Smileyjevi ljudi - John le Carre

JOHN LE CARRE SMILEYJEVI LJUDI S engleskog prevela Marina Horkić Naslov izvornika: John le Carre Smiley's People © 1979 by Authors Workshop

1. Povratku Georgea Smileyja iz samotnog života umirovljenika, koji se većod prvog trenutka doimao kao vrlo sumnjiv izbor, prethodila su dva naoko nepovezana događaja. Mjesto zbivanja prvog bio je Pariz, a vrijeme uzavreli mjesec kolovoz, kada Parižani, već po tradiciji, napuštaju svoj grad, prepuštajući ga vrelom suncu i nakrcanim autobusima lijepo zapakiranih turista. Jednog takvog dana u kolovozu, točnije - četvrtog, bašu podne, jer upravo je otkucao crkveni sat, a tvornička ga je sirena već bila preduhitrila - u quartieru nekoć poznatom po brojnim ruskim emigrantima siromašnijeg porijekla, iz tame neke stare trgovine na veliko izronila je zdepasta žena pedesetih godina, noseći torbu za nabavke, te puna uobičajene energije i odlučnosti krenula pločnikom prema autobusnom stajalištu. Ulica je bila siva i uska, a svi dućani zatvoreni. Bilo je tu nekoliko malih hotek de passe i mnoštvo mačaka. Iz nekog je razloga to mjesto odisalo neobičnim mirom. Budući da je poslovala pokvarljivom robom, trgovina na veliko ostala je otvorena i za vrijeme praznika. Vrelina zagađena ispušnim plinovima, sasvim nerazrijeđena, jer nije bilo ni daška vjetra, sunula je prema njoj poput vreline iz otvora dizala, no njene slavenske crte lica nisu odavale nikakva prigovora. Ni odjećom ni građom nije bila prilagođena naporima vrućeg dana, jer je bila doista vrlo niskog rasta a uz to i debela, pa se morala pomalo kotrljati kako bi uopće mogla ići naprijed. Njena crna haljina, redovnički stroga, nije imala ni pojas ni bilo kakvog drugog ukrasa osim malo bijele čipke oko vrata i velikog, lijepo oblikovanog, ali zapravo sasvim bezvrijednog metalnog križa na grudima. Njene ispucane cipele koje su u hodu pokazivale sklonost k iskrivljavanju u stranu, unijele su vojnički oštar, bubnjajući štropot među kuće sa zatvorenim kapcima na prozorima. Otrcana torba, već od ranog jutra puna, lagano ju je povinula nadesno i jasno odavala da je navikla na terete. No bilo je u njoj i humora. Sijeda joj je kosa bila skupljena u punđu, no jedan se živahni uvojak izvukao i skakutao čelom u ritmu njena geganja. Njezine smeđe oči obasjavao je postojan

smisao za šalu. Cƽinilo se da su usta, smještena nad borilačkom bradom, i na najmanji povod spremna osmjehnuti se u bilo kojem trenutku. Stigavši do svoje autobusne postaje, spustila je torbu i desnom rukom počela masirati križa na mjestu gdje su se spajala s kralježnicom - pokret koji je u posljednje vrijeme često činila mada joj je donosio malo olakšanja. Visoki stolac na kojem je svakog jutra sjedila u trgovini, radeći kao kontrolor primljene i izdane robe, inje imao naslona i postepeno ju je taj nedostatak sve više smetao - Vraže - mrmljala je svom bolnom dijelu. Istrljavši ga, savila je ruke i crnim laktovima zamahivala unatrag poput nekog starog gradskog gavrana koji se sprema na let. - Vraže - ponovila je. A onda se, iznenada svjesna da je netko promatra, naglo okrenula i zagledala nagore u pozamašnog čovjeka što se uzdizao iza nje. Bila je to jedina osoba koja je čekala, i u tom trenutku, doista, i jedina osoba na ulici. Nije nikad razgovarala s njim, no to joj je lice bilo već poznato: tako veliko, tako nesigurno, tako znojno. Vidjela ga je jučer, i dan ranije, a koliko se sjeća, također i dan prije toga - moj bože, zar nije postala hodajući dnevnik. Tokom posljednja tri ili četiri dana, taj mlitavi, svrbljivi div, što čeka autobus ili se vrzma pločnikom pred trgovinom, postao je za nju poznati lik s ulice; štoviše, lik prepoznatljive vrste, mada je tek trebalo uprijeti prstom na onu pravu. Smatrala je da djeluje traqué- progonjeno - kao i većina Parižana ovih dana. Vidjela je toliko straha na njihovim licima i u načinu na koji su hodali ne usuđujući se pozdraviti jedan drugog. Vjerojatno je posvuda tako, nije znala. Također je, više nego jednom, osjetila njegovo zanimanje za nju. Pitala se da li je policajac. Cƽak je pomišljala upitati ga, jer je posjedovala onu gradsku drskost. Njegova je turobna grada nagovještavala policajca, a isto tako i znojavo odijelo i nepotreban kišni ogrtačšto mu je poput komada stare uniforme visio preko ruke. Ako je u pravu, i on jest policajac, onda je doista bilo krajnje vrijeme - ti su idioti napokon poduzeli nešto protiv poplave sitnih krađa koje već mjesecima unose gungulu u njeno nadgledanje zaliha. Međutim, sada je nepoznati već dulje vrijeme zurio dolje, u nju. I još uvijek nije odvajao pogled. - Imam nesreću da me bole leđa, monsieur - napokon mu je povjerila na svom sporom francuskom, klasičnog naglaska. - Nisu to

velika leđa no bol je nerazmjerna. Vi ste liječnik, pretpostavljam? Reumatolog? Tada se upitala, pogledavši gore u njega, da li je bolestan, a njena šala neumjesna. Cƽeljusti i vrat masno su mu se caklili, a bezbojne oči odavale neku nezamjetnu samoopsjednutost. Cƽinilo se da gleda kroz nju, u vlastite nevolje. Spremala se da ga to upita. - Vi ste, čini se, zaljubljeni, monsieur? Zƽena vas vara? - i već je razmatrala da li da ga povede u café na čašu vode ili tisane, kad se on naglo odmaknu od nje i pogleda iza sebe, a zatim preko njene glave promotri ulicu s druge strane. I tada joj sinu da je on doista zaplašen, ne samo traqué već smrtno prestravljen; dakle, vjerojatno nije uopće policajac, već lopov, mada je razlika, to je dobro znala, vrlo često neznatna. - Vi se zovete Marija Andrejevna Ostrakova? - upitao ju je naglo, kao da ga to pitanje plaši. Govorio je francuski, no znala je da mu je materinji jezik isto toliko koliko i njoj. a pravilan izgovor njenog punog imena, uključujući i ono po ocu, stavio ju je u stanje pripravnosti s obzirom na njegovo porijeklo. Istog je časa prepoznala ono gutanje glasova i jezik od kojeg je potjecalo i prekasno, prilično se lecnuvši, raspoznala onu vrstu na koju nije znala uprijeti prstom. - Ako je to točno, tko ste dođavola vi? - upitala ga je umjesto odgovora, isturivši vilicu i mršteći se. Primakao se korak bliže. Razlika u njihovim visinama istog je časa postala besmislena. Isto tako i spoznaja o tome do koje su mjere crte lica tog čovjeka odavale njegovu neugodnu ličnost. Stojeći ispod, Ostrakova je isto tako jasno mogla razabrati njegovu slabost kao i njegov strah. Vlažna se brada ustobočila u grimasu, usta se iskrivila da bi ga učinila snažnijim, no njoj je bilo jasno da on to samo pokušava odagnati neizlječiv kukavičluk. Nalik je na čovjeka koji samog sebe bodri na herojski pothvat, razmišljala je. Ili na zločin. To je osoba potpuno lišena svakog spontanog djelovanja, pomisli. - Rođeni ste u Lenjingradu, 8. svibnja 1927? - upita neznanac. Vjerojatno je rekla da. Kasnije nije bila sigurna u to. Zamijetila je kako podiže prestravljen pogled i zuri u autobus koji se približavao. Vidjela je kako ga hvata neodlučnost, čak i panika, i pade joj na pamet - što se kasnijim razvojem događaja pokazalo opažanjem vrlo bliskim vidovitosti - da je namjeravao gurnuti je poda nj. Nije to učinio, ali je

zato svoje slijedeće pitanje postavio na ruskom - i to s osornim prizvucima moskovskih birokrata. - Nije li vam 1956. izdana dozvola da napustite Sovjetski Savez kako biste se brinuli o svom bolesnom mužu, izdajici Ostrakovu? A i zbog nekih drugih razloga? - Ostrakov nije bio izdajica - odgovorila je, prekinuvši ga. - Bio je rodoljub. - Instinktivno je podigla torbu za nabavke i vrlo čvrsto stegla ručku. Stranac je nastavio ne obazirući se na to poricanje, i to vrlo glasno, kako bi nadjačao buku autobusa: - Ostrakova , donosim vam pozdrave od vaše kćeri Aleksandre iz Moskve, a i od izvjesnih službenih krugova! Zƽelim razgovarati s vama u vezi s njom! Ne ulazite u ova kola. Autobus se zaustavio. Kondukter ju je poznavao i već je pružao ruku da joj prihvati torbu. Stišavši glas, nepoznati je izrekao novu, još strasniju tvrdnju: - Aleksandra ima ozbiljnih problema koji zahtijevaju pomoć majke. Kondukter ju je pozivao da se pomakne. Govorio je s prijetvornom grubošću; način na koji su se obično šalili: - Hajde, majko! Prevruće je za ljubav! Dodaj nam svoju torbu i pođimo! - dovikivao je. U autobusu se začu smijeh; a onda netko dobaci porugu - stara žena, a pušta da je cijeli svijet čeka! Osjetila je neznančevu ruku gdje je nespretno pokušava uhvatiti za mišicu, poput neiskusnog udvarača što napipava dugmad. Istrgla se. Htjela je reći nešto kondukteru, ali nije mogla: otvorila je usta, no bila je zaboravila govoriti. Jedino što joj je pošlo za rukom bilo je da zavrti glavom. Kondukter ponovo viknu prema njoj, zatim odmahnu i slegnu ramenima. Pogrde su se umnogostručile - stara žena, pijana k'o kurva i to u podne. Ostajući tamo gdje je i bila, Ostrakova je promatrala kako autobus nestaje iz vidokruga, čekajući da joj se pogled razbistri a srce prestane neobuzdano poskakivati. Sada sam ja ta kojoj je potrebna čaša vode, pomisli. Od jakih se mogu zaštititi. Od slabih me sačuvaj, bože. Slijedila ga je u cafe, naglašeno hramajući. Točno prije dvadeset pet godina slomila je nogu na tri mjesta prilikom odrona ugljena u logoru za prisilni rad. Ovog 4. kolovoza - datum joj nije promakao - pod strahovitim pritiskom strančeve poruke, u njoj se ponovo javi stari osjet što ga je budila spoznaja da je bogalj.

Cafe je bio posljednji u ulici, ako ne i u čitavom Parizu, kojem je nedostajao muzički automat i neonsko osvjetljenje - i koji je osim toga ostao otvoren tokom kolovoza - ali je zato imao ϐlipere što su ječali i svjetlucali od jutra do mraka. Sƽto se ostalog tiče, tu je vladala uobičajena podnevna graja u vezi s vrhunskom politikom i konjima, i svim ostalim o čemu već razgovaraju Parižani; bio je tu i uobičajeni trio prostitutki što su nešto među sobom mrmljale, i mrzovoljan mladi konobar u zamrljanoj košulji koji ih je odveo do stola u uglu, rezerviranog prljavim znakom Campari. Uslijedila je komično banalna situacija. Neznanac je naručio dvije kave, no konobar je protestirao - ne zaposjeda se najbolji stol u lokalu, i to usred podneva, samo zato da bi se naručile dvije kave; patron mora plaćati zakupninu monsieur! Kako neznanac nije mogao slijediti taj izljev žargona, Ostrakova mu ga je morala prevesti. Neznanac je pocrvenio i naručio dva omleta s frites, i dva alzaška piva, i ne upitavši Ostrakovu za mišljenje. Zatim je poveo samog sebe u muški zahod da pokrpa vlastito pouzdanje - po svoj prilici siguran da ona neće pobjeći - a kada se vratio, lice mu je bilo suho i riđa kosa očešljana, no zadah što se sada, kad su bili u zatvorenom, širio od njega, podsjeti Ostrakovu na moskovsku podzemnu željeznicu, na moskovske tramvaje, i moskovske isljedničke sobe. Rječitije od bilo čega što je mogao izgovoriti, taj kratkotrajni hod od muškog zahoda do njihova stola potvrdio je ono čega se već bojala. Bio je jedan od njih. Zatomljena razmetljivost, namjerno postignuta surovost izraza, naduven način na koji je sada ispružio ruke na stolu i poslužio se, hineći skanjivanje, komadom kruha iz košarice, baškao da umače pero u tintu - sve je to oživilo ona najgora sjećanja na život ponižene žene, pod udarom moskovske zlonamjerne birokracije. - Dakle - rekao je i istodobno počeo jesti kruh. Izabrao je hruskavi okrajak. S rukama kakve su bile njegove mogao ga je razlomiti u sekundi, no umjesto toga on je radije debelim prstima kalao ženstvene listiće, kao da je to opće prihvaćen način na koji se jede. Dok je tako griskao, obrve mu se nadigoše i vidjelo se da žali samoga sebe -ja stranac u ovoj tuđoj zemlji! - Da li ovdje znaju da ste u Rusiji živjeli nemoralnim životom? - napokon upita. - Možda u gradu punom kurvi ne mare za to. Odgovor joj je bio spreman navrh jezika: Moj život u Rusiji nije bio

nemoralan. Nemoralan je bio vaš sistem. No nije to izrekla, ostala je nepopustljivo nijema. Ostrakova je već davno prisegla samoj sebi da će obuzdavati i svoju naglu ćud i svoj brz jezik, a sada se i ϐizički prisiljavala na taj zavjet uhvativši pod stolom mekanu kožu zglavka i štipajući je kroz rukav čvrstim, nepopustljivim stiskom, baš kao što je činila stotinu puta ranije, u onim prošlim danima, kada su ovakva ispitivanja bila dio njene svakodnevice - kada vam se posljednji put javio vaš muž Ostrakov, izdajica? Navedite imena svih osoba s kojima ste bili u vezi u posljednja tri mjeseca! S gorkim iskustvom naučila je i ostale pouke preslušavanja. Jedan ih je dio nje sada ponavljao, pa iako su, što se slijeda vremena ticalo, pripadale čitavoj jednoj generaciji ranije, one joj se sada prikazaše jasne kao da su od jučer i isto toliko važne: na grubost nikada ne odgovarati grubošću, ne dati se izazvati, ne biti nikada u pravu, ne biti domišljat ili superioran ili intelektualan, ne dati se zanijeti bijesom ili očajem, niti dopustiti da se čustva uzburkaju iznenadnom nadom što je poneko usputno pitanje može izazvati. Na tupost odgovarati tupošću, na rutinu rutinom. Tek duboko, duboko u unutrašnjosti sačuvati one dvije tajne koje su sva ta poniženja činile podnošljivima: svoju mržnju prema njima; i svoju nadu da će je jednoga dana, nakon beskonačno dugog kapanja vode po kamenu, napokon istrošiti, i da će joj, i protiv svoje volje, zbog nekog čuda u vlastitoj glomaznoj mašineriji, dodijeliti slobodu koju joj osporavaju. Izvukao je bilježnicu. U Moskvi bi to bio njezin dosje, no ovdje u pariškom cafeu bila je to mekana, crna, u kožu vezana bilježnica, posjed zbog kojeg bi se u Moskvi čak i vladin službenik osjećao posebno povlaštenim. Dosje ili bilježnica, predgovor je bio isti: - Rođeni ste pod imenom Marija Andrejevna Rogova u Lenjingradu, 8. svibnja, 1927 - ponovio je. - 1. listopada 1948, kada vam je bila dvadeset jedna godina, udali ste se za izdajicu Ostrakova Igora, kapetana pješadije u Crvenoj armiji, rođenog od majke Estonke. 1950, spomenuti Ostrakov, u to vrijeme na dužnosti u Istočnom Berlinu, izdajnički dezertira u fašističku Njemačku, uz pomoć reakcionarnih estonskih emigranata, a vas ostavlja u Moskvi. Nastanjuje se u Parizu, gdje kasnije preuzima francusko državljanstvo i nastavlja vezu s antisovjetskim elementima. U vrijeme kada je prebjegao, niste imali djece s tim čovjekom. Isto

tako niste bili u drugom stanju. Ispravno? - Ispravno - rekla je. U Moskvi bi to bilo »Ispravno, druže kapetane«, ili »Ispravno, druže inspektore«, no u ovom je bučnom francuskom cafeu takva formalnost bila neumjesna. Pregib kože na njenom zglavku potpuno se umrtvio. Puštajući ga, ona dopusti krvi da navre, a onda uhvati drugi. - Kao sukrivac u Ostrakovljevu bijegu bili ste osuđeni na pet godina prisilnog rada, ali ste oslobođeni u okviru amnestije nakon Staljinove smrti, u ožujku 1953. Ispravno? - Ispravno. - Po povratku u Moskvu, usprkos maloj vjerojatnosti da će vašem zahtjevu biti udovoljeno, zatražili ste pasoš za odlazak u inozemstvo kako bi se pridružili mužu u Francuskoj. Ispravno? - Imao je rak - rekla je. - Da ga nisam zatražila, zatajila bih u svojoj dužnosti supruge. Konobar je donio tanjure s omletom i frites, te dva alzaška piva, a Ostrakova ga je zamolila da donese thé citron: osjećala je žeđ, no nije joj bilo do piva. Obraćajući se mladiću, uzaludno mu je pokušavala dati neki znak osmjesima i očima. No njegova joj se ukočenost smučila, i shvati da je na ovom mjestu, osim one tri prostitutke, ona jedina žena. I dalje držeći bilježnicu malo po strani, poput zbirke crkvenih pjesama, neznanac prinese ustima prepunu vilicu, a zatim još jednu, dok je Ostrakova pojačavala stisak na svom zglavku, a Aleksandrino joj ime pulsiralo mozgom poput otvorene rane i mislima prolazilo tisuću različitih ozbiljnih problema koji zahtijevaju neposrednu pomoć majke. Dok je jeo, stranac je nastavio s njenom šturom poviješću. Da li je jeo iz zadovoljstva ili zato da i opet ne bi djelovao sumnjivo? Zaključila je kako jede iz prinude. - U međuvremenu - izjavio je hraneći se. - U međuvremenu - ona i nehotice prošapta. - U međuvremenu ste usprkos hinjenoj brizi za muža, izdajicu Ostrakova - nastavio je punim ustima - ostvarili preljubničku vezu s takozvanim studentom glazbe, Josephom Glikmanom, Zƽidovom, četiri puta osuđivanim zbog asocijalnog vladanja, a kojeg ste upoznali u zatvoru. Stanovali ste s tim Zƽidovom u njegovu stanu. Ispravno ili

neispravno? - Bila sam usamljena. - Kao posljedica zajedništva s Glikmanom rodila se kći Aleksandra, u Bolnici Oktobarske revolucije u Moskvi. Dokument o očinstvu potpisali su Glikman Joseph i Ostrakova Marija. Djevojčica je zavedena pod imenom Židova Glikmana. Ispravno ili neispravno? - Ispravno. - U međuvremenu ste ostali pri svom zahtjevu za izdavanje pasoša. Zašto? - Već sam vam rekla. Moj je muž bio bolestan. Bila mi je dužnost ustrajati. Ponovo je jeo, tako prostački da mu je jasno vidjela mnoge pokvarene zube. - Siječnja 1956, na osnovi jedne dobrohotne odluke, odobren vam je pasoš, uz uvjet da djevojčica Aleksandra ostane u Moskvi. Vi ste prekoračili dopušteno vrijeme i ostali u Francuskoj, napuštajući svoje dijete u Moskvi. Ispravno ili neispravno? Vrata na ulici bila su od stakla, zidovi također. Vani se zaustavio velik kamion i cafe se zamrači. Mladi konobar tresnu čaj pred nju i ne pogledavši je. - Ispravno - ponovo reče i ovaj put joj pođe za rukom pogledati svog ispitivača, znajući što slijedi i prisiljavajući se pokazati mu da, što se tog nepodmirenog računa tiče, nije imala nikakvih dilema ni žaljenja. - Ispravno - prkosno ponovi. - Kao uvjet da se vaša molba povoljno riješi potpisali ste sporazum o suradnji s organima Državne sigurnosti po kojem ste morali obaviti izvjesne zadatke za vrijeme svog boravka u Parizu. Kao prvo, uvjeriti supruga, izdajicu Ostrakova, da se vrati u Sovjetski Savez... - Pokušati ga uvjeriti - rekla je slabo se osmjehnuvši. - Nije se pokazao voljnim poslušati taj prijedlog. - Drugo, preuzeli ste zadatak prikupljanja podataka o djelatnosti i ličnostima revanšističkih, antisovjetskih emigrantskih grupa. Podnijeli ste dva potpuno bezvrijedna izvještaja i nakon toga ništa. Zašto? - Moj je muž prezirao takve grupe i odustao je od svake veze s njima. - Mogli ste sudjelovati u njihovu radu i bez njega. Potpisali ste sporazum, a zatim zanemarili njegovo provođenje. Da ili ne? - Da.

- Zbog toga ste napustili svoje dijete u Rusiji? Ostavili ga Zƽidovu? Da biste svoju pažnju poklonili neprijatelju naroda, izdajici Države? Zbog toga ste zanemarili svoju dužnost? Ostali dulje od dopuštenog razdoblja, zadržali se u Francuskoj? - Moj muž je umirao. Bila sam mu potrebna. - A djevojčica Aleksandra? Njoj niste bili potrebni? Umirući muž važniji je od živog djeteta? Izdajica? Zavjerenik protiv naroda? Oslobađajući zglavak, Ostrakova je sporim pokretom dohvatila čaj i promatrala kako joj se šalica podiže k licu, a limun pluta na površini. Ispod sebe vidjela je prljavi pod s mozaikom, a iza poda drago, divlje i blago lice Glikmanovo, kako je nagovara, potiče da potpiše, da ode, da se zakune na sve što zatraže. Sloboda jednoga vrijedi više od ropstva trojice, šaputao je; dijete ovakvih roditelja kao što smo mi u Rusiji nema budućnosti, ostala ti ili ne; otiđi, a mi ćemo učiniti sve da dođemo za tobom; potpiši bilo što, otiđi i živi za sve nas; ako me voliš, pođi... - To su još uvijek bili teški dani - napokon je rekla neznancu, gotovo s prizvukom tuge zbog probuđenih uspomena. - Vi ste premladi. Bili su to teški dani, čak i nakon Staljinove smrti: jošuvijek teški. - Da li vam prijestupnik Glikman i dalje piše? - upita neznanac nadmoćnim, znalačkim glasom. - Nikada nije pisao - lagala je. - Kako bi mogao pisati, otpadnik koji živi u okviru zadanih ograničenja? Odluka da ostanem u Francuskoj bila je moja vlastita. Pospi sebe blatom, razmišljala je; učini sve što možeš da poštediš one koji su u njihovoj vlasti. - Nisam čula ništa o Glikmanu otkad sam došla u Francusku, prije dvadeset godina - dodala je skupivši hrabrost. - Posredno sam saznala da ga je moje antisovjetsko ponašanje zaprepastilo. Nije više želio čuti za mene. U vijeme kad sam odlazila, u njemu je već bila sazrela želja za preobražajem. - Nije vam pisao o vašem zajedničkom djetetu? - Nije pisao, nije mi slao poruke. Već sam vam to rekla. - Gdje je vaša kći sada? - Ne znam. - Primili ste vijesti od nje? - Naravno da ne. Cƽula sam kako je primljena u Državno siratište i

dobila drugo ime. Pretpostavljam da ne zna da ja postojim. Neznanac je ponovno jeo jednom rukom, dok je druga držala bilježnicu. Napunio je usta, malo mljackao, a zatim zalio hranu pivom. No nadmoćni je osmijeh ostao. - A sada je i prijestupnik Glikman umro - objavi neznanac, odajući svoju tajnu. Nastavio je jesti. Iznenada, Ostrakova poželi da su dvadeset godina dva stoljeća. Poželi da je Glikmanovo lice nije nikada pogledalo, da ga nije nikada voljela, nikada brinula o njemu, nikad mu kuhala ili se opijala s njim, dan za danom u njegovom jednosobnom izgnanstvu gdje su živjeli od milostinje prijatelja, lišeni prava da rade, da čine bilo što osim ljubavi i glazbe, opijaju se i šeću šumama, izopćeni od svojih susjeda. - Uzet će nam je tako i tako, čim slijedeći put odemo u zatvor, ti ili ja. Aleksandra je izgubljena u svakom slučaju - govorio je Glikman. - Ali sebe možeš spasiti. - Odlučit ću kad budem tamo. - Odluči sada. - Kad budem tamo. Neznanac odgurnu prazan tanjur i ponovo uze mekanu francusku bilježnicu u obje ruke. Okrenu stranicu, kao da prelazi na novo poglavlje. v - Sƽto se sada tiče vaše prijestupničke kćeri Aleksandre - proglasi, još uvijek žvačući. - Prijestupničke? - prošapta ona. Na njeno zaprepaštenje, neznanac je recitirao svježpopis zlodjela. Dok je to činio, Ostrakova izgubi i posljednju vezu sa sadašnjošću. Oči su joj bile uprte u pod s mozaikom; primjećivala je ljuske i mrvice kruha. No misli su joj ponovo bile u moskovskoj sudnici gdje se ponavljalo njeno suđenje. Ako nije bilo njeno, onda Glikmanovo - ne, nije bilo ni Glikmanovo. Cƽije onda? Sjećala se suđenja na koja su njih dvoje odlazili kao nezvani promatrači. Suđenja prijateljima, makar i slučajnim: ljudima koji su doveli u pitanje apsolutnu nepogrešivost organa vlasti; ili su štovali nekog neprihvatljivog boga; ili slikali zločinački apstraktne slike; ili objavili politički nepoćudne ljubavne pjesme. Brbljavi posjetioci cafea postali su podrugljiva klika Državne policije; a udaranje ϐlipera - tresak željeznih vrata. Toga datuma, zbog bijega iz Državnog sirotišta na tu i tu ulicu - toliko i toliko mjeseci

popravnog zatvora. Toga datuma, zbog uvrede organa Državne sigurnosti - toliko i toliko dodatnih mjeseci, produženo zbog lošeg ponašanja, a zatim toliko i toliko godina progonstva. Ostrakova osjeti kako joj se okreće želudac i pomisli da je možda bolesna. Stavila je ruke na svoju šalicu čaja i zamijetila crvene tragove uštipa na zglavku. Neznanac je nastavio recitirati i ona ču kako joj je kći dobila jošdvije godine jer je odbila zaposlenje u nekoj tvornici, pomozi joj bože, a zašto ne bi? Gdje je to naučila? Ostrakova se upita ne vjerujući. Cƽemu je to Glikman poučio dijete u onom kratkom vremenu prije no što su mu je oduzeli, da ju je oblikovao na takav način da je nadjačalo sve napore sistema? Strah, likovanje, zapanjenost zvrjali su umom Ostrakove, dok ih nije odagnalo nešto što joj je neznanac upravo govorio. - Nisam čula - reče nakon čitavog stoljeća. - Malo sam rastresena. Hoćete li, molim vas, ponoviti što ste upravo rekli. Ponovio je, i ona uzgleda, upilji u njega pogled, pokušavajući se prisjetiti svih trikova na koje su je upozoravali, no bilo ih je suviše, a ona više nije bila mudra. Više nije posjedovala onu Glikmanovu mudrost - ako ju je uopće ikad i imala - za prepoznavanje njihovih laži, igranje njihovih vlastitih igara prije njih samih. Znala je samo to da je, kako bi spasila sebe i vratila se svom voljenom Ostrakovu, počinila velik grijeh, najveći što ga majka može počiniti. Neznanac joj je počeo prijetiti, no ovaj put je prijetnja djelovala besmisleno. U slučaju da odbije surađivati - govorio je - primjerak ranijeg sporazuma koji je potpisala za sovjetske vlasti naći će put do francuske policije. Kopije njena dva beskorisna izvještaja (koje je, što je on dobro znao, podnijela samo zato da bi primirila te razbojnike) bit će rasparčane među preživjele pariške emigrante - iako njih, sam bog zna, jošvrlo malo ima. Međutim, zašto da se izlaže prisili da bi primila dar od tako neprocjenjive vrijednosti - kad joj, nekom neobjašnjivom, dobrohotnom odlukom, taj čovjek i taj sistem pružaju priliku da iskupi sebe i svoje dijete? Znala je da su njene danonoćne molitve za oprost uslišane; tisuće svijeća, tisuće suza. Prisilila ga je da to i po treći put ponovi. Prisilila ga i da odmakne bilježnicu od riđeg lica i vidjela kako mu se mlitava usta podižu u poluosmijeh i kako, sasvim idiotski, djeluje kao da i sam priziva njen oprost, čak i dok je ponavljao svoje suludo, bogomdano pitanje:

- Pretpostavimo da je odlučeno osloboditi Sovjetski Savez tog destruktivnog, asocijalnog elementa - što mislite o tome da vas vaša kći Aleksandra slijedi ovamo u Francusku? Cƽetiri tjedna nakon tog susreta, kroz sve zataškane djelatnosti koje su ga pratile - potajni posjeti sovjetskoj ambasadi, popunjavanja obrazaca, potpisivanje garantnih pisama, certiϐicats d'hebergement, naporan put kroz nekoliko francuskih ministarstava - Ostrakova je slijedila vlastite postupke kao da ih čini netko drugi. Cƽesto se molila, no čak je i u molitvama poprimila zavjereničko vladanje, rasporedivši ih na nekoliko ruskih pravoslavnih crkava, kako je ni u kojoj od njih ne bi mogli zamijetiti po pretjeranim napadima pobožnosti. Neke od tih crkava bile su samo male privatne kuće raštrkane po Petnaestom i Sƽesnaestom okrugu, s karakterističnim križevima od šperploče, napravljenim u dva udarca čekićem, i sa starim, kišom ispranim natpisima na ruskom na vratima - traži se jeftin smještaj za poduku iz glasovira. Bila je u Crkvi iseljenih Rusa, u Crkvi prikazanja svete Djevice i u Crkvi svetog Seraϐina od Sarova. Posvuda je išla. Zvonila je na zvona dok netko ne bi došao, crkvenjak ili žena slabunjava lica u crnom; davala bi im novac i oni bi je ostavljali da kleči u vlažnoj studeni, pred ikonama osvijetljenim svijećama i udiše gust tamjan dok ne bi bila polupijana od njega. Davala je obećanja. Svemogućem, zahvaljivala Mu, molila Ga za savjet, praktički Ga pitala što bi On učinio da je Njemu prišao neznanac na ulici pod sličnim okolnostima, podsjetila Ga da je u svakom slučaju bila pod prisilom i da bi je uništila da ih nije poslušala. A ipak je istodobno njezin nesavladivo zdrav razum dolazio k sebi i ona se iznova i iznova pitala zašto su bašnju, od svih mogućih ljudi, ženu izdajice Ostrakova, ljubavnicu odmetnika Glikmana, majku - kako su je uvjerili - buntovne i asocijalne kćeri, izabrali za tako nekarakterističan oprost? U sovjetskoj su se ambasadi, kada je došla podnijeti molbu, odnosili prema njoj s takvom pažnjom kakvu nikad ne bi smatrala mogućom, a koja ni u kojem slučaju nije odgovarala političkom bjeguncu i odmetnutom špijunu - majci neukrotivog galamdžije. Nisu je otresito poslali u čekaonicu, već otpratili u sobu za razgovore, gdje joj je mlad i privlačan službenik ukazao sasvim zapadnjačku

ljubaznost, čak joj pomogavši, kada su njeno pero i hrabrost posustali, da pravilno sroči svoj slučaj. A nije rekla nikome, čak ni najbližima - jer ni njeni najbliži nisu baš bili vrlo bliski. Upozorenje riđeg čovjeka zvonilo joj je u ušima dan i noć: bilo kakva nesmotrenost i vaša kći neće biti puštena! A napokon, kome se, osim Bogu, mogla obratiti? Svojoj polusestri Valentini koja je živjela u Lyonu udata za trgovca automobilima? Veći sama pomisao da je Ostrakova bila u vezi s tajnim vladinim službenikom iz Moskve natjerala bi je da pojuri po svoju mirišljavu sol. U cafeu, Marija? Usred bijela dana, Marija? Da, Valentina, a to što je rekao točno je. Imala sam nezakonitu kćer sa Židovom. To ju je nedogadanje najviše plašilo. Tjedni su prolazili; u ambasadi su joj rekli da se njena molba »s naklonošću razmatra«, a francuske su je vlasti uvjeravale da će Aleksandra u kratkom razdoblju steći pravo na francusko državljanstvo; riđi ju je neznanac bio nagovorio da pomakne datum Aleksandrina rođenja kako bi bila predstavljena kao Ostrakova, a ne kao Glikman; rekao je da će za francuske vlasti to biti prihvatljivije i činilo se da je doista tako i bilo, čak iako nikada ranije za vrijeme svojih razgovora prilikom stjecanja državljanstva nije ni spominjala postojanje tog djeteta. A sada, iznenada, nema više obrazaca za ispunjavanje, ni prepreka koje treba svladati, i Ostrakova je čekala ni sama ne znajući što. Da se opet pojavi riđi neznanac? On više nije postojao. Jedan omlet sa šunkom i frites, nešto alzaškog piva, i dva komada kore od kruha zadovoljili su, očito, sve njegove potrebe. Kakva je bila njegova veza s ambasadom, to nije mogla dokučiti: rekao joj je da ode tamo i da će je oni očekivati; bio je u pravu. No kada je spomenula »vašeg gospodina«, štoviše »vašeg svjetlokosog krupnog gospodina koji je stupio u vezu sa mnom«, naišla je na osmijehe nerazumijevanja. Tako je postepeno sve ono što je čekala prestalo postojati. Najprije je to bilo pred njom, a onda već iza nje, a da nije imala nikakve spoznaje o tom prelaženju, niti trenutka ispunjenja. Da li je Aleksandra već stigla u Francusku? Dobila svoje papire, krenula dalje ili u zemlju propala? Ostrakova je počela misliti kako je to moguće. Prepuštena novom i neutješnom osjećaju razočaranja zurila je u lica djevojaka na ulici i pitala se kako Aleksandra izgleda. Po povratku kući, pogled bi joj i nesvjesno pao na otiračpred vratima u nadi da će

zateći rukom pisanu poruku ili pneumatique: »Mama, ja sam. Odsjela sam u tom-i-tom hotelu...« Telegram s brojem leta - stižem Orly sutra, noćas; ili možda nije aerodrom Orly već Charles de Gaulle? Nije se razumjela u avionske letove, pa je posjetila putničku agenciju da bi pitala. Mogao je biti i jedan i drugi. Razmišljala je čak i o tome da se upusti u trošak uvođenja telefona kako bije Aleksandra mogla nazvati. A opet, čemu se zaboga nadala, nakon svih tih godina? Plačnom susretu sa sad već odraslim djetetom s kojim nikada nije bila povezana? Cƽeznutljivom obnavljanju, s više nego dvadeset godina zakašnjenja, jednog odnosa kojem je svojevoljno okrenula leđa? Nemam nikakva prava na nju, strogo je govorila samoj sebi; imam samo dugove i obaveze. Pitala je na ambasadi, ali oni nisu ništa znali. Formalnosti su obavljene, rekli su. To je sve što znaju. A ako Ostrakova želi poslati novac svojoj kćeri? prepredeno je pitala - za troškove, na primjer, za vizu? - mogu li joj možda dati adresu ili ime neke službe koja bi je mogla naći? Mi nismo pošta, rekli su. Njihova ju je nova hladnoća plašila. Nije više išla tamo. Nakon toga se, više nego jednom, prepuštala brigama u vezi s onih nekoliko nejasnih fotograϐija, svih potpuno istih, koje su joj dali da priloži molbi. Te su fotograϐije bile jedine što ih je ikada vidjela. Sada joj je bilo žao što nije dala napraviti kopije, no tada nije pomišljala na to; glupo, pretpostavljala je da će uskoro upoznati original. Nije ih imala u ruci duže od sata! Jurila je s njima iz ambasade ravno u Ministarstvo, a kad je napuštala Ministarstvo, te su se fotograϐije već probijale kroz neki drugi birokratski pogon. No proučila ih je! Moj bože, kako li je samo proučila svaku fotograϐiju, bez obzira na to da li su sve bile iste ili ne. U metrou, u čekaonici Ministarstva, čak i na pločniku prije no što je ušla, zurila je u beživotni odraz svoga djeteta, svom silom pokušavajući u tim bezizražajnim sivim sjenkama otkriti bilo kakav nagovještaj čovjeka kojeg je obožavala. No bez uspjeha. Sve do tada je uvijek, kad god bi se usudila razmišljati o tome, zamišljala Glikmanove crte isto tako jasno izražene na rastućem djetetu kao što su bile i na tek rođenoj bebi. Cƽinilo se nemogućim da tako bujna ličnost ne usadi duboko i zauvijek svoj pečat. A ipak, na toj fotograϐiji Ostrakova nije vidjela ničeg Glikmanovog. On je svoje židovstvo nosio poput zastave. Bio je to dio njegove samotne

revolucije. Nije bio isključiv u svojoj vjeri, čak nije uopće ni bio religiozan, protivio se potajnoj pobožnosti Ostrakove gotovo isto toliko koliko i sovjetskoj birokraciji - a ipak je posudio mašice da bi mu ona uvila zaliske kao hasidinu, samo da bi naglasio, kako je objasnio, antisemitizam vlasti. No u licu na fotograϐiji nije razaznala ni kapi njegove krvi, ni najmanju iskru njegove vatre - mada je ta vatra, prema neznančevim riječima, zapanjujuće gorjela u njoj. - Da su fotograϐirali leš kako bi dobili tu sliku - glasno je razmišljala Ostrakova u svom stanu - ne bi me začudilo. - Tom je iskrenom primjedbom po prvi put riječima oblikovala sumnju koja je sve više bujala u njoj. Radeći u trgovini i sjedeći sama u svom malom stanu za dugih večeri, Ostrakova je naprezala mozak ne bi li se sjetila nekoga kome bi mogla vjerovati; nekoga tko ne bi ni praštao ni sudio: tko bi znao zagledati i iza uglova puta kojim je krenula; a što je najvažnije, tko ne bi pričao i tako uništio - u to je bila uvjerena - uništio njene izglede za sastanak s Aleksandrom. A onda joj jedne noći, ili Bog ili njen vlastiti napeti um, poslaše odgovor: General! pomisli, uspravivši se u krevetu i upalivši svjetlo. Sam joj ga je Ostrakov spomenuo! Te emigrantske grupe su propast, običavao je govoriti, moraših izbjegavati kao kugu. Jedini kojem možešvjerovati je Vladimir General; on jest stari đavo i ženskaroš, ali je čovjek, ima veze i zna držati jezik za zubima. No Ostrakov je to rekao prije nekih dvadeset godina, a čak ni stari generali nisu besmrtni. A osim toga - Vladimir koji? Nije mu znala čak ni ime po ocu. Pa i ovo, Vladimir - tako joj je rekao Ostrakov - uzeo je zbog svoje vojne službe, jer njegovo je pravo ime bilo estonsko i nepodobno za Crvenu armiju. Kako god bilo, slijedećeg je dana otišla do knjižare pokraj katedrale sv. Aleksandra Nevskog, gdje su se mogli dobiti podaci o sve malobrojnijem ruskom življu, te započela prava ispitivanja. Dobila je ime, čak i broj telefona, ali bez adrese. Telefon je bio isključen. Otišla je na poštu, neko vrijeme pokušavala pridobiti službenike i napokon dobila telefonski imenik iz 1956, u kojem je bio zaveden pokret za oslobođenje Baltika s adresom u Montparnasseu. Nije bila glupa. Potražila je tu adresu i pronašla ni više ni manje nego četiri druge organizacije navedene uz nju; grupu Riga, Udruženje žrtava sovjetskog imperijalizma, Cƽetrdesetosmi komitet za slobodnu Latviju, Tallinski komitet oslobođenja. Jasno se sjećala Ostrakovljevih

zajedljivih mišljenja o takvim organizacijama, mada im je i on svojedobno platio danak. Kako god bilo, otišla je na tu adresu i pozvonila. Kuća je bila poput jedne od njenih malenih crkvi: stara i gotovo zauvijek zatvorena. Napokon joj neki stari Bjelorus otvori vrata. Na sebi je imao nakrivo zakopčanu vestu, oslanjao se o štap i djelovao oholo. Otišli su, rekao je pokazujući štapom niz popločenu ulicu. Iselili. Završili. Istjerale ih iz posla krupnije zvjerke, dodao je s osmijehom. Bilo ih je premalo, previše kmica, a prepirali su se poput djece. Nije čudo što je Car poražen. Stari je Bjelorus imao lažne zube koji mu nisu dobro ležali, i slabašnu kosu izlijepljenu po cijeloj lubanji da bi prikrila ćelavost. - Ali General? - upitala je. - Gdje je general? Je li još živ, ili je...? Stari se Rus smijuljio i upitao da li je riječ o poslu. Nije, rekla je Ostrakova lukavo, prisjetivši se Generalovog renomea ženoljupca, te namjesti sramežljiv, ženstven osmijeh. Stari se Rus cerekao, a zubi mu klopotali. Ponovo se nasmijao i rekao »Ah, General!« Zatim se vratio i pružio joj londonsku adresu odštampanu svijetlo-ljubičastom tintom na komadu kartona. General se neće nikada promijeniti, dodao je; kad stigne u Nebo, jurit će za anđelima i pokušavati ih prevrnuti, bez sumnje. A te je noći, dok je cijelo susjedstvo spavalo, Ostrakova sjedila za stolom svog pokojnog muža i pisala pismo Generalu s onom otvorenošću koju usamljeni ljudi čuvaju za neznance, služeći se francuskim radije negoli ruskim kako bi pridonijela osjećaju udaljenosti. Rekla mu je za svoju ljubav prema Glikmanu i našla utjehu u činjenici da je i sam General volio žene baš kao i Glikman. Odmah je priznala da je u Francusku došla kao špijun i objasnila kako je sklepala ona dva beznačajna izvještaja koji su bili bijedna cijena njezine slobode. Bilo je to a contre-coeur, objasnila je, izmišljotine i izmotavanja; sve u svemu ništa. No ti su izvještaji postojali, a isto tako i sporazum o suradnji koji je potpisala, i sve je to ozbiljno ugrožavalo njenu slobodu. Tada mu je ispričala o svojoj duši i svojim molbama Bogu po svim ruskim crkvama. Prije no što joj se približio riđokosi neznanac, rekla je, njeni su dani postali nestvarni; imala je osjećaj da joj je uskraćeno prirodno objašnjenje vlastita života, pa makar ono bilo i bolno. Nije mu ništa zatajila, jer ako je imala neki osjećaj krivnje, on se nije odnosio na napore da dovede

Aleksandru na Zapad, većprije na odluku da ostane u Parizu i brine o Ostrakovu dok nije umro - nakon čega je, objasnila je, Sovjeti više ne bi ni primili natrag; i sama je postala dezerter. »Ali Generale«, pisala je »kada bih se noćas imala osobno suočiti sa svojim Stvoriteljem, i povjeriti Mu što mi najdublje leži na srcu, rekla bih Mu ono što sada kažem vama. Moja je kći Aleksandra rođena u mukama. Danima i noćima borila se protiv mene, a ja sam joj uzvraćala borbom. Cƽak je i u utrobi bila dijete svog oca. Nisam je imala vremena voljeti; jedino sam je upoznala kao malog židovskog ratnika kojega je stvorio njezin otac. Ipak, Generale, u ovo sam sigurna: dijete s one fotograϐije nije ni Glikmanovo ni moje. Pokušavaju podmetnuti krivo jaje u gnijezdo, i mada u ovoj staroj ženi postoji dio koji bi želio biti zaluđen, ipak jošživi i onaj snažniji koji ih mrzi zbog njihovih podvala.« Kada je završila pismo, istog je trena zapečatila omotnicu, kako ga ne bi pročitala i promijenila mišljenje. A zatim je namjerno nalijepila na njega prekobrojne marke, baš kao da pali svijeću voljenom. Prošla su točno dva tjedna od otpošiljanja pisma a ništa se nije zbilo, no iz nekih čudnih razloga ženske prirode tišina joj je ovaj put donosila olakšanje. Nakon bure nastupilo je smirenje, učinila je ono malo što je mogla - ispovjedila je svoje slabosti, svoje izdaje i svoj veliki grijeh - ostalo je bilo u Božjim rukama, i u Generalovim. Dezorganizacija u poštanskoj službi Francuske nije ju smela. Doživljavala ju je više kao dodatnu prepreku koju će oni što oblikuju njenu sudbinu morati prijeći ako im je volja dovoljno snažna. Zadovoljno je odlazila na posao, a leđa su je prestala mučiti, što je shvatila kao dobar predznak. Cƽak joj je ponovo uspjelo postati ϐilozofski smirenom. Ili je ovako ili onako, govorila je sebi: ili je Aleksandra već na Zapadu i sad joj je bolje - ako to doista jest Aleksandra - ili je tamo gdje je i ranije bila, pa joj dakle nije ništa gore. No malo-pomalo druga je strana njene ličnosti prozrela taj lažni optimizam. Postojala je i treća mogućnost, a ta je bila najgora i postepeno joj se ukazivala kao najvjerojatnija: oni se koriste Aleksandrom u mračne i pokvarene svrhe; na neki je način prisiljavaju, baškao i ranije Ostrakovu, da zloupotrijebi čovječnost i hrabrost koje joj je njen otac, Glikman, poklonio. Tako je četrnaeste noći Ostrakova briznula u bolan napad plača i, dok su joj suze tekle

licem, hodala Parizom tražeći crkvu, bilo koju otvorenu crkvu, dok nije došla do same katedrale Aleksandra Nevskog. Bila je otvorena. Klečeći, satima se molila svetom Josipu, koji je, napokon, bio otac i zaštitnik, a od kojeg je potjecalo i Glikmanovo pravo ime, mada bi se on posprdno nasmijao toj asocijaciji. Slijedeći dan, nakon tih njenih duhovnih naprezanja, molitva joj bi uslišana. Stiglo je pismo. Na njemu nije bilo ni marke ni poštanskog žiga. Bila je oprezna, dala je svoju adresu na poslu, i pismo je sad bilo tamo, čekalo je kad je stigla; netko ga je očito donio tokom noći. Bilo je to vrlo kratko pismo na kojem nije bilo ni imena pošiljaoca ni adrese. Bilo je nepotpisano. Baškao i njeno - pisano rukom, na ukočenom francuskom, iskrivljenim rukopisom stare, diktatorske ruke, koju je odmah prepoznala kao Generalovu. Madame! - počinjalo je poput komande - Vaše je pismo bez teškoća stiglo do pisca ovih redaka. Prijatelj naše stvari posjetit će Vas vrlo skoro. On je častan čovjek i predstavit će Vam se dajući Vam drugi dio ovdje priložene razglednice. Ističem kako ne bi trebalo nikome govoriti o ovom slučaju sve dok on ne stigne. On će doći u Vašdom između osam i deset sati navečer. Tri puta će pozvoniti na Vaša vrata. Imam potpuno povjerenje u njega. Poklonite mu svu svoju vjeru, Madame, i učinit ćemo sve da Vam budemo od pomoći. Cƽak i u olakšanju koje je osjetila, potajno ju je zabavljao piščev melodramatičan ton. Zašto joj pismo nisu dostavili izravno u stan, pitala se; i zašto bih se osjećala sigurnijom pošto mi bude dao polovicu nekakve engleske fotograϐije? Taj je komad razglednice prikazivao Piccadilly Circus i bio je razderan, ne odrezan, s namjernom nepažljivošću, po dijagonali. Onaj dio na kojem se piše bio je prazan. Na njeno zaprepaštenje Generalov je izaslanik stigao još iste noći. Tri puta je pozvonio na vratima, kao što je pismo obećavalo, no mora da je znao da je u stanu - mora da ju je promatrao gdje ulazi i pali svjetla - jer je čula zveket poklopca na otvoru za ulaganje pisma, zveket puno glasniji no što je uobičajeno, a kad je krenula prema vratima, ugledala je komad razderane razglednice na otiraču, onom istom u koji je tako često gledala dok je čeznula za nekom riječju od svoje kćeri Aleksandre. Podižući razglednicu, odjurila je u spavaonicu po Bibliju gdje je već ležala njena polovica, jest, dijelovi su se poklapali. Bog je bio na njenoj strani, sv. Josip se zauzeo za nju. (No,

ipak, kakva nepotrebna budalaština!) A kada mu je otvorila vrata, kliznuo je pokraj nje poput sjenke: maleni zloduh od čovjeka, u crnom kaputu s baršunastim opšivima na ovratniku, što mu je davalo izgled operetnog urotnika. Poslali su mi patuljka da uhvati diva, to su bile njene prve misli. Imao je izvijene obrve, izbrazdano lice, a iznad zašiljenih ušiju stršeće rogove crne kose koje je zagladio malim dlanovima pred ogledalom u predsoblju, pošto je skinuo šešir - tako ulašten i smiješan da bi se u nekoj drugoj prilici Ostrakova glasno nasmijala svoj životnosti, humoru i bezobzirnosti u njemu. Ali ne noćas. Noćas je posjedovao ozbiljnost za koju je osjetila da mu nije uobičajena osobina. Noćas, poput prezaposlenog trgovca koji je upravo sišao s aviona - davao joj je osim toga dojam da je nov novcat u gradu: njegova čistoća, način čovjeka koji putuje bez prtljage - noćas se želio baviti samo poslom. - Primili ste moje pismo bez poteškoća, madame? - Govorio je brzim ruskim s estonskim naglaskom. - Mislila sam da je to Generalovo pismo - uzvratila je, pokušavajući tonom djelovati - nije se mogla suzdržati u tome - na izvjesnu krutost u njegovu držanju. - Ja sam ga donio u njegovo ime - rekao je ozbiljno. Prekapao je po unutrašnjem džepu i imala je užasan osjećaj da će, poput velikog Rusa, izvući mekanu, crnu bilježnicu. No umjesto toga, izvukao je fotograϐiju. I jedan pogled bio je sasvim dovoljan: bezbojne crte što su se caklile, izraz koji je mrzio cijeli ženski rod, ne samo njenu vrstu; nesigurnost nekoga tko čezne ali se ne usuđuje uzeti. - Da - rekla je. To je taj neznanac. Vidjevši kako se obradovao, istog je trena znala da je on osoba koju bi Glikman i njegovi prijatelji nazvali »jedan od naših« - to nije morao biti Zƽidov, većnaprosto čovjek koji je imao srca i snage u sebi. Od toga ga je trenutka u svojim mislima nazivala »čarobnjakom«. Razmišljala je kako su njegovi džepovi puni mudrih trikova, a njegove vedre oči imaju u sebi trag magije. U toku više od pola noći, s predanošću koju nije doživjela još od Glikmana, ona i čarobnjak su pričali. Najprije mu je sve iznova

ispričala, sve jednako proživljavajući, potajno se čudeći koliko je stvari izostavila iz svog pisma, koje je, činilo se, čarobnjak znao napamet. Objasnila mu je svoja osjećanja i svoje suze, svoja teška unutrašnja previranja: opisala i grubost njenog znojavog mučitelja. Bio je tako nepodesan - neprestano je ponavljala u čudu - nije u njemu bilo nimalo takta, samouvjerenosti. Smiješno je razmišljati o Đavolu kao šeprtlji! Ispričala je o omletu sa šunkom i o alzaškom pivu, a on se smijao na to; o svom osjećaju da je to čovjek opasne plahosti i psihičke poremećenosti - nikako čovjek koji pripada ženama - s većinom čega se mali čarobnjak svim srcem složio, kao da se on i riđi neznanac već vrlo dobro poznaju. Potpuno je vjerovala čarobnjaku, kao što joj je preporučio General, bila je bolesna i umorna od sumnji. Govorila je, kasnije je razmišljala, isto tako iskreno kao što je nekoć govorila s Ostrakovim dok su bili mladi ljubavnici u njenom rodnom gradu, onih noći kada su mislili da se nikada više neće vidjeti, čvrsto stežući jedno drugo za vrijeme opsade, šapćući pred zvukom pušaka što su nadolazile; ili Glikmanu dok su čekali udarce na vratima koji će ga i opet odvesti u zatvor. Govorila je njegovom živom pogledu punom razumijevanja, onom smijehu u njemu, patnji koja je, odmah je to osjetila, bila bolja strana njegove krivovjerne i vjerojatno asocijalne prirode. I postepeno, dok je nastavljala govoriti, njezin joj je ženski instinkt govorio da u njemu pothranjuje strast - no ovaj put to nije bila ljubav već oštra i određena mržnja koja je pridavala smisao i razumnost svakom pojedinom pitanju koje bi postavio. Sƽto ili koga je on to mrzio, nije znala reći, no bojala se za svakog čovjeka, bio to riđokosi neznanac ili netko drugi, koji je izazvao taj plam u malom čarobnjaku. Glikmanov gnjev, prisjećala se, bio je općenit, besani gnjev protiv nepravde; obično nasumce uperen protiv raznoraznih više ili manje važnih simptoma. No čarobnjakov je gnjev bio jedan jedini snop, uperen na mjesto koje nije mogla razaznati. Kako god bilo, činjenica je da mu je prije no što je otišao - moj bože, pomislila je, već joj je skoro vrijeme za odlazak na posao! - Ostrakova izrekla sve što je imala reći, a čarobnjak zauzvrat probudio u njoj osjećaje koji su godinama sve do te noći, pripadali još samo njenoj prošlosti. Ošamućeno sklanjajući tanjure i boce uspije joj, usprkos složenim osjećajima u vezi s Aleksandrom, sa samom sobom i s njezina dva čovjeka, prasnuti u smijeh na vlastitu žensku ludost.

- A ne znam mu čak ni ime! - glasno je izrekla i podrugljivo zavrtjela glavom. - Kako mogu stupiti u vezu s vama? - upitala ga je. - Kako vas mogu upozoriti ako se vrati? Nikako, odgovorio je čarobnjak. No ako ponovno dođe do krize, treba pisati Generalu, na njegovo englesko ime i na drugu adresu. - Mister Miller - rekao je ozbiljno, izgovorivši to poput Francuza, i dao joj kartu s londonskom adresom ispisanom rukom, velikim slovima. - No budite obazrivi - upozorio ju je. - Morate upotrijebiti zaobilazne izraze. U toku cijelog tog dana, i jošmnogih dana kasnije, Ostrakova je na najistaknutijem mjestu svoga pamćenja čuvala posljednji odraz čarobnjaka na odlasku, dok je kliznuo iz njenog stana na loše osvijetljeno stepenište. Njegov posljednji, zažaren pogled, napet od odlučnosti i uzbuđenja: - Obećajem vam da ću vas odriješiti. Hvala što ste me pozvali na oružje. - Njegova mala bijela ruka, što klizi naniže po širokom rukohvatu stubišnog zdenca, poput rupčića koji maše s prozora vlaka, u krug, u krug, u iščezavajućem kolobaru oproštaja sve dok nije nestala u mraku tunela.

2. Drugi od dva događaja koji su doveli Georgea Smileyja iz mirovine, zbio se nekoliko tjedana nakon prvog, u ranu jesen iste godine: ne u Parizu već u drevnom, nekoć slobodnom hanzeatskom gradu Hamburgu, sada gotovo nasmrt zdrobljenom tutnjavom vlastitog napretka; ipak ostaje istina da nigdje ljeto ne blijedi veličanstvenije nego dužzlatnih i narančastih obala Alstera, što ga, za sada, nitko nije isušio ili napunio betonom. George Smiley, to ne treba ni napominjati, nije vidio ni djelića tog tromo senzualnog jesenjeg sjaja. Smiley se spornoga dana predao zaboravu napornog rada za svojim uobičajenim stolom u londonskoj knjižnici na St. James's Squareu, sa samo dva vretenasta drveta koja je mogao gledati kroz prozore na povlačenje u čitaonici. Jedina veza s Hamburgom koju bi mogao utvrditi - da je kasnije pokušao pronaći neku povezanost, što nije - bila je kroz parnasovsku školu njemačke barokne poezije, jer u to je vrijeme radio na monograϐiji o bardu Opitzu, i odano pokušavao razlučiti stvarnu strast od zamorne književne konvencije razdoblja. Satovi u Hamburgu pokazivali su nekoliko minuta poslije jedanaest ujutro, a puteljak što je vodio prema gatu bio je prošaran sunčevim odsjajem i mrtvim lišćem. Nad nepomičnom vodom Ausscnalstera visila je užarena maglica kroz koju su tornjići Istočne obale izgledali poput zelenih mrlji poprskanih po ionako vlažnom horizontu. No vitak mladić, pomalo anarhističkog izgleda, što je stajao na gatu u trenirci i tenisicama nije svemu tome posvećivao ni misli ni pogleda. Njegov je crvenilom obrubljen pogled bio napeto usredotočen na parobrod koji se približavao, šuplje mu je lice bilo zatamnjeno bradom izraslom u toku dva dana nebrijanja. Pod lijevom je rukom držao hamburške novine, a oko, pronicavo poput Smileyjevog, zamijetilo bi istoga trena da je to bilo jučerašnje, a ne današnje izdanje. U desnoj je ruci stiskao košaru od rogoza koja bi bolje pristajala zdepastoj madame Ostrakovoj negoli ovom gipkom, zablaćenom atletu koji je djelovao kao da će svakog trena skočiti u jezero. Iz košare su virile naranče, a povrh njih ležala žuta Kodakova

omotnica s engleskim natpisom. Inače je gat bio prazan, a maglica nad vodom povećala njegovu samotnost. Jedini su mu pratioci bili red vožnje parobroda i jedna zastarjela obavijest, koja mora da je preživjela rat, što ga je poučavala kako oživiti napola udavljenog; njegove su jedine misli bile u vezi s Generalovim uputama, koje je neprestano recitirao u sebi poput molitve. Parobrod uklizi dužgata i momak skoči na palubu poput djeteta u igri - metežkoraka, a potom nepomičnost, sve dok glazba ponovo ne otpoče. Za četrdeset osam sati nije imao razmišljati ni o čem drugom osim o ovom trenutku: sada! Vozeći, budno je zurio u cestu i, kada mu misli ne bi bile zaokupljene vlastitom ženom i malom djevojčicom, zamišljao je mnoge katastrofalne stvari koje bi mogle krenuti naopako. Znao je da ima talenta za katastrofe. U toku rijetkih predaha za kavu, raspakirao je i ponovo zapakirao naranče nekih dvanaestak puta, smještajući omotnicu uzduž, pa sa strane - ne, ovaj je kut bolji, više odgovara, lakše je dosegnuti. Na izlazu iz grada razmijenio je novac u sitniš da bi imao točno za kartu - što ako ga čovjek koji naplaćuje zadrži, upusti se u uzgredni razgovor s njim. Bilo je tako malo vremena da učini ono što mora! Neće govoriti njemački, to je razradio. Mumljat će, smješkati se, biti šutljiv, ispričavati se pokretom, ali ostati nijem. Ili će izreći koju od onih svojih nekoliko riječi estonskog, neki izraz iz Biblije što ga se prisjećao jošiz vremena svog luteranskog djetinjstva, prije no što je otac postao uporan u tome da nauči ruski. No sada, kada je bio tako blizu tom trenutku, mladić iznenada spozna prepreku u svom planu. Sƽto ako mu u tom slučaju ostali putnici priteknu u pomoć? U poliglotskom Hamburgu, s Istokom svega nekoliko milja udaljenim, bilo kojih šest ljudi može među sobom složiti isto toliko jezika. Bolje biti tih, nejasan. Poželi da se obrijao. Poželi da je manje upadljiv. Našavši se u unutrašnjosti kabine parobroda mladić nije nikoga gledao. Držao je oboren pogled; izbjegavaj kontakt očima naredio je General. Prodavačkarata je čavrljao s nekom postarijom damom i nije obraćao pažnju na njega. Cƽekao je u smiješnom položaju, trudeći se da djeluje smireno. Bilo je tridesetak putnika. Imao je dojam da su i muškarci i žene slično obučeni - u zelene kapute sa šeširima od zelenog pusta, i da ga svi osuđuju. Bio je red na njega. Ispružio je vlažan dlan. Jedna marka, komad od pedeset pfenniga i gomila malih

mjedenih desetica. Prodavačkarata se bez riječi sam posluži. Mladić nespretno krenu između sjedišta, prema krmi. Gat se udaljavao. Sumnjaju da sam terorist, pomisli. Na njegovim je rukama bilo mašinskog ulja i on poželi da ga je sprao. Vjerojatno ga imam i po licu. Djeluj prazno, rekao je General. Učini se bezličnim. Ne smij se i ne mršti se. Budi normalan. Pogledao je na sat pokušavajući održati lagani ritam akcije. Već je ranije podvinuo lijevu manšetu, kako bi sat bio vidljiviji. Prigibajući se, mada nije bio visok, mladićiznenada stiže u predio krme koji je bio otvoren vremenskim utjecajima, zaštićen jedino tendom. Radilo se o sekundama. Ne više o danima i kilometrima; ne o satima. O sekundama. Sekundna kazaljka njegova sata projurila je pokraj šest. Kad slijedeći put dođe do šest - ti krećeš! Pirkao je vjetrić no on ga je jedva zamjećivao. Vrijeme ga je strašno brinulo. Kada bi se uzbudio - znao je to - gubio bi svaki pojam o vremenu. Bojao se da će sekundna kazaljka napraviti dvostruki krug prije no što on to zamijeti, i tako će se jedna minuta pretvoriti u dvije. Na krmi su sva sjedišta bila prazna. Grčevito se probio do posljednje klupe, držeći korpu s narančama objema rukama na trbuhu, i istodobno stišćući novine pod pazuhom; to sam ja, primite moj signal! Osjećao se glupo. Naranče su bile daleko preupadljive. Zašto bi, zaboga, neki neobrijani mladi čovjek u trenirci nosio korpu s narančama i jučerašnje novine? Mora da ga je cijeli brod primijetio! »Kapetane - onaj mladić tamo - on je terorist! Ima bombu u korpi, sprema se oteti nas ili potopiti brod!« Kraj ograde mu je leđima okrenut stajao neki par, držeći se za ruke i gledajući maglicu. Cƽovjek je bio vrlo malen, niži od žene. Nosio je crn kaput s baršunastim opšivima na ovratniku. Nisu obraćali pažnju na njega. Sjedni na najzadnje moguće sjedište, pazi da si blizu prolaza, rekao je General. Sjeo je, moleći se da stvar uspije otprve, da ne budu potrebna ponavljanja. »Beckie, ovo za tebe činim«, tiho je prošaptao. misleći na svoju kćer i prisjećajući se Generalovih riječi. Usprkos luteranskom porijeklu oko vrata je nosio drveni križ, poklon od majke, no sada ga je skrivao zatvarač na gornjem dijelu trenirke. Zbog čega je pokrio križ? Zato da Bog ne bude svjedokom njegove prijevare? Nije znao. Jedino što je želio bilo je ponovno voziti, voziti i voziti dok ne padne ili sretno stigne kući. Ne gledaj nikamo, prisjetio se Generalovih riječi. Nije smio gledati

nikamo osim pred sebe: Ti si pasivna strana. Nemaš nikakav drugi zadatak nego da stvorišpriliku. Nikakve lozinke, ničega: samo korpa i naranče i žuta omotnica i novine pod rukom. Nisam smio pristati na ovo, razmišljao je. Doveo sam svoju kćer Beckie u opasnost. Stella mi neće nikada oprostiti. Izgubit ću državljanstvo, sve sam stavio na kocku. Učini to za našu stvar, rekao je General. Generale, ja nemam svoju stvar: nije to bila moja stvar, već vaša, stvar moga oca; zato sam bacio naranče u more. Ali nije. Položivši novine na drvenu klupu zamijeti da su natopljene znojem - izlizali su se dijelovi teksta na mjestima gdje ih je stiskao. Pogleda na sat. Sekundna kazaljka stajala je na deset. Stao je! Petnaest sekundi nakon što sam posljednji put pogledao - to naprosto nije moguće! Divlji pogled prema obali uvjeri ga da su već na sredini jezera. Ponovo pogleda sat i vidje kako se kazaljka za sekunde trzavo kreće pokraj jedanaest. Budalo, pomisli, pripremi se! Oslanjajući se na desnu stranu pretvarao se da čita neprestano držeći sat na oku. Teroristi. Samo teroristi, razmišljao je, po dvadeseti put čitajući naslove. Nije čudo što putnici misle da sam i ja jedan od njih. Grossfahndung. To je bio njihov izraz za masovne istrage. Cƽudilo ga je da se sjeća toliko njemačkog. Učini to za našu stvar. Korpa s narančama do njegovih nogu opasno se nagnula. Kada ustaneš, stavi korpu na klupu da ti sjedalo bude zauzeto, rekao je General. A što ako se prevrne? U mašti je vidio naranče kako se kotrljaju po cijeloj palubi, žuta omotnica prevrnuta medu njima, posvuda fotograϐije, i sve Beckine. Kazaljka za sekunde prolazila je pored šest. Ustao je. Sada. Osjeti studen na trbuhu. Povukao je gornji dio trenirke nadolje i nepažnjom otkrio drveni križsvoje majke. Sada je povukao patentni zatvarač do kraja. Sƽetkaj. Ne gledaj nikamo. Pretvaraj se da si sanjalački tip, tako je rekao General. Tvoj otac ne bi ni trenutka oklijevao, rekao je General. Nećešni ti. Oprezno podižući korpu na klupu izravna je objema rukama, a onda je osloni o naslon kako bi je još i dodatno učvrstio. Zatim je provjeri. Razmišljao je o Abendblattu. Da ga uzme ili ostavi gdje je. Možda njegova veza jošnije zamijetila signal? Uzeo ga je i stavio pod ruku. Vratio se u glavnu kabinu. Drugi par, postariji, vrlo smiren, prešao je na krmu, vjerojatno udahnuti malo zraka. Prvi je par bio vrlo seksi, čak i odostrag - mali čovjek, lijepo oblikovana djevojka, oboje pristali.

Bilo ti je jasno da se dobro provode u krevetu čim bi ih pogledao. No onaj mu je drugi par nalikovao na policajce; mladić je bio uvjeren da ne nalaze nikakvog zadovoljstva u vođenju ljubavi. Kamo mi to misli blude?, suludo pomisli. K mojoj ženi, Stelli, bio je odgovor. K drugim nježnim zagrljajima u kojima možda nikad više nećemo uživati. Sƽetajući kako mu je bilo naređeno, odluta niz prolaz među klupama do odvojenog dijela gdje je sjedio kormilar. Bilo je lako ne gledati nikoga; putnici su mu bili okrenuti leđima. Došao je do krajnjeg ruba do kojeg je putnicima bio dopušten pristup. Kormilar je sjedio njemu slijeva, na povišenom podiju. Otiđi do kormilarevog prozora i divi se pogledu. Ostani tamo točno jednu minutu. Ovdje je krov kabine bio niži; morao se pognuti. Kroz veliki prozor - drveće i zgrade u prolazu. Vidio je osmerac kako promiče, a za njim usamljena plava božica u skifu. Grudi kao u statue, pomisli. Da bi djelovao nemarnije, on podboči nogu o kormilarov podij. Daj mi ženu, očajnički je razmišljao u nadolazećem trenutku krize; daj mi moju Stellu, snenu i punu želje u jutarnjem polusvjetlu. Lijevi je zglavak ispružio na ogradu tako da mu je sat bio stalno na oku. - Mi ovdje ne čistimo čizme - srdito progunđa kormilar. Mladić hitro vrati nogu na palubu. Sada zna da govorim njemački, pomisli i osjeti kako mu lice gori od nelagodnosti. No ionako to znaju, zbunjeno je razmišljao, jer zašto bih inače imao njemačke novine? Bilo je vrijeme. Ponovo se brzo uspravi na svoju punu visinu, a onda se prežustro okrenu i pođe natrag k sjedištu; no više nije bilo koristi od toga da ponavlja kako ne smije zuriti u lica jer su sada lica zurila u njega, ne odobravajući njegovu neobrijanu bradu, njegovu trenirku i njegov divlji izgled. Oči bi mu sišle s jednog lica samo da bi naišle na drugo. Cƽinilo mu se da nikada nije vidio takav skup nijemog neraspoloženja. Gornji dio trenirke mu se ponovo zadigao od trbuha i pokazivao liniju crnih dlaka. Stella ih pere u prevrućoj vodi, pomisli. Ponovo povuče trenirku nadolje i zakorači u svjež zrak vani, noseći svoj drveni križpoput medalje. Kad je to učinio, dogodile su se dvije stvari, gotovo u isto vrijeme. Na klupi pokraj korpe ugledao je iščekivani znak žutom kredom kako se proteže preko procijepa na rebrenicama, kričav poput kanarinca, i govori mu da je predaja uspješno izvršena. Pogled na to ispuni ga ushitom pobjednika, osjećanje kakvo nikada ranije nije iskusio, koje mu pruži savršenije

olakšanje no što bi to mogla ijedna žena. Zbog čega to moramo činiti na takav način? pitao je Generala; zašto sve mora biti toliko složeno? Jer je cilj jedinstven na svijetu, odgovorio je General. To je blago bez pandana. Njegov bi gubitak bio nesreća za cijeli slobodni svijet. I upravo je mene izabrao da mu budem kurir, pomisli mladić ponosno; iako je još uvijek, u dnu svojih misli, smatrao da starac pretjeruje. Smireno podiže žutu omotnicu i smjesti je u džep gornjeg dijela trenirke, povuče patentni zatvarač i zatim prstima provjeri njegov donji dio da vidi da li su mu krajevi ušli jedan u drugi. I baš je u tom trenutku shvatio da ga netko promatra. Zƽena kod ograde još mu je uvijek bila okrenuta leđima i on ponovno primijeti da ima lijepe bokove i noge. No njen se mali seksi pratilac u crnom kaputu okrenuo da bi ga promatrao a njegov je izraz odagnao sva lijepa osjećanja što su upravo buktjela u mladiću. Samo je jednom ranije vidio takvo lice, i to dok mu je otac ležao umirući u njihovom prvom engleskom domu, u sobi u Ruislipu, nekoliko mjeseci pošto su stigli u Englesku. Nešto tako očajno, tako iskonski ozbiljno, tako lišeno svake zaštite nije mladić vidio ni na kom drugom, nigdje. Jošga je više uznemirivalo to što je znao - baškao ranije i Ostrakova - da je taj očaj u opreci s prirođenim crtama njegova lica, jer bile su to crte komedijaša - ili, kako ga je Ostrakova nazvala, čarobnjaka. Stoga je i zažaren pogled tog malog neznanca izražajna lica sa svojom porukom gorljivog zaklinjanja - »Momče, ti ne slutiššto nosiš! Cƽuvaj to vlastitim životom!« -bio otkrivenje te iste, čarobnjačke duše. Parobrod se zaustavio. Prispjeli su na drugu obalu. Zgrabivši svoju košaru, mladić skoči van i počne se gotovo trčeći gurali između užurbanih kupaca, jureći iz jedne sporedne uličice u drugu, i ne znajući kamo vode. U toku cijele vožnje natrag, dok mu je volan nabijao u rukama, a mašina udarala svoj brekćući ritam, mladić je pred sobom na vlažnoj cesti vidio to lice, i pitao se, dok su sati prolazili, nije li sve to naprosto izmislio u onom uzbuđenju primopredaje. Najvjerojatnije je stvarna veza bio netko sasvim drugi, razmišljao je, pokušavajući smiriti sama sebe. Neka od onih debelih dama u pustenim šeširima - možda čak i sam prodavačkarata. Bio sam prenapet, reče sam sebi. U presudnom trenutku neki nepoznati čovjek se okrene i zagleda u mene, a ja o

njega objesim čitavu priču, čak počnem zamišljati da je to moj umirući otac. Stigavši u Dover gotovo je vjerovao da je onog čovjeka sasvim izbacio iz misli. Istovario je proklete naranče u kantu za smeće; žuta je omotnica ležala zaklonjena u džepu njegove trenirke, jedan ga je oštri vrh bockao, i jedino je to bilo važno. Tako je, dakle, razvio pretpostavke o svom tajnom ortaku? Mora ih zaboraviti. Pa čak ako, pukom slučajnošću, i jest u pravu, te je to doista bilo ono upalo, izazovno lice - što onda? Nema nikakva razloga da to odmah izbrblja Generalu, čiju je brigu za sigurnost mladić uspoređivao s neusporedivim zanosom vidovnjaka. Pomisao na Stellu pretvorila se u bolnu potrebu. Njegova se želja zaoštravala sa svakom bučnom miljom. Još je uvijek bilo rano izjutra. Zamišljao je kako će je probuditi zagrljajima; vidio njen sneni osmijeh što se postepeno pretvara u strast. Smiley je primio poziv jošte iste noći, a s obzirom na to da je imao snažan dojam kako u ovom poznom razdoblju svoga života uopće ne spava dobro, bilo je začudno što je telefon morao dugo zvoniti pokraj njegova kreveta, prije no što je podigao slušalicu. Iz knjižnice je pošao ravno kući, zatim loše večerao u talijanskom restoranu na King's Roadu, ponijevši Oleariusova putovanja morem da bi se zaštitio. Nakon toga se vratio u svoju kuću na Bywater Streetu i nastavio rad na monograϐiji s predanošću čovjeka koji ne zna što bi drugo činio. Tako je proveo nekoliko sati, a potom otvorio bocu crvenog burgunca i ispio polovicu slušajući slabu dramu na radiju. Potom je zadrijemao i borio se s nemirnim snima. No ipak je u času kad je začuo Laconov glas imao osjećaj da su ga istjerali iz toplog i dragocjenog mjesta gdje je želio ostati neometan, zauvijek. Također je, mada su mu pokreti zapravo bili hitri, imao dojam da mu odijevanje sporo ide i pitao se da li se stari ljudi tako ponašaju kada čuju za neku smrt.

3. - Da li ste ga osobno poznavali, gospodine? - glavni je inspektor policije to upitao glasom punim poštovanja i namjerno sniženim tonom. - No možda ne bi trebalo da pitam. Dva su čovjeka već petnaest minuta stajala zajedno, a ovo je bilo prvo inspektorovo pitanje. Neko se vrijeme činilo da ga Smiley nije ni čuo, no njegova šutnja nije djelovala uvredljivo, imao je posebnog dara za nju. Osim toga, između dva čovjeka što promatraju leš javlja se neko prešutno drugarstvo. Bio je sat prije svitanja na Hampstead Heathu, vlažno, maglovito, ničije doba, ni toplo ni hladno; svjetla Londona prebojala su nebo u narančasto, a drveće je blještalo poput mokrog voštanog platna. Stajali su jedan do drugog u drvoredu bukvi; glavni je inspektor bio za glavu viši: mladi div od čovjeka, prerano posijedio i možda pomalo razmetljiv, ali obdaren dobrodušnošću svojstvenom velikim ljudima koja ga je činila prirodno prijateljski naklonjenim. Smiley je sklopio punašne ruke na trbuhu, poput gradonačelnika pred spomenikom palima, i nije vidio ništa osim tijela pred sobom, jasno osvijetljenog inspektorovom džepnom svjetiljkom. Dugo ga je hodanje očito zapuhalo jer je promatrajući lagano dahtao. Iz mraka što ih je okruživao, čulo se krčanje policijskih prijemnika. Oni su ujedno bili i jedina svjetlost jer je inspektor naredio da se sve drugo pogasi. - Radi se naprosto o osobi s kojom sam radio - objasni Smiley nakon dužeg odgađanja. - Tako sam i mislio, gospodine - odgovori glavni inspektor. S nadom je iščekivao nastavak, no ništa nije uslijedilo. - Nemoj uopće razgovarati s njim - rekao je zamjenik šefa policije (kriminalističko-operativna služba). - Nikad ga ranije nisi vidio. Samo mu pokaži ono što želi i skini ga s vrata. Brzo. - Do sada je glavni inspektor činio upravo to. Po vlastitoj se procjeni kretao brzinom svjetlosti. Fotograf je snimio, liječnik ustanovio smrt, patolog pregledao tijelo in situ, kao uvod u autopsiju koju će kasnije provesti - sve se odvijalo daleko brže no što je bilo uobičajeno, kako bi se mjesto

raščistilo do pojave ove pridošlice, kako se zamjeniku šefa policije svidjelo nazvati ga. Pridošlica je stigao s ništa više ceremonijalnosti no što prati dolazak radnika za očitanje brojila - zaključio je glavni inspektor i kasom ga proveo kroz slučaj. Zagledali su otiske stopala i pratili starčevo kretanje sve dovde. Glavni je inspektor rekonstruirao zločin, onoliko koliko je s obzirom na okolnosti bio sposoban, a bio je doista vrlo sposoban čovjek. Sada su se nalazili u uleknuću kod zaokreta aleje i tu je magla, kotrljajući se, bila najgušća. Pod snopom džepne svjetiljke mrtvo je tijelo bilo u središtu sve njihove pažnje. Ležalo je s licem nadolje, raskrečenih nogu i ruku, kao da je žrtvovano šljunku, a plastični je pokrov naglašavao njegovu beživotnost. Bilo je to tijelo starca, no jošuvijek plećato, tijelo što se borilo i odolijevalo. Sijeda kosa podšišana na četku. Jedna je snažna, žilava ruka jošuvijek čvrsto držala debeli štap za hodanje. Na sebi je imao crn kaput i gumene kaljače. Na zemlji do njega ležala je crna beretka, a šljunak pored njegove glave bio isto tako crn od krvi. Uokolo su bili razbacani sitniš, rupčić i mali džepni nožić, više nalik na dragu uspomenu nego na oružje. Najvjerojatnije su ga počeli pretraživati a onda odustali, gospodine, rekao je glavni inspektor. Najvjerojatnije ih je nešto omelo, gospodine Smiley; a Smiley se pitao kakav je to osjećaj dodirivati još toplo tijelo koje si upravo ustrijelio. - Da li bi bilo moguće da mu zagledam u lice, inspektore - upitao je. Ovaj put je inspektor bio taj koji je oklijevao. - Eh, pa, jeste li uvjereni da bašto želite, gospodine? - Djelovao je pomalo zbunjeno. - Postoje bolji načini identifikacije no što je taj, znate. - Da. Da, svakako - uzvrati Smiley s takvim razumijevanjem u glasu kao da je doista duboko razmislio o tome. Glavni inspektor tiho zazva prema drveću gdje su među zamračenim automobilima stajali njegovi ljudi, poput mlade generacije što čeka svoj red. - Hej vi, Hali, naredniče Pike! Dođite ovamo, smjesta, i preokrenite ga! Brzo, glasila je naredba zamjenika šefa policije. Iz tame su skliznula dva čovjeka. Stariji je imao crnu bradu. Njihove rukavice do visine laktova, nalik na kirurške, sjale su sablasnim sivilom. Nosili su plava zaštitna odijela i gumene čizme do bedara. Cƽučnuvši, onaj je bradati oprezno razgrnuo plastični pokrov,

dok je mlađi policajac položio ruku na rame umrlog starca, kao da ga želi probuditi. - Moraš biti energičniji, momče - upozori ga glavni inspektor znatno oštrijim tonom. Mladić snažnije povuče uz pomoć bradatog vodnika, i tijelo se nevoljko okrenu - jedna se ruka ukočeno zanjihala a druga jošuvijek čvrsto držala štap. - Oh, Isuse - prošapta mlađi policajac. - Prokleti pakao! - i prekri rukom usta. Vodnik ga pograbi za lakat i posla u stranu. Cƽuli su zvuk povraćanja. - Ja nisam za politiku - sasvim bezrazložno povjeri glavni inspektor Smileyju, i dalje zureći nadolje. - Nisam za politiku, a nisam ni za političare. Uglavnom sve sami ovlašteni luđaci, po mom mišljenju. Zbog toga sam se i pridružio policiji, da budem sasvim iskren. - Nepokolebljiva se magla čudno uvijala pod snopom njegove džepne svjetiljke. - Ne znate, kojim slučajem, čime je to učinjeno, zar ne, gospodine? Takvu ranu nisam vidio u svih ovih petnaest godina. - Bojim se da balistika nije moje područje - uzvrati Smiley pošto je ponovo dugo oklijevao da bi razmislio. - Ne, nisam ni očekivao da bi mogla biti, zar bi? Jeste li dovoljno vidjeli, gospodine? Bilo je očito da nije. - Zapravo, većina ljudi očekuje da će biti pogođena u grudi, zar ne, gospodine? - bistro primijeti glavni inspektor. Iskustvo ga je poučilo da nevezani razgovori ponekad olakšavaju situaciju u sličnim prilikama. - Lijepi mali metak koji izbuši sasvim pristojnu rupu. Upravo to očekuje većina ljudi. Zƽrtva lagano pada na koljena uz zvuke nebeskih harϐi. To je utjecaj televizije, pretpostavljam. Međutim, danas ti metak može otkinuti ruku ili nogu, tako bar kažu moji prijatelji koji se time bave. - Glas mu poprimi službeniji ton. - Da li je uopće imao brkove, gospodine? Mom se vodniku pričinilo da je vidio trag sijedog brka na gornjoj vilici. - Vojničke - reče Smiley nakon dugog prekida te palcem i kažiprstom odsutno pokaza njihov oblik iznad vlastitih usana, dok mu je pogled i dalje bio prikovan za starčevo tijelo. - Zanima me, inspektore, bih li mogao pregledati sadržaj njegovih džepova, ako je

to izvedivo? - Vodniče Pike. - Gospodine! - Ponovo prebacite pokrov i recite gospodinu Murgotroydu da mi priredi njegove džepove, dolje u kombiju, tj. ono što je ostalo od njih. Smjesta - dodao je, više iz navike. - Razumijem! - Dođite malo ovamo. - Glavni je inspektor lagano uhvatio vodnika za nadlakticu. - Recite onom mladom policajcu Hallu da ga ne mogu spriječiti u tome da povraća ali neću trpjeti njegov nepristojan jezik. - Jer u privatnom je životu inspektor bio odani kršćanin, što nije skrivao. - Ovim putem, gospodine Smiley - dodao je, ponovo poprimivši blaži ton. Dok su se udaljavali drvoredom, krčanje radio-aparata se polako gubilo, a umjesto njega su čuli ljuti lepet vrana i mrmor grada. Glavni je inspektor odrješito stupao, držeći se lijevo od konopom ograđenog dijela. Smiley je brzao za njim. Kombi bez prozora bio je parkiran među drvećem, vrata su bila otvorena a iznutra je dopiralo prigušeno svjetlo. Ušavši, posjedaše na tvrde klupe. Gospodin Murgotroyd je imao sijedu kosu i sivo odijelo. Cƽučnuo je pred njih držeći plastičnu vreću nalik na providnu jastučnicu. Vreća je bila zavezana čvorom koji je sada razriješio. Unutra su se nalazili manji zavežljaji. Dok ih je Murgotroyd vadio, glavni je inspektor uz pomoć svjetiljke čitao natpise na njima prije no što bi ih dao Smileyju na uvid. - Jedna izgrebena kožna lisnica za sitniš, kontinentalnog izgleda. Pola je bilo u njegovom unutarnjem džepu, pola vani, s lijeve strane jakne. Vidjeli ste novčiće pored njegova tijela - sedamdeset dva penija. To je sav novac koji je imao kod sebe. Da li je uopće nosio lisnicu za krupan novac, gospodine? - Ne znam. - Pretpostavljamo da su se poslužili tom lisnicom, krenuli na ovu za sitniš, a onda pobjegli. Jedan svežanj ključeva, kućnih i drugih, u desnom džepu hlača... - Nastavio je, a Smileyjeva pažnja nije popuštala. Neki ljudi hine dobro pamćenje, razmišljao je glavni inspektor zamjećujući tu njegovu usredotočenost, a drugi ga imaju. Po inspektorovoj je rang listi pamćenje spadalo u bolju polovicu inteligencije, smatrao ga je najznačajnijim od svih mentalnih

sposobnosti; a Smiley ga je, znao je to, posjedovao. - Jedna iskaznica knjižnice Paddington Borough, na ime V. Miller, jedna kutija šibica Swan Vest, djelomice upotrebljavana, u lijevom džepu kaputa. Jedna iskaznica prijavnog ureda za strance, broj stoji u izvještaju, također na ime Vladimir Miller. Jedna bočica tableta, lijevi džep kaputa. Za što bi mogle biti tablete, gospodine, znate li nešto o tome? Piše »Sustac«, bez obzira na to što je, i mora se uzimati dva do tri puta dnevno? - Srce - odgovori Smiley. - I jedna potvrda o uplati svote od trinaest funti na račun taksi službe »Straight and Steady« iz sjevernog Islingtona. - Mogu li pogledati? - upita Smiley, na što inspektor pruži ruku tako da je mogao pročitati datum i vozačev potpis - J. Lamb, školskim krasopisom, divlje potcrtano. U slijedećoj se vrećici nalazio komad krede, žut i nekim čudom nepolomljen. Uži, zašiljen dio bio je zamrljan smeđim, kao da je netko povukao po tako obojenoj površini, no deblji je kraj bio neoštećen. - I na njegovoj lijevoj ruci ima tragova žute krede - po prvi put progovori Murgotroyd. Put mu je bila nalik na siv kamen. Glas mu je također siv, tugaljiv poput pogrebnikova. - Zapravo smo se pitali nije li možda iz nastavničke struke - dodao je, no Smiley, možda namjerno, a možda stoga što nije čuo, ne odgovori na njegovo prikriveno pitanje, a glavni ga inspektor sa svoje strane nije poticao. Bio je tu još jedan rupčić, koji je ovaj put Murgotroyd pružao, dijelom okrvavljen, dijelom čist, i pažljivo izglačan u oštrobridan trokut za gornji džep. - Krenuo na zabavu, činilo nam se - reče Murgotroyd, no sada bez imalo nade u glasu. - Kriminološko-operativna služba na kanalu, gospodine - zazva glas pred kombijem. Bez riječi, glavni inspektor nestane u pomrčinu ostavljajući Smileyja potištenu Murgotroydovu pogledu. - Vi ste stručnjak za nešto, gospodine? - upita Murgotroyd pošto je dugo i tužno promotrio svoga gosta. - Ne. Ne, bojim se da nisam - uzvrati Smiley. - Ministarstvo unutrašnjih poslova, gospodine? - Na žalost, nije ni Ministarstvo unutrašnjih poslova - reče Smiley dobrostivo zavrtjevši glavom, što ga je na neki način učinilo razlogom

Murgotroydove smetenosti. - Moji su pretpostavljeni pomalo zabrinuti zbog novinara, gospodine Smiley - progovori glavni inspektor, ponovo pomolivši glavu u kombi. - Čini se da su krenuli ovamo. Smiley se brzo spusti van. Dva su čovjeka stajala licem u lice, usred drvoreda. - Bili ste vrlo ljubazni - reče Smiley. - Hvala vam. - Bila mi je čast - uzvrati glavni inspektor. - Ne sjećate se, kojim slučajem, u kojem je džepu kreda bila, zar ne? - upita Smiley. - U lijevom džepu kaputa - uzvrati inspektor, pomalo iznenađen. - A to što su ga pretraživali - možete li mi ponovo reći što o tome mislite? - Nisu imali vremena ili nisu marili za to da ga okrenu. Naprosto su klekli pored njega, pretražili lisnicu, izvukli novčarku za sitniš. Pri tome su neke stvari razbacali. Time su se zadovoljili. - Hvala - ponovi Smiley. Trenutak kasnije, s više lakoće no što bi se očekivalo s obzirom na njegovu podebelu građu, nestade među drvećem. No prije toga mu je glavni inspektor svjetiljkom obasjao lice, nešto što je iz uviđavnosti izbjegavao sve do toga časa. Učinio je to da bi se dubokim, profesionalnim pogledom zagledao u te legendarne crte, makar samo zato da bi pod stare dane mogao pričati svojim unucima kako je jedne noći George Smiley, svojedobno šef Tajne službe, no tada već u mirovini, izašao iz svog skrovišta da bi zagledao nekakvog svojeg mrtvog stranca, umrlog pod silno gadnim okolnostima. Zapravo, to uopće nije bilo samo jedno lice, razmišljao je glavni inspektor. Posebno ovako, osvijetljeno indirektno odozdo. Bio je to čitav niz lica, splet različitih dobi, ljudi i nastojanja. Cƽak - pomisli inspektor - različitih vjera. - Najvrednije što sam ga ikada sreo - povjerio je glavnom inspektoru stari Mendel, njegov nekadašnji pretpostavljeni, uz prijateljsku čašicu, ne tako davno. I Mendel je sada bio u mirovini, poput Smileyja. A Mendel je znao o čemu govori, nije volio one momke nalik na junake iz stripova, ništa više no što ih je inspektor volio - uglavnom su to bili bla-bla-bla amateri što se miješaju u sve a pri tom su još i podmukli. Ali ne Smiley. Smiley je bio drukčiji, rekao je

Mendel. Smiley je bio najbolji - naprosto najbolji čovjek u struci kojeg je Mendel ikada sreo - a stari je Mendel znao što govori. Bazilika, zaključi glavni inspektor. Eto što je on bio, bazilika. Unijet će to u svoju propovijed slijedeći put kad bude na njega red. Bazilika sazdana od svih mogućih oprečnih vjekova, stilova i uvjerenja. Sƽto se više bavio njome, inspektoru je ta metafora izgledala sve boljom. Iskušat će je na svojoj ženi kad dođe kući: čovjek je poput božanske građevine, draga moja, izdjelan rukom vjekova, neizmjeran u svojim težnjama i raznolikosti... No ovdje glavni inspektor suspregnu svoju govorničku domišljatost. No napokon, možda i nije baš tako, pomisli. Možda smo malo preuveličali mit, stari moj. Postojalo je jošnešto u vezi s tim licem što inspektor nije mogao tako lako zaboraviti. Kasnije je to spomenuo starom Mendelu, baškao što mu je spomenuo i mnoge druge stvari. Radilo se o kapljicama po Smileyjevu licu. Isprva je pomislio da je to rosa - no ako je bila rosa, zašto je onda inspektorovo lice bilo sasvim suho? Ne, nije se radilo o rosi, a ni o bolu, ako ga slutnje ne varaju. Radilo se o nečem što je povremeno spopadalo i samog inspektora i njegove momke, čak i one najtvrđe; uvlačilo bi se u njih nešto zbog čega je glavni inspektor bio stalno na oprezu, poput jastreba. Najčešće, kad su bili u pitanju vrlo mladi ljudi kod kojih te iznenada prožimala spoznaja o besmislu svega toga - tih dječačkih tučnjava, prijestupničkih ispada, maloljetničkih silovanja. Nisi tada briznuo u plačili se lupao o grudi, niti izvodio bilo kakve slične komedije. Ne! Događalo bi ti se samo da stavišdlan na lice i otkriješ da je sasvim vlažno i pitaš se za kog li se vraga Krist mučio umrijeti, ako je uopće ikada umro. A kada te spopadne takvo raspoloženje, pomisli glavni inspektor s laganom drhtavicom, najbolje što možeš učiniti jest uzeti nekoliko slobodnih dana i povesti ženu u Margate, jer ćešinače, prije no što se uopće snađeš, otkriti da postaješpregrub s ljudima samo da bi spasio vlastito zdravlje. - Vodniče - povika glavni inspektor. Bradati se lik pojavi pred njim. - Upalite svjetla i vratite sve u uobičajeno stanje - naredi. - I zamolite inspektora Hallowesa da dođe ovamo. Smjesta!

4. Otvorili su mu vrata i počeli ga ispitivati čak prije no što su mu prihvatili kaput: kratkim, napetim pitanjima. Da li su uz tijelo pronađeni bilo kakvi sumnjivi materijali, George? Išta što bi moglo upućivati na vezu s nama? Moj bože, koliko vas dugo nije bilo! Pokazali su mu gdje može oprati ruke, zaboravljajući da on to i sam zna. Posjeli su ga u naslonjač i tu je Smiley ostao, nezamjetljiv i zaboravljen, dok se Oliver Lacon, vajtholski prefekt obavještajnih službi, šuljao gore-dolje otrcanim sagom poput čovjeka mučenog vlastitom savješću, a Lauder Strickland ponavljao cijelu stvar na petnaest različitih načina petnaestorici različitih ljudi, preko starinskog zidnog telefona smještenog u krajnjem uglu sobe. - Onda mi ponovo dajte službenika za vezu s policijom, ženo, odmah - glasom koji je prijetio, ili se ulagivao u zavisnosti od čina ili autoriteta onog s kim je razgovarao. Cƽinilo se da je glavni inspektor vjekovima udaljen, no zapravo je bilo prošlo tek deset minuta. Stan je smrdio na upotrebljavane pelene i bljutave cigarete a nalazio se na najvišem katu bogatim ornamentima ukrašene edvardijanske zgrade, jedva dvije stotine jardi udaljene od Hampstead Heatha. U Smileyjevim su se mislima slike Vladimirova rasprsnuta lica miješale s ovim blijedim licima živih, no u ovom trenutku smrt u njemu nije više izazivala duševni potres, već je naprosto potvrđivala činjenicu da se i njegovo vlastito postojanje bliži svome kraju: da je to što živi samo borba s nečim nadmoćnijim. Sjedio je bez iščekivanja poput starca na seoskoj željezničkoj stanici koji promatra ekspresni vlak kako prolazi. No ipak promatra. I prisjeća se minulih putovanja. Krizni su trenuci uvijek tako izgledali, pomisli; gomila brblja bez ikakve veze. Jedan čovjek na telefonu, drugi mrtav, a treći se šulja uokolo. Razdražljiva tričavost usporenog događaja. Zagledao se oko sebe, pokušavajući usredotočujući misli na propadajuće stvari izvan njega samoga. Iskrzani aparati za gašenje požara, izdanja Ministarstva rada. Smeđe sofe s presvlakama koje grebu - mrlje po njima su sada nešto jače izražene. No stanovi za tajne

sastanke nikada ne umiru, za razliku od starih generala, pomisli. Oni čak i ne gube svoje značenje. Na stolu pred njim ležao je pozamašan pribor agentske gostoljubivosti, nalazio se tu da bi oživio gosta kojeg je bilo nemoguće oživiti. Smiley stade ispitivati inventar. U kablici otopljena leda boca Stoličnaje votke, Vladimirova omiljena vrsta. Slane haringe, jošuvijek u limenki. Kiseli krastavci, kupljeni otvoreni, na komad, već su se sušili. Obavezan hljeb crnog kruha. Kao i svaki Rus kojeg je Smiley poznavao, stari momak jedva da bi mogao popiti votku bez njega. Dvije čaše za votku kupljene kod Mark & Spencera mogle su biti i nešto čistije. Neotvorena kutija ruskih cigareta: da je došao, sve bi ih popušio; nije imao nijednu kod sebe kad je umro. Vladimir nije imao nijednu cigaretu kod sebe kad je umro, ponovi u sebi, učinivši malu mentalnu zabilješku, kao da veže uzao na rupčiću. Smileyjeva razmišljanja prekinu lomot. U kuhinji je Mostyn ispustio tanjur. Lauder Strickland se okrenu od telefona zahtijevajući tišinu. No već je bila nastupila. Sƽto je to uopće Mostyn pripremao? Večeru? Doručak? Kolačza karmine? I što je to bilo - Mostyn? Tko je bio Mostyn? Smiley odmahnu svojom vlažnom, drhtavom rukom i istog časa zaboravi kako Mostyn izgleda osim da je vrlo mlad. A ipak mu je zbog nekog razloga Mostyn bio dobro poznat, makar samo kao određena vrsta. Mostyn je naš bol, zaključi proizvoljno. Usred svog šuljajućeg hoda Lacon se iznenada zaustavi. - George, izgledate zabrinuti. Nemojte biti. Nitko od nas nije kriv za to. Nitko! - Nisam zabrinut, Oliver. - Djelujete kao da sebi predbacujete. Vidim to! - Kada agenti umru... - započne Smiley, no ostavi rečenicu nedovršenom, a Lacon ionako nije imao vremena da je sasluša. Ponovo je krenuo, putnik koji mora prevaliti milje. Lacon, Strickland, Mostyn, razmišljao je Smiley dok je Stricklandov aberdinski naglasak i dalje bubnjao. Jedan momak za sve iz Kabineta, jedan mešetar iz Circusa, jedan preplašeni dječak. A zbog čega ne oni pravi ljudi? Zašto ne čovjek zadužen za Vladimira bez obzira na to tko je? Zašto ne Saul Enderby, njihov šef? U mislima mu zatitra Audenov stih iz onog vremena kad je bio

Mostynovih godina: poštujemo ako možemo uspravne ljude, mada odajemo počast samo polegnutima. Ili tako nešto. A zašto Smiley? pomisli. Ponajprije, zašto ja? Od svih ljudi bašja, kad sam, barem što se njih tiče, mrtviji od starog Vladimira. - Hoćete li popiti čaj, gospodine Smiley, ili nešto jače? - zazva Mostyn kroz otvorena kuhinjska vrata. Smiley se upita da li je po prirodi tako blijed. - Popit će samo čaj, hvala vam, Mostyn! - umiješa se Lacon, naglo se okrenuvši u hodu. - Nakon šoka, čaj je ipak sigurniji. Sa šećerom, je li tako, George? Sƽećer nadoknađuje izgubljenu energiju. Da li je bilo jezivo, George? Baš grozno za vas! Ne, nije bilo strašno, bila je to stvarnost, pomisli Smiley. On je ubijen, a ja sam ga vidio mrtva. Možda bi to i vama trebalo. Očito nesposoban ostaviti Smileyja samog, Lacon se vrati s drugog kraja sobe i sad je zurio u njega, inteligentnim pogledom bez razumijevanja. Bio je bolećivo sentimentalan tip, hitar, ali bez duha, mladenačkih crta koje su godine okrutno postarale i s otvorenim osipom nezdrava izgleda po vratu, na onom mjestu gdje je košulja nadražila kožu. U religioznom svjetlu dana na prijelazu zore u jutro, njegov je crni sako s bijelim ovratnikom nalikovao na reverendu. - Jedva da sam vas i pozdravio - potuži se Lacon kao da je to bila Smileyjeva greška. - George. Stari druže. Bože moj! - Zdravo, Oliver! - reče Smiley. Lacon je jošuvijek stajao na istom mjestu, gledajući dolje u njega, držeći izduljenu glavu malo nakrivljenu, poput djeteta što proučava kukca. U mislima Smiley ponovi Laconov uzbuđen telefonski poziv od prije dva sata. Hitno je George. Sjećate se Vladimira. George jeste li budni? Sjećate se starog Generala, George? Nekoć je živio u Parizu? Da, sjećam se Generala, odgovorio je. Da, Oliver, sjećam se Vladimira. Potreban nam je netko iz njegove prošlosti. Netko tko je poznavao njegov način rada, tko ga može identiϐicirati, zataškati mogući skandal. Trebamo vas, George. Odmah. George, probudite se. Pokušavao je. Baš kao što je pokušavao staviti slušalicu na ono zdravije uho i sjesti uspravno u krevetu prevelikom za njega. Prebacio se na hladan dio koji je njegova žena ostavila praznim, jer je na toj

strani bio telefon. Hoćete reći da su pucali u njega? ponovi Smiley. George, zašto ne slušate? Pucali i ubili ga. Večeras. George, za ime boga, probudite se, trebamo vas! Lacon je opet zagrabio po sobi, vrteći pečatnjak na prstu kao da mu je pretijesan. Trebam te, pomisli Smiley, gledajući ga kako se vrti u krugu. Volim te, mrzim te, trebam te. Takve su ga apokaliptične izjave podsjećale na Ann, kad bi ostala bez novca ili bez ljubavi. Duša rečenice je subjekt, pomisli. Nije to predikat, a jošmanje objekt. To je ego, koji zahtijeva svoje. Trebaju me za što? ponovo pomisli. Da ih utješim? Da im dam oprost? Sƽto su to učinili da im je potrebna moja prošlost kako bi sačuvali svoju budućnost? Dolje, na drugom kraju sobe, Lauder Strickland je stajao s rukom uzdignutom u fašistički pozdrav dok se obraćao Vlasti. - Da, šefe, on je sada kod nas, šefe... Reći ću mu to, gospodine... Tako je, gospodine... Prenijet ću mu tu poruku... Da, gospodine ... Zašto Sƽkote toliko privlače tajnovita područja? upita se Smiley, ne po prvi put u svojoj karijeri. Brodograditelji, upravitelji kolonija, špijuni... Njihova ih krivovjerna škotska povijest tjera k dalekim vjerama, zaključi. - George! - začu Stricklandov, iznenada puno bučniji glas, kako mu se obraća kao da izgovara naredbu. - Sir Saul vam šalje najsrdačnije pozdrave, George! - Bio se okrenuo, jošuvijek držeći ruku gore. - Kada se sve smiri on će vam na doličniji način izraziti svoju zahvalnost. - Ponovo na telefon: - Da, šefe, i Oliver Lacon je ovdje, a njegov je pandan ovog trena u Ministarstvu unutrašnjih poslova gdje s glavnim šefom policije raspravlja o našim ranijim odnosima s pokojnikom i priprema službenu izjavu za štampu. Raniji odnosi, primijeti Smiley. Raniji odnosi s licem što ga je raznio metak i tijelom bez cigareta u džepu. Zƽuta kreda. Smiley je otvoreno proučavao Stricklanda: odvratno zeleno odijelo, cipele od svinjske kože prerađene tako da nalikuju na antilop. Jedina promjena koju je mogao zamijetiti na njemu bili su riđesmeđi brkovi, ni upola tako vojnički kao Vladimirovi, dok ih je još imao. - Da, gospodine - davno zaboravljen slučaj, još jedino od povijesnog značenja - gospodine - nastavio je Strickland u telefon.

Zaboravljen - to je prava riječ, pomisli Smiley. Zaboravljen, ugašen, utrnuo. - Upravo takav izraz - nastavio je Strickland. - Oliver Lacon predlaže da ga od riječi do riječi uključimo u izjavu za štampu. Jesam li točno rekao, Oliver? - Vremenskog značenja - ispravi ga Lacon razdraženo. - Ne povijesnog. Jošnam samo to treba! Vremenskog. - Bijesno je krenuo sobom, naoko zato da bi prišao prozoru i pogledao kako se dani. - Enderby je još uvijek glavni, zar ne, Oliver? - upita Smiley u pravcu Laconovih leđa. - Da, da, jošuvijek Saul Enderby, vašstari protivnik, i čini čuda - izvijesti Lacon nestrpljivo. Povukao je zavjesu i istrgao krajeve iz metalnih kvačila što su je držali. - Nema vašeg stila, to priznajem, no zašto bi ga imao? On je Amerikanac. - Nije lako pod ovakvom vladom, to vam mogu reći. - Ponovo je bijesno udario prozorsku kvaku. Smiley osjeti na koljenima studeni propuh. - Treba se znati uvijek. Mostyn, gdje je taj čaj? Čini mi se da čekamo čitavu vječnost. Cijeli svoj život, pomisli Smiley. Uz zvuk kamiona što je brektao penjući se na brdo, ponovo začu Stricklandov glas, njegovom razgovoru sa Saulom Enderbyjem nije bilo kraja. - Mislim da je važno ne ići predaleko u želji da se novinarima prikaže sasvim beznačajnim, šefe. U ovakvim je slučajevima glavna stvar ostati nejasan. Sada čak i privatni život može predstavljati opasnost. Ono što nama treba jest prikazati potpuni nedostatak bilo kakvog značenja za sadašnji trenutak. Oh, točno, točno, doista, šefe, tako je - i dalje je zujao, ulizivački ali na oprezu. - Oliver - započne Smiley, gubeći strpljenje. - Oliver, biste li imali što protiv, samo... No Lacon je govorio, nije slušao: - Kako Ann? - upita neodređenim glasom stojeći kod prozora, rukama oslonjen o prozorsku dasku. - S vama je i sve ostalo, pretpostavljam? Ne švrlja, zar ne? Bože, baš mrzim jesen. - Dobro je, hvala. Kako je - bezuspješno se pokušavao prisjetiti imena Laconove žene. - Napustila me, prokletstvo. Pobjegla sa svojim nesretnim učiteljem jahanja, đavo je odnio. Ostavila me s djecom. Djevojčice sam smjestio u koledže, hvala bogu. - Nagnuvši se naprijed Lacon je zurio

gore, u nebo što se rasvjetljavalo. - Da li je to Orion tamo gore, nalik na loptu za golf uglavljenu među dimnjake? - upita. Eto još jedne smrti, tužno pomisli Smiley, zadržavši još neko vrijeme misli na Laconovom propalom braku. Prisjećao se zgodne, neobične žene i nekoliko kćeri što su skakale na svojim ponijima u vrtu njihove biljem obrasle kuće u Ascotu. - Žao mi je, Oliver - reče. - Zašto bi vam bilo žao? Nije to vaša žena. Moja je. Svatko je sam u svojoj ljubavi. - Možete li zatvoriti taj prozor, molim vas! - povika Strickland, ponovo birajući brojeve. - Ovdje dolje je polarna studen. Razdraženo zalupivši prozor, Lacon krenu natrag. Smiley pokuša po drugi put: - Oliver, što se događa? - upita. - Zbog čega me trebate? - Ponajprije, vi ste jedina osoba koja ga je poznavala. Strickland, jesi li pri kraju? Nalik je na one što daju obavijesti na aerodromu - povjeri Smileyju s glupavim osmjehom. - Nikako da završi. Mogao bi prekinuti, Oliver, pomisli Smiley, zamjećujući odsutnost Laconova pogleda u trenutku kad je stao pod svjetlost. Prošao si suviše, pomisli s neočekivanom naklonošću. Obojica smo prošli. Iz kuhinje se pojavio tajanstveni Mostyn noseći čaj: ozbiljno dijete, suvremena izgleda, u hlačama jarkih boja i smeđe grive. Vidjevši ga kako odlaže pladanj na stol, Smiley ga najzad smjesti u vlastitu prošlost. Ann je jednom imala takvog ljubavnika, pitomca Teološkog koledža u Wellsu. Pokupila ga negdje na auto-putu i kasnije tvrdila kako ga je spasla od toga da postane homoseksualac. - U kojem ste odsjeku, Mostyn? - tiho ga upita Smiley. - Odjel za prigodne poslove, gospodine. - Cƽučnuo je uz stol pokazujući azijatsku podložnost. - Još od vremena kada ste vi bili ovdje, zapravo, gospodine. To je neka vrsta akcionog bazena. Uglavnom sve momci na pokusnom radu što čekaju da budu poslani u prekomorske zemlje. - Shvaćam. - Bio sam na vašem predavanju u školu u Sarrattu, gospodine. U okviru tečaja za početnike. »Ponašanje agenta na terenu.« Bilo je to najbolje u cijele dvije godine. - Hvala.

No Mostyn nije odvajao svoj napeti, teleći pogled od njega. - Mlijeko ili limun, gospodine? Limun smo pripremili za njega - doda Mostyn povjerljivim glasom, kao da je to neka preporuka za limun. Strickland je spustio slušalicu i sada se bavio pojasom hlača, otpuštao ga ili zatezao. - Pa, dakle, istinu moramo prilagođivati uvjetima, George! - iznenada riknu Lacon izražavajući, kako se činilo, vlastita uvjerenja. - Ponekad su ljudi nedužni, no okolnosti ih mogu prikazati drugačijima. Zlatno doba nije nikada postojalo. Postoji samo zlatna sredina. Moramo to imati na umu. Ispisati to na ogledalu kojim se služimo svakoga dana pri brijanju. Žutom kredom, pomisli Smiley. Strickland se gegao sobom: - Ti. Mostyn. Mladiću. Ti, gospodine! Mostyn podignu ozbiljne, smeđe oči u znak odgovora. - Ništa od ovoga ne smije dospjeti na papir - upozorio ga je Strickland, otirući dlanom brk, kao da je jedno od njih vlažno. - Jesi li me čuo? To je naredba odozgo! Nije bilo nikakvog susreta, dakle, nemaš što upisati u uobičajeni izvještaj, ili što već pišeš. Nemaš drugog zadatka osim držati jezik za zubima. Shvaćaš? Troškove ćešprikazati kao uobičajene, svakodnevne izdatke. I taj ćeš račun predati meni osobno. Nikakvog knjiženja. Jasno? - Jasno - reče Mostyn. - I nikakvih povjeravanja onim malim droljama iz knjigovodstva, jer ja ću saznati za to. Čuješ me? Daj nam čaja. Kad je čuo taj razgovor, u Georgeu Smileyju se nešto zbilo. Iz bezoblične nejasnoće tih riječi, iz užasa scene na Heathu, do njega je doprla jedina, potresna istina. Osjeti udarac u grudima i na tren mu se učini daje daleko od sobe i ova tri uznemirena čovjeka koja je zatekao u njoj. Izvještaj? Nije bilo susreta? Susret između Mostyna i Vladimira? Bože sveti, pomisli, sagledavajući tu suludu igru. Bože, sačuvaj, smiluj se i poštedi nas. Mostyn je bio zadužen za Vladimira! Taj iskusni čovjek, general, nekoć naš ponos, i oni ga šalju van s ovim neizbrušenim momkom! Zatim osjeti još jedan, snažniji trzaj dok je čuđenje ustupalo mjesto eksploziji srdžbe u njemu. Osjeti kako mu usne drhte, grlo se steže od ogorčenja, sprečavajući ga da govori, a kad se okrenuo Laconu, naočale kao da su mu bile zamagljene od

vrućine: - Oliver, pitam se biste li mi mogli reći zbog čega sam ovdje - čuo je sebe kako većpo treći put traži odgovor, glasom jedva nešto višim od mrmljanja. Ispruživši ruku izvadi bocu votke iz kablića. Jošuvijek ne dobivši odgovor, odvrnu poklopac i natoči sebi popriličan gutljaj. No Lacon je i dalje oklijevao, mozgao, zvjerao očima, odgađao. U Laconovu su svijetu izravna pitanja bila vrhunac lošeg ukusa, a izravni odgovori čak i gori od toga. Na trenutak zastane u pola koraka nasred sobe i zagleda se u Smileyja s nevjericom. Automobil je zapeo na uzbrdici donoseći im poruke iz svijeta stvarnosti, s onu stranu prozora. Lauder Strickland je srkao čaj. Mostyn je oprezno sjedio na tronošcu za glasovir koji nije imao pripadajućeg instrumenta. A Lacon, sa svojim isprekidanim pokretima, nije znao što bi drugo mogao učiniti negoli prebirati po vlastitim mislima ne bi li pronašao dovoljno zamršene izraze da prikrije ono što je imao reći. - George - progovori. Iznenadni je pljusak lupkao o prozor, no on nije obraćao pažnju na nj. - Gdje je Mostyn? - upita. Mostyn tek što se bio smirio, već je opet sunuo iz sobe zbog iznenadne potrebe izazvane živcima. Cƽuli su hučanje vode. glasno poput limene glazbe i zatim klokotanje slavina, što se orilo po cijeloj zgradi. Lacon podiže ruku k vratu i napipa osuta mjesta. Nevoljko započne: - Prije tri godine, George - da počnemo od toga - ubrzo nakon što ste vi otišli iz Circusa - vaš nasljednik Saul Enderby - vaš hvalevrijedni nasljednik - pod pritiskom zabrinutog Kabineta - pod tim zabrinutog mislim novoosnovanog - odlučuje da treba provesti neke dalekosežne promjene u obavještajnom radu. Zƽelim vam prikazati pozadinu stvari, George - objasnio je, prekinuvši se. - Cƽinim to zbog vašeg značaja, zbog starih vremena, i zbog - upro je prstom kroz prozor - zbog onih vani. Strickland je bio raskopčao prsluk i sad je ležao kunjajući, prezasićen, nalik na putnika u prvom razredu noćnog aviona. No njegove su uvijek budne oči ipak slijedile svaki Laconov pokret. Vrata se otvoriše i zatvoriše, propuštajući Mostyna, koji je ponovo zauzeo

svoj položaj na tronošcu za glasovir. - Mostyn, nastojte ne čuti ovo. Govorim o vrhunskoj, vrhunskoj politici. Jedna od tih dalekosežnih promjena, George, bila je odluka da se osnuje koordinacioni komitet sastavljen od predstavnika svih zainteresiranih ministarstava. Mješovit odbor - rukama ga je oblikovao u zraku - dijelom iz Westminstera, dijelom iz Whitehalla, koji bi predstavljao kako Kabinet tako i glavne korisnike iz Whitehalla. O njima se govorilo kao o savjetnicima. A postavljeni su - George - postavljeni su između obavještajne bratovštine i Kabineta. Kao nekakav kanal, ϐilter, kočnica. - Jedna mu je ruka ostala u zraku, dijeleći te metafore poput karata. - Da bi nama iz Circusa zirkali preko ramena. Da bi provodili kontrolu, George. Budnost i odgovornost u interesu otvorenije vlade. Ne sviđa vam se to. Vidim vam na licu. - Ja sam izvan - reče Smiley. - Nije moje da sudim. No Laconovo je lice iznenada poprimilo izraz zgražanja a glas mu se spustio gotovo u očaj. - Trebalo je da ih čujete, George, te naše nove šefove! Trebalo je da čujete kako govore o Circusu! Ja sam njihov gorila, prokletstvo: znam, stavljali su mi to na nos svaki dan! Izrugivanje. Sumnjičenje. Na svakom koraku nepovjerenje, čak i od ministra koji bi ipak morali znati kako stoje stvari. Kao da je Circus neka divlja zvijer izvan dometa njihovog poimanja. Kao da je Britanska obavještajna služba ogranak konzervativne stranke. Ne njihov saveznik, već neka usamljena guja u njihovom socijalističkom gnijezdu. Isto kao što je bilo trideset godina. Znate li da čak obnavljaju i sve one razgovore o Zakonu o slobodi informiranja u Britaniji, po uzoru na Amerikance? Ravno iz Kabineta. Govori se da rasprave i svi podaci do kojih se dolazi moraju biti otvoreni javnosti za razonodu. Bili bi zaprepašteni, George. Povrijeđeni. Pomislite samo kako bi tako nešto djelovalo na javni moral. Da li bi se Mostyn ikada pridružio Circusu nakon takve nezdrave popularnosti preko novina, ili čega već bilo? Biste li Mostyn? Cƽinilo se da je pitanje duboko pogodilo Mostyna jer su njegove ozbiljne oči, potamnjele zbog kontrasta s bolesnom bojom puti, postale još ozbiljnije, i on podiže palac i kažiprst k ustima. Ali nije progovorio ni riječi. - Gdje sam ono stao, George? - upita Lacon, iznenada izgubljen.

- Kod savjetnika - reče Smiley s razumijevanjem. Sa sofe, Lauder Strickland dobaci vlastiti opis toga tijela: - Savjetnici, šipak! Gomila lijevo orijentiranih prodavača magle. Oni će upravljati našim životima umjesto nas. Reći nam kako da vodimo dućan. Lupiti nas po prstima kada pogrešno zbrojimo račune. Lacon ga prostrijeli prijekornim pogledom no nije mu proturječio. - Jedan od bezazlenih pothvata tih savjetnika, George - to jest jedna od njihovih prvih dužnosti - koju su im izričito povjerili naši šefovi - i dolično je zacrtali u zajednički sastavljenoj povelji - bila je inventura. Razmotriti sve izvore informacija koje Circus ima širom svijeta i uskladiti ih s trenutno prihvatljivim ciljevima. Ne pitajte me što su to za njih trenutno prihvatljivi ciljevi. To je vrlo dvojbeno pitanje. Ipak, ne smijem biti nelojalan. - Vratio se onom što je prije govorio. - Dovoljno će biti ako kažem da su tokom slijedećih šest mjeseci proveli detaljno ispitivanje, a sjekire su naravno zakopane. - Zastade, zureći u Smileyja. - Jeste li prisutni, George? - upita zbunjenim glasom. No teško da se u tom času moglo reći da li je Smiley uopće igdje prisutan. Nabrekli su mu se kapci gotovo sasvim zaklopili, a ono što mu se naziralo od očiju bilo je zaklonjeno debelim lećama naočala. Sjedio je uspravno no glava mu je pala naprijed tako da su se mesnati podbraci oslanjali o grudi. Lacon je oklijevao joškoji trenutak, a onda nastavio: - Dakle, kao rezultat tog zakapanja sjekira -ili, ako vam se više sviđa, provođenja inventure od strane naših savjetnika - izvjesne vrste tajnog djelovanja proglašene su ipso facto nedopustivima. Verboten. Shvaćate? Strickland izvaljen na soϐi počne recitirati sablažnjive riječi: - Nikakva pokušaja preobraćanja. Nikakvih klopki. Nikakvih dvojnika. Ne smije se poticati političko dezerterstvo. Nema više emigranata. Gotovo s pervertitima. - Sƽto? - upita Smiley, kao da se naglo probudio iz dubokog sna. No ovakav se neuvijen način razgovora nije sviđao Laconu i on ga prezirno preču. - Nemojmo biti banalni, molim te, Lauder. Priđimo stvarima u suštini. Važno je točno razlučiti pojmove. Dakle, savjetnici su sastavili pravilnik, George - nastavio je obraćajući se Smileyju. - Popis zabranjenih postupaka. Razumljivo? - No Smiley je više iščekivao nego slušao. - Prorešetali su cijelo naše polje rada - koliko ima koristi i štete

od agenata, koliko imamo ili nemamo prava zabadati nos po zemljama Commonweltha - sve i sva. Prisluškivanje, nadzor u prekomorskim zemljama, operacije pod lažnom zastavom - divovski zadatak, junački obavljen. - Na zaprepaštenje svih prisutnih osim na svoje vlastito, Lacon ukrsti prste, iskrenu dlanove prema van i zapucketa zglobovima u prkosnom staccatu. Nastavio je: - Na njihovu listu zabranjenih postupaka - a to je vrlo neotesana isprava, George, nema u njoj nikakva poštovanja tradicije - uključene su također i one već klasične metode kao što je upotreba dvostrukih agenata. Mahnitost, tako su ih naši šefovi izvoljeli okrstiti u svojim izvještajima. Onaj stari trik preobraćanja neprijateljskih špijuna te njihovog vraćanja natrag u igru, sada na našoj strani - u vaše vrijeme srž kontrašpijunaže - danas je, George, po zajedničkom mišljenju naših savjetnika - ocijenjen zastarjelim. Ne isplati se. Baci ga van. Jošje jedan kamion bezglavo brenčao nizbrdo, ili uzbrdo. Začuše udar kotača o rub pločnika. - Isuse - pomrmlja Strickland. - Ili - na primjer - ovo sam izabrao nasumce - stavljanje pretjeranog naglaska na iseljeničke grupe. Ovaj put se nije čuo nikakav kamion: samo teška, optužujuća tišina što ga je pratila. Smiley je cijelo vrijeme sjedio, primao ne sudeći, s pažnjom usredotočenom na Lacona kojeg je slušao s izoštrenom prijemljivošću slijepca. - Iseljeničke grupe, možda će vas zanimati - nastavio je Lacon - ili da budem precizniji, nekoć cijenjena povezanost Circusa s njima - koju savjetnici, međutim, nazivaju ovisnošću, no ja smatram da je to ipak malo preoštro - bio sam se upustio u raspravu s njima, no nadglasali su me - dakle ta je veza s iseljeničkim grupama danas ocijenjena izazivačkom, suprotnom težnji za detantom, podjarivačkom. Preskupo udovoljavanje hirovima. Oni koji i dalje šuruju s njima čine to pod prijetnjom izopćenja. Ozbiljno vam kažem, George. Dotle smo došli. To je domet njihovih sposobnosti. Zamislite. Isprsivši se kao da je spreman primiti Smileyjev napad, Lacon rastvori ruke i ostane tako stajati zureći dolje u Smileyja, kao što je već ranije činio, a za to je vrijeme Stricklandova jeka sa škotskim naglaskom ponavljala istu tu priču samo na bezobzirniji način.

- Grupe su odbačene u kantu za smeće, George - reče Strickland. - Sve. Naređenje odozgo. Nikakvih veza. Ni blizu! Uključujući i momke pokojnog Vladimira. Za njih - poseban arhiv s dvije brave na petom katu. Svima zabranjen pristup bez pismene dozvole šefa. A duplikat među spise koji svakog tjedna idu savjetnicima na uvid. Teška vremena, George. Iskreno vam kažem, teška vremena. - Stanite, George, polako - upozori Lacon s nelagodnošću, uhvativši nešto što ostali nisu čuli. - Kakva krajna besmislica - namjerno ponovi Smiley. Podigao je glavu i usmjerio pogled na Lacona, kao da želi naglasiti uvredljivu otvorenost svog neslaganja. - Vladimir nije bio skup. Nije bio niti hirovit. A najmanje od svega se može reći da se nije isplatio. I sami dobro znate da se gnušao uzimati novac od nas. Morali smo mu ga na silu gurati da ne umre od gladi. A što se tiče onog - podjarivački, suprotan težnji za detantom - bez obzira na to što te riječi značile - pa, morali smo ga povremeno obuzdavati, kao što je to uobičajeno s dobrim agentima, no kada bi došlo do toga, primao je naređenja poput janjeta. Vi ste bili njegov obožavalac, Oliver. Znate isto tako dobro kao i ja koliko je vrijedio. To što je Smileyjev glas bio tih nije moglo prikriti njegovu napetost. Laconu isto nisu promakle ni opasne promjene u boji njegovih obraza. Lacon se oštro okrenu najnezaštićenijoj prisutnoj osobi: - Mostyn, očekujem od tebe da sve ovo zaboraviš. Jesi li čuo? Strickland, recite mu. Strickland žustro posluša: - Mostyn, danas ujutro, točno u deset i trideset, imaš se javiti administrativcima gdje ćeš potpisati službenu izjavu koju ću ja osobno sastaviti i kasnije pregledati! - Da, gospodine - uzvrati Mostyn, nakon pomalo zastrašujućeg oklijevanja. Tek je sada Lacon odgovorio na Smileyjevu tvrdnju: - George, ja sam se divio čovjeku. Nikada Grupi. Tu postoji znatna razlika. Cƽovjek, to da. U mnogo čemu je bio junačka ličnost, ako hoćete. Ali ne i drušvo koje je držao oko sebe: fantasti, kraljevići izgaženih peta. I oni momci iz moskovskog Centra koji su se pokušavali inϐiltrirati među njih, a ovi ih toplo privijali na grudi. Ni u kojem slučaju. U tom su pogledu savjetnici u pravu, to ne možete poreći.

Smiley je skinuo naočale i sada ih je čistio o deblji kraj kravate. Na blijedom svjetlu što se probijalo kroz zavjese, njegovo je punašno lice djelovalo vlažno i nezaštićeno. - Vladimir je bio jedan od najboljih agenata koje smo ikada imali - reče s ponosom. - Zato što je bio vaš, hoćete reći? - podrugljivo se nasmija Strickland iza njegovih leđa. - Zato što je bio dobar! - prasnu Smiley i u sobi zavlada preplašena tišina dok se on oporavljao. - Vladimirov je otac bio Estonac i zakleti boljševik, Oliver - nastavio je smirenijim glasom. - Kulturan čovjek, odvjetnik. Staljin ga je nagradio za odanost pogubivši ga u svojim čistkama. Vladimir je rođen kao Voldemar no čak je i ime promijenio u Vladimir zbog privrženosti Moskvi i Revoluciji. Još je uvijek htio vjerovati, usprkos onom što su učinili njegovom ocu. Pridružio se Crvenoj armiji i bio providnošću spašen da i sam ne neslane u čistkama. Rat mu je donio unapređenje, borio se kao lav, a po završetku rata očekivao da će u Rusiji doći do liberalizacije o kojoj je sanjao, i da će se njegov narod osloboditi. No to se nije ostvarilo. Umjesto toga bio je svjedokom pritiska što ga je vlada kojoj je služio bezobzirno vršila na njegovu rodnu zemlju. Deseci tisuća njegovih sunarodnjaka Estonaca otišli su u logore, a među njima i nekoliko Vladimirovih rođaka. - Lacon otvori usta da bi ga prekinuo, no odmah ih mudro zatvori. - Oni sretniji su prebjegli u Sƽvedsku i Njemačku. Govorim o staloženim, radnim ljudima, o stanovništvu rascjepkanom na komadiće. Jedne nam je noći, zapavši u očaj, ponudio svoje usluge. Nama, Britancima. U Moskvi. Pune tri godine nakon toga špijunirao je za nas iz samog srca glavnog grada. Svakodnevno je sve stavljao na kocku, zbog nas. - A nepotrebno je naglašavati da ga je ovaj ovdje, našGeorge, imao pod svojim vodstvom - promumlja Strickland, jošuvijek pokušavajući ustvrditi da već sama ta činjenica ne daje Smileyju pravo da sudi o Vladimiru. No Smiley se nije dao zaustaviti. Sjedeći do njegovih nogu, mladi je Mostyn slušao u nekoj vrsti transa. - Cƽak smo mu dodijelili i medalju, ako se sjećate, Oliver. Naravno, ne nešto što bi mogao nositi ili držati uza se. Ali negdje se, na komadu pergamenta koji mu je povremeno bilo dopušteno pogledati, nalazio potpis vrlo sličan kraljevskom.