Smileyjevi ljudi - John le Carre

snimio prilikom krštenja. Bile su u žutoj Kodakovoj omotnici, na jednoj strani kopije a na drugoj negativi u zaštitnom celofanu, a izvana jošuvijek pričvršćen fotografov popis brojeva i dimenzija, sve sasvim nedužno. Neko su ih vrijeme razgledali, a zatim Vladimir iznenada reče: »To je za Beckie, Villem. Sve što činimo, činimo za Beckinu budućnost.« Cƽuvši Villema kako to ponavlja, Stella stisnu pesnice i kada je ponovo uzgledala, bila je odlučna i na neki način mnogo starija, s otočićima sitnih bora u kutovima svakog oka. Villem je nastavio priču: - A onda mi Vladimir kaže, »Villem. Svakog ponedjeljka vozišu Hannover i Hamburg, a vraćašse petkom. Kako dugo ostaješ u Hamburgu, molim te?« Sƽto je kraće moguće, odgovorio je Villem, već u zavisnosti od toga koliko mu vremena treba da istovari teret, da li robu nosi posredniku ili izravnom kupcu u koje je doba dana stigao i koliko je već sati odvozio. I u ovisnosti o utovaru za povratak, ako ga ima. Slijedila su nova slična pitanja i Villem ih je sada ponavljao; mnoga su od njih bila beznačajna - gdje Villem spava za vrijeme puta, gdje jede - i Smileyju bi jasno da je starac na prilično monstruozan način činio ono što bi i on sam uradio - sabijao Villema u kut; iznuđivanje odgovora bilo je uvod u iznuđivanje poslušnosti. I tek pošto je to obavio, počeo je, koristeći se svim svojim vojnim i obiteljskim autoritetom, objašnjavati Villemu što točno želi od njega. - Kaže mi: »Villem, odnesi mi ove naranče u Hamburg. Uzmi ovu košaru.« »Zašto?« pitam. »Generale, zbog čega uzimam tu košaru?« Tada mi da pedeset funti. »Ako se dogodi nešto nepredviđeno«, kaže. »U slučaju opasnosti tu ti je pedeset funti.« »Ali zbog čega uzimam ovu košaru?« pitam. »Kakve nepredviđene događaje očekujete, Generale?« Vladimir je na to izrecitirao Villemu svoje upute, uključujući alternativne postupke i slučajnosti - čak, ako bude potrebno, mogućnost da ostane noć dulje, koristeći se s onih pedeset funti - a Smiley primijeti kako je starac inzistirao na Moskovskim pravilima, baškao i s Mostynom, i kako je nagomilao suviše toga, kao i ranije - što je više stario, to se više zapletao u povjesmo vlastite tajnovitosti. Viliem je žutu Kodakovu omotnicu s Beckinim fotograϐijama imao staviti na naranče, prošetati se do prednjeg dijela kabine - što je i

učinio - omotnica je pri tom predstavljala poštanski sandučić, znak da je napunjena bio je trag krede, »isto tako žut kao i omotnica, što je tradicija naše grupe«, pričao je Viliem. - A sigurnosni signal? - upita Smiley. - Signal koji poručuje »nitko me ne slijedi«? - Jučerašnje hamburške novine - brzo uzvrati Viliem - no s tim je u vezi, priznao je, došlo do malog razmimoilaženja između njega i Vladimira usprkos poštovanju što ga je osjećao prema njemu kao vođi, generalu, i očevu prijatelju. - On kaže meni, »Viliem. ti nosi novine u džepu.« Ali ja mu odgovorim: »Vladi, molim te, pogledaj me, imam samo trenirku, bez džepova.« Na to on kaže, »Viliem, onda nosi novine pod rukom.« - Bili - prodašće Stella s nekim strahom u glasu. - Oh Bili, ti nemoguća blesava ludo. - Okrenula se Smileyju. - Zašto, do đavola, nisu tu stvar naprosto poslali poštom, bez obzira na to što je, i tako riješili problem? Zato što se radilo o negativu, prema Moskovskim pravilima samo negativi dolaze u obzir. Zato što se General bojao izdaje, razmišljao je Smiley. Stari ju je momak vidio posvuda, u svakome kraj sebe. A ako je smrt krajnji sudac, bio je u pravu. - I uspjelo je? - Smiley se napokon obrati Villemu s puno blagosti. - Predaja je uspjela? - Naravno! Izvrsno je uspjela - živo potvrdi Viliem i dobaci Stelli prkosan pogled. - Imaš li možda nekog pojma tko ti je bio veza pri tom susretu? Nakon dugog oklijevanja i prilično poticanja, dijelom i sa Stelline strane, Viliem je ispričao i to: o onom izgubljenom licu koje je izgledalo tako očajno i podsjećalo ga na oca; o upozoravajućem pogledu koji je možda bio stvaran a možda mu se pričinilo jer je bio silno uzbuđen. Kako bi se ponekad, dok je gledao nogomet na televiziji, što je silno volio, kamera zaustavila na nečijem licu ili izrazu i to bi mu se usjeklo u pamćenje sve do kraja utakmice, čak iako ga više ne bi ponovo vidio - i kako je ono lice na brodu pripadalo upravo takvoj vrsti. Opisao je paroške stršeće kose i vršcima prstiju lagano ocrtao duboke bore po vlastitim, neobilježenim obrazima. Opisao je čovjekov nizak rast, čak i njegovu seksepilnost - rekao da može nanjušiti takve stvari. Opisao je i svoj osjećaj da ga je taj čovjek

upozorio, upozorio da pazi na dragocjeni predmet. I sam bi tako izgledao - obratio se Stelli iznenada obuzet zamišljenom tragedijom - kad bi opet došlo do rata i borbi, i kada bi Beckie morao povjeriti strancu na čuvanje! A to je bio povod za nove suze i nova umirivanja i nove tužaljke zbog starčeve smrti, čemu je pridonijelo i slijedeće Smileyjevo pitanje. - I tako si tu žutu omotnicu donio natrag, a jučer kada je General došao s patkom za Beckie, ti si mu je predao - poticao ga je što je blaže mogao, no ipak je proteklo neko vrijeme prije no što su čuli priču do kraja. Petkom, prije no što bi se dovezao kući, imao je običaj odspavati nekoliko sati u kabini kamiona, u stovarištu, zatim bi se obrijao i popio s dečkima šalicu čaja tako da je kući stizao smiren, a ne nervozan i neraspoložen. Taj je trik naučio od iskusnijih vozača: nikada ne juriti kući, kasnije ti je samo žao. No jučer je bilo drugačije, pričao je, a osim toga - iznenada zapadne u jednosložne nadimke - Stell je odvela Beck u Staines da posjete njenu mamu. Stoga je ovaj put pošao ravno kući, nazvao Vladimira i rekao mu lozinku koju su ranije ugovorili. - Kamo si ga nazvao? - upita Smiley blago prekinuvši priču. - U stan. Rekao mije: »Zovi me samo u stan. Nikada u knjižnicu. Mikhel je dobar čovjek, no on je neupućen.« I, nastavio je Villem, nakon kratkog vremena - ne sjećam se koliko - stigao je Vladimir - taksijem, nešto što nikada ranije nije činio, i donio patku za Beck. Villem mu je dao žutu omotnicu s fotograϐijama koje je Vladimir odnio do prozora i vrlo polako, »kao da je to nešto sveto iz crkve, Max«, leđa okrenutih Villemu, dizao negative jedan po jedan prema svjetlu dok nije pronašao onaj koji je tražio, a potom ga dugo promatrao. - Samo jedan? - hitro upita Smiley - u mislima su mu ponovo bila ona dva dokaza. Jedan negativ? - Da. - Jedan okvir ili jednu traku? - Okvir. - Villem je bio siguran u to. Jedan mali okvir. Da, trideset i pet milimetara, kao i njegov Agfa automatic. Ne, Villem nije mogao

vidjeti što se nalazilo na njemu, da li su to bila neka slova ili što. Vidio je jedino Vladimira. - Vladi je bio crven, Max. Divljeg izraza lica, Max, zažarenih očiju. Bio je star čovjek. - A na putu? - upita Smiley prekidajući Villemovu priču da bi postavio ono presudno pitanje. - Za vrijeme cijelog puta iz Hamburga, nijednog ti trenutka nije palo na um da pogledaš? - Bila je tajna, Max. Bila je vojna tajna. Smiley pogleda Stellu. - Ne bi - odgovori ona na njegovo neizrečeno pitanje. - Suviše je pošten. Smiley joj je vjerovao. Villem nastavi priču. Spremivši žutu omotnicu u džep, Vladimir je poveo Villema prema vrtu gdje mu je zahvalio držeći njegovu ruku sobje svoje i govoreći mu daje to što je učinio velika stvar, najbolja; da je on, Villem, sin svoga oca, bolji vojnik čak i od njega - najbolja estonska vrsta, postojan, savjestan i pouzdan, da će s tom fotograϐijom moći isplatiti mnoge dugove, počiniti veliku štetu boljševicima; da je fotograϐija dokaz, dokaz koji je nemoguće zanemariti. Ali nije rekao dokaz čega - samo to da će je Max vidjeti, vjerovati i zapamtiti. Villemu nije bilo baš sasvim jasno zašto su morali poći u vrt, no pretpostavljao je da se starac u svojoj uzbuđenosti plaši mikrofona, jer je već i prije mnogo pričao o osiguranju. - Otpratim ga do vrtnih vrata ali ne i do taksija. Kazao je ne smijem ići do taksija. »Villem, ja sam star čovjek«, kaže. Mi govorimo ruski. »Možda slijedeći tjedan ja padnem mrtav. Tko mari? Danas smo dobili veliku bitku. Max će biti silno ponosan na nas.« Pogođen točnošću Generalovih posljednjih riječi, Villem ponovo bijesno skoči dok su mu smeđe oči plamtjele. - To bili Sovjeti! - vikao je. - Bili sovjetski špijuni, Max, oni ubili Vladimira! On je znao previše! - Isto kao i ti - reče Stella, nakon čega nastupi duga, neugodna tišina. - Isto kao i mi - dodala je, pogledavši Smileyja. - To je sve što je rekao? - upita Smiley. - Ništa drugo, o vrijednosti onoga što si učinio, na primjer? Samo da će Max vjerovati? Villem zanijeka glavom. - O tome da ima i drugih dokaza, na primjer? Ništa, reče Villem: ništa drugo. - Ništa što bi objasnilo kako je stupio u vezu s Hamburgom, kako je

sve organizirao? Da li su i drugi iz grupe bili upleteni? Molim te, razmisli. Villem je razmislio, no bez rezultata. - Dakle, kome si to pričao osim meni, William? - upita Smiley. - Nikome! Nikome, Max! - Nije imao vremena - reče Stella. - Nikome. Na putu spavam u kabini, uštedim deset funti dnevnice za noć. Mi ćemo kupiti kuću s tim novcem! U Hamburgu ja nisam rekao nikome! U stovarištu nikome! - Da li je Vladimir rekao nekome, mislim nekome za koga znaš? - Nikome iz grupe, samo Mikhelu, što je bilo neophodno, ali čak ni Mikhelu nije rekao sve. Ja sam ga pitao: »Vladimir, tko zna ja radim ovo za tebe?« »Samo Mikhel i to vrlo malo«, on je odgovorio. »Mikhel mi posuđuje novac, posuđuje mi svoj stroj za fotokopiranje, on je moj prijatelj. Ali čak ni prijateljima ne možemo vjerovati. Neprijatelja se ja ne bojim, Villem. Ali se prijatelja silno bojim.« Smiley se obrati Stelli: - Ako policija dođe ovamo - reče. - Ako dođu, znat će jedino to da se Vladimir jučer dovezao ovamo. Zacijelo će dohvatiti taksista, kao i ja. Promatrala ga je velikim, pronicljivim očima. - Dakle? - upita. - Dakle, nemojte im reći ostalo. Znaju koliko im je potrebno. Sve bi ih ostalo moglo dovesti u neugodnu situaciju. - Njih ili vas? - upita Stella. - Vladimir je jučer došao Ovamo da bi vidio Beckie i donio joj poklon. To je fasada, upravo onakva kakvu nam je William najprije ispričao. On nije znao da ste vi poveli Beckie u posjet majci. Pronašao je Williama ovdje, pričali su o starim vremenima, šetkali vrtom. Zbog taksija nije mogao dugo čekati, pa je otišao ne vidjevši ni vas ni svoje kumče. I to je sve. - Jeste li vi bili ovdje? - Stella ga je još uvijek promatrala. - Ako pitaju za mene, jesam. Došao sam danas i priopćio vam loše vijesti. Policajci nemaju ništa protiv toga što je Villem pripadao grupi. Njih zanima jedino sadašnjost. Smiley ponovo obrati pažnju na Villema. - Reci mi, da li si Vladimiru donio još nešto? - upita. - Osim onoga što se nalazilo u omotnici? Možda poklon? Nešto što je volio a sam nije mogao kupiti?

Prije no što je odgovorio, Villem se svom snagom usredotočio na pitanje. - Cigarete! - iznenada viknu. - Na brodu, ja sam mu kupio francuske cigarete za poklon. Gauloises, Max. On je jako volio! »Gauloises Caporal, s filterom, Villem.« Naravno! - A pedeset funti koje je posudio od Mikhela? - upita Smiley. - Ja sam vratio. Naravno! - Sve? - reče Smiley. - Sve. Cigarete su bile poklon. Max, ja volio tog čovjeka. Stella ga je otpratila do vrata gdje ju je blago uhvatio za ruku i poveo niz nekoliko stepenica u vrt, odakle ih njen muž nije mogao čuti. - Zastarjeli ste - rekla mu je. - Bez obzira na to čime se bavite, prije ili kasnije jedna će strana morati popustiti. Nalik ste na grupu. - Ne govorite i slušajte me - reče Smiley. - Slušate li me? - Da. - William ne smije nikome govoriti o ovome. S kim rado razgovara u stovarištu? - S cijelim svijetom. - Pa, učinite što možete. Da li je zvao još netko osim Mikhela? Makar da se radilo i o krivom spoju? Nazove i odmah spusti? Razmišljala je, a onda odmahnula glavom. - Da li je bilo tko dolazio? Trgovac, ispitivačpotrošačkog mnijenja, religiozni evanđelist. Akviziter. Bilo tko? Jeste li sigurni? Dok ga je i dalje uporno gledala, njezine oči kao da su ga upoznale u pravom svjetlu, počele uvažavati. A tada ponovo odmahne glavom, uskraćujući mu sudioništvo koje je tražio. - Držite se podalje, Max. Svi vi. Sƽto god se dogodilo, kako god teško bilo. On je odrastao. Više mu nije potreban dušebrižnik. Gledala je kako se udaljuje, možda zato da bi se uvjerila kako je doista otišao. Neko vrijeme, dok je vozio, pomisao na odsječak Vladimirovog negativa skrivenog u kutiji zaokupljala ga je poput skrivenog novca - da li je jošuvijek na sigurnom, treba li ga provjeriti ili premjestiti, kad je prenesen po cijenu života. No stigavši do rijeke imao je druge misli i namjere. Izbjegavajući Chelsea pridružio se subotnjem prometu što se kretao prema sjeveru i sastojao uglavnom od mladih obitelji u starim automobilima. I od jednog motora s crnom

prikolicom koji ga se vjerno držao cijelim putem do Bloomberyja.

10. Knjižnica Slobodnog Baltika nalazila se na trećem katu, iznad prašnjave antikvarnice specijalizirane za duhovne teme. Njeni su mali prozori žmirkali na dvorište British Museuma. Smiley se popeo drvenim zavojitim stepenicama i tokom tog napornog uspona prošao pored nekoliko starih, rukom ispisanih natpisa, te pored hrpe smeđe drogerijske ambalaže, vlasništva susjedne ljekarne. Osvojivši vrh, otkri da je ostao sasvim bez daha, te mudro predahnu prije no što je pritisnuo zvonce. I dok je tako čekao, u iscrpljenosti podlegnu halucinaciji. Učinilo mu se da neprestano posjećuje jedno te isto mjesto na najvišem katu zgrade: dobro čuvani stan za tajne sastanke u Hampsteadu, Vladimirovo potkrovlje u Westbourne Terraceu i ovu opsjedanu bazu iz pedesetih godina, nekadašnje zborno mjesto takozvanih neredovitih trupa iz Bloomsburyja. Pomisli kako su sva ta mjesta zapravo jedno; jedna jedina baza u kojoj će se dokazati još neustanovljene vrijednosti. Iluzije je nestalo i on pozvoni tri put kratko i jedanput dugo pitajući se da li su promijenili signal i sumnjajući u to; jošuvijek zabrinut zbog Villema ili možda Stelle, ili možda samo zbog djeteta. Začuo je kako u blizini pucketaju podne daske i pretpostavio da ga netko, samo korak udaljen od njega, promatra kroz otvor na vratima. Vrata se hitro otvoriše, on stupi u mračan hodnik gdje ga dvije mišićave ruke stegoše u zagrljaj. Oćuti toplinu tijela, znoj, dim cigarete i neobrijano lice priljubljeno uz svoje - lijevi obraz, desni obraz, kao kod dodjeljivanja medalje - i još jednom lijevi obraz u znak posebne naklonosti. - Max - promrmlja Mikhel glasom koji je već sam po sebi bio rekvijem. - Došli ste. Drago mi je. Nadao sam se ali se nisam usuđivao vjerovati. Ipak sam vas čekao. Cƽekao sam cijeli dan, sve do sada. On vas je volio, Max. Vi ste bili najbolji. Uvijek je to govorio. Bili ste njegova inspiracija. Rekao mi je. Njegov primjer. - Žao mi je, Mikhel - reče Smiley. - Doista mi je žao. - Kao i svima nama, Max. Kao i svima nama. Neutješno. No mi smo vojnici.

Bio je okretan, malo ulubljenih leđa, u formi kako i dolikuje bivšem majoru konjice, što je prema vlastitim tvrdnjama bio. Njegove su se smeđe oči, zakrvavljene od noćnog bdijenja, počinjale sklapati. Preko ramena je, poput plašta, nosio crn sako, a crne čizme koje su doista mogle služiti za jahanje bile su jako uglačane. Sijeda mu je kosa bila njegovana s vojničkom pedantnošću a brkovi gusti, no pažljivo podrezani. Lice mu je na prvi pogled djelovalo mladenački i samo bi pobliže osmatranje otkrilo da se blijeda put rastakala u mnoštvo malih ušća što su otkrivala godine. Smiley ga je slijedio u knjižnicu. Pružala se cijelom širinom zgrade i bila podijeljena na manje prostorije posvećena nestalim državama - Latvija, Litva, a nije bila izostavljena ni Estonija - u svakoj je prostoriji bio stol sa zastavom a na nekima su bile šahovske ϐigure spremne za igru, no nitko nije igrao, nitko nije čitao: nikoga nije bilo ovdje osim jedne plavokose, široke žene četrdesetih godina, u kratkoj suknji i soknama do gležnja. Njena je žuta kosa tamna pri korijenu, bila skupljena u strogu pandžu, a bila se zavalila pokraj samovara čitajući neki časopis s putopisima u kojem su bile prikazane šume breza ujesen. Prišavši joj, Mikhel zastane i kao da ih je htio upoznati, no kad je ugledala Smileyja, u njenim očima sijevnu snažan, vrlo očit bijes. Pogledala ga je, usne su joj se izvile s mržnjom te se zagleda u kišom zastrt prozor. Obrazi su joj bili sjajni od suza, a pod očima nabreklih kapaka vidjele su se maslinaste otekline. - I Elvira ga je silno voljela - primijeti Mikhel objašnjavajući kad su se odmakli tako da ih nije mogla čuti. - Bio joj je poput brata. On ju je poučavao. - Elvira? - Moja žena, Max. Oženili smo se nakon mnogo godina. Opirao sam se. Za naš posao to baš nije uvijek dobro. No dugujem joj tu sigurnost. Sjeli su. Oko njih su po dugačkim zidovima visili mučenici zaboravljenih pokreta. Ovaj je već bio u zatvoru, slikali su ga kroz rešetke. Onaj drugi mrtav i - kao i Vladimiru - odmakli su mu pokrov da bi se vidjelo njegovo okrvavljeno lice. Treći se smijao, na glavi mu je bila vrećasta partizanska kapa a u ruci puška s dugom cijevi. Iz udaljenog dijela sobe začu se slaba eksplozija i sočna ruska kletva. To je Elvira, Mikheloya mlada, uključila samovar. - Žao mi je - ponovi Smiley.

Neprijatelja se ja ne bojim, Villem, pomisli Smiley. Ali se prijatelja silno bojim. Bili su u Mikhelovoj privatnoj prostoriji koju je nazivao svojim uredom. Na stolu je ležao starinski telefon pokraj pisaćeg stroja Remington kakav je bio i u Vladimirovu stanu. Bit će da ih je netko svojedobno nakupovao gomilu, pomisli Smiley. No pažnju je najviše privlačila visoka, rukom izrezbarena stolica povijenih nogu s kraljevskim znakom urezanim na naslonu. Mikhel značajno sjede na nju, skupljenih koljena i čizama, kraljev zamjenik premalen za svoj prijesto. Pripalio je cigaretu i držao je odozdo, za kraj, tako da je stajala uspravno. Iznad njega je visila zavjesa dima, točno onako kako se Smiley sjećao od ranije. Smiley primijeti i nekoliko primjeraka Sportskog života u košari za papir. - Bio je voda, Max, bio je heroj - objavi Mikhel. - Morali bismo izvući pouku iz njegove hrabrosti i njegova primjera. - Zastao je kao da od Smileyja očekuje da to pribilježi za objavljivanje. - U takvim slučajevima prirodno je da se čovjek upita kako uopće može nastaviti. Tko je dovoljno vrijedan da ga naslijedi? Tko ima njegov duh, njegovu veličinu, njegovo osjećanje za sudbinu? Srećom, naš je pokret neprekidan proces. Veći od bilo kojeg pojedinca, čak i od bilo koje grupe. Slušajući Mikhelove uglačane fraze, zureći u njegove uglačane čizme, Smiley uhvati samoga sebe kako razmišlja o godinama toga čovjeka. Rusi su zauzeli Estoniju 1940, prisjećao se. Ako je bio konjički oϐicir, Mikhel mora imati bar šezdeset. Pokušavao je povezati ostale činjenice iz Mikhelove nemirne biograϐije - dug put kroz strane ratove i etničke brigade što su svuda nailazile na nepovjerenje, sva su se poglavlja povijesti sastala u tom malom tijelu. Pitao se koliko li su čizme stare. - Pričajte mi o njegovim posljednjim danima, Mikhel - predloži Smiley. - Da li je bio aktivan sve do kraja? - Vrlo aktivan, Max, aktivan u svakom pogledu. Kao rodoljub. Kao čovjek. Kao vođa. S istim izrazom mržnje kao i ranije, Elvira postavi čaj pred njih, dvije šalice s limunom i kolačiće od marcipana. Kretala se kao da im

podilazi, uzbibanih bokova, s neugodnim nagovještajem izazova. Smiley se pokuša prisjetiti i njene prošlosti, no izmicala mu je, ili je nikada nije ni znao. Bio joj kao brat, pomisli. On ju je poučavao. No nešto u vlastitu životu već ga je odavno upozorilo da ne vjeruje objašnjenjima, posebno ne kad je riječ o ljubavi. - A kao član grupe? - upita Smiley kada ih je napustila. - Također aktivan? - Uvijek - ozbiljno reče Mikhel. Nastala je kratka stanka u kojoj je svaki od njih pristojno čekao onog drugog da nastavi. - Što mislite, Mikhel, tko je to učinio? Da li ga je netko izdao? - Max, vi znate isto tako dobro kao i ja tko je to učinio. Svi smo u stalnoj opasnosti. Svi mi. U bilo kojem trenutku možemo biti pozvani. Važno je da budemo spremni na to. Sƽto se mene tiče, ja sam vojnik, ja sam spreman, ja čekam. Ako odem, Elvira je osigurana. To je sve. Jer mi izgnanici smo za boljševike neprijatelj broj jedan. Anatema. Uništavaju nas gdje mogu. Jošuvijek. Kao što su nekoćuništavali naše crkve, naša sela, naše škole i našu kulturu. I pravo imaju, Max. Imaju pravo što nas se boje. Jer jednoga dana ćemo ih pobijediti. - No zašto su izabrali bašovaj trenutak? - blago prigovori Smiley tom pomalo obrednom proglasu. - Mogli su ubiti Vladimira već prije mnogo godina. Mikhel je izvadio plosnatu limenu kutiju s malim valjcima nalik na tijesak za ižimanje rublja, i paketić grubog, žutog papira za cigarete. Liznuvši papir, položio ga je na valjke i sasuo u nj crnog duhana. Sƽkljoc i tijesak se okrenu a na srebrnastoj površini pojavi debela, nedovoljno čvrsto smotana cigareta. Upravo se htio poslužiti, kad se pojavi Elvira i uzme je. Smotao je drugu i vratio kutiju u džep. - Osim ako je Vladimir smjerao nešto, pretpostavljam - nastavi Smiley nakon tih smišljenih manevara. - Osim ako ih je na neki način izazvao - što se od njega, moglo očekivati koliko ga poznajem. - Tko to može znati? - reče Mikhel i pažljivo otpuhnu jošdima u zrak iznad sebe. - Pa vi možete, Mikhel, ako itko može, onda ste to vi. On se sigurno vama povjeravao. Bili ste mu desna ruka tokom dvadeset godina i više. Najprije u Parizu, a zatim ovdje. Nemojte mi reći da vama nije vjerovao - bezazleno reče Smiley.

- Naš je vođa bio tajnovit čovjek, Max. U tome je bila njegova snaga. Morao je biti takav. Bila je to vojna dužnost. - Ali ne prema vama, zasigurno? - uporno je nastavljao Smiley laskavim glasom. - Njegov pobočnik u Parizu. Njegov ađutant. Njegov povjerljivi tajnik? Hajde, nanosite sebi nepravdu! Nagnuvši se na svom prijestolju Mikhel ozbiljno položi ruke na srce. Njegov je hrapav glas postao još dublji. - Max. Cƽak i prema meni. Pred kraj, čak i prema Mikhelu. Bilo je to stoga da bi me zaštitio. Da bi me poštedio opasnog znanja. Cƽak mi je rekao, »Mikhel, bolje je da ni ti - čak da ni ti ne znaš što je prošlost izbacila na površinu«. Preklinjao sam ga. Uzalud. Jedne je večeri došao k meni. Ovamo. Spavao sam na katu. Pozvonio je posebnim znakom: »Mikhel, potrebno mi je pedeset funti.« Elvira se vratila, ovaj put donoseći praznu pepeljaru, i dok ju je stavljala na stol, Smiley osjeti kako u njemu buja napetost kao da je pod iznenadnim djelovanjem droge. To mu se ponekad događalo dok bi vozio i iščekivao sudar koji ne bi uslijedio. Događalo mu se i s Ann dok ju je promatrao kako se vraća s nekog navodno bezazlenog sastanka, a znao je - naprosto znao - da nije bio takav. - Kada je to bilo? - upitao je, pošto se ona ponovo udaljila. - Prije dvanaest dana. U ponedjeljak. Po njegovom sam držanju odmah mogao otkriti da je riječ o poslu. Nikada ranije nije tražio novac od mene. »Generale«, kažem mu ja, »vi spremate neku urotu. Recite meni o čemu se radi.« No on odmahuje glavom. »Slušajte«, kažem mu, »ako se radi o uroti, poslušajte moj savjet, pođite k Maxu.« On je odbio. »Mikhel«, kaže mi. »Max je dobar čovjek, no on nema više povjerenja u našu grupu. On čak želi da okončamo borbu. No kada uhvatim veliku ribu, čemu se nadam, tada ću otići k Maxu i zatražiti naknadu naših troškova, a možda i štošta drugo. No to ću uraditi naknadno, a ne prije. U međuvremenu ne mogu voditi posao u prljavoj košulji. Molim te, Mikhel. Posudi mi pedeset funti. To je najznačajnija misija u cijelom mom životu. Ona zadire duboko u našu prošlost.« To su bile njegove riječi. U novčarci sam imao pedeset funti - toga sam dana na sreću obavio uspješan posao - dao sam mu ih. »Generale«, rekao sam, »uzmite sve što imam. Ono što posjedujem ja, posjedujete i vi. Molim vas« - reče Mikhel i da bi naglasio tu gestu - ili da bi joj dao vjerodostojnost - snažno povuče iz žute cigarete.

U prljavom prozoru iznad njih Smiley zamijeti Elvirin odraz, stajala je na polovici sobe i slušala njihov razgovor. I Mikhel ju je vidio i zloćudno se namrštio prema njoj, no činilo se da joj ne želi, ili možda ne može narediti da ode. - To je bilo vrlo lijepo od vas - reče Smiley nakon odgovarajuće stanke. - Max, bila je to moja dužnost. Od srca. Ne znam nikakvog drugog zakona. Mrzi me jer nisam pomogao starcu. Bila je upućena u sve, znala je, i sada me mrzi što mu nisam pomogao onda kada me trebao. Bio joj je kao brat, prisjeti se. On ju je poučavao. - To što vam je došao sa zahtjevom da mu date sredstva za operaciju - reče Smiley - do toga je došlo iznenada? Ranije nije bilo nikakvih nagovještaja na osnovi kojih ste mogli zaključiti da se sprema na nešto veliko? Mikhel se ponovo namršti, oklijevajući, i bilo je jasno da baš ne mari za ta pitanja. - Prije nekoliko mjeseci, možda dva, primio je pismo - reče oprezno. - Upućeno ovamo, na ovu adresu. - Zar ih je tako malo primao? - To je pismo bilo posebno - reče Mikhel s onim istim oprezom i Smiley iznenada shvati da je stjeran u gubilački ugao, kako su to istražitelji u Sarrattu nazivali, jer nije znao, mogao je samo nagađati - s koliko mnogo ili s koliko malo činjenica Smiley već raspolaže. Stoga se Mikhel ljubomorno rastajao od svojih informacija nadajući se da će pri tome otkriti jačinu Smileyjevih karata. - Od koga je bilo? Mikhel je, kao već nekoliko puta ranije, odgovorio na nešto drugačije pitanje. - Bilo je iz Pariza, Max, dugo pismo, puno stranica, pisano rukom. Naslovljeno na Generala osobno, ne na Millera. Generalu Vladimiru, strogo povjerljivo. Na omotnici je pisalo Strogo povjerljivo, na francuskom. Pismo je stiglo, ja sam ga zaključao u svoj radni stol; u jedanaest dolazi on kao i obično: »Mikhel, pozdravljam te.« Ponekad smo, verujte, čak i salutirali jedan drugome. Dam mu pismo, on sjedne - pokazao je prema Elvirinom kraju sobe - sjeo je, prilično ga nemarno otvorio, kao da od njega ništa ne očekuje, a zatim sam vidio kako ga

ono postepeno zaokuplja. Obuzima. Rekao bih začarava. Cƽak raspaljuje nekom strašću. Obratio sam mu se. Nije odgovorio. Ponovo sam mu se obratio - znate kakav je - nije se na mene uopće osvrtao. Krenuo je u šetnju. »Vratit ću se«, rekao je. - Pismo je uzeo? - Naravno. Bio je to njegov način kad bi trebalo razmisliti o nekom važnom problemu, otići u šetnju. Kada se vratio, primijetio sam daje silno uzbuđen. Napet. »Mikhel.« Znate kako je govorio. Svatko se morao pokoriti. »Moram fotokopirati jedan dokument.« Upitao sam ga koliko kopija. Jedna. Upitao sam ga koliko stranica. »Sedam. Molim te, ostani na udaljenosti od pet koraka dok budem radio sa strojem.« Rekao mi je: »Ne mogu te upletati u ovo.« Mikhel ponovo pokaza mjesto na kojem se to zbilo kao da ono dokazuje potpunu vjerodostojnost njegove priče. Crni je stroj za kopiranje stajao na vlastitom stolu, nalik na stari parni stroj, s valjcima i otvorima za ulijevanje raznih kemikalija. - General nije imao dara za mehaniku. Max. Uključio sam mu stroj - zatim sam stao, ovdje - eto tako - dovikujući mu upute s drugog kraja sobe. Kad je završio, ostao je pored kopija dok su se osušile, a zatim ih smotao i stavio u džep. - A original? - I njega je stavio u džep. - Znači pismo niste uopće pročitali - reče Smiley, tonom koji je izražavao blagu samilost. - Ne, Max. Žao mi je što vam moram to reći, ali nisam. - No vidjeli ste omotnicu. Imali ste ju ovdje da bi mu je dali kad dođe. - Rekao sam vam, Max. Bila je iz Pariza. - Koji okrug? Ponovo oklijevanje: - Petnaesti - reče Mikhel. - Mislim da je bio petnaesti. Tamo su stanovali mnogi od naših. - A datum? Možete li biti precizniji u vezi s tim? Rekli ste - oko dva mjeseca. - Rani rujan. Rekao bih da je bio rani rujan. Možda kasni kolovoz. Recimo šest tjedana, po prilici. - Adresa na omotnici je također bila pisana rukom? - Bila je, Max. Bila je.

- Koje je boje bila omotnica? - Smeđe. - A tinta? - Pretpostavljam plava. - Da li je omotnica bila zapačaćena? - Molim? - Da li je omotnica bila zapečaćena pečatnim voskom ili ljepljivom trakom? Ili je bila naprosto zalijepljena na uobičajen način? Mikhel slegnu ramenima, kao da mu je bilo ispod časti baviti se takvim sitnicama. - No pošiljalac je, pretpostavljam, stavio svoje ime s druge strane? - blago ga je poticao Smiley. Ako i jest, Mikhel to nije priznavao. Na trenutak, Smiley dopusti mislima da se zaustave na smeđoj omotnici pohranjenoj u garderobi i na onom usranom pozivu u pomoć što se nalazio u njoj. Jutros sam imala dojam da me pokušavaju ubiti. Zar mi nećete ponovo poslati svog prijatelja čarobnjaka? Poštanski žig Pariza, razmišljao je. Petnaesti okrug. Nakon prvog pisma Vladimir je tom pošiljaocu dao svoju kućnu adresu. Baškao što je i Villemu dao broj svog kućnog telefona. Nakon prvog pisma, Vladimir se pobrinuo da zaobiđe Mikhela. Zazvonio je telefon i Mikhel se smjesta javi s kratkim - Da? - a zatim posluša. - Onda mi stavite po pet na svaki - promrmljao je i spustio slušalicu s autoritativnim dostojanstvom. Približavajući se točci koja je bila glavni razlog njegova posjeta Mikhelu, Smiley se postarao da nastavi vrlo obazrivo. Sjećao se da je Mikhel - koji je do trenutka kada se pridružio grupi u Parizu upoznao unutrašnjost polovine istražnih centara Istočne Evrope - znao kako usporiti kad bi ga poticali i tim je načinom svojedobno gotovo izludio saratske istražitelje. - Mogu li vas nešto upitati, Mikhel? - reče Smiley, birajući put koji nije bio u izravnoj vezi s glavnim ciljem njegova ispitivanja. - Molim. - One večeri kada je navratio ovamo da posudi novac od vas, da li je ostao? Da li ste mu pripremili čaj? Možda odigrali partiju šaha? Možete li mi pobliže opisati tu večer, molim vas?

- Igrali smo šah, ali bez prednosti. On je bio zabrinut, Max. - Da li je rekao nešto više o onoj velikoj ribi? Njegove su klonule oči zdušno proučavale Smileyja. - Molim, Max! - Velika riba. Operacija koju je pripremao, kako je rekao. Zanima me da li vam je na bilo koji način dao nešto na znanje. - Ništa. Uopće ništa, Max. Bio je sasvim tajnovit. - Da li ste imali dojam da je u to uključena neka druga zemlja? - Spomenuo je samo to kako nema pasoša. Bio je povrijeđen - Max, ovo vam otvoreno kažem - bio je pogođen time što mu Circus nije dovoljno vjerovao da bi mu dao pasoš: Nakon takve službe, takve odanosti - bio je povrijeđen. - Bilo je to za njegovo dobro, Mikhel. - Max, ja to u potpunosti razumijem. Ja sam mlađi čovjek, čovjek koji pozna svijet, savitljiv. General je ponekad bio nagao, Max. Trebalo je poduzeti korake - čak i od strane onih koji su mu se divili - da se suspregne njegova energija. Molim. No za njega samog to je bilo nepojmljivo. Uvreda. Iza sebe Smiley začu bubnjanje koraka dok se Elvira prezirno vraćala u svoj kut. - Dakle, što je mislio, tko bi trebao otputovati umjesto njega? - upita Smiley i opet ne obraćajući pažnju na nju. - Villem - reče Mikhel s očitim negodovanjem. - Nije mi to baš otvoreno rekao, no vjerujem da je poslao Villema. To je bio moj dojam. Trebalo je da ide Villem. General Vladimir je s puno ponosa pričao o Villemovoj mladosti i poštenju. I o njegovu ocu. Cƽak se pozvao na povijest. Rekao je kako treba uvesti novu generaciju da osveti nepravde što ih je počinila stara. Bio je vrlo ganut. - Kamo ga je poslao? Da li je Vladi dao ikakav nagovještaj u vezi s tim? - Nije mi rekao. Rekao mi je samo »Villem ima pasoš, on je hrabar momak, valjan Bait, pouzdan, može putovati, no ipak ga je potrebno zaštititi«. Ja ne ispitujem, Max. Ne uhodim. To nije moj način. Znate i sami. - Ipak, dobili ste nekakav dojam, pretpostavljam - reče Smiley. - Kao što se obično dobiva. Napokon nema tako puno mjesta kamo bi Villem mogao slobodno poći. Ponajmanje sa pedeset funti. Trebalo

je misliti i na Villemov posao, zar ne? A da i ne govorimo o njegovoj ženi. Nije mogao naprosto zbrisati kad bi mu se svidjelo. Mikhel učini kretnju vrlo nalik na vojničku. Napučivši usne tako da su mu se brkovi gotovo preokrenuli, počeo je palcem i kažiprstom pronicljivo potezati vršak nosa. - General je također zatražio planove - najzad reče. - Bio sam u nedoumici da li da vam to kažem. Vi jeste njegov dušobrižnik, Max, ali ne pripadate našoj stvari. No kako vam vjerujem, reći ću. - Planove čega? - Planove ulica. - Trznuo je rukom prema policama kao da im naređuje da priđu bliže. - Planove grada. Gdanska. Hamburga. Lübecka. Helsinkija. Sjeverne obale. Rekao sam mu: »Generale, gospodine, dopustite da vam pomognem«, to sam mu rekao. »Molim vas. Ja sam vašpomoćnik u svemu. Imam pravo, Vladimire. Dopustite da vam pomognem.« Odbio me. Zƽelio je da to u potpunosti bude njegova osobna stvar. Moskovska pravila, ponovo pomisli Smiley. Mnoštvo planova, a samo je jedan od njih važan. I opet je, zamijeti, Vladimir poduzeo mjere da bi svom povjerljivom pariškom ađutantu onemogućio uvid u vlastite namjere. - Nakon toga je otišao? - pretpostavi. - Točno. - U koliko sati? - Bilo je kasno. - Možete li reći kako kasno? - Dva. Tri. Čak četiri, možda. Nisam siguran. Tada osjeti kako se Mikhelov pogled postupno diže preko njegova ramena i dalje od njega te se zaustavlja tamo, i neki instinkt koji mu je otkad pamti pomogao da preživi i natjera ga da upita: - Da li je Vladimir došao ovamo sam? - Naravno, Max. Koga bi doveo? Prekinuo ih je lomot suda jer se Elvira na drugom kraju sobe nespretno vratila svojim kućanskim poslovima. Usuđujući se tek sada pogledati Mikhela, Smiley vidje kako on zuri za njom s izrazom koji je prepoznao ali u tom djeliću sekunde nije znao kamo bi ga smjestio: istodobno beznadan i pun ljubavi, razdiran između ovisnosti i gnušanja. Sve dok se s mučninom ne poistovjeti s Mikhelom i vidje

vlastito lice zakrvavljenih očiju poput Mikhelovih, kakvo je i prečesto viđao u Anninim dražesnim pozlaćenim ogledalima u njihovoj kući u Bywater Streetu. - Dakle, kad vam nije dopustio da mu pomognete, što ste učinili? - upita Smiley s istom namjernom nemarnošću. - Ostali budni i čitali - igrali šah s Elvirom? Mikhelove su se smeđe oči načas zadržale na njemu, umakle i ponovo mu se vratile. - Ne, Max - uzvratio je vrlo učtivo. - Dao sam mu planove. Zƽelio je ostati sam s njima. Poželio sam mu laku noć. Kad je otišao, ja sam već spavao. Ali, po svemu sudeći, ne i Elvira, pomisli Smiley. Elvira je ostala da bi je njen opunomoćeni brat poučio. Aktivan kao rodoljub, kao čovjek, kao vođa, ponavljao je u sebi Smiley. Aktivan u svakom pogledu. - Dakle u kakvoj ste vezi bili s njim od tada? - upita Smiley i Mikhel se iznenada prebaci na jučerašnji dan. Ni u kakvoj do jučer, reče - Jučer po podne me nazvao. Kunem vam se, Max, da ga godinama nisam čuo tako uzbuđenog. Sretnog, rekao bih ushićenog. »Mikhel! Mikhel!« Max, bio je to presretan čovjek. Rekao je da će uvečer doći k meni. Sinoć. Možda kasno, no imat će mojih pedeset funti. »Generale«, rekao sam mu, »što znači pedeset funti? Da li ste na sigurnom? Recite mi.« »Mikhel, bio sam u ribolovu i sretan sam. Ostani budan«, rekao mi je. »Doći ću k tebi u jedanaest. Donijet ću ti novac. A važno je i da te pobijedim u šahu kako bih primirio živce.« Ostao sam budan, pripremio čaj, čekao ga. I čekao. Max, ja sam vojnik, za sebe se ne bojim. Ali za Generala - za tog starca, Max - za njega sam se bojao. Nazvao sam Circus, hitan slučaj. Spustili su slušalicu. Zašto? Max, zašto ste to učinili, molim vas? - Ja nisam bio na dužnosti - uzvrati Smiley, sada je promatrao Mikhela s onoliko pozornosti s koliko se usuđivao. - Recite mi, Mikhel - započeo je. - Max. - Sƽto ste mislili da će Vladimir uraditi nakon što vam je priopćio dobre vijesti - a prije no što će doći i vratiti vam pedeset funti? Mikhel nije oklijevao. - Prirodno, pretpostavio sam da će poći k Maxu - reče. - Uhvatio je svoju veliku ribu. Sada će otići k Maxu, zatražiti naknadu troškova, upoznati ga sa značajnim novostima.

Prirodno - ponovio je, malo preotvoreno gledajući Smileyja u oči. Prirodno pomisli Smiley; a ti si znao na minutu kada će napustiti svoj stan, i na milimetar put kojim će ići da bi stigao do stana u Hampsteadu. - Dakle, nije se pojavio, vi ste nazvali Circus i mi se nismo pokazali voljni pomoći - zaključi Smiley. - Zƽao mi je. Sƽto ste dakle potom učinili? - Telefonirao sam Villemu. Najprije da bih se uvjerio da je s momkom sve u redu, a i zato da bih ga upitao gdje je našVođa? Ona njegova engleska žena me urlanjem otjerala. Napokon sam pošao do Vladimirovog stana. Nerado sam to učinio - bilo je to nametanje - njegov je privatni život samo njegov - no pošao sam. Pozvonio sam. Nije odgovorio. Vratio sam se kući. Jutros u jedanaest zvoni Juri. Nisam bio pročitao jutarnje izdanje večernjih novina, ne volim engleske novine. Juri ga je pročitao. Vladimir, našvođa, bio je mrtav - dovršio je. Elvira je stajala do njegova lakta. Na poslužavniku je držala dvije čaše votke. - Izvolite - reče Mikhel. Smiley uzme čašu, Mikhel drugu. - Za život! - reče Mikhel vrlo glasno i ispi, a na oči mu navriješe suze. - Za život! - ponovi Smiley dok ih je Elvira promatrala. Ona je išla s njim, pomisli Smiley. Natjerala je Mikhela da pođe do starčeva stana, odvukla ga do vrata. - Da li ste ikome pričali o ovome, Mikhel? - upita Smiley kada se ona po tko zna koji put udaljila. - U Jurija nemam povjerenja - reče Mikhel ispuhujući nos. - Da li ste Juriju rekli za Villema? - Molim? - Da li ste mu spomenuli Villema? Da li ste Juriju na bilo koji način dali do znanja da je Villem možda bio upleten s Vladimirom? Mikhel, kako se činilo, nije počinio takav grijeh. - U ovakvoj situaciji ne smijete nikome vjerovati - reče Smiley službenijim tonom, pripremajući se za polazak. - Cƽak ni policiji. To su naređenja. Policija ne smije saznati da je Vladimir bio upleten u bilo kakvu operaciju kada je umro. To je važno zbog sigurnosti. I vaše kao i naše. Inače vam nije dao nikavu poruku? Ništa za Maxa, na primjer?

Reci Maxu da se tiče Pjeskara, pomisli. Mikhel se sa žaljenjem nasmiješi. - Da li je Vladimir u posljednje vrijeme spominjao Hectora, Mikhel? - Hector mu nije bio od koristi. - Da li je to Vladimir rekao? - Molim vas, Max. Ja nemam ništa protiv Hectora osobno. Hector je Hector, on nije gospodin, no u našem poslu moramo se koristiti različitim vrstama ljudi. To su bile Generalove rječi. Našje vođa bio star čovjek. »Hector«, rekao mi je Vladimir. »Hector nije od koristi. Našdobri glasonoša Hector je poput gradskih nasipa. Kad pada kiša, kažu, nasipi ti odnesu kišobran. Našglasonoša Hector je baštakav.« Molim. To su Vladimirove riječi. Ne Mikhelove. »Hector nije dobar.« - Kada je to rekao? - Rekao je to nekoliko puta. - Nedavno? - Da. - Koliko nedavno? - Možda prije dva mjeseca. Možda manje. - Nakon što je primio pismo iz Pariza ili prije toga? - Nakon. Bez sumnje. Mikhel ga je otpratio do vrata, bio je gospodin čak iako Toby Esterhase to nije bio. Elvira je ponovno sjedila na svom mjestu pokraj samovara, pušeći pred onom istom fotograϐijom breza. Dok je prolazio pokraj nje, Smiley začu nešto nalik na siktanje, izvedeno kroz nos ili usta, ili kroz oboje odjednom, kao posljednji izraz njenog prezira. - Sƽto ćete sada učiniti? - upitao je Mikhel načinom kojim se čovjek obraća onima koji su izgubili nekog bliskog. Krajičkom oka vidje kako se njena glava podigla na to pitanje i kako su se prsti rastvorili preko stranice. Padne mu na um još jedna misao: - I niste prepoznali rukopis? - počeo je ispitivati. - Koji rukopis, Max? - Na omotnici iz Pariza? Odjednom nije više imao vremena čekati odgovor, odjednom mu je bilo mučno od toga okolišanja. - Zbogom, Mikhel.

- Pođite sa srećom. Max. Elvirina glava ponovo utonu među breze. Nikada neću znati, razmišljao je Smiley, brzo se spuštajući niz drveno stepenište. Nitko od nas neće znati. Da li je on bio Mikhel izdajica koji je mrzio starca jer mu je otimao ženu i jer je žudio za krunom koja mu je predugo bila osporavana? Ili je on bio Mikhel - nesebičan oϐicir i gospodin, Mikhel vječno odani sluga? Ili je, možda, kao mnogi odani sluge, bio jedno i drugo? Smiley je razmišljao o Mikhelovom konjaničkom ponosu, isto tako silno ranjivom kao što su i ostali atributi muževnosti. O njegovu ponosu što je Generalov čuvar, što je njegov satrap. O njegovu osjećaju povrijeđenosti jer je isključen. I opet taj njegov ponos - kako se kalao na mnoge strane! A dokle se pružao? Možda do toga da bude ponosan što velikodušno daje svakom gospodaru? Gospodo, obojici sam vam dobro služio, kaže savršeni dvostruki agent u suton svoga života. I kaže to s ponosom, pomisli Smiley, jer ih je poznavao poprilično. Pomisli na pariško pismo od sedam stranica. Pomisli na druge dokaze. Pitao se kod koga je završila fotokopija - možda kod Esterhasea? Pitao se gdje je original. Tko je dakle otišao u Pariz? razmišljao je. Ako je Villem išao u Hamburg, tko je bio mali čarobnjak? Bio je mrtav umoran. Taj ga je umor pogodio poput iznenadnog virusa. Osjećao ga je u koljenima, bedrima, cijelom tijelu što je posustajalo. No nastavio je hodati, jer se njegov um opirao odmoru.

11. Hodanje je za Ostrakovu bilo jedva moguće, a hodanje je bilo jedino što je tražila. Da hoda i čeka čarobnjaka. Ništa nije bilo slomljeno. Iako se njeno sitno, zdepasto tijelo, nakon što su je okupali, pokazalo potamnjelim i prekrivenim mrljama, kao karta sibirskih nalazišta ugljena, ništa nije bilo slomljeno. A njena jadna trtica, koja joj je zadavala tolikih neprilika u trgovini, izgledala je kao da su je združene tajne armije Sovjetske Rusije nogama gurale s jednog kraja Pariza na drugi: ipak. ništa nije bilo slomljeno. Rendgenski su snimili svaki njezin dio; izboli su je kao sumnjivo meso da otkriju unutarnje krvarenje. Ali su je na kraju, zlovoljno, proglasili žrtvom čuda. Zbog svega toga htjeli su je zadržati. Htjeli su je liječiti od šoka, umiriti je - barem jednu noć! Policija, koja je pronašla šest očevidaca sa sedam proturječnih iskaza o onome što se dogodilo (kola su bila siva ili su bila plava? Registarska tablica je bila marsejska ili je bila strana?), policija je zapisala njezin dugi iskaz i prijetila da će se vratiti po još jedan. Ostrakova se unatoč tome oslobodila. Zatim, ima li barem djece da se brinu o njoj? pitali su. Oh, pa ona ih ima gomilu, rekla je. Kćerka bi ugađala njenom i najmanjem hiru. Sinovi bi joj pomogli uz i niz stepenice! Bilo koliko - onoliko koliko žele! Da zadovolji sestre, čak je izmislila njihove živote, iako joj je u glavi nabijalo kao da ima ratni bubanj. Poslala je po odjeću. Njezina je bila u krpama i mora da bi i sam bog pocrvenio da je vidio stanje u kojem je bila kad su je pronašli. Dala je lažnu adresu da odgovara lažnom imenu; nije željela ni pratnju, ni posjetioce. I nekako, pukom snagom volje, kad je te večeri otkucalo šest, Ostrakova je postala još jedan blijedi bivši pacijent, koračajući oprezno i krajnje bolno niz pristup velikoj crnoj bolnici, da se ponovo pridruži tom svijetu koji je tog istog dana učinio sve što je bilo u njegovoj moći da je se zauvijek oslobodi. Noseći čizme, koje su kao i ona sama bile nagnječene, ali nekim čudom neuništene, bila je neobično ponosna zbog načina na koji su je spasile.

Još uvijek ih je nosila. Vrativši se u sumrak svog stana, smjestivši se u pohabani Ostrakovljev naslonjač, dok se strpljivo mučila s njegovim starim vojničkim revolverom i nastojala shvatiti kako se dovraga puni, napinje i ispaljuje, nosila ih je kao uniformu. »Ja sam jednočlana vojska.« Ostati na životu: to je bio njen jedini cilj i što duže uspije u tome, to će veća biti njena pobjeda. Ostati živa dok stigne General, ili joj pošalje čarobnjaka. Da im pobjegne, kao Ostrakov? Pa dobro, učinila je to. Da im se ruga, kao Glikman, da ih satjera u kut gdje nemaju izbora osim da razmišljaju o vlastitoj smrtnosti? Svojedobno, rado je razmišljala o tome, i sama je učinila ponešto od toga. Ali preživjeti, kao što nijedan od njenih muškaraca nije; uhvatila se za život, nasuprot svim naporima tog bezdušnog, bezbrojnog svijeta nečovječnih službenika; učiniti da im svaki sat u danu bude trn u oku, naprosto ostajući na životu, dišući, jedući, krećući se, ostajući pribrana - to je bilo, Ostrakova je zaključila, zanimanje vrijedno njene srčanosti, njene vjere i njenih dviju ljubavi. Bacila se odmah na to, s primjerenom revnošću. Već je bila poslala ludu pazikuću u kupovinu: nemoć je imala svojih dobrih strana. - Imala sam mali napad, madame la Pierre - da li srčani, želučani ili onaj ruske tajne policije nije otkrila staroj kozi. - Savjetovano mi je da nekoliko tjedana napustim posao i potpuno se odmorim. Iscrpljena, madame - ima trenutaka kad netko poželi biti sam. I, evo, uzmite ovo, madame - vi niste kao drugi, tako pohlepni i previše na oprezu. - Madame la Pierre je uzela papirić u ruke i pogledala samo jedan ugao prije no što ga je zadjenula negdje za struk. - I slušajte, madame, ako itko pita za mene, učinite mi uslugu i recite da sam vani. Neću paliti svjetla na uličnoj strani. Mi osjećajne žene imamo pravo na malo mira, slažete se? Ali, madame, molim vas, zapamtite tko su oni, ti posjetioci, i recite mi - inkasator plina, ljudi iz dobrotvornih ustanova - sve mi recite. Volim čuti da se oko mene nastavlja život. Pazikuća je zaključila da je luda, bez sumnje, ali u njenom novcu nije bilo ludosti, a novac je bio ono što je pazikuća najviše voljela, a osim toga, i ona sama bila je luda. Za nekoliko sati Ostrakova je postala čak lukavija nego u Moskvi. Pazikućin muž se popeo gore - i sam razbojnik, gori od stare koze - i ohrabren daljnjim plaćanjem, pričvrstio lanac na ulazna vrata. Sutra će postaviti špijunku, također

za novac. Pazikuća je obećala da će primati njenu poštu i uručivati je samo u određeno, dogovoreno vrijeme - točno u jedanaest ujutro, šest poslije podne, dva puta kratko pozvonili - za novac. Silom otvorivši mali ventilator u zahodu na dvorišnoj strani i stojeći na stolici, Ostrakova je mogla vidjeti dolje u dvorište kad god je željela i svakog tko je dolazio i odlazio. Poslala je poruku u trgovinu da se loše osjeća. Nije mogla pokrenuti dvostruki krevet, ali je s jastucima i perjanim krevetnim pokrivačem napravila od njega kauči tako ga postavila da je poput torpeda bio usmjeren, kroz otvorena vrata salona, prema ulaznim vratima, i trebalo je samo da leži na njemu s čizmama uperenim u nezvanog gosta i puca u njegovom smjeru i, ako ne pogodi vlastita stopala, uhvatit će ga u prvom trenutku iznenađenja, dok bude pokušavao navaliti na nju: sve je ona to razradila. U glavi joj je lupalo i drečalo, u očima joj se zatamnjelo kad je prebrzo pomakla glavu, imala je visoku temperaturu i ponekad bi se gotovo onesvijestila. Ali, ona je sve razradila i izvršila sve pripreme dok stignu General ili čarobnjak, bila je to ponovo Moskva. - Prepuštena si sama sebi, stara budalo - rekla je sebi glasno. - Nemaš nikog da se osloniš na njega, osim same sebe, pomiri se s tim. S jednom Glikmanovom i jednom Ostrakovljevom slikom pored sebe na podu i jednom ikonom Djevice pod krevetnim pokrivačem, Ostrakova se upustila u svoju prvu noć bdijenja, neprestano se moleći mnoštvu svetaca, a ponajviše sv. Josipu, da joj pošalju izbavitelja, čarobnjaka. Nema poruke da bude otkucana preko vodovodnih cijevi, mislila je. Čak ni čuvareve uvrede da me probudi.

12. Jošuvijek je bio isti dan; nije mu bilo kraja, nema spavanja. Neko vrijeme nakon što je napustio Mikhela, George Smiley je pustio da ga noge nose, ne znajući kamo, preumoran, previše uzrujan da bi se usudio voziti, ali ipak dovoljno bistar da pazi na leđa, da se rastreseno ali iznenadno okreće kako bi uhvatio moguće neoprezne pratioce. Sav mokar, teških kapaka, čekao je da mu se um razbistri, pokušavajući se razriješiti, osloboditi uznemirujućeg pritiska svog dvadeset četverosatnog maratona. Bio je u Embankmentu, isto tako i u krčmi u Northumberland aveniji, vjerojatno u Sherlock Holmesu - gdje je priuštio sebi obilan viski i nije se mogao odlučiti da li da telefonira Stelli - da li je ona dobro? Zaključivši de nema smisla - teško bi je mogao zvati svaku noć pitajući da li su ona i Villem živi - ponovo je hodao dok se, napokon, nije zatekao u Sohou, koji je subotom uvečer bio još odvratniji nego obično. Izazvati Lacona, mislio je. Tražiti zaštitu za obitelj. Većsamo zamišljanje tog prizora bilo mu je dovoljno da shvati da je zamisao mrtvorođena. Ako Circus nije bio odgovoran za Vladimira, još manje bi to mogao biti za Villema. I kako, zaboga, povezati ekipu dadilja s vozačem kamiona na velike udaljenosti? Njegova jedina utjeha bila je da su Vladimirove ubojice očigledno pronašle ono što su tražile: da nemaju drugih potreba. Ipak, što je sa ženom u Parizu? Što s piscem dvaju pisma? Idi kući, mislio je. Dva puta je iz telefonske govornice tobože pogrešno nazivao, provjeravajući da li ga tko slijedi. Jednom je ušao u slijepu ulicu i trčao natrag, pazeći na prikriveni korak, oko koje izbjegava njegov pogled. Razmišljao je da li da uzme hotelsku sobu. Ponekad je to činio, samo zbog noćnog mira. Ponekad je njegov dom previše opasno mjesto za njega. Mislio je na komadić negativa, vrijeme je da otvori kutiju. Shvativši da se instinktivno kreće prema Cambridge Circusu, žurno je skrenuo istočno i ponovo se našao pored svoga auta. Uvjeren da ga nitko ne promatra, vozio je do Bayswatera, podaleko od svoje uobičajene rute, ali je jošuvijek pažljivo promatrao ogledalo. Od pakistanskog gvožđara, koji je svašta prodavao, kupio je

dvije plastične zdjele za pranje i pravokutnik običnog stakla tri i pol za pet inča, a od drogerista, ni troja vrata udaljenog, deset araka fotopapira i dječju džepnu svjetiljku s kozmonautom nalijepljenim na dršci i crvenim ϐilterom koji bi kliznuo preko stakla kad se pritisne poniklano dugme. Iz Bayswatera je pomno izabranom cestom vozio u Savoy, ušavši sa strane Embankmenta. Jošje uvijek bio sam. U muškoj garderobi je isti poslužitelj bio na dužnosti i čak se sjećao njihove šale. - Jošuvijek čekam da eksplodira - rekao je sa smiješkom, vrativši mu kutiju. - Mislim da sam jedanput ili dvaput čuo kako otkucava. Na ulaznim vratima još su se uvijek nepomaknute, nalazile majušne klinaste oznake, koje je postavio prije odlaska u Charlton. Na prozorima svojih susjeda vidio je svjetlost svijeća, uobičajenu za subotnju večer, glave u razgovoru; ali, na njegovim su prozorima zavjese jošuvijek bile navučene, kao što ih je ostavio, a u predvorju ga je, u dubokoj tami, dočekao mali lijepi sat Annine bake, koji je žurno namjestio. Mrtav umoran ipak je nastavio po planu. Naprije je bacio tri nažigača u kamin u salonu, zapalio ih, zgrnuo bezdimni ugalj preko njih, zatim objesio Annin konopac za sušenje rublja preko ognjišta. Umjesto ogrtača, uzeo je staru kuhinjsku pregaču, čvrsto svezavši uzicu oko svog velikog trbuha, zbog dodatne zaštite. Ispod stepeništa je izvukao hrpu zelenog materijala za zamračivanje i kuhinjske ljestve, koje je odnio u podrum. Zamračivši prozor, opet je otišao gore, odmotao kutiju, otvorio je, i ne, to nije bila bomba, bilo je to pismo i paketić cigareta s Vladimirovim komadićem negativa, pohranjenim u njemu. Uzevši ga, vratio se u podrum, upalio crvenu svjetiljku i počeo raditi, iako i Nebesa znaju da nije posjedovao nikakav fotografski instinkt i teoretski je isto tako mogao dati da se, preko Laudera Stricklanda, taj posao obavi za kratko vrijeme u fotografskom odjelu Circusa. Ili je to mogao povjeriti bilo kome od pola tuceta »zanatlija«: kako ih zovu u žargonu, potvrđenih suradnika u izvjesnim područjima koji su obavezni, ako su pozvani, sve svoje sposobnosti staviti na raspolaganje, ne postavljajući nikakva pitanja. I bašje jedan takav zanatlija, plemenita duša koja se specijalizirala za vjenčane fotograϐije, živo vrlo blizu Sloane Squarea. Smiley se morao samo prošetati desetak minuta, pozvoniti čovjeku na vrata i mogao je dobiti slike za pola sata. Ali nije. Više je volio teškoće pri izradi i

nesavršenost dobivene kontaktne slike načinjene u intimnosti svoga doma, dok je gore na katu zvonio telefon, na što se nije obazirao. Više je volio pokušati i pogriješiti s predugim osvjetljavanjem nego s prekratkim, pod glavnim sobnim svjetlom. Za mjerenje upotrijebiti nepriličan kuhinjski kronometar. koji je otkucavao i tutnjao kao nešto u Kopeliji. Više je volio razdraženo gunđati, proklinjati, preznojavati se u tami i potrošiti šest araka foto-papira dok razvijač u posudi za pranje proizvede jednu makar i napola prihvatljivu sliku. Tri minute ju je ostavio u brzom ϐiksiru, a zatim isprao. Osušio ju je dodirujući je čistom kuhinjskom krpom, koju je vjerojatno zauvijek uništio; to nije mogao znati. Zatim je sliku odnio gore i prikvačio na konopac za sušenje. Za one koji u svemu vole pronaći mračnu simboliku, treba napomenuti da se usprkos nažigačima vatra gotovo ugasila, jer se ugljen u velikoj mjeri sastojao od vlažne drozge, tako da je George Smiley, čučnuvši na sve četiri, morao puhati u žar da spriječi njegovo zamiranje. I u tom času mu je moglo pasti na pamet, mada nije - jer je ponovno probuđena znatiželja odagnala njegovu uobičajenu sklonost samoproučavanju - da je to što čini upravo suprotno Laconovim brbljavim naredbama da stišava vatru, a ne da je raspiruje. Zatim, objesivši sliku iznad tepiha, Smiley se uputio lijepom pisaćem stolu u intarziji u kojem je Ann, sa zbunjujućom otvorenošću, čuvala svoje »stvari«. Takve kao list pisaćeg papira na kojem je napisala samo jednu riječ»Ljubljeni« i nije nastavila, možda nesigurna kojem ljubljenom da piše. Takve kao šibice iz restorana u kojem on nikada nije bio i pisma s rukopisima koje on nije poznavao. Između takvih bolnih tričarija izvukao je veliko viktorijansko povećalo sa sedefastom drškom, koje je ona upotrebljavala za čitanje rješenja nikad dokraja riješenih križaljki. Tako naoružan, stavio je Mahlerovu ploču, koju mu je Ann poklonila - postupak kojemu je, zbog njegovog umora, nedostajalo logike. Zatim se smjestio u kožnatu stolicu za čitanje, opremljenu držačem za knjigu od mahagonija, tako napravljenim da se okretao poput pladnja preko trbuha čovjeka koji leži u krevetu. Ponovo nasmrt umoran, nerazumno je očima dopustio da se sklope dok je slušao, djelomice glazbu, djelomice povremeni tup-tup fotograϐije s koje je kapalo, a djelomice ugodno pucketanje vatre. Trgnuvši se iz sna trideset minuta kasnije, našao je osušenu sliku, a Mahler se bezglasno okretao na gramofonu.

Zurio je, jednom rukom pridržavajući naočale, dok je drugom polagano pomicao povećalo iznad slike. Fotograϐija je pokazivala grupu, ali to nije bilo politička grupa, niti je to bila zabava s kupanjem, jer nitko nije nosio kupaći kostim. Grupa se sastojala od četvorke; dva muškarca i dvije žene, koji su ljenčarili na prošivenim sofama oko niskog stola prekrcanog bocama i cigaretama. Zƽene su bile gole, mlade i lijepe. Muškarci, jedva nešto bolje pokriveni, bili su izvaljeni jedan pored drugoga, a djevojke su se poslušno ispreplele oko svojih odabranih mužjaka. Osvjetljenje fotografije bilo je blijedožuto i nezemaljsko; Smiley je zaključio, iz ono malo znanja o tim stvarima, da je negativ napravljen na optički gustom ϐilmu, jer je slika bila i zrnasta. Kada je dublje razmislio, njena struktura ga je podsjetila na fotograϐije terorističkih talaca, koje je često viđao, jedino što je četvoro ljudi na slici bilo zainteresirano jedno za drugo, dok taoci obično zure u objektiv kao da je puščana cijev. Još uvijek u potrazi za onim što bi mogao nazvati podacima potrebnim za stupanje u akciju, razmišljao je o mogućem položaju kamere i zaključio da mora da je bila visoko iznad objekta. Cƽinilo se da četvorka leži u središtu udubine, a kamera je usmjerena dolje prema njoj. Vrlo tamna sjenka - ograda, ili je to možda bila prozorska daska, ili naprosto rame nekoga tko je bio ispred - nametala se preko nižeg prednjeg plana. Usprkos povoljnom položaju kamere, činilo se da samo polovina objektiva uspijeva proviriti iznad zapreke. Iz toga je Smiley izveo svoj prvi nesiguran zaključak. Korak ne baš krupan, ali je već imao na pameti dovoljno krupnih koraka. Tehnički korak, nazovimo ga tako; skroman tehnički korak. Po svemu sudeći, fotograϐija je bila, kako to oni nazivaju, ukradena. I to, štoviše, s namjerom da se nekoga potpaljuje, što znači »ucjenjuje«. Ali, ucjenjivati koga? I s kojom svrhom? Procjenjujući problem, Smiley je vjerojatno zaspao. Telefon je bio na Anninom stoliću i mora da je zazvonio tri ili četiri puta prije no što je on toga postao svjestan. - Da, Oliver? - rekao je Smiley oprezno - Ah, George. I ranije sam pokušao nazvati. Vratili ste se bez

problema, vjerujem? - Odakle? - pitao je Smiley. Lacon radije nije odgovorio na pitanje. - Osjećao sam da vam dugujem poziv, George. Rastali smo se s oštrim prizvukom. Bio sam naprasit. Previše s moje strane. Ispričavam se. Kako stoje stvari? Jeste li iscrpljeni? Gotovo je? U pozadini je Smiley čuo Laconove kćerke kako se prepiru oko visine najamnine u hotelu u Park Laneu. Došle su k njemu preko vikenda, pomislio je Smiley. - Opet sam razgovarao s Ministarstvom unutrašnjih poslova, George - nastavio je Lacon tiše, ne opterećujući se čekanjem odgovora. - Dobili su izvještaj patologa i tijelo se može otpremiti. Preporučuju brzo kremiranje. Mislio sam da vam možda dam ime ϐirme koja se time bavi, možda biste ga mogli dati onima kojih se to tiče. Mene ne spominjite, naravno. Vidjeli ste novinski prikaz? Sƽto mislite o njemu? Mislim da je prikladan. Mislim da su točno pogodili ton. - Uzet ću olovku - rekao je Smiley i jošjednom napipavao po ladici dok nije pronašao kruškoliki plastični predmet s kožnim remenom, koji je Ann ponekad nosila oko vrata. Uz teškoće ga je silom otvorio i pisao po Laconovom diktatu; ϐirmu, adresu, ϐirmu ponovo, pa je opet slijedila adresa. - Imate je? Zƽelite da je ponovim? Ili bi trebalo da je vi meni pročitate? Da uklonimo i najmanju sumnju. - Mislim da imam, hvala - rekao je Smiley. Ponešto sa zakašnjenjem postalo mu je jasno da je Lacon pijan. - George, sada imamo datum, ne zaboravite. Seminar o braku u kojem je sve dopušteno. Smatram vas iskusnijim strategom. Na donjem katu je vrlo pristojan restoran i počastit ću vas prvorazrednom večerom dok mi budete kazivali svoje mišljenje. Imate li džepni kalendar? Ubilježimo nešto u njega. Sa zloslutnim predosjećajem Smiley se složio s datumom. Iako je čitav svoj život izmišljao priče za svaku priliku, ipak mu se činilo nemogućim izmaknuti tom pozivu na večeru. - I ništa niste našli? - pitao je Lacon opreznijim tonom. Nema kvaka, zapreka, nejasnoća? Kao što smo sumnjali, bila je to bura u čaši vode, zar ne?

Kroz Smileyjevu glavu su prošli mnogi odgovori, ali mu se ni jedan nije učinio korisnim. - Što je s telefonskim računom? - zapitao je Smiley. - Telefonskim računom? Kojim telefonskim računom? Ah, vi mislite na njegov. Platite ga i pošaljite mi potvrdu. Nema problema. Ili još bolje, umetnite je u Stricklandovu poštu. - Već sam ga poslao - rekao je Smiley strpljivo. - Zamolio sam vas da mi pribavite izvještaj o svim njegovim razgovorima kojima uspijete ući u trag. - Odmah ću se pobrinuti za to - odvratio je Lacon blago. - Ništa drugo? - Ne. Ne, mislim da ne. Ništa. - Odspavajte malo. Djelujete umorno. - Laku noć - rekao je Smiley. S Anninim povećalom u punašnoj ruci Smiley se još jednom vratio svom istraživanju. Pod udubljenja bio je prekriven sagom, očigledno bijelim; prošivene sofe bile su raspoređene u potkovu, slijedeći liniju draperija koje su prekrivale stražnji dio udubljenja. U pozadini su bila tapecirana vrata a odjeća koju su dva muškarca odložila - sakoi, kravate, hlače - visila je na njima s bolničkom urednošću. Na stolu je bila pepeljara i Smiley je pokušavao pročitati natpis na njenom rubu. Nakon mnogo baratanja povećalom, dokučio je ono što je odmetnuti ϐilolog u njemu nazvao oblikom slova » A-C-H-T«, ali da li se radilo o slovima koja označavaju potpunu riječ, možda »osam« ili »pažnja«, ili su bila samo dio nekog nejasnijeg pojma, neke duže riječi, to nije mogao reći. Niti je na tom stupnju nastojao to iznaći; jednostavno je radije sačuvao tu obavijest u dubini svojih misli, dok je neki drugi dio zagonetke ne ubaci u igru. Ann je nazvala. Vjerojatno je jošjednom zadrijemao, jer se nakon toga nije mogao sjetiti da je uopće čuo zvonjavu telefona, nego jednostavno njen glas kad je polako prinio slušalicu uhu. - George, George - kao da je dugo vremena čeznula za njim, a on je tek sada sakupio snagu ili volju da joj odgovori. Započeli su razgovor kao stranci, kao što su započinjali i ljubavnu

igru. - Kako si? - pitala je. - Vrlo dobro, hvala. Kako si ti? Cime ti mogu pomoći? - Doista sam to mislila - ustrajala je Ann. - Kako si? Želim znati. - Ta rekao sam ti da sam dobro. - Zvala sam te jutros. Zašto se nisi javio? - Bio sam vani. U tišini koja je nastupila činilo se da ona razmišlja o toj slaboj isprici. Telefon joj nikada nije dosađivao. Nije joj davao osjećaj žurnosti. - Poslom vani? - pitala je. - Nešto službeno za Lacona. - U posljednje vrijeme nešto rano započinješ svoje poslove. - Zƽena ga je napustila - rekao je Smiley kao objašnjenje. Bez odgovora. - Običavala si govoriti da bi bilo pametno da to učini - nastavio je. - Trebalo bi da ode brzo, govorila si prije no što postane još jednom gejšom državne administracije. - Predomislila sam se. Potrebna mu je. - Ali, zaključujem da on nije potreban njoj - istakao je Smiley, pribjegavajući akademskom tonu. - Luckasta žena - rekla je Ann, a zatim je slijedio još jedan duži muk, no ovaj put Smileyjev, jer je razmišljao o iznenadnoj neželjenoj hrpi mogućnosti koje mu je otkrila. Da budu opet zajedno, kako je ona to ponekad nazivala. Da zaboravi rane, popis ljubavnika; da zaboravi Billa Haydona, circuskog izdajicu, čija bi sjena jošpadala preko njenog lica, svaki put kad bi posegnuo za njom, čiju je uspomenu nosio u sebi kao neprestanu bol. Bili, njegov prijatelj, Bili, cvijet njihove generacije, šaljivdžija, šarmer, ikonoklastički konformist. Bili, rođeni varalica, kojeg je lutanje u potrazi za konačnom izdajom odvelo u krevet Ruskinje i u Annin. Da udese jošjedan medeni mjesec, odlete na jug Francuske, objeduju, kupuju odjeću i čine sve ono hajde-da-sepretvaramo što izvode ljubavnici. Ali koliko dugo? Koliko vremena će trebati da joj smiješak izblijedi, oči postanu bešćutne i počnu je dozivati oni nestvarni odnosi u dalekim krajevima za liječenje izmišljenih bolesti?

- Gdje si? - Kod Hilde. - Mislio sam da si u Cornwallu. Hilda je bila rastavljena žena. Rado je mijenjala partnere. Zƽivjela je u Kensingtonu, ni dvadeset minuta hoda daleko. - A gdje je Hilda? - pitao je kad se pomirio s tom obaviješću. - Vani. - Čitavu noć? - Poznavajući Hildu, očekujem tako nešto. Osim ako ga ne dovede. - Dobro, onda pretpostavljam da se morašsama zabaviti kako znaš - rekao je, ali dok je govorio čuo je njen šapat: - George. Dubok i žestok strah zahvatio je Smileyjevo srce. Piljio je preko sobe u stolicu za čitanje i još jednom ugledao kontakt snimku na držaču za knjigu pored povećala: u samo jednom naletu sjećanja rekonstruirao je sve ono što se tokom beskonačnog dana nagovještavalo i šaptalo mu; čuo je bubnjanje vlastite prošlosti, koja ga je pozivala na posljednji napor da točno odredi i riješi protuslovlje u kojem je živio i nije želio Ann u svojoj blizini. Reci Maxu da se tiče Pjeskara. Obdaren bistrinom koju izazivaju glad, umor i zbunjenost, Smiley je zasigurno znao da Ann ne smije imati udjela u onome što mu je činiti. Znao je - iako je bio tek na početku - ipak je znao da je naprosto moguće, usprkos svim neprilikama, da mu je u poodmakloj dobi dana prilika da se vrati zaboravljenim izazovima svoga života i napokon im se suprotstavi. Ako je tomu tako, onda nikakva Ann, nikakav lažni mir, nikakav zlonamjerni svjedok njegova rada, ne smije omesti njegovo samotno istraživanje. Do toga časa nije znao što hoće. Ali sada je znao. - Ne smiješ- rekao je. - Ann? Slušaj. Ne smiješdolaziti ovamo. To nema nikakve veze s izborom. To je samo stvar praktičnosti. Ne smiješ dolaziti ovamo. - Vlastite riječi su mu čudno zvučale. - Onda ti dođi ovamo - rekla je. Spustio je slušalicu. Zamislio ju je kako plače. Zatim vadi svoj adresar da vidi tko bi je od njene Prve jedanaestorice, kako ih je zvala, mogao utješiti umjesto njega. Natočio je čisti viski, po Laconovu običaju. Otišao je u kuhinju, ali je zaboravio zašto, pa je otumarao u svoju radnu sobu. Soda, sjetio se. Prekasno. Mogu i bez nje. Mora da sam poludio, razmišljao je. Lovim utvare, nema u tome ničega. Senilni

General je imao svoj san i umro je za njega. Sjetio se Wildea: činjenica da čovjek umire s razlogom ne čini taj razlog valjanim. Slika se iskrivila. Izravnao ju je, previše, premalo, svaki put ispravljajući. Reci mu da se tiče Pjeskara. Vratio se stolici za čitanje i svojim dvjema prostitutkama, upiljivši se u njih kroz Annino povećalo s okrutnošću, od koje bi puzale svojim svodnicima. Očigledno su bile iz viših slojeva svoga zvanja, s obzirom na to da su imale svježa tijela, bile mlade i dobro dotjerane. Također je izgledalo - ali to je možda bila slučajnost - da se namjerno razlikuju jedna od druge, tko god da ih je odabrao. Djevojka s lijeve strane bila je plava i lijepa, čak klasično građena, dugačkih bedara i malih visoko položenih grudi. Naprotiv, njena prijateljica je bila tamnokosa i zdepasta, širokih bokova i rastegnutih crta lica, možda Euroazijka. Plavuša je, sjećao se, nosila naušnice u obliku sidra, koje su ga se neobično dojmile, jer je u svom skromnom iskustvu sa ženama navikao na to da najprije skidaju naušnice. Bilo je dovoljno da Ann izađe iz kuće bez njih, pa da mu srce jače zakuca. Osim toga, ništa mudro mu nije padalo na pamet o bilo kojoj od djevojaka, pa je progutavši još jedan obilan gutljaj scotcha usmjerio pažnju na muškarce - jošjednom - a zapravo je bila usmjerena na njih, da je to htio priznati, otkako je počeo gledati fotograϐiju. Kao i djevojke, oštro su se međusobno razlikovali, iako su se kod muškaraca - s obzirom na to da su bili nešto stariji - te razlike javljale kao veća dubina i jasnoća karaktera. Cƽovjek koji je prigrlio plavu djevojku bio je svjetlokos i na prvi pogled bešćutan, a muškarac koji je prigrlio tamnokosu nije bio samo tamnoput, nego je u svojim crtama lica imao latinsku, čak levantinsku živahnost i zarazan smiješak, koji je bio jedina privlačna crta fotograϐije. Svjetlokosi muškarac je bio krupan i izvaljen; tamni muškarac je bio sitan i dovoljno bistar da bude njegov lakrdijaš: mali vragolan od momka, ljubazna lica, sa zavrnutim čupercima iznad ušiju. Iznenadan nemir - da je kasnije razmišljao o njemu možda bi ga proglasio pretkazivačkim - učinio je da Smiley najprije pogleda svjetlokosog čovjeka. Ponekad se osjećao sigurnijim u pogledu nepoznatih lica.

Muškarčev torzo bio je krupan, ali ne atletski, njegovi udovi teški, ali bez nagovještaja snage. Bjeloputnost kože i kosa naglašavali su njegovu gojaznost. Debele i nespretne ruke bile su jedna preko djevojčina struka, a druga ukočena preko njenog boka. Polako podižući povećalo preko razgolićenih prsiju, Smiley je došao do glave. U dobi od četrdeset, netko pametan je zlobno napisao, muškarac dobiva lice kakvo zaslužuje. Smiley je sumnjao u to. Poznavao je poetične duše doživotno osuđene da imaju gruba lica i zločince anđeoskog izgleda. Ipak, samo to lice nije puno govorilo, niti ga je kamera uhvatila u trenutku najveće izražajnosti. A što se tiče karaktera koji je odavalo, on kao da je bio dvojak: niže, nakešen u primitivnoj veselosti, kao da se otvorenih usta obraćao svom muškarcu pratiocu: viši, kojim su dominirale sitne, blijede oči, oko kojih se nisu nagomilali ni veselje ni dobro raspoloženje, i koje su iz svoje gnjecave okoline gledale s hladnom, netrepćućom ravnodušnošću djeteta. Nos je bio ravan, frizura obla i srednjoevropska. Pohlepan, rekla bi Ann koja je bila sklona izricanju apsolutnih sudova o ljudima već i nakon pukog proučavanja njihovih portreta u novinama. Pohlepan, slab, pun poroka. Izbjegavati ga. Sƽteta što nije došla do istog zaključka o Haydonu, mislio je: ili barem nije na vrijeme. Smiley se vratio u kuhinju, isplahnuo lice a zatim se sjetio da je došao uzeti vodu za viski. Smjestivši se ponovo u stolicu za čitanje, podigao je povećalo k drugom muškarcu, Iakrdijašu. Viski ga je održavao budnim, ali ga je istodobno i uspavljivao. Zašto ona opet ne zove? mislio je. Ako opet nazove, otići ću k njoj. Ali su, zapravo, njegove misli bile na tom drugom licu, jer ga je uznemirivala činjenica da mu se to činilo poznatim, baškao što je ranije Villema i Ostrakovu uznemirio njegov nametljiv izraz sudioništva. Zurio je u njega i umor ga je napustio, činilo se da je iz tog lica crpio svoju energiju. Neka lica, kao što je Villem jutros nabacio, poznata su nam i prije no što ih vidimo; druga vidimo samo jedanput i pamtimo ih čitav život; treća pak vidimo svaki dan i nikada ih ne zapamtimo. Ali kakvo je bilo ovo? Tuluz-Lotrekovsko lice, pomislio je Smiley, zagledavši se u čudu - uhvaćeno u trenutku kad su mu oči nesvjesno odlutale prema nekom jakom i vjerojatno erotskom rasterećenju. Ann bi mu se odmah

podala; imao je onu opasnu žestinu koja joj se dopadala. TuluzLotrekovsko lice, uhvaćeno u trenutku kad mu je zalutali tračak vašarskog svjetla zarumenio suhonjavo, lutalačko lice. Izbrazdano lice, upalo i iskrzano, čije su obrve, nos i vilice izgledali kao da su svi podlegli istoj razornoj oluji. Tuluz-Lotrekovsko lice, žustro i prijemljivo. Konobarsko lice, nikako lice gosta. S konobarskim gnjevom koji najžešće gori iza servilnog osmijeha. Ann bi se ta crta manje svidjela. Ostavivši sliku gdje je ležala, Smiley su mučno uspravio da se održi budnim, tromo se kretao po sobi, nastojeći smjestiti to lice, bezuspješno, pitajući se da nije možda sve to samo tlapnja. Neki ljudi zrače pomislio je. Neki ljudi - sretneših i donesu ti čitavu svoju prošlost kao najprirodniji dar. Neki ljudi su sami po sebi intimnost. Zaustavio se pokraj Anninog pisaćeg stola i ponovo se zagledao u telefon. Njezin. Njezin i Haydonov. Njezin i svačiji. Sredstvo za održavanje duševne ravnoteže, mislio je. Ili možda sredstvo za održavanje vitke linije. Dodatnih pet funti Pošti za sumnjivo zadovoljstvo posjedovanja telefona futurističkih linija, što je sad već izvan mode. Moj razvratnički telefon, običavala ga je nazivati. Sitno jodlanje za moje male ljubavi i glasno udvaranje za moje velike ljubavi. Zamijetio je da zvoni. Zvonio je dugo, sitno jodlanje za male ljubavi. Skinuo je naočale, jošuvijek piljeći u telefon koji je ćurlikao. Imala je običaj ostaviti ga na podu među pločama dok je slušala glazbu, prisjećao se toga. Legla bi pored vatre, da - upravo tamo, i držala ga na jednom nehajno podignutom bedru, u slučaju da zazvoni. Kad bi odlazila spavati, nosila bi ga sa sobom u krevet, da je noću tješi. Dok su vodili ljubav znao je da je zamjena za sve one muškarce koji nisu nazvali. Za Prvu jedanaestoricu. Cƽak i za Billa Haydona, iako je bio mrtav. Prestao je zvoniti. Sƽto li ona sada radi? Isprobava Drugog od jedanaestorice? Biti lijepa i biti Ann je jedno, rekla mu je, ne tako davno: biti lijepa i imati Annine godine će uskoro biti drugo. A biti ružan i imati moje godine je opet treće, pomislio je bijesno. Uzevši kontaktnu sliku, ponovo je počeo razmišljati s novom žestinom. Sjenke, razmišljao je. Mrlje svjetla i tame, ispred nas, iza nas, dok teturamo našm putovima. Vragolanovi čuperci, đavolji roščići, naše

sjenke toliko veće od nas samih. Tko je on? Tko je bio? Upoznao sam ga. Odbio sam upoznavanje s njim. Ali, ako sam odbio, kako ga znam? Bio je jedan od onih koji mole, čovjek koji je imao nešto za prodaju - obavještenja, dakle? Posve budan, ispružio se na soϐi - bilo što, samo da ne ide na kat, u krevet - s tim likom pred sobom; s naporom se počeo probijati kroz dugu galeriju svog profesionalnog pamćenja, osvjetljavajući već napola zaboravljene portrete šarlatana, alkemičara, lažaca, tračljivaca, vucibatina, hulja, povremenih heroja, koji su sačinjavali dodatak spisku njegovih mnogobrojnih poznanstava; tražio je jedno posvećeno lice, to isto koje je sada isplivalo s kontaktne fotograϐije da bi, poput šutljivog sudionika, prisustvovalo kolebanjima u njegovoj svijesti. Svjetlost žarulje je žmirnula, oklijevala, vratila se. Mrak me zaveo. Sreo sam ga pri svjetlu. Vidio je sablasnu, neonom osvijetljenu hotelsku sobu - zidne tapete škotskog uzorka i malog stranca koji je sjedio u kutu sobe, smiješeći se i nazivajući ga Maxom. Mali ambasador - ali što je zastupao, koju zemlju? Sjetio se kaputa s plišanim umecima i čvrstih malih ruku, koje su izvodile vlastiti ples. Prisjetio se vatrenih, nasmijanih očiju, odrješitih ustiju koja su se brzo otvarala i zatvarala, ali nije čuo riječi. Ponovo je osjetio onaj nagovještaj gubitka - nedostatka cilja - sjenku koja se nazirala i bila prisutna dok su razgovarali. Možda, mislio je. Sve je možda. Možda je Vladimira ipak ubio ljubomorni muž, razmišljao je, dok je na ulaznim vratima dva puta zakreštalo poput strvinara. Po običaju je zaboravila ključ, pomislio je. I prije no što je toga postao svjestan, bio je u predvorju, petljajući s bravom. Ključjoj ne bi ni koristio, shvatio je: kao i Ostrakova, stavio je lanac na vrata. Posegnuo je za lancem, dovikujući: »Ann! Pričekaj!« ne osjećajući više ništa pod prstima. Uz tresak je gurnuo zasun dužležišta i čuo kako je čitavom kućom odjeknula jeka. - Dolazim! - vikao je. - Cƽekaj! Ne odlazi] Sƽirom je otvorio vrata, zanjihao se na pragu, nudeći svoje bucmasto lice kao žrtvu ponoćnom zraku i ljeskavom liku u crnoj koži, koji je stajao pred njim, sa zaštitnom kacigom pod rukom, kao na posmrtnoj straži.

- Nisam vas želio zastrašiti, gospodine, doista - rekao je neznanac. Prihvativši se za dovratak, Smileyju je uspijevalo jedino zuriti u nezvanog gosta. Bio je visok i kratko podšišan, oči su mu izražavale neuzvraćenu odanost. - Ferguson, gospodine. Sjećate me se, gospodine? Vodio sam vozni park za »izviđače« gospodina Esterhasea. Njegov crni motor s prikolicom bio je parkiran na rubu pločnika iza njega, a s ljubavlju uglačana površina bljeskala je pod svjetlom ulične svjetiljke. - Mislio sam da je odjel »izviđača« raspušten - rekao je Smiley, još uvijek zureći u njega. - I jest, gospodine. Raspušteni smo na sve četiri strane svijeta, žalim što to moram reći. Družina, raspoloženje, sve zauvijek propalo. - U čijoj ste onda službi? - Zapravo ni u čijoj, gospodine. Barem ne formalno, bolje rečeno. Ali, svejednako sam na strani anđela. - Nisam znao da imamo i anđele. - Ne, pa to je istina, gospodine. Svi ljudi su grešni, rekao bih. Posebno ovih dana. - U ruci je držao smeđu omotnicu za Smileyja. - Od nekih vaših prijatelja, gospodine, recimo tako. Mislim da se odnosi na telefonski izvještaj za koji ste se raspitivali. Općenito, dobro surađujemo s poštom, rekao bih. Laku noć, gospodine. Oprostite na smetnji. Vrijeme je da malo odspavate, zar ne? Uvijek kažem da su rijetki dobri ljudi. - Laku noć - odgovorio mu je Smiley. Njegov posjetilac je još uvijek oklijevao, kao netko tko čeka napojnicu. - Zaista ste me se sjetili, zar ne, gospodine? Bila je to samo zabuna, zar ne? - Naravno. Dok je zatvarao vrata, primijetio je zvijezde. Jasne zvijezde, još veće zbog vlage u zraku. Drhtureći, izvukao je jedan od mnogih Anninih albuma za slike, otvorio ga u sredini. Kad bi joj se neka slika dopala, imala je običaj iza nje ugurati negativ. Izabravši njihovu sliku iz Cap Ferrata - Ann u kupaćem kostimu, Smiley pažljivo pokriven - izvukao je negativ i umjesto njega umetnuo Vladimirov. Počistio je kemikalije i opremu, a sliku tutnuo u deseti svezak oksfordskog

engleskog rječnika iz 1961. pod Y kao yesterday. Otvorio je Fergusonovu omotnicu, umorno pogledao sadržaj, uočio nekoliko spisa i riječ»Hamburg« i sve istresao u ladicu stola. Sutra, mislio je; sutra je nova zagonetka. Popeo se u krevet, kao i obično nesiguran na kojoj strani da spava. Sklopio je oči, a istog trena su ga počela bombardirati pitanja u ludim, nekoordiniranim salvama, kao što je znao da će se dogoditi. Zašto Vladimir nije tražio Hectora? pitao se već po stoti put. Zašto je starac uspoređivao Esterhasea, alias Hectora, s gradskim nasipima, koji ti oduzimaju kišobran upravo kad vani pada kiša? Reci Maxu da se tiče Pjeskara. Da je nazove? Da nabaca na sebe odjeću i požuri tamo, da bude primljen kao tajni ljubavnik koji se u zoru iskrada van? Prekasno. Ona je već utješena. Iznenada, strašno ju je želio. Nije mogao podnositi prostore oko sebe u kojima nije bilo nje. Zƽudio je za njenim nasmijanim, drhtavim tijelom dok je vikala, nazivajući ga svojim jedinim, pravim, svojim najboljim ljubavnikom, nije željela nijednog drugog, nikada. - Zƽene su bezakonje, George - rekla mu je jednom dok su ležali u rijetkom miru. - Sƽto sam onda ja? - pitao je, a ona je rekla: - Moj zakon. - A što je bio Haydon? - pitao je. Nasmijala se i rekla: - Moja anarhija. Ponovo je vidio malu fotograϐiju, utisnutu kao i sam mali stranac, u njegovo klonulo pamćenje. Mali čovjek s velikom sjenom. Setio se Villemovog opisa sitnog lika s hamburškog trajekta, čuperaka lepršave kose, izbrazdanog lica, opominjućih očiju. Generale, pomislio je kaotično, zar mi nećete još jednom poslati svog prijatelja, čarobnjaka? Možda. Sve je možda. Hamburg, pomislio je, brzo ustao iz kreveta i obukao kućni ogrtač. Ponovo za Anninim stolom, ozbiljno se bacio na proučavanje izvještaja o potankom ispitivanju Vladimirovog telefonskog računa, izvještaja napisanog krasopisom poštanskog službenika. Cƽinjenica: Početkom rujna Vladimir prima pariško pismo i uklanja ga iz Mikhelovog domašaja. Cƽinjenica: Otprilike u isto vrijeme Vladimir obavlja rijedak i skup međugradski razgovor s Hamburgom, preko telefonista, po svoj prilici da bi kasnije mogao saznati cijenu.

Cƽinjenica: Tri dana kasnije, osmoga, Vladimir prihvaća poziv iz Hamburga na svoj račun, po cijeni od dvije funte, porijeklo, trajanje i vrijeme razgovora, sve poznato, a porijeklo razgovora je isti broj koji je Vladimir nazvao tri dana ranije. Hamburg, Smiley je opet razmišljao, njegove misli su jošjednom odlepršale vragolanu na fotograϐiji. Telefonski razgovori su se nastavili, s povremenim prekidima, sve do prije tri dana; devet poziva, zbrojeno - dvadeset jedna funta, a svi ti pozivi su bili iz Hamburga, Vladimiru. Ali tko ga je zvao? Iz Hamburga? Tko? Zatim se iznenada sjetio. Lik u hotelskoj sobi, koji se ukazivao kao vragolanova golema sjena, bio je sam Vladimir. Vidio ih je kako stoje jedan pored drugog, obojica u crnim kaputima, div i patuljak. Odvratni hotel s tapetama sa škotskim uzorkom bio je blizu aerodroma Heathrow, kamo su dva muškarca, tako neskladan par, doletjela zbog sastanka baš u onom trenutku Smileyjevog života, kad se njegov profesionalni identitet razbijao u paramparčad. Max, trebamo te. Max, daj nam priliku. Podižući telefon, Smiley je okrenuo broj u Hamburgu i čuo muški glas na drugom kraju žice; jedina riječ» Da« mekano je izgovorena na njemačkom jeziku, nakon čega je uslijedila tišina. - Zƽelio bih razgovarati s Herr Dieterom Fassbenderom - rekao je Smiley, nasumce odabravši ime. Njemački mu je bio drugi jezik, ponekad čak i prvi. - Ovdje nema Fassbendera - odgovorio mu je ravnodušno isti glas nakon kratke stanke, kao da je govornik u međuvremenu nekamo pogledao. U pozadini je Smiley čuo tihu glazbu. - Ovdje Leber - ustrajao je Smiley. - Zƽelim hitno govoriti s Herr Fassbenderom. Ja sam njegov ortak. Zatim je uslijedilo još jedno odugovlačenje. - Nije moguće - rekao je muški glas odrješito, nakon još jedne stanke, i spustio slušalicu. Nije privatan stan, razmišljao je Smiley, brzo pribilježivši svoje opaske - govornik je imao prevelik izbor osoba na koje se poziv mogao odnositi. Nije ni ured, jer koji to ured ima blagu glazbu u pozadini i otvoren je u subotu u ponoć? Hotel? Moguće, ali bi ga hotel, ako je od ugleda, spojio s recepcijom i pokazao nešto malo uljudnosti. Restoran? Previše skrovito, previše oprezno i sigurno bi se bili

predstavili kad su podigli slušalicu. Ne iznuđuj dijelove zagonetke, upozorio je sama sebe. Polirani ih. Budi strpljiv. Ali, da bude strpljiv kad je imao tako malo vremena? Vrativši se u krevet otvorio je Cobbettovu knjigu i pokušavao čitati dok je opušteno razmišljao, osim o ostalim teškim problemima i o svom osjećaju za civitas, te o tome koliko mnogo, ili koliko malo duguje Oliveru Laconu: - Vaša dužnost, George. Tko bi uopće mogao znati na što Lacon misli kad govori o nečijoj dužnosti? Laconovi su argumenti bili preslabi da bi se njegovo ime moglo usporediti s Cezarovim i reći - dajte Laconu Laconovo. Pozivamo emigrante, otjerajmo emigrante. Malo smo za, malo smo protiv. Smileyju se činilo da je čitavog svog profesionalnog života slušao verbalne budalaštine, koje su tobože nagovještavale velike promjene u načelima britanske vlade, nagovještavajući ograničenje slobode, samoprijegor, uvijek neki drugi razlog da se ništa ne radi. Promatrao je kako se suknje britanske vlade podižu, pa opet spuštaju, pojasevi se stežu, opuštaju, pa opet stežu. Bio je svjedok, ili žrtva - ili čak neskloni zagovornik - takvih izmišljenih kultova, kao što su stranaštvo, paralelizam, separatizam, decentralizacija i, ako se dobro sjeća Laconovih nedavnih zastranjivanja, integracija. Svaka nova moda bila je pozdravljena, kao lijek protiv svih bolesti: »Sada ćemo pobijediti, sada će stroj raditi kako valja.« Svaka ta moda bi ubrzo tugaljivo prošla, ostavljajući iza sebe poznatu englesku zbrku, zbog čega je sve više i više, osvrćući se unatrag, vidio sebe kao doživotnog posrednika u ispravljanju zablude. Odustao je, nadajući se da će i drugi odustati, ali nisu. On se mučio u stražnjim prostorijama, dok su površni ljudi držali pozornicu. Jošsu je uvijek držali. Jošdo prije pet godina ne bi nikada priznao takve osjećaje. Ali danas, mirno se zagledavši u vlastito srce, Smiley je znao da nije bio vođen, možda ga se i nije moglo voditi; jedino što ga je ograničavalo bilo je vlastito rasuđivanje i vlastita čovječnost. Kako u braku, tako i u osjećanju, tako za državnu službu. Uložio sam život u institucije - mislio je bez gorčine - a sve što mi je preostalo sam ja sam. Karla, pomislio je; moj crni Gral.

Nije se mogao suzdržati: njegov nemiran duh nije ga puštao na miru. Buljeći pred sebe u tamu, zamišljao je da vidi Karlu kako stoji pred njim, kako se prelama i preobličuje u promjenljivim mrljama mraka. Vidio je smeđe, budne oči kako ga procjenjuju, isto kao što su ga jednom, prije sto godina, procjenjivale iz tamne ćelije za preslušavanje u delhijskom zatvoru; oči koje su na prvi pogled bile osjetljive i činilo se da su prijateljske; zatim su se, poput rastaljenog stakla, polako skrutile, dok nisu postale sasvim nepopustljive. Vidio je sebe kako zakoračuje na prašnjavu pistu delhijskog aerodroma i kako se trza od indijske vrućine, koja navaljuje na njega iz asfaltne smjese; Smiley, alias Barraclough, ili Standfast, ili neko drugo ime koje je tog tjedna izvukao iz torbe, zaboravio ga je. U svakom slučaju, Smiley iz šezdesetih godina, Smiley koga su nazivali trgovačkim putnikom i kojeg je Circus odredio da raščetvori globus, nudeći službenicima moskovskog Centra, koji su razmišljali o napuštanju broda, uvjete za prebjeg. Centar je u to vrijeme obavljao jednu od svojih povremenih čistki, i šume su bile krcate ruskim terencima, koji su se plašili otići kućama. Smiley, koji je bio Annin muž, kolega Billa Haydona i čije su posljednje iluzije bile još uvijek netaknute; Smiley i inače vrlo blizu unutarnjoj krizi, jer je to bila godina u kojoj je Ann izgubila glavu za baletanom: još nije došao red na Haydona. Još uvijek u tami Annine spavaonice, ponovo je proživljavao čudnovatu vožnju do zatvora u džipu koji je neprestano trubio, nasmijanu djecu koja su se vješala po stražnjoj strani džipa; vidio je volovska kola i vječne gomile Indijaca, straćare na obali smeđe rijeke. Osjećao je miris gnoja i stalno tinjajućih vatri - vatri na kojima se kuhalo, vatri na kojima su se spaljivali mrtvaci. Vidio je kako ga željezna vrata strogog zatvora proždiru i vidio je savršeno izglačane odore britanskih stražara - uznika, kako do koljena gaze kroz zatvorenike: - Ovuda, vaša visosti, gospodine! Molim vas, budite tako dobri da nas slijedite, vaša ekselencijo! Jednog evropskog zatvorenika koji se nazivao Gerstmannom. Jednog sjedokosog sitnog muškarca smeđih očiju u crvenoj tunici, nalik na jedinog preživjelog člana nekog iskorijenjenog svećenstva. Ručni zglobovi su mu bili okovani: - Molim vas, oslobodite ih i donesite mu koju cigaretu - rekao je Smiley.

Jednog zatočenika je London identiϐicirao kao agenta moskovskog Centra i koji je sad je čekao deportaciju u Rusiju. Jednog malog pješadinca hladnog rata, kako je kasnije izašlo na vidjelo - koji je znao - zasigurno znao - da biti repatriran u Moskvu znači suočiti se s logorima, ili sa streljačkim vodom ili čak oboje; biti u rukama neprijatelja je u očima Centra bilo isto što i sam postati neprijateljem: odati ili sačuvati tajne, bilo je sasvim nevažno. Pridružite nam se, rekao mu je Smiley preko željeznog stola. Pridružite nam se i dat ćemo vam život. Idite kući i oni će vam dati smrt. Ruke su mu se znojile - Smileyjeve, u zatvoru. Vrućina je bila strahovita. Zapalite cigaretu, Smiley je rekao - evo, uzmite moj upaljač. Bio je zlatan, zamrljao ga je vlastitim vlažnim rukama. Graviran. Annin dar, da se iskupi za počinjen grijeh. Georgeu od Ann, sa svom ljubavlju. Ima malih i velikih ljubavi, Ann je voljela reći, ali kad je sastavljala tu posvetu, nagradila ga je objema vrstama. To je, vjerojatno, bila jedina zgoda kad je to učinila. Pridružite nam se, Smiley je rekao. Spasite se. Nemate prava da sami sebi uskratite opstanak. Najprije po dužnosti, zatim strastveno, Smiley je ponovio poznate razloge, dok mu je znoj kapao poput kišnih kapi na stol. Pridružite nam se. Nemate što izgubiti. Oni u Rusiji koji vas vole već su izgubljeni. Vašpovratak će samo pogoršati stvari, a ne poboljšati. Pridružite nam se. Molimo vas. Saslušajte me, saslušajte razloge, filozofiju. I čekao je, dalje i dalje, uzaludno, i najmanji odgovor na svoje sve zdvojnije preklinjanje. Da smeđe oči zasvjetlucaju, da nepomične usne izgovore samo jednu riječkroz oblake cigaretnog dima. - Da, pridružit ću vam se. Da, složit ću se da me preslušaju. Da, primit ću vašnovac, vaša obećanja da ćete me prihvatiti i činjenicu da ću ostatak života provesti kao izbjeglica - Cƽekao je da oslobođene ruke prestanu nemirno milovati Annin upaljač. Georgeu od Ann, sa svom ljubavlju. Ipak, što ga je Smiley više preklinjao, Gerstmannova je šutnja postajala sve dogmatičnija. Smiley mu je nametao odgovore, ali Gerstmann nije imao pitanja kojima bi ih potvrdio. Postepeno je Gerstmannova nepokolebljivost postajala užasna. Bio je to čovjek koji se pripremao na vješala, koji bi radije umro u rukama prijatelja, nego živio u rukama neprijatelja. Slijedeće jutro su se rastali, svaki prema

svojoj određenoj sudbini: Gerstmann je, usprkos svim protivljenjima, odletio natrag u Moskvu da preživi i napreduje, Smiley se, s visokom temperaturom, vratio svojoj Ann i ne bašsvoj njenoj ljubavi i kasnije saznanju da Gerstmann nije bio nitko drugi nego sam Karla: koji je vrbovao Billa Haydona, vodio ga i bio mu mentor, čovjek, koji je Billa potajno odveo u Annin krevet - taj isti u kojem sada leži - da bi zamutio Smileyjevu u to vrijeme sve jasniju sliku o Billovim većim izdajama, prema službi i prema njenim agentima. Karla, mislio je, dok su mu oči prodirale kroz mrak, što sad želiš započeti sa mnom? Reci Maxu da se tiče Pjeskara. Pjeskaru, pomislio je; zašto li me budiš, kad si predodređen da me ponovo uspavaš? Jošuvijek zatvorena u svom malom pariškom stanu, i u duši i u tijelu jednako ispaćena, Ostrakova ne bi mogla zaspati čak i da je htjela. Cƽak ni sve Pjeskarovo čarobnjaštvo joj ne bi pomoglo. Okrenula se na stranu, a njena zgnječena rebra su zavrištala kao da su ruke ubojice jošuvijek oko njih, dok se spremao da je baci pod auto. Pokušavala se smjestiti na leđa, ali je bol u križima bila dovoljno jaka da izazove povraćanje. A kad je ležala na trbuhu, grudi su joj postale tako bolne kao kad je pokušavala hraniti Alexandra, u mjesecima prije no što ju je napustila; mrzila ih je. To je božja kazna, govorila je sebi, bašnije bila previše uvjerena u to. Tek s dolaskom jutra, kad je ponovo bila u Ostrakovljevom naslonjaču i s njegovim pištoljem na koljenima, svijet koji se budi uspio ju je na dva ili tri sata osloboditi njenih misli.

13. Galerija je bila na mjestu koje su ljudi iz umjetničkog zvanja nazivali nepristojnim dijelom Bond Streeta, a Smiley je tog ponedjeljka ujutro stigao na njeno stepenište mnogo ranije no što je bilo koji poštovani trgovac umjetninama uopće ustao iz kreveta. Nedjelja mu je protekla u tajanstvenoj mirnoći. Bywater Street se kasno probudio, a isto tako i Smiley. Dok je spavao, njegovo pamćenje je radilo i nastavilo je raditi u toku čitavog dana u skromnim naletima poimanja. Barem u granicama sjećanja, njegov crni Gral se primakao nešto bliže. Telefon nije nijedanput zazvonio, lagani ali ustrajni mamurluk držao ga je u misaonom raspoloženju. U blizini Pall-Malla nalazio se klub kojemu je pripadao i tamo je u carskoj osami objedovao pitu od mesa i bubrega. Nakon toga je od glavnog vratara zatražio svoju kutiju, pohranjenu u klupskoj blagajni, i potajno izvadio nekoliko nedopuštenih svojina, uključujući britanski pasoš na svoje prethodno ime Standfast, koji nikad nije uspio vratiti administrativcima u Circusu, odgovarajuću međunarodnu vozačku dozvolu; priličnu svotu švicarskih franaka, sigurno vlastitu, ali isto tako sigurno zadržanu usprkos Zakonu o kontroli deviza. Sada ih je imao u džepu. Galerija je odisala blistavom bjelinom, a platna u njenim oklopljenim staklenim vitrinama bila su sva ista: bijelo na bijelom, sa samo vrlo nejasnom konturom mošeje ili katedrale St. Paul - ili je to bio Washington? - nacrtanom prstom u debelom pigmentu. Prije šest mjeseci natpis koji je tu visio oglašavao je »The Wandering Snail Coffee Shop«. Danas je pisalo »ATELIER BENATI, GOUT ARABE, PARIS, NEW YORK, MONACO«, a diskretan jelovnik na vratima je objavljivao novi specijalitet glavnog kuhara: »Islam clasique-moderne. Namjenski unutarnji dizajn. Primamo narudžbe. Pozvonite.« Smiley je učinio kako mu je natpis nalagao, zujalo je zakreštalo i staklena vrata su popustila. Iscrpljena djevojka, pepeljastoplava i polubudna, pogledala ga je oprezno preko bijelog pulta. - Da li bih mogao samo malo razgledati - upitao je Smiley. Oči su joj

se blago podigle prema islamskom nebu. - Male crvene oznake znače da je prodano - otezala je i, dodavši mu tiskani cjenik, duboko uzdahnula i vratila se svojoj cigareti i horoskopu. Nekoliko trenutaka Smiley se nesretno vukao od jednog do drugog platna, dok nije nanovo stao pred djevojku. - Da li bih možda mogao porazgovarati s gospodinom Benatijem? - pitao je. - Oh, bojim se da je gospodin Benati upravo sada sasvim zauzet. To je loša strana sklapanja međunarodnih poslova. - Biste li mu mogli reći da ga treba gospodin Angel - predložio je Smiley na isti plahi način. - Ako biste mu mogli reći upravo to. Angel. Alan Angel, on me pozna. Sjeo je na sofu oblikovanu u slovo S. Bila je procijenjena na dvije tisuće funti i pokrivena zaštitnim celofanom, koji je zaškripao kad se pomaknuo. Čuo je kako djevojka diže slušalicu i uzdiše u nju. - Imam jednog anđela za vas - otezala je šaputavim glasom. - Kao u raju. čujete, anđeo? Trenutak kasnije, spuštao se zavojitim stepeništem u mrak. Stigao je do dna i čekao. Cƽuo se škljocaj i svjetlost pola tuceta reϐlektora rasula se po praznim prostorima gdje nisu visile slike. Vrata su se otvorila, pokazujući sitni, dotjerani lik, posve nepokretan. Gusta bijela kosa je hrabro začešljana prema natrag. Nosio je crno odijelo sa širokom prugom i pantomimske cipele s kopčama. Pruga je bila preširoka za njega. Desna šaka mu je bila u džepu sakoa, ali kad je vidio Smileyja, polako ju je izvukao i držao je uperenu prema njemu poput opasne oštrice. - Dakle, gospodine Angel - izjavio je s izrazitim srednjoevropskim naglaskom i lukavo pogledao gore prema stepeništu, kao da gleda da li netko sluša. - Kakvo iskreno zadovoljstvo, gospodine. Prošlo je toliko vremena. Uđite, molim vas. Rukovali su se, svaki zadržavajući odstojanje. - Zdravo, gospodine Benati - rekao je Smiley i pošao za njim u stražnju sobu, a kroz nju u drugu, gdje je gospodin Benati zatvorio vrata i otmjeno se leđima naslonio na njih, kao bedem protiv ometanja. Neko vrijeme ni jedan ni drugi muškarac uopće nisu progovorili, svaki od njih je radije proučavao drugog u tišini stvorenoj uzajamnim poštovanjem. Oči gospodina Benatija bile su smeđe i

živahne i nigdje se nisu dugo zadržavale, nigdje bez svrhe. Soba je imala ugođaj zapuštenog budoara u čijem jednom kutu su bili počivaljka i ružičasti umivaonik. - Onda, kako posao, Toby? - pitao je Smiley. Toby Esterhase je imao poseban smiješak za to pitanje i poseban način poigravanja sitnim dlanom. - Imali smo sreće, George. Početak je bio dobar, ljeto izvanredno. Jesen, George - opet isti pokret - jesen je, rekao bih, mrtva sezona. Stvarno morašživjeti na nečijoj grbači. Malo kave, George? Djevojka nam je može skuhati. - Vladimir je mrtav - rekao je Smiley, nakon podužeg zastoja. - Ubijen na Hampstead Heathu. - Vrlo loše. Taj starac, ha? Vrlo loše. - Oliver Lacon me zamolio da sakupim pojedinosti. Budući da si ti bio glasonoša grupe, mislio sam da bih mogao porazgovarati s tobom. - Svakako - rekao je Toby suglasno. - Znao si, dakle? O njegovoj smrti? - Pročitao sam u novinama. Smileyjeve oči su prolutale sobom. Nigdje nije bilo novina. - Ima li objašnjenja tko je to učinio? - pitao je dalje Smiley. - Ali, u njegovim godinama, George? Nakon života punog razočaranja, moglo bi se reći? Bez obitelji, bez izgleda. Grupa je sve sredila. Pretpostavljam da je to sam učinio. Prirodno. Smiley je oprezno sjeo na počivaljku, Toby ga je promatrao dok je uzimao brončanu statuu plesačice, koja je stajala na stolu. - Zar ne bi morala biti označena brojem, ako je to Degas, Toby? - zapitao je Smiley. - Degas, to je vrlo neispitano područje, George. Moraštočno znati čime trguješ. - Ali ova je originalna? - Smiley je pitao s izrazom nekoga tko doista želi znati. - Sasvim. - Da li bi mi je prodao? - Što je sad to? - Naprosto akademsko zanimanje. Je li na prodaju? Ako se ponudim da je kupim, hoću li biti odbijen? Toby je slegnuo ramenima, pomalo zbunjen.

- George, slušaj, mi govorimo o tisućama, znaš što mislim? Kao godišnji prihod, ili tako nešto. - Kad si posljednji put imao posla s Vladijevom mrežom, Toby? - upitao je Smiley, vraćajući plesačicu na stol. Toby je pitanje progutao bez žurbe. - Mrežom? - napokon je sumnjičavo ponovio. - Jesam li to čuo mreža, George? - U Tobyjevom repertoaru smijeh je obično imao sitnu ulogu, ali je sad izveo malu, iako nervoznu provalu smijeha. - I ti tu ludu grupu nazivaš mrežom? Dvadeset šašavih Balta, iz kojih tajne slobodno cure kao voda kroz krov štaglja, i već sačinjavaju mrežu! - Pa dobro, moramo ih nekako zvati - Smiley je staloženo prigovorio. - Nekako sigurno. Ali ne mreža, okay? - Onda, kakav je odgovor? - Koji odgovor? - Kad si posljednji put trgovao s grupom? - Prije mnogo godina. Prije nego što su me otpustili. - Koliko godina? - Ne znam. - Tri? - Možda. - Dvije? - Pokušavaš me prikliještiti, George? - Mislim da pokušavam. Da. Toby je ozbiljno kimnuo, kao da već dugo sumnja u to: - Zar si zaboravio, George, kako je bilo s nama »izviđačima«? Kako bismo bili preopterećeni poslom? Kako smo moji momci i ja bili glasonoše za polovinu Circusovih mreža? Sjećašse? Koliko mnogo sastanaka u jednom tjednu, koliko dostava? Dvadeset, trideset? Jednom u punoj sezoni čak i četrdeset? Idi u Arhiv, George. Ako imaš Lacona iza sebe, idi u Arhiv, izvuci dosje i provjeri sporni papir. Tako ćeštočno vidjeti. Ne dolazi ovamo nastojeći me ispreskakati, znaššto mislim? Degas, Vladimir - ne volim takva pitanja. Prijatelj, bivši pretpostavljeni, moja vlastita kuća - to me uzrujava, okay? Očigledno je njegov govor potrajao duže no što je bilo koji od njih dvojice očekivao. Toby je zastao, očekujući da Smiley shvati njegovu rječitost, zatim je zakoračio naprijed i podigavši sitan dlan kao da je

tražio razumijevanje: - George - rekao je prijekorno. - George, ime mi je Benati, okay? Cƽinilo se da je Smiley zapao u potištenost. Zlovoljno je piljio u hrpu prljavih umjetničkih kataloga rasutih po sagu. - Ne zovu me Hector, najzad ni Esterhase - uznastojao je Toby. - Imam alibi za svaki dan u godini - sakrivam se od direktora svoje banke. Mislišli da želim neprilike za vratom? Emigrante, čak policiju? Je li ovo preslušavanje, George? - Znaš me, Toby. - Dakako. Znam te, George? Zƽelišli da ti dam šibice da mi možeš potpaliti pod tabanima? Smileyjev pogled je ostao prikovan za kataloge. - Prije no što je Vladimir umro - satima prije - nazvao je Circus. Rekao je da nam želi dati obavijest. - Ali, taj Vladimir je bio star čovjek, George! - Toby je ustrajao, prosvjedujući, sve u svemu previše, barem se tako činilo Smileyjevom uhu. - Slušaj, ima mnogo momaka poput njega. Dobro zaleđe, predugo na platnom spisku; ostare, mozak im popusti, počnu pisati glupe memoare, vide u svemu svjetske zavjere, znaš što mislim? Dalje i dalje, Smiley je promatrao kataloge, stisnutim šakama pridržavajući okruglu glavu. - Ali zašto govorištako, Toby? - upitao je kritički. - Ne shvaćam tvoje rasuđivanje. - Kako to misliš, zašto to govorim? Stari otpadnici, stari špijuni, postaju pomalo bedasti. Cƽuju glasove, razgovaraju s ptičicama. To je normalno. - Da li je i Vladimir čuo glasove? - Odakle da to znam? - To je ono što sam te pitao, Toby - objasnio je Smiley i dalje promatrajući kataloge. - Rekao sam ti da je Vladimir tvrdio da ima vijesti za nas, a ti si mi odgovorio da mu je mozak omlitavio. Pitam se kako to znaš. O senilnosti Vladimirovog mozga. Pitam se koliko je stara tvoja informacija o stanju njegovog uma. I zašto si s prezirom odbacio sve ono što je možda imao reći? To je sve. - George, igre koje ti igraš su vrlo stare. Ne izvrći moje riječi. Okay? Želiš me pitati, pa pitaj me. Molim te. Ali, ne izvrći moje riječi. - To nije bilo samoubojstvo, Toby - rekao je Smiley, jošuvijek ga

ne pogledavši. - To zasigurno nije bilo samoubojstvo. Vidio sam leš, vjeruj mi. Nije to ni djelo ljubomornog muža - osim ako nije bio opremljen ubojitim oružjem moskovskog Centra. Kako smo ih ono zvali, one pištolje? »Bezdušni ubojice«, zar ne? Pa dobro, to je Moskva upotrijebila. Bezdušnog ubojicu. Smiley je jošjednom utonuo u misli, ali je ovaj put - iako je većbilo prekasno - Toby bio razborit da čeka šuteći. - Vidiš, Toby, kad je Vladimir nazvao Circus, tražio je Maxa. Mene, drugim riječima. Ne svog glasonošu, a to bi bio ti. Ne Hectora. Tražio je svog zamjenika, koji sam, u dobru i zlu, bio ja. Protivno svakom protokolu, protivno svim podukama, protivno svemu prethodnom. Nikad ranije to nije učinio. Naravno, nisam bio tamo, tako da su mu ponudili zamjenu; luckastog malog dečka, zvanog Mostyn. Nije bilo važno, jer se na kraju ionako nisu sastali. Ali, možešli mi ti reći zašto nije pitao za Hectora? - George, mislim doista! To što ti loviš su sjene! Kako da znam zašto ne traži mene? Jesmo li iznenada odgovorni za propuste drugih? Što je to? - Jesi li se svađao s njim? Bi li to mogao biti razlog? - Zašto bih se ja svađao s Vladimirom? On je bio dramatičan, George. Takvi su oni, ti stari dečki, kad se povuku. - Toby je zastao, kao da je dao naslutiti da i sam Smiley nije daleko od tih slabosti. - Dosađuju se, nedostaje im akcije, žele tetošenje i tako izmišljaju problem kojeg nema. - Ali svi ne bivaju ubijeni, zar ne, Toby? To je nevolja, vidiš: uzrok i posljedica. Toby se posvađa s Vladimirom jednog dana, Vladimir biva ubijen ruskom puškom slijedećeg dana. Policijskim rječnikom to je ono što zovu zbunjujućim slijedom događaja. Zapravo, i našim rječnikom. - George, jesi li poludio? Stoje, do vraga, svađa? Rekao sam ti: nikada u svom životu nisam se posvadio sa starcem. - Mikhel je rekao da jesi. - Mikhel? Razgovarao si s Mikhelom? - Prema Mikhelu, starac je bio ogorčen na tebe. »Hector nije dobar.« Vladimir mu je neprestano govorio. Točno je citirao Vladimirove riječi: »Hector nije dobar.« Mikhel je bio vrlo iznenađen. Vladimir je o tebi imao visoko mišljenje. Mikhel nije mogao shvatiti

što se to dogodilo između vas dvojice što je moglo izazvati tako krupnu promjenu osjećaja. »Hector nije dobar.« Zaista više nisi bio dobar, Toby? Sƽto se dogodilo zbog čega je Vladimir postao tako razdražljiv prema tebi? Zƽelio bih to sačuvati od policije, ako mogu, shvaćaš? Zbog svih nas. - George, to je besmisleno - izrekao je prije sa žaljenjem nego s bolom. - Mislim da je vrlo očito da me zafrkavaš. Znaš? Neki starac sagradi kulu u zraku, a ti već želišu policiju? Zar te Lacon za to plaća? Jesu li to ti djelići zagonetke koje sakupljaš? Ovaj put duga tišina kao da je utjecala na Smileyja da donese odluke, a kad je ponovo progovorio, činilo se da mu nije preostalo mnogo vremena. Glas mu je bio žustar, čak nestrpljiv. - Vladimir te posjetio. Ne znam kada, ali u proteklih nekoliko tjedana. Sastao si se s njim, ili ste razgovarali telefonom - iz govornice u govornicu, ili na neki drugi način. Molio te da učinišnešto za njega. Odbio si. Eto zašto je tražio Maxa kad je nazvao Circus u petak noću. Već je imao Hectorov odgovor, a taj je bio ne. Eto zašto Hector nije dobar. Odbio si ga. Ovaj put ga Toby nije ni pokušao prekinuti. - I, ako smijem reći, ti si preplašen - započeo je Smiley, namjerno ne gledajući izbočinu na džepu Tobyjevog sakoa. - Dovoljno znaš o tome tko je ubio Vladimira da misliš da bi i tebe mogli ubiti. Cƽak si možda mislio da ja nisam pravi Angel. - Pričekao je, ali se Toby nije pobunio. Glas mu se umekšao. - Sjećašse što smo običavali govoriti o Sarrattu, Toby - o neizlječivom strahu od onoga što znaš? Kako ga treba shvaćati ozbiljno? I ja ozbiljno shvaćam tvoj strah, Toby. Zƽelim znati više o njemu. Odakle potječe? Treba li da ga dijelim s tobom? To je sve. Toby Esterhase, stojeći jošuvijek na vratima s dlanovima sasvim priljubljenim uz oplatu, vrlo je pomno proučavao Smileyja, a da mu sabranost pri tom nije ni najmanje popustila. Cƽak je uspio natuknuti, dubinom pogleda i pitanjem u njemu, da se više brine za Smileyja nego za sebe samog. Zatim je, u skladu s tim, zakoračio u sobu, jedan korak, pa drugi - ali nesigurno i nekako kao da je došao u bolnicu posjetiti bolesnog prijatelja. Tek tada je, oponašajući taktično ponašanje liječnika, odgovorio na Smileyjeve optužbe pitanjem, i to onim istim o kojem je Smiley protekla dva dana tako duboko