Smileyjevi ljudi - John le Carre

- Ali ne za Otta. Otto je fanatik. Mogu upotrijebiti tu riječ. Fanatik. To je jedan od razloga zbog kojeg su se naši životi razišli. Pa ipak, on je moj prijatelj. Tko god ga povrijedi, dobit će svoje od Kretzschmara. - Lice mu se naoblačilo u trenutačnoj smućenosti. - Sigurni ste da nemate ništa za mene, Herr Max? Herr Kretzschmar je oklijevajući jošjednom promijenio temu, ali trebalo mu je vremena: bilo mu je neugodno. - Stari General je ubijen u Engleskoj? - napokon zapita. - Da. - Ali vi smatrate, ipak, da je i Otto u opasnosti? - Da, ali mislim da je on to izabrao. Herr Kretzschmar je bio zadovoljan tim odgovorom i dvaput je energično kimnuo. - I ja. Ja isto tako. To je moj jasan dojam o Ottu. Rekao sam mu mnogo puta: »Otto, trebao si biti akrobat na žici.« Za Otta, po mom mišljenju, nijedan dan nije vrijedan življenja, ako barem u šest posebnih prilika ne zaprijeti da će mu biti posljednji. Dopuštate mi da napravim neke primjedbe na svoj odnos s Ottom? - Izvolite - rekao je Smiley uglađeno. Položivši podlaktice na plastičnu površinu Herr Kretzschmar se smjestio u udobniji položaj za ispovijed. - Nekoć su Otto i Claus Kretzschmar radili sve zajedno - ukrali mnogo konja, kako mi kažemo. Ja sam iz Saske, Otto je došao s istoka. Bait. Ne Rusija - inzistirao bi on - Estonija. Prošao je teška vremena, proučio unutrašnjost poprilično zatvora, neki pokvarenjak ga je izdao u Estoniji. Djevojka je umrla, a bio je prilično lud za njom. Imao je ujaka u Kielu, ali taj je bio svinja. Mogu to reći, svinja. Nismo imali novca, bili smo drugovi, zajedno krali. To je bilo normalno, Herr Max. Smiley je prihvatio objašnjenje. - Jedan od naših poslova bio je prodavanje obavijesti. Točno ste rekli daje obavijest bila dragocjena roba u to vrijeme. Na primjer, čuli bismo o izbjeglici koji je upravo prebjegao i kojeg Saveznici jošnisu ispitali. Mi čujemo za to, mi ga ispitamo. Ako smo dosjetljivi, uspije nam prodati isti izvještaj u različitim verzijama dvojici ili čak trojici različitih kupaca. Amerikancima, Francuzima, Britancima. Pa čak i Nijemcima, koji su se većučvrstili u sedlu, da. Ponekad, kad su podaci bili neispravni, čak i petorici kupaca. - Grohotom se nasmijao. - Ali

samo ako su bili netočni, okay? U drugim prilikama, kad smo bili bez izvora, izmišljali smo - nije u pitanju. Imali smo karte, dobru maštu, dobre veze. Nemojte me pogrešno razumjeti: Kretzschmar je neprijatelj komunizma. Govorimo o prošlosti, kao što ste već rekli, Herr Max. Bilo je neophodno preživjeti. Otto bi imao ideju, Kretzschmar bi je ostvario. Otto nije bio izmišljačposla, rekao bih. - Herr Kretzschmar se namrštio. - Ali u jednom pogledu je Otto bio vrlo ozbiljan čovjek. Trebalo je da izravna neki stari dug. O tome je stalno govorio. Možda s momkom koji ga je izdao i ubio njegovu djevojku, možda sa čitavim ljudskim rodom, što ja znam? Morao je biti aktivan. Politički aktivan. S tom svrhom je odlazio u Pariz, mnogo puta. Mnogo. Herr Kretzschmar je dopustio sebi kratak predah da razmisli. - Bit ću otvoren - najavio je. - A ja ću poštovati vaše povjerenje - rekao je Smiley. - Vjerujem vam. Vi ste Max. General je bio vašprijatelj, Otto mi je to rekao. Otto vas je jednom sreo, divio vam se. Silno. Bit ću iskren s vama. Prije mnogo godina Otto Leipzig je zbog mene otišao u zatvor. U tim danima ja nisam bio ugledan. Sad kad imam novac, mogu sebi priuštiti da to budem. Ukrali smo nešto, njega su uhvatili, lagao je i odsjedio za obojicu. Htio sam mu platiti. Rekao je: »Sƽto do vraga? Kad si Otto Leipzig, godina dana u zatvoru je praznik?« Posjećivao sam ga svaki tjedan. Podmitio sam stražare da mu nose posebnu hranu - jednom čak i ženu. Kad je izašao, ponovo sam mu pokušao platiti. Odbio je moje ponude. »Jednog dana ću od tebe zatražiti nešto«, rekao je. »Možda tvoju ženu.« »Dobit ćeš je«, rekao sam mu, »nema problema«. Herr Max, pretpostavljam da ste Englez. Shvatit ćete moj položaj. Smiley je rekao da već jest. - Prije dva mjeseca - što ja znam, možda i više, možda manje - stari General je nazvao telefonom. Trebao je hitno Otta. »Ne sutra, nego noćas.« Ponekad je znao tako nazvati iz Pariza, upotrebljavajući tajna imena i sve te gluposti. Stari General je tajnovit momak. I Otto. Kao djeca, znate što mislim? Nije važno. Herr Kretzschmar je rukama prešao preko lica, kao da briše paučinu. »Slušajte«, kažem mu. »Ne znam gdje je Otto. Posljednji put kad sam čuo o njemu bio je u gadnoj neprilici s nekim poslom koji je

započeo. Moram ga pronaći, trebat će vremena. Možda sutra, možda za deset dana.« Onda stari čovjek kaže meni: »Sƽaljem vam pismo za njega. Cƽuvajte ga životom.« Slijedeće jutro stigne pismo, ekspresno za Kretzschmara, poslano iz Londona. Unutra, druga omotnica. »Hitno i strogo povjerljivo za Otta.« Strogo povjerljivo, okay? Tako je stari dečko poludio. Nije važno. Znate onaj njegov krupan rukopis, čvrst kao vojnička zapovijed? Smiley je znao. - Nalazim Otta. Opet se krije od neprilika, nema novaca. Ima samo jedno odijelo, ali se oblači kao ϐilmska zvijezda. Dajem mu starčevo pismo. - To je debelo pismo - navodio ga je Smiley, misleći na sedam stranica fotokopiranog papira. Misleći na Mikhelovu crnu spravu, koja je poput tenka stajala usred knjižnice. - Svakako. Dugačko pismo. Otvorio ga je dok sam bio tamo... Herr Kretzschmar je zastao i gledao Smileyja i činilo se da u njegovu izrazu, iako nerado, prepoznaje suzdržljivost. - Dugačko pismo - ponovio je. - Mnogo stranica. Pročitao ga je, prilično se uzbudio. »Claus«, rekao je. »Posudi mi nešto novca. Moram ići u Pariz.« Posudio sam mu nešto novaca, petsto maraka, bez problema. Nakon toga neko vrijeme ga nisam viđao. Ponekad dođe ovamo, telefonira. Ja ne slušam. Zatim, prije mjesec dana, došao je k meni. Opet je prekinuo i opet je Smiley osjetio da se obuzdava. Iskren sam - rekao je, kao da jošjednom poziva Smileyja na šutnju. - Bio je - dobro, rekao bih uzbuđen. - »Claus«, rekao je. »Učini ono što tražim i isplatio si dug prema meni.« Nazvao je to medenom zamkom. Doveo je čovjeka u klub, izvjesnog Ivana, nekog koga on dobro pozna, kojim se bavio godinama, rekao je, vrlo posebna svinja. Taj čovjek je bio meta. Zvao ga je »metom«. Rekao je da mu je to životna prilika, ono na što je čekao. Najbolje djevojke, najbolji šampanjac, najbolja predstava. Samo tu jednu noć trebala mu je Kretzschmarova susretljivost. Vrhunac njegovih napora, rekao je. Prilika da otplati stare dugove i usput zaradi nešto novaca. Bio je dužan, rekao je. Time bi sakupio potreban iznos. Obećao je da neće biti posljedica. Rekao sam mu: - Nema problema - ponovo. Tako je došao. I doveo svoju metu. Herr Kretzschmarovo pripovijedanje je iznenada postalo nekarakteristično šturo. Koristeći se kratkim zastojem, Smiley je

ubacio pitanje kojim je smjerao puno dalje od samog konteksta: - Kojim su jezikom govorili? Herr Kretzschmar je oklijevao, ali napokon odgovori: - Najprije se njegova »meta« pretvarala da je Francuz, ali djevojke nisu znale mnogo francuskog, tako daje s njima govorio njemački. Ali, s Ottom je govorio ruski. Bio je odbojan. Prilično je smrdio, mnogo se znojio i na određen način nije bio džentlmen. Djevojke su nerado bile s njim. Došle su mi i žalile se. Poslao sam ih natrag, ali su ipak gunđale. Djelovao je zbunjeno. - Još jedno malo pitanje - rekao je Smiley. - Izvolite. - Kako je Otto Leipzig mogao obećati da neće biti neprilika, kad je, vjerojatno, namjeravao ucjenjivati tog čovjeka? - Meta nije bio cilj - rekao je Herr Kretzschmar, naškubivši usne. - Bio je sredstvo. - Sredstvo do nekog drugog? - Otto nije bio jasan. Prečka na »Generalovim ljestvama«, bio je njegov izraz, »Za mene, Claus. meta je dovoljna. Meta, a nakon toga novac. Ali za Generala, on je samo prečka na ljestvama. Za Maxa isto.« Zbog razloga koje nisam razumio i novac je ovisio o tome koliko će biti zadovoljan obavljenim poslom. Ili možda vi. - Zastao je, kao da se nada da bi mu to Smiley mogao rasvijetliti. Smiley nije. - Nisam htio postavljati uvjete ni ispitivati. - Herr Kretzschmar je nastavio, birajući riječi mnogo pažljivije. - Otto i njegova meta su pušteni kroz stražnji ulaz i odvedeni ravno u separe. Uredili smo tako da ne pokažemo ništa što bi moglo upozoriti na ime zgrade. Nedavno, noćni klub malo niže je bankrotirao - rekao je Herr Kretzschmar, tonom koji je nagovještavao da bašnije sasvim utučen zbog tog događaja. - Mjesto se zvalo »Frendenjacht«. Kupio sam neku opremu na dražbi. Ono što mi je odgovaralo. Gravure, koje smo smjestili okolo po separeima. - Smiley se sjetio slova ACHT na pepeljari na fotografiji. - Možete li mi reći o čemu su dva čovjeka razgovarala? - Ne. Ne znam ruski - rekao je. Načinio je istu odrečnu kretnju rukom. - Na njemačkom su pričali o Bogu i svijetu. Svašta. - Razumijem. - To je sve što znam. - Kako se Otto ponašao? - upita Smiley. - Da li je još uvijek bio

uzbuđen? - Nikad prije u svom životu nisam vidio Otta Leipziga takvog. Smijao se kao krvnik, govoreći tri jezika odjednom, nije bio pijan, ali krajnje živahan, pjevao je, pričao šale, ne znam što sve ne. To je sve što znam - odgovorio je Herr Kretzschmar, pomalo zbunjeno. Smiley je potajno pogledao promatrački prozorčić i sive kutije aparature. Kratko je još jednom pogledao bešumno isprepletanje i razdvajanje bijelih tijela na Herr Kretzschmarovom malom televizijskom ekranu. U tom trenu je shvatio koje bi bilo njegovo posljednje logično pitanje i naslutio njegovu vrijednost. Ipak ga je isti životni instinkt, koji ga je doveo tako daleko, sada spriječio da ga postavi. Ništa u ovom trenutku, čak ni kratkoročna dobit, nije bila vrijedna udaljivanja Kretzschmara i zatvaranja puta do Otta. - A Otto vam nije dao nikakav drugi opis svoje mete? - zapitao je Smiley, tek toliko da nešto pita; da mu pomogne nastaviti razgovor. - U toku večeri došao je jednom k meni. Ovamo gore. Ispričao se društvu i došao ovamo da se uvjeri kako sve teče po planu. Pogledao je na ovaj ekran i nasmijao se. »Sad sam ga doveo do ruba i ne može više natrag«, rekao je. Ja ništa više nisam pitao. To je sve što se dogodilo. Herr Kretzschmar je pisao svoje upute za Smileyja, na kožnatom notesu sa zlatnim uglovima. - Otto živi u lošim uvjetima - rekao je. - To se ne može promijeniti. Davanjem novca ne možemo mu poboljšati socijalni položaj. On ostaje - Herr Kretzschmar je oklijevao - u srcu, Herr Max, ostaje ciganin. Nemojte me pogrešno shvatiti. - Hoćete li ga upozoriti da dolazim? - Dogovorili smo se da se ne koristimo telefonom. Službena veza između nas je sasvim prekinuta. - Dodao mu je komad papira. - Odlučno vam savjetujem da pripazite - rekao je Herr Kretzschmar. - Otto će biti vrlo ljutit kad čuje da je stari General ubijen. - Ispratio je Smileyja do vrata. - Koliko su vam oni dolje naplatili? - Molim? - Oni dolje. Koliko su vam uzeli? - Sto sedamdeset pet maraka za članstvo. - Uključujući pića, najmanje dvjesta maraka. Reći ću im da vam ih

vrate na ulazu. Vi Englezi ste siromašni ovih dana. Previše sindikata. Kako vam se svidio program? - Bio je na umjetničkoj visini - rekao je Smiley. Herr Kretzschmar je jošjednom bio vrlo zadovoljan Smileyjevim odgovorom. Potapšao ga je po ramenu: - Možda je trebalo da se više zabavljate u životu. - Možda je trebalo - složio se Smiley. Pozdravite Otta s moje strane - rekao je Herr Kretzschmar. - Hoću - obeća Smiley. Herr Kretzschmar je oklijevao i pojavila se ista ona smetenost. - I nemate ništa za mene? - ponovio je. - Nikakav papir, na primjer? - Ne. - Šteta. Cƽim je Smiley izišao, Herr Kretzschmar je već bio za telefonom, očekujući druge posebne zahtjeve. Vratio se u hotel. Pijani noćni portir mu je otvorio vrata, pun prijedloga o prekrasnim djevojkama koje bi mogao poslati u Smileyjevu sobu. Probudio se, ako je uopće i spavao, na zvonjavu crkvenih zvona i na zvuke utovarivanja u luci, koje mu je donosio vjetar. Ali, ima noćnih mora koje ne odlaze s danjom svjetlošću i dok je vozio prema sjeveru preko tresetišta u svom unajmljenom Opelu, strahovi koji su lebdjeli u maglici bili su isti oni što su ga mučili noću.

17. Ceste su bile isto tako puste kao i čitav krajolik. Kroz razderotine magle čas bi spazio komadić žitnog polja, čas crvenu seljačku kuću, nisko šćućurenu zbog vjetra. Plavi natpis je glasio »KAI«. Naglo je skrenuo na izlaznu cestu i ispred sebe vidio pristanište, s nizom niskih, sivih baraka, koje su djelovale još manje onako stisnute između paluba teretnih brodova. Crveno-bijela brklja onemogućavala je pristup; tu je bio carinski natpis na nekoliko jezika, ali ni žive duše na vidiku. Zaustavivši kola, Smiley je izašao i lagano odšetao do brklje. Crveno dugme za pokretanje mehanizma bilo je veliko poput tanjurića. Pritisnuo ga je i vrisak njegovog zvona je učinio da nekoliko čaplji odleprša u bijelu izmaglicu. Kontrolni toranj je stajao na cjevastim nogama njemu slijeva. Cƽuo je lupu vrata i zveket metala i zatim vidio bradati lik u plavoj uniformi kako stupa niz željezne stube do najnižeg stepenika. Cƽovjek mu je doviknuo: - Sƽto onda hoćete? - Ne čekajući odgovor, oslobodio je brklju i mahnuo Smileyju da prođe. Asfaltna površina ceste bila je nalik na bombardirano zemljište zasuto cementom i okruženo dizalicama i gotovo stiješnjeno zamagljenim bijelim nebom. Iza toga, plitka voda izgledala je prekrhka za težinu tolikog brodovlja. Pogledao je u ogledalo i vidio tornjeve primorskog gradića, nalik na stari bakrorez otisnut na samo pola stranice knjige. Pogledao je prema moru i kroz maglu vidio liniju plutača i treperavih svjetala koja su označavala vodenu granicu prema Istočnoj Njemačkoj i početnih sedam i pol tisuća milja sovjetskog carstva. Tamo su otišle čaplje, pomislio je. Vozio je vrlo polagano, između crveno-bijelih prometnih čunjeva prema kontejnerima prekrcanim automobilskim gumama i kladama. - Lijevo kod parka kontejnera - rekao mu je Herr Kretzschmar. Smiley je poslušno, polagano skrenuo lijevo, tražeći staru kuću, iako mu se činilo nemogućim da bi u tom hanzeatskom smetištu moglo postojati takvo što. Ali Herr Kretzschmar je rekao: - Potražite staru kuću, označenu natpisom »Ured« - a Herr Kretzschmar nije činio pogreške. Truckao se preko željezničkih tračnica, usmjerivši se prema

teretnim brodovima. Zrake jutarnjeg sunca probile su se kroz maglu, čineći svoje bijele slikarije zasljepljujućim. Ušao je u prolaz koji su sačinjavale kontrolne sobe za dizalice, svaka kao moderna signalna kućica, svaka sa zelenim rukohvatima i velikim prozorima. I tamo, na kraju prolaza, upravo kako je Herr Kretzschmar obećao, stajala je stara limena kuća s visokim limenim zabatom, izrezanim u obliku rešetke, okrunjena držačem za zastave koji se ljuštio. Cƽinilo se da je električne žice koje u nju vode drže uspravnom; pored nje je bila stara pumpa za vodu, koja je kapala, s kositrenim vrčem, lancem pričvršćenim za postolje. Na drvenim vratima stajala je jedna jedina riječ»BUREAU«, ispisana izblijedjelim gotskim slovima, u originalnom francuskom, a ne njemačkom obliku, i to iznad novijeg natpisa »P. K. BERGEN, UVOZ-IZVOZ«. On tu radi kao noćni službenik, rekao je Herr Kretzschmar. Što radi danju to samo Bog i vrag znaju. Pozvonio je, zatim se poprilično odmakao od vrata, tako da bude jasno vidljiv. Držao je ruke sasvim izvan džepova, i one su isto bile vrlo vidljive. Kaput je zakopčao do vrata. Nije nosio šešir. Auto je parkirao postrance, tako da je svatko u kući mogao vidjeti da je prazan. Sam sam i nenaoružan, pokušavao je reći. Nisam njihov čovjek, nego vaš. Ponovo je pozvonio i pozvao - Herr Leipzig! - Gornji prozor se otvorio i lijepa žena sneno pogleda van, držeći pokrivačoko ramena. - Zƽao mi je - obratio joj se uglađeno - tražim Herr Leipziga. Prilično je važno. - Nije ovdje - odvratila je i nasmijala se. Pridružio joj se muškarac. Bio je mlad i neobrijan, s tetoviranim znakovima na rukama i grudima. Trenutak su međusobno razgovarali, Smiley je nagađao na poljskom. - Nix hier - potvrdio je čovjek oprezno. - Otto nix hier. - Mi smo samo povremeni stanari - djevojka je govorila. - Kad je Otto bez prebijene pare, ode u vilu u pokrajini a nama iznajmi stan. To je ponovila svom čovjeku, koji se ovaj put nasmijao. - Nix hier - ponovio je. - Nema novaca. Nitko nema novaca. Uživali su u svježem jutru i jedno u društvu drugog. - Kako dugo ga niste vidjeli? - pitao je Smiley. Mnogo dogovaranja. Je li to bilo ovog dana li onog dana? Smiley je imao dojam da su izgubili pojam o vremenu.

- Četvrtak - izjavila je djevojka, ponovo se smiješeći. - Četvrtak - čovjek je ponovio. - Imam dobre vijesti za njega. - Smiley je veselo objasnio, ponesen njihovim raspoloženjem. Potapšao se po džepu. - Novac. Pinka-pinka. Sve za Otta. Zaradio ga je trgujući. Obećao sam mu da ću mu jučer donijeti. Djevojka je sve to prevela i čovjek se malo rječkao s njom, a zatim se djevojka opet nasmijala. - Moj prijatelj kaže da mu ga ne dašjer će se Otto vratiti i iseliti nas i nećemo imati gdje voditi ljubav. Potraži u kampu, predložila je, pokazujući golom rukom. Dva kilometra po glavnom putu, preko pruge, pored vjetrenjače, zatim desno - pogledala je svoje ruke, zatim je jednu lijepo savinula prema ljubavniku - da, desno; ravno prema jezeru, iako ga ne vidišdok ne stigneš do njega. - Kako se mjesto zove? - pitao je Smiley. - Nema imena - rekla je. - To je samo mjesto. Pitaj za »vikendice« za iznajmljivanje, zatim vozi dalje prema brodovima. Pitaj za Walthera. Ako je Otto u blizini, Walther će znati gdje da ga nađe. - Hvala vam. - Walther zna sve! - povikala je. - On je poput profesora. I to je prevela, ali je ovaj put njezin čovjek izgledao ljut. - Loš profesor! - viknuo je. - Walther loš čovjek! - Da li si i ti profesor? - pitala je djevojka Smileyja. - Ne. Ne, na žalost nisam. - Smijao se i zahvalio im, a oni su ga gledali kako ulazi u kola, kao djeca koja su na zabavi. Dan, sunčev sjaj, njegov posjet - sve ih je radovalo. Spustio je prozor da ih pozdravi i čuo ju je govoriti nešto što nije mogao razabrati. - Što je to bilo? - pozvao ju je, još uvijek se smijući. - Rekla sam »Onda je Otto dvostruko sretan, za promjenu!« - ponovila je djevojka. - Zašto? - pitao je Smiley i zaustavio motor. - Zašto je on dvostruko sretan? Djevojka je slegnula ramenima. Pokrivačjoj je skliznuo s ramena, a to je bilo sve što je imala na sebi. Cƽovjek je stavio ruku oko nje, povukao ga ponovo gore iz pristojnosti. - Prošli tjedan neočekivani posjet s Istoka - rekla je. - A danas,

novac. - Rastvorila je ruke. - Jednom da je i Otto dijete sreće. To je sve. Tada je vidjela Smileyjevo lice i nestalo je vedrine iz njenog glasa. - Posjetilac? - ponovio je Smiley. - Tko je bio posjetilac? - S Istoka - rekla je. Vidjevši njenu obeshrabrenost, prestrašen da bi se ona mogla sasvim povući, Smiley je s teškoćom ponovo oživio svoje prividno dobro raspoloženje. - Nije bio njegov brat, ha? - pitao je vedro, sav oduševljen. Pružio je ruku kroz otvoren prozor, kao da ju stavlja na glavu izmišljenog brata. - Nizak momak? Naočale kao moje? - Ne, ne! Krupan momak. S vozačem. Bogat. Smiley je stresao glavom, hineći vedro razočarenje. - Onda ga ne znam! - rekao je. - Ottov brat zasigurno nije bio bogat. - Nastavio se otvoreno smijati. - Osim ako nije bio vozač, naravno - dodao je. Pomno je slijedio dobivene upute, s tihom mirnoćom hitnosti. Biti vođen. Nemati vlastitu volju. Biti vođen, moliti, pogoditi se sa Stvoriteljem. Oh, Bože, nemoj da se to dogodi, ne jošjedan Vladimir. Smeđa su se polja pod suncem pretvorila u zlatna, ali znoj na Smileyjevim leđima bio je poput hladne ruke koja mu je bockala kožu. Slijedio je njene upute, gledajući sve kao da mu je to posljednji dan, znajući da ga je krupan čovjek s vozačem preduhitrio. Vidio je poljsku kućicu s konjskim plugom u staji, pokvarenu reklamu za pivo sa žmirkavim neonom, na prozorima sandučiće za cvijeće s geranijima crvenim poput krvi. Vidio je vjetrenjače nalik na gigantske mlince za papar i polje puno bijelih gusaka koje su trčale nošene olujnim vjetrom. Vidio je čaplje kako poput jedara prelijeću preko tresetišta. Vozio je prebrzo. Morao bih voziti češće, mislio je; odvikao sam se, neobuzdan sam. Asfaltnu cestu je zamijenio pošljunčani put; šljunak se pretvorio u prašinu, a prašina se kovitlala oko kola poput pješčane oluje. Ušao je među borove i s njihove druge strane vidio znak koji je govorio: »LJETNE KUCƵE ZA IZNAJMLJIVANJE« i niz azbestnih bungalova koji su čekali ljetno ličenje. Nastavio je vožnju i u daljini vidio mnoštvo jarbola i smeđu plitku vodu zaljeva. Krenuo je prema jarbolima i naletio preko rupe, te čuo snažan tresak ispod kola. Pretpostavio je da se radi o ispušnom loncu, jer je buka motora

iznenada postala mnogo glasnija, a polovina vodenih ptica SchleswigHolsteina preplašeno je otprhnula. Prošao je poljsku kuću i ušao u zaštitničku tamu drveća, a iz nje ponovo prešao na krutu blještavu sunčevu bjelinu, čiju su pozadinu sačinjavali propali mol i nekoliko blijedih maslinastih trstika; sve je ostalo bilo golemo nebo. Njemu zdesna, u maloj uvali plutali su brodići. Bijedne kamp kuće bile su parkirane dužputa koji je vodio do pristaništa, a nemarno oprano rublje visilo između televizijskih antena. Prošao je šator smješten u malom povrtnjaku i nekoliko oronulih koliba koje su nekad bile vojne. Na jednoj od njih bio je naslikan psihodelični zalaz sunca, koji se ljuštio. Troja stara kola i nešto nagomilanog smeća stajalo je pokraj. Parkirao je i pošao blatnjavim putem kroz trstiku do obale. U pristaništu čije je dno bilo travnato, ležalo je mnoštvo čamaca za stanovanje, neki od njih preuređeni desantni brodovi iz rata. Tu je bilo hladnije i iz nekog razloga tamnije. Brodići koje je ranije vidio korišteni su samo danju, za vožnju, i bili su usidreni odvojeno i uglavnom pokriveni tendama. Sviralo je nekoliko radio-aparata, ali isprva nije vidio nikog. Zatim je u uvalici primijetio plavi čun za spašavanje, kako se brzo probija prema pristaništu. U njemu je bio kvrgav starac u platnenoj jakni i s crnom zašiljenom kapom. Masirao je vrat, kao da se upravo probudio. - Jeste li vi Walther - pitao je Smiley. Činilo se da je starac potvrdio, još uvijek trljajući vrat. - Tražim Otta Leipziga. Rekli su mi u pristaništu da bih ga ovdje mogao naći. Waltherove bademaste oči bile su urezane u zgužvanu smeđu papirastu kožu. - Hadora - rekao je. Pokazao je prema klimavom molu, dalje niz obalu, Hadora je bila na samom kraju, snažan motorni čamac, prepušten svojoj sudbini. Grand hotel koji čeka rušenje. Okrugli prozorčići na boku broda bili su zastrti, jedan od njih razbijen, drugi popravljen selotejpom. Debele daske mola zabrinjavajuće su popuštale pod Smileyjevim hodom. Jednom je gotovo pao, a dvaput, da preskoči pukotine, morao je zakoračiti mnogo šire no što je bilo sigurno za njegove kratke noge. Stigavši do kraja mola, primijetio je da je hadora labavo vezana. Vezovi na krmi su popustili i čamac se pomakao prema otvorenom,

što je vjerojatno najduže putovanje koje će ikad poduzeti. Vrata kabine bila su zatvorena, prozori zastrti. Nije bilo pomoćnog čamca. Starac je sjedio nešto dalje, naslonjen na vesla čuna. Odmarao se od naporna veslanja. Smiley je prinio dlanove ustima i viknuo: - Kako da dođem do njega? -Ako ga trebate, zovite ga - odvratio je starac, uopće ne dižući glas. v Okrenuvši se starom čamcu, Smiley je zazvao: - Otto! - zvao je blago, zatim malo glasnije, ali se unutar hadore ništa nije pomaklo. Gledao je zavjese. Gledao je uljastu vodu kako se uzburkava oko trulećeg trupa. Oslušnuo je i mislio da čuje glazbu poput one u klubu Herr Kretzschmara, ali to je mogao biti odjek s nekog drugog broda. Iz čuna ga je još gledalo Waltherovo smeđe lice. - Zovite ponovo! - promrmljao je starac. - Nastavite zvati, ako ga trebate. Ali Smileyjev nagon se protivio starčevim naredbama. Osjećao je njegovu nadmoć i prezir i oboje mu je bilo mrsko. - Da li je tu ili nije? - zazvao je Smiley. - Rekao sam: da li je ovdje? Starac se nije ni pomaknuo. - Da li ste ga vidjeli izlaziti? - inzistirao je Smiley. Vidio je kako se smeđa glava okreće i znao je da starac pljuje u vodu. - Divlja svinja dolazi i odlazi - čuo ga je Smiley govoriti. - Sƽto me, do vraga, briga? - Dakle, kad je posljednji put došao? Na zvuk njihovih glasova, nekoliko glava se podiglo iz drugih čamaca. Bezizražajno su zurili u Smileyja: mali debeli neznanac koji stoji na kraju ruševnog mola. Na obali se stvorila odrpana grupa: djevojka u kratkim hlačama, jedna stara žena, dva plava tinejdžera jednako odjevena. Bilo je nečeg što ih je povezivalo u njihovoj različnosti: zatvorski izgled, pokoravanje istim lošim zakonima. - Tražim Otta Leipziga - Smiley im se svima obratio. - Može li mi, molim vas, itko reći da li je tu negdje? - Na nedalekom čamcu za stanovanje, bradati čovjek je spuštao kabao u vodu. Smileyjeve oči su njega odabrale. - Ima li koga na Hadoru. - pitao je. Kabao je zaklopotao i napunio se. Bradati čovjek ga je izvukao, ali nije progovorio. - Trebali biste vidjeti njegova kola - vrištavo je vikala žena s obale,

ili je to možda bilo dijete. - Odvezli su ih u šumu. Sƽuma je ležala stotinjak jarda od vode, uglavnom mladice i brezova stabla. - Tko je to učinio? - pitao je Smiley. - Tko ih je tamo odvezao? Tko god je govorio, odlučio je da više ne govori. Starac je sam veslao prema molu. Smiley ga je promatrao kako se približava stepenicama. Bez oklijevanja ali s mukom, spustio se u čamac. Starac je napravio nekoliko zaveslaja prema Isadorinom boku. Cigareta je bila prignječena između njegovih raspucalih starih usana; poput njegovih očiju, i ona je neprirodno sjala nasuprot izopačenoj sumornosti vremešnog lica. - Dolazite izdaleka? - zapitao je starac. - Ja sam njegov prijatelj - odgovorio je Smiley. Na Isadorinim ljestvama bilo je rđe i algi i kad se Smiley uspeo na palubu, ona je bila klizava od vlage. Pogledom je tražio znakove života, ali nije vidio nijedan. Tražio je otiske stopala u vlazi, ali uzalud. Nekoliko povraza. na brzinu pričvršćenih na zarđalu ogradu čamca, bilo je spušteno u vodu, a mogli su tu biti većtjednima. Osluškivao je i ponovo čuo, iako vrlo slabo, zvuke polagane orkestralne glazbe. S obale? Ili jošiz veće udaljenosti? Ni jedno od toga. Zvuk je dopirao do ispod njegovih nogu i činilo se kao da je netko ploču sa sedamdeset osam okretaja stavio na trideset tri. Pogledao je dolje i vidio starca u čunu, kako se naginje natrag, s vrhom kape spuštenim preko očiju, dok je lupkao po taktu glazbe. Pokušao je otvoriti vrata kabine, bila su zaključana, ali nisu izgledala tako čvrsta - ništa nije izgledalo čvrsto - stoga je prošvrljao palubom dok nije pronašao zarđali odvijačda ga upotrijebi kao polugu. Uvukao ga je u pukotinu, pomicao naprijed-natrag i najednom su na njegovo iznenađenje, čitava vrata popustila, okvir, šarke, brava i sve ostalo, s treskom poput eksplozije, zatim je slijedio pljusak crvene prašine iz trule drvene građe. Veliki spori moljac jako ga je lupnuo po obrazu i zatim odletio, nakon čega ga je obraz pekao, pa je počeo nagađati da se možda radilo o pčeli. Iznutra, kabina je bila sasvim mračna, ali je glazba postala nešto glasnija. Stajao je na najgornjoj prečki ljestava, pa čak ni danje svjetlo iza njega nije moglo probiti potpunu tamu. Okrenuo je prekidačza svjetlo. Nije radio, stoga je zakoračio natrag i doviknuo starcu u čunu: - Šibice!

Na trenutak, Smiley se gotovo rasrdio. Sƽiljasta kapa se nije ni pomakla, niti je lupkanje prestalo. Viknuo je, i ovaj put je kutija šibica pala do njegovih nogu. Ponio ju je u kabinu, užgao jednu i vidio istrošeni tranzistor, koji je posljednjom snagom još uvijek emitirao glazbu. To je bila gotovo jedina netaknuta stvar koja je još uvijek radila u posvemašnjoj opustošenosti svuda uokolo. Sƽibica se ugasila. Razmaknuo je zavjese, ali ne na strani okrenutoj kopnu, već na drugoj. Nije želio da starac vidi unutra. Pri sivom bočnom osvjetljenju, Leipzig je smiješno nalikovao na sićušni portret s fotograϐije koju je snimio Herr Kretzschmar. Bio je obnažen, ležao je tamo gdje su ga svezali, iako nije bilo ni djevojke ni Kirova. Rasječeno tuluzlotrekovsko lice, zacrnjeno modricama i ušutkano s nekoliko namotaja konopca, bilo je isto tako iskrzano i blisko u smrti, kao što ga se Smiley sjećao za života. Mora da su upotrijebili glazbu da priguše buku dok su ga mučili, mislio je Smiley. Ali je sumnjao da je glazba bila dovoljna. Nastavio je zuriti u prijemnik kao u jedinu točku kojoj su se čula mogla obratiti kad više nisu mogla podnijeti prizor iznakažena tijela, a šibica još nije dogorjela. Japanski, zamijetio je. Cƽudno, mislio je. Usredotočiti pažnju na tu neobičnost! Kako čudno od tehnički nastrojenih Nijemaca da kupuju japanske prijemnike. Razmišljao je da li bi im Japanci uzvratili kompliment. I dalje razmišljajući, sam sebe je divlje požurivao: zadrži sve svoje misli na toj zanimljivoj ekonomskoj pojavi razmjene dobara između visoko razvijenih industrijaliziranih zemalja! Jošuvijek buljeći u prijemnik, Smiley je podigao sklopivu stolicu i sjeo na nju. Polako, vratio je pogled na Leipzigovo lice. Neka mrtva lica, razmišljao je, imaju pospan, čak glup izraz pacijenata pod narkozom. Druga zadržavaju jedinstven izgled svoje nekadašnje karakteristične prirode - mrtav čovjek kao ljubavnik, kao otac, kao vozač automobila, igrač bridža, tiranin. Neka, kao Vladimirovo, prestaju izražavati bilo što. Ali Leipzigovo lice, iako su preko njega bili konopci, imalo je izražaj - bila je to srdžba, bolom pretvorena u bijes, srdžba koja se pojačala i postala čitav čovjek, kada je tijelo izgubilo svoju moć. Mržnja, rekla je Connie. Smiley se promišljeno zagledao oko sebe, razmišljajući što je smirenije mogao i ispitujući krš pokušavao rekonstruirati slijed

događaja. Najprije borba prije no što su ga savladali; zaključio je to po smrskanim nogama stola i stolica, svjetiljki i polica i svega ostalog što je upotrijebljeno ili bačeno. Zatim pretres, koji se zbivao pošto su ga svezali i za vrijeme dok su ga ispitivali. Njihovo nezadovoljstvo je svuda bilo vidljivo. Iščupali su zidne i podne daske, izvukli ladice iz ormarića, razbacali odjeću i madrace i sve što se dalo otkinuti, jer je Otto Leipzig jošuvijek odbijao govoriti. Također je zamijetio da je bilo krvi na neočekivanim mjestima - u umivaoniku, iznad štednjaka. Zƽelio je vjerovati da nije samo Ottova. I napokon, u očaju, ubili su ga, jer su to bile Karline naredbe, jer je to bio Karlin način. - Najprije dolazi ubijanje, a zatim ispitivanje - običavao je govoriti Vladimir. I ja vjerujem u Otta, pomislio je Smiley glupavo, prisjetivši se riječi Herr Kretzschmara. Ne u svaku pojedinost, ali u velike stvari. I ja, mislio je. On mu je vjerovao, tog časa, tako potpuno kao što je vjerovao u smrt i u Pjeskara; kao i Vladimirova, tako je i smrt Otta Leipziga dokazala da je govorio istinu. Iz pravca obale čuo je da neka žena viče: - Sƽto je pronašao? Je li pronašao nešto? Tko je on? Vratio se gore. Starac je ukrcao svoja vesla i pustio čun da pluta. Leđima je bio okrenut ljestvama, uvukavši glavu između širokih ramena. Popušio je cigaretu, i pripalio cigaru, kao da je nedjelja. I u tom trenutku, kad je Smiley ugledao starca, ugledao je i znak kredom. Bio je u istoj liniji vidljivosti, ali vrlo blizu njemu, lebdeći u zamagljenim staklima njegovih naočala. Morao je spustiti glavu i pogledati preko ruba naočala da ga može bolje promatrati. Znak kredom, oštar i žut. Jedna linija, pažljivo povučena preko rđe ograde, a stopu dalje navoj povraza, na brzinu pričvršćenog mornarskim čvorom. Starac ga je promatrao; isto tako i sve veća grupa promatrača na obali, grupa koja je rasla, znao je, ali nije imao izbora. Povukao je povraz, bio je težak. Uporno je vukao, ruka preko ruke, dok se povraz nije pretvorio u žicu i tako je nju vukao umjesto konopca. Zƽica se iznenada čvrsto zategla. Pažljivo je nastavio izvlačiti. Ljudi na obali bili su puni iščekivanja: čak je i preko vode osjetio njihovo zanimanje. Starac je zabacio glavu i gledao kroz tamnu sjenu svoje kape. Iznenada, bućnuvši, ulov je jasno iskočio iz vode i prasak razuzdanog smijeha razlegao se među gledaocima. Isplivala je jedna stara tenisica, zelena, s još uvijek uvučenom uzicom, a kuka koja ju je držala na

povrazu bila bi dovoljno velika i za morskog psa. Smijeh je polagano zamro. Smiley je otkačio tenisicu. Zatim se, kao da tamo ima drugog posla, teturajući vratio u kabinu, dok nije bio izvan domašaja pogleda, a zbog svjetla je ostavio vrata odškrinuta. Ali je tenisicu ponio sa sobom. Smotak nepromočivog papira bio je rukom ušiven u prednji njen dio. Izvukao ga je. Bila je to duhan-kesa, na vrhu zašivena i nekoliko puta presavijena. Moskovska pravila, mislio je tupo. Moskovska pravila, cijelo vrijeme. Koliko još ostavština mrtvih ljudi moram naslijediti? pitao se. Iako odajem počast samo polegnutima. Rasporio je zašiveno. Unutar duhankese bio je još jedan zamotak, ovaj put gumirana vrećica, začvorena na vrhu. A sakriven u vrećici čvrst svitak kartona, manji od kutije šibica. Smiley ga je otvorio. Bila je to polovina razglednice. Crno-bijela, čak ne u boji. Polovina nezanimljive slike šlezvigholštajnskog krajolika s polovinom stada frizijske stoke koja pase na bezbojnom suncu. Raspolovljena odlučnim potezom, otraga ništa napisano, bez adrese, bez marke. Samo polovina bezlične neposlane razglednice; mučili su ga, zbog nje su ga ubili, a ipak je nisu našli, niti bilo što od blaga koje je sakrivala. Stavljajući je, zajedno s omotom, u unutrašnji džep jakne, vratio se na palubu. Starac u čunu se privukao uz bok. Bez riječi, Smiley se polako spustio niz ljestve. Gomila ljudi iz kampa postala je još veća. - Pijan? - pitao je starac. - Odspavljuje pijanstvo? Smiley je zakoračio na čun, a kad je starac zaveslao, pogledao još jednom natrag prema Isadori. Vidio je razbijeni prozorčić i pomislio na pustošenje u kabini, stranice broda tanke poput papira koje su mu dopuštale da čuje i najmanje pomicanje nogu na obali. Zamislio je borbu i Leipzigove krike kako čitav kamp ispunjavaju bukom. Zamislio je tihu grupu kako stoji na istom mjestu kao i sada, bez ijednog glasa ili ruke pomoćnice među njima. - Imali su zabavu - nehajno je rekao starac, dok je brzo upravljao čunom prema molu. - Mnogo glazbe, pjevanja. Upozorili su nas da će biti bučno. - Zategao je čvor. - Možda su se i prepirali. Pa što onda? Mnogi ljudi se prepiru. Bučili su, svirali malo džez. Pa što? Mi ovdje smo muzikalni. - Bili su to policajci - povikala je žena iz grupe na obali. - Kad policija obavlja svoj posao, dužnost je građana da drži jezik za zubima.

- Pokažite mi njegova kola - zatražio je Smiley. Gomila se pomaknula, ali je nitko nije predvodio. Starac je koračao Smileyju uz bok, napola skrbnički, napola kao tjelesna straža, krčeći mu put šaljivim obredom. Djeca su trčkarala svuda uokolo, ali su se pažljivo klonila starca. Volkswagen je stajao u šumarku i bio opustošen kao i hadorina kabina. Krovna oplata je visila u poderotinama, sjedala su bila izvučena i razderana. Nedostajali su kotači, ali je Smiley pretpostavio da je to jošod prije. Ljudi iz kampa su stajali oko kola puni poštovanja, kao da je to njihov izložbeni primjerak. Netko ih je pokušao zapaliti, ali se vatra nije primila. - Bio je fukara - objasnio je starac. - Kao i svi oni. Pogledajte ih! Poljaci, kriminalci, poluljudi. Smileyjev Opel stajao je tamo gdje ga je parkirao, na rubu staze, blizu kanti za smeće, a dva plava dječaka, koja su bila jednako odjevena, stajala su na prtljažniku, lupajući čekićima po poklopcu. Dok je hodao prema njima, vidio je njihove čuperke kako poskakuju pri svakom udarcu. Nosili su traperice i crne čizme optočene ukrasnim čavlićima koji su uobličavali tratinčice. - Recite im da prestanu lupati po mom autu - obratio se Smiley starcu. Ljudi iz kampa slijedili su ih izdaleka. Ponovo je mogao čuti kako kradomice pomiču noge, poput vojske izbjeglica. Stigao je do svojih kola, imao je ključeve u ruci, a dva dječaka su jošuvijek bila sagnuta nad stražnjim dijelom i udarala svom snagom. A kad je prošetao uokolo da pogleda, vidio je da su odbili poklopac prtljažnika iz šarki, zatim ga sabili i ponovo ga grubo udarali dok nije ležao poput neobrađenog paketa na zemlji. Pogledao je kotače, ali mu se činilo da je sve na svom mjestu. Nije znao što jošda pogleda. Zatim je vidio da su konopcem privezati kantu za otpatke za stražnji odbojnik. Pokušao je prekinuti konopac, ali nije popuštao. Pokušao je zubima, bez uspjeha. Starac mu je posudio džepni nožić i Smiley ga je presjekao, držeći se podalje od dječaka s čekićima. Ljudi iz kampa su načinili polukrug i djecu dražili u znak pozdrava. Smiley je ušao u kola, a starac je zalupio vratima za njim, odvratno podrigivajući. Smiley je stavio ključu bravu za paljenje motora, ali kad je okrenuo, jedan od dječaka se postavio na »haubu«, oponašajući model na sajmu automobila, a drugi je ljubazno lupkao po prozoru.

Smiley je spustio prozor. - Što hoćeš? - pitao ga je. Dječak je ispružio dlan: - Popravci - objasnio je. - Vašprtljažnik se nije dobro zatvarao. Vrijeme i materijal. Svi troškovi. Parking. - Pokazao je nokat na palcu. - Moj kolega je tu povrijedio ruku. Moglo je biti ozbiljno. Smiley je pogledao dječakovo lice i nije vidio ljudski instinkt koji bi razumio. - Niste vi ništa popravili. Načinili ste štetu. Reci prijatelju da siđe s kola. Dječaci su se posavjetovali, činilo se da se ne slažu. Dogovorili su se pod budnim okom gomile, vrlo ozbiljno, polako se međusobno gurkajući, izvodeći rječite kretnje koje nisu odgovarale njihovim riječima. Razgovarali su o prirodi, o politici, a njihov platonski dijalog se mogao beskonačno nastaviti da dječak koji je bio na »haubi« nije ustao i načinio kretnju kojom je na najbolji način opovrgao svaku diskusiju. Otkinuo je brisač na vjetrobranu kao da je cvijet i dao ga starcu. Odlazeći, Smiley je pogledao u ogledalo i vidio krug lica kako zure za njim, sa starim čovjekom u sredini. Nitko nije ni mahnuo na pozdrav. Vozio je bez žurbe, procjenjivajući mogućnosti, dok je auto štropotao poput starih vatrogasnih kola. Pretpostavljao je da su mu još nešto učinili; nešto što je propustio primijetiti. Napuštao je Njemačku i ranije; dolazio i odlazio ilegalno, lovio dok je bio u bijegu, pa iako je sada bio star i u drugačijoj Njemačkoj, činilo mu se da se vratio u ondašnju divljinu. Nije bilo načina da sazna da li je netko iz kampa telefonirao policiji, ali je to uzeo za gotovu činjenicu. Brod je bio otvoren, a njegova tajna izložena. Oni koji su se držali po strani bit će sada prvi koji će istupiti kao dobri građani. To je već i prije viđao. Ušao je u primorski gradić, prtljažnik - ako je to uopće bio prtljažnik - jošje uvijek zveketao. Ili je to možda ispušni lonac, mislio je; rupa u koju sam uletio na putu za kamp. Vruće sunce, neobično za ovo doba godine, zamijenilo je jutarnju maglu. Nije bilo drveća. Zadivljujuća blistavost se otvarala oko njega. Jošje uvijek bilo rano i prazne kočije su stajale čekajući prve izletnike.

Pijesak je bio uobličen u kratere koje su ljeti iskopavali obožavaoci sunca da izbjegnu vjetar. Cƽuo je kako metalni klopot njegovog napredovanja odjekuje među oličenim pročeljima dućana, a činilo se da ga sunčeva svjetlost čini još glasnijim. Kad je prolazio pokraj ljudi, vidio je kako podižu glave i gledaju za njim, zbog larme koju je stvarao. Prepoznat će auto. mislio je, čak i ako nitko u kampu nije zapamtio broj, uništeni prtljažnik će ga odati. Skrenuo je iz glavne ulice. Sunce je doista bilo vrlo sjajno. - Došao je jedan čovjek, Herr Wachmeister - govorit će policijskoj patroli. - Jutros, Herr Wachmeister. Rekao je da je prijatelj. Pogledao je u brod i odvezao se. Nije nas ništa pitao, kapetane. Nije bio ganut. Upecao je cipelu, Herr Wachmeister. Zamislite - cipelu! Uputio se prema željezničkoj stanici, slijedeći oznake, tražeći mjesto gdje bi mogao ostaviti auto čitav dan. Stanica je bila od crvenih opeka i glomazna, pretpostavio je predratna. Prošao je pored nje, pronašao veliko parkiralište sebi slijeva. Usred njega bio je red listopadnog drveća i na nekim kolima puno lišća. Stroj je progutao njegov novac i izbacio karticu da je stavi na vjetrobran. Vratio se u sredinu drvoreda i okrenuo prtljažnik prema blatnjavom humku, što dalje od pogleda. Izašao je i nevjerojatno sunce ga je pogodilo poput pljuske. Nije bilo ni daška vjetra. Zaključao je auto i ključeve stavio u ispušnu cijev, nije bašznao zašto; osjetio se pokajnički prema agenciji za iznajmljivanje. Nogom je nabacivao lišće i pijesak dok prednja registarska tablica nije bila gotovo sakrivena. Za jedan sat, u ovom babljem ljetu, bit će stotinu i više kola na parkiralištu. Zamijetio je dućan muške odjeće u glavnoj ulici. Tamo je kupio lanenu jaknu i ništa drugo, jer ljude koji kupuju čitavu opremu pamte. Nije ju obukao, već nosio u plastičnoj vrećici. U pokrajnoj ulici, punoj butika, kupio je živopisan slamnati šešir, a od papirničara izletničku kartu područja i Zƽeljeznički vozni red regije Hamburg, SchleswigHolstein i Niže Saske. Nije stavio ni šešir, nego ga je držao u vrećici kao i jaknu. Znojio se od neočekivane vrućine. Uznemiravala ga je; bila je apsurdna kao i snijeg usred ljeta. Otišao je do telefonske govornice i pogledao mjesne imenike. U Hamburgu nije bilo Clausa Kretzschmara, ali jedan od šlezvigholštajnskih imenika imao je Kretzschmara, koji je živio u mjestu za koje Smiley nije nikad čuo.

Proučio je svoju kartu i pronašao gradićtog imena na glavnoj pruzi za Hamburg. To ga je silno obradovalo. Mirno, odagnavši sve druge misli još je jednom sređivao svoje račune. Onog trena kad otkrije auto, policija će razgovarati s iznajmljivačkom agencijom u Hamburgu. Cƽim budu razgovarali s iznajmljivačkom agencijom i dobili njegovo ime i opis, postavit će straže na aerodromu i ostalim prijelaznim mjestima. Kretzschmar je noćna ptica i spavat će dokasno. Gradić gdje je živio bio je sat vremena udaljen putničkim vlakom. Vratio se na željezničku stanicu. Glavna kolodvorska dvorana sa šalterima bila je vagnerijanska predodžba gotskog suda, s nadsvođenim krovom i prostranim obojenim staklom koje je lijevalo mnogobrojne sunčeve zrake na keramički pod. Iz govornice je nazvao hamburški aerodrom, predstavivši se kao »Standfast, inicijal J.«, što je odgovaralo imenu na pasošu podignutom u njegovom londonskom klubu. Prvi slobodni let za London bio je te večeri u šest, ali samo prvi razred. Rezervirao je sjedalo i rekao da će zamijeniti svoju kartu turističke klase pri dolasku na aerodrom. Djevojka je rekla: - Onda, molim, dođite pola sata prije čekiranja. - Smiley je obećao da hoće - htio je ostaviti dojam - ali ne, na žalost, gospodin Standfast nema telefonski broj na kojem bi ga se u međuvremenu moglo naći. U njenom glasu nije bilo ničega što bi nagovještavalo da službenik osiguranja stoji iza nje s teleksom u ruci, šapćući joj upute na uho, ali je nagađao da će za nekoliko sati, zbog rezervacije gospodina Standfasta, zazvoniti mnogo zvona, jer je upravo gospodin Standfast taj koji je unajmio Opel. Vratio se u dvoranu sa šalterima i zrakama obojenog svjetla. Bila su dva šaltera i dva kratka reda. Na prvom, dočekala ga je inteligentna djevojka i tu je kupio jednosmjernu kartu drugog razreda za Hamburg. Namjerno je to učinio s pretjeranim oklijevanjem i nervozom i uporno je htio zapisati vrijeme odlaska i dolaska, te je čak posudio njenu kemijsku olovku i komadić papira. U muškom zahodu, pošto je premjestio sadržaj džepova s dragocjenim komadom razglednice s Leipzigovog broda, presvukao se u lanenu jaknu i slamnati šešir, te otišao na drugi šalter gdje je uz najmanju buku kupio kartu za putnički vlak do Kretzschmarovog gradića. Dok je to činio, izbjegavao je službenikov pogled, sasvim

usredotočen na kartu i na novac, ispod oboda slamnatog šešira. Prije odlaska poduzeo je jošposljednju mjeru opreza. Nazvao je, navodno pogrešno, Herr Kretzschmara i od srdite žene saznao da je sramota bilo koga zvati tako rano. Kao posljednju mjeru, presavio je plastičnu vrećicu i stavio je u džep. Gradić je bio pun lišća i osamljen; tratine prostrane, kuće pažljivo razmještene. Svi ostaci seoskog života već su odavno ustuknuli pred silesijom otmjenih predgrađa, ali je blistavo sunce sve činilo prekrasnim. Broj osam bio je na desnoj strani, solidno dvokatno prebivalište s visokim skandinavskim krovom, dvostruka garaža i velik izbor mladog drveća, zasađenog preblizu jedno drugom. U vrtu je bila ljuljačka s cvjetnim plastičnim sjedalom i novi ribnjak u romantičnom stilu. Ali, glavna atrakcija i ponos Herr Kretzschmara bio je otvoreni bazen za plivanje, obrubljen kričavo crvenim pločicama, i tu ga je Smiley pronašao u naručju obitelji, tog nevjerojatnog jesenjeg dana, kako zabavlja nekoliko susjeda na improviziranoj zabavi. Sam Herr Kretzschmar, u kratkim hlačama, pripremao je roštilj, a kad je Smiley podigao rezu, prekinuo je posao i pogledao da vidi tko dolazi. Ali nov slamnati šešir i lanena jakna su ga zbunili i zato je pozvao ženu. Frau Kretzschmar je koračala niz put, noseći čašu za šampanjac. Na sebi je imala ružičasti kupaći kostim i proziran ružičasti šal, kojem je dopustila da drsko leprša iza nje. - Tko je to, dakle? Tko nam to dolazi? - nastavila je pitati živahnim glasom, baš kao da govori svom psiću. Zaustavila se pred njim. Bila je preplanula i visoka i kao i njen muž, snažne građe. Mogao je vidjeti samo dio njenog lica, jer je nosila tamne naočale s bijelim plastičnim kljunom da zaštiti nos od opekotina. - Eto obitelji Kretzschmar, koja se odaje zadovoljstvima - rekla je pomalo nesigurno, jer se Smiley jošuvijek nije predstavio. - Cime vas možemo uslužiti, gospodine? Na koji način možemo biti od koristi? - Moram govoriti s vašim mužem - rekao je Smiley. Po prvi put je progovorio nakon što je kupio kartu i glas mu je bio grub i neprirodan.

- Ali Clauschen se ne bavi poslom danju - rekla je odlučno, još uvijek se smiješeći. - Prema obiteljskom pravilniku, danju dajemo prednost njegovom odmoru. Da li da mu stavim lisičine da vam dokažem da je naš zatočenik sve do zalaska sunca? Njen kupaći kostim bio je u dva dijela, a glatki, puni trbuh nauljen losionom. Oko struka je nosila zlatni lanac, po svoj prilici kao daljnji znak prirodnosti. I zlatne sandale vrlo visokih potpetica. - Ljubazno recite svom mužu da ovo nije posao - rekao je Smiley. - Ovo je prijateljstvo. Frau Kretzschmar je gucnula šampanjca, zatim skinula tamne naočale i kljun, kao da se otkriva na maskenbalu. Imala je prćast nos. Njeno lice, iako ljubazno, bilo je znatno starije od tijela. - Ali, kakvo prijateljstvo, kad ne znam ni vaše ime? - pitala je, sad već posve nesigurna da li da bude ljubazna ili obeshrabrujuća. No sad je već i sam Herr Kretzschmar došetao puteljkom i stao ispred njih, pogledavao čas Smileyja, čas ženu, pa opet Smileyja. I možda su Smileyjevo odlučno lice i držanje, te postojanost pogleda upozorili Herr Kretzschmara na razlog njegova dolaska. - Hajde i pripazi na roštilj - rekao je odrješito. Vodeći Smileyja za ruku, Herr Kretzschmar ga je poveo u salon s mjedenim svijećnjacima i oslikanim prozorom, punim kaktusa. - Otto Leipzig je mrtav - rekao je bez uvoda, čim su se vrata zatvorila. - Ubila su ga dva čovjeka u kampu. Oči Herr Kretzschmara su se širom rastvorile; zatim je, ne stideći se, okrenuo leđa Smileyju i rukama prekrio lice. - Vi ste načinili magnetofonsku snimku - rekao je Smiley, sasvim zanemarivši to očitovanje osjećaja. - Osim fotograϐije, koju sam vam pokazao, negdje postoji i magnetofonska snimka koju čuvate za njega. - Leđa Herr Kretzschmara nisu ničim pokazala da je čuo. - O tome ste mi sami pričali prošlu noć - nastavio je Smiley istim stražarskim tonom. - Rekli ste da se Otto smijao kao krvnik, govorio tri jezika odjednom, pjevao, pričao šale. Snimili ste fotograϐije za Otta, ali ste, također, snimili njihov razgovor. Mislim da isto tako imate i pismo iz Londona koje ste primili umjesto njega. Herr Kretzschmar se okrenuo i bijesno zurio u Smileyja. - Tko ga je ubio? - pitao je. - Herr Max, pitam vas kao vojnika?

Smiley je izvukao razderani dio razglednice iz džepa. - Tko ga je ubio? - ponovi Herr Kretzschmar - Zahtijevam! - To je ono što ste očekivali da donesem prošlu noć - rekao je Smiley, zanemarujući pitanje. - Tko god vam to donese, može dobiti vrpce i sve ono što čuvate za Otta. Tako ste se dogovorili. Kretzschmar je uzeo razglednicu. - Nazivao je to Moskovskim pravilima - rekao je Kretzschmar. - I Otto i General su inzistirali na njima, iako su se meni osobno činila smiješnima. - Vi imate drugu polovinu razglednice? - pitao je Smiley. - Da - rekao je Kretzschmar. - Onda ih spojite i dajte mi materijal. Upotrijebit ću ga točno onako kako bi Otto želio. Morao je to reći dvaput, na različite načine, prije no što je Kretzschmar odgovorio. - Obećavate? - pitao je. - Da. - A ubojice? Što ćete učiniti s njima? - Najvjerojatnije su većna sigurnom, preko vode - rekao je Smiley. - Imaju samo nekoliko kilometara vožnje. - Čemu onda materijal? - Materijal može dovesti u neugodan položaj čovjeka koji je poslao ubojice - rekao je Smiley i možda je u tom trenutku čelični mir u njegovu ponašanju pokazao Herr Kretzschmaru da je njegov posjetilac isto tako ucviljen kao i on - možda čak i više, na svoj način. - Hoće li to i njega ubiti? - pitao je Herr Kretzschmar. Smileyju je trebalo prilično vremena da odgovori: - Učinit će gore nego da ga ubije - rekao je. Na trenutak se činilo da je Herr Kretzschmar sklon pitati što je to gore nego biti ubijen, ali nije. Beživotno držeći polovinu razglednice u ruci, napustio je sobu. Smiley je strpljivo čekao. Uporni mjedeni sat teško se kretao po svojoj začaranoj putanji, crvena riba je buljila u njega iz akvarija. Kretzschmar se vratio. Držao je bijelu kartonsku kutiju. U njoj, umotan u gazu, ležao je presavijen svitak fotokopiranog papira, pokrivenog sad već poznatim rukopisom i šest minijaturnih plastičnih plavih kazeta, kakve vole pobornici mode. - Povjerio mi ih je - reče Herr Kretzschmar.

- Pametno je učinio - uzvrati Smiley. Herr Kretzschmar je položio ruku na Smileyjevo rame. - Ako vam bilo što treba, obavijestite me - rekao je. - Imam svoje ljude, teška su vremena. Iz govornice je Smiley jošjednom nazvao hamburški aerodrom, ovaj put da potvrdi Standfastov let za londonski Heathrow. Učinivši to, kupio je marke i čvrstu omotnicu i na njoj napisao izmišljenu adresu u Adelaidi, Australija. U omotnicu je stavio pasošgospodina Standfasta i ubacio sve u poštanski sandučić. Zatim, putujući kao obični gospodin George Smiley, zvanjem službenik, vratio se na željezničku stanicu, prošavši bez neprilika preko danske granice. Za vrijeme putovanja, otišao je u zahod i tamo pročitao pismo Ostrakove, svih sedam stranica, kopiju koju je načinio sam General na Mikhelovom zastarjelom kopirnom stroju u maloj knjižnici posve blizu British Museuma. Ono što je pročitao, dodano onome što je vidio tog dana, ispunilo ga je sve većom i gotovo nezadrživom strepnjom. Vlakom, trajektom i na kraju taksijem, požurio je na kopenhagenski aerodrom Castrup. S Castrupa je ulovio poslijepodnevni avion za Pariz pa iako je let trajao samo jedan sat, u Smileyjevom svijetu trajao je čitav život, prenijevši ga kroz čitav niz njegovih sjećanja, osjećaja i slutnji. Njegova srdžba i gnušanje zbog Leipzigovog umorstva, do sada potiskivana, preplavila ga je i pridružila se strahovanju za Ostrakovu; ako su toliko toga učinili Leipzigu i Generalu, što sve neće učiniti njoj? Putovanje kroz Schleswig-Holstein dalo mu je hitrost nanovo oživljene mladosti, ali sada, u antiklimaksu bijega, spopala ga je neizlječiva ravnodušnost godina. Kad je smrt tako blizu, razmišljao je, tako sveprisutna, kakve svrhe ima i dalje se boriti? Opet je mislio o Karli i o njegovom apsolutizmu, koji je davao neki smisao vječnom životnom kaosu: razlog za nasilje i za smrt; o Karli za kojeg je ubijanje uvijek bilo samo neizbježan dodatak velikom planu. Kako ja mogu pobijediti? pitao se; sam, ograničen sumnjom i osjećajem pristojnosti - kako može bilo tko od nas - protiv njegovog bešćutnog puškaranja? Spuštanje aviona - i pomisao na obnavljanje hajke - povratilo ga je u život. Dva su Karle, rasuđivao je, sjećajući se ponovo stoičkog lica,

strpljivih očiju, žilavog tijela kako ϐilozofski čeka vlastito uništenje. Karla profesionalac, tako hladnokrvan da je mogao dopustiti, ako je potrebno, da prođe i deset godina da bi neka akcija uspjela; u slučaju Billa Haydona - dvadeset; Karla iskusni špijun, praktičar, spreman pristati na tucet gubitaka za jednu veliku pobjedu. Postojao je i drugi Karla, Karla koji je ipak imao srce, puno ljubavi, Karla razoren ljudskošću. Ne bi me smjelo zastrašiti to što pribjegava metodama svog zvanja, da bi obranio vlastitu slabost. Posegnuvši za svojim slamnatim šeširom Smiley se slučajno sjetio viteškog obećanja koje je jednom dao u vezi s Karlinim slomom. - Ne - odvratio je, kao odgovor na pitanje vrlo slično onome koje je upravo postavio sam sebi. - Ne, Karla nije nesagoriv. Zato što je fanatik. I jednog dana, ako išta budem imao s tim, taj nedostatak će biti njegova propast. Zureći prema stajalištu taksija, prisjetio se da je tu primjedbu jednom izrekao Peteru Guillamu, koji mu se u tom trenutku mnogo vrzmao po glavi.

18. Ležeći na divanu Ostrakova je promatrala sumrak i ozbiljno se pitala najavljuje li on smak svijeta. Cijeli je dan ono isto sumorno sivilo visilo nad dvorištem prepuštajući njen skučeni svijet stalnoj večeri. U zoru bi ga zgnusnulo sepija rumenilo; u podne, ubrzo pošto bi ljudi stigli, nastupala je nebeska redukcija i boje tamnjele u pećinski crnu, u iščekivanju njenog vlastitog kraja. A sada, navečer, magla je jošjače stegla pandže mraka oko koje su uzmicale. A tako je i sa samom Ostrakovom, zaključila je bez gorčine; s mojim pretučenim crnomodrim tijelom, s mojom opsadom i mojim nadama o drugom dolasku spasitelja; moj vlastiti dan isto tako gasne. Kad se jutros probudila, činilo joj se da su joj vezane ruke i noge. Pokušala je pomaknuti jednu nogu i istog su se trena užareni konopci stegli oko njenih bedara, grudi i želuca. Podigla je ruku, usprkos gvozdenim sponama što su je vukle. Trebala joj je cijela vječnost da otpuže do kupaonice i jošjedna da se skine i spusti u toplu vodu. A kada je ušla, prepala se da će se onesvijestiti od boli, njeno ju je premlaćeno meso tako strahovito peklo na mjestima gdje se ostrugalo o cestu. Začu nabijanje i pomisli da dolazi iz njene glave, no onda shvati da je razjarena susjeda... Brojala je udarce crkvenog sata; zaustavili su se na četiri, nikakvo čudo, dakle, što se susjeda buni zbog bučnog otjecanja vode niz stare cijevi. Iscrpio ju je napor pripremanja kave no sjesti je odjednom postalo nepodnošljivo, a leći isto tako grozno. Jedini način na koji se mogla odmoriti bio je da se nagne naprijed, s laktovima na širokoj dasci. Odatle je mogla promatrati dvorište, da bi joj prošlo vrijeme a i da bi bila na oprezu, a odatle je vidjela i one ljude, one dvije spodobe mraka kako ih je sada u mislima nazivala, gdje se krevelje nadstojnici, a ta se stara koza od nadstojnice - madame la Pierre - krevelji natrag, vrteći glavom lude: - Ne, Ostrakova nije ovdje, nije ovdje - nije ovdje na deset različitih načina što su poput operetne arije odjekivali dvorištem - nije ovdje - zatomljujući udaranje isprašivača sagova, žamor djece i ogovaranja

dviju ostarjelih supruga s trećeg kata što su se s turbanima na glavama nagnule kroz svoje prozore udaljene dva metra - nije ovdje! Sve dok joj ni dijete ne bi vjerovalo. Ako je željela čitati, knjigu je morala staviti na dasku koja je, nakon što su se pojavili oni ljudi, postala i mjesto za držanje pištolja sve dok na kundaku nije zamijetila metalni nastavak s malim otvorom te sa ženskom praktičnošću, improvizirala uzicu od kuhinjskog konopa. Tako je držeći pištolj za vratom imala obje ruke slobodne kada se trebalo pomoću njih micati sobom. No kad bi je lupnuo po grudima, činilo joj se da će povratiti od boli. Pošto su oni ljudi ponovo otišli, počela je glasno recitirati, dok se bavila kućnim poslovima jer je samoj sebi obećala da ih neće zapustiti za vrijeme svog zatočeništva. - Jedan visoki čovjek, jedan kožnati kaput, jedan homburški šešir - mrmljala je posluživši se velikodušnim sljedovanjem votke da bi došla k sebi. - Jedan široki čovjek, jedna glava što ćelavi, sive rupičaste cipele! - Načiniti pjesme od svog pamćenja, razmišljala je; otpjevati ih čarobnjaku, Generalu - oh, zašto ne odgovore na moje drugo pismo? Ponovo je bila dijete, pala s ponija, a poni se vratio i zgazio ju. Ponovo je bila žena, pokušavala biti majkom. Prisjećala se ona tri dana neizdržive boli tokom kojih se Aleksandra žestoko opirala izlasku na sivu i opasnu svjetlost neopranog moskovskog sanatorija - istu svjetlost kakva je sada bila pred njenim prozorom i ležala poput neprirodne prašine po uglačanim podovima njezina stana. Cƽula je samu sebe kako zaziva Glikmana. - Dovedite ga k meni, dovedite ga k meni. - Sjećala se kako joj se ponekad činilo da je Glikman, njen ljubavnik, a ne njegovo dijete, taj kojeg rađa - kao da se cijelo njegovo krupno, kosmato tijelo pokušavalo probiti iz nje - ili u nju? - i kao da će, rodi li, dovesti Glikmana bašu ono sužanjstvo kojeg se užasavala zbog njega. Zašto ga nije bilo, zašto nije htio doći? pitala se brkajući Glikmana s Generalom i s čarobnjakom. Zašto ne odgovore na moje pismo? Dobro je znala zašto joj Glikman nije došao kada se borila s Aleksandrom. Sama ga je molila da se drži podalje. - Imašhrabrosti za patnju i to je dovoljno - rekla mu je. - Ali nemašhrabrosti da budeš svjedokom tuđih patnji, i zbog toga te također volim. Kristu je bilo i suviše lako - rekla mu je - Krist je mogao izliječiti gubavce. Krist je

mogao učiniti da slijepi progledaju, a mrtvi ožive. Mogao je čak umrijeti za razumnu stvar. Ali ti nisi Krist, ti si Glikman, i u pogledu moje boli ne možešučiniti ništa osim gledati je i sam patiti, a od toga nema nikakve koristi. No s Generalom i njegovim čarobnjakom je drugačije, umovala je nekako ogorčeno; oni su se sami proglasili iscjeliteljima moje bolesti i ja imam pravo na njih. U dogovoreno vrijeme pojavila se kretenska, revuća nadstojnica, u punom sastavu sa svojim pećinskim mužem koji je nosio odvijač. Bili su vrlo uzbuđeni zbog Ostrakove i sretni što joj mogu donijeti tako povjerljive vijesti. Ostrakova se pažljivo pripremila za taj posjet, uključila glazbu, našminkala lice, nagomilala knjige pokraj divana kako bi stvorila dojam introspekcije. - Posjetioci, madame, muškarci... Ne, nisu htjeli ostaviti imena... došli su u kratak posjet iz inozemstva... poznavali su vašeg muža, madame. Emigranti, kao i vi... Ne, željeli su da to bude iznenađenje, madame... Rekli su da vam donose darove, tajna, madame, a jedan od njih tako krupan i snažan i dobrog izgleda... Ne, navratit će drugi put, došli su ovamo zbog posla, mnoštvo sastanaka, rekli su... Ne, taksijem, i pustili su ga čekati - taj trošak, zamislite! Ostrakova se nasmijala i položila dlan na nadstojničinu ruku, i ϐizički je uvlačeći u tu veliku tajnu, a pećinski je čovjek za to vrijeme stajao i otpuhivao miris cigareta i češnjaka na njih obje. - Poslušajte - rekla je. - Oboje. Cƽujte me, monsieur i madame la Pierre. Znam ja dobro tko su ti bogati i zgodni posjetioci. To su ništ'- korisni susjedi moga muža, iz Marseillea, lijeni đavoli i grozni vjetropiri. Ako mi donose darove, možete biti uvjereni da će isto tako zatražiti krevet, a najvjerojatnije i večeru. Budite ljubazni i recite im da ću ostati na selu, jošnekoliko dana. Dragi su mi, no moram imati svoj mir. Kakve god sumnje ili razočarenja da su ostali u njihovim glavama, Ostrakova ih je uklonila novcem, i sada je bila ponovo sama - s uzicom oko vrata. Ispružila se na divanu, bokova uzdignutih u položaj koji je bio donekle podnošljiv. U ruci joj je bio pištolj, uperen prema vratima, a mogla je čuti dva para koraka kako se uspinju stepenicama, jedni teški, drugi lagani. Ponovila je: - Jedan visoki čovjek, jedan kožni kaput... Jedan široki

čovjek, sive rupičaste cipele... A zatim kucanje, bojažljivo poput djetinje izjave ljubavi. I nepoznat glas koji je govorio francuski nepoznatim naglaskom, sporo i na klasičan način poput njenog muža Ostrakova, i s istom zavodljivom blagošću. - Madame Ostrakova. Molim vas pustite me. Došao sam vam pomoći. S osjećajem da je svemu kraj, Ostrakova promišljeno napne pištolj svog pokojnog muža i čvrstim, mada bolnim koracima krenu prema vratima. Približavala se bočno, nije imala cipela i nije vjerovala špijunki nalik na riblje oko. Ništa je ne bi uvjerilo da kroz nju nije moguće viriti u oba pravca. Zbog toga je krenula po sobi zaobilaznim putem, nadajući se izbjeći njenom vidokrugu, i usput prošla pored Ostrakovljevog nejasnog portreta te se osjetila silno ogorčenom što je bio dovoljno sebičan da umre tako rano umjesto da ostane živ kako bi je mogao zaštititi. No tada pomisli: ne. Promijenila sam se. Posjedujem vlastitu hrabrost. A doista ju je posjedovala. Spremala se u rat, svaka je minuta mogla biti njena posljednja, no bolova je nestalo, tijelo se osjećalo isto tako spremnim kao što je bilo za Glikmana, uvijek, u svako vrijeme, mogla je oćutjeti kako joj njegova energija protječe udovima, poput pojačanja. Glikman je bio uz nju, sjećala se njegove snage premda nije za njom žudjela. Obuze ju biblijska slutnja da ju je sve ono njegovo neumorno vođenje ljubavi okrijepilo izdržljivošću za ovaj trenutak. Posjedovala je smirenost Ostrakova i čast Ostrakova; imala je njegov pištolj. Ali ipak je ta očajnička, usamljenička hrabrost bila samo njezina, bila je to hrabrost probuđene, lišene, gnjevne majke: Aleksandra! Ljudi koji su je došli ubiti bili su oni isti koji su se narugali njenom tajnom majčinstvu, koji su ubili Ostrakova i Glikmana i koji će poubijati cijeli jadni svijet ako ih ona ne spriječi. Zƽeljela je samo da stigne naciljati prije no što opali, i bi joj jasno da samo dok su vrata zatvorena i zabrtvljena, a špijunka na svom mjestu, može ciljati iz velike blizine - a što je manja blizina to bolje, jer bila je sasvim razumno skromna u vezi sa svojom streljačkom vještinom. Stavila je prst na otvor da im onemogući zirkanje unutra, a zatim

prislonila oko kako bi vidjela tko su, i prvo što je ugledala bijaše njena glupava nadstojnica, vrlo blizu, kroz izobličujuće leće okrugla poput luka, zelene kose od odbljeska keramičkih pločica na odmorištu, sa širokim gumenim osmijehom i nosom koji je stršao poput patkina kljuna. Ostrakovoj sinu da su oni lagani koraci bili njezini. A slijedeće što je ugledala bio je mali džentlmen s naočalama koji je kroz riblje oko bio isto tako debeo kao i čovječuljak na reklami za Michelin gume. Dok ga je promatrala, on je ozbiljno skinuo slamnati šešir koji je izašao ravno iz Turgenjevljevog romana, i držao ga po strani kao da je upravo čuo svoju nacionalnu himnu. Po tom pokretu zaključi da joj mali džentlmen hoće reći kako zna da se ona boji, i zna da je prikriveno lice ono čega se najviše boji, i da joj otkrivši glavu na neki način iskazuje svoje dobre namjere. Njegova mirnoća i ozbiljnost odisali su smjernom odanošću i to je ponovo podsjeti na Ostrakova; leće su ga možda pretvarale u žabu ali mu nisu mogle oduzeti njegovo držanje. I naočale, tako neophodno potrebne vidu kao štap bogalju, podsjećale su je na Ostrakova. Sve je to Ostrakova zamijetila, udarajućeg srca ali nepokolebljiva oka, prilikom prvog promatranja, s cijevi pištolja prislonjenom o vrata i prstom na okidaču, i razmišljala bi ili ne bi pucala na njega sada i ovdje, ravno kroz vrata - Evo ti, ovo za Glikmana, ovo za Ostrakova, ovo za Aleksandru! Jer u svom je sumnjičavom stanju bila spremna povjerovati da su tog čovjeka izabrali upravo zbog njegove ljudskosti; zbog toga što su znali da je i sam Ostrakov imao tu istu sposobnost da bude istodobno debeo i dostojanstven. - Nije mi potrebna pomoć - napokon im je doviknula i s užasom promatrala kakav će učinak njene riječi imati na njega. No dok je ona promatrala, glupava je nadstojnica odlučila započeti s urlanjem za svoj vlastiti račun. - Madame, on je gospodin! On je Englez! On je zabrinut zbog vas! Vi ste bolesni, madame, cijela se ulica plaši za vas! Madame, više ne možete ostati ovako zaključani. - Stanka. - On je liječnik, madame, zar ne, monsieur? Istaknuti liječnik za duševne bolesti! - I tada Ostrakova ču tu glupaču kako mu šapuće: - Recite joj monsieur. Recite joj da ste liječnik. No stranac odmahnu glavom u znak neodobravanja i odgovori: -

Ne. To nije istina. - Madame, otvorite ili ću dovesti policiju - povikala je nadstojnica. - Ruskinja, a pravi takav skandal! - Nije mi potrebna pomoć - ponovila je Ostrakova, mnogo glasnije. No većjoj je bilo jasno da joj je pomoćbila potrebnija više od ičeg drugog; da bez nje neće nikada ubiti, ništa više no što bi Glikman ubio. Čak i da je pred njom sam đavo, ne bi mogla ubiti dijete druge žene. I dok je nastavljala budno motriti, maleni je čovjek zakoračio naprijed tako da je njegovo lice, iskrivljeno poput lica pod vodom, bilo jedino što je sada vidjela u lećama; i po prvi put opazi umor na njemu, crvenilo očiju iza naočala i teške sjenke pod njima; i oćuti u njemu gorljivu brigu za sebe, brigu koja nije imala ništa sa smrću, već s preživljenjem; osjetila je da gleda u lice kojem je stalo, a ne u neko što je zauvijek odbacilo suosjećanje. Lice se jošviše približilo i iznenadni zveket otvora za pisma gotovo je navede da omaškom povuče okidač, i to je prestravi. Osjetila je kako joj se ruka grči i zaustavila ju je bašu samom trenutku izvršenja; zatim stala da bi podigla omotnicu s otirača. Bilo je to njeno pismo, naslovljeno na Generala - ono drugo, u kojem je vapila »Netko me pokušava ubiti«, napisano na francuskom. Kao posljednji znak otpora pretvarala se da razmišlja da li je to pismo trik, da li su ga uhvatili na putu, kupili, ukrali, ili učinili što već varalice čine. No vidjevši svoje pismo, prepoznavši njegove uvodne riječi, njegov očajnički ton, postala je beskrajno umorna od nepovjerenja, umorna od nastojanja da otkrije zlo tamo gdje je više no išta željela otkriti dobro. Ponovo je začula glas debelog čovjeka, dobro naučen ali pomalo zastario francuski, i on je podsjeti na školske rime kojih se napola sjećala. A ako je to što je govorio bila laž, onda je to bila najprepredenija laž koju je čula u svom životu. - Cƽarobnjak je mrtav, madame - rekao je zamagljujući riblje oko svojim dahom. - Stigao sam iz Londona da bih vam pomogao umjesto njega. Još četiri godine kasnije, a vjerojatno i cijelog svog života, Peter Guillam će pričati, s različitim stupnjevima iskrenosti, priču o svom dolasku kući te večeri. Naglašavat će da su okolnosti bile izuzetne. Bio je - prvo - loše raspoložen, takav je bio čitavog dana. Drugo - njegov

ga je ambasador na tjednom sastanku javno ukorio zbog nedolično lakoumne primjedbe o britanskoj platnoj bilanci. Treće - bio se tek oženio a njegova je vrlo mlada žena bila u drugom stanju. Njen je telefonski poziv - četvrto - uslijedio nekoliko trenutaka nakon što je dešifrirao dugu i krajnje dosadnu poruku iz Circusa kojom su ga petnaesti put podsjećali da se nikakve, ponovljeno nikakve operacije ne smiju poduzimati na francuskom području bez prethodnog pismenog odobrenja Glavnog ureda. I - peto - le tout Pariš je bio obuzet jednim od svojih periodičnih strahova od kidnapiranja. A posljednje, mjesto šefa agenture Circusa u Parizu bilo je opće poznata prijelazna točka za službenike koji će uskoro biti pokopani, i pružalo je jedva nešto više od prilike za beskrajne ručkove s raznoraznim vrlo iskvarenim i vrlo dosadnim šefovima konkurentske francuske Obavještajne službe koji su više vremena provodili špijunirajući jedni druge nego svoje navodne neprijatelje. Svi se ovi činioci, kasnije će inzistirati Guillam, moraju uzeti u obzir prije no što ga bilo tko optuži za naglost. Guillam je, možemo dodati, bio sportski građen, napola Francuz, no zbog toga još više Englez; bio je vitak, i dovoljno blizu onom što se naziva privlačnim - no iako se cijelim putem oštro borio, približio se pedesetoj, onoj prijelomnoj dobi nakon koje karijera malo kojeg terenca uspijeva preživjeti. Osim toga posjedovao je nov novcat njemački Porsche koji je nabavio, ponešto stidljivo, po diplomatskim cijenama i parkirao, uz ambasadorovo oštro negodovanje na parkiralištu ambasade. Marie-Clair Guillam je, dakle, nazvala svoga muža točno u šest, baš dok je zaključavao knjige sa šiframa. Guillam je imao dvije telefonske linije, jedna je bila operativna i direktna. Druga je išla preko centrale ambasade. Marie-Claire je nazvala preko direktne linije, što su se dogovorili da će učiniti jedino u zaista hitnom slučaju. Govorila je francuski koji je, istina, bio njen materinji jezik no u posljednje su vrijeme razgovarali na engleskom da bi usavršili tečnost govora. - Peter - započela je. Odmah je zamijetio napetost u njenome glasu. - Marie-Claire? Što se događa? - Peter, netko je ovdje. Želi da smjesta dođeš. - Tko? - Ne mogu reći. Važno je. Molim te, dođi smjesta kući - ponovila je i

prekinula vezu. Glavni Guillamov pomoćnik, izvjesni gospodin Anstruther, stajao je pred vratima sef-sobe bašu trenutku kad je uslijedio poziv i čekao da Guillam okrene kombinaciju prije no što obojica stave unutra svoje ključeve. Kroz otvorena vrata Guillamovog ureda vidio je kako ovaj treska slušalicom, a slijedeće čega je bio svjestan bilo je da je Guillam dobacio Anstrutheru - dugačak hitac, vjerojatno petnaest stopa - posvećeni osobni ključ šefa agenture, simbol njegova ureda, a, Anstruther ga nekim čudom uhvatio - podigao je lijevu ruku i uhvatio ga u dlan, poput američkog igrača bezbola; ne bi to više mogao ponoviti da pokuša stotinu puta, rekao je kasnije Guillamu. - Ne mičite se odavde dok vas ne nazovem! - povikao je Guillam. - Sjednite za moj stol i pazite na ove telefone. Jeste li me čuli? Anstruther je čuo, no tada je Guillam već bio na pola puta niz besmisleno elegantno, spiralno stepenište ambasade jureći između tipkačica, stražara i krasnih mladih ljudi što su se spremali na večernju koktel rundu. Nekoliko sekundi kasnije bio je za volanom svog Porschea, ganjajući motor poput vozača na trkama, što je u nekom drugom životu lako mogao biti. Guillam je stanovao u Neuillyju i inače su ga te sportske jurnjave za vrijeme prometne »špice« prilično zabavljale podsjećajući ga dva puta dnevno - prema vlastitim riječima - da je nasuprot zatupljujuće dosadnoj svakodnevnici u Ambasadi, život oko njega bio divlji, neobuzdan i zabavan. Cƽak se upustio u to da odmjerava sebi vrijeme. Ako bi krenuo Avenijom Charles de Gaulle i na semaforima imao povoljan vjetar, dvadeset pet minuta kroz večernji promet nije bilo nerazumno. Kasno navečer i rano ujutro, s praznim cestama i svojim CD tablicama, mogao je smanjiti na petnaest, no u vrijeme prometne »špice« i trideset pet minuta je bilo brzo, a četrdeset norma. Te večeri, progonjen vizijom Marie-Claire koju hrpa poludjelih nihilista drži na dometu pištolja, prevalio je tu udaljenost za osamnaest minuta. Izvještaji policije koji su kasnije podneseni ambasadoru optuživali su ga da je triput prošao kroz crveno i približio se brzini od sto četrdeset kilometara ušavši na područje gdje je stanovao, no to su naravno bile rekonstrukcije, jer nitko nije pokazao želju da pokuša održati njegov tempo. Sam Guillam se te vožnje vrlo slabo sjeća, osim jedva izbjegnutog sudara s kamionom za prijevoz namještaja, i suludog biciklista koji je zabio

sebi u glavu da zaokrene ulijevo kada je Guillam bio jedva sto pedeset metara iza njega. Njegov se stan nalazio u vili na trećem katu. Naglo zakočivši prije no što je stigao do svog ulaza, ugasi motor i pusti da auto još neko vrijeme klizi dok se nije zaustavio, a zatim pohita k ulaznim vratima onoliko tiho koliko je to u žurbi bilo moguće. Očekivao je da će negdje u blizini vidjeti parkiran auto, s vozačem spremnim na bijeg za volanom, no na njegovo olakšanje nije ga bilo na vidiku. Međutim, u njihovoj je spavaonici gorjelo svjetlo, tako da je sada zamislio MarieClaire začepljenih ustiju i vezanu za krevet, dok oni što su je zarobili sjede oko nje, čekajući da Guillam stigne. Ako su njega željeli, nije ih imao namjeru razočarati. Stigao je nenaoružan, nije imao drugog izbora. Administrativci Circusa bogobojazno su se užasavali oružja, i njegov je nedopušteni revolver bio u ormariću pokraj kreveta, gdje su ga bez sumnje do sada većpronašli. Tiho se popeo stepenicama i pred vratima skinuo jaknu te je odložio na pod pokraj sebe. U raci je imao svoj ključ i sada ga je, što je tiše mogao, utaknuo u ključanicu, pritisnuo zvonce i objavio - Facteur - poštar - kroz otvor za pisma, a zatim - Express. - Držeći ruku na ključu, iščekivao je dok nije začuo kako se približavaju koraci za koje je odmah znao da ne pripadaju Marie-Claire. Bili su spori, čak teški, i Guillamovu uhu odveć samouvjereni. A došli su iz spavaonice. Ono što je zatim učinio, učinio je odjednom. Znao je, da bi se vrata otvorila, treba napraviti dva određena pokreta: najprije skinuti lanac, a zatim osloboditi zapor. Cƽekao je napola čučeći, dok nije čuo kako lanac pada i zatim se poslužio svojim oružjem iznenađenja: okrenuo je ključu bravi i svom se težinom navalio na vrata, a učinivši to, osjetio je veliko zadovoljstvo vidjevši kako se nezgrapan muški lik divlje zavrtio i pao na ogledalo u predsoblju, strgnuvši ga s kuke, na što ga je Guillam dograbio za ruku i okrenuo je u opaki lomni zahvat - da bi tek tada ugledao preplašeno lice svog dugogodišnjeg prijatelja i mentora, Georgea Smileyja, gdje bespomoćno zuri u njega. Ono što je slijedilo nakon tog susreta Guillam prilično nejasno opisuje; on, naravno, nije bio obaviješten o Smileyjevom dolasku, a Smiley je - vjerojatno zbog straha od mikrofona - rekao vrlo malo da ga uputi u

stvar. Marie-Claire se nalazila u spavaonici, no nije bila ni vezana ni začepljenih ustiju; Ostrakova je bila ta koja je, na inzistiranje MarieClaire, ležala na krevetu, još uvijek u svojoj staroj crnoj haljini, a Marie-Claire ju je nuđala svim čega se mogla sjetiti - pileća prsa u aspiku, čaj od mente, sva bolesnička hrana koju je marljivo skupljala za onaj divan dan, na žalost jošuvijek nesaglediv, kada će se Guillam razboljeti a ona brinuti o njemu. Ostrakova je, zamijeti Guillam (ime joj je trebalo tek naučiti) po svemu sudeći bila pretučena. Imala je široke sive masnice oko očiju i usta, a prsti su joj bili posječeni, očito dok se pokušavala obraniti. Nakratko dopustivši Guillamu uvid u taj prizor - pretučena dama o kojoj brine uznemirena mladenka-dijete - Smiley ga povede u njegovu radnu sobu gdje je sa svim autoritetom Guillamovog starog šefa, što je doista i bio, brzo iznio svoje zahtjeve. Tek sada se Guillamova žurba pokazala opravdanom. Ostrakova - Smiley je govorio o njoj samo kao o »našem gostu« - mora napustiti Pariz još noćas, rekao je. Kuća za tajne sastanke izvan Orleansa - nazvao ju je »naša ladanjska vila« - nije bila dovoljno sigurna; trebalo ju je smjestiti negdje gdje će imati pažnju i zaštitu. Guillam se prisjetio francuskog para u Arrasu, agenta u mirovini i njegove žene, koji su u prošlosti već pružili sklonište povremenim prolaznim pticama iz Circusa. Dogovorili su se da će im telefonirati ali ne iz stana, Smiley ga je poslao u telefonsku govornicu. Dok je Guillam organizirao sve što je bilo neophodno i vratio se, Smiley je ispisao kratku poruku na listu groznog papira za pisanje koji je pripadao Marie-Claire i pokazivao kuniće kako pasu. Htio je da ju Guillam odmah pošalje u Circus, »Osobno za Saula Enderbyja, dešifrirati sami«. Tekst koji je Guillam na Smileyjevo navaljivanje morao pročitati (ali ne glasno), uljudno je zahtijevao od Enderbyja - »s obzirom na drugu smrt o kojoj ste bez sumnje do sada već obaviješteni« - sastanak kod Bena četrdeset osam sati od tada. Guillam nije imao pojma gdje je taj Ben. - I još nešto, Peter. - Da, George - reče Guillam, još uvijek zbunjen. - Pretpostavljam da postoji službeni imenik svih ovdje postavljenih diplomata. Imaš li, kojim slučajem, tu stvar u kući? Imao ga je. Zapravo, Marie-Claire je živjela pomoću njega. Uopće

nije pamtila imena, tako da je taj popis ležao pokraj telefona u spavaonici da bi joj bio pri ruci svaku put kad bi ih neki član strane ambasade nazvao da bi im uputio još jedan od mnoštva poziva na piće, večeru ili, najgore od svega, na proslavu Nacionalnog dana. Guillam ga je donio i nekoliko trenutaka kasnije zirkao preko Smileyjevog ramena. »Kirov«, pročitao je - ali naglas - prateći putanju Smileyjeva palca - »Kirov, Oleg, drugi sekretar (trgovački ataše). Neoženjen.« A iza toga adresa u getu sovjetske ambasade u sedmom okrugu. - Jesi li ikada naletio na njega? - upita Smiley. Guillam zavrti glavom. - Razmotrili smo ga prije nekoliko godina. Označen je sa »ruke k sebi« - uzvrati. - Kada je sastavljen ovaj spisak? - upita Smiley. Odgovor je bio otisnut na koricama: Prosinac prošle godine. Smiley reče: - Dakle, kad stigneš u ured... - Pogledat ću u dosje - obeća Guillam. - Postoji još i ovo - oštro reče Smiley i pruži Guillamu običnu vrećicu u kojoj se nalazilo, kako je kasnije vidio, nekoliko mikrokazeta i debela smeđa omotnica. - S prvom sutrašnjom pošiljkom, molim te - reče Smiley. - Isti postupak i isti primalac kao i kod telegrama. Napustivši Smileyja koji je još uvijek zurio u spisak i dvije žene zatvorene u spavaonici, Guillam požuri natrag u ambasadu te povjeri vrećicu zajedno sa Smileyjevim uputama smetenom Anstrutheru, oslobodivši ga bdijenja nad telefonom. Smileyjeva je napetost ozbiljno zarazila i Guillama, znojio se. Tokom svih godina što je poznavao Georgea, pričao je kasnije, nikada ga nije vidio tako zamišljenog, tako zaokupljenog, tako nejasnog i tako očajnog. Ponovo otvorivši sefsobu, sam je šifrirao i otposlao telegram, pričekavši tek toliko da od Glavnog ureda dobije potvrdu o primitku, i odmah izvukao dosje o djelatnosti sovjetske ambasade te stao listati izvještaje. Nije morao dugo tražiti. Kirov, Oleg, drugi sekretar (trgovački ataše), ovaj put opisan kao »oženjen ali žena nije en poste«, vratio se u Moskvu prije dva tjedna. U rubrici ostavljenoj za razne opaske, iz francuske službe za vezu dodali su da je, prema obaviještenim sovjetskim krugovima, Kirov »hitno pozvan u sovjetsko Ministarstvo vanjskih poslova da bi preuzeo odgovorno mjesto koje je iznenada upražnjeno«. Zbog toga nije bilo moguće upriličiti uobičajene oproštajne svečanosti.

Smiley je, kada se Guillam vratio u Neuilly, primio te podatke u potpunoj tišini. Nije djelovao začuđeno, no na neki je način djelovao prestravljeno, a kada je napokon progovorio - što nije učinio sve dok se sve troje nije našlo u autu jureći za Arras - glas mu je zvučao gotovo beznadno. - Da - rekao je - kao da Guillam zna cijelu pripovijest od početka do kraja. - Da, to se moglo očekivati od njega, zar ne? Da će pozvati Kirova natrag zbog unapređenja kako bi bio siguran da će zaista doći. George nije govorio takvim tonom, rekao je Guillam - bez sumnje s mudrošću onog koji poznaje ranija zbivanja - jošod one noći kada je otkrio da je Bill Haydon Karlova krtica baš kao i Annin ljubavnik. Ostrakova se također, razmišljajući kasnije o tome, vrlo nepovezano sjećala te noći, vožnje automobilom u toku koje joj je uspjelo zaspati, i strpljivog ali upornog ispitivanja kojem ju je podvrgao mali bucmasti čovjek kada se probudila kasno slijedećeg jutra. Vjerojatno je privremeno izgubila sposobnost da bude impresionirana - pa, prema tome, i da se sjeća. Odgovarala je na njegova pitanja, bila mu zahvalna, dala mu je - bez zanosa ili »kićenja« - iste informacije koje je dala čarobnjaku, iako se činilo da ih on većinu ionako već ima. - Čarobnjak - rekla je u jednom trenutku. - Mrtav. Moj bože. Pitala je za Generala, no jedva da je i marila za Smileyjev neodređen odgovor. Razmišljala je o Ostrakovu, pa o Glikmanu, i sada o čarobnjaku - a nije mu znala ni ime. Njen domaćin i domaćica bili su također ljubazni prema njoj, no nisu ostavili nikakvog dojma. Kišilo je i nije mogla vidjeti daleka polja. No kako god bilo, malo-pomalo, dok su tjedni prolazili, Ostrakova se prepustila idiličnom zimskom snu. Duga zima je nastupila rano i ona je dopustila da je njeni snjegovi zagrle; šetala je malo, a zatim mnogo, rano lijegala, govorila rijetko i dok joj se tijelo oporavljalo, duša ga je slijedila. Isprva joj je mislima vladala oprostiva zbrka i hvatala je sebe kako o svojoj kćeri razmišlja onako kako ju je opisao riđi neznanac: kao o razornom otpadniku i neukrotivom buntovniku. A tada joj se postepeno ukazala logika stvari. Negdje, umovala je, postoji prava Aleksandra koja živi i svoje je biće, kao što je bila i ranije. Ili, nije kao ni ranije. U svakom slučaju, laži riđeg čovjeka tiču

se nekog posve drugačijeg stvora, onog kojeg su izmislili za svoje potrebe. Uspjelo joj je čak naći utjehu u vjerojatnosti da njena kći, ako uopće živi, živi sasvim nesvjesna njihovih spletki. Možda su povrede što su se sručile na nju - one duševne baškao i tjelesne - učinile ono što nisu uspjele godine molitvi i nemira, te je oslobodile samooptužbi u vezi s Aleksandrom. U svojoj je dokolici tugovala za Glikmanom, bila je svjesna da je sasvim sama na svijetu, no u zimskom krajobrazu ta joj samoća nije teško padala. Umirovljeni brigadni general ponudio joj je brak, no ona je odbila. Kasnije se pokazalo da ga nudi svakome. Peter Guillam ju je posjećivao barem jedanput tjedno i ponekad bi šetali zajedno sat ili dva. Na savršenom francuskom on bi joj govorio o vrtlarstvu, temi o kojoj je imao neiscrpno znanje. To je bio život Ostrakove, koliko se tiče ove priče. Zƽivjela ga je u potpunom neznanju o događajima što ih je pokrenulo njezino prvo pismo Generalu.

19. - Jesi li siguran da se on zaista zove Ferguson? - Saul Enderby je otezao riječi na lijenom kokniju Belgravie, što je bila posljednja vulgarnost engleske više klase. - Nikada nisam sumnjao u to - uzvrati Smiley. - On je čini se posljednje što nam je preostalo od cijele »izviđačke« staje. Savjetnici danas ne odobravaju nadzor na domaćem tlu. Protupartijski ili tako nešto - Enderby je nastavio proučavati pozamašan dokument u ruci. - A kako se ti zoveš, George? Sherlock Holmes na tragu svom jadnom starom Moriartyju? Kapetan Ahab u potrazi za svojim bijelim kitom? Tko si ti? Smiley nije odgovorio. - Moram priznati da bih volio imati neprijatelja - primijeti Enderby okrećući nekoliko stranica. - Već ga godinama tražim. Zar ne, Sam? - Dan i noć, šefe - spremno se složi Sam Collins i uputi odan pogled svome gazdi. Benov stan je zapravo bila stražnja soba mračnog hotela u Knightsbridgeu, i tri su se čovjeka našla tamo prije jedan sat. Na vratima je pisalo »UPRAVA, STROGO PRIVATNO« a iznutra se nalazilo predsoblje za kapute, šešire i odjeljivanje od javnosti, iza kojeg je ležalo svetište puno knjiga i mošusa, odijeljeno pregradom od hrastovine koje je imalo pogled na vlastiti pravokutni zidom ograđeni vrt ukraden iz parka, s ribnjakom, mramornim anđelom i putićem za šetnje i razmišljanja. Benov je identitet, ako ga je uopće ikada imao, bio zagubljen u neispisanom arhivu mitologije Circusa. No to je njegovo mjestašce ostalo, kao nigdje zabilježena povlastica Enderbyjevog položaja, a prije njega Smileyjevog - i kao unaprijed dogovorena baza za sastanke koji se, naknadno gledano, nikada nisu održali. - Pročitat ću ponovo, ako nemate ništa protiv - rekao je Enderby. - Pomalo teško shvaćam u ovo doba dana. - Mislim da bi nam i te kako pomoglo, šefe - reče Collins. Enderby podesi naočale s polulećama, no samo zato da bi se zagledao preko

njih, a Smiley je ionako imao teoriju da su od običnog stakla. - Govori Kirov. To je nakon što ga je Leipzig uhvatio za vrat, zar ne, George? - Smiley odsutno kimnu. - Jošuvijek sjede spuštenih gaća u javnoj kući, no već je pet ujutro i curice su poslali doma. Najprije imamo Kirovljevo plačno kako-si-mi-mogao-to-učiniti? »Mislio sam da si mi prijatelj, Otto«! kaže on. Isuse, pogrešnog je zamislio! A zatim slijedi njegova izjava koju su prevodioci prenijeli na loš engleski. Sklopili su sporazum, je F to prava riječ, George? Hm i ah su izbačeni. Da li je to bila prava riječ ili ne, o tome Smiley nije ponudio odgovor. Možda se to nije ni očekivalo od njega. Sjedio je vrlo smireno u kožnom naslonjaču, nagnuvši se naprijed preko sklopljenih ruku, a kaput od tvida nije skidao. Do lakta su mu ležale stranice s otkucanom Kirovljevom izjavom. Djelovao je izmučeno, i Enderbyje kasnije izjavio da mu se činilo kao da je na dijeti. Sam Collins, šef Operativnog odsjeka, sjedio je doslovce u Enderbyjevoj sjeni, dotjeran čovjek napadnog, uvijek spremnog osmijeha. Postojala su vremena kada je Collins spadao među tvrdokorne momke Circusa, godine terena bile su ga naučile prezirati farizejštinu petoga kata. No sada je to bila zvjerokradica pretvorena u čuvara lovišta, što je gajila svoju mirovinu i sigurnost na isti način na koji je nekad gajila svoju mrežu. Namjerno se prepustio otupjelosti; pušio je smeđe cigarete do oznake na polovici, a zatim ih gasio u napukloj morskoj školjci, dok mu je pseći pogled vjerno počivao na Enderbyju, gazdi. Enderby je stajao podbočen o francuski prozor, ocrtan svjetlošću što je dopirala izvana, i šibicom čačkao zube. Iz lijevog mu je rukava virio svileni rupčić, a stajao je s jednim koljenom prema naprijed, malo povijen kao da se nalazi u Ascotu, u prostoru rezerviranom za članove. U vrtu su krpice magle ležale raštrkane po travi poput tanke gaze. Enderby uvuče glavu natrag, držeći dokument malo podalje kao da je jelovnik. - Pa krenimo. Ja sam Kirov. »Kao službeniku za ϐinancije moskovskog Centra, od 1970. do 1974. bila mi je dužnost otkrivati nepravilnosti u prikazima troškova što su stizali iz prekomorskih agentura, te prekršioce unositi u knjige.« Prekinuo je i ponovo se zagledao preko naočala. - To je sve bilo prije no što je Kirov poslan u Pariz, točno? - Vraški točno - reče Collins prodorno, te pogleda Smileyja tražeći podršku koju ne dobi.

- Samo razjašnjavam stvar, znaš, George - objašnjavao je Enderby. - Gledam da li su mi sve ovce na broju. Nemam tvoje male sive stanice. Sam Collins se široko nasmije na šefov izljev skromnosti. Enderby nastavi: - Rezultat provođenja tih krajnje osjetljivih i povjerljivih istraga, koje su u nekim slučajevima dovele do kažnjavanja visokih službenika moskovskog Centra, bilo je moje poznanstvo s vođom nezavisnog Trinaestog obavještajnog direktorata, koji je podređen Centralnom komitetu Partije, poznatim u Centru jedino po operativnom imenu Karla. To je žensko ime i kažu da potječe iz prve mreže koju je kontrolirao. Je li to istina, George? - Bilo je to za vrijeme španjolskog građanskog rata - reče Smiley. - Tog velikog igrališta. Dobro, dobro. No da nastavimo. »Trinaesti direktorat je posebna služba unutar moskovskog Centra, a njegova je glavna dužnost regrutiranje i uvježbavanje dobro prikrivenih ilegalnih agenata koji se ubacuju u fašističke zemlje, te su poznati i kao krtice... bla... bla... bla. Cesto prođe mnogo godina prije no što krtica pronađe svoje mjesto u zemlji koja joj je cilj, te postane aktivna u tajnom radu.« Sjenke Prokletog Billa Haydona. »Zadatak održavanja veze s takvim krticama nije povjeren uobičajenim prekomorskim agenturama već Karlinom predstavniku, obično nekom vojnom oϐiciru, koji obavlja svakodnevnu dužnost atašea pri nekoj ambasadi. Karla osobno bira takve predstavnike i oni sačinjavaju elitu... bla... bla... uživajući povlasticu povjerenja i slobode što se ne ukazuje ostalim službenicima Centra, a uz to putovanja i novac. Oni su zbog toga predmet zavisti ostalih iz službe.« Enderby prenaglašeno udahnu zrak: - Kriste, ti prevodioci! - uzviknu. - A zapravo možda je Kirov mala, umiruća dosada. Cƽovjek bi očekivao da će netko tko se povjerava na samrtničkoj postelji biti toliko uljudan da stvar skrati, zar ne? Ali ne i našKirov, oh ne. Kako je Sam? - Dobro, šefe, dobro. - Krenimo dalje - reče Enderby, ponovo poprimajući svoj obredni ton: - »tokom mojih uobičajenih istraživanja ϐinancijskih nepravilnosti, došlo je u pitanje poštenje šefa agenture u Lisabonu, pukovnika Orlova. Karla je sakupio svoje ljude i stvorio sudište koje je saslušalo slučaj; kao rezultat mog dokaznog materijala pukovnik

Orlov je smaknut u Moskvi, 10. srpnja 1973.« To je provjereno, kažeš, Sam? - Imamo nepotvrđenu izjavu jednog političkog bjegunca da je strijeljan - reče Collins živahno. - Cƽestitam, druže Kirov, pronevjeriteljev prijatelju. Isuse! Kakvo zmijsko gnijezdo. Gore od nas - Enderby nastavi: - »Zbog mojih zasluga za dovođenje kriminalca Orlova pred sud čestitao mi je Karla osobno, i također me zakleo na tajnovitost, jer je protupropisno ponašanje pukovnika Orlova smatrao sramotom za svoj Direktorat, i štetnim za svoje odnose s moskovskim Centrom. Karla je poznat kao drug čija su mjerila poštenja vrlo visoka te zbog toga ima mnoge neprijatelje među onima koji su popustljivi sami prema sebi.« Enderby namjerno prekine i ponovo se zagleda u Smileyja preko naočala s polulećama. - Svi sami pređemo konop na kojem ćemo visiti, zar ne, George? - Svi smo mi hrpa paukova samoubojica, šefe - reče Collins spremno, i bijesnu još širim osmijehom u točku negdje između njih dvojice. No Smiley se zadubio u čitanje Kirovljeve izjave te nije bio prijemljiv za šale. - Preskočimo slijedeću godinu života i ljubavi Brata Kirova i prijeđimo na njegov slijedeći sastanak s Karlom - predloži Enderby nimalo zbunjen Smileyjevom šutljivošću. »Poziv u noći«... to je standardno, koliko sam shvatio. - Okrenu nekoliko stranica. Smiley je, slijedeći Enderbyja, učinio isto. - Pred Kirovljevim moskovskim apartmanom - zašto ne mogu reći stanom, za boga miloga, k'o svi ostali? - zaustavio se auto, izvukli su ga iz kreveta i odvezli u nepoznatom pravcu. Vode čudan život, zar ne, te gorile u moskovskom Centru, nikad ne znaju čeka li ih medalja ili metak? - Ponovo se vratio izvještaju. - Sve se to podudara, zar ne, George? Put i te stvari? Pola sata autom, malim avionom i tako dalje? - Trinaesti direktorat ima tri ili četiri zavoda, uključujući i veliki logor za obuku, u blizini Minska - reče Smiley. Enderby okrenu još nekoliko stranica. - No evo Kirova ponovo u Karlinoj prisutnosti: usred ništavila, iste te noći. Karla i Kirov potpuno sami. Mala drvena koliba, samostanska atmosfera, nikakvih dodataka, nikakvih svjedoka - barem ne vidljivih.

Karla ide ravno u srž. Kako bi se Kirovu sviđalo mjesto u Parizu? Kirovu bi se takvo mjesto jako svidjelo, gospodine. - Okrenuo je slijedeću stranicu. - Kirov se uvijek divio Trinaestom direktoratu, gospodine, bla, bla - oduvijek veliki Karlin obožavatelj - puži, gmiži, puži. Zvuči kao ti, Sam. Zanimljivo da je Kirov mislio kako Karla izgleda umorno - jeste li to primijetili? - nemirno. Karla živčano prenapet, puši kao Turčin. - Uvijek je to činio - reče Smiley. - Činio što? - Uvijek je bio neumjeren pušač - reče Smiley. - Bio je, pobogu? Bio je? Enderby okrene slijedeću stranicu. - A sada uputa za Kirova - reče. - Karla ju sriče za njega. »Svakodnevni posao bit će mi mjesto trgovačkog predstavnika ambasade, a po posebnom zadatku bit ću odgovoran za kontrolu i upravljanje troškovima vanjskih stanica Trinaestog direktorata u slijedećim zemljama...« Kirov ih nabraja. Tu je uključen Bonn, ali ne i Hamburg. Slijediš me, Sam? - Cijelim putem, šefe. - Nisam te izgubio u labirintu? - Ni djelića, šefe. - Pametni momci, ti Rusovi. - Đavolski. - Ponovo Kirov: »Isticao je posebnu važnost mog zadatka - bla, bla - podsjetio me na moje izvanredno držanje u slučaju Orlov, i priopćio mi da ću zbog delikatnosti stvari, kojima se budem bavio, izvještaj podnositi izravno Karlinom privatnom uredu i imati svoj posebni kod šifri...« Okreni petnaestu stranicu. »Evo, stranica petnaest, šefe« - reče Collins. Smiley ju je već bio pronašao. - »Osim tog posla zapadnoevropskog revizora za vanjske stanice Trinaestog direktorata, Karla me upozorio da će mi biti povjerene i izvjesne tajne djelatnosti u cilju smišljanja prividnih prošlosti ili legendi za buduće agente. U tome su se ogledali svi članovi Direktorata, rekao je, no rad na pronalaženju legendi je ipak vrlo tajan, i ni u kojim okolnostima ne smijem nikome govoriti o njemu. Niti ambasadoru, niti majoru Pudinu koji je bio Karlin stalni operativni predstavnik unutar naše ambasade u Parizu. Prirodno,

prihvatio sam to naimenovanje i pošto sam pohađao poseban tečaj iz sigurnosti i prenošenja poruka, preuzeo mjesto. Nisam bio dugo u Parizu kad sam primio osobnu Karlinu poruku da hitno pronađem legendu za ženskog agenta, oko dvadeset jednu godinu starog.« - Sad smo kod onog pravog - zadovoljno je komentirao Enderby. - »Karlina me poruka uputila na nekoliko emigrantskih obitelji koje bismo mogli prisiliti da takvog agenta adoptiraju kao vlastito dijete, jer Karla ucjenu smatra boljom metodom od potkupljivanja.« - Sasvim točno! - složi se Enderby svim srcem. - Pri današnjoj inϐlaciji, ucjena je jedina prokleta stvar koja zadržava svoju vrijednost. Sam Collins je obavezivao svojim smijehom koji je cijenio dobru primjedbu. - Hvala ti, Same - ljubazno reče Enderby. - Mnogo hvala. Manja ličnost od Enderbyja - ili manji debelokožac - možda bi preskočila slijedećih nekoliko stranica jer su se one sastojale uglavnom od činjenica koje su opravdavale zahtjeve Connie Sachs i Smileyja od prije tri godine, da se ispita odnos Leipzig-Kirov. - Kirov poslušno mami emigrante, no bez ikakvog rezultata - objavi Enderby kao da čita podnaslove u kinu. - Karla potiče Kirova na veće zalaganje, Kirov se još više trudi, i ponovo griješi. Enderby prekinu i pogleda Smileyja, ovaj put vrlo otvoreno. - Kirov nije baš mnogo vrijedio, zar ne, George? - reče. - Nije - uzvrati Smiley. - Karla nije mogao vjerovati vlastitim momcima, to hoćeš reći. Morao je tražiti okolo i regrutirati nekog sa strane poput Kirova. - Da. - Klipana. Nešto poput momka koji nikada ne bi uspio u Sarrattu. - Tako je. - Organiziravši cijelo postrojenje, naučivši ga da poštuje njegova stroga pravila, na kraju se ne usuđuje upotrijebiti ga za ovaj konkretan slučaj. To hoćeš reći? - Da - odgovori Smiley. - To hoću reći. I tako, kada je u avionu za BečKirov naletio na Leipziga - zaključi Enderby, sada prepričavajući Kirovljev prikaz događaja - Leipzig mu se učinio odgovorom na sve njegove molitve. Ništa zato što mu je baza Hamburg, ništa zbog nekih gadosti tamo u Tallinu: Otto je bio

emigrant upleten u rad grupa. Otto, zlatni dečko. Kirov je poslao hitnu poruku Karli predlažući da regrutiraju Leipziga kao osobu koja će otkrivati emigrante i potencijalne talente. Karla se složio. - Sƽto je još jednom čudna stvar, kad malo razmisliš o njoj, - primijeti Enderby. - Isuse, hoću reći, tko je, ako je trijezan i pri zdravoj pameti, mogao staviti sav svoj ulog na Leipziga? Posebno pri takvom poslu? - Karla je bio živčano napet - uzvrati Smiley. - To kaže Kirov, a imamo i podatke s drugih mjesta. Žurilo mu se. Morao je riskirati. - I ubijati? - To je došlo kasnije - reče Smiley smirenim tonom onoga koji je oprostio, zbog čega ga Enderby prilično oštro pogleda. - Nešto si vraški opraštajući nastrojen u posljednje vrijeme, George, zar ne? - sumnjičavo reče Enderby. - Zaista? - Smiley je zvučao zbunjen pitanjem. - Ako ti kažeš, Saul. - I vraški dobroćudan također. - Vratio se prijepisu. Dvadeset prva strana, pa idemo kući. - Cƽitao je polako da bi tom odlomku dao posebno značenje. - Dvadeset prva - ponovio je. - »Nakon što je Ostrakova uspješno pridobijena, i njenoj kćeri Aleksandri izdana francuska dozvola boravka, dobio sam upute da odmah odvojim tisuću američkih dolara mjesečno da se omogući rad ove nove krtice, koja je dobila operativni nadimak KOMET. Agentu KOMET je osim toga u Direktoratu dodijeljeno pravo na vrhunsku tajnost, s tim da se sve poruke u vezi s njom šalju direktoru, upotrebljavajući šifre u koje su upućeni samo primalac i pošiljalac, sve bez posrednika. Međutim, Karla je ipak više volio da takve poruke idu preko kurira jer je on protivnik pretjerane upotrebe radija.« - Ima li u tome istine, George? - kao uzgred upita Enderby. - Tako smo ga uhvatili u Indiji - uzvrati Smiley ne dižući glavu s teksta. - Otkrili smo njegove šifre i on se kasnije zakleo da nikada više neće upotrijebiti radio. Kao većina obećanja, i ovo je kasnije podvrgnuto izmjenama. Enderby odgrize komadić šibice i zatim je očisti o dlan. - Zar ne želiš skinuti kaput, George? - upita. - Sam, pitaj ga što će popiti. Sam upita, no Smiley je bio suviše zaokupljen tekstom a da bi odgovorio. Enderby nastavi čitati naglas: »Također sam dobio upute da u

godišnjem izvještaju o troškovima u Zapadnoj Evropi ne smije biti nikakvih nagovještaja o postojanju KOMETA. Te sam izvještaje, kao revizor, morao potpisati i podnijeti Karli da bi ih dao na uvid Kolegiju moskovskog Centra potkraj svake ϐinancijske godine... Ne, nikada nisam sreo agenta KOMET, niti znam što je bilo s njom ili u kojoj zemlji djeluje. Znam samo da živi pod imenom Aleksandre Ostrakove, kćeri naturaliziranih francuskih roditelja... - Daljnje okretanje stranica. - Mjesečnu svotu od deset tisuća dolara nisam ja osobno isplaćivao, već sam je slao u banku u Thunu, Sƽvicarska, bernski kanton. Tamo se novac prema stalnom nalogu prebacivao na račun dra Adolfa Glasera. Glaser je imenovan kao vlasnik računa, no vjerujem da je to samo operativni nadimak Karlinog čovjeka u sovjetskoj ambasadi u Bernu, čije je pravo ime Grigorjev. Vjerujem to stoga što jednom kada sam poslao novac u Thun, zbog neke greške u banci on nije stigao; kada je Karla saznao za to, naredio je da odmah pošaljem istu takvu svotu osobno Grigorjevu, dok bude trajao postupak u banci. Učinio sam kako mi je naređeno i kasnije povratio onaj novac. To je sve što znam. Otto, prijatelju, molim te da te povjerljive podatke sačuvaštakvima, jer bi me mogli ubiti.« U pravu je. I jesu. - Enderby baci prijepis na stol te se začu pljas. - Kirovljeva posljednja želja i oporuka, moglo bi se reći. Onda, George? - Zaista nećeš ništa popiti? - Hvala, dobro mi je ovako. - Opet ću ponoviti jer sam tup. Slijedi moju aritmetiku. Zacijelo nije dobra kao tvoja. Slijedi svaki moj korak. - Podsjećajući na Lacona, ispružio je bijelu ruku i raširio prste kao uvod u nabrajanje. - Prvo, Ostrakova piše Vladimiru. Njena poruka budi davna sjećanja. Možda se Mikhel umiješao i pročitao je, no to nećemo nikada znati. Mogli bismo ga malo oznojiti. No sumnjam da bi to koristilo, a u svakom bi slučaju natjeralo mačka među Karline golubove. - Dohvatio je drugi prst. - Drugo, Vladimir šalje Ottu Leipzigu kopiju pisma potičući ga da što je brže moguće obnovi odnos s Kirovom. Treće, Leipzig odjuri u Pariz, posjećuje Ostrakovu, stupa u vezu sa svojim dragim starim drugom Kirovom, namamljuje ga u Hamburg - kamo Kirov može slobodno poći jer je Leipzig još uvijek u Karlinim knjigama kao Kirovljev agent. Ima tu nešto, George. Smiley je čekao.

- Leipzig je opasno potpalio Kirova u Hamburgu. Je l' tako? Dokaz je točno tu, u našim znojavim rukama. Ali zanima me - kako? Da li ga Smiley zaista nije slijedio ili je jednostavno htio da se Enderby jače napregne? Kako god bilo, više mu se svidjelo Enderbyjevo pitanje shvatiti retoričkim. - Kako ga točno Leipzig potpaljuje? - Enderby je bio uporan. - Cƽim vrši pritisak? Kompromitirajuće fotograϐije - dobro, u redu. Karla je puritanac, i Kirov također. Ali hoću reći, Kriste, pa nisu to pedesete godine, zar ne? Danas je svakom dopušteno malo smucanja s golim turovima, ne? Smiley nije nudio nikakvog komentara na ruski moral; no što se tiče pritiska, tu je bio isto onako jasan kao što bi Karla bio: - To je etika različita od naše. Ne podnosi budale. Mi mislimo kako smo osjetljiviji na pritisak nego Rusi. To naprosto nije točno. - Djelovao je vrlo siguran u vezi s tim. Cƽinilo se da je o tome dosta razmišljao u posljednje vrijeme: - Kirov se pokazao nesposobnim i nesmotrenim. Karla bi ga uništio već zbog same njegove nesmotrenosti. Leipzig je imao dokaz o tome. Možda ćeš se sjetiti da se Kirov napio kad si vodio glavnu operaciju protiv njega, i nepromišljeno govorio o Karli. Rekao je Leipzigu da mu je Karla osobno naredio da smisli legendu za onog ženskog agenta. Ti si u ono vrijeme odbacio priču, no bila je točna. Enderby nije bio od onih koji crvene, no ipak je bio dovoljno osjetljiv da se kiselo nasmije prije no što je zavukao ruku u džep u potrazi za novom šibicom. - A onaj što baci kamen, stradat će od njega - zadovoljno primijeti, mada je bilo nejasno misli li na vlastiti ili na Kirovljev propust. - »Da čujemo i ostalo, druškane, ili ću reći Karli što si mi većpovjerio«, kaže mali Otto svojoj žrtvi. Isuse, u pravu si, zaista je pograbio Kirova za muda! Sam Collins se usudi uzviknuti: - Mislim da se ono što George tvrdi sasvim lijepo podudara sa zabilješkom na strani dva, šefe - reče. - Tamo je odlomak u kojem Leipzig konkretno govori o »našoj raspravi u Parizu«. Otto je već tamo zarinuo Karlin nož, bez sumnje. Zar ne, George? No s obzirom na to koliku su mu pažnju obojica posvetila, Sam Collins je mogao biti u drugoj sobi.

- Leipzig je osim toga imao i pismo Ostrakove - doda Smiley. - Njegov sadržaj nije govorio u prilog Kirovu. - Još nešto - reče Enderby. - Da, Saul? - Cƽetiri godine, zar ne? Prošle su četiri godine otkako je Kirov prvi put pristupio Leipzigu. Najedanput navaljuje na Ostrakovu i želi isto. Nakon četiri godine. Hoćešreći da se cijelo to vrijeme motao uokolo s tim nalogom? Smileyjev je odgovor bio neuobičajeno birokratski. - Možemo samo pretpostavljati da je Karla prestao postavljati taj zahtjev, a zatim ga ponovo učinio aktuelnim - uzvratio je ukočeno, a Enderby je bio dovoljno razborit da ga ne potiče. - Stvari stoje ovako - Leipzig gadno potpaljuje Kirova i javlja Vladimiru da je to učinio - nastavio je Enderby dok su se rastvoreni prsti ponovo podizali za nabrajanje. - Vladimir šalje Villema da služi kao kurir. U međuvremenu, gore, na moskovskom rancu, Karla je ili nanjušio štakora ili je Mikhel brbljao, vjerojatnije ovo drugo. Kako god bilo, Karla poziva Kirova kući, zbog tobožnjeg unapređenja, i povlači ga za uši. Kirov je propjevao, kao što bih i ja, i to vrlo brzo. Karla pokušava vratiti istisnutu pastu natrag u tubu. Ubija Vladimira dok ide na sastanak s nama, oboružan pismom Ostrakove. Ubija Leipziga. Pokušava sa starom damom, ali kiksa. Što sada sprema? - Sjedi u Moskvi i čeka da Holmes ili kapetan Ahab dopre do njega - pretpostavi Sam Collins i zapali još jednu od svojih smeđih cigareta. No Enderby nije prihvatio šalu. - Zašto dakle Karla ne iskopa svoje blago, George? Zašto ga ne stavi na neko drugo mjesto? Ako je Kirov priznao Karli ono što je ispričao Leipzigu, Karlin bi se prvi potez trebao sastojati u brisanju tragova! - Možda se to blago ne može micati - uzvrati Smiley. - Možda Karla više nema mogućnosti izbora. - Ali čista je ludost ostaviti taj bankovni račun gdje je i bio! - Bila je čista ludost upotrijebiti budalu poput Kirova - reče Smiley s neuobičajenom oštrinom. - Bila je ludost pustiti mu da regrutira Leipziga, ludost prići Ostrakovoj i ludost vjerovati da ubojstvom troje ljudi može začepiti otvor kroz koji je sve poteklo. Nije ni rečeno da se radi o zdravom umu. Zašto inače Grigorjev ne bi još uvijek bio u Bernu. A kažeš da jest, koliko sam shvatio? - kratak pogled prema

Collinsu. - I tamo mu je sjekira pala u med - uzvrati Collins sa svojim raspoloživim cerekom. - Prema tome poveći bankovni račun jedva da bi bio logičan korak - primijeti Smiley. A zatim doda: - Čak i ako je riječ o luđaku. A bilo je čudno - u čemu su se Collins i Enderby kasnije potajno složili - kako je sve što je Smiley izgovorio prošlo prostorijom poput studeni; kako su se na neki njima neshvatljiv način uzdigli na viši stupanj ljudskog ponašanja za koji uopće nisu bili spremni. - No tko je dakle njegova tajanstvena dama? - upita Enderby. - Tko je vrijedan deset somova mjesečno i cijele njegove proklete karijere? I prisiljava ga da upotrijebi budale umjesto svojih uvježbanih trbosjeka? Mora da je stvarno komad. Smileyjeva odluka da ne odgovori na to pitanje također ostaje zagonetna. Možda je može objasniti samo njegova namjerna nepristupačnost; a možda smo suočeni s tvrdoglavim odbijanjem rođenog agenta da svojoj glavnoj vezi otkrije išta više od onog bitnog za njihovu suradnju. U njegovoj je odluci zacijelo bilo i ϐilozoϐije. Po njegovu mišljenju, Smiley je bio za sve odgovoran samo sebi: zašto bi se dakle ponašao kao da je drugačije? »Niti vodilje su sve njih dovele u moj život«, možda je razmišljao. »Zašto da dam njihove krajeve suparniku samo zato da bi mogao manipulirati sa mnom?« A osim toga, mogao je pretpostaviti - i to vjerojatno s pravom - da je Enderby isto tako upoznat sa složenim pojedinostima vezanim uz Karlu kao i on, a čak ako i nije, imao je svoj Odsjek za sovjetska istraživanja koji može prekapati cijelu noć dok ne pronađe odgovor koji mu je potreban. Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da je Smiley šutio. - George? - napokon reče Enderby. Jedan je avion proletio prilično nisko. - Stvar je samo u tome da li želišproizvod - napokon reče Smiley. - Ne čini mi se da je bilo što drugo od neke velike važnosti, u krajnjoj liniji. - Ne čini ti se, zaboga! - uzviknu Enderby i izvuče ruku iz usta a s njom i šibicu. — Oh, želim ga, naravno - nastavi, kao da stvar nije

samo u tome. - Zƽelim Mona Lizu, i predsjednika Narodne Republike Kine. Zƽelim Karlu koji se preznojava u Sarrattu i iskašljava svoju životnu priču pred istražitelje. Zƽelim da mi američki Rođaci tokom slijedećih godina jedu iz ruke. Zƽelim cijelu igru, naravno da želim. No to me ipak ne izvlači iz neprilike. No Smiley je djelovao čudno nezainteresiran za Enderbyjevu dilemu. - Brat Lacon te upoznao sa životnim činjenicama, pretpostavljam? Pat pozicija i ostalo? - upita Enderby. - Mladi, idealistički Kabinet, željan detanta, propovijeda otvorenu vladu, i takve gluposti? Kraj uvjetovanim podražajima hladnog.rata? Njuše torijevske zavjere pod svakim krevetom u Whitehallu, posebno pod našim? Da li ti je rekao da predlažu pokretanje još jedne proklete velike anglo-boljševičke mirovne incijative, koja bi se trebala odlijepiti od stražnjice negdje oko slijedećeg Božića. - Ne, to mi nije rekao. - Da, tako je. A mi ne smijemo ugrožavati tu inicijativu, trala. Samo pazi, ti momci što oglašavaju mirovne bubnjeve su isti oni koji viču do neba ako im ne dostavimo nikakve materijale. Pretpostavljam da se to samo po sebi razumije. Cƽak nas već sada pitaju kakav će biti sovjetski stav. Da li je uvijek bilo tako? Smileyju je trebalo dugo da odgovori. - Da. Pretpostavljam da jest. Rekao bih da je na ovaj ili onaj način uvijek bilo tako - napokon reče, kao da je taj odgovor za njega vrlo važan. - Da si me bar upozorio! Enderby odbaza prema središtu sobe i nalije malo čiste sode; zurio je u Smileyja s izrazom koji je djelovao kao iskrena neodlučnost. Zurio je u njega, pomakao glavu i zurio ponovo, pokazujući sve simptome suočenosti s nerješivim problemom. - To je gadno, šefe, zaista - reče Sam Collins a da to ni jedan od one dvojice ne zamijeti. - I sve to skupa nije pokvaren boljševički plan da nas namame k vlastitom konačnom uništenju - jesi li uvjeren u to, George? - Bojim se da više nismo vrijedni takvog truda, Saul - reče Smiley s apologetskim osmijehom. No Enderby nije želio da ga se podsjeća na ograničenost britanske veličine, i usta mu se na trenutak razvukoše u kiselu grimasu.