine velike ljubavi kako spava u njezinu naručju. I znao je da joj ne može ispričati cijelu priču
i reći da lord tamo daleko u Engleskoj očekuje još jedno dijete.

"Znači, tako je. Harry je oženjen i sad kad mu je otac umro, na njega je pala sva odgovornost. Ne
mogu vam reći koliko mi je žao, zbog vas oboje, gospođice Lidia. Namjeravao se vratiti ovamo, zaista
jest, htio je ženi sve reći i tražiti razvod. Ali čak je i on sada svjestan da to ne može učiniti. Rekao mi je
da vam kažem da će vas zauvijek voljeti", završi Bill. "Vjerujte mi, gospođice Lidia, on je toliko
nesretan, njemu je isto kao i vama sada. Ja sam... Toliko mi je žao zbog vas oboje."

Lidia je u šoku gledala ravno preda se.

"Zna li za dijete?" uspjela je na kraju prošaptati.

"Ne, ne zna."

Lidia kimne glavom. Bill je vidio da o nečemu razmišlja.

"On me ne može imati. Pa, makar i preživjela."

"Ne, gospođice Lidia, uz svu volju ovoga svijeta, ne može."

"Možda bi uzeo svoje dijete kad bi znao?"

Bill je znao odgovor, ali Lidijino lice svake je sekunde postajalo sve sivlje. "O, gospođice, sumnjam
u to", odgovori on tiho.

"Želim da ga pitate bi li uzeo naše dijete." Ispružila je ruku prema njemu i povukla ga za rukav.
"Želim da mu večeras pošaljete telegram. Pitajte ga. Molim vas, gospodine Bille, morate ga pitati. Ja
nemam vremena, moram odlučiti što je najbolje za Jasmine dok još mogu." Značaj tih riječi crpio je iz nje
snagu; ruka joj je pala i ispustila je Billov rukav. Zaklopila je oči. "Ja nisam važna. Već sam gledala smrti
u oči i možda mi je sudbina da uskoro napustim ovaj svijet. Ali naše dijete... naša beba... ne bi trebala
trpjeti. Harry to neće dopustiti. Znam da neće. Morate je odvesti k njemu... vodite je k njezinu ocu... "

Bill s mukom proguta. Nije joj imao hrabrosti reći da je nemoguće to što predlaže.

Lidia otvori oči i pogleda svoju kćer.

"Ona zaslužuje život, gospodine Bille. Ako i preživim, ja se ne mogu za nju dobro brinuti. Dajte joj
što joj je potrebno. Ja nemam doma, ni posao ni novca. Moram je pustiti da ode s vama u Englesku. Tako
će imati šansu u životu.""Gospođice Lidia", jedva promuca Bill, "djetetu je potrebna majka. Mislim..."

"Mislim da ću možda umrijeti, a onda se nitko neće brinuti za dijete." Poljubila je Jasmine u tjeme i
uzela djetetovu minijaturnu ručicu u svoju, također malenu ruku. Oči su joj bile sjajne od neprolivenih
suza. Pogledala je Billa. "Sad je, molim vas, uzmite. Tako je najbolje. Ako je zadržim još malo uza se,
možda neću moći..." Lidijin glas je naposljetku puknuo, "dati je."

Nagnula se i nešto šaptala Jasmine, mrmljajući riječi koje Bill nije razumio i koje nije želio
razumjeti. Znao je da se oprašta.

Tijelo joj je drhtalo od napora dok je pokušavala podići dijete

I pružiti mu ga. Bill je ispružio ruke i prihvatio Jasmine dok su se niz Lidijino lice kotrljale
nezaustavljive nijeme suze.

"Pazite na nju, gospodine Bille, molim vas, pazite na nju. Vjerujem da ste dobar čovjek. Moram sad
imati povjerenja u vas i njezina oca jer ne znam imam li ovdje, na Zemlji, budućnost. Ali nije važno.
Jasmine je budućnost, ne ja. Molim vas, gospodine Bille", preklinjala ga je, "nađite način da mi javite da
mi je kći na sigurnom. Ako preživim, moram to znati."

"Hoću. Pisat ću Priyathepu, cvjećaru." Billov je glas drhtao od emocija dok je izgovarao obećanje za
koje nije znao hoće li ga moći održati. "Čuvat ću i paziti Jasmine, gospođice Lidia, ne brinite."

"Kop khun ka. I oboma recite da ih volim, volim ih više od zvijezda na nebu, i da su bili Božji
blagoslov u mojem životu."

Lidia posljednji put ispruži ruku želeći dotaknuti svoje dijete, ali bila je tako slaba da nije uspjela
dosegnuti do Jasmine, nego se srušila na jastuk. "Recite im da ću ih oboje opet vidjeti. Jer..." pogledala je
Billa i nasmiješila mu se osmijehom koji joj je ozario lice i njemu na trenutak pokazao svu njezinu
ljepotu, "ljubav nikad ne umire, gospodine. Ljubav nikad neće umrijeti."



48.





Jednoga dana početkom svibnja Bill se nenadano pojavio na Elsienu pragu.

"Bille! O, Bille! Zašto mi nisi pisao da danas dolaziš? Došla bih te dočekati u Felixstowe!" Elsie je
napravila pokret kao da će ga zagrliti, ali onda je primijetila da on pažljivo drži nešto zamotano u deku.
Sumnjičavo ga je pogledala. "Sto to imaš?"

"Uđimo u kuću, draga", reče Bill umorno. "Da je mogu spustiti i tebe zagrliti."

Elsie zatvori za njim vrata. Dok je spuštao zamotuljak, on se počeo micati.

"Ah, draga, toliko si mi nedostajala. Jesam li ja nedostajao tebi?" upita Bill.

Elsiene oči bile su uprte u zamotuljak.

"Naravno da si mi nedostajao, ali to sad nije važno. Što je ovo?"

Bill je nervozno pogleda. "Odlučio sam ti donijeti dar. Riskirao sam i zaključio da je to ispravan čin.
Ali", uzdahne Bill, "nisam ni imao nekog izbora kad se sve sagleda. Hajde, priđi i pogledaj je. Ona je
pravi mali anđeo, zaista jest."

Elsie oprezno priđe zamotuljku, drhteći od šoka. Podignula je dekicu i ugledala dva prelijepa oka
boje jantara kako je gledaju.

"O, Bille!" Elsie je ostala bez daha i prinijela ruke porumenjelim obrazima. "Prekrasna je. Čija je?"

"Elsie, naša. je. Donio sam ti kući djevojčicu."

"Ali..." Elsie je bila toliko zbunjena da nije znala što bi rekla, "ona mora nekome pripadati. Bille
Stafforde! Poznajem te i znam da mi nisi ispričao cijelu priču."

Dijete je tad počelo plakati. "O, ti jadna mrvice! Dođi ovamo." Elsie ju je podignula i smjestila na
svoju savijenu podlakticu. Proučavala je djetetovu put boje meda, savršen nosić i gustu tamnu kosu.
"Pssst, pssst, malena." Gurnula je prst djetetu u usta da je malo utješi. "Koliko je stara?"

"Kad sam krenuo kući, imala je dva tjedna, što znači da sada ima sedam tjedana", objasni Bill.

"Ali kako si se ti tako nespretan uspio brinuti za nju na brodu? Ne zna on ništa o bebama, zar ne?"
Elsie reče bebi, osjećajući kako se zaljubljuje u to malo biće, ali ipak je željela provjeriti može li se
slobodno prepustiti tom osjećaju.

"Dobro smo se snašli, ona i ja. Veoma je dobra, jedva da se ikada javi i samo nešto promrmlja", reče
Bill ponosno, a Elsie u suprugovim očima ugleda ljubav.

"Bille Stafforde, znam da to nije sve. Bit će ti bolje da mi sve brzo ispričaš."

Stao je iza Elsie i zagrlio je oko ramena. "Učinio sam pravu stvar, zar ne, draga? Samo je pogledaj.
Savršena je."

"Ja... Bille! Ne znam što da kažem! Zaista ne znam." Elsie odmahne glavom. "Pojavio si se kao iz
vedra neba i donio dijete!" Onda joj se lice smračilo, a u glavi joj se zavrtjelo od tolikih emocija. "Ima li
nešto što mi tajiš, Bille? Što si radio kad si izašao iz Changija?"

"O, Elsie, moja Elsie!" Bill privuče njezino lice svojemu i poljubi je. "Ne budi glupa! Bio sam ovdje
s tobom davno prije nego što je ova mrvica bila tračak svjetla u oku svojega oca!"

Elsiene oči kao da su se zaledile, a onda je počela brojiti mjesece na prste, prije nego što joj se lice
razvuklo u osmijeh olakšanja.

"Imaš pravo, Bille. Baš sam glupa. Osim toga, oboje znamo da ne možeš postati otac. Ali jesi li
siguran da je sve ovo legalno?" nastavi ona. "Da nam ne bi netko došao usred noći lupati na vrata da te
odvuče u zatvor zbog otmice djeteta? I da nam nju uzme?"

"Kunem ti se da je sve po zakonu. Ona je naša, Elsie, naše dijete. I, obećavam ti, nitko nam je nikada
neće uzeti."

"Kako se zoveš?" gugutala je Elsie djevojčici.

"Majka ju je nazvala Jasmine. Ali možemo promijeniti ime ako želiš."

"Jasmine... pa, to je baš u redu kad se uzme u obzir da njezin... tata", Elsie kao da je s užitkom kušala
tu riječ dok joj je prelazila preko usana, "uzgaja prekrasno cvijeće."

"A, draga, donio sam kući i mnogo sanduka cvijeća."

Pogledala je Billa. "Ona je dijete iz Tajlanda, zar ne? Ali nema tamniju put." Elsie je milovala
Jasmineinu podlakticu.

"Pa, postoji jedna priča", reče Bill, "i ako se na nekoliko trenutaka prestaneš diviti djetetu, a svojem
mužu napraviš jedan jak čaj, ispričat ću ti kako se sve dogodilo."

Kad je popio čaj, Bill je ženi ispričao cijelu priču.

"Razumiješ, zar ne, da nisam imao izbora? I ti bi isto učinila na mojemu mjestu, zar ne?""Da, Bille,
dobro znaš da bih."

"Hvala Bogu", reče on bez daha. Činilo mu se da nikada nije više volio ili se više divio svojoj ženi
nego u tom trenutku. "Ali također znaš, zbog sigurnosti svih nas, grofica ne smije nikada saznati!"

"Naravno da znam, ludo", promrmlja. Elsie. Svi njezini potisnuti majčinski instinkti sad su se
pretvorili u topao sjaj zadovoljstva dok je u naručju njihala svoje dijete. "Nikada neću reći ni riječ ako to
znači da ovo malo zlato možemo zauvijek zadržati." Podignula je pogled. "Ali hoćeš li ti učiniti onako
kako te je ta Lidia zamolila i hoćeš li lordu reći istinu?"

"Lidia mu je napisala pismo", uzdahne Bill. "Čekalo me je u bolnici kad sam joj posljednji put došao
u posjet. Upravo je bila na operaciji, pa je nisam vidio. Ostavila mi je i orhideju - u poruci je napisala da
je orhideja veoma posebna i namijenjena djetetu da je po njoj pamti. Još nije procvjetala, ali..."

"O, Bille, prestani opet pričati o tom svojem cvijeću i reci mi što ćeš učiniti s pismom za lorda!"
prekine ga Elsie.

"Da budem iskren, Elsie, ne znam."

"Sigurno je kao dan da će ga to opet samo uznemiriti, ako mu ga daš. Sto ako on poželi naše dijete za
sebe? Da sam na tvojem mjestu, ne bih dirala lava koji spava", upozori ga ona.

Bill poljubi novopečenu majku i njezino dijete. "Znaš što ću ti reći, Elsie. Idem skoknuti dolje u
staklenik i malo razmisliti."

Bill je sjeo na sanduk s orhidejama, izvadio Lidijino pismo iz džepa i pogledao ga. Nije znao što u
njemu piše. Nije ga se ni ticalo. Oči bi mu se napunile suzama svaki put kad bi se sjetio trenutka u kojem

mu je Lidia pružila dijete bez ijedne riječi samosažaljenja iako se bol jasno vidjela u njezinim
prekrasnim očima.

Dok je u rukama držao pismo, Bill je razmišljao o strasti tih dvoje ljubavnika i tragičnosti situacije.
Koliko je on znao, Lidia je mogla biti mrtva. Sigurno neće biti nikakva rizika ako proslijedi pismo.
Ionako se ništa ne može učiniti. Njegov je lord znao kakve ga obveze čekaju, a, uostalom, zbog toga je i
poslao Billa da nade Lidiju. Sigurno će htjeti znati što je s njom, a možda je najbolje da odgovor dobije
od Lidije same, od žene koju je volio. A možda nade i utjehu u tome što dokaz njihove ljubavi živi ovdje
u Wharton Parku. Ako ponekad poželi doći u njihovu kuću i vidjeti djevojčicu dok bude rasla, zar bi u
tome bilo išta loše?

Samo da gospođa grofica nikad ne sazna...

Harry joj nikada neće reći, to je sigurno.

Ignorirajući razuman savjet svoje žene i sjetivši se da je on u cijeloj toj drami samo glasnik, Bill
brzo sakrije pismo na uobičajeno mjesto ispod orhideja, gdje će ga lord naći.

Onda je skrenuo svoju pozornost na sanduke i dao se na zadatak raspakiravanja i razvrstavanja
svojih dragocjenih biljaka.

Olivia, koja je za osam tjedana trebala roditi, tog je popodneva od Elsie čula za pristiglo dijete.
Elsie ju je pozvala u svoju kuću da vidi bebu, a Olivia je primijetila kako Elsiene oči sjaje od radosti.

"Zaista je prekrasna", reče Olivia bez daha kad ju je dijete uhvatilo za prst i gugutalo. "Kako ste je
nazvali?"

"Jasmine, gospođo."

"Savršeno", usklikne Olivia i nasmiješi se Elsie. "Rekla sam da život ima svoj način razrješavanja
stvari, zar ne?"

"Da, gospođo, rekli ste. I stvarno se tako dogodilo. Što se tiče svih nas."

Vraćajući se kući, Olivia je zastala pred staklenikom. Nije vidjela Billa otkad se vratio i željela mu
je čestitati na djetetu te izraziti divljenje prema njegovoj dobroti: Elsie joj je objasnila da u Tajlandu ima
mnogo samohranih majki, koje su ili bolesne ili siromašne i ne mogu se brinuti za svoje dijete, i da je Bill
upoznao upravo takvu jednu nesretnu djevojku. Kad je umrla pri porođaju, a dijete bilo osuđeno na
sirotište, Bill je učinio ispravnu stvar i donio dijete kući k Elsie, gdje je znao da će biti voljeno.

Olivia osjeti u sebi micanje vlastitog djeteta i nasmiješi se, sigurna da ono neće imati isti problem
kao siroče koje je Bill spasio.

Otvorila je vrata staklenika i ugledala pod zakrčen mnogim sanducima orhideja. Bill nije bio ondje,
ali Olivia je odlučila pričekati nekoliko minuta u slučaju da se on vrati. Pošla je niz red poredanih
lončanica uživajući u prekrasnom mirisu, a onda se zaustavila pokraj lončanica s orhidejama. Podigla je
jednu, pomislivši kako bi bilo dobro da ima nešto lijepo u sobi u danima prije i poslije porođaja.

Pozornost joj je privukla kuverta ispod lončanice; uzela ju je i vidjela da je naslovljena na Harryja,
ali bez adrese i poštanskog žiga. Rukopis je bio nepoznat, a u kutu omotnice bila je mala kvrga. Oliviju je
svladala znatiželja, a kako je bila sigurna dapismo nije ništa što Harry ne bi želio da ona vidi, otvorila ga
je.

Nekoliko trenutaka poslije, kad je triput pročitala nekoliko kratkih rečenica, Olivia je pala na pod
hvatajući dah od šoka.

Odmotala je zamotuljak papira koji je predstavljao onu kvrgu u pismu i zagledala se u sićušan prsten
s jantarom, toliko malen da je izgledao kao da je napravljen za dječji prst.

U grlu ju je stezalo, ali gutala je taj bol jer... ona neće, ne može plakati. Sad joj suze nisu mogle
donijeti nikakvo olakšanje.

Olivia je pokušavala shvatiti ono što je pročitala: ta žena bila je zaljubljena i voljela je njezina
muža. I moglo se zaključiti da je isto i s Harryjem s obzirom na to da ju je bio zaprosio. Također joj je
obećao da će se vratiti u Bangkok čim bude mogao. Kad je shvatio da to nije moguće, poslao je Billa, s
lažnom izlikom, da je nađe. A Bill se vratio s djetetom koje je prema riječima te žene bilo dijete njezina
muža.

Bill je ušao u staklenik.

Olivia je pokušavala ustati, ali koljena su joj klecala.

"Grofice, što radite ovdje? Dopustite da vam pomognem."

"Ne!" Ustala je i krenula prema njemu bijesno mašući pismom. "Hoćeš li mi objasniti što je ovo?"

Billovo lice kao da se zamrznulo od užasa kad je shvatio što ona drži u ruci.

"Milostiva - to nije bilo namijenjeno vama. Molim vas..."

"Pa, ipak sam ga našla i ako mi ne kažeš što ste to, zaboga, ti i moj suprug zakuhali, dat ću da te
zajedno s tvojom ženom i onim... kopiletom odmah protjeraju s mojega posjeda! Govori!"

"Molim vas, ne zaboravite da ste u drugom stanju, milostiva. Ne smijete se tako uzrujavati." Bill je
pokušao brzo misliti. Znao je da je sve na kocki. "Nije bilo ništa, zaista, radi se samo o osamljenu
vojniku koji je bio zbunjen."

"Što? Tako je bio zbunjen da je zamolio drugu ženu da se uda za njega!" Olivia zamahne rukom u
kojoj je držala prsten. "A kod kuće je već imao ženu koja ga je strpljivo čekala četiri duge godine!"

"Smirite se, milostiva, zaista biste se morali smiriti", preklinjao ju je Bill.

"Smirit ću se kad saznam istinu." Olivia se sva tresla. "Ili mi sve reci, ili letiš odavde!""Ne znam što
ona kaže u pismu, nisam gledao... ja..."

"Kaže da ga voli, da nikad neće zaboraviti ono što su imali u Bangkoku i da razumije da on ne može
održati riječ koju joj je dao. I da se on sad mora brinuti za 'dar' koji mu je poslala jer je bolesna pa sama
to ne može. O, Bože!" Olivia u očaju zatrese glavom. "A ja sam vjerovala da je on rezerviran jer
pokušava zaboraviti ono što je proživio u Changiju. Dok je on sve vrijeme venuo za nekom kurvom u
Bangkoku!" Pogledala je Billa. "Je li ta djevojka živa? Elsie mi je rekla da je umrla rađajući dijete...
mojega muža." Jedva je ispljunula te riječi.

"Ne znam." Bill je shvatio da joj ne može lagati. "Možda jest, milostiva, ali bila je jako bolesna kad
sam odlazio."

"Pa", reče Olivia, podere pismo i baci komadiće u zrak, "umrla ili ne, sada je mrtva! A kad vidiš
mojega muža, reći ćeš mu da je umrla. Inače ćete sve troje odmah ostati bez doma."

"Kunem se, učinit ću tako", odgovori Bill očajno. "Kako god vi kažete, milostiva."

Olivia je bez daha koračala gore-dolje, a čelo joj se orosilo znojem. "Dijete mora odmah otići s
imanja! Odmah, čuješ li me? Ne može ostati ovdje... ne mogu dopustiti da kopile mojega muža raste u
Wharton Parku! Sutra ujutro doći ću po dijete i odvesti je... "

"NE!" Bill je sam sebe iznenadio žestinom odgovora. "Žao mi je, milostiva, ali to dijete ostaje s
Elsie i sa mnom." Bill primijeti da se i sam trese od emocija. "Izbacite nas sve troje ako želite, ali
obećao sam onoj sirotoj djevojci da ću se brinuti za njezino dijete, a to ću i učiniti!"

"Onda svi morate otići dosutra ujutro. Da, odlazite! Neću dopustiti da moj suprug protiv mene
potajice smišlja urotu sa slugama!"

"Kako želite, milostiva", odgovori Bill nastojeći se smiriti snagom volje i reći pravu stvar. "Ali, uz
dužno poštovanje, ja sam bio otputovao po nalogu lorda. I siguran sam da će on htjeti znati je li put bio...
uspješan ili ne. Ne moram mu reći čije je dijete, ako vi tako želite, ali ako nas otjerate, lordu neće trebati
dugo da zbroji dva i dva te shvati razlog."

Olivia prestane koračati i šutke se zagleda u Billa. "Je li ti to mene ucjenjuješ, Bille?"

"Ne, milostiva." Bill se trudio koliko god je mogao da pronađe prave riječi. "Samo iznosim
činjenice. Možda - možda je najbolje da lord zna istinu. Možda biste vi, milostiva, željeli da on zna? I da
vam objasni svoje postupke?"

Olivia se teško spusti na jedan sanduk, a sav bijes u njoj odjedanput je splasnuo. Zagnjurila je glavu
između dlanova. "O, Bože... kakva grozna zbrka."

"Molim vas", pokušao ju je udobrovoljiti Bill, "morate se sjetiti razloga zbog kojeg me je lord
poslao u Bangkok; nakon što se vratio kući, shvatio je koliko vas mnogo voli. I znao je da mora ostati."

Olivia ga pogleda, a lice joj se zategnulo od očaja. "Ne ponašaj se zaštitnički, Bille. Harry me nikad
nije volio! I nikad ni neće. On je patetičan, slabić i bijednik kojega prezirem iz dna duše." Nekoliko je
puta duboko udahnula nastojeći se smiriti. "Barem nije ovdje. Dosutra je u Londonu. Otišao je u banku.
Pretpostavljam da još nisi razgovarao s njim?"

"Nisam, milostiva", reče Bili tiho.

"Pa, i to je nešto. On zasad ne zna za dijete?"

"Ne. Nismo bili u kontaktu dok sam bio na putu."

"Kuneš li se da govoriš istinu, Bille?" upita Olivia i oštro ga pogleda.

"Da, milostiva. Saznao bih da je pročitao pismo, ali sad i neće, zar ne?" Bill posramljeno pogne
glavu. "Ja sam kriv. Moja mi je Elsie rekla da nije dobro da mu predam pismo. Ona uvijek ima pravo,
zaista", doda on, već gotovo šapatom.

"Ona je veoma razumna djevojka i sretan si što je imaš", složi se Olivia. "Ona nikad neće nikome
reći ni riječ o ovome?"

"Nikad", reče Bill odlučno. "Znate kako je čeznula za tim da i sama dobije dijete. Neće učiniti ništa
da to sad ugrozi."

"Da. I, naravno, i ti imaš pravo", Olivijine su se oči na trenutak smekšaie, "dijete nije ni za što krivo.
Neka bude tako. Ali, Bille, lord nikad ne smije saznati. Ne bih mogla podnijeti da počne venuti za nekim
derištem, mješancem, koje živi tamo u blizini, kad će imati vlastito dijete koje će voljeti... iako ne može
voljeti svoju ženu", doda ona sažaljivo. Pogledala je Billa, a sad su joj se staloženost i mir već vratili.
"Moraš mi obećati da nećeš spomenuti dijete kad budeš razgovarao s lordom. Reći ćeš jedino da je majka
umrla. I to će biti kraj svemu. Na kocki je budućnost Wharton Parka i svih nas koji smo dio njega.
Razumiješ li me, Bille?"

"Da, milostiva."

"Ja ću razgovarati s Elsie i reći joj da sve znam", nastavi Olivia. "Neću dopustiti da mi se vlastita
sobarica izruguje. Nas troje čuvat ćemo tajnu do smrti.""Da, milostiva", reče Bill ozbiljnim glasom.

"Znači, to je riješeno." Olivia visoko podigne glavu i prođe pokraj njega prema vratima. Zastala je i
okrenula se. "Molim te, znaj da ne krivim tebe, Bille. Radio si samo ono što ti je zapovjeđeno. Moj muž,
budala kakva već jest, ne shvaća baš što si učinio za njega. Lojalan si i vjeran sluga. I ne ljutim se na
tebe."

Kratko mu se osmjehnula i izašla iz staklenika.

Sutradan kad se Harry vratio iz Londona i čuo da je Bill kod kuće, rekao je da neće ručati, nego da je
znatiželjan i želi vidjeti kakve je vrste orhideja Bill donio sa sobom. Olivia je prihvatila tu ispriku,
svjesna njegovih pravih motiva, ali našla je ipak malo zadovoljstva u tome što ona zapravo zna sve
činjenice.

Bill je postupio kako je od njega zatražila; lagao je radi Wharton Parka te svih onih koji su ondje
živjeli i ovisili o imanju. Rekao je Harryju da je Lidia umrla nekoliko tjedna prije njegova dolaska u
Bangkok, da je posjetio njezin grob i položio na njega orhideje. Zatim je držao Harryja u zagrljaju dok je
ovaj nekontrolirano plakao za svojom izgubljenom ljubavi.

Kad se Harry smirio, Bill je spomenuo djevojčicu koju je spasio iz sirotišta i pozvao Harryja da ga,
kad se bude osjećao bolje, posjeti i pogleda dijete.

"Naravno, Bille, uskoro", reče Harry ne slušajući ga zapravo. Onda je teturavim korakom izašao iz
staklenika, dok mu je očaj izbijao iz svake pore.

Olivia nije očekivala da će joj muž doći te noći, što se i nije dogodilo. Za doručkom sutradan ona je
već imala potpunu kontrolu nad sobom, misleći na svoje dijete i Wharton Park. Međutim, srce joj se
zauvijek zatvorilo za Harryja. Gledala ga je na drugom, udaljenom, kraju stola, vidjela njegovo zategnuto
lice koje je odavalo unutrašnju agoniju i znala da je Bill postupio kako je i obećao.

Olivia je promatrala tugu na licu svojega supruga i shvatila da ne osjeća... ništa. Više je neće
povrijediti to što se on ne zanima za nju ili joj ne iskazuje nikakvu naklonost. Umjesto toga, šutke je
uživala u njegovu bolu.

Bilo kako bilo, dva dana kasnije patila je i sama.

Pozvali su liječnika i iako je sve učinio da spriječi početak trudova, nekoliko sati kasnije sićušan,
savršen dječak prerano je došao na svijet.

Christopher Harry James Crawford, nasljednik imanja Wharton Park, umro je tri dana poslije nakon
junačke borbe za ostanak na životu.

Iako je Harry pokušao, nakon što mu se žena oporavila, doći k njoj u postelju, Olivia više nije imala
nikakva fizičkog dodira s mužem do njegove smrti.

49.

Wharton Park





Sjedim u knjižnici i pokušavam naći smisao u toj priči koju sam upravo čula. Tragična priča o
ljubavi, prevari i boli -priča koje sam ja izravni rezultat.

Harry Crawford je moj djed... u mojim venama teče krv Crawfordovih... Majka mi je bila napola
Tajlanđanka, donesena ovamo s drugog kraja svijeta... Elsie i Bill nisu mi krvni rod... a ja sam, nekako,
ali sad još ne mogu shvatiti kako, u srodstvu s Kitom...

Ipak, makar su stvari koje sam čula šokantne i otkrile su mi istinu,, primjećujem da sam mirna. Ova
kuća, Wharton Park, oduvijek je bila dio mene, a nikada nisam znala zašto. To je mjesto prema kojem sam
uvijek gajila osjećaje pripadnosti. Sada znam da su moji preci prije tristo godina živjeli medu tim
zidovima. Njihovi životi sigurno su natopili samo tkivo kuće.

Wharton Park i obitelj Crawford - moja obitelj - nerazdvojivo su povezani. Kuća poseže za nama,
vuče nas k sebi, zahtijeva da se vratimo. Čini se kao da nas ta kuća sve posjeduje i ne možemo pobjeći.
Čak je i malešnu djevojčicu, rođenu tisuće kilometara daleko, dijete koje uopće nije trebalo biti rođeno,
kuća privukla k sebi i vratila je ovamo.

Moja majka Jasmine, jedini izravni potomak, rođena je kao nezakonito dijete u kaotičnom
poslijeratnom vremenu i nikad nije saznala za svoje podrijetlo ili zakonsko pravo koje ima na kuću.
Nakon što ju je kuća dovela ovamo, moja je majka Crawfordove ostavila za sobom; jedan od njih je,
igrom sudbine i slučaja, sada našao put natrag među zidove kuće.

Odjedanput mi je gola istina sinula pred očima. Ali tješi li me ili plaši?

Wharton Park ne pripada obitelji Crawford.

Mi pripadamo njemu.

Julia osjeti da joj je tijelo napeto. Spusti pogled i primijeti da čvrsto steže Kitovu ruku. Pogledala je
Elsie i njezino sivo, napeto lice.

Naposljetku Kit prekine tišinu: "Ako sam dobro shvatio, Julia i ja smo zapravo bratići?" Elsie uspije
kimnuti glavom. "Da, Kite, tako je."

"A je li Harry ikada otkrio da je djevojčica koja živi i raste nekoliko stotina metara dalje zapravo
Lidijina kći?"

"Nije. Bill i ja održali smo obećanje dano milostivoj i nikome nismo rekli ni riječ. Harry više nikad
nije kročio u povrtnjak ni u staklenik. To je Billa jako rastuživalo, tošto je između njih dvojice prekinuta
veza iz Changija. Ali shvaćao je da lord ne želi imati veze ni s čim što bi ga podsjećalo na Lidiju. Ne
vjerujem da je u dvadeset godina ijedanput pogledao svoju kćer. Sve dok se jednoga dana, kad je već
znao da umire, nije pojavio na našem pragu." Elsie se okrene prema Juliji. "Tvoja mu je majka otvorila
vrata. Onda je sigurno shvatio jer Bill je uvijek govorio da je Jasmine slika i prilika svoje majke. Dakle",
Elsie slegne ramenima, "lord je ušao u kuću, a izgledao je kao da je vidio duha. Mislim da je tada
zasigurno znao tko je ona."

"To mu je sigurno bio vraški šok", promrmlja. Kit.

"Da", složi se Elsie, "jadan čovjek, sav se tresao. Ponudila sam mu da sjedne i skuhala jak čaj s puno
šećera. I iako mi je govorio o tome kako želi Billu dati svoj dnevnik iz Changija, nije skidao pogled s
Jasmine. Ona se upravo vratila iz staklenika gdje je slikala tatine orhideje. Lord ih je ugledao na
kuhinjskom stolu i raspitivao se o njima."

Prisjetivši se toga, u Elsienim očima pojave se suze. Kit je pustio Julijinu ruku, ustao i prišao staroj
ženi želeći je zagrliti. "Elsie, ovo je sve previše za vas..."

"Ne", reče Elsie čvrsto, "počela sam. pa ću i završiti. I tako je lord pitao Jasmine može li dobiti
njezine slike jer mu se jako sviđaju. Odgovorila je potvrdno, a on ju je poljubio i rekao zbogom. I to je
bio", reče Elsie, spustivši glavu, "posljednji put da sam vidjela jadnog Harryja živa."

"Vjerojatno je bilo najbolje što nije saznao sve do samoga kraja. I zbog Jasmine same", tješio ju je
Kit.

"Možda i jest tako, ali nikad neću zaboraviti izraz njegova lica kad je odlazio. Imao je samo
četrdeset osam godina, ali izgledao je mnogo starije. Nije baš imao neki život, zar ne? On i grofica bili su
vjenčani samo na papiru. Nakon što je Olivia saznala za Jasmine, a onda i sama izgubila bebu, više nije
bila ona ista. Iako sam je voljela, pretvorila se iz drage djevojke u ogorčenu staricu. Harryju nije pružila
nimalo utjehe, to je sigurno. Često sam to govorila; zaista mislim da je umro od slomljena srca."

"Znači, tako su se naše četiri slike prije nekoliko mjeseci našle u dvorani za dražbu", reče Kit
oduševljeno gledajući Juliju.

Julia nije ništa rekla jer su joj misli još bile zbrkane.

"A Jasmine nikad nije saznala tko su joj pravi otac i majka?" upita Kit.

Elsie odmahne glavom kao da se brani. "Ne. Zar bi to donijelo dobra bilo kome od nas? Ah",
zijevnula je, "ispričajte me, ali ovo dugo pripovijedanje me izmorilo." Pogledala je Juliju. "Jesi li dobro,
draga moja? Tebi je ovo sigurno velik šok. Ali barem znaš da jetvoja mama zaista tvoja, a tata tvoj otac
iako ti ja nisam prava baka. Ali, znaj, uvijek sam te voljela kao da si moja."

"Znam, bako, da jesi", odgovori Julia.

"Bila je to velika tajna koju sam čuvala sve te godine, ali vi sad učinite što morate. Tako smo
postupili Bill i ja."

Kitove misli nisu bile zamagljene osjećajima, pa je slobodno mogao shvatiti sve što se
podrazumijevalo tim riječima. "Ali to svakako znači i da je Alicia, tvoja starija sestra, izravniji
nasljednik Wharton Parka nego što sam ja? Naravno, kao žena nikad ne bi mogla nositi i titulu, ali mogla
bi izraziti zahtjev za imanjem."

"Ne, Alicia to ne bi učinila." Elsie umorno odmahne glavom.

"Ali ostavimo to za neki drugi put. Mislim da moram poći leći." Napravila je pokret kao da će ustati
te joj Kit pomogne.

"Hvala ti, Kite. Pravi si kavalir, pravi Crawford." Nasmiješila se, provukla ruku ispod Kitove te su
krenuli prema vratima. Elsie zastane pred Julijom, koja je još nepomično sjedila na kauču. "Žao mi je,
draga moja", reče ona blago. "Bila sam u pravoj agoniji razmišljajući trebam li ti reći ili ne. Ali vidjevši
da te je sudbina dovela natrag u Wharton Park, i do Kita, pomislila sam da je sada pravi trenutak da se to
učini. Nadam se da je bio."

Julia ustane i zagrli baku. "Da, bio je. I zaista sam ti zahvalna što si to učinila."

Kit i Julia stajali su jedno uz drugo i gledali Elsie koja je izlazila iz sobe.

"Misliš li da bih trebala poći za njom?" upita Julia.

Kit odmahne glavom. "Imam osjećaj da želi biti malo sama." On uzdahne, a uzdah se pretvorio u
zvižduk. "Hoćeš li brendi? Mislim da bi mi nakon svega ovoga dobro došlo piće."

Julia odmahne glavom. "Ne, hvala." Naglo je sjela na kauč, a Kit je iz ormarića ispod police s
knjigama izvadio bocu i natočio sebi piće.

"Imam jedno pitanje koje bih volio pitati Elsie, a to je: je li tvoja prava baka još živa. Ako je Lidiji
bilo samo sedamnaest godina kad je upoznala Harryja, a to je bilo 1945., onda bi sada imala, koliko,
osamdeset? Postoji šansa da je još živa." Kit sjedne do Julije i prebaci jednu ruku oko njezinih ramena.
"Lidia je zaista morala biti nešto posebno ako se Harry bio spreman svega odreći zbog nje. A, draga, sad
znamo od koga si naslijedila svoj glazbeni talent; od djeda Harryja."

To je bila poveznica do koje Julia još nije došla. Položila je glavu na Kitovo rame, zahvaljujući
Bogu što krvne veze između njih nisu bliske, nego su bratići tek u trećem koljenu. "Da, možda",
promrmlja ona.

Kit se zagleda u pukotine na stropu. "Naravno, pouka ove priče je da dužnost trijumfira nad ljubavlju.
Osjećam se neobično sretnim što nisam u Harryjevoj situaciji. Mogu razumjeti zašto je osjećao da nema
izbora."

"Meni je pak žao Olivije. Otpočetka je znala što se dogodilo, ali stavila je budućnost Wharton Parka
iznad svojih osjećaja. Nije čudno što je bila ogorčena", uzdahne Julia, "jer je kao odrasla osoba cijeli
život bila nevoljena i prevarena."

"Da", reče Kit i otpije malo brendija. "Meni je samo žao što nisam na nju obraćao više pozornosti
dok sam ovdje provodio praznike. Pretpostavljao sam da je tek uvenula, mrzovoljna starica."

"Nakon što je izgubila svoje dijete, sigurno joj je bilo mučno gledati moju majku koja je odrastala na
imanju, znajući da je to Harryjeva kći."

"Život je strašno tužan, zar ne?" uzdahne Kit i privuče Juliju k sebi. "Zato smatram da čovjek mora
iskoristiti svaki dan. A sada, nakon sveg tog uzbuđenja, možda bismo i mi mogli krenuti na počinak?"

Julia se složi pa zajedno podu u veliko predvorje. Julia je sjela na stubište dok je Kit, kao i svake
večeri, gasio sva svjetla i zaključavao vrata. Onda je došao i sjeo uz nju. "Draga, jesi li dobro?" upita on
i uhvati je za ruku.

"Jesam", kimne ona.

"Jedne minute si unuka vrtlara, a iduće jednoga lorda!" zadirkivao ju je Kit blago. "Pazi, budi sigurna
u to da nisi prva, a ni posljednja. Mogao bih nabrojiti barem desetak ovdašnjih obitelji koje prate duhovi
iz prošlosti. Hajde, djevojko, vrijeme je da ti i ja legnemo. Sutra nas čeka naporan dan." Kit je povuče na
noge, a onda su ruku pod ruku pošli uz stube.

U krevetu su ležali jedno uz drugo, a Kitova ruka zaštitnički je bila obavijena oko njezinih ramena.

"Ne razumijem", reče Julia u mrak, "zašto Elsie nije inzistirala da i Alicia čuje priču? Naposljetku,
to se nje tiče isto koliko i mene."

"Pa", reče Kit gladeći joj kosu, "prema onome što je Elsie nagovijestila, rekao bih da je ostala još

poneka tajna koju bi trebalo ispričati. Laku noć, draga."

Julia je ujutro ustala rano i navrijeme da spremi nedjeljni ručak za cijelu obitelj. Elsie se spustila u
kuhinju tek poslije jedan, šokirana što je tako dugo spavala. "To je sigurno zbog svih emocija koje su me
svladale", reče ona sjedajući za kuhinjski stol. "Inače sam uvijek na nogama već u šest ujutro."

Julia stavi pred nju šalicu čaja. "Sigurna sam da ti ovo neće nimalo škoditi. Drago mi je što se, za
promjenu, i ja jedanput mogu brinuti za tebe."

Elsie je nervozno gledala Juliju. "A... kako se ti osjećaš nakon svega onoga što sam ti sinoć
ispričala?"

"Zapravo, sad kad je iznenađenje malo splasnulo, osjećam se dobro", odgovori Julia iskreno. "Hoću
reći, ipak nisi rekla da mi roditelji nisu pravi roditelji, zar ne?" Julia stavi ruku na Elsiena ramena, sagne
se i poljubi je. "Možda i nismo krvni rod, ali to neće nimalo promijeniti moje osjećaje prema tebi."

Elsie posegne za Julijinom rukom. "Hvala ti, zlato moje, što si sve tako dobro primila. Nakon svih
onih šokova koje si doživjela u proteklih godinu dana brinula sam se da će sve ovo biti previše. Ali
pomislila sam da bi trebala znati. Hoću reći, ako se ti i Kit odlučite vjenčati, imate pravo znati. Činilo se
pomalo... " Elsie nabora nos razmišljajući kako se izraziti, " nečasnim da ti to zatajim."

"Hvala ti. Ipak, ne bih se brinula zbog toga jer tijekom mnogih generacija naši su geni malo
prorijeđeni. A sad, imam posebno za tebe jaja sa slaninom. Želiš li malo?"

Elsie pogleda Juliju s ljubavlju. "Znaš, draga moja, da nikad neću reći 'ne' kad je riječ o jajima sa
slaninom. Dolazi li tvoj tata danas na ručak?"

"Ostavila sam mu poruku, ali još mi se nije javio. Vjerojatno još spava nakon promjene tolikih
vremenskih zona. Tek se sinoć vratio iz SAD-a."

"Julia", Elsieno lice se odjedanput uozbiljilo. "Želim da mi se zakuneš da ni ti ni Kit nećete Aliciji
reći ni riječ onoga što sam vam ispričala sve dok ne razgovaram s vašim ocem."

"Naravno, ako tako želiš. Zna li tata za sve to?"

"Ne, ne zna, a ako nemaš ništa protiv, voljela bih mu to sama reći. Objasniti svojim riječima zašto
mu nikad nisam ispričala Jasmineinu priču."

"Naravno. Ali ne daj da ti to upropasti dan", usrdno reče Julia. "Alicia, Max i djeca trebaju stići u
dvanaest i trideset. I jako se vesele što će te vidjeti."

"I ja se tome veselim", kimne Elsie. Otpila je gutljaj čaja. "Baš je budalasto od mene štosam bila
nervozna zbog povratka ovamo, zar ne? Mislila sam da će mi se vratiti neka loša sjećanja, a, umjesto
toga, vratila su se sva ona dobra." Elsie se osvrne po kuhinji. "Ovdje je bilo kao u mrtvačnici nakon što
je Harry umro, a milostiva je sama okolo nešto spremala i hodala po kući. Katkad sam se užasavala
trenutka kad sam morala otići na posao. Ali sad je ovdje sve puno života. Više ne djeluje tužno. Naravno,
bio je potreban dolazak dvoje mladih zaljubljenih ljudi."

Julia porumeni i promijeni temu. "Pitala sam se možeš li mi reći koliko dugo moram peći govedinu?"
upita ona pokazujući na juneći but na radnoj plohi, dok je istovremeno razbijala jaja za Elsien doručak.
"Nisam baš iskusna kuharica, ali trudim se i učim."

"Zlato moje, treba ti samo entuzijazma." Elsie ustane i pode do govedine. "Prije svega, pokazat ću ti
kako je marinirati."



50.





Nekoliko minuta poslije dvanaest i trideset Julia ugleda automobil kojim su Max i Alicia dolazili na
kolnom prilazu. Otvorila je teška ulazna vrata i sišla stubama dočekati ih.

Djeca su se odmah okupila oko nje u predvorju, uzdišući i diveći se veličini i ljepoti nove
rezidencije svoje tete. Julia ih je sve provela kućom i odvela na terasu, gdje ih je čekala Elsie. Julia
primijeti kako joj se lice ozarilo kad su se oko nje okupili svi njezini praunuci. Kit je došao noseći bocu
pjenušca, upoznali su ga s djecom, a Julia osjeti toplinu oko srca gledajući kako on s lakoćom razgovara
sa svima.

Nakon nekog vremena Julia ih ostavi da razgovaraju na terasi, a sama je otišla paziti na govedinu
koja se pekla. Alicia pođe za njom u kuhinju.

"Mogu li ti kako pomoći?" upita ona.

"Da, provjeri mrkve i reci mi jesu li kuhane", reče Julia stavljajući još malo ulja na pečene krumpire.
"Zaista mi pripremanje povrća ne ide od ruke."

Alicia nabode vilicom jednu mrkvu i stavi je u usta. "Savršene su. Maknut ću ih s vatre. Čudno mi je
vidjeti tebe kako kuhaš", primijeti ona, mičući lonac sa štednjaka.

"Prije nikad nisam imala vremena, ali sad zaista uživam i učim. Kit me poučava."

Alicia prekriži ruke i nastavi gledati Juliju. "Znaš, još uvijek mi nije jasno kako ste vas dvoje
završili zajedno. Pretpostavljala sam da si se vratila u Francusku, a onda te dva tjedna poslije vidim kako
hodaš glavnom ulicom u Holtu, ruku pod ruku s Kitom Crawfordom." U Alicijinu glasu se čula oštrica.
"Mogla si mi nešto i reći."

"Da", odgovori Julia s osjećajem krivnje, "trebala sam. Oprosti. Samo sam... pa, nisam znala što bih
rekla. Teško je objasniti što se dogodilo. Možda si pomislila da sam donijela prenagle odluke."

"I da to neću odobravati?"

"Da budem iskrena, da."

"Julia, nakon pakla kroz koji si prošla, ako te Kit usrećuje, zašto bih ja imala išta protiv?" obrecne se
Alicia. "Iskreno, zar zaista misliš da tako lako osuđujem ljude?"

"Ne... " Julia odmahne glavom, "mislim da sam bila sebična, da sam sve htjela zadržati za sebe neko
vrijeme i vidjeti kako će sve teći prije nego što svima to objavim.""Pretpostavljam da su dijete i njegova,
hm... djevojka na neki način nestali?"

"Alicia, upravo zbog toga nisam htjela ništa reći!" oštro joj reče Julia. "Annie mu nije bila djevojka,
a dijete nije njegovo. Kit je jednostavno pomagao svojoj dugogodišnjoj prijateljici u teškim trenucima
bez obzira na to što se ovdje govorkalo. Ljudi bi se trebali brinuti o svojim problemima", doda ona
ljutito.

"Zaboga, Julia, Kit Crawford novi je vlasnik Wharton Parka, jednog od najvećih imanja u okrugu! On
je lokalni aristokrat i naravno da će ljudi govoriti o njemu! A i o tebi ako ostaneš s njim, stoga se navikni

na to! A da si mi se povjerila ispričavši pravu verziju događaja, možda sam ti mogla pomoći da prekineš
neke od tih glasina. Ali nisi. Zaista, ponekad se pitam kakvom me osobom smatraš." Nježna ružičasta boja
Alicijinih obraza pretvorila se u bijesno crvenilo. "A da si mi rekla, veselila bih se zbog tebe kad bih
shvatila sve okolnosti. Mislim da je Kit drag i dobar muškarac te potpuno opčinjen tobom. Nema mnogo
muškaraca koji bi te onako njegovali i pazili kao što je on to činio dok si bila bolesna. Tada mi je postalo
jasno kakvi su njegovi osjećaji prema tebi."

"Zaista?" Julia je bila iskreno iznenađena.

"Apsolutno. I znala sam da se i on tebi sviđa, ali bili ste previše preplašeni i zbunjeni da biste to
priznali. Ali to mi je bilo jasno."

"Ah." Julia ispije čašu do dna, osjećajući se loše zbog toga što je podcijenila Aliciju. "No, svejedno.
Sad kad znaš, možda bismo se nas dvije mogle češće viđati", reče ona kao zalog za ponuđeno primirje.

"Da, to bi bilo lijepo. Ali, dobro, krenimo dalje. Tata dolazi danas?" upita Alicia. "Znam da je
doputovao kasno sinoć."

"Mislim da dolazi, ali nije bio siguran u koje vrijeme. Rekao mi je da mu ne čuvam ručak. Mislim da
zapravo želi vidjeti Elsie."

"Jesi li tati rekla za sebe i Kita?"

"Nisam. Znaš kakav je on, naročito kad se vrati s istraživačkog puta; glava mu je puna flore i faune.
To ne bi doprlo do njega."

"A kako je Elsie?" Alicia je promatrala Juliju koja je počela miješati umak. "Je li ti ispričala još
nešto osim one priče?"

"Zapravo, nije." Julia je oprezno govorila, sjećajući se onoga što ju je Elsie zamolila. "Sigurna sam
da će nastaviti, ali sinoć je bila jako umorna. Dobro", reče ona i izvadi pečenje iz pećnice, "mislim da je
ova govedina gotova. Možeš li zamoliti Kita da dođe ovamo i razreže je?"

George je stigao kad je ručak bio već napola gotov. Izgledao je preplanuo od sunca i zdrav. Julia mu
je donijela ugrijani tanjur s jelom i dok je jeo, George im je svima pripovijedao o svojim novim
otkrićima na otočju Galapagos. Kad su svi završili s jelom, pomogao je Juliji odnijeti tanjure u kuhinju.

"Draga", reče on spuštajući tanjure pokraj sudopera, "izgledaš kao potpuno nova osoba. Zapravo,
preciznije je reći kao ona stara Julia. Pretpostavljam da je taj tvoj privlačni mladić uzrok te preobrazbe."

"Kit je sigurno tome pridonio na neki način", složi se Julia sramežljivo. "Ja sam... Mnogo mi je
bolje."

"Pa", reče George, "nisam baš imao priliku puno razgovarati s njim, ali čini mi se simpatičnim
momkom. Je li ovdje u kuhinji možda skrivena kakva perilica za posuđe?"

"Ne. To je previše moderna naprava za ovu kuću", nasmiješi se Julia od uha do uha, "i bojim se da
ćeš sad morati uroniti ruke u sapunicu do lakta. Ja ti ovdje živim kao u pedesetima, tata. Ali ne smeta mi
to. Ova stara kuća zaista je prekrasna."

"Doista jest", složi se George, "i, priznajem, neobično mi je što me vlastita kći dočekuje na ulazu
Wharton Parka te što sam cijelu obitelj opet zatekao na imanju." Začepio je sudoper i pustio vodu da teče.

"Ne moraš sada prati posuđe, tata. Učinit ću to ja poslije. Možda bi im mogao umjesto mene odnijeti
Pavlovu tortu?" Pokazala je rukom na nju. "Kupljena, nažalost. Bojim se da moj novostečeni talent još ne
obuhvaća i slatkiše."

George uzme desert i krene prema vratima, onda zastane i okrene se. "Znači, ti i Kit ste ovdje
zajedno u Wharton Parku - trebam li shvatiti da se radi o trajnoj vezi?"

"Tko zna? Kao što si mi sam jednom rekao, tata, živim dan za danom."

"Dobra moja djevojko", reče on. "Drago mi je zbog tebe, dušo, zaista mi je drago."

Poslije ručka Kit je okupio sve dečke da igraju nogomet, a Julia je odvela žensku stranu obitelji u
obilazak kuće. To su ona i Kit posebno dogovorili kako bi ostavili Georgea i Elsie nasamo.

"Zaboga", zazviždi Alicia dok su na katu prolazile dugim hodnicima i otvarale jedna vrata za
drugima. "Ovo će biti velik posao kad se bude renoviralo. Cijelu kuću treba obnoviti iz temelja."

"Pa, meni se sviđa upravo ovakva kakva jest", reče Julia kao da se brani.

Kad su ponovo sišle u prizemlje, Julia im je skuhala kavu, a Alicia odnijela pladanj naterasu. Elsie
je sjedila sama, zaklopljenih očiju, i uživala u suncu.

"Gdje je tata?" upita Alicia i sjedne do nje.

Elsie polako otvori oči. "Ispričava se svima jer je prošle noći spavao samo nekoliko sati i želio je
stići kući prije nego što bude previše umoran da vozi. Rekao je da će te poslije nazvati."

"Jadnik, zacijelo je iscrpljen", reče Alicia, ne znajući da možda postoji i drugi razlog zbog kojega je
njezin otac otišao ne pozdravivši se. "Želiš li da ti natočim kavu?"

Kad su Alicia i Max odveli svoju djecu kući jer su ih željeli okupati i staviti na spavanje, a Kit je
nakratko otišao nešto provjeriti na farmi, Julia je sjela na terasu s Elsie i promatrala zalazak sunca.

"Razgovarala sam s tvojim ocem", napokon reče Elsie.

"Dobro."

"Moraš shvatiti, Julia", uzdahne Elsie, "da kad načneš tajne prošlosti, to je kao limenka s crvima.
Znam da si to već sigurno čula mnogo puta prije, ali, zlato moje, istina je. Zato što ti crvi izmigolje van i
dospiju na mjesta gdje ih nikako nisi očekivala."

"Sigurno ti je sve to teško palo, ali, bako, tako mi je drago što si to učinila", odgovori Julia toplo.
"Postoje stvari koje nikada nisam o sebi razumjela, ali sada mi sve sjeda na svoje mjesto. A kad već to
spominjem. Kit je pitao znaš li što se dogodilo s Lidijom. Je li preživjela operaciju i je li još živa?"

"Znaš", reče Elsie polako, "odat ću ti još jednu malu tajnu. Nešto što čak ni Bill nije znao. Vidiš, kad
mi je Bill ispričao kako mu je ta jadna djevojka predala svoje dijete Jasmine, srce mi se paralo zbog nje.
Bill je pisao svojem prijatelju, cvjećaru, kao što je i obećao, želeći mu poručiti da kaže Lidiji da je
Jasmine sigurna u Wharton Parku. Ne spomenuvši, dakako, da ona živi s nama u našoj maloj kući, a ne u
velikoj sa svojim ocem. Lidia mi je odgovorila nakon nekoliko tjedana, rekla da je preživjela operaciju i
da se oporavlja. I tako sam", nastavi Elsie, "pomislila da bi bilo lijepo da joj pošaljem Jasmineine
fotografije. To sam i učinila. Tijekom godina pisale smo jedna drugoj, a ja sam se uvijek pretvarala da
sam dadilja koja pazi na Jasmine, tako da se ona ne uzruja."

"Kako je to bilo lijepo od tebe", nasmiješi se Julia.

"Zaista ne znam kako je Lidia uopće mogla pomisliti da bi Harryjeva supruga prihvatila njegovo
nezakonito dijete. Ali ako ju je pomisao da njezinu kći odgajaju da postane 'dama' mogla usrećiti, tko sam
ja da joj raspršim iluziju?" Elsie protrlja nos. "Možda oni tamo, u zemljama s vrućom klimom, postupaju
i žive drukčije.""Meni je palo na pamet da je Olivia, nakon što je izgubila svoju bebu, možda mogla

pomisliti da usvoji moju majku", prizna Julia.

"Nikad dok je svijeta i vijeka!" reče Elsie i napravi grimasu. "Za početak, bilo bi nemoguće da
svijetu predstavi Jasmine kao vlastitu kćer jer Olivia je bila svijetloputa i plava, dok je Jasmine bila
tamna. Ali još je važnije što je ona nikada ne bi priznala kao Harryjevo dijete. Olivia je znala da on voli
Lidiju. Nije željela imati Jasmine koja bi je svaki dan podsjećala na tu ljubav. Bez obzira na to koliko
njezino vlastito gnijezdo bilo prazno."

"Ne... imaš pravo", složi se Julia. "Naravno da ne bi. Dopisujete li se ti i Lidia i danas, bako?"

"Ne. Kad ti je majka umrla, više joj nisam pisala. Nisam joj to mogla reći. Kao što obje znamo,
majka se nikad ne oporavi od gubitka djeteta..." Elsien se glas utiša. "I da ti odgovorim na pitanje: ne, ne
znam je li Lidia još živa."

"Razumijem", reče Julia tiho.

"O, jadna ja", uzdahne Elsie, "nema smisla misliti da će prošlost ostati prošlost: ona se nastavlja i
nakon što sam sve ispričala tebi i Kitu, sada se tvoj otac mora suočiti s donošenjem odluke. Mogu se
samo nadati da sam ispravno postupila."

"Pa, bez obzira na to što bilo, sigurna sam da smo dovoljno snažna obitelj da to podnesemo."

Elsie ispruži ruku i potapše Julijinu. "Da, zlato moje, mislim da jesmo."

Tri dana poslije Kit je odvezao Juliju na aerodrom Stansted. Julia je lako mogla otići i taksijem, ali
Kit je bio uporan. Iz ovog ili onog razloga, jedva da su se vidjeli od vikenda.

"Jesi li razgovarala s ocem u ovih nekoliko dana?" upita Kit, gledajući ravno na autocestu pred
sobom.

"Ostavila sam mu dvije poruke i konačno me jučer nazvao. Bio je u Botaničkom vrtu Kew i
nadležnima predstavljao svoje nove vrste s Galapagosa."

"Nije spomenuo da je u nedjelju razgovarao s Elsie?"

"Ne. A ja nisam inzistirala. Zvučao mi je nekako rezervirano", slegne Julia ramenima, "ali on je često
takav. Sigurna sam da će mi sve reći kad bude smatrao da je pravi trenutak."

"Tako je. A ti ionako imaš dosta svojih briga, draga." Kit joj je nježno stisnuo ruku.

"Znaš, volio bih da mogu poći s tobom. Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?"

Julia stoički kimne glavom. "Jednostavno to moram učiniti i završiti s tim."

"Da. I..." Kit je tražio prave riječi, "želim da znaš da poštujem snagu tvoje ljubavi prema njima. Oni
me neće ugrožavati, Julia. Zaista prihvaćam činjenicu da bi ti još bila sa Xavierom da je živ. I ne želim
da se zbog toga osjećaš posramljenom ili krivom. Ne mogu ti zamjerati što si njih prvo voljela. Sjeti se, i
ja sam to proživio."

Kad su došli do službenika za kontrolu putovnica, oboje su smeteno stajali. Postojale su stvari koje
je Julia željela reći Kitu, naprimjer koliko je bio divan i kako je ona, sretna, i koliko ga mnogo voli - da;
voli ga. Bilo kako bilo, nije mogla izreći te riječi. Zbog toga je samo šutjela, radije nego da nešto
pogrešno kaže.

Naposljetku ju je Kit zagrlio i čvrsto privinuo k sebi. "Puno ćeš mi nedostajati, draga", šapne joj on u
uho.

"I ti meni", uspije ona gotovo nečujno reći.

Zakoračio je unatrag i maknuo joj pramen kose s lica. "Molim te, pazi na sebe. Znam da si u tome
prilično loša. I, upamti, ako me zatrebaš, dolazim. Čekat ću te bez obzira na to koliko dugo sve potrajalo."

Julia kimne glavom, a bila je već na rubu suza. "Hvala ti."

"Volim te, draga", promrmlja on.

"Da", reče Julia, a riječi su je gušile. Zatim se okrenula od njega, kratko mu maknula i prošla kroz
vrata.

51.





U avionu, koji samo što nije sletio na aerodrom u Toulonu, Julia se iznenadila što tako malo
razmišlja o onome što je čeka, a više o rastanku s Kitom. Sad kad je već tri sata bila razdvojena od njega,
a ne znajući koliko će još proći prije nego što ga opet vidi, osjećala se... kao da joj je smrt opet nekoga
otela. Jako se iznenadila zbog toga koliko joj je mnogo nedostajao.

Kad je osjetila poznati slatki miris borovine u zraku, jedan dio nje poželio se okrenuti, opet sjesti u
avion te se vratiti Kitu i Wharton Parku. Međutim, umjesto toga, iznajmila je auto i kad je već putovala
slikovitim krajolikom uz obalu prema svojemu domu, shvatila je da uopće nije neobično što želi pobjeći u
Kitov zagrljaj jer užasavalo ju je ono s čime će se morati suočiti za manje od sat vremena.

Ipak, što prije to obavi, brže će se moći njemu vratiti.

Sad je morala reći zbogom i oprostiti se. I mora to reći sama.

Promet duž obalne autoceste bio je gust zbog turista. Julia je oprezno vozila kroz turističke gradiće
Bormes-les-Mimosa, Lavandou i Rayol Canadel, promatrajući obitelji koje su odlazile na plažu ili u
prepune kafiće. U kolovozu se cijela Francuska selila na jug pa se nije imalo smisla nikamo žuriti.

Cesta je vijugala uzbrdo i omogućavala prekrasan pogled na azurno more u daljini. Nakon oštrih
golih vizura krajolika Norfolka, koje su Juliji bile drage zbog svoje sirove ljepote, Azurna obala pružala
je spektakularno, šareno obilje. Bilo je to kao da uspoređuje nebrušeni dijamant s izuzetno profinjeno
izrađenim safirom, a ipak oboje je imalo svoj jedinstveni šarm.

U La Croix Valemeru Julia skrene na strmu usku cestu koja je vodila u Ramatuelle, selo smješteno na
brežuljku. Dok se približavala, tijelom joj je počeo kolati adrenalin. Rijetko je imala potrebu nešto
popiti, ali sad je poželjela neko jače piće.

Kao i obično, ceste prema selu bile su zakrčene turistima pa se Julia morala parkirati malo dalje od
kuće. Izvadila je iz prtljažnika sportsku putnu torbu i pošla uskim puteljkom prema svojem domu, kući
koja se nalazila odmah iza glavnog trga. Ramatuelle se sastojao od labirinta uličica u kojima su se
smjestile slikovite, starinske kamene kuće, zidova prekrivenih bogatim cvatovima bugenvilije.

Seoce je bilo tek desetak minuta udaljeno od popularnih plaža u Pampelonneu i od poznatog St.
Tropeza, a bilo je profinjenije od drugih takvih mjesta jer njegovi sumnogobrojni, skupi restorani
privlačili otmjenu klijentelu. Juliji se ondje najviše sviđalo zimi, kad je selo opet pripadalo samo svojim
stanovnicima.

Zastala je pred ogradom od kovanog željeza iza koje se nalazila staza koja je vodila do kuće.
Duboko je uzdahnula skupljajući snagu da otvori vrata na ogradi, pođe tom stazom i stavi ključ u bravu...

Vrata samo što se nisu otvorila. Gabriel će znati da dolazim i čekat će me kod prozora s Agnes,
spreman potrčati niz stube u moj zagrljaj.

Čvrsto ću ga stisnuti uza se, udišući njegov predivan miris, sastavljen od Xaviera i mene, i nečega
samo Gabrielova. Pomilovat ću ga po svježe opranoj tamnoj kosi, predugoj za dječaka, ali ne mogu se
prisiliti da mu je odrežem i vidim kako mu ti nježni uvojci padaju s glave.

"Tu es rentree. Je t'aime maman", reći će on dok se vješa uz mene poput majmunčića i dok se zajedno
penjemo stubama. Agnes je tamo, smiješi se dok nas gleda zajedno. Za kuhinjskim ću stolom posjesti
Gabriela na krilo i njih će mi dvoje pričati što su radili dok me nije bilo.

On će spuznuti s mojega krila i sramežljivo mi donijeti crtež koji je nacrtao za mene. Papir je tvrd od
nespretno nanesenih slojeva boje, ali on je ponosan na sliku i zna da ću je ja s veseljem primiti.

Poći ćemo van u šetnju, a Gabriel će skočiti na svoj mali tricikl i mahnito okretati pedale vozeći se
po terasi, hvaleći se svojom vještinom. Onda će se umoriti i opet mi se uspeti na koljeno, s palcem u
ustima. Naslonit će mi se na grudi i osjetit ću kako mu kuca malešno srce. Dok ga bude hvatao san, podiči
ću ga na ruke i odnijeti u krevetić, kamo ću ga nježno poleći. Nagnut ću se nad njega, poljubit ga u čelo,
uživajući u dodiru njegove meke kože na svojim usnama. Pomilovat ću ga po glavi, šapnuti da ga volim i
kakve ćemo sve prekrasne stvari raditi sad kad sam kod kuće. Tonući u san, otvorit će jedno oko i
provjeriti jesam li još uvijek uz njega.

Jesam... i uvijek ću biti.

Julia otvori vrata utihnule kuće i pripremi se na to da će kročiti u prošlost. I u bol.

Zastala je u polumračnom hodniku, iznenađena prepoznatljivim mirisom koji prožima sve stare kuće
u kojima se već dugo ne živi. Pomoglo joj je to što joj je miris bio nepoznat. Otišla je u stražnji dio kuće,
u kuhinju. Prozorski su kapci bili zatvoreni zbog jarka ljetnog sunca, pa je prostorija bila u polutami.
Julia priđe dugačkom stolu od orahovine, gdje je na zdjelu svježeg voća bila naslonjena poruka.



Draga madam Julia,

nadam se da ste zadovoljni kako je kuća održavana. Napunila sam hladnjak, a na štednjaku vas
čeka složenac od povrća. Doći ću sutra, kao i obično, u deset sati. Ako vam nešto prije zatreba, molim
vas, nazovite me.

Dobro došli kući, madam,

Agnes



Julia uzme iz zdjele krušku i zagrize u baršunastu koru, a onda pode prema vratima koja su vodila na
terasu. Stara se kuća smjestila u uskoj uličici, uvijek punoj ljudi, ali ipak Julia je sada bila na vrhu brda.
Veličanstven pogled pružao se na kuće ispod nje, na obronak obrastao borovima, maslinama i jelama te
još dalje, stotine metara niže, gdje se ljeskalo plavo more.

Julia je ondje, sjedeći pod pergolom obraslom lozom, obično provodila najviše vremena slušajući
cvrčke, Xaviera kako svira i Gabriela u bazenu kako ciči od zadovoljstva.

Sada su se čuli samo cvrčci. Bila je sama. Nije mogla pobjeći od sjećanja. Noge su joj počele
klecati i srušila se na stolicu od kovanog željeza.

Prije samo godinu dana... Ali činilo se kao da je prošao cijeli život.

Onoga dana - onog strašnoga dana, kad se zemlja rastvorila i sve se promijenilo - jutro je započelo
jednostavno, kao svako drugo. Nije bilo nikakva upozorenja, nikakve naznake onoga što će se dogoditi.

Jedne vruće nedjelje u srpnju...

Julia je planirala ujutro uhvatiti let za Pariz, gdje je imala koncert u La Salle Pleyel s Pariškim

orkestrom. Na programu je bio Rahmanjinov Koncert br. 2, njoj najdraže djelo. Sjeća se da je odnijela
putne torbe u prizemlje, gdje je namjeravala pričekati taksi. Bila je sretna što će u Parizu ostati samo
jednu noć; vratit će se navrijeme da sutra večera s Gabrielom. Uvijek se plašila opraštanja s njime, ali
tješila se da je to dobra prilika za njezine "dečke" da provedu neko vrijeme zajedno. Kad je bio kod kuće,
Xavier bi se uvijek zatvorio u sobu s klavirom i uzrujavalo ga je kad bi ga Gabriel prekidao u vježbanju.
I tako je Gabriel naučio to ne činiti. Julia je znala da je Gabriel oprezan uz oca, koji je zbog svojeg
ćudljivog umjetničkog temperamenta bio nepredvidljiv u svojim postupcima.

Kako je bila nedjelja, Agnes nije bila ondje da se pobrine za Gabriela, pa je za to bio zadužen
Xavier. Jedan njegov prijatelj, dirigent, pozvao ih je popodne na plivanje i roštilj na plaži. Trebala su biti
prisutna još neka djeca, tako da bi se Gabriel imao s kim igrati i bila bi to dobra prilika da otac i sin
provedu dan zajedno.

"Maman", reče Gabriel, bacajući joj se u zagrljaj i obujmivši je rukama oko vrata. "Je t'aime. Brzo
se vrati. Nedostajat ćeš mi."

"I ti meni, petit ange", odgovori ona, udišući njegov miris da je prati dok je na putu.

"Lijepo se provedi na zabavi i budi dobar dječak dok si s tatom."

"Vozit ćemo se u tatinu novom sportskom autu. Ide jako brzo, maman." Gabriel se izvukao iz Julijina
zagrljaja i pojurio preko hodnika oponašajući zvuk automobila.

"A bientot cherie", reče Xavier. "Dobro sviraj, kao i uvijek. Željno iščekujem da se vratiš." Privukao
je Juliju k sebi i poljubio je.

"Je t'aime, cheri. Pazi na Gabriela umjesto mene", rekla je Julia izlazeći iz kuće i silazeći stubama.

"Nadam se da će on paziti na mene", nasmije se Xavier. Prišao mu je Gabriel i stao do njega, primio
ga je za ruku dok su joj mahali, a ona je već sjedila u taksiju.

U garderobi u Parizu Julia je nazvala Xaviera na mobitel neposredno prije koncerta. Javljala joj se
sekretarica, ali to nije bilo neobično. Vjerojatno se još nisu vratili s plaže. Pokušat će ih nazvati ponovo
za vrijeme stanke. Čuvši posljednje zvono za izvođače, Julia isključi mobitel i krene na pozornicu.

Blago je zadrhtala od nervoze dok je prelazila podij te se naklonila publici koja je pljeskala. Onda,
kad je sjela na stolac i spustila pogled na klavijaturu koja će nju i publiku uzdići na višu razinu, svaki
strah je nestao. Prstima je dotaknula tipke i prvi tonovi ispunili su dvoranu.

Kad je završila sa sviranjem, znala je da je to bila njezina dotad najbolja izvedba. Čini se da je i
publika dijelila to mišljenje jer je aplauz bio gromoglasan. Čvrsto stežući buket krvavocrvenih ruža, Julia
ode s pozornice puna oduševljenja. Ljudi su se gurali oko nje, kao i obično, čestitali joj, obasipali je
pohvalama, željeli su uživati u njezinu jedinstvenom talentu.

"Madam Forrester."

Začula je glas šefa pozornice koji ju je zvao iza skupine čestitara.

Pogledala ga je. Njegovo ozbiljno lice oštro je odudaralo od svih onih nasmiješenih koja su se
tiskala oko nje. Progurao se do nje.

"Madam Forrester, možete li, molim vas, poći sa mnom?"

Odveo ju je u svoj ured i zatvorio vrata kad su ušli.

"Što je? Zar se nešto dogodilo?"

Julia se sjećala kako joj je srce snažno tuklo dok joj je on objašnjavao da su primili poziv za nju od
Gendarmerie iz St. Tropeza. Zabilježio je broj, a inspektor s kojim je razgovarao tražio je da ona nazove
čim bude mogla.

"Znate li zašto?" upitala je Julia dok je šef pozornice birao broj. Drhtavim rukama prihvatila je
slušalicu.

"Madam... ne znam pojedinosti. Ostavit ću vas da nasamo razgovarate s njim."

Ostavio ju je u uredu. Zamolila je da razgovara s inspektorom čije je ime bilo zapisano na komadiću
papira pred njom. Odmah joj se javio. I rekao što se dogodilo, srušivši joj svijet.

Auto je na uskom zavoju sletio s ceste, prevrnuo se niz strminu i zapalio, a pritom je zapalio i suhu
makiju na obronku.

A negdje, u pougljenom, spaljenom krajoliku, ležali su ostaci njezina supruga i sina.

Tjedan dana poslije, kad je već bila u Engleskoj, francuske su je vlasti obavijestile da su našli neke
ostatke blizu mjesta nesreće: kosti dvogodišnjeg djeteta bile su na obronku, iznad onoga što je ostalo od
automobila. Inspektor joj je objasnio da je Gabriel vjerojatno ispao dok se auto prevrtao niz strminu.

U blizini su bile i kosti odraslog muškarca. Inspektor je rekao da je službeno nemoguće identificirati
ostatke jer je vatra uništila svaki trag DNK.

Julia jedva da se sjećala što se događalo poslije tog prvog užasnog poziva u La Salle Pleyel u
Parizu. Stigla je Alicia - ona nije znala kada - i odvela je kući u Englesku.

Nakon dva dana u Alicijinoj sobi za goste Julia je shvatila da ne može podnositi vrisak i smijeh
Alicijine djece, stoga se povukla u malu kuću u Blakeneyju jer joj je tišina bila draža od nepodnošljivih
zvukova onoga što je izgubila.

Julia se prene iz misli, vrativši se u stvarnost, i obriše suze u očima. Znala je da je na rubu opasnog
teritorija. Ne smije dopustiti samoj sebi da potone u sjećanja. Čekale su je praktične stvari koje je ondje
u Francuskoj morala obaviti - što prije ih završi, prije će moći otići.

Vratila se u kuhinju i, pridržavajući se Kitova savjeta da mora jesti, ugrijala je malo složenca, sjela
za stol s čašom vina i prisilila se progutati svaki zalogaj s tanjura.

Poslije večere skupila je snagu i otišla u dnevnu sobu. Sjela je za klavir i spustila prste na tipke.

Svirala je za njih: za svojega supruga i svojega voljenog sina. I pokušala je vjerovati, negdje duboko
u svojem srcu, da gdje god se nalazili, sad je čuju.

Poslije je otvorila vrata spavaće sobe, koju je nekoć dijelila sa Xavierom. Izvadila je spavaćicu iz
putne torbe, ne usuđujući se prići ormaru za odjeću jer tamo je još uvijekvisjela sva odjeća njezina muža.
Pošla je na spavanje.

Ukočeno je ležala i gledala oko sebe. Oduvijek je voljela tu sobu, možda jednostavno zbog toga što
je bila njezina; mjesto kamo se mogla povući, a ipak nije bila anonimna hotelska soba. Proučavala je
sliku na zidu koju su ona i Xavier zajedno odabrali u galeriji u Gassinu. Primijetila je da njegova četka za
kosu još leži na stoliću ispod zrcala.

Tog se trenutka najviše užasavala: prva noć koju će sama provesti u njihovu zajedničkom krevetu,
mučena mislima o onome što je nekoć postojalo u toj kući i čega više nema. Međutim, na svoje
iznenađenje, bila je mirna. Možda je jednostavno prihvatila da ni Xavier ni njezin voljeni petit ange više
nikad neće biti s njom.

Otišli su. I ništa što bi ona mogla osjećati, učiniti ili reći neće ih vratiti. Utihnula kuća, u kojoj su
živjeli i voljeli se kao obitelj, bila je konačna potvrda toga.

52.





Kad se Julia sutradan ujutro probudila, laknulo joj je što je već bilo devet sati i što je prespavala
cijelu noć.

Sat vremena poslije pojavila se Agnes, domaćica i dadilja. U očima joj se vidio nemir dok je tražila
Juliju te ju je našla na terasi. Julia ju je razumjela. Ustala je, prišla Agnes i zagrlila je.

"Ca va, Agnes?"

Julia primijeti olakšanje u Agnesinim očima kad joj je odgovorila. "Ca va bien, madame Julia. Et
vous?"

"Bolje sam, hvala. Dođi, popij sa mnom kavu", nastavi Julia na francuskom, jeziku kojim je ondje
uvijek govorila iako se osjećala neobično i neprirodno dok su joj sad riječi izlazile iz usta.

Agnes sjedne pomalo oklijevajući, a Julia joj natoči kavu.

"Hvala ti što si se brinula za kuću. Sve izgleda savršeno."

"Nije to ništa, madam Julia. Baš mi je drago vidjeti da dobro izgledate."

"Počela sam prihvaćati ono što se dogodilo. Shvatila sam da nemam izbora. Bol nikada neće proći,
ali..." Julia se naglo prekinula. Pogled na Agnes, ženu koja je voljela i brinula se za njezino dijete gotovo
jednako kao i ona sama, prijetio je da će je slomiti. S mukom je progutala i skupila hrabrost da nastavi
razgovor o praktičnim stvarima. "Postoje neke stvari za koje se ne mogu prisiliti da ih učinim, pa sam se
pitala bi li mi mogla pomoći."

"Naravno, madam, sve što želite."

"Namjeravam ostari ovdje tek nekoliko dana, a onda se vraćam u Englesku. Namjeravam prodati ovu
kuću."

"O, madam!" Agnes je bila užasnuta. "Ali ovo je vaš dom!"

"Znam", složi se Julia, "ali, Agnes, moram. Ovdje je ono što me podsjeća kakav mi je život nekada
bio. A ako takav više ne može biti, onda moram krenuti dalje."

"Razumijem", kimne ozbiljno Agnes.

"Htjela sam te zamoliti da kad odem, očistiš Xavierov ormar s odjećom. I", Julia zastane i jedva
nastavi, "Gabrielovu sobu. Možda znaš za kakvu dobrotvornu udrugu iliobitelj kojoj bi dobro došla
njegova odjeća i igračke?"

Agnes je bila na rubu suza. "Naravno, madam. Znam jednu obitelj koja bi bila zahvalna da dobije
takve stvari."

"Kad se kuća proda, vratit ću se po svoje osobne stvari. Ali kuću ću dati u prodaju sa svim što je u
njoj. Mislim da je tako najbolje."

Agnes kimne glavom. "Postoji jedna stara francuska poslovica, madam, koja kaže da želite li
pripadati budućnosti, morate prihvatiti prošlost. Učinit ću sve što tražite od mene. Mislim da ste..." suze

su sad nezaustavljivo tekle niz Agnesine obraze, "veoma hrabri."

"Ne." Julia odmahne glavom. "Uopće nisam hrabra. Da jesam, ostala bih ovdje i dalje bih potpuno
pripadala njima." Uzdahnula je. "Došla sam ovamo da se pokušam oprostiti i reći zbogom."

Agnes ispruži ruku i dotakne Julijinu. "On - oni - bi voljeli da nastavite sa životom i nađete sreću."

"Da." Julia joj se blijedo nasmiješi. "Nadam se da bi. Moram u to vjerovati." "Da, madam, morate."

Agnes povuče ruku, ispije kavu i ustane. "A sad me ispričajte, ali moram nastaviti sa svojim poslom.
Sve račune sam vam ostavila na stolu u radnoj sobi. Svi znaju da ćete im platiti kad budete spremni."

"Naravno da hoću", složi se Julia. "Još danas ću ih pogledati i ostaviti ti čekove. Molim te, zahvali
svima, u moje ime na iskazanoj ljubaznosti."

"Pas de problem, madame. Svi smo vas ovdje voljeli. Sve vas", doda ona, a onda se naglo okrene i
vrati u kuću.

Julia je dugo sjedila za radnim stolom i pregledavala pristiglu poštu, koja se skupila od prošle
godine. Od trenutka nesreće u neprekidnom su nizu stizala pisma sućuti. Dok ih je otvarala i čitala,
nalazila je utjehu u tome što ih je toliko mnogo ljudi voljelo.

Spremila je sva ta pisma u fascikl jer ih je namjeravala ponijeti u Englesku, a zatim je ispisala
čekove za ljude koji su održavali kuću dok nje nije bilo.

Otvorila je veliku kuvertu, koja je izgledala kao neki službeni dopis, a onda joj je zastao dah: u njoj
su bile osmrtnice njezina supruga i djeteta, konačna potvrda da ih više nema. Istraga i cijeli slučaj sad su
i službeno bili završeni.

Naoružana lopatom, vrtnom lopaticom i dvjema mladicama čempresa, Julia se odvezla desetak
minuta niz izdajničku cestu do onog kobnog zavoja gdje su njezin suprug i sin našli smrt. Parkirala je na
odmorištu uz cestu i vratila se do zavoja noseći lopatu, a onda se vratila po mladice. Stojeći na vrhu
brijega, mogla je lijepo vidjeti pocrnjela stabla oko ogoljelog mjesta koje je potpuno izgorjelo. Međutim,
dok se oprezno spuštala niz strminu, primijetila je da neke biljke već niču. Divlje orhideje, koje su inače
u obilju rasle na padinama u tome kraju, počele su pomaljati glavice iz još uvijek pougljena tla i već se
vidio manji broj novih zelenih stabljika. Vatra u svojoj destrukciji istovremeno obogaćuje zemlju, pa se
Julia samo mogla nadati da je taj novi život koji je vidjela oko sebe metafora njezina vlastitog života.

Kako nije bilo znaka "X" koji bi označavao točno mjesto gdje su poginuli, Julia je izabrala ono koje
joj se činilo kao središte te je tamo počela kopati. Posao je bio težak i bilo je vruće, ali nastavila je sve
dok nije posadila drvca jedno uz drugo. Kleknula je pokraj njih i ostala tako neko vrijeme, zamišljajući
voljene osobe koje drvca predstavljaju i slaveći njihove živote.

"Zbogom, mon petit ange i moj Xavieru. Lijepo spavajte. Uvijek ćete biti sa mnom, kamo god pošla.
A jednoga dana... jednoga dana, opet ćemo biti skupa. Oboje vas puno volim... "

Naposljetku, ustavši i pribravši se, otpuhnula je svakome posljednji poljubac, uspela se strminom do
ceste i otišla.

Sljedećeg jutra Julia je osjetila u sebi neku lakoću, neobjašnjiv osjećaj olakšanja zbog toga što se
suočila s onim najgorim i u tome našla utjehu. Neki su ljudi ranije predložili misu zadušnicu za Xaviera i
Gabriela, a sad je to bilo moguće nakon što se ona sama od njih oprostila. Možda je to bio trenutak
"zatvaranja" za koji su svi govorili da je tako važan. Što god bilo, bio je to korak u pravom smjeru na
njezinu putovanju prema stjecanju unutrašnjeg mira kako bi se mogla suočiti s budućnošću.

Julia se sad odlučila na sljedeći važan korak: otišla je u posjet lokalnom immobilieru i objasnila da
želi dati kuću u prodaju. Agent za prodaju nekretnina glumio je tugu, ali Julia je znala da je zapravo u
mislima od zadovoljstva trljao ruke jer će u svoje knjige moći zabilježiti najtraženiju kuću u Ramatuelleu.

"Madam, mogu dignuti slušalicu, nazvati jedan broj i našli ste kupca. Na tržištu se rijetko nađe kuća
kao što je vaša. Možete odrediti svoju cijenu i uvjeravam vas da ćete je dobiti. Ali morate znati želite li
to doista učiniti. U ovom selu kuća kakva je vaša na tržištu se nađe jedanput u životu.""Potpuno sam
sigurna", potvrdi mu Julia. "Jedina mi je misao da bi bilo lijepo kad bi u njoj živjela neka obitelj."

"Mislim da imam upravo takve ljude", složi se agent.

"Dobro." Julia ustane. "Što prije, to bolje. Kući je potrebno da netko u njoj živi, a ja to ne mogu.
Odlazim za nekoliko dana. Ako je itko želi razgledati, Agnes Savoir će imati ključeve."

Agent je zaobišao stol i rukovao se s njom. "Hvala vam, madam, što ste mi povjerili tako lijepu kuću.
I, molim vas, dopustite mi da vam izrazim sućut zbog vašeg tragičnog gubitka."

"Merci, monsieur."

Julia je izašla iz ureda i prešla preko suncem obasjana trga. Lijepi mali kafići bili su puni gostiju
koji su uživali u kasnom doručku. Julia je našla stol na suncu i naručila cafe au lait. Polako je ispijala
kavu i uživala u opuštenoj atmosferi. Nedostajat će joj to - taj francuski način života oduvijek joj je
odgovarao.

Odjedanput joj je palo na pamet da je možda jedan od razloga zašto se ondje osjeća kao kod kuće
vjerojatno u njezinim genima: Adrienne, za koju je sada znala da joj je prabaka, bila je Francuskinja.
Julia se nasmiješi, nalazeći utjehu u toj vezi s prošlošću. Ljudska bića bila su prilično kompliciran recept,
a ona je bila oduševljena što je otkrila neke sastojke koji su proizveli njezino jedinstveno biće.

Naručila je još jedan cafe au lait jer nije željela prekinuti taj trenutak spokojna razmišljanja nakon
emocionalnih oluja u proteklih nekoliko dana. Razmišljala je i o onom "drugom" dijelu sebe, dijelu o
kojem je tako malo znala: potjecao je s istoka, okupana tropskim suncem i vrućinom, a bio je rezultat
tragične ljubavi koja je samo nakratko bila ispunjena. Možda će jednoga dana ona otići tamo i doživjeti
ljepotu koja je toliko očarala Harryja, ali zasad je to još uvijek nemoguće.

Misli su joj skrenule na Kita i nasmiješila se. Proteklih nekoliko dana ostavio ju je na miru; bio je,
kao i obično, pun razumijevanja i nezahtjevan, samo joj je slao poruke u kojima joj je govorio da je voli i
misli na nju.

Julia izvadi iz torbe mobitel, prelista poruke i nađe njegovu. Najviše ju je iznenađivao siguran način
na koji je Kit iskazivao ljubav prema njoj, a ona mu tek mora prvi put reći da ga voli.

Možda dosad nije bila spremna.

Sad kad je pak izvršila zadatak kojim - barem što se tiče praktične strane - zatvaraknjigu prošlosti,
više nije bilo razloga da to ne izgovori.

"Volim te..."

Julia je uvježbavala riječi i uživala u suncu, znajući da u sebi nimalo ne sumnja u istinitost tih riječi.

Vrativši se u kuću, otišla je u radnu sobu putem interneta rezervirati let za povratak kući.
Namjeravala je otići sutra jer jedva je čekala da se što prije vrati u Wharton Park i Kitu. Htjela mu je
reći da je napokon potpuno njegova; neopterećena, slobodna biti s njim ako je želi ostatak života.

Zazvonio joj je mobitel i vidjela je da je zove Kit. Javila se.

"Zdravo, draga, kako si?"
"Ja... Dobro sam, hvala, Kite."
"Dobro. Moram reći da ti je lijepo opet čuti glas. Nedostaješ mi, Julia. Paziš li dobro na sebe?"
"Da", osmjehne se ona, "zaista."
"Imaš li kakvu ideju kad bi se mogla vratiti kući?"
Kako je upravo rezervirala let, Julia je točno znala kad dolazi, ali željela ga je iznenaditi. "Nisam
baš sigurna, ali pri kraju sam s onim što sam ovdje trebala obaviti, tako da ću vjerojatno vrlo brzo doći
kući", reče ona sa smiješkom.
"To je predivna vijest!" Kit je zvučao kao da mu je laknulo. "Ne mogu ti reći kako je ovdje tiho bez
tebe."
"I ovdje je prilično tiho", promrmlja, ona.
"Da, zacijelo", odgovori Kit ozbiljno. "Mislim na tebe, dušo."
"I ja na tebe. Jesi li dobro?"
"Osim što mi nedostaješ, da, dobro sam. A sad te puštam da dalje radiš. Samo mi javi kad dolaziš
kući, tako da mogu zaklati jedno debelo tele i pripremiti vatromet. Volim te, draga. Javljaj mi se."
"Hoću, Kite. Vidimo se uskoro."
Tog poslijepodneva, s osjećajem da joj je sudbina dala i drugu priliku da bude sretna, Julia sjedne za
veliki koncertni klavir i počne svirati od radosti, a ne zbog boli.
Kao i obično, izgubila je pojam o vremenu i toliko se udubila u glazbu da nije
primijetila kad je sunce iza nje počelo zalaziti. A nije čula ni kad su se otvorila vrata dnevne sobe.
Završivši ono što je svirala prilično žestoko, pogledala je na sat i vidjela da je prošlo sedam. Vrijeme je
za čašu rosea, pomislila je, zaklopila note i pohranila ih u kovčežić, spremna da ga sutradan ponese sa
sobom.
Nekakav nagao pokret privukao joj je pozornost. Okrenula se.
Na trenutak je zurila u njega, u taj lik uokviren dovratkom. Onda je instinktivno zaklopila oči.
Ugledala je duha, zamislila je njegov lik u svojem umu. On nije bio stvaran, znala je to.
Kad otvorim oči, više ga neće biti...
Učinila je tako. Još je stajao tamo.
Onda je progovorio. "Zdravo, moja Julia. Vratio sam se."

53.





Julia nije znala koliko je dugo tako zurila u njega. Mozak joj je odbijao procesuirati poruku koju su
mu slale oči i uši.

Zbog toga što to je bilo... nemoguće.

Dok ga je gledala, shvatila je da je to Xavier - a ipak to nije bio Xavier. Barem ne onaj kojega je
nosila u glavi otkad je poginuo. Ovaj je bio deset godina stariji, možda i dvadeset; Xavier koji nije bio
vitak, nego mršav kao da je na rubu gladi. Bio je to Xavier koji je na desnoj strani lica imao dugačak
neravan ožiljak.

"Razumijem da si u šoku što me vidiš", počne on.

Julia osjeti neprikladnu želju da se počne histerično smijati zbog te njegove ublažene izjave.

Uspjela je doći do glasa. "Pokušavam shvatiti", reče ona polako, previše naglašavajući riječi, "jesi li
duh ili nisi. Halucinacija."

Odmahnuo je glavom. "Ne, nisam."

"Onda..." Julia se mučila da nađe riječi, ali uspjela je samo izgovoriti; "Kako?"

"Moja Julia, ima mnogo stvari o kojima moramo razgovarati, ali, molim te, dođi k meni. Zagrli
svojega muža, koji se vratio iz mrtvih. I uvjeri se da sam stvaran."

Xavier ispruži ruke prema njoj.

Polako, slijedeći njegove upute, Julia ustane i pođe prema njemu.

"O, ma cherie, moja Julia", promrmlja on primajući je u svoj zagrljaj. "Ne znaš koliko sam dugo
sanjao o ovom trenutku."

Njegov dodir i poznati miris potvrdili su joj da se ne radi o halucinaciji.

Sve to bilo je previše za nju pa je briznula u plač.

"Ne razumijem, jednostavno - ne - razumijem!"

Kako se opustila i naslonila na njega, Xavier ju je napola odnio do trosjeda i posjeo, a sve je
vrijeme čvrsto grlio.

"Znam, znam, ma petite, zacijelo je strašan šok ponovo me vidjeti. Pokušao sam smisliti kako bi bilo
najbolje za tebe", reče on milujući je po kosi, "ali ne postoji dobar način.""Ali kako?" poviče ona. "Kako
možeš biti ovdje? Mrtav si, mrtav'. Umro si prije godinu dana... a ako nisi umro, gdje si, dovraga, bio sve
vrijeme?"

"Sve ću ti ispričati, samo polako", tješio ju je. "Zasad, trebali bismo proslaviti što smo opet
zajedno."

"Ne!" Julia se naglo odmakne od njega. "Moraš mi reći sad\ Xaviere, reci mi sada", preklinjala ga je.

"D'accord, imaš pravo. Moram ti reći. Ali, najprije, možda bi nam oboma dobro došla čaša vina da
nam smiri živce."

Kad je Xavier otišao u dnevnu sobu da im natoči piće, Julia je sjedila potpuno nepomično,
nesposobna da shvati što se upravo dogodilo.

"Popij ovo, cherie. Pomoći će ti", reče on pružajući joj čašu.

Julia je smatrala da ne postoji ništa, a svakako ne čaša vina, koja bi joj mogla "pomoći". Svejedeno
je pila male gutljaje, kako joj je on rekao, ako ni zbog čega drugog, onda da se ima na što koncentrirati.
"Molim te", zamolila ga je ponovo, "moraš mi sve objasniti, Xaviere. Dok to ne učiniš, osjećat ću se kao
da ću poludjeti. Molim te."

Xavier joj uzme čašu iz ruke i odloži je na stolić za kavu. Zatim položi svoju ruku, s dugim prstima,
preko Julijine, gledajući je pritom sve vrijeme u oči.

"Ma cherie... želio sam, toliko sam se dugo užasavao ovog trenutka. Nisam znao što bi bilo najbolje
da učinim; trebam li zauvijek ostati daleko od tebe? Da spriječim ovaj šok i zaštitim te? I, da",

kimne on, "na neki način bilo bi za mene jednostavnije da sam ostao daleko od tebe. Da sam se
sakrio i da se ne moram suočiti sa strašnim stvarima koje sam ti učinio. Ali onda... ne! Znao sam da ne
smijem bježati, moram biti hrabar i suočiti se sa svojom odgovornošću supruga i oca."

Iznenada se u Julijinoj glavi javi jedna misao. "O, Bože moj!" Prekrila je rukom usta. "Reci mi,
Xaviere, reci mi, reci mi - ako si ti živ - je li Gabriel... ?"

Xavier odmahne glavom. "Ne, mon amour, otišao je, nema ga. Ja... vidio sam vlastitim očima."

Julia izvuče ruku ispod njegove. Duboko je udahnula, prikupljajući svaki atom snage. "Samo mi
reci."

Xavier ispije preostalo vino u čaši i ponovo pokuša uhvatiti Julijine ruke. Ona se odmaknula. "Ne!
Ne dotiči me!" Čula je histeriju u svojem glasu. "Molim te! Reci mi!"

"D'accord, cherie, počet ću. Onoga dana, onog užasnog dana, otišli smo sa zabave u sedam sati.
Gabriel me pitao može li sjediti naprijed u mojem novom autu i pristao sam. Vozili smo se kući, a krov je
bio spušten jer je Gabriel bio tako uzbuđen što sjedi naprijed u tatinu sportskom autu. Vrištao je, smijao
se i poticao me: 'Vozi brže, tata! Brže!' A kako sam mu", Xavier se zagrcnuo, "želio udovoljiti, učinio sam
što je tražio. Prebrzo sam ušao u zavoj i naglo skrenuo da izbjegnem auto koji nam je dolazio ususret.
Izgubio sam kontrolu, auto je sletio s ceste i prevrnuo se niz strminu."

Xavier se slomio. "Oprosti mi, Julia, oprosti mi..." S mukom je gutao bol, a onda nastavio. "Auto se
napokon zaustavio kad mu je neko stablo prepriječilo put. Bio sam u šoku, lice mi je bilo u krvi",
dotaknuo je ožiljak na licu, "ali još sam bio pri svijesti. Odmah sam pogledao je li Gabriel dobro, ali
sjedalo do mene bilo je prazno. Shvatio sam da je ispao kad se auto prevrtao nizbrdo. Uspio sam izaći iz
auta i potrčati uz padinu da ga nađem."

Xavier spusti glavu između dlanova. "O, Julia, Julia..."

Otupjelo ga je promatrala dok se pokušavao smiriti, ali nije ništa rekla. Što je mogla reći?

"Našao sam ga", šapne on, "malo više na strmini. Isprva mi se učinilo da je bez svijesti. Znaš, nije
imao ni ogrebotine na sebi. Ali onda - oh! Bože, pomozi mi!" poviče on. "Podignuo sam ga, a glava mu se
klimala na vratu kao - u slomljene lutke. Tada sam znao da je ozbiljno povrijeđen, da je pad uzrokovao
strašne ozljede."

"Kažeš da mu je vrat bio slomljen?" Julia je morala znati, morala je točno znati kako je umrlo njezino
dijete.

"Da. Onda sam shvatio da su mu oči otvorene... širom otvorene, ali nisu treptale, Julia, nisu treptale.
Provjerio sam mu puls i ništa nisam osjetio, tresao sam ga, pokušao ga probuditi, ali znao sam da me više
ne vidi, da je - ne!" Zagušile su ga riječi, zatim je samo tresao glavom. "Ne mogu izgovoriti tu riječ."

"Kažeš da si znao da je Gabriel mrtav?" izgovori ih Julia umjesto njega.

"Oui, cherie, bio je... mrtav. Ne znam koliko sam dugo sjedio s njim, držao ga na rukama, želio mu
snagom volje uliti natrag život, ali nije reagirao. A onda sam", Xavier zadrhti sjetivši se toga, "čuo glasnu
eksploziju i vidio da se auto, dolje ispod nas, zapalio. Sve je raslinje bilo suho i trebalo je samo nekoliko
trenutaka da vatra dođe do mene. A onda sam - kako da ti to kažem, kako?" Xavier je jecao i uzdisao od
tuge i bola. "Potrčao sam. Trčao sam i trčao. Kroz šumarak, što dalje od vatre. I..." prekinuoga je još
jedan prigušen krik u grlu, "nisam sa sobom ponio našega sinčića! Nisam... uzeo... našega sina... sa
sobom!"

Xavier više nije mogao nastaviti. Spustio je glavu u dlanove i počeo plakati.

Julia sjedne do njega, zagledana nekamo u daljinu, prisiljavajući se da ostane ondje gdje je bila.
"Molim te, Xaviere, nastavi govoriti. Moram sve znati." Jedva da je mogla vjerovati da je stvaran taj
sablasni osjećaj mira koji ju je obuzeo.

Nekoliko minuta poslije Xavier nastavi priču. "Svakoga se dana pitam zašto, zašto, u tom trenutku
nisam podignuo našega ange u ruke i odnio ga sa sobom. Ne mogu objasniti... ne mogu objasniti."
Manično je odmahivao glavom. "Ostavio sam ga tamo sama! Možda je to bilo zbog šoka, strašne tuge...
ludila, koje me obuzelo u tom trenutku. Možda se radilo samo o sebičnom instinktu za preživljavanje.

Ali učinio sam tako, Julia. Ostavio sam ga tamo, ostavio sam ga tamo."

Ponovo je plakao, ali Juliju još ništa nije dirnulo. "I kamo si pobjegao?"

Xavier nadlanicom obriše oči i nos. Odmahnuo je glavom. "Julia, ne mogu ti reći kamo sam otišao,
ali kad sam prestao trčati, kad sam znao da sam daleko od požara, jednostavno sam legao u šumarak i
zaspao ili sam možda pao u nesvijest. Kad sam se probudio, već je pala noć. Zatvorio sam oči i opet
zaspao. Kad sam ih sljedeći put otvorio, bilo je jutro. A onda sam shvatio da ću se morati vratiti kući i
tebi i objasniti što se dogodilo. Ali svaki put kad sam pomislio na to da moram ustati i vratiti se tebi,
nisam to mogao. Nakraju sam počeo hodati i shvatio da sam blizu St. Tropeza, pa sam nastavio i stigao u
grad." Zašutio je nakratko i duboko udahnuo prije nego što je rekao: "Julia, preklinjem te da pokušaš
shvatiti, ali u tom sam trenutku bio napola lud od tuge. Pred kioskom su bile jedne novine. Znaš kakvi su
bili naslovi toga dana."

"Ne. Nisam ih čitala."

"Pa, ti si, naravno, bila na naslovnici. Moju sliku još nisu imali, ali nitko me tog jutra ne bi
prepoznao." Xavier se naceri. "Kad sam se vidio - s osušenom krvlju na obrazu i poderanom odjećom -
izgledao sam kao lutalica, a ne suprug slavne Julije Forrester."

Xavier naglo ustane i počne koračati po sobi.

"U javnom toaletu sam se malo oprao i uredio, a onda kupio vodu i novine. Pročitao sam o nesreći, o
Gabrielu i sebi. I shvatio da sam, koliko se tebe i svijeta tiče, mrtav. I u tom trenutku", Xavier prestane
koračati i okrene se prema Juliji, "znao sam da ti se ne mogu vratiti i ispričati istinu o onome što sam
učinio; znao sam da mi nikad ne bi oprostila. Ubio sam našeg petit ange i ostavio ga u šumi da izgori."
Xavier stane, obrišesuze i zagleda se nekamo iza Julije. "Zato sam pobjegao."

"Kamo?"

"Ukrcao sam se na jedan turistički brod, koji je plovio duž obale. Odveo me do Nice, gdje sam sjeo
na trajekt za Korziku. Tamo sam se u brdima prijavio u malen pansion, gdje sam ostao sve dok mi nije
ponestalo novca. Nakon toga sam nekoliko tjedana brao voće, ali stalno sam se selio da me nitko ne
prepozna." Xavier slegne ramenima. "Možda se to ne bi ni dogodilo, ali nisam želio riskirati. Nisam želio
da me itko pronađe. Mislim... moram vjerovati u to da sam imao slom živaca. Nisam mogao racionalno
razmišljati: um mi je bio zatvoren za ono što se dogodilo. Samo sam egzistirao. Možeš li to razumjeti,
Julia?"

Njegove su je oči preklinjale za odgovor, ali ona mu ga nije mogla dati.

Uzdahnuo je. "A onda sam, pretpostavljam, polako počeo ozdravljivati. I opet sam počeo misliti ne
samo na ono što sam učinio Gabrielu, nego i što sam učinio tebi. Dopustio sam da povjeruješ da si, osim
voljenog sina, izgubila i supruga", Xavier mahnito podigne ruke u zrak, "a to je ono strašno što sam ti
učinio. Trebalo mi je mnogo mjeseci da smognem snage i hrabrosti da ti se vratim. Ali, naposljetku, to
sam učinio. I evo me."

Između njih je zavladala duga tišina.

Napokon ona reče: "Kako si znao da sam ovdje?"

Xavier je pogleda, a na licu mu se vidjelo iznenađenje. "A gdje bi drugdje bila? Da si otputovala na
neki koncert, pričekao bih te ovdje. Uostalom, ovdje si, ma cherie."

"Nisam bila ovdje", reče Julia tupo. "Gotovo sam sve vrijeme u Engleskoj. A svakako nisam svirala
klavir." Žustro je ustala, osjetivši potrebu da se udalji od njega. I da se uhvati ukoštac s užasnom istinom
o sinovoj smrti. I Xavierovoj ulozi u svemu tome.

Izašla je iz sobe, prošla hodnikom i kroz kuhinju izašla na terasu.

Dok je stajala zagledana u tamno noćno nebo prekriveno zvijezdama, obgrlila se rukama u jalovoj
zaštitničkoj gesti. I s gorčinom se sjetila kako je vjerovala da ju je život naučio sve što će ikada trebati
znati o boli.

Bilo kako bilo, prevarila se.

"Oprosti mi, oprosti mi..." Julia se obratila nebu jer u sebi je priznala da bi birajući između njih
dvojice, voljela da je preživio Gabriel.

Ubio je naše dijete.

NE! Julia odmahne glavom. Nije mogla ni smjela tako razmišljati. Bila je to nesreća, trenutak
neodgovornosti, tragična odluka koju svaki roditelj može donijeti tijekom godina odgoja... Osim toga,
bilo je nemoguće znati bi li Gabriel preživio, čak da je i bio vezan na stražnjem sjedalu u stolici za djecu.

Ostavio ga je tamo u šumi da izgori.

"O, Bože", šapne Julia.

Kako će mu to ikada oprostiti?

Što ako je Gabriel još bio živ?

Pomisao je bila prestrašna da bi o njoj razmišljala. Morala je vjerovati da nije bio ili će zaista
poludjeti razmišljajući o njemu, kako je patio sam i ostavljen. Morala je vjerovati Xavieru i nadati se da
govori istinu.

A što je s njegovim postupcima poslije? Sto s njegovim nestankom na dvanaest mjeseci, kad ju je

ostavio u uvjerenju da je i on poginuo?

Da se Xavier vratio kući i priznao svoju strašnu pogrešku, bi li mu tada oprostila? Nije znala
odgovor.

Julia prestane koračati i spusti se na obližnju stolicu.

Jesu li ekstremne okolnosti bile valjana isprika?

A što s Kitom sad kad se Xavier vratio?

Prislonila je ruku na čelo. Sve to bilo je previše. Previše za nju...

Poskočila je kad je na ramenu osjetila njegovu ruku.

"Julia", čučnuo je pred nju uzevši njezine ruke u svoje, "toliko mi je žao zbog ovoga što sam ti
večeras morao reći. Razumijem koliko ti je bilo bolno slušati o onome što se zapravo dogodilo. Nikad to
neću moći sebi oprostiti. Ali, molim te, možeš li razumjeti da je jedini razlog zbog kojega sam se vratio
moje iskupljenje? Znam da je bilo pogrešno to što sam učinio i", sagnuo se želeći joj poljubiti ruke,
"volim te, cherie, toliko te mnogo volim. Možeš li u svojem srcu naći snage da mi oprostiš zbog onoga što
sam učinio?"

Julia ga je gledala kako kleči dok mu se u očima zrcalio očaj.

Ustala je. "Večeras više ne mogu razgovarati. Jako sam umorna. Treba mi sna. Ti zasad budi u drugoj
slobodnoj sobi, molim te."

Šutke je prošla pokraj njega i ušla u kuću.

Sljedeća dva dana Julia je ostala u svojoj sobi ignorirajući Xavierove molbe za razgovor. Morala je
procesuirati grozotu onoga što je saznala i bilo joj je potrebno vrijeme da poput životinje oliže rane.
Tijekom dana spavala je satima, a onda se probudila u najokrutnijim, tamnim noćnim satima, suočavajući
se s noćnom morom.

Trećeg jutra dopustila je Xavieru da ude u sobu. Donio joj je pladanj sa svježim kroasanima,
marmeladom i kavu.

"Donio sam ti doručak, cherie. Veoma sam zabrinut jer ne jedeš." Spustio je pladanj na krevet i
zagledao se u njezino iscrpljeno lice. "Moja Julijo, ne mogu podnijeti što sam te izložio takvoj užasnoj
patnji."

Julia ga je gledala kako toči kavu. Sjela je u krevetu kad joj je pružio šalicu.

Šutke je pila, nastojeći se razbuditi.

"Moram se vratiti u Englesku", rekla je bezizražajno.

"Non\" Xavier je bio užasnut. "Ali sada sigurno nećeš ići, zar ne? Julia, nisi u stanju putovati, a
moramo i razgovarati."

Oči su joj se napunile suzama od iznenadne čežnje za mirom, spokojem i tišinom koje je upoznala s
Kitom u Wharton Parku.

"Xaviere, ja..." uzdahnula je jer nije mogla pretočiti u riječi svoje uskomešane osjećaje.

"Julia", preklinjao ju je, "molim te, jedino to tražim od tebe: molim te, ostani ovdje sa mnom barem
još nekoliko dana. Dopusti mi da te volim, da ti pomognem da se oporaviš od strašnog šoka koji sam ti
zadao. Ako nakon tog vremena i dalje budeš željela otići, neću te zaustavljati. Ali sigurno je da dugujemo

našem angeu, kao njegovi mama i tata, da barem pokušamo?"

Bila je to jedina stvar koju je Xavier mogao reći u nastojanju da je spriječi da odmah ne otputuje.

"Oplakivala sam ga sama mjesecima", reče ona tiho.

"Onda mi daj priliku da ga oplakujem s tobom. I meni je to potrebno. Ne ostavljaj me, molim te,
cherie. Ne bih mogao... Ja neću moći dalje."

Julia ga je gledala i vidjela u njegovim očima očaj.

"Dobro. Učinit ću što tražiš i ostati ovdje. Zasad."

Xavier obavije ruke oko nje i zagrli je, prolivši pritom kavu po posteljini.

"Merci, mon amour. Obećavam ti da nećeš požaliti. A sada, moja Julijo, što bi danashtjela raditi?"

"Raditi'!" upita ona zbunjena samom tom idejom.

"Da, mislim da bi bilo dobro da izađeš iz kuće, da se udaljiš od... sjećanja. Mogli bismo ići..."
Xavier slegne ramenima, "prošetati se po našoj najdražoj plaži, a možda bismo mogli i zajedno ručati?"

"Ja... "

"Julia, molim te, mon amour." Xavier je proučavao svoje ruke i tihim glasom nastavio: "Razumijem
koliko sam ti boli zadao onim što sam ti morao ispričati, ali postoji li koji djelić tebe kojemu je drago što
ti se muž vratio? Jesi li - i mene oplakivala?"

"Naravno da jesam", reče Julia, "i mjesecima nisam nalazila utjehu. Nemaš pojma kakav sam pakao
proživjela! A kad sam naposljetku počela prihvaćati i kad sam pomislila da možda za mene postoji neka
budućnost, onda si se ti ušetao i... ah, Xaviere", spustila je glavu u dlanove, "ne znam... jednostavno ne
znam što osjećam."

Unatoč svojoj odluci da neće plakati, nije mogla potisnuti suze. Xavier ju je uzeo u zagrljaj i držao je
tako, milujući je po kosi.

"Znam, mon amour, znam. Ali, kunem ti se, nadoknadit ću ti sve, brinut ću se za tebe i tješiti te, učinit
ću sve da ti pomognem. Više nisi sama. Ja sam ovdje. Sigurno smo potrebni jedno drugome?"

"Da, ali..." Taj "ali" bio je veoma kompleksan, pa se Julia nije mogla prisiliti ni da počne razgovor o
tome.

"Stvarno mislim da je dobra ideja malo izaći iz kuće. Ako se ne budeš dobro osjećala, odmah ću te
dovesti natrag kući. Daccord?"

Uzdahnula je, previše obamrla da bi joj bilo stalo do toga gdje se nalazi. Samo je željela da joj netko
kaže kako da zaustavi taj strašni osjećaj koji joj je gorio u trbuhu od trenutka kad joj je Xavier ispričao
što se dogodilo njezinu djetetu. Osjećala se kao da ga iznova oplakuje.

"D'accord."

"Bonne. Ali najprije", Xavier duboko uzdahne, "moram otići u Gendarmerie i pokazati im da sam
ustao iz mrtvih."

"Tvoj smrtni list nalazi se na stolu u radnoj sobi. Možda bi ga trebao ponijeti sa sobom", reče Julia
tupo.

Pogledao ju je ustajući. "Znaš da bi mogli dignuti tužbu protiv mene."

To joj nije palo na pamet. "Zbog čega?"

"Zbog neoprezne vožnje, a možda i zbog ubojstva iz nehaja. Ali moram to učiniti. Idem odmah. Da
završim s tim. Bojim se", prizna on.

Julia u njegovim očima spazi pogled, onaj koji je dobro poznavala: značio je da želi da ona pođe s
njim. Ignorirala ga je i ustala iz kreveta.

"Vidimo se poslije", reče ona i ode u kupaonicu.

Julia je sjedila za klavirom, nadajući se da će joj on pružiti utjehu za kojom je čeznula. Xavier se
vratio kući. Ušao je u dnevnu sobu s osmijehom na usnama.

"Voila! Obavljeno! Kad je gospodin inspektor pred sobom ugledao čovjeka koji drži svoju
smrtovnicu..." Xavier se nasmijao. "Cherie, da si mu vidjela lice!"

"Sigurna sam da je doživio šok." Julia osjeti nelagodu zbog Xavierova dobrog raspoloženja.

"Rekao je da ne vjeruje da će biti podignuta optužnica jer nema svjedoka nesreće. Prihvatio je moje
objašnjenje bez ijednog pitanja. Navodno nisam prvi vozač koji je sletio s ceste na tom mjestu. Rekao je
da bih mogao biti optužen zbog lažiranja svoje smrti, ali jedino u slučaju da je isplaćen novac s naše
police životnog osiguranja. Je li isplaćen?" Zabrinuto ju je pogledao.

Taj put Juliji je bilo drago što je oklijevala sa sređivanjem dokumenata povezanih sa "smrću"
svojega supruga. "Nije", odgovori ona tiho.

Xavieru je laknulo. "Tako! Cestparfait! Ni tebe ne mogu ni za što optužiti."

Julia ga pogleda. " Što?"

"Ne brini se", reče on i poljubi je u tjeme, "to je samo sporedni detalj, ali dokazuje da nismo
surađivali kako bismo izvukli novac."

Julia prekrije lice rukama i odmahne glavom. "Molim te, Xaviere! Govorimo o smrti mojega - našega
- djeteta, a ne o razrađenoj financijskoj prevari!"

"Pardon, cherie, zbog toga što sam bešćutan. To je samo glupa francuska birokracija. A sada", reče
on i odmakne joj ruke s lica, "dopusti mi, molim te, da te odvedem na ručak. Možda je dobro istodobno
biti optimističan i pesimističan, oui? A pozitivno je..." podignuo joj je bradu kako bi joj poljubio usne,
"što sam slobodan čovjek, vratio sam se iz mrtvih i ponovo sam sa svojom prelijepom ženom."

54.





Lijepo obalno mjesto Gigaro smjestilo se na suprotnoj strani poluotoka nasuprot St. Tropezu.
Skrasilo se u rezervatu prirode i malo podalje od glavne ceste koja povezuje gradiće Francuske rivijere
te je tako uspjelo sačuvati svoj starinski šarm. Njegovi slikoviti restorani, poredani duž netaknute plaže,
bili su dobro čuvana lokalna tajna.

Xavier je ušao u La Salamandre dok se Julia bezvoljno vukla za njim. Primijetila je kako se vlasnica
Chantal zagledala u njega kao da je vidjela utvaru.

Xavier joj je ohrabrujuće kimnuo glavom. "Oui, Chantal, c'est moi!"

Chantal prekrije rukom usta. "Ali... mon Dieu! Ne vjerujem svojim očima! Kako?"

Xavier je zagrli jednom rukom. "To je duga priča, koju ću ti jednoga dana ispričati. Ali, sada,
možemo li dobiti svoj uobičajeni stol i pichet rosea, molim te?"

Kad je Chantal otišla po vino, Julia je preko stola pogledala Xaviera.

"Što ćeš reći kad te ljudi počnu pitati gdje si bio?" upita ona glasom u kojem nije bilo ni trunke
emocija.

"Jednostavno ću im reći istinu", slegne Xavier ramenima. "Da sam bio lud od tuge, da sam nestao."

Julia ga je samo gledala. Negdje u primozgu cijelo ju je jutro mučila jedna misao. Morala mu je
nešto reći. "Nadam se da shvaćaš da je to za medije bogomdana vijest, zar ne?"

"Imaš pravo, moja Julijo. Voila!" Xavier pljesne rukama po stolu. "Sazvat ću konferenciju za
novinare, pozvati lešinare da dođu i dati im priliku da nas jedanput iskljuvaju. Da, to je rješenje! Javit
ćemo se Olavu i on će sve dogovoriti."

Xavier je Juliju podsjetio na vlak u punoj brzini; razumjela je njegovu radost i olakšanje zbog
povratka iz egzila, ali nije mogla s njim držati korak. Konferencije za novinare - i pjenušac kojim ih je
počastila Chantal - bili su za nju previše. Mogla se samo fokusirati na izgorjelo tijelo svojega jadnog
djeteta, samog u šumi dok oko njega bijesni požar. Xavier se potpuno zanio idejom o novinarskoj
pozornosti. Zaboravila je da se ponekad volio šepuriti poput pauna.

"Molim te, Xaviere, ne mogu se suočavati s novinarima", zamolila ga je.

"Da, naravno, imaš pravo. Ispričavam se, cherie. Upotrijebit ću englesku frazu, potrčao sam prije
nego što sam prohodao. Ali kako da ne budem sretan kad sam ovdje i gledamu prekrasne oči svoje
supruge? Sante." Kucnuo je čašom o njezinu.

"Ne mogu... biti sretna. Kako i bih kad sam tek sad saznala istinu o Gabrielovoj smrti?"

Xavier posegne za njezinom rukom, a ona mu je nevoljko pruži. "Julia, molim te, vjeruj mi, bila je to
strašna nesreća. Ni ja je nikada neću zaboraviti. Ali dovoljno sam kažnjavao sebe, a i tebe. Što još više
mogu učiniti? Reci mi, Julia, i učinit ću to, obećavam."

"Ništa", složi se ona i uzdahne, "ništa ne možeš učiniti."

Sljedećeg jutra Juliju je probudilo snažno kucanje na ulaznim vratima. Pospano je pošla u hodnik i

zatekla Xaviera koji je već otvorio vrata - i ugledao more lica, kamera i diktafona.

Dok su bljeskalice bljeskale u Julijino iznenađeno lice, požurila se sakriti u dnevnu sobu, moleći
Xaviera da zatvori vrata. Spustila se na trosjed sva se tresući i bez daha. Naposljetku je čula zatvaranje
vrata. Xavier ju je došao potražiti.

"Jesi li ih se otarasio?" upita ga ona očajno.

"Cherie, žao mi je što se to tako brzo dogodilo, ali tu nema pomoći, znaš to. Slavna si, a ja sam ti
muž. Oni neće otići dok ne dobiju svoju priču. Dakle, što prije s tim završimo, to bolje. Rekao sam im da
ćemo izaći za pola sata i dati intervju. To će ih zadovoljiti."

"Oni sigurno žele razgovarati s tobom", zastenje Julia. "Zar moram i ja izaći?"

Xavier joj prebaci ruku preko ramena. "Znaš da zapravo žele tebe. Ti si ona koja će dobro izgledati
na fotografiji na naslovnici. To je cijena koju plaćaš kad si bogat i slavan, nest-cepas? A ja se idem
istuširati." Pogledao ju je kako sjedi u staroj, ispranoj majici u kojoj je voljela spavati. "Možda bi i ti
trebala."

Julia je učinila što je tražio od nje i dopustila fotografima da je slikaju sa Xavierovom rukom oko
struka i kako je ljubi u usta. Kad su je upitali kako se osjeća zbog čudesnog povratka svojega muža,
odgovorila je da je sretna što joj se vratio.

Što je drugo mogla reći ?

Čim su pak zatvorili vrata, zazvonio joj je mobitel.

"Julia, Alicia je. Smijem li vjerovati onome što sam upravo čula na radiju? Da se suprug Julije
Forrester vratio živ i zdrav?"

"Da, istina je", uzdahne Julia. "Trebala sam te nazvati, ali još uvijek se i sama oporavljam od šoka. I
nisam očekivala da će se priča tako brzo proširiti.""Pa, ako je istina, onda je to jedna vraška priča. Ne
možeš drugo nego biti iznenađena", doda Alicia. "Pretpostavljam da ćeš sada, kad se on vratio, ostati u
Francuskoj?"

"Ja..." Julia zastane prije nego što je nastavila, "ne znam."

"Dobro." Sad je bio red na Aliciji da malo zašuti. "Jesi li razgovarala s Kitom?"

"Ne, nisam još."

"Pa, ne bih ti htjela govoriti što da radiš, ali bez obzira na to kakvi su ti planovi, možda bi bilo dobro
da razgovaraš s njim. Javi mu prije nego što negdje drugdje čuje."

"Da, sigurna sam da imaš pravo." Julia nije sad mogla o tome razmišljati.

"Usput, nazvao je tata. I on je čuo vijest pa ti poručuje da te voli i šalje ti čestitke. Dakle, Julia, jesi
li sretna što se Xavier vratio?"

Julia krajičkom oka primijeti Xaviera koji joj je prilazio, zato reče: "Oprosti, Alicia, zašto ne bismo
razgovarale poslije? Ovdje je sada prava gužva."

"Naravno. Pozdravi Xaviera. Nazvat ću poslije. Pazi na sebe, Julia. Doviđenja."

Julia osjeti dvije ruke oko svojih ramena.

"Kako si, moja Julijo?"

"Ošamućena od šoka", prizna ona.

"Oni vole sretan svršetak... je t'aime..." Xavier je poljubi u vrat, a ruke su mu počele kliziti niz
njezino tijelo.

Julia se odmaknula od njega. "Ne! Zaboga, Xaviere! Zar ne razumiješ? Ovo nije sretan svršetak!"

"Ne. Je comprend. Žao mi je. Samo ti želim pokazati koliko te volim, ali moram čekati da to budeš
spremna prihvatiti."

Julia osjeti kako ju je oblio hladan znoj. Imala je potrebu biti sama, daleko od njega. Pošla je prema
vratima, a Xavier je rekao: "Pozvani smo na ručak kod Rolanda i Madelaine da proslavimo moj povratak.
Želiš li ići?"

Upravo su Roland i Madelaine bili ti koji su Xaviera i Gabriela pozvali na roštilj i zabavu onog
sudbonosnog dana.

"Ne. Umorna sam, Xaviere."

U očima mu je bljesnula ljutnja, ali onda je kimnuo. "Naravno. Ali mislim da bih ja trebao ići.
Krenut ću za pola sata. Vidimo se poslije, mon amour.""Da."

Julia ode na terasu i umorno se spusti u naslonjač. Dan je bio vruć, a jedino je treperava blistava
linija bijele vrućine dijelila more od neba.

Alicia je imala pravo. Mora nazvati Kita. Bilo bi pošteno da mu sve sama ispriča.

Pogledala je mobitel i mehanički počela tražiti Kitov broj.

Zaboga, što će mu reći?

Odmahnula je glavom. Zar je to uopće važno?

Suprug joj se vratio i nevažna je patnja kroz koju ona prolazi. Više nije bila slobodna, više nije
mogla biti s Kitom. Kako je to čudno, razmišljala je Julia dok nije našla Kitov broj, što joj se muž vratio
iz mrtvih. A upravo se ona osjećala kao da je iznutra umrla.

Kad je čula da je Xavier izašao iz kuće, duboko je udahnula i pritisnula tipku za poziv.

Kit je pogledao svoj mobitel kad je zazvonio. Vidio je da zove Julia. Pustio je da zvoni.

Nije se sad mogao suočiti s njom.

Znao je što mu želi reći. Sve je čuo na radiju u autu.

Kit se kroz prozor zagledao u park. Uvijek je prihvaćao činjenicu da je Julia s njim samo zbog toga
što je vjerovala da joj je muž mrtav. Nema suparništva sad kad se Xavier vratio. On je Julijin suprug. ..
ona mu je žena...

"O, Bože", zastenje on odmahujući glavom od očaja. Trebao je znati da je sve bilo previše
savršeno...

Prvi put nakon mnogo godina dopustio je sebi da pokloni srce jednoj ženi. S takvim velikim
povjerenjem - sve dok se Julia nije dovoljno ohrabrila da se oslobodi svojih strahova i pridruži mu se -
prvi put u životu naučio je što istinski znači voljeti.

"Gdje ću to ikada više naći?" uzdahne Kit.

Znao je da neće. Također je znao da ne postoji ni mrvica nade da bi se njihova veza mogla obnoviti.
Julia je zacijelo bila izvan sebe od radosti, kao što bi i on nekoć bio da mu se Milla vratila iz mrtvih.

Mobitel mu je još jedanput zazvonio. Opet je zvala Julia.

Zurio je u park i zaključio da mu je draže ne čuti ono što mu ima za reći.
Razumio je.
"Budi sretna, draga moja", šapne on. "Uvijek ću te voljeti."
Onda je Kit spustio glavu u ruke i zaplakao kao dijete.

55.





Nekako, Julia je s mukom preživjela idućih nekoliko dana. Kao što je često činila u prošlosti, tako je
i sada utjehu nalazila u klaviru. Omogućavao joj je ne samo dobrodošle sate daleko od stvarnosti, nego i
zaštitu od Xavierove neprekidne pažnje. Znala je da on daje sve od sebe da joj pokaže koliko je voli i
očajnički je želio da mu ona uzvrati istom mjerom, ali to je bilo nešto što mu zasad nije mogla dati.

Bila je, jednostavno rečeno, obamrla. Da, jela je, spavala, govorila - radila sve što rade živi ljudi -
ali u sebi je osjećala prazninu. Mračni pusti prostor gdje joj je nekada kucalo srce i omogućavalo joj da
nešto osjeća. Kit je pomogao da se to dogodi, ali sad je nestalo sve što joj je bio dao.

Jedne večeri, nakon što je cijelo poslijepodne provela svirajući, Julia natoči čašu rosea i pođe na
terasu. Odmah joj je zazvonio mobitel. Vidjela je Alicijin broj.

"Halo?" rekla je.

S druge je strane čula samo jecanje.

"Alicia, što se dogodilo?" upita ona.

"Ah... Julia! Ja..." Alicijine riječi zagušile su se u novim jecajima.

"Možeš li se potruditi i reći mi što je?" Julia je bila šokirana jer je za Aliciju bilo neuobičajeno da
iskazuje tugu.

"Ne, ne! To je strašno! Mogu li doći k tebi u Francusku? Moram se maknuti odavde. Max kaže da će
uzeti nekoliko slobodnih dana i paziti na djecu. Mogu li neko vrijeme odsjesti kod tebe? Znam da je ovo
za tebe teško razdoblje, ali... trebam te."

"Naravno da možeš. Ima li to veze s Maxom?"

"Nije Max! Da barem jest. Radi se o meni!"

"Jesi li bolesna?" upita Julia.

"Ne! Nisam BOLESNA! Zdravlje mi je savršeno. Ali - o, zaboga, molim te, Julia - mogu nabaviti
avionsku kartu za sutra i biti s tobom već sredinom popodneva. Možeš li doći po mene u Toulon ?"

"Naravno da mogu." To je ionako odgovaralo Juliji jer joj je nudilo bijeg od Xaviera koji ju je
gušio. "Mogu li još nešto učiniti?"

"Ništa, samo mi pruži utočište da mogu posložiti stvari u glavi. Ne želim se raspastipred očima
djece."

"Nazovi me čim rezerviraš let. Čekat ću te na aerodromu. O čemu god se radilo, sigurna sam da se
može riješiti."

"Ne, nažalost, ne može se", izjavi Alicia. "To me je uništilo i nikad se više ne može popraviti.
Uostalom, Julia, hvala ti puno. Nazvat ću te poslije."

Julia je bila potresena i neugodno iznenađena što čuje sestru tako jadnu i nesretnu. Laknulo joj je što
može biti zabrinuta zbog Alicije: to je značilo da bi jednoga dana i za supruga mogla nešto osjećati - bilo

ljubav, bilo mržnju. Ipak, pitala se što se, zaboga, dogodilo i natjeralo Aliciju - takvu predanu i
požrtvovnu majku - da sjedne u avion i ostavi svoje četvero djece.

Xavier se vratio kući nekoliko sati kasnije i rekao da je u St. Tropezu sreo neke prijatelje pa su
produžili slavlje i piće. Zbog previše popijenog alkohola govorio je nerazgovijetno, a Julia ga je gledala
s gađenjem. Njegova slabost prema alkoholu i činjenica da nikada nije znao kad mora prestati bila je
jedan od kamena spoticanja u njihovu braku. Julia mu je mnogo puta znala predbaciti da previše pije, a
Xavier bi postao agresivan i sve bi poricao.

Večeras, kad je Agnes servirala večeru na terasi, a Xavier je ponovo natočio čašu vina, Julia je
odlučila ništa ne reći. Nije imala energije za svađu.

"Sutra dolazi moja sestra i osut će nekoliko dana", reče Julia, uzimajući komadić svježeg barbuna,
polagano zapečenog s brusnicama.

Xavier podigne obrve. "Savršena Alicia će nas počastiti svojim prisustvom?"

"Ne govori tako o mojoj sestri. Nešto joj se dogodilo. Nije mi htjela reći o čemu se radi, ali zvučala
je prilično uzrujano."

"Možda je propustila izglačati jednu od suprugovih najdražih košulja", reče on podrugljivo.

Julia nije htjela odgovarati na njegov pićem potaknut izazov, nego je promijenila temu: "Jesi li danas
obavio i posljednji intervju?" upita ona, imajući na umu intervju koji je dao Le Figarou.

"To ovisi o meni", slegne on ramenima. "Dobio sam još mnogo upita, uključujući i onaj da napišem
memoare. Obećavaju mi mnogo novca. Što misliš?"

"Mislim da nam ne treba novca", odgovori Julia odrješito.

"A ParisMatch želi doći ovamo i oboje nas intervjuirati.""Ne", reče Julia odlučno. "Rekla sam ti da
ću obaviti jednu konferenciju za novinare i da je to sve. Molim te, ne uključuj me u svoje daljnje
planove."

"D'accord", reče Xavier brzo te su nastavili jesti u tišini.

Nakon nekog vremena ispružio je ruku preko stola. "Nisi sretna, zar ne, Julia? Molim te, reci mi
zašto."

"Možda se još privikavam", reče ona jednostavno, bez imalo želje da nastavi taj razgovor.

Xavier joj stisne ruku, a onda natoči sebi još vina. "Da, možda je to razlog. Djeluješ mi nekako
drukčije."

"Ja i jesam drukčija osoba. Osjećam kao da sam proživjela cijeli jedan život otkad sam te posljednji
put vidjela. Takva... iskustva promijene čovjeka, Xaviere, naravno."

"Ali može biti kao što je bilo prije, zar ne, cherie?' preklinjao ju je. "Oh! Kako smo se samo voljeli...
Bilo je tako lijepo. Možemo to opet imati, znam da možemo."

Julia uzdahne. "Nadam se tome, Xaviere, zaista se nadam."

Poslije je pošao za njom u spavaću sobu i zastao na vratima.

"Molim te, Julia, pusti me da noćas budem s tobom. Daj da ti pokažem koliko te mogu voljeti i da
nam pomognem da se prisjetimo kako nam je nekada bilo." Prišao joj je i zagrlio je.

Iako u njoj nije postojao nijedan atom koji bi ga želio, Julia se psihički pripremila i dopustila mu da

je miluje i ljubi, razmišljajući da on možda ima pravo, da bi joj to moglo pomoći da se prisjeti.

Nakon vođenja ljubavi ležala je uz njega budna. Sam čin bio je gotov za nekoliko sekundi i Xavier je
odmah čvrsto zaspao.

Ukoliko je htjela biti brutalno iskrena, Juliji su bili odvratni i njegov dodir i miris alkohola u dahu.
Kako je to moguće? Prije je uvijek čeznula za njegovom blizinom, za osjećajem njegova nagog tijela uz
svoje. Vođenje ljubavi bilo je važan dio njihove veze.

Noćas pak... Julia se nemirno okretala u krevetu, uznemirena zbog činjenice da dok je Xavier vodio s
njom ljubav, ona nije mogla prestati misliti na Kita. Na njegove nježne ruke pune razumijevanja, koje su
joj željele ugoditi, dok je on čekao da ona bude spremna, a onda bi se i on prepustio... Mislila je na
smijeh u kojem su zajedno uživali nakon intimnosti... na spoznaju da ona može u potpunosti biti onakva
kakva jest, da juje Kit upravo takvu volio...

Julia prekine te misli. Nije se imalo smisla kažnjavati misleći na ono što je moglo biti. Sudbina je
odlučila da to ne može biti tako, a ona mora učiniti sve da to prihvati.

Julia je stajala pred natpisom "Dolasci" na aerodromu u Toulonu. Opazila je Aliciju koja se pojavila
iz dvorane za prtljagu. Sestra joj je izgledala tužno i iscrpljeno, kao blijeda verzija Julije kakva je
donedavno bila. Julia joj priđe i srdačno je zagrli.

"Zdravo, Alicia. Dobro došla u Francusku."

"O, Julia, tako te je lijepo vidjeti..." uspije izreći Alicia prije nego što je briznula u plač na sestrinu
ramenu.

"Hajde, idemo kući. A onda ćeš mi ispričati o čemu se radi", predloži nježno Julia, vodeći Aliciju
prema svojem automobilu.

Dok su se vozile na istok prema Ramatuelleu, Julia je pogledavala sestru, koja je nepomično sjedila
zagledana ravno pred sebe, a ruke je čvrsto stisnula na krilu. "Možeš li sada razgovarati o tome?" upita je
Julia. "Ili želiš pričekati da stignemo?"

"Je li Xavier kod kuće?" upita Alicia.

"Da", odgovori Julia tiho.

"Jesi li već razgovarala s tatom?"

"Nisam", reče Julia. "Nije mi se javio. Zapravo, prilično se čudim što me nije nazvao s obzirom na
to da se Xavier tako nenadano pojavio."

"Možda ima na umu druge stvari", promrmlja Alicia.

Julia primijeti gorčinu u sestrinu glasu, ali odluči da neće inzistirati. Vozile su se šutke dalje sve dok
se cesta nije počela uspinjati, a pred njima se otvorio pogled na azurno Sredozemno more u svoj svojoj
veličanstvenosti.

Alicia naglo položi dlan na Julijinu ruku. "Molim te, zaustavi se ovdje", reče ona. "Moram izaći."

Julia zaustavi auto na odmorištu uz cestu na vrhu brda gdje se nalazilo i parkiralište za one koji su
željeli uživati na tom dobro poznatom mjestu. Alicia odmah izađe iz auta i priđe zaštitnoj ogradi koja ju
je odvajala od strme padine koja se spuštala sve do mora.

Julia je polako pošla za njom. Stala je pokraj nje i naslonila se na ogradu. "Prekrasno je ovdje, zar
ne?" reče ona neutralno.

"Prije tri dana tata mi je rekao da sam posvojena."

Riječi su izletjele iz Alicijinih usta tako jednostavno da bi netko možda pomislio da iza njih nema
nikakva emocionalnog značenja.

Juliji su se usta otvorila sama od sebe. " Što?"

"Da, istina je", odgovori Alicia odsječeno. "Usvojena sam. Kad joj je bilo dvadeset godina, mama je
bolovala od raka, mnogo prije nego što joj se poslije vratio i ubio je kad je već bila u četrdesetima.
Mislili su da zbog terapije zračenjem neće moći imati djece. Zato su me usvojili. Dakle, mama nije moja
prava mama, tata nije moj tata, a ti, Julia", reče ona, okrene se i pogleda je bezizražajno, "nisi moja
sestra."

"Ne! Ja..." Julia je u očaju odmahivala glavom, pitajući se kad će više prestati svi šokovi. "To
sigurno nije istina."

"Jest. Tata mi je pokazao moj pravi rodni list. Navodno, moja biološka majka Joy Reynolds bila je
tinejdžerica iz Aylshama kad je ostala trudna. Dala me je na posvajanje, a mama i tata - ili bih trebala
reći George i Jasmine - uzeli su me kad sam bila stara dva tjedna."

"Ali... "

" Što je s tobom?" Alicia reče kao da čita sestrine misli. "To si htjela pitati, zar ne? U redu je, Julia,
ti si definitivno njihova. Jedino sam ja kukavičje jaje podmetnuto u gnijezdo."

"Ali, Alicia, ne razumijem. Ako mama nije mogla imati djece, kako to da sam se ja rodila tri godine
poslije?"

"Navodno je normalno da žene koje ne mogu zanijeti i usvoje dijete odjedanput ipak uspiju
zatrudnjeti. To je nekako povezano s hormonima, koje u njima izazove majčinski instinkt", objasni Alicia.
"Max je sinoć malo pogledao što o tome ima na internetu i našao stotine sličnih priča. Zato, Julia, ništa se
ne brini, zaista si njihova krv i meso. Žao mi je što zvučim ogorčeno." Alicia ispruži ruku i uhvati Juliju
za podlakticu. "Ne želim biti ogorčena. Jedino, ono što sam mislila da jesam, to više nije točno. Ne
znam... tko sam."

"Da", složi se Julia suosjećajno, "to je strašno za tebe. Veoma mi je žao, Alicia. A da budem iskrena,
zaista ne mogu shvatiti zašto ti je tata odlučio to reći nakon sveg ovog vremena. Mislim, to su trebali
učiniti već davno prije."

"Znam", kimne Alicia. "Mislim da mi on nikad nije namjeravao reći. Ali učinio je to zbog nečega što
mu je Elsie ispričala."

Juliji je odjedanput sinulo. Zbog toga je Elsie inzistirala da Julia ne spominje Alicijipriču o genima
Crawfordovih. Naravno, zbog toga što to nije bilo Alicijino naslijeđe.

"No", nastavi Alicia, "sad više nije važno zašto - učinio je to. I potpuno sam se slomila." Alicia
spusti glavu na ruke i zaplače. "Osjećam se potpuno izgubljeno."

Alicia nije bila sklona pokazivati ranjivost i tugu, pa se Julia mučila pronaći prave riječi kojima bi
je utješila.

"Razumijem da si doživjela velik šok..."

Alicia podigne glavu i pogleda Juliju. "Možeš li zaista razumjeti?" Odmahnula je glavom. "Ne, Julia,
mislim da ne možeš. Meni moja obitelj znači sve. Uvijek mi je bila na prvom mjestu, uvijek. Sjećaš se
kad je mama umrla? Toliko sam se trudila i brinula za tebe i tatu. Iako je i moje srce napuklo, netko je

morao zauzeti majčino mjesto i pobrinuti se da život teče dalje. Naučila sam se nositi s tugom i
problemima. A znaš li još nešto?" Alicijine oči blještale su od bijesa. "Otada se stalno nosim s tim!"

"Žao mi je, Alicia, zaista jest. Nisam znala."

"Ne, naravno da nisi", prizna Alicia. "Ti i tata bili ste izgubljeni u svojim svjetovima, kako onda,
tako i sada. Problem je u tome što ste vas dvoje, moja obitelj, bili moj cijeli svijet. I željela sam biti uz
vas da vam pomognem. To je sve što sam imala. Tata bi otplovio i skupljao svoje biljke, ti si otišla na
glazbeni konzervatorij, s olakšanjem što si se maknula od mene... "

"To nije istina, Alicia."

"Hajde, Julia, budi iskrena." Alicijin glas bio je oštar i imao je ružan prizvuk. "Išla sam ti na živce
dok sam davala sve od sebe brinući se za tebe. A mislim da sam ti i dalje mrska. Ja, sa svojim savršenim
životom, uvijek tako sposobna... osjećala si se kao da se ponašam zaštitnički prema tebi. Ne krivim te."
Odmahnula je glavom. "Sama sam odlučila preuzeti tu ulogu. Pomogla mi je da preživim, da potisnem
vlastitu bol. I otada živim u toj ulozi. Uvijek sam svima na raspolaganju - tebi, tati, Maxu, djeci - a
sada..." Aliciju su gušile emocije. "Saznajem da je sve bila prokleta laž! Ti, mama i tata uopće mi niste
prava obitelj!"

Julia je stajala šuteći, zastrašena silinom Alicijina bijesa i boli. Još gore, znala je da je većina onoga
što je Alicia rekla istina.

"Nije to bila laž, Alicia", reče ona čvrsto. "Voljele smo se - mi se još volimo - bez obzira na krvne
veze."

Alicia osloni glavu na zaštitnu ogradu i uzdahne. "Oprosti mi, Julia. Bojim se da sam izgubila živce.
Čini se da me je napustilo ono što terapeuti nazivaju ' strategija nošenjas problemima '. Osjećam se kao
da mi se život rasuo u komadiće. Više mi ništa nema smisla.. Sve mi je... besmisleno."

Julia oprezno dotakne sestrino rame. "To je šok, kažem ti. Poslije će biti bolje."

"Ne mogu vjerovati da me mama nije rodila", šapne ona, "nego neka potpuna neznanka."

"Ali, mami je bilo isto..."

Izgovorila je to prije nego što je bila svjesna da je to rekla.

Alicia podigne pogled prema Juliji, a blijedo joj je lice bilo umrljano suzama. "Što? Kažeš da je i
mama bila posvojena?"

Julia kimne glavom. "Da. To je ono što mi je Elsie ispričala. A gotovo je sigurno da je rekla i tati."

"Moj Bože", reče Alicia bez daha. "Je li mama znala da je posvojena?"

"Ne, nije. Elsie je rekla da, koliko se nje same ticalo, Jasmine je bila njezino dijete i tu je svemu
kraj. A ja pretpostavljam", doda Julia tiho, "da, kad bolje razmislimo, to je jedino i važno, zar ne?"

Alicia nije odgovorila. Julia odmakne plavi pramen sa sestrina zaplakanog lica. "Zaista razumijem
kako si se osjećala misleći da si nešto, a onda otkriješ da nisi. Ali to ne mijenja one važne stvari. Jedina
razlika između tebe i mame je u tome što ona nije znala, a ti sada znaš."

Alicia se malo smirila. Zagledala se u more i uzdahnula. "To što si mi sad rekla o mami na neki mi
način pomaže. Mislim da sam se upravo emocionalno počela privikavati na to."

"Da", složi se Julia, "tako je. I ne želim se zaštitnički odnositi prema tebi, ali i ja sam u posljednjih
godinu dana doživjela prilično šokova, pa znam da moraš pustiti da vrijeme izliječi rane."