Smileyjevi ljudi - John le Carre

- U redu - naposljetku reče. - Pođimo u vrt. Sƽetali su jedan pored drugog. Collins je na Enderbyjev mig ostao unutra. Lagana je kišica mreškala površinom ribnjaka i učinila da se mramorni anđeo sjaji u sutonu. Povremeno bi prošao dašak i niz kapi bi se prelio s grana na travnjak smočivši jednog ili drugog od njih. No Enderby je bio engleski džentlmen i ako božanska kiša možda pada po ostalom dijelu čovječanstva, neka ga vrag odnese ako bude padala po njemu. Svjetlo ih je obasipalo na mahove. Benovi su francuski prozori odsijavali žute pravokutnike po ribnjaku. Preko zida od opeke dopirao je boležljiv, zeleni sjaj moderne ulične svjetiljke. Načinili su krug u tišini prije no što je Enderby progovorio. - Zadao si nam prilično muke, zaista jesi, George, otvoreno ću ti reći. Villem, Mikhel, Toby, Connie. Jadni stari Ferguson je jedva imao vremena ispuniti svoje zahtjeve za pokriće troškova kad bi ti ponovo krenuo. »Zar on nikada ne spava?« pitao me. »Zar nikada ne pije?« - Žao mi je - reče Smiley tek toliko da nešto kaže. - Oh, ne, nije - uzvrati Enderby i iznenada se zaustavi. - Proklete vezice - promrmlja nagnuvši se nad čizmu - uvijek to čine s antilopom. Premalo rupica. Tko bi rekao da čak i prokleti Britanci škrtare na rupama! Enderby spusti jednu i digne drugu nogu. - Zƽelim njegovo tijelo, George, čuješli me? Daj mi živog Karlu koji govori i ja ću ga prihvatiti, a isprike ću ostaviti za kasnije. Karla traži azil? Pa, hmmm, da, nevoljko pristajemo, no može ga dobiti. A dok Savjetnici napune puške da bi ih upravili na mene, izvući ću dovoljno iz njega da ih zauvijek ušutkam. Njegovo tijelo ili ništa, razumiješ me? Ponovo su lagano šetali, Smiley je hodao straga, no Enderby, mada je govorio, nije okrenuo glavu. - Samo nemoj ni trenutka pomisliti da će oni otići - upozorio je. - Kad se ti i Karla nađete na grebenu Reichenbachovih slapova, ti s rukama oko Karlina vrata, Brat Lacon će se pojaviti točno iza tvojih leđa držeći skute tvog kaputa i upozoravajući te da budeš zločest prema Rusima. Jesi li to razumio? Smiley reče da jest, razumio je to. - Cime ga sada možeš teretiti? Zloupotreba položaja,

pretpostavljam. Prijevara. Pronevjera državnog novca, ista stvar zbog koje je on potkresao onog lisabonskog momka. Nezakoniti pothvati u inozemstvu, uključujući i nekoliko ubojstava. Pretpostavljam da ćeš napuniti cijelu prokletu knjigu kad sve razradiš. Plus svi oni ljubomorni štreberi u Centru koji jedva čekaju da ga bočnu nožem. Bio je u pravu: ucjena je puno bolja od mita. Smiley je rekao, da, tako se čini. - Trebat će ti ljudi. Cƽuvari, »izviđači«, sve zabranjene igračke. Ne spominji ih meni, pronađi vlastite. Novac je nešto drugo. Mogao bi mi se zagubiti među računima i ne pojavljivati se nekoliko godina, s obzirom na to kako oni klaunovi u Ministarstvu ϐinancija rade. Samo mi kaži kada, koliko i gdje, a ja ću izvesti Karla-posao i smućkati račune. Što je s pasošima i tim stvarima? Treba li ti kakva adresa? - Mislim da ću moći sam, hvala. - Pratit ću te dan i noć. Ako pothvat propadne i izbije skandal, ne želim da mi bilo tko kaže kako sam te trebao na vrijeme spriječiti. Reći ću da sam sumnjao kako bi te ono s Vladimirom moglo navesti da se upustiš u nešto nedopušteno, pa sam te za svaki slučaj odlučio provjeriti. Reći ću da je cijela ta katastrofa rezultat smiješne, potpuno privatne zamisli senilnog špijuna kojemu su se poremetili klikeri. Smiley je odgovorio kako misli da je to dobra ideja. - Možda ne mogu mnogo učiniti, no ipak mogu prisluškivati tvoj telefon, otvoriti tvoju poštu parom, i, ako zaželim, postaviti mikrofone u tvoju spavaonicu. Zapravo, već od subote prisluškujemo. Naravno, ništa, no što ti očekuješ? Smiley lagano kimnu u znak razumijevanja. - Budem li smatrao da je tvoj odlazak u inozemstvo nagao i tajanstven, podnijet ću o tome izvještaj. Također će mi trebati izlika za tvoje posjete arhivu Circusa. Ići ćeš noću, no može te netko prepoznati, a ni to ne želim da mi se stavlja na nos. - Svojedobno su planirali naručiti povijest naše službe za potrebe kuće - uzvrati Smiley hoteći pomoći. - Ništa za objavljivanje, naravno, više neka vrsta izvještaja u nastavcima koji bi bio na raspolaganju i izvjesnim službama za vezu. - Poslat ću ti pismo zbog formalnosti - reče Enderby. - Neka me đavo odnese ako ga neću datirati kao da je poslano ranije. Ako kojim slučajem zloupotrijebištu dozvolu dok se budešnalazio u zgradi, to

nije moja greška. Onaj momak u Bernu kojeg je Kirov spomenuo, Grigorjev, trgovački ataše. Momak koji je dobivao gotovinu? Cƽinilo se da je Smiley zadubljen u misli. - Da, da, naravno - uzvrati. - Grigorjev? - Pretpostavljam da je on tvoja slijedeća postaja, zar ne? Pala je zvijezda i preletjela nebom, načas su je obojica promatrala. Enderby izvadi komad običnog papira iz unutarnjeg džepa. - Dakle, to je pedigre za Grigorjeva, onoliko koliko smo upoznati. Cƽist je k'o suza. Jedan od rijetkih. Nekad je biov sveučilišni profesor na nekom boljševičkom ekonomskom fakultetu. Žena prava vještica. - Hvala - uljudno reče Smiley. - Mnogo ti hvala. - U međuvremenu primi moj ilegalni blagoslov - reče Enderby dok su kretali prema kući. - Hvala - ponovi Smiley. - Zƽao mi je što si postao sredstvom imperijalističkog licemjerja, no to se događa. - Ništa zato - reče Smiley. Enderby zastane da bi ga pustio proći pored sebe. - Kako Ann? - Dobro, hvala. - Koliko... - Recimo ovako, George - predloži pošto je na tren omirisao noćni zrak. - Putuješ li ti zbog posla ili iz zadovoljstva u ovom slučaju? Smileyjev je odgovor došao jednako sporo i bio jednako okolišan: - Nikad nisam bio svjestan zadovoljstva - reče - ili možda bolje da kažem: razlike. - Karla jošuvijek ima onaj upaljačkoji ti je ona dala? To je istinito, zar ne? Kad si onaj put razgovarao s njim u Delhiju - pokušavao ga nagovoriti da prijeđe k nama - kažu da ti je digao upaljač. Jošga ima, zar ne? Jošga upotrebljava? Ja bih to smatrao prilično izazovnim daje moj. - Bio je to samo običan Ronson - uzvrati Smiley. - Ipak, prave ih da bi potrajali, zar ne? Rastali su se ne rekavši zbogom.

20. Nakon sastanka s Enderbyjem, George Smiley je tjednima prolazio kroz složena i nepostojana raspoloženja što su pratila njegove mnogobrojne zadatke vezane uz pripreme za pothvat. Nije imao mira; jednom riječju, o njemu se nije moglo govoriti kao o jednoj osobi, osim po odlučnosti koja je bila stalna i jedinstvena. Lovac, pustinjak, ljubavnik, usamljenik koji traži ispunjenje, pronicljiv igračVelike igre, osvetnik, sumnjičavac u potrazi za uvjerenjem - Smiley je na smjenu bio svaki od njih, a ponekad i više osoba odjednom. Među onima koji su ga se kasnije sjećali - stari Mendel, umirovljeni policajac, jedan od rijetkih kojima se povjeravao; izvjesna gospođa Gray, vlasnica skromnog pansiona isključivo za gospodu, iz Pimlica, što ga je zbog sigurnosti učinio svojim privremenim štabom; ili Toby Esterhase, alias Benati, istaknuti trgovac arapskim umjetninama - većina je, na ovaj ili onaj način govorila o nekoj zlokobnoj zadubljenosti, mirnoći, škrtarenju riječima i pogledima, a opisivali su to već prema tome koliko su ga poznavali i kakve su životne poglede imali. Mendel, uporan promatrač, strastveni uzgajač pčela, odmah je izjavio da se George uhodava pred veliku bitku. Mendel je svojedobno bio amater u ringu, boksao je u poluteškoj kategoriji i tvrdio da zna prepoznati simptome što se javljaju uoči velikog meča: trezvenost koja sređuje misli i ono što je nazivao zurećim pogledom, a što je odavalo »da Smiley razmišlja o svojim rukama«. Cƽini se da ga je Mendel u to vrijeme povremeno primao i hranio. No Mendel je imao suviše dobar dar zapažanja a da ne bi zamijetio i druge njegove strane: smetenost, često kamuϐliranu nesklonošću prema društvu; njegov običaj da se iznenada povuče, uz vrlo prozirnu ispriku, kao da mu je sjedenje iznenada postalo dugočasno; kao da mu je potrebno kretanje kako bi pobjegao od samoga sebe. Za svoju je gazdaricu Smiley, sasvim jednostavno, bio čovjek pogođen velikim gubitkom. O njemu nije znala ništa osim da se zove Lorimer i da je umirovljeni knjižničar. No ostalim je svojim stanarima rekla da može osjetiti da je pretrpio gubitak, te zbog toga ostavlja

prženu slaninu, izlazi mnogo ali uvijek sam, i spava s upaljenim svjetlima. Podsjećao ju je na njezina oca, rekla je, »nakon što je majka otišla«. A to je pokazivalo da gospođa Gray ima dobar dar zapažanja jer su one dvije iznenadne smrti zaista bolno visile nad Smileyjem, mada se ne bi moglo reći da su ga uljuljale u tugu, nego upravo suprotno. Bila je u pravu i kad ga je nazvala podijeljenim, neprestano neodlučnim u vezi s beznačajnim stvarima; baš kao i Ostrakovoj, i Smileyju je postalo teško donositi neke manje važne životne odluke. S druge strane, Toby Esterhase, koji je mnogo surađivao s njim, gledao je na to upućenije i s više optimizma, što je bilo sasvim prirodno kad uzmemo u obzir njegovo uzbuđenje zbog povratka u akciju. Izgledi da će zaigrati s Karlom »za velikim stolom«, kako je uporno govorio, učinili su od Tobyja novog čovjeka. Mr. Benati je doista počeo sklapati međunarodne poslove. Dva tjedna je obilazio pokrajne uličice zapuštenijih evropskih gradova, sakupljajući bizarnu vojsku odbačenih stručnjaka - ulične promatrače, prisluškivače, vozače, fotografe - i svakog je dana, bez obzira na to gdje bi se našao, telefonirao Smileyju na razne brojeve po govornicama ne suviše udaljenim od njegova pansiona, te upotrebljavajući dogovorenu lozinku izvještavao o svom napretku. Ako je Toby prolazio kroz London, Smiley bi se odvezao do hotela u blizini aerodroma i od njega preuzeo prikupljene podatke u jednoj od soba koje su mu već bile postale poznatima. George je - prema Tobyjevoj izjavi - izvodio Flucht nach vorn, što nikome nije uspjelo baš sasvim točno prevesti. Doslovno, to znači »bijeg prema naprijed« i svakako podrazumijeva očajanje, no i slabost, ako već ne i potonuće svih brodova. U čemu se sastojala ta njegova slabost, Toby nije znao objasniti. - Gledajte - objašnjavao je - George je uvijek bio osjetljiv na zbivanja oko sebe, znate što hoću reći? Vidite mnogo i oči vam postanu vrlo bolne. George je možda previše vidio. - I dodao, rečenicom koja je pronašla svoje skromno mjesto u predanjima Circusa - George ima previše glava pod svojim šeširom. - Sƽto se pak tiče njegovih strateških sposobnosti, u njih Toby nije uopće sumnjao. - Sitničav do te mjere da to graniči s manom - rekao je s poštovanjem, iako je ta sitničavost išla tako daleko da provjerava sve Tobyjeve troškove do posljednjeg novčića što je Toby prihvatio dostojanstveno i bez pogovora. George je bio nervozan, primijetio je Toby, kao što su uostalom svi bili; a ta je

nervoza dostigla vrhunac kada je Toby počeo koncentrirati svoje ljude u grupama od dvoje-troje prema Bernu, gradu koji im je bio cilj, te vrlo oprezno poduzimati korake u približavanju plijenu. - Postao je zaista suviše sitničav - tužio se Toby. - Kao da bi htio izaći s nama na teren. On je čovjek od akcije i teško mu pada uzdati se u svoje predstavnike, razumijete što hoću reći? Cƽak i pošto su grupe sastavljene, sve utanačeno i dane upute za akciju, Smiley je iz svoje londonske baze jošuvijek uporno zahtijevao da se tri dana ne poduzima ništa dok svi »ne opipaju temperaturu grada«, kako je on to nazivao, ne priviknu se na lokalni način odijevanja i prijevoza, i još jednom provjere sistem prenošenja poruka. - Sƽto više vremena prođe a da se ništa ne događa - govorio je uzbuđeno - to će se Karla osjećati sigurnijim. No preplašimo li žrtvu samo jednom, Karlu će uhvatiti panika i s nama je gotovo. - Nakon prvog pothvata Smiley je ponovo pozvao Tobyja k sebi, da podnese izvještaj: - Jesi li siguran da nije bilo nikakvih susreta pogleda? Da li si predvidio dovoljno varijacija? Treba li ti još automobila? Još ljudi? - Zatim sam ga, pričao je Toby, morao ponovo provesti kroz cijeli manevar, upotrebljavajući planove ulica i fotograϐije kuće koja nam je bila cilj, točno mu objasniti gdje su bile naše baze, gdje se jedna grupa odvajala da bi ostavila mjesta za drugu. - Pričekaj dok ne uhvatiš njegov ritam - rekao je Smiley na rastanku. - Kad uhvatišstalni ritam njegova ponašanja, ja dolazim. Ne prije. Toby kaže da je dobro pazio da se ne prenagli. o Smileyjevim posjetima Circusu za vrijeme tog pripremnog razdoblja, sasvim prirodno, nema nikakvih službenih podataka. Ulazio bi tamo nalik na vlastiti duh, lebdeći poznatim hodnicima kao da je nevidljiv. Slijedeći Enderbyjev savjet dolazio je u šest i petnaest, upravo nakon što je završavala dnevna smjena, a prije no što bi započela noćna. Očekivao je prepreke; s mučninom je slutio da će vratar, kao i tokom proteklih dvadeset godina, nazvati peti kat i zatražiti odobrenje. No Enderby je drugačije organizirao, te kada se Smiley, bez propusnice, približio lesonitnoj pregradi, mladić kojega nikada ranije nije vidio nemarno mahnu prema otvorenom dizalu. Otuda se neometano spustio u prizemlje. Izašao je, i prvo što je ugledao bijaše oglasna ploča kluba za poticanje društvenih aktivnosti, a na njoj su od riječi do riječi bile iste onakve obavijesti kao i u njegovo vrijeme: mačiće dajem besplatno u

dobre ruke; dramska sekcija mladih službenika čitat će The Admirable Chrichton, pogrešno napisano, u petak u kantini. Isto natjecanje u tenisu, s igračima navedenim jedino pod operativnim imenima, u interesu sigurnosti. Isti oni ventilatori što neugodno zuje. Tako da je u trenutku kad je odgurnuo vrata sa staklima pojačanim žicom, te ušao u Arhiv i oćutio miris tiskarske tinte i knjiške prašine, gotovo očekivao da će vidjeti svoj obli lik nagnut nad radnim stolom u uglu, pod sjajem okrhnute zelene svjetiljke za čitanje, što je bio vrlo čest prizor u onim danima kada je pokušavao ući u trag izdajničkom divljanju Billa Haydona, te logički, obrnutim postupkom, zaključiti koje su slabosti moskovskog Centra. - A sada, čujem, pišete našu slavnu povijest - obazrivo zapjeva djevojka iz noćne smjene Arhiva. Bila je visoka i provincijskog izgleda. Uz zveket je spustila staru metalnu spremnicu za dokumente na stol. - Ovo vam šalju s petog kata, uz plamene pozdrave - rekla je. - Vičite ako vam zatreba pomoć, hoćete li? Na ručici je bio natpis »Podsjetnik«. Podigavši poklopac Smiley ugleda hrpu starih fascikala od kravlje kože, povezanih zelenom vrpcom. Pažljivo je razvezao i rastvorio omot prvog sveska, da bi otkrio nejasnu Karlinu fotograϐiju gdje zuri u njega poput leša iz tame lijesa. Cijelu je noć čitao, jedva se i pomakao. Cƽitajući zadubio se u vlastitu prošlost isto koliko i u Karlinu, i na trenutke mu se činilo da su ta dva života tek nadopuna jedan drugom; da su oni uzroci iste neizlječive bolesti. Pitao se, kao i mnogo puta ranije, kakav bi on bio da je imao Karlino djetinjstvo, da je kaljen u istim pećima revolucionarnog prevrata. Pokušavao je, kao i mnogo puta ranije, bezuspješno nadvladati privlačnost koju su za njega imali već i sami razmjeri ruske patnje, njihova bezobzirna okrutnost, polet njihovih herojstava. Pred svim tim, osjećao se malenim i u usporedbi s njima neotpornim, mada nije smatrao da je njegov život bio lišen boli. Kada je završila noćna smjena, jošuvijek je bio tamo, zureći u žute stranice »na način na koji konji spavaju dok stoje«, rekla je ona ista djevojka iz Arhiva, koja je u slobodno vrijeme jahala u akrobatskim predstavama. Cƽak i kada mu je oduzela dokumente da bi ih vratila na peti kat, on je i dalje zurio sve dok mu nije blago dotaknula lakat. Došao je i slijedeće noći, i slijedeće ponovo; nestao, vratio se tjedan dana kasnije, bez objašnjenja. Kad je završio s Karlom, izvukao

je dosje o Kirovu, Mikhelu, Villemu, i ostalima iz grupe ako ni zbog čega drugog a ono zato da makar sada, naknadno, svemu što je čuo o odnosu Leipzig-Kirov, dade solidne dokumentarne temelje. Jer Smiley je imao još jednu stranu ličnosti, nazovite je pedantnom ili učenjačkom, za koju je jedino dosje predstavljao istinu, a sve ostalo bilo tek puko pretjerivanje sve do onog trenutka kad bi se usporedilo i uskladilo s dosjeima. Izvukao je i dosje Otta Leipziga i Generalov te, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da bi odao počast njihovoj uspomeni, svakom dodao bilješku koja je nepristrano iznosila stvarne okolnosti njihove smrti. Posljednji dosje koji je izvukao pripadao je Billu Haydonu. Naišao je na neke poteškoće kad ga je zatražio, dežurni na petom katu, tko god da je bio te večeri, smatrao je potrebnim nazvati Enderbyja koji se nalazio na privatnoj večeri s ministrima, i kod njega provjeriti. Enderby je bio bijesan, što mu govori u prilog: - Svemogući bože, čovječe, on je napisao tu prokletu stvar, zar ne? Ako George ne može pročitati vlastite izvještaje, tko onda dođavola može? - No Smiley ih nije čitao čak ni kad ih je napokon dobio, izjavila je djevojka iz Arhiva koja je imala tajne upute da ga promatra. Više se radilo o prelistavanju, rekla je - i opisala sporo, zamišljeno okretanje stranica, »kao netko tko traži jednom viđenu sliku a ne može je ponovo naći«. Taj je dosje držao svega sat ili tako nešto i zatim ga vratio uz ljubazno - Mnogo vam hvala. - Nakon toga više nije dolazio, a postoji priča, koju su razglasili vratari, da je te iste noći, nešto nakon jedanaest, nakon što je pokupio svoje papire i pospremio svoj radni stol povjerivši nekoliko našvrljanih bilješki košari za tajne otpatke, bio zamijećen gdje dugo stoji u stražnjem dvorištu - sumornom mjestu, svom u bijelim pločicama, crnim odvodnim cijevima i smradu mačaka - zureći u zgradu koju se spremao napustiti, u svjetlost što je slabašno gorjela u njegovoj nekadašnjoj sobi, baškao što starci gledaju kuće u kojima su rođeni, škole u kojima su obrazovani i crkve u kojima su se oženili. A zatim - tada je već bilo jedanaest i trideset - sve ih je prestravio, uzeo taksi s Cambridge Circusa i odvezao se na stanicu Paddington gdje je uhvatio spavaća kola za Penzance koja kreću odmah poslije ponoći. Nije unaprijed kupio kartu, niti ju je telefonski naručio; nije imao nikakvih stvari sa sobom, čak ni britvu, mada mu je ujutro uspjelo posuditi je od poslužitelja. Do tada je Samu Collinsu već bilo pošlo za rukom

skrpati nekoliko potepuha da ga promatraju, što je, mora se priznati, bio sasvim amaterski pothvat, no sve što su oni kasnije uspjeli izjaviti bilo je da je telefonirao iz govornice, ali nisu imali vremena poduzeti bilo što u vezi s tim. - Vraški neobičan trenutak da čovjek ode na odmor, zar ne? - rekao je Enderby razdraženo kada su mu donijeli tu informaciju zajedno s nizom jadikovki od strane osoblja, a sve u vezi s prekovremenim radom, troškovima i dodatkom za rad u sitne sate. Tada se sjetio i izjavio - Oh, Kriste, pa on posjećuje svoju božicudrolju. Zar mu već i sam Karla nije dovoljan problem? - Cijeli je taj događaj silno nervirao Enderbyja. Cƽitav je dan pušio i pred svima vrijeđao Sama Collinsa. Kao bivšem diplomatu, apstraktni su mu pojmovi bili vrlo mrski, mada se neprestano upravo iza njih skrivao. Kuća je stajala na brdu u gustišu ogoljelih brijestova koji su jošuvijek čekali da budu posječeni. Bila je granitna, vrlo velika i trošna s mnoštvom zabata koji su se, nalik na crne šatore, rojili nad vrhovima stabala. Do nje su vodili rali razbijenih staklenika; a niže, u dolini, nalazile su se porušene staje i mali nezbrinuti povrtnjak. Brda su bila maslinasta i obrijana, nekoć su se tu nalazile utvrde. »Harrvjevo kornvolsko blago«, tako ga je ona nazivala. Među brdima se nazirala pruga mora koje je toga jutra, pod niskim nagomilanim oblacima, djelovalo tvrdo poput škriljevca. Taksi ga je dovezao neravnom cestom, moje to stari tip nalik na one što su ih za vrijeme rata imali po štabovima. Eto, ovdje je provela djetinjstvo, razmišljao je Smiley; i usvojila moje. Cesta je bila puna rupa; s obje su strane ležali panjevi oborenih stabala poput žutih nadgrobnih spomenika. Sigurno je u glavnoj zgradi, pomisli. Kućica u kojoj su zajedno provodili praznike nalazila se iza izbočine, no kad je bila sama, boravila je u glavnoj kući, u sobi koju je imala dok je bila djevojčica. Rekao je vozaču da ga ne treba čekati i uputio se prema prednjem trijemu, nabadajući svojim londonskim cipelama između lokava, usredotočujući svu svoju pažnju na lokve. To više nije moj svijet, razmišljao je. To je njezin, njihov svijet. Njegove oči, navikle na promatranje, promotriše mnogobrojne prozore na pročelju, nadajući se da će ugledati njenu sjenku. Došla bi po mene na stanicu, samo je pobrkala vrijeme, razmišljao je, radije

vjerujući u to nego ne. No njen je auto bio parkiran u štali, a jutarnja rosa jošuvijek na njemu; otkrio je to dok je isplaćivao taksi. Zazvoni i začu njene korake po kamenu podu, no bila je to gospođa Temedda koja je otvorila vrata i uvela ga u jednu od gostinskih soba - soba za pušenje, jutarnja soba, gostinska soba, nikada ih nije naučio razaznavati. U kaminu su gorjele cjepanice. - Pozvat ću je - rekla je gospođa Temedda. Bar ne moram razgovarati s ludim Harryjem o komunistima, razmišljao je Smiley čekajući. Barem ne moram slušati kako svi kineski konobari u Penzanceu spremno čekaju naredbu iz Pekinga da potruju svoje goste. Ili kako bi proklete štrajkaše trebalo staviti uza zid i strijeljati - gdje je njihov osjećaj dužnostima boga miloga? Ili kako je Hitler možda i bio nitkov, ali je u pogledu Zidova imao pravo. Ili neka slična monstruozna, ali za njega sasvim ozbiljna uvjerenja. Rekla je svojima da se maknu, pomisli. Kroz dim cjepanica mogao, je onjušiti miris meda i upita se, kao i uvijek, odakle dolazi. Od voska za pokućstvo? Ili se možda negdje u katakombama nalazi soba za med, baš kao što postoji soba za odlaganje stvari, soba za ribolovni pribor, soba za kutije, i, koliko je on znao, soba za ljubav? Pogledom je potražio Tiepolov crtež koji je nekoć visio iznad kamina, prizor iz venecijanskog života. Prodali su ga, pomisli. Svaki put kad dode, kolekcija je smanjena za po jednu lijepu stvar. Na što Harry troši novac, to nitko nije znao - zasigurno ne na održavanje kuće. Uputila se prostorijom prema njemu i bi mu drago da je ona ta koja je krenula prva jer on bi se sigurno spotakao o nešto. Usta su mu bila suha a u želucu bodljikav grumen; nije je želio pokraj sebe, njezina je stvarnost odjednom bila previše za njega. Izgledala je krasno i keltski, kao uostalom uvijek kada je bila ovdje, a dok mu se približavala, njene su ga smeđe oči proučavale pokušavajući otkriti kakvog je raspoloženja. Poljubila ga je u usta stavivši mu ruku na potiljak da bi ga vodila, a Haydonova se sjenka prepriječila između njih poput mača. - Nisi se sjetio uzeti jutarnje novine na stanici, zar ne? - upitala je. - Harry je ponovo obustavio pretplatu. Upitala ga je da li je doručkovao i on je lagao rekavši da jest. Možda bismo mogli poći u šetnju, predložila je, kao da je on netko tko

bi želio razgledati imanje. Povela ga je u sobu za odlaganje stvari i tu su prekapali tražeći odgovarajuće čizme. Bilo je čizama koje su se sjale i čizama koje su stalno izgledale kao da su vlažne. Obalni je puteljak u oba smjera vodio iz zaljeva. Od vremena do vremena Harry bi preko njega nabacao barikade od bodljikave žice ili postavio natpise »OPASNOST MINE«. Vodio je neprekidnu bitku s Gradskim vijećem da mu dopuste kamp i njihovo ga je uporno odbijanje povremeno dovodilo do bjesnila. Izabrali su sjevernu stranu i vjetar a ona ga je uhvatila pod ruku spremna slušati. Sjever je bio vjetrovitiji, no na južnoj su strani mogli ići samo jedno iza drugoga probijajući se kroz štipavac. - Odlazim na neko vrijeme, Ann - rekao je pokušavajući prirodno izgovoriti njeno ime. - Nisam ti to htio reći preko telefona. - Bio je to njegov glas iz ratnih razdoblja i osjećao se idiotski čuvši sama sebe da ga upotrebljava. »Odlazim da bih ucijenio ljubavnika«, to je trebalo reći. - Odlaziš s nekim određenim ciljem ili naprosto od mene? - Moram obaviti posao u inozemstvu - odgovorio je još uvijek pokušavajući izbjeći ulogu Hrabrog vojnika, i ne uspijevajući u tome. - Mislim da ne bi trebala ići u Bywater Street dok mene nema. Ispreplela je prste s njegovima, no za nju je to bilo uobičajeno; ona se prema ljudima odnosila prirodno, prema svim ljudima. Ispod njih, u raspuklini stijene, more se divlje prelamalo i stvaralo pravilan uzorak izvijene pjene. - I prešao si cijeli taj put samo zato da bi mi rekao kako je bolje da ne prilazim kući - upitala je. Nije odgovorio. - Da pokušavamo stvari postaviti obrnuto - predložila je nakon što su prevalili dio staze. - Da je Bywater Street unutar dopuštenih granica, li mi tada rekao da odem tamo? Ili mi želišreći kako je bolje da više uopće ne prilazim. Zaustavila se i zagledala u njega, stala malo podalje pokušavajući mu s lica pročitati odgovor. Prošaptala je - Za boga miloga - i na njenom je licu mogao istodobno razaznati sumnju, ponos i nadu, a pitao se što li ona vidi na njegovom jer njemu samom nije bilo jasno što osjeća, znao je samo to da ne pripada ničem što je u njezinoj blizini, ničem vezanom za to mjesto; bila je poput djevojčice na

plutajućem otoku koji se brzo udaljava od njega, a oko nje sjene svih njenih ljubavnika. Volio ju je, bio je ravnodušan prema njoj, promatrao ju je s kletvom onoga koji gleda objektivno, iz daljine, no ona je napuštala njega. Ako samog sebe ne poznam, razmišljao je, kako mogu tvrditi tko si ti? Vidio je tragove godina, boli i borbi što ih je ucrtao život koji su proveli zajedno. Ona je bila jedino što je želio, ona je bila beznačajna, podsjećala ga je na nešto što je nekoć davno poznavao; bila mu je nejasna, potpuno ju je shvaćao. Na njenom je licu vidio neku težinu i u jednom se trenutku zapitao kako li ju je mogao pobrkati sa snagom; a već je u slijedećem trenutku mrzio njezinu ovisnost o njemu, jedino se je želio osloboditi. Htio je povikati »Vrati se« no nije to učinio; nije čak ni ispružio ruku da bi je zaustavio. - Nekoć si mi govorila da nikada ne prestanem istraživati - rekao je. Taje tvrdnja zvučala kao uvod u pitanje, no pitanje nije uslijedilo. Cƽekala je, a zatim ponudila svoje objašnjenje. - Ja sam komedijašica, George - rekla je. - Potreban mije pravi čovjek. Potreban si mi ti. No on ju je vidio iz daljine. - Riječ je o poslu - rekao je. - Ne mogu živjeti s njima. Ne mogu živjeti bez njih. - Pretpostavljao je da ponovo govori o svojim ljubavnicima. - Postoji nešto gore od promjene, a to je status quo. Mrzim tu mogućnost izbora. Volim te. Razumiješli? - Zavladala je tišina u kojoj mora da je nešto rekao. Nije se uzdala u njega, ali oslanjala se o njega dok je plakala jer joj je plač oduzimao snagu. - Nikada nisi bio svjestan koliko si slobodan, George - čuo ju je. - Ja sam morala biti slobodna za nas oboje. Izgleda da je shvatila besmisao svoga ponašanja i počela se smijati. Pustila je njegovu ruku i nastavili su hodati dok je ona pokušavala izgladiti stvari postavljajući razumna pitanja. Rekao je nekoliko tjedana, možda dulje. Rekao je u hotelu, ali nije naveo grad niti državu. Okrenula se prema njemu i suze su odjednom tekle u svim pravcima, gore nego ranije, no jošuvijek ga nisu mogle ganuti onako kako bi želio. - George, s tim je gotovo, obećajem ti - rekla je, zastajući da bi mu uputila usrdnu molbu. - Ni u tvom ni u mom svijetu nema više zvižduka na koji bismo se morali odazvati. Našli smo se jedno pored drugog. Nema više ničeg. Prema prosječnim mjerilima mi smo

najzadovoljnji ljudi na svijetu. Jošsu neko vrijeme hodali i on zamijeti da ju je kad ne bi govorila mogao doživljavati kao osobu blisku sebi, no samo utoliko što je bila živo biće koje se kreće istim putem kojim i on. - Povezano je s ljudima koji su uništili Billa Haydona - reče joj, kao utjehu ili kao ispriku zbog svog povlačenja. No mislio je: »Koji su uništili tebe«. Zakasnio je na vlak i trebalo je nekako utuci dva sata. Nadošla je plima i sada je hodao obalom blizu Maraziona, prestravljen svojom ravnodušnošću. Dan je bio siv, a morske ptice izrazito bijele na pozadini mora u boji škriljevca. Dvoje se hrabre djece praćakalo među visokim valovima. Ja sam duševni tat, razmišljao je malodušno. Sam bez vjere, slijedim uvjerenja drugog čovjeka; pokušavam se ogrijati na vatri drugih ljudi. Promatrao je djecu i prisjetio se odlomka neke pjesme iz vremena kada ih je čitao: Otisnuti se poput plivača put neizvjesne čistoće. Sretan, daleko od svijeta što postaje star, studen i umoran. Da, sumorno pomisli, to sam ja. - Slušajte, George - upitao je Lacon - mislite li da svoje žene postavljamo na previsok pijedestal, da li je to ono u čemu mi momci iz srednje engleske klase griješimo? Hoću reći, mislite li da mi Englezi sa svojom tradicijom i svojim školovanjem očekujemo daleko previše od svojih žena, a zatim ih okrivljujemo što ne mogu ispuniti ta očekivanja - ako me razumijete? Doživljavamo ih kao pojam, a ne kao bića od krvi i mesa. Da li je u tome naš peh? - Smiley odgovori da možda jest. - No ako nije, zašto Val uvijek pada na ništarije? - ratoborno prasnu Lacon na veliko iznenađenje para što je sjedio za stolom pored njihovog. Smiley ni na to nije znao dati odgovor. Ručali su grozno, u restoranu koji je Lacon predložio. Pili su otvoren španjolski burgundac, a Lacon je pravio divljačke neslane šale na račun političkog škripca u kojem se našla Britanija. Sada su pili kavu i sumnjivu rakiju. Antikomunistička fobija je prošla: u to je Lacon bio uvjeren. I komunisti su, napokon, samo ljudi. Nisu to neka crvenozuba čudovišta, više ne. Komunisti žele što i svi ostali:

napredak i malo mira i tišine. Priliku da se odahne od sveg tog prokletog neprijateljstva. A ako i nije tako - što mi uopće možemo poduzeti u vezi s tim? upitao je. Neki su problemi - uzmite Irsku - nerješivi, no nikada nećete dočekati da Amerikanci priznaju da je bilo što nerješivo. Britanijom je nemoguće upravljati, a tako će biti i sa svim ostalima kroz nekoliko godina. Naša je budućnost u kolektivnom, a jedina mogućnost da preživimo u individualizmu, i taj nas paradoks ubija iz dana u dan. - Dakle, George, kako vi gledate na to? Napokon, vi ste oslobođeni orme. Vi možete sve objektivno sagledati, imate potpun uvid. Smiley promrmlja nešto bezvezno o spektru. A sada su napokon dotakli i temu koje se plašio cijele večeri: započeo je njihov seminar o braku. - Uvijek su nas učili da sa ženama treba postupati pažljivo - s negodovanjem izjavi Lacon. - Ako im čovjek u svakom trenutku ne pruži osjećaj da su voljene, skrenut će s kolosijeka. No taj momak s kojim je Val sada - dakle, ako mu dosađuje ili govori nešto što mu se ne sviđa, možete biti uvjereni da će je gadno pogledati. Vi i ja to nikada ne činimo, zar ne? - Uvjeren sam da ne - reče Smiley. - Gledajte! Sƽto mislite, kad bih je posjetio u njegovoj kući - postavio se prema njoj oštro - bio uistinu nepopustljiv - rekao da ću poduzeti zakonske mjere, da li bi to odlučilo u moju korist? Hoću reći, ja sam snažniji od njega, sam bog zna. Nisam ja bez autoriteta, bez obzira kako me shvatili! Stajali su na pločniku pod zvijezdama čekajući Smileyjev taksi. - Pa, lijepo se odmorite. Zaslužili ste - reče Lacon. - Idete nekamo gdje je toplo? - Pa, planirao sam naprosto otići i lutati. - Blago vama. Moj bože, bašvam zavidim na slobodi! No u svakom slučaju, mnogo ste mi pomogli. Postupit ću prema vašem savjetu. - Ali ja vam nisam dao nikakav savjet, Olivere - usprotivi se Smiley, pomalo uspaničen. Lacon nije obraćao pažnju na njega. - A čujem da je i ono drugo sređeno - reče mirno. - Nikakvih nejasnoća, nikakve zbrke. Lijepo od vas, George. Lojalno. Vidjet ću da li bismo vam za to mogli odati nekakvo priznanje. Sƽto li ste vi ono već dobili, zaboravio sam? Neki

dan je jedan momak iz Udruženja za unapređenje društvenih djelatnosti rekao da ste zaslužili šesticu. Stigao je taksi i Lacon je, što je Smileyju bilo vrlo neugodno, inzistirao na tome da se rukuju. - George, sa srećom. Obojica rodoljubi, dajemo, ne uzimamo. Izučili smo kako služiti svojoj službi. Svojoj zemlji. Zato moramo platiti svoju cijenu. Da je Ann bila vaš agent, a ne vaša žena, vjerojatno biste je dobro vodili. Slijedećeg poslijepodneva, nakon telefonskog razgovora s Tobyjem koji ga je obavijestio da »se nagodba bliži kraju«, George Smiley je, bez mnogo buke, otputovao u Sƽvicarsku pod operativnim imenom Barraclough. S ciriškog je aerodroma autobusom Swissaira krenuo za Bern gdje se uputio ravno u Bellevue Palace Hotel, golemu raskošnu građevinu patiniranog edvardijanskog mira iz koje se za vedrih dana preko brda pružao pogled do blještavih Alpi, no koja je te večeri bila zavijena otežalom zimskom maglom. Isprva je mislio otići na neko neuglednije mjesto, možda u jedan od Tobyjevih stanova za tajne sastanke. No Toby ga je uvjerio daje upravo Bellevue najbolji. Imao je nekoliko izlaza, bio je glavni hotel u gradu i prema tome bio prvo mjesto na kojem bi ga svatko potražio i gdje ga Karla, upravo zbog toga, ako ga i traži, nikada ne bi očekivao naći. Ušavši u golemu dvoranu, Smileyju se učini da je zakoračio na prazan brod negdje daleko na moru.

21. Njegova je soba bila mali švicarski Versailles. Antikni pisaći stol ukrašen mjedenim intarzijama s gornjom plohom od mramora, a nad prastarim bračnim krevetom Child Harold lorda Byrona, Barlettova reprodukcija. Magla je pred prozorom stvorila sivi zid. Raspakirao je kovčege i ponovo krenuo dolje, u bar, gdje je postariji pijanist svirao potpuri hitova iz pedesetih godina, Annine omiljene melodije a, pretpostavljao je, i njegove. Pojeo je malo sira i popio čašu Fendanta razmišljajući: Sada, Sada je započeo. Odsada nadalje nema povlačenja, nema mjesta oklijevanju. U deset je krenuo prema starom gradu, koji je volio. Ulice su bile popločene oblim kamenjem; ledeni je zrak mirisao po pečenom kestenju i opekama. Drevne su se fontane približavale njemu u susret kroz maglu, srednjovjekovne su kuće bile kulisa predstavi u kojoj on nije imao udjela. Ušao je među arkade prolazeći pored galerija slika, antikvarnica i veža dovoljno visokih da kroz njih projašeš. Zaustavio se kod mosta Nydegg i zagledao u rijeku. Toliko noći, razmišljao je. Tolike ulice. Još uvijek ovdje. Prisjetio se Hessea: čudno je lutati u magli... ni jedno drvo ne pozna susjedno. Sleđena se magla kovitlala nisko nad žurnom vodom; ustave su gorjele mliječnim žutilom. Iza njega se zaustavio narančasti Volvo karavan i dao kratak znak svjetlima. Dok mu je Smiley prilazio, iznutra se otvoriše vrata, pri slabom je nutarnjem svjetlu mogao vidjeti Tobyja Esterhasea za volanom a iza njega ženu mrka lika u uniformi bernske kućanice kako ljulja dijete na koljenima. Upotrebljava ih za »kamuϐlažu«, pomisli Smiley: za ono što promatrači nazivaju siluetama. Krenuli su i žena se počne obraćati djetetu. U njenom se švicarskom njemačkom osjećalo postojano neraspoloženje: - Gledaj tamo dizalicu Eduarde... Sada prolazimo pored medvjeđe stupice, Eduarde... Gledaj Eduarde, tramvaj... - Promatrači nisu nikada zadovoljni, prisjetio se; to je sudbina svakog voajera. Mahala je rukama usmjeravajući djetetov pogled. Obiteljska večer, oϐiciru, određivao je scenarij. Idemo u razgledanje našim lijepim narančastim Volvom, oϐiciru. Idemo kući. A

muškarci će, naravno, sjediti naprijed, oficiru. Ušli su u Elfenau, bernski diplomatski geto. Smiley je kroz maglu nazirao obrasle vrtove bijele od mraza, i zelene trijemove vila. Prednja svjetla zahvatiše mjedenu ploču koja je najavljivala neku arapsku državu, i dva stražara što su je čuvala. Prošli su pored engleske crkve i niza teniskih igrališta; ušli u drvored obrubljen bukvama. Ulične su svjetiljke visile među njima, nalik na bijele balone. - Broj osamnaest se nalazi pet stotina metara nalijevo - tiho reče Toby. - Grigorjev i njegova žena stanuju u prizemlju. - Vozio je polako, koristeći se maglom kao isprikom. - Ovdje žive vrlo bogati ljudi, Eduarde! - pjevušila je žena iza njih. - Svi iz stranih zemalja. - Većina one rulje što dolazi s druge strane željeznog zastora živi u Muriju, ne u Elfenauu - nastavio je Toby. - To je komuna, oni sve rade grupno. Kupuju u grupi, odlaze u šetnju u grupi, možeš zamisliti. Grigorjev i njegova žena su nešto drugo. Prije tri mjeseca su se iselili iz Murija i iznajmili ovaj stan, na vlastiti račun. Tri tisuće pet stotina mjesečno, George, i on to osobno plaća vlasniku. - Gotovina? - Svaki mjesec, u novčanicama od po stotinu. - Kako se plaćaju ostale stanarine članova ambasade? - Preko računa poslanstva. Ali ne i Grigorjevljev. Grigorjev je iznimka. Pretekao ih je policijski auto, sporo poput riječnog teglenjaka; Smiley je vidio tri glave okrenute prema njima. - Gledaj, Eduarde, policija! - povikala je žena i pokušala navesti dječaka da im maše. I Toby je pazio da ne prestane govoriti. - Dečki iz policije su zabrinuti zbog bombi - objasnio je. - Misle da će Palestinci poslati ovo mjesto u zrak. To je i dobro i loše za nas, George. Ako budemo nespretni, Grigorjev može pomisliti da smo neki lokalni anđeli. Ali kod policije to neće proći. Dvije stotine metara, George. Traži crni Mercedes u prednjem dvorištu. Ostalo se osoblje služi automobilima ambasade. Ali ne i Grigorjev. Grigorjev vozi vlastiti Mercedes. - Kada ga je nabavio? - upita Smiley. - Prije tri mjeseca, polovni. Istodobno kada se odselio iz Murija. To je bio velik skok za njega, George. Poput rođendana, tolike stvari.

Kuća, auto, unapređenje od prvog sekretara do savjetnika. Bila je to vila obložena štukaturom, smještena u velikom vrtu koji nije imao stražnje strane, zbog magle. Kroz prozor na pročelju Smiley iza zavjesa zamijeti svjetlost. U vrtu je bio tobogan za djecu i nešto za što ustanovi da je prazan bazen. Na šljunku je stajao crni Mercedes sa CD tablicama. - Svi brojevi automobila sovjetske ambasade završavaju na 73 - rekao je Toby. - Britanci imaju 72. Grigorjeva je prije dva mjeseca pribavila vozačku dozvolu. U ambasadi samo dvije žene imaju dozvolu. Ona je jedna od njih, a strašan je vozač, George. Ozbiljno mislim - strašan. - Tko stanuje u drugom dijelu kuće? - Vlasnik. Profesor na Bernskom sveučilištu, antipatičan tip. Prije nekog vremena su mu se obratili Rođaci i rekli da bi voljeli provesti nekoliko mikrofona u prizemlju, ponudili mu novac. Profesor je uzeo novac i prijavio ih u Bundespolizeiu, kao dobar građanin. Bundespolizei su se prepali. Obećali su Rođacima da će okrenuti pogled na drugu stranu ako im zauzvrat dopuste da malo zavire u ono što budu otkrili. No operacija je napuštena. Cƽini se da Rođaci nisu bili posebno zainteresirani za Grigorjeva, radilo se naprosto o uobičajenom postupku. - Gdje su Grigorjevljeva djeca? - U Zƽenevi, u školi sovjetskog poslanstva, tokom tjedna. Petkom navečer stižu kući. Preko vikenda obitelj odlazi na izlet. Skaču po šumama, langlauf, igraju badminton. Beru gljive. Grigorjeva je manijak svježeg zraka. Dali su se i na biciklizam - dodao je pogledavši Smileyja. - Ide li i Grigorjev s njima na te izlete? - Oni rade subotom, George - a uvjeren sam da je to zato da bi pobjegao od njih. - Smiley primijeti da je Toby stvorio čvrste poglede na Grigorjevljev brak. Pitao se nisu li to odjeci nekog od njegovih vlastitih brakova. Napustili su drvored i ušli u pokrajnu ulicu. - Slušaj, George - govorio je Toby još uvijek se baveći Grigorjevljevim vikendima. - Okay? Promatrači izmišljaju stvari. Moraju, to im je posao. Ima jedna djevojka koja radi u Odjelu za veze. Smeđokosa i, za Ruskinju, seksi. Momci je zovu »mala Nataša«. Njeno je pravo ime drugačije, no

za njih je ona Nataša. Subotom dolazi u ambasadu. Poslom. Grigorjev ju je nekoliko puta vozio kući, u Muri. Snimili smo i nekoliko fotograϐija, nisu loše. Izašla je iz auta prije no što su stigli do njezina stana i posljednjih pet stotina metara prešla pješice. Zašto? Slijedeći je put nije poveo nikamo određeno - naprosto vožnja oko Gurtena, no djelovali su vrlo bliski dok su razgovarali. Možda momci naprosto žele da to bude tako, zbog Grigorjeve. Jer taj im se momak sviđa, George. Znaškakvi su promatrači. Uvijek se radi o ljubavi ili o mržnji. Njega vole. Zaustavio se. Kroz maglu su vidjeli svjetla male kafeterije. U dvorištu je stajao zeleni »spaček« ženevske registracije. Na stražnjem su mu sjedalu bile nagomilane kartonske kutije, poput trgovinskih uzoraka. S antene je visio lisičji rep. Skočivši van, Toby povuče klimava vrata i žurno smjesti Smileyja na mjesto suvozača, te mu doda šešir koji ovaj stavi na glavu. Za sebe je Toby imao šubaru ruskog kroja. Ponovo su se odvezli i Smiley vidje njihovu bernsku matronu kako se smješta na prednje sjedište narančastog Volva koji su upravo napustili. Njeno im je dijete očajnički mahalo kroz stražnji prozor dok su se udaljavali. - Kako su ostali? - upita Smiley. - Izvrsno. Ispituju teren, George, svaki pojedini od njih. Jednom od braće Sartor se razboljelo dijete, pa je morao kući u Beč. Gotovo mu je prepuklo srce zbog toga. Inače izvrsno. Ti si za sve njih Broj Jedan. Ovo s desne strane dolazi Harry Slingo. Sjećaš se Harryja? Bio mi je pajdaš u Actonu. - Cƽitao sam da je njegov sin dobio stipendiju za Oxford - reče Smiley. - Fizika. Wadham, Oxford. Dječak je genij. Gledaj niz cestu, George, ne pomiči glavu. Prošli su pored plavog kamioneta s čijih je strana bilo veselim slovima ispisano Auto-Schnelldienst, a za volanom je spavao vozač. - Tko je odostrag? - upita Smiley kad je zrak ponovo bio čist. - Pete Lusty, nekadašnji lovac na skalpove. Ti su dečki prošli gadna vremena, George. Bili su bez posla, ništa se nije događalo. Pete se pridružio vojsci u Rodeziji. Poubijao nekoliko momaka, bilo mu je svejedno, vratio se natrag. Nikakvo čudo što te vole. Ponovo su prolazili pored Grigorjevljeve kuće. Sada je svjetlo

gorjelo u drugom prozoru. - Grigorjevi idu rano u krevet - reče Toby s nekim strahopoštovanjem. Pred njima se nalazila parkirana limuzina s ciriškim konzularnim tablicama. Za volanom je vozač čitao džepnu knjigu. - To je Canada Bill - objasni Toby. - Grigorjev ode od kuće, krene desno, prođe pored Petea Lustyja. Krene lijevo, prođe pored Canada Billa. To su dobri momci. Stalno su na oprezu. - Tko je iza nas? - Meinertzhagen djevojke. Ona velika se udala. Magla im je omogućila da neometani tiho napreduju. Spustili su se niz blagi brijeg prošavši pored rezidencije britanskog ambasadora i njegovog Rolls-Roycea parkiranog pred njom. Cesta je vodila ulijevo i Toby ju je slijedio. Dok su skretali, pretekao ih je auto što se vozio iza njih i obazrivo oborio svjetla. Pri njihovom je odsjaju Smiley ugledao drvećem obraslu slijepu ulicu koja je završavala s nekoliko zatvorenih vrtnih vrata koja je iznutra čuvala grupica ljudi. Ostalo se nije vidjelo zbog drveća. - Dobrodošao k sovjetskoj ambasadi, George - reče Toby, vrlo tiho. - Dvadeset četiri diplomata, pedeset drugih službenika - stručnjaci za dešifriranje, tipkačice i nekoliko vrlo loših vozača, svima je baza ovdje. Trgovačka delegacija je u drugoj zgradi. Schanzeneck-strasse 17. Grigorjev često odlazi tamo. U Bernu imamo i Tass i Novosti, uglavnom gangsteri. Glavna je rezidencija u Zƽenevi. UN im je izlika, ima ih oko dvije stotine. Ovo ovdje je samo usputna predstava: ima ih dvadesetak, petnaestak sve zajedno, rastu ali polako. Konzulat se nadovezuje na stražnji dio ambasade. Da bi se ušlo, treba proći kroz vrata u ogradi, baš kao da je skrovište opijuma ili bordel. Imaju televiziju zatvorenog kruga postavljenu na prilazu, a u čekaonici elektronske pretraživače. Pokušaj jednom zatražiti vizu. - Hvala, radije bih to propustio - uzvrati Smiley i Toby ispusti jedan od svojih rijetkih smjehova. - Igralište ambasade - reče Toby obasjavši prednjim svjetlima strm šumarak što se spuštao nalijevo. - Tu Grigorjeva igra svoju odbojku, podučava djecu politici. Vjeruj mi, George, to je stvarno odvratna žena. Dječji vrtić ambasade, doktrinarna predavanja, ping-pong klub, ženski badminton - ta žena vodi cijelu predstavu. Meni ne moraš

vjerovati, samo poslušaj moje momke kad govore o njoj. - Dok su zaokretali iz slijepe ulice, Smiley podigne pogled prema gornjem prozoru kuće na uglu i vidje kako se svjetlo gasi i zatim ponovo pali. - A to je Pauli Skordeno, kaže »Dobrodošli u Bern« - objasni Toby. - Prošli tjedan nam je uspjelo iznajmiti gornji kat. Pauli je povremeni Reuterov izvjestilac. Cƽak smo mu krivotvorili pres propusnicu. I sve ostale potrebne dokumente. Toby se zaustavio pored Thunplatza. S modernog satnog tornja otkucavalo je jedanaest. Padale su sitne snježne pahulje, no magla se nije raspršila. Neko vrijeme ni jedan od njih ne progovori. - Današnji je dan slika i prilika prošlog tjedna, a prošli je tjedan bio slika i prilika pretprošlog, George - reče Toby. - Svakog četvrtka ista priča. Nakon posla vozi Mercedes u garažu, puni ga benzinom i uljem, provjerava akumulator, zahtijeva račun. Odlazi kući. Malo nakon toga, u šest sati, pred njegovim se ulaznim vratima zaustavlja auto ambasade i izlazi Kraški, redovni kurir iz Moskve koji dolazi četvrtkom. Stiže sam. Vrlo razdražljiv momak, profesionalac. U svim drugim prilikama Kraški ne ide nikamo bez svog pratioca Bogdanova. Putuju zajedno, nose poruke zajedno, jedu zajedno. No da bi posjetio Grigorjeva, Kraški krši pravilo i ide sam. Ostaje pola sata i onda odlazi. Zašto? To je vrlo neuobičajeno za kurira, George. Vrlo je opasno što nema nikakvo zaleđe, vjeruj mi. - Sƽto si dakle zaključio o Grigorjevu, Toby - upita Smiley. - Sƽto je on? Toby načini svoj karakterističan pokret, ispruži dlan i nakrenu ga na stranu. - Grigorjev nije izvježbani gangster, George. Nema te vještine, zapravo je čista katastrofa. Ali nije ni nedužan. Mješanac George. Baš kao i Kirov, pomisli Smiley. - Mislišda imamo dovoljno podataka kojima ga možemo teretiti? - upita Smiley. - S tehničke strane nema nikakvih problema. Banka, lažni identitet, čak i mala Nataša: s tehničke strane u rukama imamo same asove. - I mislišda će se dati potpaliti - reče Smiley više kao tvrdnju nego kao pitanje. U mraku se Tobyjev dlan ponovo iskrenu na ovu, pa na onu stranu. - Potpaljivanje je uvijek rizik, George, znaš što hoću reći? Neke

momke hvata heroizam i iznenada žele umrijeti za svoju zemlju. Drugi se pak šćućure i mirno legnu istog trena čim ih dotakneš. Potpaljivanje u nekim ljudima pobuđuje tvrdoglavost. Znaš što hoću reći? - Da. Da, mislim da znam - odgovori Smiley. I ponovo se sjeti Delhija i neprobojnog lica što ga je promatralo kroz oblak cigaretnog dima. - Nastupi polako, George. U redu? Od vremena do vremena moraš biti popustljiv. - Laku noć - reče Smiley. Uhvatio je posljednji tramvaj da bi se vratio natrag u centar grada. Kad je stigao do Bellevuea, snijeg je jako padao: velike pahulje su se vrtjele na žutom svjetlu, prevlažne da bi se slegle. Navio je budilicu za sedam.

22. Mlada žena koju su nazivali Aleksandrom bila je budna već točno jedan sat kad je jutarnje zvono oglasilo dnevni zbor, no čim ga je čula, ona privuče koljena pod pamučnom noćnom košuljom i stisne očne kapke, uvjeravajući samu sebe da još uvijek spava, dijete kojem je potreban odmor. Zborno se zvono, baš kao i Smileyjeva budilica, oglasilo u sedam, no ona je već u šest čula odbijanje satova u dolini, najprije katolici, pa protestanti, a zatim gradska vijećnica, no ona nije vjerovala ni u šta. Niti ovaj bog, niti onaj bog, a ponajmanje purgeri mesarskih lica, što prilikom godišnjih svečanosti stoje u stavu mirno izbačenih trbuha dok vatrogasni zbor mumlja rodoljubne pjesme na dijalektu. Znala je za tu svečanost jer je odlazak na nju bio jedan od rijetkih dopuštenih izleta i nedavno joj je kao znak posebne povlastice, prve do sada, bilo dopušteno prisustvovati joj, a silno ju je zabavljalo to što je bila posvećena običnom luku. Stajala je između sestre Uršule i sestre Beatitude znajući da su obje vrlo okretne u slučaju da pokuša pobjeći ili se umiješati među gomilu i izazivati gužvu, tako je jedan sat mirno slušala najdosadnije govorancije kojima je ikad prisustvovala, a zatim jednostavno pjevanje uz pratnju dosadne borbene glazbe u izvođenju limenog orkestra. A potom stupanje ljudi odjevenih u narodnu nošnju, sa spletovima luka pričvršćenim na duge motke, predvođenih mjesnim zastavnikom, koji je ostalih dana donosio mlijeko do vratarove kućice a - ako bi mu uspjelo prikrasti se - čak i do vrata doma, u nadi da će kroz prozor ugledati djevojku, ili je to možda samo Aleksandra pokušavala ugledati njega. Nakon što su satovi u dolini odbili šest, Aleksandra je duboko, duboko u svom krevetu odlučila odbrojavati minute u vječnost. U ulozi djeteta koju je sama sebi dodijelila, činila je to šapatom brojeći svaku minutu: - Tisuću i jedan, tisuću i dva. - Nakon što je po njenim djetinjim proračunima prošlo dvanaest minuta, začula je razmetljiv moped majke Felicity kako brekće putem vraćajući se s mise, poručujući svima da je Felicity-Felicity - pop-pop - i nitko drugi - pop-

pop - njihova nadstojnica i jedina službeno ovlaštena da započne dan; nitko drugi je - pop-pop - ne može zamijeniti. A to je bilo smiješno jer Felicity uopće nije bilo njeno pravo ime; ime Felicity je izabrala zbog ostalih opatica. Njeno pravo ime je, povjerila je to Aleksandri kao tajnu, bilo Nadežda, što znači »Nada«. Tako je i Aleksandra rekla Felicity da je njeno pravo ime bilo Tatjana, uopće ne Aleksandra. Aleksandra je novo ime, objašnjavala je, nadjenuto posebno za Švicarsku. No Felicity-Felicity ju je oštro ukorila da ne bude luckasta. Po dolasku majke Felicity, Aleksandra je navukla bijelu plahtu preko očiju i odlučila da vrijeme uopće ne prolazi, da se ona nalazi u bijelom dječjem limbu gdje je sve bez sijenki, čak i Aleksandra, čak i Tatjana. Bijele žarulje, bijeli zidovi, bijeli željezni okviri na krevetu. Bijeli radijatori. Kroz visoke prozore, bijela brda na pozadini bijelog neba. Doktore Medi, pomislila je, evo novog sna za vas kad budemo imali naš slijedeći mali razgovor četvrtkom, ili je to utorkom? Slušajte me sada pažljivo, doktore. Da li je vaš ruski dovoljno dobar? Ponekad se pretvarate da razumijete više no što je istina. U redu, počet ću. Zovem se Tatjana i stojim u bijeloj noćnoj košulji pred bijelim alpskim krajolikom i pokušavam pisati po stijeni komadićem bijele krede majke Felicity, kojoj je pravo ime Nadežda. Pod košuljom nemam ništa. Vi se pretvarate da ste ravnodušni na takve stvari, no kada vam pričam koliko volim svoje tijelo, slušate me vrlo pažljivo, zar ne, doktore Rüedi? Kredom črčkam po stijeni. Pritišćem njenim vrhom kao da gasim cigaretu. Smišljam najprostije riječi koje znam - da, doktore Rüedi, ova riječ, ona riječ - no bojim se da ih u vašem ruskom rječniku nema. I njih pokušavam ispisati, no bijelo na bijelom, kakav rezultat može postići mala djevojčica, pitam vas, doktore? Doktore, grozno je, nikada ne smijete imati moje snove. Znate li da sam nekoć bila kurva po imenu Tatjana? Da ne mogu počiniti ništa zlo? Da mogu potpaljivati stvari, čak i samu sebe, klevetati državu, a mudri ljudi na vlasti me ipak neće kazniti? Umjesto toga oni me puštaju kroz stražnja vrata - »Idi, Tatjana, idi« - da li ste to znali? Začuvši korake na hodniku Aleksandra se zavuče dublje pod pokrivače. To Francuskinju vode u zahod. Francuskinja je bila najljepša u domu. Aleksandra ju je voljela, već samo zbog njene ljepote. Njome se rugala cijelom sistemu. Cƽak i kada bi joj navukli

vreću - zato što je grebla ili se uprljala ili razbila nešto - njeno bi ih anđeosko lice i dalje promatralo nalik na neku od njihovih ikona. Čak i kada je na sebi imala bezobličnu noćnu košulju bez dugmadi, njene su se grudi jošuvijek uzdizale kao čvrst vijadukt, i nitko nije mogao ništa poduzeti, čak ni one najljubomornije, čak ni Felicity, čije je tajno ime bilo Nada, da je spriječi da izgleda poput ϐilmske zvijezde. Kada bi strgla odjeću sa sebe, čak su je i opatice gledale sa zavidnim užasom. S njenim se izgledom mogla mjeriti jedino Amerikanka, no Amerikanku su odveli, bila je odveć zločesta. I Francuskinja je bila zločesta sa svojim napadima razgolićavanja, rezanjem žila i nastupima bijesa, no u usporedbi s Amerikankom to nije bilo ništa. Sestre su morale pozivati Krankoa, vratara, da je drži, čak i ako bi joj htjele dati samo sedativ. Dok su to činile, morale su zatvoriti cijelo krilo s konačištima, no kada je kamionet odveo Amerikanku, bilo je to kao da je u obitelji nastupila smrt, a sestra Beatitude je plakala tokom cijele večernje molitve. A kasnije, kada ju je Aleksandra pokušala prisiliti da joj kaže, ona ju je od milja nazivala Sašom, što je bio jasan znak koliko je pogođena. - Amerikanku su odveli u Untersee - rekla je kroz plačkada ju je Aleksandra prisilila na to. - Oh, Saša, Saša, obećaj mi da nikada nećeš poći u Untersee. - Baškao što su je u životu koji nije smjela spominjati preklinjali: - Tatjana, ne čini te lude i opasne stvari. Nakon toga je Untersee postao najgora Aleksandrina mora, prijetnja koja ju je mogla smiriti u svakom trenutku, čak i kad je bila najneposlušnija: - Ako budešzločesta, poći ćešu Untersee, Saša. Ako budeš izazivala doktora Rüedija, podizala suknju i držala pred njim prekrižene noge, majka Felicity će te morati poslati u Untersee. Tiho, ili će te poslati u Untersee. Koraci su se vratili hodnikom. Francuskinju su vraćali da je obuku. Ponekad bi se opirala i završila u vreći. Ponekad bi slali Aleksandru da je smiri, što je ona činila dugo joj četkajući kosu, ne govoreći ništa, sve dok se Francuskinja ne bi opustila i ljubila joj ruke. Tada bi Aleksandru ponovo odveli jer ljubav, nije, nije, nije bila predviđena. Vrata se širom otvoriše i Aleksandra začu uglađen glas FelicityFelicity, kako joj dodijava poput neke stare dadilje u ruskom igrokazu: - Saša! Morašse smjesta dići! Saša, smjesta se probudi! Saša, probudi se! Saša!

Prišla je korak bliže. Aleksandra se pitala hoće li svući plahtu s nje i natjerati je na noge. Majka Felicity je znala biti oštra poput vojnika, pored sve svoje aristokratske krvi. Nije bila grubijanka, no bila je netaktična i dala se lako izazvati. - Saša, zakasnit ćeš na doručak. Ostale će te djevojke gledati i smijati se, reći će da mi glupavi Rusi uvijek kasnimo. Saša? Saša, zar želišpropustiti molitvu? Bog će se jako naljutiti na tebe, Saša. Bit će žalostan i plakat će. Morat će smisliti način da te kazni. Saša, zar želiš ići u Untersee? Aleksandra jače stisnu kapke. Meni je šest godina i potreban mi je san, majko Felicity. Bože učini da imam pet, bože učini da imam četiri. Meni su tri godine i potreban mi je san, majko Felicity. - Saša, zar si zaboravila da je za tebe danas poseban dan? Saša, zar si zaboravila da ti danas dolazi tvoj posjetilac? Bože učini da imam dvije, bože učini da imam jednu, bože učini me ništavnom, nerođenom. Ne, nisam zaboravila na svog posjetioca, majko Felicity. Sjetila sam se svog posjetioca prije no što sam zaspala, sanjala sam ga, ni na što drugo nisam ni mislila otkad sam se probudila. Ali, majko Felicity, ja ne želim svog posjetioca ni danas, ni bilo koji drugi dan. Ne mogu, ne mogu živjeti s laži, ne znam kako bi, i zato neću, neću, neću da dan započne! Aleksandra poslušno siđe s kreveta. - Eto - reče majka Felicity i rastreseno je poljubi prije no što je odjurila hodnikom vičući - Ponovo kasnimo! Ponovo kasnimo! - i plješćući rukama - Sƽuuu, šuuu! - baš kao da se obraća jatu šašavih kokoši.

23. Vlak je vozio do Thuna pola sata i Smiley se sa stanice zaputio polako, zaobilaznim putem, promatrajući izloge. Neke momke hvata heroizam i žele umrijeti za svoju zemlju, razmišljao je... Potpaljivanje u nekim ljudima pobuđuje tvrdoglavost... pitao se što li će u njemu pobuditi. Dan je bio sumorno bezličan. Malobrojni pješaci bili su spore sjenke na pozadini magle, a parobrodi se zamrzli u ustavama jezera. Povremeno bi se bezličnost razdvojila točno toliko da mu pruži pogled na dvorac, drvo, dio gradskih zidina. A zatim bi se brzo zatvarala nad njima. Snijeg je napadao po oblom kamenju što je prekrivalo ulicu i po kvrgavim rašljama drveća. Prošlo je nekoliko automobila s upaljenim svjetlima, gume su im šljapkale po bljuzgavici. Jedino se po izlozima moglo vidjeti nešto boje: zlatni satovi, skijaška odijela, poput nacionalnih zastava. - Dođi najranije u jedanaest - rekao je Toby. - I jedanaest je prerano, George, oni neće stići prije dvanaest. - Bilo je tek deset i trideset no njemu je vrijeme bilo potrebno, htio je kružiti prije no što se smjesti; trebao je vremena, kako bi Enderby rekao, da bi vidio da li su mu sve ovce na broju. Ušao je u usku ulicu i ugledao dvorac kako se uzdiže točno iznad njega. Arkade su prešle u pločnik, pa u stube, pa u strm uspon, a on se nastavio penjati. Prošao je pored engleskog Cƽajnog salona, American-bara i noćnog-kluba Oaza, svi su imali crticu, bili osvijetljeni neonom i predstavljali steriliziranu kopiju izgubljenog originala. No njegovu ljubav prema Sƽvicarskoj nisu mogli uništiti. Stigao je do trga i ugledao banku, onu pravu, a ravno preko ceste mali hotel točno onakav kakvim ga je Toby opisao, s kafeterijom-restoranom u prizemlju i redovima soba na katu. Ugledao je žuti poštanski kamionet oholo parkiran na mjestu gdje je bilo zabranjeno, i znao da je to Tobyjeva baza. Toby je cijelog života vjerovao u poštanske kamionete; krao ih je kamo god bi pošao, govoreći da to nikad nitko ne zamjećuje i nitko ih kasnije ne prepoznaje. Stavio je nove tablice, no one su izgledale starije od kamioneta. Smiley prijeđe preko trga. Na vratima banke stajala je

obavijest »OTVORENO PONEDJELJAK - CƽETVRTAK 07.45 - 17.00, PETAK 07.45 - 18.15.« - Grigorjev voli vrijeme ručka jer u Thunu nitko neće gubiti podnevnu pauzu odlazeći u banku - objasnio je Toby. - On je sasvim pobrkao mir sa sigurnošću, George. Pusta mjesta, pusto doba dana, Grigorjev je toliko upadljiv da je čovjeku čisto neugodno. - Prešao je preko mostića za pješake. Bilo je deset do jedanaest. Prešao je preko ceste i uputio se prema malom hotelu odakle će moći neometano promatrati Grigorjevljevu banku. Napetost u vakuumu, pomisli, slušajući odzvanjanje vlastitih koraka i klokotanje vode u žljebovima, grad je bio izvan sezone i izvan vremena. Potpaljivanje je uvijek rizik, George. Kako bi to Karla izveo, pitam se. Sƽto bi apsolutist učinio, a što mi sami ne radimo? Smileyju nije padalo na um ništa osim obične fizičke otmice. Karla bi sakupio podatke potrebne za operaciju, pomisli, i zatim bi pristupio - riskirajući. Gurnuo je vrata kafeterije i zapuhnu ga topao zrak. Uputio se k stolu pored prozora označenom s »REZERVIRANO«. - Cƽekam gospodina Jacobija - rekao je djevojci. Kimnula je s neodobravanjem, ne pogledavši ga. Bila je samostanski blijeda, i sasvim bezizražajna. Naručio je café-creme u čaši. no ona je uzvratila da, ako ga želi u čaši, mora uz njega uzeti i schnapps. - Onda u šalici - reče, predajući se. Zašto je uopće i tražio čašu? Napetost u vakuumu, ponovo pomisli, ogledajući se. Rizik u praznom prostoru. Kafeterija je bila sva u modernom švicarskom antiku. Sa stupova obloženih štukom visila su ukrštena plastična koplja. Skriveni zvučnici svirali su bezazlenu glazbu; povjerljiv je glas pri svakoj najavi govorio drugim jezikom. U kutu su četiri čovjeka tiho kartala. Pogledao je kroz prozor prema praznom trgu. Kiša je ponovo počela, mijenjajući bijelo u sivo. Na biciklu je prošao dječak s crvenom vunenom kapom, kapa se udaljavala cestom poput baklje sve dok je magla nije ugasila. Zamijeti da banka ima dvostruka vrata i da se otvaraju na foto-ćeliju. Pogledao je na sat. Jedanaest i deset. Registar-kasa je mrmljala. Stroj za kavu siktao. Kartaši se iznova dijelili. Po zidovima su visili drveni tanjuri: plesni parovi u narodnim nošnjama. Sƽto se jošmoglo gledati? Svjetiljke su bile od kovanog željeza no svjetlost je dolazila od obruča nezasjenjenih žarulja postavljenih po stropu, i bila vrlo prodorna. Prisjetio se Hongkonga, s bavarskim pivnicama na petnaestom katu, i istog tog osjećaja čekanja na objašnjenje koje neće nikada dobiti. A

današnji je dan bio tek priprema, pomisli: današnji dan jošnije čak ni pristupanje. Ponovo je pogledao banku. Nitko ne ulazi, nitko ne izlazi. Prisjeti se da je cijeloga života čekao nešto što više nije znao točno odrediti: nazovite to odlukom. Prisjetio se Ann i njihove posljednje šetnje. Odluka u vakuumu. Začu cviljenje stolice i vidje Tobyja kako mu pruža ruku, švicarski stil, i njegovo ozareno lice što se sijalo kao da je upravo stigao s trčanja. - Grigorjevi su napustili kuću u Elfenauu prije deset minuta - tiho reče. - Grigorjeva vozi. Najvjerojatnije će poginuti prije no što stignu ovamo. - A bicikli? - zabrinuto upita Smiley. - Kao i obično - uzvrati Toby izvlačeći stolicu. - Da li je ona vozila i prošli tjedan? - I tjedan prije toga. Ona inzistira, George, zaista, ta žena je čudovište. - Djevojka im je donijela nenaručenu kavu. - Prošlog je tjedna naprosto istjerala Grigorjeva iz vozačkog sjedišta, a zatim se zabila autom u stup vrtnih vrata i zviznula jedno krilo. Pauli i Canada Bill su se toliko smijali da smo mislili da imamo kvar na radio-vezi, pa krči. - Prijateljski je stavio ruku Smileyju na rame. - Slušaj, bit će to ugodan dan. Vjeruj mi. Ugodna svjetlost, ugodna okolina, treba se samo zavaliti i uživati u predstavi. Zazvonio je telefon i djevojka zazva - Herr Jacobi! - Toby nemarno odšeta do točionika. Ona mu doda slušalicu i porumeni na nešto što joj je došapnuo. Iz kuhinje je došao glavni kuhar sa svojim sinčićem: - Herr Jacobi! - Krizanteme na Smileyjevom stolu bile su plastične, no netko je u vazu stavio vodu. - Ciao - veselo dobaci Toby u telefon i vrati se natrag. - Svi su na svojim mjestima, svi su sretni - zadovoljno objavi. - Pojest ćešnešto, okay? Uživaj George. Ovo je Švicarska. Toby radosno zakorači na ulicu. Uživaj u predstavi, pomisli Smiley. Ima pravo. Ja sam je napisao, Toby ju je režirao i sve što mi sada preostaje jest gledati je. Ne, pomisli, ispravljajući se: Karla ju je napisao, a to ga je povremeno prilično zabrinjavalo. Dvije su djevojke s opremom autostopera ulazile kroz dvostruka vrata banke. Trenutak kasnije ih je i Toby slijedio. On nakrcava banku, pomisli Smiley. Na svaki će šalter postaviti bar po dva čovjeka u rep. Nakon Tobyja, mladi par, ruku pod ruku, a zatim žena tupava izgleda s dvije torbe za

kupovinu. Zƽuti poštanski kamionet se nije pomakao: nikome ne pada na pamet udaljiti poštanski kamionet. Zamijetio je javnu govornicu i dva lika stisnuta u njoj, vjerojatno se kriju od kiše. Dva su čovjeka manje upadljiva od jednog, običavali su govoriti u Sarrattu, a trojica su manje upadljiva od para. Prošao je prazan autobus za razgledanje grada. Sat je odbio dvanaest i kao na mig, crni je Mercedes izronio iz magle, s oborenim svjetlima što su blještala po uličnom kamenju. Nespretno udarivši o rub pločnika, zaustavio se pred bankom, šest stopa od Tobyjevog poštanskog kamioneta. Brojevi sovjetske ambasade završavaju na 73, rekao je Toby. Ona ga ostavlja i nekoliko se puta proveze oko bloka dok on obavi posao. No danas, po lošem vremenu, Grigorjevi su bili očito odlučili prekršiti pravila o parkiranju, a također i Karlina pravila, te se pouzdati u to da će ih CD tablice poštedjeti neprilika. Otvoriše se suvozačeva vrata i iziđe zdepasti lik u tamnom odijelu, s naočalima, te se žurno uputi k ulazu u banku, noseći aktovku. Smiley je imao upravo toliko vremena da se prisjeti guste sijede kose i naočala bez okvira s Grigorjevljevih fotograϐija, prije no što mu je kamion zastro pogled. Kada je prošao, Grigorjev je već bio nestao, no zato je sada mogao jasno vidjeti užasavajući obujam same Grigorjeve, s crvenom kosom i namrgođenim izrazom vozača-početnika, kako sjedi za volanom. George vjeruj mi, to je stvarno odvratna žena. Vidjevši je sada, ukočene vilice i tiranskog pogleda, Smiley je po prvi put, još uvijek oprezno, mogao podijeliti Tobyjev optimizam. Ako je strah osnovni preduvjet uspješnog potpaljivanja, Grigorjeva je zasigurno bila netko koga se moguće bojati. Sada je u mislima vidio prizor unutar banke, onako kako su ga on i Toby predvidjeli. Ta je banka bila mala, mogla ju je preplaviti ekipa od sedmero ljudi. Toby je bio otvorio privatni račun: Herr Jacobi, nekoliko tisuća franaka. Toby će zaposjesti jedan šalter i držati ga malim transakcijama. Ni devizni šalter nije predstavljao problem. Dva Tobyjeva čovjeka, naoružana raznim valutama, mogu prilično dugo zaposliti službenike. Zamišljao je Tobyjev bučan nastup, zbog kojeg će Grigorjev morati podići glas. Zamišljao je i dvije djevojke autostopistice kako izvode dvostruku igru, naprtnjača nemarno spuštena do Grigorjevljevih nogu snimit će sve što bude govorio blagajniku; a skrivene kamere snimaju iz torbica, naprtnjači, aktovki i

smotanih vreća za spavanje, ili gdje li su već stavljene. - To ti je isto kao odred za strijeljanje, George - objašnjavao je Toby kada je Smiley pokazao zabrinutost zbog buke što će ih okidanje aparata stvoriti. - Svi čuju klik osim žrtve. Vrata banke se otvoriše. Pojaviše se dva poslovna čovjeka popravljajući kišne ogrtače kao da su bili u zahodu. Slijedila ih je žena tupavog izgleda s torbama za kupovinu, a za njom je došao Toby blagoglagoljivo brbljajući s dvije autostopistice. Nakon njih je izašao i sam Grigorjev. Sasvim nesvjestan svega toga, skočio je u crni Mercedes i poljubio ženu u obraz prije no što je imala vremena da odvrati lice. Smiley je vidio kako njezina usta izražavaju pokudu na njegov račun, a potom Grigorjevljev pomirljiv osmijeh dok je odgovarao. Da, pomisli Smiley, on je sigurno zbog nečega kriv; da, pomisli, prisjetivši se naklonosti koju su promatrači osjećali prema njemu: da, i to razumijem. No Grigorjevi se nisu udaljili; ne još. Grigorjev je jedva zatvorio vrata, kad je visoka, odnekud poznata žena u zelenom »hubertusu« došetala pločnikom, oštro pokucala po suvozačevu prozoru i izvršila svoju dužnost održavši im, po svemu sudeći, prodiku o grijesima parkiranja na pločniku. Grigorjevu je bilo neugodno, a Grigorjeva se nagnula preko njega urlajući na nju. - Smiley je čak čuo riječi diplomat, na nezgrapnom njemačkom, kako nadjačava buku prometa - no žena je ostala gdje je i bila, držeći torbicu pod rukom i jošuvijek ih psujući dok su se udaljavali. Mora da ih je snimila u autu s vratima banke u pozadini, pomisli Smiley. Toby se vratio i sada je sjedio pored njega za stolom. Zapalio je malu cigaru. Smiley je mogao osjetiti kako trepti poput psa nakon hajke. - Grigorjev je izvadio svojih uobičajenih deset tisuća - rekao je. Njegov je engleski postao malo prebrz. - Isto kao i prošlog ijedna, isto kao i tjedan prije toga. Uhvatili smo sve, George, cijeli prizor. Dečki su vrlo sretni, i djevojke također. George, zaista su sjajni. Stvarno najbolji, Nikada nisam imao tako dobre. A što misliš o njemu? Zatečen pitanjem, Smiley se nasmije. - Pod papučom je, u svakom slučaju - složi se. - I simpatičan momak, znaššto mislim? Razuman. Pretpostavljam da će se i ponašati razumno. To je moje mišljenje, George. - Kamo Grigorjevi idu odavde?

Prekinuo ih je oštar muški glas. - Herr Jacobi! No bio je to samo glavni kuhar s čašom schnappsa podignutom Tobyju u zdravlje. Toby uzvrati zdravicu. - Ručat će u buffetu na željezničkoj stanici, prvorazredno - nastavio je. - Grigorjeva uvijek naručuje svinjski odrezak i pržene krumpiriće, a Grigorjev biftek i čašu piva. Možda naruče i nekoliko votki. - A nakon ručka? Toby odrješito kimnu, kao da tom pitanju nije potreban odgovor. - Sigurno - reče. - Tamo idu. George, razveseli se. Taj će se momak dati saviti, vjeruj mi. Nikada nisi imao takvu ženu. A Nataša je slatko dijete. - Spustio je glas. - Karla ga hrani, George. Ti često ne shvaćaš jednostavne stvari. Zar mislišda će mu dopustiti da se odrekne novog stana? Mercedesa? Stigao je Aleksandrin tjedni posjetilac, uvijek točan, uvijek u isto vrijeme, što je značilo petkom poslije odmora. U jedan sat je bio ručak, koji se petkom sastojao od hladnog mesa i Rostija i Kompota od jabuka ili možda šljiva, ovisno o godišnjem dobu, no ona ga nije mogla jesti i ponekad bi izvela predstavu povrativši ga ili odjurivši u zahod zazivajući Felicity-Felicity i prigovarajući, najprostijim riječima, zbog kvalitete hrane. Time bi ju uvijek uspijevala uzrujati. U domu su naime bili vrlo ponosni što uzgajaju vlastito voće a u prospektima koji su se nalazili u uredu Felicity-Felicity, bilo je mnoštvo fotograϐija voćaka u cvatu, alpskih potoka i planina, sve pomiješano, bez ikakve razlike, baškao da su Bog ili sestre, ili doktor Rüedi, sve to postavili ovamo samo za štićenice doma. Nakon ručka slijedio je jednosatni odmor, a petkom je taj sat za Aleksandru bio najgori u danu, najgori u čitavom tjednu, jer tada je morala ležati na bijelom željeznom krevetu praveći se da se odmara, a zapravo moleći bilo kojeg boga koji je želi prihvatiti da njen ujak Anton bude pregažen ili da dobije srčani udar ili da, najbolje od svega, prestane postojati - zatvoren daleko, zajedno s njenom prošlošću i njenim tajnama i njenim imenom. Tatjana. Pomišljala je na njegove naočale bez okvira i u mašti mu ih provukla kroz glavu na drugu stranu, a zajedno s njima i oči, tako da je umjesto da bulji u njegov vodnjikav pogled, mogla ravno kroz njega vidjeti

vanjski svijet. A sada je napokon završio i sat odmora i Aleksandra je stajala u praznoj blagovaonici u svojoj najboljoj haljini, kroz prozor promatrajući vratarevu kućicu dok su dvije Marte ribale popločeni pod. Osjetila je mučninu. Razbi se, pomislila je. Razbi se na svom glupavom biciklu. I druge su djevojke imale posjetioce, no oni su dolazili subotom, a ni jedna nije imala ujaka Antona, vrlo rijetkima su uopće i dolazili bilo kakvi muškarci; u posjet su dolazile uglavnom beskrvne tete i sestre što su se dosađivale. A nijedna nije imala ni radnu sobu Felicity-Felicity na raspolaganju, sa zatvorenim vratima i bez prisutnosti ikog drugog osim posjetioca; te su povlastice imali samo Aleksandra i ujak Anton, što je sestra Beatitude neumorno isticala. No Aleksandra bi zamijenila sve te povlastice, i jošmnoštvo drugih, za samo jednu povlasticu - da je ujak Anton više uopće ne posjećuje. Vrtna su se vrata otvorila i ona počne namjerno drhtati, tresući ruke iz zglavaka kao da je vidjela miša ili pauka ili golog muškarca što se podiže prema njoj. Niz cestu je na biciklu stizao debeljuškast lik u smeđem odijelu. Nije bio vičan takvoj vožnji, mogla je to zaključiti po načinu na koji je bio svjestan svake svoje kretnje. Nije on niotkud stizao biciklom, niti donosio svježdah izvana. Moglo je biti paklenski vruće, no ujak Anton se nije ni znojio ni gorio. Moglo je snažno kišiti no šešir i kabanica ujaka Antona, kada bi stigao do ulaznih vrata, jedva da su bili vlažni, a njegove cipele nikada nisu bile blatne. Jedino kada je napadao onaj veliki snijeg, prije tri tjedna, ili - ako hoćete - tri godine, i debelo obložio mrtvi dvorac, jedino je tada ujak Anton bar donekle izgledao kao stvaran čovjek što živi među stvarnim elementima prirode; u čvrstim čizmama do koljena, jakni s kapuljačom i šubari, zaobilazeći borove dok je klipsao uz put, djelovao je kao da je zakoračio ravno iz sjećanja koja nije smjela ni spominjati. A kada ju je zagrlio, nazivajući je »moja malena kćeri«, odbacujući velike rukavice na jako uglačani stol Felicity-Felicity, nju je zapljusnuo takav val bliskosti i nade da bi jošdanima nakon toga hvatala samu sebe kako se smješka. - Bio je tako topao - povjerila je sestri Beatitude na ono malo francuskog što je znala. - Držao me kao prijatelja! Zašto ga snijeg čini tako osjećajnim?

No danas je tu bila susnježica i magla, raskvašene pahulje što se nisu htjele nakupiti po žutom šljunku. - On stiže autom, Saša - jednom joj je rekla sestra Beatitude - sa ženom, Saša. - Beatitude ih je vidjela. Dva puta. Promatrala ih, naravno. Na krovu automobila imali su pričvršćena dva izvrnuta bicikla, žena je vozila, velika snažna žena, pomalo nalik na majku Felicity ali ne tako kršćanskog držanja, a kosa joj je bila upravo tako crvena da bi mogla preplašiti bika. Kad bi stigli do ruba sela, zaustavili bi auto iza štaglja Andreasa Gertscha, a ujak Anton bi odvezao bicikl i krenuo njime do vratareve kućice. No žena je ostala u autu i pušila, čitajući Schweizer Illustrierte, povremeno se mršteći prema ogledaiu, a njen bicikl nije nikada napuštao krov; ostajao bi tamo poput prevrnute krčme dok je ona čitala svoj časopis. A zamisli ovo! Bicikl ujaka Antona je ilegalan] Taj bicikl - sestra Beatitude je to, kao dobra Sƽvicarka, sasvim prirodno provjerila - bicikl ujaka Antona bio je bez tablice, bez dozvole, on je kriminalac na slobodi, a isto tako i žena, mada je ona najvjerojatnije bila predebela da bi ga vozila! No Aleksandra nije marila za ilegalne bicikle. Nju je zanimao automobil. Koje marke? Skup ili jeftin? Kakve boje, i što je najvažnije, odakle je bio? Iz Moskve, iz Pariza, odakle? No sestra Beatitude je bila jednostavna seljačka djevojka i u svijetu udaljenom od njenih planina sva su joj se strana mjesta činila sličnima. Dobro, za boga miloga, a koja su slova na registarskoj tablici, ti ludice? Aleksandra se rasplakala. Sestra Beatitude nije zamjećivala takve stvari. Sestra Beatitude je samo odmahivala glavom kao tupava mljekarica, što je i bila. Bicikli i krave, u to se razumjela. No auti su bili izvan njezina područja. Aleksandra je promatrala Grigorjeva dok je dolazio, čekala je onaj trenutak kada će glavu nagnuti naprijed, preko »guvernala«, podići pozamašnu stražnjicu i prebaciti jednu kratku nogu preko prečke bicikla, baškao da silazi sa žene. Zamijetila je kako se zajapurio od te kratke vožnje i kako skida aktovku s malog prtljažnika iznad stražnjeg kotača. Potrčala je k vratima i pokušala ga poljubiti, u obraz, a zatim u usta jer joj je palo na um da bi mu u znak dobrodošlice mogla ugurati jezik među zube, no on je samo projurio pored nje, spuštene glave kao da se već vraća svojoj ženi. - Moji pozdravi, Aleksandra Borisovna - začula ga je kako sav

uzmuvan šapuće, izgovarajući njeno ime po ocu kao da je državna tajna. - Pozdravljam vas, ujače Anton - odgovorila je, kad ju sestra Beatitude dohvati za ruku i prišapne joj neka se pristojno ponaša jer inače. Radna soba majke Felicity bila je istodobno i skromna i raskošna. Bila je malena, prazna i vrlo čista. Marte su je ribale i laštile svaki dan tako da je mirisala na bazen. A opet, njene su male uspomene iz Rusije blistale poput kutijica s draguljima. Imala je ikone i bogato uokvirene sepija fotograϐije princeza koje je voljela, biskupa kojima je služila, a na dan svoga sveca zaštitnika - ili je to bio njen rođendan, ili biskupov? - sve bi ih poskidala i napravila od njih kazalište sa svijećama i Djevicom i malim Isusom. Aleksandri je to bilo poznato jer ju je jednom Felicity pozvala da prosjedi s njom i glasno čitala drevne ruske molitve i pjevušila joj dijelove liturgije u ritmu marša, dala joj slatkog kolača i slatkog vina, sve to zato da bi imala rusko društvo na dan svog sveca - ili je to bio Uskrs ili Božić? Rusi su najbolji na svijetu, rekla joj je. Postepeno, mada je popila mnogo tableta, Aleksandra bijaše shvatila da je Felicity-Felicity mrtva pijana, pa joj je podigla stara stopala i podmetnula jastuk, poljubila je u kosu i pustila zaspati na soϐi prekrivenoj tvidom na kojoj su sjedili roditelji kada bi došli upisati nove pacijentice. Na toj je istoj soϐi sada sjedila Aleksandra zureći u ujaka Antona koji je iz džepa izvlačio malu bilježnicu. Imao je jedan od svojih smeđih dana, zamijeti: smeđe odijelo, smeđa košulja, smeđa kravata. - Trebalo bi da kupite smeđe kvačice da ih stavite na nogavice dok vozite - reče mu na ruskom. Ujak Anton se ne nasmija. Oko svoje bilježnice držao je crnu elastičnu gumu nalik na podvezicu i sada ju je skidao, odavajući da mu je to preko volje, te vlažio svoja službenička usta. Ponekad je Aleksandra mislila da je policajac, ponekad da je prikriveni svećenik, ponekad odvjetnik ili učitelj, a ponekad čak i da je neki posebni liječnik. No bez obzira na to što je bio, htio joj je sasvim jasno dati do znanja, služeći se gumicom preko bilježnice i nervozno dobrohotnim izrazima lica, da postoji jedan Viši zakon za koji se ni on ni ona ne

mogu smatrati osobno odgovornima i da to što je njezin tamničar nije odraz njegove volje; da želi njen oprost - ako već i ne stvarnu ljubav - zbog toga što ju je zatvorio daleko od svijeta. Znala je također i to da on želi da ona shvati da je tužan i čak usamljen i da joj je doista sklon, te bi u nekom boljem svijetu bio onaj ujak što odano donosi rođendanske i božične poklone i svake je godine štipne za obraz, - Eheh Saša, ala ti rasteš! - poprativši to suzdržanim pljeskanjem po nekom njezinom zaobljenom dijelu, hoteći time repi »Eh-eh, Saša uskoro ćeš biti zrela za udaju«. - Kako napreduješ s čitanjem, Aleksandra? - upitao ju je postavljajući bliježnicu pred sebe i okrećući stranice u potrazi za svojim popisom. Bio je to usputni razgovor. To nije bio Viši zakon. Bio je to razgovor nalik na onaj o vremenu, ili o tome kako ima lijepu haljinu, ili kako danas djeluje radosno - baš nimalo kao prošlog tjedna. - Ime mi je Tatjana i stižem s Mjeseca - odgovorila je. Ujak Anton se ponašao kao da ta tvrdnja nije uopće izrečena, vjerojatno ju je dakle izgovorila samoj sebi, bezglasno u svojim mislima, kao što je izgovorila mnogo toga. - Završila si Turgenjevljev roman koji sam ti donio? - upitao je. - Mislim da si čitala Proljetne bujice. - Majka Felicity mi je čitala, no nju sada boli grlo - reče Aleksandra. - A, tako. Bila je to laž. Felicity-Felicity joj je prestala čitati da bi ju kaznila zbog bacanja hrane na pod. Ujak Anton je pronašao onu stranicu svoje bilježnice na kojoj je bio popis, a pronašao je i svoju olovku, srebrnu, s vrhom na pritiskivanje na koju je bio malo pretjerano ponosan. - No - reče. - No dakle Aleksandra! Iznenada, Aleksandra nije željela čekati njegova pitanja. Iznenada nije mogla. Pomišljala je na to da mu svuče hlače i vodi ljubav s njim. Pomišljala je na to da napravi svinjac u kutu kao što je činila Francuskinja. Pokazala mu je krv na mjestima gdje je izgrizla ruke. Osjećala je potrebu da mu vlastitom svetom krvlju objasni kako ne želi čuti njegovo prvo pitanje. Ustala je ispruživši jednu ruku prema njemu dok je drugu zabila među zube. Htjela je jednom i zauvijek pokazati ujaku Antonu da pitanje što ga on ima na pameti, ona smatra besramnim, uvredljivim, neprihvatljivim i ludim, a da bi joj to uspjelo,

poslužila se Kristovim primjerom koji joj je bio na dohvat ruke i najbolji: ta zar nije ležao na zidu Felicity-Felicity, točno pred njom, s krvlju što mu teče niz zglavke? Ovo sam za vas prolila, ujače Anton, objasnila je, odjednom misleći na Uskrs i na Felicity-Felicity koja hoda dvorcem razbijajući jaja. Molim vas. Ovo je moja krv, ujače Anton. Za vas sam je prolila. No s rukom nabijenom u usta uspjelo joj je jedino zajecati. I tako je napokon sjela, mršteći se, s rukama skupljenim u krilu, ne baškrvarećim, kako je mogla zamijetiti, ali bar vlažnim od sline. Ujak Anton je desnom rukom držao bilježnicu otvorenom, a u lijevoj stiskao plink-plank olovku. Bio je prva ljevoruka osoba koju je upoznala i ponekad bi se pitala, promatrajući ga gdje piše, nije li on možda samo odraz u ogledalu, dok onaj pravi sjedi u autu iza štaglja Andreasa Gertscha. Pomisli kako bi to bio divan način za provođenje onoga što doktor Rüedi naziva »podvojenom ličnošću« - jednu polovinu naprosto poslati biciklom, dok je druga čeka u autu pokraj crvenokose žene što je vozila. Felicity-Felicity, ako mi posudiš svoj pop-pop moped, ja ću svoju lošu polovinu na njemu poslati od sebe. Iznenada začu samu sebe govoriti. Bio je to divan zvuk. Cƽinio ju je nalik na sve ljude sa snažnim, zdravim glasovima koji su bili oko nje: političari na radiju, liječnici koji gledaju na nju, dolje u krevetu. - Ujače Anton, odakle vi dolazite, molim vas? - začu samu sebe gdje ga ispituje s umjerenom radoznalošću. - Ujače Anton, molim vas obratite pažnju na mene dok vam to govorim. Sve dok mi ne kažete tko ste, da li ste moj pravi ujak i koji je broj vašeg crnog automobila, odbijat ću odgovoriti na bilo koje od vaših pitanja. Zƽao mi je, no to je neophodno. A i to da li je ona crvenokosa žena vaša supruga ili je to Felicity-Felicity obojene kose, kako mi kaže sestra Beatitude? No Aleksandrine su misli prečesto oblikovale riječi koje njena usta nisu prenosila i riječi bi tada nastavile lebdjeti u njoj, ona je postajala njihov nenamjerni tamničar, baškao što se i ujak Anton pretvarao da je njezin. - Tko vam daje novac da biste plaćali Felicity-Felicity za to što me drži ovdje? Tko plaća doktora Rüedija? Tko odlučuje kakva će pitanja ispuniti vašu bilježnicu svakog tjedna? Kome odnosite moje tako pomno zabilježene odgovore? No i opet su riječi lebdjele njezinom lubanjom poput ptica u

Krankovom stakleniku u vrijeme kada zri voće i Aleksandra nije mogla učiniti baš ništa da bi ih nagovorila da izađu. - No, dakle? - po treći put izusti ujak Anton s vodenastim osmijehom kakav je imao i doktor Rüedi kada bi joj se spremao dati injekciju. - A sada mi ponajprije moraš reći svoje ime, molim te, Aleksandra. Aleksandra ispruži tri prsta i stade njima brojiti poput dobrog djeteta. - Aleksandra Borisovna Ostrakova - reče infantilnim glasom. - Dobro. A kako si se ovoga tjedna osjećala, Saša? Aleksandra se pristojno nasmije u znak odgovora: - Hvala, ujače Anton. Ovog sam se tjedna osjećala mnogo bolje. Doktor Rüedi kaže da je kriza većdaleko iza mene. - Da li si bilo kojim putem - poštom, telefonom, ili usmeno - primila ikakvu poruku od osoba izvana? Aleksandra je odlučila biti svetica. Prekrižila je ruke na krilu, nakrivila glavu u stranu i zamišljala da je jedan od pravoslavnih ruskih svetaca Felicity-Felicity, što vise na zidu iza pisaćeg stola. Vera, koja je predstavljala vjeru; Ljubov, koja je predstavljala ljubav; Soϐija, Olga, Irina ili Ksenija - sva imena kojima ju je poučila majka Felicity one večeri kada joj je povjerila da je njeno pravo ime Nada - dok je međutim Aleksandrino ime Aleksandra ili Saša, ali nikako, nikako Tatjana, i imaj to stalno na umu. Aleksandra se nasmije ujaku Antonu znajući da joj je osmijeh uzvišen, popustljiv i mudar; i da je to što čuje glas Božji, a ne ujaka Antona; a znao je to i ujak Anton jer je duboko uzdahnuo, odložio bilježnicu, te posegao za zvoncem kako bi dozvao majku Felicity na ceremoniju plaćanja. Majka Felicity je brzo stigla i Aleksandra pretpostavi da se nije nalazila daleko od vrata. U rukama je imala spreman ručak. Ujak Anton ga prouči i namršti se, kao i uvijek, a zatim odbroja novčanice na stol, pojedinačno plave i narančaste, tako da je svaka na trenutak bila providna pod snopom svjetiljke za čitanje. A tada ujak Anton potapša Aleksandru po ramenu kao da joj je petnaest, a ne dvadeset pet, ili dvadeset, ili koliko je većbila stara kad je odbacila nedopušteni dio svoga života. Promatrala ga je kako se ponovo gega kroz vrata i penje na bicikl. Promatrala je njegovu stražnjicu kako se muči i hvata ritam a zatim odmiče od nje, pokraj vratareve kućice, pokraj Kranka, i jošdalje nizbrdo, prema selu. I dok je tako promatrala, ugleda nešto

čudno, nešto što se nikada ranije nije događalo: bar ne ujaku Antonu. Dva su se odlučna lika - muški i ženski - stvorila niotkuda gurajući motorkotač. Vjerojatno su sjedili na ljetnoj klupici s druge strane vratarnice, izvan dometa pogleda, možda da bi vodili ljubav. Zašli su u drvored i gledali za njim no nisu se uspeli na motor-kotač, ne još. Umjesto toga, pričekali su dok ujak Anton nije gotovo sasvim nestao iz vidokruga i tek se tada uputili niz brijeg za njim. I tada Aleksandra odluči vrištati, te otkri da njen glas i njen vrisak cijepaju kuću popola, od krova do prizemlja, sve dok se sestra Beatitude nije sjurila dolje da bi je ušutkala snažnom pljuskom preko usta. - To su oni isti ljudi - vrištala je Aleksandra. - Koji - zapovjednički upita sestra Beatitude povlačeći ruku unatrag za slučaj da joj bude ponovo potrebna. - Koji isti ljudi, ti zla djevojko? - To su ljudi koji su slijedili moju majku prije no što su je odvukli i ubili. Sestra Beatitude prezrivo frknu ne vjerujući. - Na crnim konjima, pretpostavljam! - podrugljivo se nasmijala. - I na sanjkama su je vukli, zar ne, preko cijelog Sibira! Aleksandra je veći ranije širila takve priče. Kako je njezin otac bio tajni princ moćniji čak i od Cara. Kako je vladao noću baš kao što i sove vladaju dok su sokoli na počinku. Kako je njegove skrivene oči prate kamo god pošla, kako njegove skrivene uši čuju svaku riječkoju ona progovori. I kako je, jedne noći, čuvši da se njezina majka u snu moli, poslao svoje ljudi po nju i oni su je odveli u snijeg da je više nikada nitko ne vidi: čak ni sam Bog, i On je još uvijek traži.

24. Potpaljivanje prepredenog Tonyja, kako se taj događaj kasnije nazivao u predanjima Circusa - budući đa su hiroviti promatrači nadjenuli Grigorjevu takav nadimak - bila je jedna od onih rijetkih operacija u kojima su se sreća, izbor vremena i sve pripreme stopili u skladnu cjelinu. Od samog početka im je svima bilo jasno da će najveći problem biti uhvatiti Grigorjeva nasamo u trenutku nakon kojeg će ga biti moguće brzo vratiti u uobičajenu životnu kolotečinu, nekoliko sati kasnije. Nakon operacije u banci u Thunu, provedena su ozbiljna istraživanja ritma Grigorjevljevog ponašanja, no ništa nije upućivalo na to koji bi se dio njegova dana mogao izabrati kao taj pravi trenutak. Skordeno i de Silsky, Tobyjevi tvrdokošci, u očaju su smislili ludi plan da ga pograbe na putu za posao, na onih nekoliko stotina metara pločnika između njegove kuće i ambasade. Toby ga je odmah odbacio. Jedna od djevojaka ponudila se kao mamac: možda bi ga ona nekako mogla zamoliti da je poveze? Svi su zapljeskali njezinom altruizmu, no zamisao nije bila primjenljiva. Glavni je problem bio u tome što se Grigorjev nalazio pod dvostrukom prismotrom. Ne samo da ga je osoblje službe sigurnosti unutar ambasade držalo na oku, što je bio dio uobičajene rutine, već je to činila i njegova žena. Promatrači nisu uopće sumnjali u to da ona sluti njegovu naklonost za malu Natašu. Njihovi su strahovi doista i potvrđeni kada se prisluškivačima uspjelo umiješati u centralu na uglu. Samo u toku jednodnevnog prisluškivanja Grigorjeva je telefonirala mužu ne manje od tri puta, očito bez ikakvog drugog razloga osim da provjeri da li je on doista u ambasadi. - George, ozbiljno mislim, ta žena je pravo čuovište - grmio je Toby čuvši to. - Ljubav - u redu. Ali posesivnost samo posesivnosti radi, e, to u potpunosti osuđujem. Za mene je to stvar principa. Jedina pukotina bile su Grigorjevljeve vožnje u garažu četvrtkom, kada je odvozio Mercedes na provjeru. Kad bi izvježbani preprodavač automobila poput Canada Billa mogao u srijedu u noći prouzročiti kvar na motoru - upravo takav koji će omogućiti da se auto kreće

koliko je potrebno - zar ne bi u tom slučaju bilo moguće pograbiti Grigorjeva iz garaže dok bude čekao da mehaničar otkrije kvar? Plan je bio pun nepredvidivih okolnosti. Cƽak ako sve i uspije, koliko dugo će moći zadržati Grigorjeva za sebe? Jer četvrtkom mora doći kući na vrijeme da bi primio svog redovnog tjednog gosta - kurira Kraškog. Kako god bilo, bio je to jedini plan koji su imali - najgori mogući ako se izuzmu ostali, rekao je Toby - pa su se u skladu s njim dali na razumno iščekivanje u trajanju od pet dana dok su Toby i vođe ekipa planirali načine povlačenja, uzimajući u obzir sve neugodne okolnosti za slučaj da plan propadne: svi imaju otkazati sobe u hotelu i spakirati se; cijelo vrijeme nositi sa sobom papire i novac potrebne pri bijegu; radio-opremu staviti u kutije i pod američkim imenima pohraniti u trezore banaka tako da tragovi upućuju na Rođake a svaka četiri sata mijenjati valne dužine. Toby je, prema vlastitim riječima, dobro poznavao švicarsku policiju. On je već i ranije lovio ovdje. Ako balon eksplodira, u tom slučaju što se manje njegovih momaka i djevojaka nađe na raspolaganju za odgovaranje na pitanja, to bolje. - Hoću reći, hvala bogu što su Švicarci neutralni, razumijete? Kao prilično jadnu utjehu, a i zato da bi podigli osjetljiv moral promatrača, Smiley i Toby su odredili da se Grigorjev i dalje prati s punom pažnjom tokom svih dana predviđenih za iščekivanje. Promatračka postaja u Brunnadernrainu bit će popunjena ljudima u toku čitavog dana; pojačat će se patrole automobilom i biciklom; svi moraju biti spremni u slučaju da Bog, što bi bilo sasvim nekarakteristično, bude sklon pravednicima. Ono što je Bog doista učinio bilo je da im u nedjelju pošalje idilično vrijeme, koje se pokazalo presudnim. Već do deset sati toga dana sve je izgledalo tako kao da je alpsko sunce sišlo s Oberlanda samo zato da bi razvedrilo živote maglom zavijenih stanovnika udoline. U Bellevue Palaceu, koji je nedjeljom bio zavodljivo tih, konobar je upravo rasprostirao ubrus preko Smileyjeva krila. Pio je dokoličarsku kavu pokušavajući usredotočiti pažnju na nedjeljno izdanje Herald Tribunea, kada je, uzgledavši, vidio blagi lik Franza, glavnog vratara, gdje stoji ispred njega. - Gospodine Barraclough, telefon, oprostite. Neki gospodin Anselm. Govornice su bile u glavnom predvorju, glas Tobyjev. a ime

Anselm označavalo da je hitno: - Iz ženevske uprave su nam upravo javili da je generalni direktor ovaj čas krenuo za Bern. Zƽenevska uprava je bio tajni naziv za brunadernraisku promatračnicu. - Dovodi li i ženu? - upita Smiley. - Na žalost, madame mora poći na izlet s djecom - uzvrati Toby. - Možda biste mogli doći ovamo, u ured, gospodine Barraclough? Tobyjev je ured bio ljetni paviljon smješten u bogato uređenom parku pokraj Bundeshausa. Smiley je za pet minuta stigao tamo. Ispod njih je ležala gudura zelene rijeke. U daljini, pod plavim nebom, na suncu su se veličanstveno uzdizali vrhovi bernskog Oberlanda. - Grigorjev je sam napustio ambasadu prije pet minuta, na sebi ima šešir i kaput - rekao je Toby čim je Smiley stigao. - Krenuo je pješice u grad. Baš kao i prve nedjelje kad smo ga počeli promatrati. Odšetao se do ambasade a nakon deset minuta krenuo u grad. Bez sumnje ide gledati partiju šaha, George. Što kažeš? - Tko je s njim? - Skordeno i de Silsky pješice, auto koji ih štiti iza, a još dva naprijed. Jedna se ekipa uputila k ograđenom prostoru uz Katedralu. Krećemo li, George, ili ne? Na trenutak Toby bi svjestan one »nekoordiniranosti« koja kao da je uvijek pogađala Smileyja kad god bi operacija krenula bržim tempom: ne toliko neodlučnost koliko tajanstvena nevoljkost da se proslijedi. Poticao ga je: - Zeleno svjetlo, George? Da ili ne? George, molim te! Sad se radi o sekundama! - Da li je kuća uvijek pod prismotrom tako da ćemo znati kada se Grigorjeva bude vratila s djecom? - Naravno. Smiley je još neko vrijeme oklijevao. Na trenutak je pokušao odvagnuti vrijednost zgoditka u odnosu na opasnost postupka, činilo se da ga je siv i udaljen Karlin lik opominjao. - U tom slučaju zeleno svjetlo - reče Smiley. - Da. Pođi. Jedva je prestao govoriti a Toby se većnašao u telefonskoj govornici udaljenoj ni dvadeset metara od paviljona. - Dok mi je srce nabijalo poput parnog stroja - tvrdio je kasnije. Ali i u očima sijevala borbenost.

U Sarratu postoji čak i maketa čitavog tog mjesta, a od vremena do vremena instruktori su je voljeli izvući i ispričati priču. Stari bernski grad se najbolje može opisati kao planina, utvrda i poluotok istodobno, što model i prikazuje. Između mostova Kirchenfeld i Kornhaus teče Aare koritom u obliku potkove usječenim u bezdanoj raspuklini unutar koje se oprezno smjestio stari grad sa srednjovjekovnim uličicama što se uspinju sve dok ne dosegnu veličanstven kasnogotički toranj katedrale koji je ujedno vrh te planine i njezin ponos. Pokraj Katedrale, na istoj visini, nalazi se zaravanak i neoprezan posjetilac se može zateći kako s njegovog južnog ruba zuri dolje, niz dvije stotine stopa golog kamena, ravno u uskomešanu rijeku. Takva mjesta izazivaju misli o samoubojstvu, te ih je bez sumnje i bilo nekoliko. Prema narodnom kazivanju ovdje je zbačen s konja vrlo pobožan čovjek koji je, mada bijaše pao s tako zastrašujuće visine, božjom milošću preživio, te jošslijedećih trideset godina služio crkvi i mirno preminuo u dubokoj starosti. Ostali dio zaravanka sačinjava kutak s klupama, ukrasnim drvećem i dječjim igralištem - te, u novije vrijeme, i dijelom na kojem se može igrati grupni šah. Figure su visoke dvije stope ili nešto više, dovoljno lagane da se mogu pomicati, no ipak i dovoljno postojane da podnesu povremene nalete južnog vjetra koji šiba okolna brda. Na maketama postoje čak i kopije tih figura. Dok je Toby Esterhase stigao na to mjesto onog nedjeljnog jutra, neočekivano je sunce već bilo izvuklo malenu ali pristalu grupicu ljubitelja šaha koji su stajali ili sjedili uokolo pločnika iscrtanog šahovskim poljima. A u središtu, jedva šest stopa od mjesta na kojem je stajao Toby, upravo toliko nesvjestan svoje okoline koliko se moglo poželjeti, nalazio se savjetnik (trgovački) Anton Grigorjev iz sovjetske ambasade u Bernu, bjegunac od posla i obitelji, pažljivo prateći svaki potez igrača kroz naočale bez okvira. A iza Grigorjeva stajali su Skordeno i njegov drugar de Silsky, promatrajući ga. Igrači su bili mladi, bradati i lakoumni - ako i nisu bili studenti umjetnosti, zapravo ne bi imali ništa protiv da ih se takvim smatra. A bili su vrlo svjesni toga da se tuku u dvoboju pod znatiželjnim okom javnosti. Toby je već i prije bio isto tako blizu Grigorjevu, no nikada ranije nije pažnja tog Rusa bila tako snažno prikovana na nešto drugo. S hladnokrvnošću predstojećeg okršaja Toby ga je procijenio i potvrdio

ono što je veći ranije zaključio: Anton Grigorjev nije bio profesionalni agent. Predana pažnja, neprikrivena otvorenost njegova izraza pri svakom odigranom ili razmatranom potezu, iskazivali su nedužnost koja ne bi bila preživjela zakulisne borbe unutar moskovskog Centra. Tobyjev je izgled bio jošjedna od sretnih okolnosti toga dana. Iz poštovanja prema bernskoj nedjelji bio je obukao crn kaput i stavio crnu šubaru. Zbog toga je. u tom presudnom času improvizacije, izgledao upravo onako kako bi samo mogao poželjeti da je sve planirao do najsitnijih potankosti - čovjek na položaju za vrijeme nedjeljnog predaha. Tobyjeve se tamne oči podigoše prema ograđenom prostoru uz Katedralu. Automobili za bijeg bili su na svojim mjestima. Oglasi se mrmor smijeha. Zamahnuvši rukom, jedan od igrača obraslih bradom podiže kraljicu i, pretvarajući se da je strahovito teška, zakotura je i uz stenjanje spusti. Grigorjevljevo se lice smrači od mrštenja dok je razmatrao taj neočekivani potez. Na Tobyjev znak, Skordeno i de Silsky mu se postaviše svaki s jedne strane, tako blizu da je Skordenovo rame gurkalo rame njihova plijena, no Grigorjev nije obraćao pažnju. Shvativši to kao signal, Tobyjevi se promatrači počeše miješati u gomilu tvoreći drugi ešalon iza de Silskog i Skordena. Toby više nije čekao. Postavivši se točno pred Grigorjeva, on se nasmiješi i podiže šubaru. Grigorjev uzvrati osmijeh - pomalo nesigurno, kako se već čovjek osmjehuje kolegi diplomatu kojeg se jedva prisjeća - te i on podiže šešir: - Kako ste danas, savjetniče? - upita Toby na ruskom, pomalo šaljivim tonom. Smeteniji nego inače Grigorjev reče hvala, dobro je. - Nadam se da ste uživali u malom izletu u prirodu, u petak - reče Toby istim ležernim, ali i vrlo tihim glasom, provukavši ruku ispod Grigorjevljeve. - Mislim da stari grad Thun nije dovoljno cijenjen među članovima našeg uzvišenog diplomatskog društva ovdje. Po mom mišljenju, trebalo bi ga preporučivati zbog njegove drevnosti baškao i zbog bankarskih usluga koje pruža. Slažete li se? Taj uvodni napad bio je dovoljno dug i dovoljno uznemirujući da Grigorjeva bez problema dovede k rubu gomile. Odmah za njim tiskali su se Skordeno i de Silsky. - Zovem se Kurt Siebel, gospodine - povjeri Toby Grigorjevu na

uho jošuvijek držeći dlan na njegovoj ruci. - Ja sam vrhovni istražnik bernske Standard banke u Thunu. Zƽeljeli bismo vam postaviti izvjesna pitanja u vezi s privatnim računom koji kod nas ima doktor Adolf Glaser. Bilo bi dobro da se pretvarate kako me znate. - Još uvijek su hodali. Iza njih slijedili su promatrači u razmaknutom redu, poput igrača ragbija raspoređenih da onemoguće iznenadan napad. - Molim vas, ne uzbuđujte se - nastavio je Toby brojeći korake dok se Grigorjev i dalje kretao naprijed. - Kad biste nam mogli posvetiti jedan sat, gospodine, uvjeren sam da bismo stvar sredili ne ugrožavajući ni vaš obiteljski ni službeni položaj. Molim vas. U svijetu tajnog agenta granica između sigurnosti i posvemašnjeg rizika gotovo ne postoji; to je membrana koja se može pretrgati u sekundi. Možete se godinama baviti čovjekom, pripremajući se za trenutak približavanja. No sam taj trenutak prilaženja - ono »hoćete li, nećete li?« - skok je iza kojeg slijedi samo propast ili uspjeh; a u tom je trenutku Toby mislio kako gleda ravno u lice propasti. Grigorjev se napokon zaustavio i nepomičan okrenuo glavu da bi ga zagledao. Bio je blijed poput bolesnika. Brada mu se nadizala, otvorio je usta da bi se pobunio protiv neviđene uvrede. Povukao je zarobljenu ruku želeći se osloboditi, no Toby ju je čvrsto držao. Skordeno i de Silsky su se vrzmali u blizini, no do auta je ipak trebalo proći još petnaestak metara, što je, prema Tobyjevim proračunima, bio dug put ako valja vući jednog pozamašnog Rusa. U međuvremenu, Toby je nastavio govoriti, sav ga je njegov instinkt poticao na to. - Postoje neke nepravilnosti, savjetniče. Ozbiljne nepravilnosti. O vama imamo dosje koji je prilično žalostan za čitanje. Kada bih ga predočio švicarskoj policiji, svi diplomatski protesti ovoga svijeta ne bi vas spasili najoštrije javne sramote, a da ne spominjem posljedice koje bi to imalo po vašu karijeru. Molim vas. Rekao sam molim vas. Grigorjev se još uvijek nije pomicao. Neodlučnost kao da ga je ukočila. Toby ga je gurkao. no Grigorjev je stajao čvrst poput stijene i, činilo se, nesvjestan ϐizičkog pritiska na sebe. Toby jače gurnu, Skordeno i de Silsky se približiše, no Grigorjev je pokazivao tvrdoglavu snagu poremećenih. Usta mu se otvoriše, gutnuo je, pogled mu je bio tupavo prikovan za Tobyja. - Kakve nepravilnosti? - napokon progovori. Jedino su njegova šokiranost i tihi glas davali razloga za nadu. No njegovo je debelo

tijelo i dalje pružalo nepokolebljiv otpor svakom daljnjem kretanju. - O kojem vi to Glaseru govorite? - upita promuklo, istim zapanjenim glasom. - Ja nisam Glaser. Ja sam diplomat. Grigorjev. Račun o kojem govorite otvoren je sasvim legalno. Kao trgovački savjetnik imam imunitet. Osim toga, imam i pravo posjedovanja računa u stranim bankama. Toby ispali svoj jedini preostali metak. Novac i djevojka, rekao je Smiley. Novac i djevojka su jedino na što možeš zaigrati. - Tu je i osjetljivo pitanje vašeg braka, gospodine - nastavi Toby hineći sustezanje. - Moram vas opomenuti da su vaša očijukanja u ambasadi dovela vašobiteljski položaj u ozbiljnu opasnost. - Grigorjev krenu i začuše ga kako izgovara »bankar« - da li s nevjericom ili netrpeljivošću, to nikada neće saznati. Zatvorio je oči i ponovo ga začuše ponavljati tu riječ, ovaj put - prema Skordenovom izvještaju - uz posebno gadnu psovku. No ponovo je hodao. Stražnja vrata automobila bila su otvorena. Auto što ih je štitio čekao je straga. Toby je govorio nekakve besmislice o tome kako se zatajeni porez može platiti od kamata što će ih dobiti na svoje račune u švicarskoj banci, no znao je da ga Grigorjev zapravo ne sluša. Provukavši se naprijed, de Silsky se zavali u stražnji dio auta a Skordeno ubaci Grigorjeva za njim, te se i sam smjesti pored njega i zalupi vrata. Toby sjedne pored vozača; vozila je jedna od djevojaka Meinertzhagen. Toby je na njemačkom uputi neka vozi sporo i neka ni za boga ne zaboravi da je bernska nedjelja. U njegovoj prisutnosti ništa na engleskom, rekao je Smiley. Negdje pored željezničke postaje Grigorjev mora da je o svemu malo bolje razmislio jer je došlo do kraćeg komešanja, a kada je Toby pogledao u ogledalo vidio je Grigorjevljevo lice iskrivljeno od boli i njegove obje ruke na preponama. Odvezli su se do Langass-strasse, duge dosadne ceste iza Sveučilišta. Vrata kuće se otvoriše kad su ih povukli izvana. Na ulazu je čekala mršava kućepaziteljica. Bila je to Milli McCraig, stari ratnik Circusa. Vidjevši njen osmijeh Grigorjev se lecnu i sada je jedino bila važna brzina, a ne prikrivanje. Skordeno iskoči na pločnik, dohvati jednu Grigorjevljevu ruku i gotovo mu je istrgnu; a de Silsky mora da ga je ponovo udario, mada se kasnije kleo da je to bila samo nezgoda, jer je Grigorjev izašao presavinut i njih su ga dvojica prenijela preko praga poput mlade, te su tako poput vesele

družine upali u dnevnu sobu. Smiley je sjedio u uglu čekajući ih. Soba je bila sva u cvjetastoj tkanini i čipkama. Vrata se zatvoriše i otmičari dopuste sebi kratak izljev slavljeničke radosti. Skordeno i de Silsky prasnuše u smijeh olakšanja. Toby skinu šubaru i otare znoj. - Ruhe - reče blago, zahtijevajući tišinu. Istog su ga trena poslušati. Grigorjev je trljao rame, kako se činilo nesvjestan ičeg drugog osim boli. Proučavajući ga, Smiley se utješi tim pokretom samozaokupljenosti: Grigorjev je podsvjesno priznavao samom sebi da je jedan od onih koji u životu gube. Smiley se prisjeti Kirova, njegovog jadnog pristupa Ostrakovoj i muke s kojom je regrutirao Otta Leipziga. Pogledao je Grigorjeva i u svemu što je mogao zamijetiti prepoznati istu nepopravljivu osrednjost; u novom ali loše izabranom odijelu na pruge koje je naglašavalo njegovu gojaznost; u pomno čuvanim sivim cipelama koje su mu imale otvore za ventilaciju ali su bile preuske da bi bile udobne; u njegovanoj valovitoj kosi. Svi ti sićušni, beskorisni izrazi taštine govorili su Smileyju o težnji za veličinom za koju je znao - a kako se činilo znao je to i Grigorjev - da nikada neće biti postignuta. Raniji akademski građanin, prisjeti se podataka iz dokumenata koji mu je Enderby dao u Benovu stanu. Cƽini se daje napustio podučavanje na Sveučilištu, zbog većih privilegija koje mu je obećavao položaj u birokratskom aparatu. Jeftin.je, rekla bi Ann, jednim pogledom odmjerivši njegovu seksualnost. Odbaci ga. No Smiley ga nije mogao odbaciti. Grigorjev je bio ulovljena riba; Smileyju je preostalo jedino odlučiti koji je način najbolji da ga izvuče. Imao je naočale bez okvira, a oko brade bio predebeo. Ulje koje je upotrebljavao za kosu, zagrijano toplinom tijela, isparavalo je limunske pare. Još uvijek masirajući rame, zurio je uokolo u svoje otmičare. S lica mu je kapao znoj poput kišnih kapi. - Gdje sam? goropadno je upitao, ne obraćajući pažnju na Smileya i izabravši Tobyja za vođu. Glas mu je bio hrapav i kreštav. Govorio je njemački sa slavenskim prenaglašavanjem sibilanata. Tri godine kao prvi sekretar (trgovački), sovjetsko poslanstvo u Potsdamu, prisjeti se Smiley. Nikakvih očitih veza s obavještajnom službom. - Zahtijevam da mi se kaže gdje sam. Ja sam viši sovjetski diplomat.

Zahtijevam istog trena razgovor s mojim ambasadorom. Neprekidno trljanje ruke po povrijeđenom ramenu umanjivalo je značenje njegovu ogorčenju. - Ja sam otet! Ovdje sam protiv svoje volje! Ako me istog trena ne vratite mojem ambasadoru, doći će do teškog međunarodnog skandala! Grigorjevu je pripadala cijela pozornica i on ju nije baš mogao ispuniti. Samo će George postavljati pitanja, rekao je Toby svojoj ekipi. Samo će George odgovarati na njih. No Smiley je sjedio nepomično poput vlasnika pogrebnog zavoda, činilo se da ga ništa ne može pokrenuti. - Zƽelite otkupninu? - obrati se Grigorjev svima njima. Cƽinilo se da ga je pogodila strašna misao. - Vi ste teroristi? - prošaputa. - No ako ste teroristi, zašto mi ne zavežete oči? Zašto puštate da vam vidim lica? - Zurio je uokolo u de Silskog, zatim u Skordena. - Morate pokriti lica. Pokrijte ih! Ne želim vas poznavati! Obroden neprekinutom tišinom Grigorjev pesnicom udari o otvoreni dlan druge ruke i dva puta poviče - Zahtijevam. - U tom je trenutku, s izrazom službenog žaljenja, Smiley otvorio bilježnicu u svome krilu, baš kao što bi učinio Kirov, i ispustio jedva zamjetljiv, vrlo služben uzdah: - Vi ste savjetnik Grigorjev pri sovjetskoj ambasadi u Bernu? - upitao je najbezizražajnijim mogućim glasom. .- Grigorjev! Ja sam Grigorjev! Da, sjajan zaključak, ja sam Grigorjev! A tko ste vi, molim vas? Al Capone? Tko ste vi? Zašto razgovarate sa mnom poput komesara? Ni jedna riječne bi mogla tako dobro opisati Smileyjev način kao riječ komesar: bio je ukočen do te mjere da je djelovalo ravnodušno. - Dakle, savjetniče, budući da nemamo vremena na bacanje, moram vas zamoliti da proučite one optužujuće fotograϐije na stolu iza vas - reče Smiley, s istom isplaniranom bezizražajnošu. - Fotograϐije? Kakve fotograϐije? Kako možete optuživati diplomata? Zahtijevam smjesta telefonski razgovor s mojim ambasadorom! - Preporučio bih savjetniku da najprije pogleda fotograϐije - reče Smiley zlovoljnim njemačkim koji nije imao karakterističnu obojenost nijednog posebnog područja. - Kada pogleda fotograϐije, slobodan je telefonirati kome god želi. Budite ljubazni, počnite slijeva - preporučio

je. - Fotografije su poslagane slijeva nadesno. Ucijenjen čovjek posjeduje dostojanstvo svih naših slabosti, pomisli Smiley, potajno promatrajući kako se Grigorjev pomiče duž stola baš kao da proučava još jednu od diplomatskih hladnih plata. Ucijenjen čovjek je svaki od nas, uhvaćen na vratima dok pokušava izbjeći zamci. Smiley je sam napravio izložbu fotograϐija; zamislio je, slijedeći Grigorjevljeve misli, idealan slijed katastrofa. Grigorjevi parkiraju svoj mercedes pred bankom. Grigorjeva, sa svojim vječno nezadovoljnim mrštenjem, čeka sama u vozačkom sjedištu, čvrsto držeći volan za slučaj da joj ga netko pokuša oduzeti. Grigorjev i mala Nataša, na slici snimljenoj izdaleka, sjede vrlo blizu jedno drugom na klupi. Grigorjev u banci, nekoliko slika, s kulminacijom u izvrsnoj, preko ramena uhvaćenoj snimci Grigorjeva koji potpisuje isplatnicu, a na crti iznad njegova potpisa jasno se vidi otkucano puno ime - Adolf Glaser. Zatim Grigorjev s izrazom nelagodnosti na biciklu pri ulasku u sanatorij; i opet Grigorjeva koja ljutito čuči u autu, ovaj put pokraj Gertschovog štaglja dok je njezin bicikl jošuvijek pričvršćen za krov. No fotograϐija koju je Grigorjev najduže promatrao, zamijeti Smiley, bila je nejasna, iz daljine uhvaćena snimka koju su uspjele napraviti djevojke Meinertzhagen. Kvaliteta nije bila osobita no dvije su glave u automobilu, mada priljubljenih usta, bile sasvim prepoznatljive. Jedna je pripadala Grigorjevu. Druga, pritisnuta o njegovu kao da će ga živog pojesti, pripadala je maloj Nataši. - Telefon vam stoji na raspolaganju, savjetniče - tiho ga zazva Smiley kada vidje da se Grigorjev još uvijek ne miče. No Grigorjev je ostao sleđen nad tom posljednjom fotograϐijom i, sudeći po njegovu izrazu, njegov je očaj bio potpun. Nije to bio naprosto čovjek kojeg su otkrili, pomisli Smiley; bio je to čovjek čiji je san o ljubavi, do tada čuvan u tajnosti, odjednom postao javan i smiješan. Još uvijek upotrebljavajući onaj svoj mračni ton službene neizbježnosti, Smiley poče primjenjivati ono što bi Karla nazvao pritiskom. Drugi bi ispitivači, pričao je Toby, ponudili Grigorjevu mogućnost izbora, i time neizbježno pobudili njegovu rusku tvrdoglavost i rusku sklonost prema samouništenju: upravo one porive koji su, rekao je, mogli prouzročiti propast. Drugi bi ispitivači, uporno je i dalje tvrdio Toby, prijetili, podigli glas, počeli

dramatizirati, poslužili se čak ϐizičkim zlostavljanjem. Ali ne i George, rekao je: nikada. George se ponašao kao suzdržani oportunist, koji je to po službenoj dužnosti, i Grigorjev ga je, što bi učinili svi Grigorjevi ovoga svijeta, prihvatio kao svoju neizbježnu sudbu. George je u potpunosti zaobišao mogućnost izbora, rekao je Toby. George je smireno dao Grigorjevu na znanje da nema nikakvog izbora: - Važna stvar, savjetniče - rekao je Smiley kao da objašnjava zahtjev za plaćanje poreza - jest razmotriti kakav bi učinak imale te fotograϐije na mjestima na kojima će vrlo skoro biti proučavane ako se ne dogodi ništa što bi spriječilo njihovo odašiljanje. Ponajprije, tu su švicarske vlasti koje će očito razbjesniti zloupotreba švicarskog pasoša od strane opunomoćenog diplomata, a da ne govorimo o ozbiljnom prekršaju bankarskih zakona, rekao je Smiley. Uložit će najoštriji službeni protest i Grigorjevi će, svi zajedno, biti preko noći poslani u Moskvu da nikada više ne uživaju blagodati službovanja u stranoj zemlji. A ni kod kuće, u Moskvi, na Grigorjeva se neće dobro gledati, objasnio je Smiley. Njegovi pretpostavljeni u Ministarstvu vanjskih poslova mrko će osuditi njegovo ponašanje kako na privatnom tako i na profesionalnom planu. Bit će to kraj Grigorjevljevih izgleda za napredovanje u službi. Bit će izgnanik u vlastitoj zemlji, rekao je Smiley, a s njim i njegova obitelj. Cijela njegova obitelj! Zapravo, kao da je rekao, »Zamislite, da budete suočeni s bijesom Grigorjeve dvadeset četiri sata na dan, usred pustoši Sibira.« Na to se Grigorjev svalio u stolicu i položio ruke na glavu, kao da se boji da će odletjeti u zrak. - No napokon - rekao je Smiley podižući pogled s bilježnice, makar samo na trenutak - a što je tamo čitao, primijetio je kasnije Toby, to sam bog zna jer stranice su istina imale izvučene crte, no inače su bile prazne - napokon, savjetniče, moramo također razmotriti učinak koji će te fotografije imati na izvjesne organe Državne vlasti. A pri tome je Grigorjev oslobodio glavu i iz gornjeg džepa izvadio rupčić te počeo otirati čelo, no kako god snažno otirao, znoj se ponovo pojavljivao. Kapao je isto tako brzo kao Smileyjev u ćeliji za ispitivanje u Deliriju dok je sjedio sučelice Karli. U potpunosti predan ulozi birokratskog glasnika neizbježnosti, Smiley ponovo uzdahnu i značajno okrenu slijedeću stranicu svoje bilježnice.