Smileyjevi ljudi - John le Carre

- George, to je povijest - slabašnim se glasom bunio Lacon. - To nema veze s današnjicom. - Tri duge godine, Vladimir je bio najbolji izvor informacija što smo ga ikada imali o sovjetskim mogućnostima i namjerama - a sve to u punom jeku hladnog rata. Bio je blizak njihovim obavještajnim krugovima, te nas je i o tome obavještavao. A onda je jednog dana, stigavši po zadatku u Pariz, riskirao i prebjegao, i hvala Bogu da jest, jer bi ga inače netko ustrijelio već mnogo ranije. Lacon je iznenada bio sasvim izgubljen. - Kako to mislite? - upita. - Kako mnogo ranije? Što sad hoćete reći? - Hoću reći da je u ono vrijeme Circus bio pod priličnim utjecajem jednog agenta iz moskovskog Centra - uzvrati Smiley s poraznim strpljenjem. - Bila je puka sreća što se Bill Haydon nalazio na zadatku u inozemstvu dok je Vladimir radio za nas. Joštri mjeseca i Bili bi ga poslao u zrak. Lacon nije znao što bi rekao, no zato ga Strickland zamijeni. - Bill Haydon simo, Bill Haydon tamo - podrugljivo se zacerekao. - Samo zato što ste bili upleteni u onaj zamršen slučaj s njim... - Spremao se nastaviti, no onda se predomisli. - Haydon je mrtav, do đavola - završi prkosno - a tako i cijelo to razdoblje. - I Vladimir - uzvrati Smiley tiho, i rasprava ponovo zamre. - George - Lacon je glasu dao ozbiljan prizvuk, kao da je nakon dugog traženja u molitveniku pronašao mjesto koje se njega tiče. - Mi smo praktičari, George. Mi se prilagođujemo. Mi smo čuvari neke tajne vatre. Molim vas, naređujem vam da mislite na to! Smiren ali odlučan, Smiley jošnije u potpunosti dovršio nekrolog starcu, vjerojatno predosjećajući da je to jedini koji će mu biti održan. - U redu, kada je izašao bio je polovna roba, kao i svi bivši agenti. - Slažem se - dometnu Strickland sotto voce. - Ostao je u Parizu i svim se srcem posvetio Pokretu za baltičku nezavisnost. Dobro, bio je to izgubljen slučaj. Usput budi rečeno, Britanci su sve do dana današnjeg ostali pri tome da ne daju svoj de jure pristanak tome da Sovjeti pripoje tri baltičke države - no pustimo sad to. Ipak, Oliver, možda niste upoznati s činjenicom da Estonija još uvijek ima dolično poslanstvo i Generalni konzulat na Queen's Gateu. Očito nemamo ništa protiv podržavanja izgubljenih slučajeva, kad smo sigurni da su izgubljeni. Ne prije. - Udahnuo je. - Dakle, u Parizu je

osnovao baltičku grupu koja je krenula nizbrdo, kao što će uvijek biti s izbjegličkim grupama i izgubljenim slučajevima - pustite me da nastavim, Oliver, rijetko kada duljim! - Ali dragi prijatelju - uzvrati Lacon i porumeni. - Produljite koliko vam drago - doda ponovo prigušivši Stricklandovo mrzovoljno mrmljanje. - Njegova se grupa raspala, došlo je do nesuglasica. Vladimiru se žurilo, želio je sve frakcije strpati pod istu kapu. No frakcije su imale podijeljene interese i nisu se slagale. Bila je to oštra borba, razbijeno je nekoliko glava i Francuzi su ga izbacili van. Prebacili smo ga u London zajedno s nekolicinom njegovih pomoćnika. Pod stare dane Vladimir se vratio luteranskoj vjeri svojih praotaca, zamjenjujući marksističkog spasitelja kršćanskim mesijom. Ako se ne varam, trebalo bi da potičemo takve stvari. No možda je sada drugačija politika. I eto, ubijen je. Budući da govorimo o pozadini stvari, dao sam vam pozadinu Vladimirova života. A sad - zbog čega sam ja ovdje? Da se oglasilo samo sekundu kasnije, zvono na vratima ne bi pogodilo onaj pravi trenutak. Lacon je jošuvijek bio sasvim ružičast, a Smiley je, teško dišući, ponovo brisao naočale. Mostyn, ministrant, bogobojazno priđe vratima, skinu zasun s njih i propusti visokog motorista dostavljača koji je zveckao svežnjem ključeva u ruci zaštićenoj rukavicom. Bogobojazno, Mostyn odnese ključeve Stricklandu koji potpisa primitak i unese ga u svoju bilježnicu. Dostavljač krenu, pošto je dugim, čak obožavalačkim pogledom pomotrio Smileyja, ostavljajući mu osjećaj krivnje što nije prepoznao tog čovjeka usprkos svoj onoj opremi. No morao je razmišljati o važnijim stvarima. Nimalo bogobojazno, Strickland spusti ključeve u Laconov otvoren dlan - U redu, Mostyn, ispričajte mu! - iznenada zagrmje Lacon. - Ispričajte mu svojim riječima.

5. Mostyn je sjedio neobično smireno. Govorio je tihim glasom. Da bi ga čuo, Lacon se smjestio u kut i kritički skupio ruke pod nosom. Strickland je pak zauzeo ukočeno uspravan položaj i činilo se da, baš kao i sam Mostyn, budno prati svaku riječ kako bi uočio moguće propuste. - Vladimir je telefonirao u Circus danas za vrijeme ručka, gospodine - započeo je Mostyn, ne dajući točno do znanja kojem se »gospodinu« obraća. - Danas sam ja bio dežuran te sam preuzeo poziv. Strickland ga ispravi s neugodnim nestrpljenjem: - Hoćeš reći jučer. Budi sasvim određen, možeš li? - Oprostite, gospodine - ispravi se Mostyn. - Dakle, drži se točnih činjenica - upozori ga Strickland. Dežurni iz Odjela za prigodne poslove, objašnjavao je Mostyn, uglavnom je dužan biti prisutan u vrijeme pauze za ručak te provjeriti stolove i košare za otpatke po završetku radnog vremena. Osoblje Odjela za prigodne poslove je premlado da bi mu bile povjerene noćne službe, pa postoji samo taj raspored dužnosti za vrijeme dok traje ručak, te uveče. A Vladimir se, ponovio je, javio baš u vrijeme ručka, služeći se linijom za spašavanje. - Linijom za spašavanje? - zbunjeno ponovi Smiley. - Bojim se da mi nije baš sasvim jasno što hoćete reći. - To je našnačin održavanja veze s mrtvim agentima, gospodine - uzvrati Mostyn, uhvati se rukom za sljepoočnicu i promrmlja - oh, bože. - Nastavio je: - Hoću reći s agentima koji su svoje odradili ali su još uvijek na platnom spisku - nesretnim glasom objasni Mostyn. - Dakle, on je nazvao i vi ste odgovorili na poziv - blago će Smiley. - Koliko je bilo sati? - Točno jedan i petnaest, gospodine. Odjel za prigodne poslove je nalik na ured iz Fleet Streeta u koji stižu svježe vijesti, znate. U sobi je dvanaest stolova a na kraju se nalazi gnijezdo upravnika Odjela,

odijeljeno od ostalih staklenom pregradom. Linija za spašavanje smještena je u zaključanoj ćeliji čiji se ključ inače nalazi kod upravnika Odjela. No u vrijeme ručka on ga predaje dežurnom. Otključao sam ćeliju i čuo taj glas sa stranim naglaskom kako kaže »Halo«. - Hajde, Mostyn - zareza Strickland. - Uzvratio sam - Halo - gospodine Smiley. Takav je običaj. Ne dajemo broj telefona. On je nastavio »Gregory zove Maxa. Imam mu poručiti nešto vrlo hitno. Molim vas, odmah mi dajte Maxa.« Upitao sam ga odakle zove, što je također uobičajen postupak, no on mi je samo odgovorio da ima dovoljno sitnoga. Nije nam rečeno da moramo otkriti porijeklo poziva a osim toga to bi predugo trajalo. Pokraj linije za spašavanje postoji kompjutorska kartoteka u kojoj su zabilježena sva operativna imena. Rekao sam mu da ostane na liniji i otkucao »Gregory«. To je prvo što radimo nakon upita odakle zovu. Na ekranu se pojavio odgovor. »Gregory jednako Vladimir, bivši agent, bivši sovjetski general, bivši vođa grupe Riga.« A zatim broj pod kojim se u arhivu može pronaći sve o njemu. Zatim sam otkucao »Max« i otkrio da ste to vi, gospodine. - Smiley lagano kimnu glavom. - »Max jednako Smiley. Potom sam otkucao »Riga grupa« i otkrio da ste vi bili njihov posljednji dušebrižnik, gospodine. - Njihov dušebrižnik? - izusti Lacon kao da je upravo nanjušio herezu. - Smiley njihov posljednji dušebrižnik, Mostyn? Što vi to... - Mislio sam da znate za to, Oliver - progovori Smiley da bi ga prekinuo. - Samo ono osnovno - uzvrati Lacon. - Kada dođe do krize, čovjek se bavi samo bitnim stvarima. Svojim prigušenim škotskim naglaskom, ne ispuštajući još uvijek Mostyna iz vida, Strickland objasni Laconu: - Organizacije poput te grupe imaju već po tradiciji dva čovjeka s posebnim zaduženjima. Glasonošu koji obavlja sve i za njih i dušebrižnika koji se nalazi izvan borilišta. Nešto kao njihov zaštitnik - zaključi i nemarno kimnu Smiley. - A tko je bio naznačen kao posljednji glasonoša, Mostyne? - upita Smiley, u potpunosti zanemarujući Stricklanda. - Esterhase, gospodine. Operativno ime - Hector. - A njega nije tražio? - ponovo upita Smiley Mostyna, i opet govoreći mimo Stricklanda.

- Molim, gospodine? - Vladimir nije tražio Hectora? Svog glasonošu? Tražio je mene. Maxa. Jeste li sigurni u to? - Zƽelio je razgovarati s vama i ni s kim drugim, gospodine - najozbiljnijim glasom potvrdi Mostyn. - Jeste li bilježili? - Linija za spašavanje priključena je na uređaj za automatsko snimanje. Osim toga povezana je i sa satom tako da kasnije možemo odrediti točno vrijeme. , - Đavo te odnio, Mostyn, to je strogo povjerljiv podatak - prasnu Strickland. - Gospodin Smiley možda jest istaknuti bivši član, ali više nije član obitelji. - Dakle, što ste učinili nakon toga, Mostyne? - upita Smiley. - Postojeće upute ostavile su mi vrlo malo izbora - nastavi namjerno zanemarujući Stricklanda baš kao što je i Smiley činio. - I »Smiley« i »Esterhase« bili su označeni sa »čekati«, što je značilo da se do njih može doći samo preko ureda na petom katu. Sƽef mog odjela bio je na ručku i znao sam da se neće vratiti prije dva i petnaest. - Jedva primjetno je slegnuo ramenima. - Otezao sam. Rekao sam mu da ponovo pokuša u pola tri. Smiley se okrenu Stricklandu. - Ako se na varam, rekli ste da su svi emigrantski dosjei posebno čuvani iz određenog razloga? - Točno. - Zar nije u kompjutoru trebalo biti predbilježeno nešto što bi upozoravalo na to? - Trebalo je, ali nije bilo - uzvrati Strickland. - Upravo u tome je stvar - složi se Mostyn, obraćajući se isključivo Smileyju. - Tada jošnisam ni po čemu mogao naslutiti da su Vladimir i njegova grupa poseban slučaj. Prema podacima koji su stajali tamo činio mi se poput bilo kojeg drugog umirovljenog agenta što diže prašinu. Pretpostavljao sam da mu treba novac ili društvo, ili što ja znam što. Imamo ih poprilično takvih. Prepusti ga upravitelju Odjela, pomislio sam. - Čije ime nećemo spominjati, Mostyne - upadne Strickland. - Ne zaboravite to. U tom trenutku Smileyju padne na pamet da Mostynova suzdržanost - to što je odavao dojam kao da s gađenjem obilazi neku

opasnu tajnu, cijelo vrijeme dok je govorio - možda ima neke veze s naredbom da zaštiti nemarnog pretpostavljenog. No to je već slijedeća Mostynova rečenica ispravila, jer je skrenuo sa zacrtanog puta i dao do znanja da se doista radi o grešci njegovog pretpostavljenog. - Nesreća je u tome što upravitelj mog Odjela nije došao s ručka u dva i petnaest, pa sam Vladimira, kada je nazvao u pola tri, morao ponovo odbiti. Bio je bijesan - reče Mostyn. - Hoću reći, Vladimir je bio bijesan. Upitao sam ga mogu li u međuvremenu što učiniti, a on je odgovorio, »Pronađite Maxa. Samo mi Maxa pronađite. Recite Maxu da sam stupio u vezu s izvjesnim prijateljima, a preko prijatelja sa susjedima.« U kompjutoru su bile neke zabilješke o njegovim šifriranim izrazima pa sam otkrio da »susjed« znači sovjetsku obavještajnu službu. Nad Smileyjevo se lice nadvila mandarinska ravnodušnost. Sva su ranija osjećanja potpuno iščezla. - O svemu tome ste dužno izvijestili svog upravitelja Odjela u tri i petnaest? - Da, gospodine. - Jeste li mu pustili vrpcu? - Nije je imao vremena preslušati - nemilosrdno uzvrati Mostyn. - Morao je istoga trena otići da bi imao dug vikend. Mostynova je tvrdoglava jezgrovitost sada bila tako izražena da se Strickland očito osjeti obaveznim razjasniti neke pojedinosti. - Pa, dakle, jasno je, George, da je, ukoliko tražimo krivca, Mostynov upravitelj Odjela napravio golemu budalu iz sebe, to je očito - živo je ustvrdio. - Propustio je poslati po Vladimirove papire - do kojih, naravno, ne bi mogao lako doći. Propustio je upoznati se s postojećim naređenjima u vezi s postupkom s emigrantima. Također se čini da je podlegao teškoj vikendaškoj groznici jer nije ostavio ni riječi o tome gdje se nalazi ukoliko ga tko zatreba. Neka mu se bog smiluje u ponedjeljak, samo to mogu reći. No, da, hajde, Mostyn, čekamo, mladiću. Mostyn poslušno nastavi priču: - Vladimir je nazvao po treći i posljednji put u tri i četrdeset tri, gospodine - rekao je, govoreći još sporije nego ranije. - Trebalo je da zove u četvrt do četiri, no uranio je dvije minute. - Do tada je Mostyn već imao kratku uputu od svog upravitelja Odjela, koju je sada ponovio Smileyju: - Upravitelj je to

nazvao bromidnim problemom. Trebalo je da otkrijem što je taj stari momak doista želio ako je uopće što želio, i ako mi ništa drugo ne pođe za rukom, da mu zakažem sastanak da bih ga primio. Trebalo je da mu naručim piće. gospodine, potapšam ga po ramenu i obećam samo da ću prenijeti poruku koju mi bude dao. - A »susjedi«? - upita Smiley. - Vašem upravitelju Odjela to nije značilo ništa? - On je vjerovao da se radi naprosto o agentskom glumatanju. - Aaa, vidim. Vidim. - No oči mu se, u opreci s tom tvrdnjom, na trenutak sasvim zaklopiše. - Pa, kako se sada, po treći put, odvijao razgovor s Vladimirom? - Vladimir je zahtijevao ili hitan sastanak ili ništa, gospodine. Pokušao sam ga privoljeti na druga rješenja, kako su me uputili. »Napišite nam pismo - da li trebate novac? Zasigurno možete pričekati do ponedjeljka«, no sada je već vikao na mene preko telefona. - Sastanak ili ništa. Ili noćas ili ništa. Moskovska pravila. Zahtijevam moskovska pravila. Recite to Maxu... Prekinuvši, Mostyn podignu glavu i ne trepnuvši uzvrati Lauderu Stricklandu neprijateljski pogled. - Sƽto da kažete Maxu? - upita Smiley dok mu se pogled hitro pomicao s jednog na drugog od njih dvojice. - Govorili smo francuski, gospodine. Među podacima je stajalo da mu je francuski omiljen strani jezik, a ja sam iz ruskog imao slabu ocjenu. - Nevažno - prasnu Strickland. - Što da kažete Maxu? - Smiley je bio uporan. Mostynove su oči tražile neku točku na podu, jard ili dva od njegovih stopala: - Htio je reći: Kažite Maxu da zahtijevam da se upotrijebe Moskovska pravila. Lacon, koji je u toku ovih posljednjih minuta bio neuobičajeno tih, upadne u razgovor: - Ova je pojedinost važna, George. Circus u ovom slučaju nije snubio. On je snubio. Taj bivši agent. On je bio taj koji je vršio pritisak, požurivao. Da je prihvatio naš prijedlog, napisao podatke koje je imao, ništa se od svega toga nije moralo dogoditi. Sam je sve to sebi navukao na glavu. George, molim vas da obratite pažnju na tu pojedinost. Strickland je pripaljivao novu cigaretu.

- Tko je uostalom uopće čuo za Moskovska pravila usred prokletog Hampsteada? - upita, mašući šibicom da je ugasi. - Prokleti Hampstead, točno - tiho primijeti Smiley. - Mostyne, zaokružite priču - naredi Lacon crveneći. Bili su ugovorili vrijeme, bezizražajno zaključi Mostyn, zureći u lijevi dlan kao da samom sebi čita budućnost: - Deset i dvadeset, gospodine. Dogovorili su Moskovska pravila i uobičajeni postupak stupanja u vezu, s čim se Mostyn upoznao ranije tog popodneva zavirivši u kazalo susreta. - I kakav je točno bio postupak stupanja u vezu? - upita Smiley. - Sastanak iz priručnika, gospodine - uzvrati Mostyn. - Ponavljanje saratskog tečaja za početnike. Smiley iznenada osjeti kako ga usrdnost Mostynova štovanja opterećuje. Nije želio biti junak tog mladića, niti prihvaćati toplinu njegova glasa, njegovih pogleda, njegovog »gospodine«. Nije bio pripravan na klaustrofobično divljenje tog neznanca. - Na Hampstead Heathu, deset minuta hoda od East Heath Roada, nalazi se kositreni paviljon što gleda na igralište s desne strane drvoreda. Moj sigurnosni signal bio je nov čavlić zaboden visoko u drveni potporanj, kad se uđe s lijeve strane. - A odzivni signal? - upita Smiley. No već je znao odgovor. - Linija žutom kredom - odgovori Mostyn. - Pretpostavljam da je žuto neka vrsta zaštitnog znaka grupe jošiz prošlih dana. - Glas mu je nagoviještao kraj. - Zabio sam čavlić, vratio se ovamo i čekao. Kako se nije pojavio, pomislio sam, »Pa ako je manijakalno tajnovit, morat ću ponovo do paviljona kako bih provjerio njegov odzivni signal, tako ću znati da li je u blizini i da li predlaže da primijenim alternativni postupak«. - Koji je bio? - Pokupiti ga autom u blizini stanice podzemne željeznice u Swiss Cotageu, u jedanaest četrdeset. Spremao sam se izaći i pogledati kada me nazvao gospodin Strickland i naredio da se ne mičem dok ne dobijem daljnje upute. - Smiley pretpostavi daje završio, no to bašnije bilo sasvim točno. Kao da je zaboravio na sve ostale, Mostyn lagano zavrti lijepo oblikovanom giavom. - Nisam se susreo s njim - zgranuto reče. - Bio je to moj prvi agent, a nisam se susreo s njim, nikada neću

saznati što mi je htio reći. Moj prvi agent, i sad je mrtav. Nevjerojatno. Osjećam se poput Jone. - Nastavio je vrtjeti glavom jošdugo pošto je dovršio svoj govor. Lacon žustro nadoda post scriptum: - No, dakle, danas i Scotland Yard ima kompjutor, George. Hitska je patrola pronašla tijelo, izolirali su taj kraj a u trenutku kada su njegovo ime stavili u kompjutor, upalilo se svjetlo ili se pokazalo mnoštvo brojki ili što ja znam što, no uglavnom istog su trena znali da je na našoj listi onih koje treba stalno držati na oku. Nakon toga je krenulo k'o navijeno. Sef policije je nazvao Ministarstvo unutrašnjih poslova, iz Ministarstva unutrašnjih su nazvali Circus... - A vi ste nazvali mene - dometnu Smiley. - Zbog čega, Oliver? Cƽiji je to bio prijedlog da mene umiješate u ovo? - Zar je to važno, George? - Enderby? - Ako bašinzistirate, da, bio je to Saul Enderby. George, saslušajte me. Napokon je nastupio Laconov trenutak. Problem, ma kakav bio, nalazio se pred njima, ako ne u potpunosti određen, a ono bar donekle jasan. Mostyn je bio zaboravljen. Lacon je samopouzdano stajao nad Smileyjem koji je sjedio, uzevši sebi za pravo da mu se obraća kao starom prijatelju. - Kako sad stvari stoje, George, mogao bih otići do savjetnika i reći im: »Proveo sam istragu, i Circus je čist u tom pogledu.« To bih im mogao reći. »Circus nije ničim poticao te ljude na njihovog vođu. Cijelu ovu godinu nismo ga ni plaćali niti mu pomagali!« Cƽista istina. Circus nije vlasnik njegova stana, njegova auta, ne plaća mu stanarinu, ne obrazuje njegovu kopilad, niti šalje cvijeće njegovoj ljubavnici, ništa od onih nekadašnjih - žaljenja vrijednih - odnosa, bilo s njim bilo s drugima njegove vrste. On je povezan jedino s prošlošću. Ljudi zaduženi za njega zauvijek su napustili scenu - ti i Esterhase, obojica iz stare garde, obojica izvan službe. To bih im mogao reći držeći ruku na srcu. Savjetnicima osobno, a ako je potrebno i samom svom Ministru. - Nije mi bašjasno o čemu govorite - reče Smiley namjerno hineći nerazumijevanje. - Vladimir je bio naš agent. Htio nam je nešto

saopćiti. - Naš bivši agent, George. Otkud znamo da nam je htio nešto saopćiti? Nismo mu dali nikakve upute za akciju. Govorio je o hitnosti - čak i o sovjetskoj obavještajnoj službi - to mnogi bivši agenti čine kada pružaju kapu da im se udijeli! - Vladimir ne - reče Smiley. No izvrtanje činjenica bilo je Laconovo područje. Bio je rođen za to, disao s tim, tu je mogao slobodno letjeti i praćakati se, što se toga tiče nitko u Whitehallu nije mu bio ravan. - George, nitko ne može nas smatrati odgovornima za svakog bivšeg agenta koji je toliko nerazuman da se uputi u noćnu šetnju sve opasnijim londonskim parkovima! - Rastvorio je ruke pozivajući se na to. - George. Sƽto će dakle biti? Izaberite. Vi izaberite. S jedne strane, Vladimir je tražio da porazgovara s vama. Umirovljeni drugari - čavrljanje o prošlim vremenima - zašto ne? A da bi to malo požurio, što bi svatko od nas možda učinio, on se pretvara da ima nešto važno za nas. Neki dragulj od informacije. Zašto ne? Svi oni to čine. U tom će nas pogledu moj Ministar podržati. Neće biti kotrljanja glava, nikakve zlovolje, kabinetske histerije. On će nam pomoći pokopati taj slučaj. Ne zataškati, naravno. No poslužit će se svojom sposobnošću ocjenjivanja situacije. Ako ga ulovim u pravom raspoloženju, možda čak zaključi da uopće nema razloga tim problemom opterećivati savjetnike. - Amen - oglasi se Strickland. - S druge strane - Lacon je bio uporan, sakupivši svu svoju moć uvjeravanja za taj napad - ako stvar sasvim otvoreno prikažemo, George, i Ministru padne na pamet da smo njegovu časnu službu upleli u raščišćavanje nekog nedopuštenog poduhvata koji je uz to još i propao - ponovo je velikim koracima mjerio sobu, zaobilazeći zamišljenu močvaru - te dođe do skandala, George, i ustanovi se da je Circus - vaša stara služba, George, koju jošuvijek volite, uvjeren sam u to - bio nedavno umiješan u odnose s po zlu poznatom revanšističkom skupinom emigranata - mušičavom, brbljavom, snažno antidetantski nastrojenom - sa svim vrstama anakronističkih opsjednutosti - čisti mamurluk iz najgorih dana hladnog rata - upravo prototip onoga što su nam naši šefovi naredili da izbjegavamo - ponovo je stigao do svog kuta, malo izvan dometa svjetiljke - a osim toga došlo je i do ubojstva,

George - oni će ga bez sumnje ocijeniti kao namjeru da se stvar zataška - a sve će to naravno, biti praćeno zanimanjem javnosti - bojim se da bi takav skandal mogao prepuniti čašu. Naša služba je još uvijek slabo dijete, George, boležljivo, a u rukama tih pridošlica silno osjetljivo. U ovom je trenutku na putu da se ponovo oporavi, no još uvijek može umrijeti i od najobičnije prehlade. Ako do toga dođe, krivda neće mimoići ni vašu generaciju. Imate dužnost, kao i svi mi. Odanost. Dužnost spram čega! upita se Smiley onim dijelom svoga bića koje ponekad kao da je bilo promatrač ostalih. Odanost prema kome? »Nema odanosti bez izdaje«, znala mu je govoriti Ann kad su bili mladi, dok se još pokušavao pobuniti protiv njenih nevjerstava. Neko vrijeme nitko ne progovori. - A oružje? - napokon upita Smiley, tonom osobe koja provjerava vjerodostojnost teorije. - Kako ćete to objasniti, Oliver? - Kakvo oružje? Nije bilo nikakvog oružja. Ustrijeljen je. Najvjerojatnije od vlastitih drugova, poznavajući njihovo spletkarenje. A da i ne govorimo o njegovu apetitu za tuđe žene. - Da, ustrijeljen je - složi se Smiley. - Pogođen u lice. S nevjerojatno male razdaljine. I pretraživan na čudan način. Odnesena mu je lisnica. To je policijska dijagnoza. No naša bi dijagnoza bila drugačija, zar ne, Lauder? - Ni u kom slučaju - upadne Strickland, mrko ga gledajući kroz oblak cigaretnog dima. - Pa, moja bi. - No čujmo je onda, George - reče Lacon velikodušno. - Oružje upotrebljeno pri Vladimirovu ubojstvu je uobičajeno sredstvo za likvidaciju kojim se služe ljudi iz moskovskog Centra - reče Smiley. - Skriveno u kameri, aktovki ili bilo čemu drugom. Metak s mekim vrhom ispaljuje se s minimalne udaljenosti. Da bi zatro trag, kaznio, obeshrabrio druge. Ako me pamćenje ne vara, čak su i u Sarrattu imali jedan primjerak u crnom muzeju pokraj bara. - Još ga uvijek imaju. Strašan je - reče Mostyn. Strickland ga udostoji opakog pogleda. - Ali George - zavapi Lacon. Smiley pričeka znajući da bi se Lacon u ovakvom raspoloženju mogao zakleti da Big Ben ne postoji.

- Ti ljudi - ti emigranti - kojima je pripadao onaj jadni momak - ne dolaze li oni iz Rusije? Nije li polovina njih bila u vezi s moskovskim Centrom - sa ili bez našeg znanja? Takvo oružje - što, naravno, ne znači da ste vi u pravu - takvo bi oružje, u njihovu svijetu, moglo biti svakodnevno kao kruh! I bogovi se uzalud bore protiv gluposti, pomisli Smiley: no Schiller je zaboravio birokrate. Lacon se sada obraćao Stricklandu. - Lauder. Još nije riješeno pitanje izjave za štampu. - Bilo je to naređenje. - Možda bi bilo dobro da se jošmalo pozabavištime i vidiš dokle su došli. Strickland koji je bio izuo cipele poslušno otklipše kroz sobu i počne birati broj. - Mostyn, mogli biste odnijeti ove stvari van, u kuhinju. Ne želimo ostavljati nepotrebne tragove, zar ne? Kako je sada i Mostyn otpušten, Smiley i Lacon se iznenada nađoše nasamo. - Radi se o da ili ne, George - započne Lacon. - Stvari će se morati raščistiti. Dati objašnjenja svim mogućim ljudima, što ja znam? Pošta. Mlijeko. Prijatelji. Koga već takvi ljudi imaju. Nitko nije tako upućen kao vi. Nitko. Policajci su obećali da će vam dati vremena. Neće zatezati, ali će pustiti da sve ide po određenom redu prepuštajući stvar rutini. - Nervozno poskočivši Lacon priđe Smileyjevoj stolici i nespretno sjedne na ručku naslona. - George. Vi ste bili njihov dušebrižnik. Dobro dakle, molim vas da odete i održite misu. On je vas tražio, George. Ne nas. Vas. Sa svojeg već poznatog mjesta pokraj telefona, Strickland ih prekinu: - Traže potpis na izjavi za štampu, Oliver. Htjeli bi da bude tvoj, ako nemaš ništa protiv. - A zašto ne šefov? - oprezno upita Lacon. - Čini se da misle kako će tvoj djelovati značajnije, pretpostavljam. - Reci mu da ostane na liniji - reče Lacon i širokim zamahom ruke gurne šaku u džep: - Mogu li vam dati ključeve, George? - Zveckao je njima pred Smileyjevim licem. - Uz uvjet. U redu? - Ključevi su još uvijek zveckali. Smiley je zurio u njih i vjerojatno upitao: - uz kakav uvjet? A možda je samo zurio; zapravo nije bio raspoložen za razgovor. Misli su mu bile zaokupljene Mostynom, i cigaretama što su nedostajale; telefonskim razgovorima o susjedima; agentima bez lica;

snom. Lacon je nabrajao. Pridavao je veliku važnost nabrajanju pojedinih točaka. - Prvo, da se ponašate kao privatno lice, Vladimirov izvršilac, ne naš. Drugo, da pripadate prošlosti, ne sadašnjosti i da s tim u skladu djelujete. Steriliziranoj prošlosti! Da ćete stišavati vatru a ne raspirivati je. Da ćete nastojati zatomiti svoje nekadašnje profesionalno zanimanje za njega, sasvim prirodno, jer to znači i naše. Mogu li vam uz te uvjete dati ključeve? Da? Ne? Mostyn je stajao na kuhinjskim vratima. Obraćao se Laconu, no njegove su ozbiljne oči cijelo vrijeme zirkale prema Smileyju. - Što je Mostyne? - upita Lacon. - Ne duljite. - Upravo sam se sjetio jedne pribilješke među Vladimirovim podacima, gospodine. U Tallinu je imao ženu. Pitam se ne bi li je trebalo obavijestiti. Mislio sam da će biti bolje ako vam to spomenem. - I opet su podaci bili neprecizni - reče Smiley uzvraćajući Mostynu pogled. - Bila je s njim u Moskvi kad je prebjegao preko granice, uhapšena je i odvedena na prisilan rad. Tamo je i umrla. - Neka gospodin Smiley učini što god smatra potrebnim u pogledu takvih stvari - brzo progovori Lacon, želeći izbjeći nov izljev, te spusti ključeve u Smileyjev nezainteresiran dlan. Odjednom su svi bili u pokretu. Smiley je ustao, Lacon je već bio na polovini sobe a Strickland mu je pružao slušalicu. Mostyn je kliznuo u zamračen hodnik i s vješalice skidao Smileyjev kišni kaput. - Sƽto vam je jošrekao Vladimir preko telefona, Mostyne? - smireno upita Smiley, smještajući jednu ruku u rukav. - Kazao je »Reci Maxu da se to tiče Pjeskara. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Tada će možda pristati da se nađe sa mnom.« To je dva puta ponovio. Bilo je na vrpci, no Strickland je izbrisao. - Znate li što je Vladimir htio time reći? Govorite tiho! - Ne, gospodine. - Niste našli među podacima? - Ne, gospodine. - Znaju li oni što je htio reći? - upita Smiley hitro trznuvši glavom u pravcu Stricklanda i Lacona. - Mislim da bi Strickland mogao znati. Nisam siguran. - Vladimir doista nije tražio Esterhasea?

- Nije, gospodine. Lacon je završavao telefonski razgovor. Strickland preuzme slušalicu od njega i nastavi govoriti. Vidjevši da je Smiley na vratima, Lacon krenu prema njemu. - George! Dobro momče! Pođite sa srećom! Slušajte, htio bih da jednom porazgovaramo o braku. Seminar bez ikakvog ustezanja. Računam na vas da mi objasnite tu vještinu, George! - Da. Moramo se naći - reče Smiley. Pogledavši prema dolje, zamijeti da se Lacon rukuje s njim. Zavjerničku ćud toga sastanka pomutio je bizaran epilog. U Circusu je uobičajeno da se po kućama u kojima se održavaju tajni sastanci ugrade skriveni mikrofoni. Agenti to na neki svoj čudan način prihvaćaju, mada nisu obaviješteni o tome i mada službenici Circusa, zaduženi za njih, prave pokrete kao da hvataju zabilješke. Prije sastanka s Vladimirom, Mostyn je prema svim pravilima, stavio uređaj u pogon očekujući starčev dolazak, i nitko se, u panici koja je zatim zavladala, nije sjetio isključiti ga. Vrpce su, već prema ustaljenoj rutini, poslane u Odsjek za prijepis, gdje su, u najboljoj namjeri, skinuli tekst s njih i prepisali ga u nekoliko primjeraka tako da ga svaki zainteresirani službenik Circusa može pročitati. Nesretni upravitelj Odsjeka za prigodne poslove dobio je jedan primjerak, isto tako i Tajništvo, te šefovi Kadrovskog, Operativnog i Odsjeka za financije. No kad je jedan primjerak napokon završio na stolu Laudera Stricklanda, došlo je do prave eksplozije i nedužni su čitaoci prisiljeni da se zakunu na šutnju pod raznoraznim strašnim prijetnjama. Vrpca je bila izvrsna. Tu je bilo Laconovo nemirno koračanje, a isto tako i Stricklandove primjedbe sotto voće, ponekad vrlo nepristojne. Jedino je izostala Mostynova zbunjena ispovijed u hodniku. A što se samoga Mostyna tiče, on u tom događaju više nije imao nikakvog udjela. Povukao se iz službe, po vlastitoj želji, nekoliko mjeseci kasnije, kao još jedan primjer uzaludno utrošene energije, problema koji u posljednje vrijeme svakoga silno zabrinjava.

6. Isto nesigurno svjetlo koje je dočekalo Smileyja kada je sa zahvalnošću izašao iz onog stana za tajne sastanke na svjež zrak hcmpstedskog jutra, dočekao je i Ostrakovu, mada je pariška jesen već uzela većeg maha od londonske, i samo je još nekoliko posljednjih listova, poput otrcanih krpa, visilo s platana. Baš kao ni Smileyju, ni njoj noć nije bila mirna. Ustala je u tami i pažljivo se obukla, te razmišljala, budući da se to jutro činilo hladnijim, da li je već vrijeme da izvuče zimske čizme, s obzirom na to da je propuh u njenoj trgovini znao biti okrutan i najviše joj pogađao noge. Još uvijek neodlučna, izvukla ih je iz ormara, obrisala i čak ulaštila, no još se uvijek dvoumila da li da ih obuče ili ne. Tako je to bivalo uvijek kad bi imala neki veliki problem s kojim se trebalo uhvatiti ukoštac: tada bi oni maleni postajali nepodnošljivi. Prepoznala je sve znakove, mogla ih je osjetiti kako nadolaze, no nije mogla učiniti ništa u vezi s tim. Događalo bi joj se da zagubi torbicu, zabrlja knjigovodstvo u trgovini, zalupi vratima stana ne ponijevši ključte mora ići po onu staru ludu od nadstojnice, madame la Pierre, što gunđa i unjka poput koze kad padne u koprive. Moglo joj se lako dogoditi, kad bi je spopalo to stanje, da nakon punih petnaest godina što ide istim putem, uđe u pogrešan autobus i sva bijesna završi u nepoznatom dijelu grada. Naposljetku ipak navlačeći čizme - te mrmljajući samoj sebi »ludo stara, kretenu«, i tome slično - i vukući tešku torbu za nabavke koju je pripremila još prošle noći, ona krenu uobičajenim putem, prolazeći pored tri uobičajena dućana, ne mareći da uđe u njih, cijelo vrijeme pokušavajući otkriti da li silazi s uma ili ne. Luda sam. Nisam luda. Netko me pokušava ubiti, netko me pokušava zaštititi. Na sigurnom sam. U životnoj opasnosti sam. Naprijed, natrag. U toku četiri tjedna pošto je primila svog malog estonskog ispovjednika, Ostrakova je počela zamjećivati u sebi mnoge promjene, za većinu kojih uopće nije bila nezahvalna. Nije bilo važno da li se zaljubila u njega ili ne; no pojavio se bašu pravom trenutku, njegov je

borbeni duh oživio u njoj otpor koji je počeo gasnuti. Raspalio je zatomljene vatre, bilo je u njemu dovoljno prisnosti da je podsjeti na Glikmana a i na ostale muškarce; jer nikada nije bila baš posebno suzdržana. A kako je, razmišljala je, povrh svega, čarobnjak čovjek dobra izgleda, koji pozna žene i ulazi u moj život naoružan slikom moga učitelja i, očito, odlukom da ga makne - no dakle, bilo bi sasvim neprilično da se, ovakva usamljena stara luda kakva jesam, ne zaljubili u njega istog trena! No čak jači dojam od njegove magije ostavila je njegova ozbiljnost. »Ne smijete kititi stvarnost«, rekao joj je s neuobičajenom oštrinom u glasu kada je, zbog zabave ili raznolikosti, dopustila malo odstupanje od prikaza događaja danog u pismu Generalu. - Ne smijete sada samo zbog toga što se sada osjećate smirenijom počiniti grešku i pomišljati da je opasnost minula. Obećala je da će se popraviti. - Opasnost je posvemašnja - rekao joj je na odlasku. - Ona nije samo vaša da biste je mogli uvećati ili umanjivati. Već su joj i ranije ljudi govorili o opasnosti, no kada je to čarobnjak rekao, ona mu je vjerovala. - Opasnost za moju kćer? - upitala je. - Opasnost za Aleksandru? - Vaša kći nema udjela u ovome. Budite uvjereni da ne zna ništa o onome što se zbiva. - Opasnost za koga, onda? - Opasnost za sve nas koji smo upućeni u ovo - uzvratio je, dok se sretno prepustila njihovom jedinom zagrljaju, na vratima. - U najvećoj mjeri opasnost za vas. A sada, u posljednja tri dana - ili dva? ili deset? - Ostrakova se mogla zakleti da je vidjela opasnost kako se skuplja oko nje poput vojske sjenki pri samrtničkoj postelji. Ta opasnost koja je bila posvemašnja, koja nije bila samo njena da bi je mogla uvećavati ili umanjivati. Ove ju je subote ujutro vidjela ponovo, dok je bučno koračala u svojim ulaštenim zimskim čizmama, mašući teškom torbom za nabavke; ona ista dva čovjeka što su je slijedila, premda je bio vikend. Glomazni ljudi. Glomazniji od riđeg čovjeka. Ljudi kakvi sjede po policijskim sobama za vrijeme istrage. I nikada ne progovore ni riječ. Jedan je hodao pet metara iza nje, a drugi usporedo, s druge strane ceste, i upravo prolazio pokraj vrata onog vjetropira Merciera,

trgovca sapunima, čija je crveno-zelena tenda visila tako nisko da je predstavljala opasnost čak i za osobu skromne visine, poput Ostrakove. Kada je napokon bila sebi dopustila da ih zamijeti po prvi put, bijaše zaključila da su to Generalovi ljudi. Bilo je to u ponedjeljak, ili u petak? General Vladimir mi je poslao svoju tjelesnu stražu, oduševljeno je pomislila, i u toku cijelog tog opasnog prijepodneva smišljala kakvim bi im prijateljskim znacima mogla izraziti zahvalnost: sukrivi osmijesi koje će im uputiti dok ne bude nikog u blizini, pripremit će im i odnijeti čak i soupe da im olakša bdjenje na vratima. Dva golema stražara, razmišljala je, i to samo za jednu staru damu! Ostrakov je bio u pravu: taj General je stvarno čovjek! Drugi dan je zaključila da oni uopće ne postoje, i da je njena potreba da izmisli takve ljude bila naprosto odraz želje za ponovnim zbližavanjem s čarobnjakom: tražim nešto što bi me povezalo s njim; baškao što se jošnisam uspjela prisiliti da operem čašu iz koje je pio votku, ili poravnam uleknute jastuke na kojima je sjedio i držao mi predavanje o opasnosti. No trećeg - ili je to bilo petog - dana počela je kritičnije gledati na te svoje nazovi-zaštitnike. Prestala se igrati male djevojčice. Napustivši stan rano izjutra, nije važno kojeg dana, da bi prisustvovala primitku jedne za njenu trgovinu posebno važne pošiljke, zakoračila je iz utočišta svojih sanja ravno na ulice Moskve, onakve kakve ih je i prečesto viđala za godina provedenih s Glikmanom. Jadno osvijetljena, oblim kamenjem popločena ulica bila je sasvim prazna, na njoj se nalazio samo crni auto parkiran dvadeset metara od vrata Ostrakove. Najvjerojatnije je stigao toga trena. Kasnije joj se činilo da ga je vidjela kako se zaustavlja, vjerojatno da bi ostavio stražare na mjestu na kojem su imali obaviti posao. Zaustavlja se naglo, bašu trenutku kad je izašla. I zatim obara svjetla. Odlučno je krenula pločnikom. »Opasnost za vas«, odzvanjalo joj je sjećanjem; »opasnost za sve nas koji znamo.« Automobil ju je slijedio. Misle da sam kurva, tašto je pomislila, jedna od onih ostarjelih koje hvataju jutarnje mušterije. Iznenada joj postane jedini cilj domoći se unutrašnjosti crkve. Bilo koje crkve. Najbliža ruska pravoslavna crkva bila je udaljena dvadeset

minuta i tako malena da je moliti se u njoj nalikovalo na seansu, većje to što si se nalazio tako blizu Svetoj obitelji samo po sebi pružalo oprost. No dvadeset je minuta bilo čitava vječnost. Nepravoslavne crkve je, kao po pravilu, u potpunosti izbjegavala - one su bile izdaja njene nacionalnosti. No ovog je jutra, s automobilom što je milio iza nje, potisnula predrasude i jurnula u prvu crkvu na koju je naišla, a koja se pokazala ne samo katoličkom već štoviše modernom katoličkom, tako da je cijelu misu čula dvaput na lošem francuskom - a čitao ju je svećenik-radnik što je zaudarao na bijeli luk, ili jošgore. Ali kada je izašla, onih ljudi nije bilo na vidiku, a to je jedino bilo važno - čak iako je, stigavši u trgovinu, morala obećati da će odraditi dva dodatna sata zbog problema koje je prouzročila zakašnjenjem. A zatim tri dana - ništa, ili je prošlo pet? Ostrakova je postala isto tako nesposobna za preračunavanje vremena kao i novca. Tri ili pet, otišli su, nikada nisu ni postojali. Sve je to bilo samo njeno glupavo »kićenje stvarnosti« kako ga je čarobnjak nazvao, njena glupava navika da previše toga vidi, da prečesto gleda ljudima u oči, izmišlja suviše događaja. Sve do danas, kada su se vratili. No danas je sve to bilo nekih pedeset tisuća puta gore, jer je danas bilo sada, a ulica je danas bila tako prazna kao Posljednjeg dana ili Prvog, a čovjek što je hodao pet metara iza nje sada se približavao, a onaj što se nalazio pod Mercierovom napadački opasnom tendom prelazio ulicu da mu se pridruži. Ono što je slijedilo, prema razmišljanjima i vizijama Ostrakove, trebalo se zbiti u tren oka. U jednom trenutku si uspravan, hodaš pločnikom, a u slijedećem uz blijesak svjetala i zujanje sirena, već si na operacionom stolu, okružen kirurzima s raznobojnim maskama. Ili si na Nebu, pred Svemogućim, i zamuckujući se ispričavašzbog nekih grijehova, zbog kojih ti zapravo nije nimalo žao; a - ako si ga uopće dobro shvatio - nije ni Njemu. Ili, najgore od svega, osvijestiš se i vratiš u svoj stan, hodajući sav ranjav, a tvoja dosadna polusestra Valentina u nastupu sumnjivog milosrđa ostavi sve, te dolazi iz Lyona da bi zvrjala k'o naricaljka kraj tvog kreveta. Nijedno se od tih iščekivanja nije ispunilo. Ono što se stvarno dogodilo, odvijalo se sporošću podvodnog

baleta. Cƽovjek koji se približavao odostrag sada ju je sustigao i zauzeo desni, ili unutrašnji položaj. U istom se trenutku onaj što je prelazio preko ceste stvorio njoj slijeva i sada hodao uz nju, ali ne pločnikom već žlijebom, te je usput prskao ostacima jučerašnje kiše. Po svojoj fatalnoj navici gledanja ljudima u oči Ostrakova se zagledala u svoja dva neželjena pratioca i vidjela ono što je već prepoznavala i znala napamet. Oni su progonili Ostrakova, oni su ubili Glikmana, i po njenom mišljenju već stoljećima ubijaju cjelokupno rusko stanovništvo, bilo da je to u ime Cara, Boga ili Lenjina. Odvrativši pogled od njih, ugledala je onaj crni auto što ju je pratio do crkve, gdje se praznom ulicom polako približava prema njoj. Stoga je učinila točno ono što je cijelu tu noć planirala dok je ležala budna zamišljajući što se može dogoditi. U torbu za nabavke bila je stavila staro glačalo na ugljen, starudiju koju je Ostrakov nabavio u vrijeme kada se, jadni čovjek, počeo zanositi mišlju da bi mogao zaraditi koji dodatni franak baveći se antikvitetima. Njena je torba bila kožna - od zelenih i smeđih komadića - i vrlo čista. Zabacivši je unatrag, ona svom svojom snagom zavitla njome na čovjeka u žlijebu - u prepone, njegovo mrsko središte. On opsuje - nije čula na kojem jeziku - i sruči se na koljena. Ovdje njen plan skrenu sa zamišljene linije. Nije očekivala napasnika s obje strane i trebalo joj je vremena da povrati ravnotežu te zamahne glačalom na drugog čovjeka. No on joj to nije dopustio. Obujmio ju je rukama, ščepao poput debele vreće i digao od tla. Vidjela je kako joj torba ispada i začula odzvanjanje glačala po metalnom poklopcu kanalizacije. Jošuvijek gledajući nadolje, vidjela je svoje čizme kako se ljuljaju desetak centimetara od zemlje, baškao da se objesila poput svog brata Nikija - i njezina su stopala, kao tada njegova, bila okrenuta na unutra, jedno prema drugom, nalik na stopala idiota. Zamijeti da joj je prednja strana jedne čizme, one lijeve, ogrebena pri rvanju. Napadačje sada jošžešće stegao ruke oko njenih grudi, i ona se pitala hoće li joj popucati rebra prije no što se uguši. Osjeti kako je on povlači unatrag i pretpostavi da je namjerava baciti u auto koji se sada priličnom brzinom približavao cestom: kidnapiraju je! Ta je pomisao užasnu. Ničeg, ponajprije smrti, nije se u tom času više grozila od misli da će je te svinje odvesti natrag u Rusiju i podvrći onoj polaganoj, doktrinarnoj, zatvorskoj smrti kojom su, bila je uvjerena u to, umorili Glikmana. Borila se svom svojom snagom, uspjelo joj je ugristi ga za

ruku. Vidje nekoliko okupljenih prolaznika koji su djelovali isto toliko uplašeni kao i ona sama. I tada shvati da automobil ne usporava i da ti ljudi imaju nešto drugo na umu: ne kidnapirati je već ubiti. Bacio ju je. Sklupčala se, nije pala, i kad je auto naglo skrenuo da bi je srušio, ona zahvali Bogu i svim njegovim anđelima što se na kraju bila odlučila za zimske čizme jer ju je prednji branik udario odostraga po goljeničnim kostima i kada je ponovo ugledala svoja stopala, bila su joj točno pred licem, a gola bedra rastvorena kao pri porodu. Neko je vrijeme letjela a onda udarila o cestu svim dijelovima svoga tijela istodobno - glavom, kičmom i petama - te se poput kobasice kotrljala ulicom. Auto je prošao pored nje no ona začu cviljenje guma pri zaustavljanju i upita se namjeravaju li sada voziti unatrag i ponovo prijeći preko nje. Htjede se pomaknuti no osjeti veliku pospanost. Cƽula je glasove i lupanje automobilskih vrata, čula brektanje motora koje je zatim oslabilo, dakle ili je odlazio ili ona gubi sluh. - Ne dodirujte ju - reče netko. Ne, nemojte, pomisli ona. - To je nedostatak kisika - začu sebe govoriti. - Podignite me na noge i bit će mi dobro. Zašto li je, zaboga, to rekla? Ili je to samo pomislila? - Aubergines - rekla je. - Dovedite aubergines. - Nije znala da li govori o kupovini ili o prometnim pošiljkama koje su po pariškom slengu bile aubergine. Tada su dvije ženske ruke prebacile deku preko nje i započela je žučna galska prepirka što bi slijedeće trebalo učiniti. Da li je netko zapamtio broj? htjela je upitati. No doista je bila suviše pospana a da bi brinula, a osim toga nije imala ni kisika - pad joj ga je zauvijek isisao iz tijela. Vidjela je poluustrijeljene ptice kao nekoć po ruskim poljima, kako bespomoćno udaraju krilima o zemlju, čekajući da im se psi približe. Generale, pomisli, da li ste primili moje drugo pismo? Gubeći se u daljini, ona ga je molila, preklinjala da ga pročita i odgovori na zaklinjanja u njemu. Generale, pročitajte moje drugo pismo! Bila ga je napisala prije tjedan dana u trenutku očaja. Poslala ga je jučer u drugom takvom trenutku.

7. U blizini stanice Paddington postoje ulice s viktorijanskim zgradama koje su izvana obijeljene poput luksuznih prekooceanskih brodova, a iznutra mračne poput grobova. Westbourne Terrace je tog subotnjeg prijepodneva blještala sjajnije no ijedna od njih, ali je prilaz što je vodio do onog njenog dijela u kojem je stanovao Vladimir bio na jednom kraju zatrpan gomilom madraca koji su trunuli, a na drugom srušenim kablom što je nalikovao na pograničnu brklju. - Hvala, ovdje ću izaći - pristojno reče Smiley i isplati taksista kod madraca. Stigao je čak iz Hampsteada i boljelo ga je koljeno. Vozač, Grk, cijelo vrijeme mu je pričao o Cipru i on je iz uviđavnosti klečao na malom pomoćnom sjedalu pokraj pregrade što dijeli vozača od putnika, kako bi čuo priču usprkos buci motora. Vladimire, morali smo ti omogućiti bolje, pomisli promotrivši prljavštinu po pločnicima i jadno rublje što je visilo s balkona. Circus je trebao iskazivati više poštovanja uspravnom čovjeku. Tiče se Pjeskara, razmišljao je. Reci mu da imam dokaze i mogu ih donijeti sa sobom. Hodao je polagano, znajući da je u rane jutarnje sate bolje izlaziti iz kuće nego ulaziti u nju. Na autobusnom stajalištu stvorio se omanji rep. Mljekar je obilazio ulaze, isto tako i raznosačnovina. Eskadrila sletjelih galebova dostojanstveno je navalila na prosuto smeće. Ako su galebovi krenuli u gradove, razmišljao je, hoće li i golubovi krenuti na more? Prolazeći ulicom ugleda motociklista gdje uz kolnik parkira svog ata s crnom prikolicom službena izgleda. Nešto u držanju tog čovjeka podsjeti ga na visokog dostavljača koji je donio ključeve stana - slična postojanost, zamjetljiva čak i s takve udaljenosti, te smjerna, gotovo vojnička pozornost. Stabla kestena što su gubila lišće zasjenjivala su ulazna vrata, preplašena ga mačka oprezno odmjeri. Zvono je bilo posljednje između njih trideset, no Smiley ga ne pritisnu već gurnu dvokrilna vrata koja se suviše spremno otvoriše, otkrivajući iste one sumorne

hodnike obojene jarkom bojom da bi se onemogućili ljubitelji poruka po zidovima, i isto ono stubište prekriveno linoleumom koje je cviljelo poput bolničkih kolica. Sjećao se svega toga. Ništa se nije promijenilo, a sad više i neće. Nije bilo prekidača za svjetlo, a što se više penjao, stube su postajale mračnije. Zašto Vladimirovi ubojice nisu ukrali njegove ključeve? pitao se, osjećajući kako mu lupkaju o bok pri svakom koraku. Vjerojatno im nisu bili potrebni. Vjerojatno su već imali vlastiti svežanj. Stigao je do odmorišta i provukao se pokraj raskošnih dječjih kolica. Začu zavijanje psa, jutarnje novosti na njemačkom i klokotanje zajedničkog zahoda. Začu dijete kako urla na majku, a onda pljus, i oca kako urla na dijete. Reci Maxu da se tiče Pjeskara. CƵutio se zadah curryja, prženja na jeftinoj masti i raskužnog sredstva. CƵutio se zadah prevelikog broja ljudi koji nemaju previše novca, zgužvanih na premalom prostoru. I toga se sjećao. Ništa se nije izmijenilo. Da smo se prema njemu ponijeli bolje, to se nikada ne bi dogodilo, zaključi Smiley. Zanemareni su i suviše lak plijen ubojicama, pomisli, nesvjestan koliko su njegove misli bliske mislima Ostrakove. Sjećao se dana kad su ga doveli ovamo, dušebrižnik Smiley i glasonoša Toby Esterhase. Odvezli su se na Heathrow da ga dočekaju: Toby, momak od akcije, premazan svim mastima, kako je sam običavao govoriti. Toby je vozio kao lud, ali su ipak gotovo zakasnili. Avion se već bio spustio. Požurili su k izlazu i ugledali ga: prošaran srebrnim vlasima i veličanstven, nepomično se uzdizao u prostoru za prihvat prtljage, dok su se obični smrtnici vrzmali oko njega. Sjećao se njihovog ozbiljnog zagrljaja - Max, stari druže, jesi li to zaista ti? - Ja sam, Vladimire, ponovo su nas združili. - Sjećao se kako ih je Toby potajno proveo kroz prostrane stražnje hodnike imigracione službe jer su razbješnjeni francuski policajci oduzeli starom momku sve papire prije no što su ga izbacili. Sjećao se kako su ručali kod Scotta, sva trojica, stari je momak bio previše uzbuđen a da bi mogao piti, oduševljeno je pričao o budućnosti mada su svi znali da je on nema: - Bit će kao nekoć u Moskvi, Max. Možda čak uspijemo s Pjeskarom. - Slijedećeg su dana pošli u potragu za stanom. - Zƽelimo vam pokazati nekoliko mogućnosti, Generale - objasnio je Toby Esterhase. Bilo je vrijeme Božića i budžet za osiguranje smještaja već potrošen za tu godinu. Smiley je podnio molbu ϐinancijskom odsjeku Circusa.

Pokušao je utjecati na Lacona i ministra ϐinancija da se odobri dodatni troškovnik, no uzalud. - Propisna doza stvarnosti će ga spustiti na zemlju - izjavio je Lacon. - Uvjerite ga, George. Zato ste tu. - Njihova je prva doza stvarnosti bilo svratiste za prostitutke u Kensingtonu, druga je imala pogled na ranžirnu stanicu blizu Waterlooa. Westborne Terrace je bila treća i dok su se uz cviljenje penjali istim ovim stubištem, s Tobyjem na čelu, starac se iznenada zaustavi, nakrivi veliku prosijedu glavu i teatralno namršti nos: - Aha! Dakle, ako budem gladan, treba samo da stanem na hodnik, onjušim i glad će proći! izjavio je muklim francuskim. - Na taj način neću morati jesti čitav tjedan! Tada je već i Vladimir shvatio da su ga zauvijek otpisali. Smiley se vrati sadašnjosti. Slijedeće je odmorište bilo muzički obojeno, zamijeti, nastavljajući samotni uspon. Kroz jedna je vrata dopirala rock-glazba »navinuta do daske«, a kroz druga Sibelius i miris slanine. Zavirivši kroz prozor ugleda dva čovjeka kako bazaju među stablima kestena gdje ih nije bilo kada je stigao. Tako rade ekipe, pomisli. Vani ostave stražu dok ostali krenu unutra. No čija je to ekipa bilo je drugo pitanje. Moskovska? Glavnog inspektora? Saula Enderbyja? Niže dolje, niz cestu, visoki je motociklist nabavio ilustrirane novine i sada je sjedio na motoru čitajući ih. Vrata se otvoriše pokraj Smileyja i pojavi se stara žena u kućnoj haljini, držeći mačku na ramenu. Cƽak i prije no što ga je oslovila, mogao je osjetiti zadah noćašnjeg pića u njenom dahu. - Jesi li ti tat, zlato? - upitala je. - Bojim se da nisam - uzvrati Smiley nasmijavši se. - Samo posjetilac. - Ipak, lijepo je kad se nekome sviđaš, zar ne, zlato? - rekla je. - Da, doista - uzvrati Smiley pristojno. Posljednji je dio stepeništa bio vrlo uzak i strm, osvijetljen pravom dnevnom svjetlošću što je dopirala iz žicom uokvirenog prozora na kosini krova. Na zadnjem su odmorištu bila dvoja vrata, i jedna i druga zatvorena, i jedna i druga vrlo uska. Na jednima ga dočeka strojem otkucan natpis: »Gosp. V. Miller, prijevodi«. Smiley se prisjeti prepirke oko Vladimirovog novog imena sada kad je trebalo da postane Londončanin i da se ničim ne ističe. »Miller« nije predstavljalo problem. Iz nekog je razloga »Miller« starom momku

djelovalo sasvim dostojanstveno. - Miller, c'est bien - izjavio je. - Miller mi se sviđa, Max. - No »Gosp.« je bilo sve samo ne dobro. Uporno je zahtijevao da bude general, a potom je odlučio zadovoljiti se s pukovnik. No Smiley je u svojoj ulozi dušebrižnika u tom pogledu bio nepopustljiv: gosp. će pričinjavati znatno manje problema nego izmišljeni čin u pogrešnoj vojsci, odredio je. Hrabro je pokucao znajući da je tiho kucanje sumnjivije od glasnog. Začu odjek i ništa više. Nikakvih koraka, nikakvog iznenada utihnulog zvuka. Zazva »Vladimir« kroz otvor uložnice za pisma kao da je stari znanac što je došao u posjet. Pokušao je s jednim od ključeva iz svežnja no zaglavio se, pokušao je drugim i ovaj se okrenu. Zakorači unutra i zatvori vrata za sobom očekujući da ga nešto udari po glavi, ipak mu je bila draža smrskana lubanja nego metkom razneseno lice. Zavrtje mu se u glavi te shvati da je suspregao dah. Zamijeti istu onu bijelu boju; istu prazninu kakva vlada po zatvorskim ćelijama. Isti čudnovati muk kao u telefonskoj govornici; ista mješavina javnih mirisa. Upravo ovdje smo stajali, prisjeti se Smiley - onog popodneva, sva trojica. Toby i ja poput remorkera što guraju stari ratni brod. Posrednik nekretninama je rekao »luksuzan stan na mansardi«. - Beznadno - izjavio je Toby Esterhase na svom mađarskom francuskom, jer je uvijek bio prvi koji započinje razgovor; okrenuo se k vratima i spremao poći. - Hoću reći zaista odvratno. Hoću reći trebalo je da dođem ovamo i sam pogledam, zaista sam idiot - nastavio je Toby kad se Vladimir jošuvijek nije pomakao s mjesta. - Generale, molim vas primite moju ispriku. To je čista uvreda. Smiley se pridružio. - Možemo ti pružiti bolje od ovoga, Vladi; puno bolje, samo moramo biti uporni. No starčev je pogled bio uprt u prozor, baškao sada Smileyjev, u tu razigranu šumu dimnjaka, zabata i krovova pokrivenih crijepom, što je bujala iza prozorske ograde. Iznenada spusti tešku ruku zaštićenu rukavicom na Smileyjevo rame: - Bolje čuvajte svoj novac za ubojstvo one svinje u Moskvi. - Max posavjetova. I dok su mu suze tekle niz obraze, Vladimir je s odlučnim osmijehom na ustima nastavio gledati te dimnjake nalik na moskovske i svoje ugasle snove o povratku i životu pod ruskim nebom.

- On reste ici - napokon naredi, kao da je upravo smislio plan o posljednjem očajničkom otporu. Duž zida bio je postavljen uzak divan, a na prozorskoj dasci kuhalo. Po vonju kita Smiley zaključi da je starac nastavio sam bojati sobu u bijelo, prikrivajući tako vlagu i krpeći pukotine. Na stolu koji mu je služio kao radni i kao jedaći ležao je stari pisaći stroj Remington i nekoliko izlizanih rječnika. Njegovi prijevodi: nekoliko dodatnih penija koji su popunjavali mirovinu. Zamahnuvši laktovima prema natrag kao da ima problema s kičmom, Smiley se ispravi u svoju punu mada neznatnu visinu i baci na uobičajen posmrtni obred što slijedi nakon smrti svakog špijuna. Na ormariću od borovine smještenom pokraj kreveta nalazila se Biblija na estonskom. Pažljivo ju je prelistao da vidi da li su pojedini dijelovi isječeni, a zatim izvrtao gore-dolje tražeći komadiće papira i fotograϐije. Otvorivši ladicu ormarića pronašao je bočicu pilula za pomlađivanje seksualno onemoćalih i tri medalje za hrabrost Crvene armije, pričvršćene na kromiranoj dršci. Toliko o prikrivanju identiteta, pomisli Smiley stojeći pokraj kreveta; upita se kako su Vladimir i njegove mnogobrojne ljubavnice uspijevali na tako uskom prostoru. Nad uzglavljem je visio bakropis što je prikazivao Martina Luthera. Pokraj njega kolor fotograϐija pod nazivom »Crveni krovovi starog Tallina« koju Vladimir mora da je odnekud izrezao i zalijepio na komad kartona. Slijedeća je slika prikazivala »Obalu Kazarija«, a na trećoj su bili »Mlinovi i ruševan dvorac«. Zavirio je iza svake. Tada mu pažnju privuče noćna svjetiljka. Pokušao ju je uključiti a kad vidje da ne radi, izvuče utikač, izvadi žarulju i stade tražiti po drvenom postolju, no bez rezultata. Iznenadni ga je vrisak izvana potjerao uza zid, no kada se sabrao, shvati da su to oni na kopnu rođeni galebovi: cijela se kolonija sjatila oko dimnjaka. Ponovo je pogledao na ulicu. One su dvije dangube otišle. Krenuli su gore, pomisli: gotovo je s mojom prednošću prvoga. To nisu policajci; to su ubojice. Na motor s crnom prikolicom sada nije nitko pazio. Zatvorio je prozor pitajući se postoji li posebna Valhala za umrle špijune gdje će se on i Vladimir sresti i gdje će sve stvari moći postaviti na mjesto; govoreći samom sebi kako je proživio dovoljno dug život i kako je taj trenutak jednako pogodan za kraj kao i bilo koji drugi. I ne vjerujući u to ni trenutka. U ladici stola nalazili su se listovi papira bez linija, spajalica za

papir, nagrizena olovka, nekoliko gumica za pričvršćivanje i noviji telefonski račun za jedno tromjesečje, koji je bio neplaćen i uspostavljen na iznos od sedamdeset osam funti, što začudi Smileyja kao neobično visoka svota s obzirom na Vladimirov skroman način života. Otvorio je spajalicu za papir no nije pronašao ništa. Telefonski je račun stavio u džep da bi ga kasnije proučio te nastavio pretraživati mada je znao da bi za pravu pretragu trebala tri čovjeka koja bi morala raditi nekoliko dana prije no što bi sa sigurnošću mogli reći da li su pronašli sve ono što se moglo naći. Ako je uopće tražio nešto određeno, onda je to bio adresar ili rokovnik, ili bilo što čime se čovjek služi da bi se podsjetio na svoje obaveze, makar i komadić papira. Znao je da su ostarjeli špijuni, čak i oni najbolji među njima, ponekad pomalo nalik na ostarjele ljubavnike; kako ih godine polako osvajaju, tako počinju varati, iz straha da ih njihove sposobnosti napuštaju. Pretvaraju se da sve drže u pamćenju, no u potaji grčevito brane svoju muškost, u potaji zapisuju stvari, vrlo često na nekom svom domaćem šifriranom pismu koje, kad bi samo za to znali, svatko imalo upućen u igru može otkriti za nekoliko sati ili minuta. Imena i adrese veza, podagenata. Ništa nije sveto. Uobičajeni postupci, mjesto i vrijeme sastanka, operativni nadimci, brojevi telefona, čak i kombinacije sefa, sve zapisano kao da se radi o broju socijalnog osiguranja ili datumu rođenja. U svoje je vrijeme Smiley vidio kako su čitave mreže bile izložene opasnosti zato što se neki agent nije više usudio pouzdati u svoju glavu. Nije vjerovao da bi to Vladimir učinio, no jednom se mora početi. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Stajao je u prostoriji koju bi starac opisao kao kuhinju: prozorska daska na kojoj je bilo kuhalo na plin, maleno spremište za hranu, domaća radinost, s izbušenim otvorima za prolaz zraka. Mi muškarci što kuhamo sami za sebe smo polubića, razmišljao je proučavajući dvije police, izvukao lonac i tavu, zavirio u crvenu papriku. U svakom drugom dijelu stana - čak i u krevetu - možešse isključiti, čitati knjigu, uvjeravati sebe da je samoća najbolje rješenje. No u kuhinji su znakovi nepotpunosti previše napadni. Pola crnog kruha. Pola proste kobasice. Pola luka. Pola litre mlijeka. Pola limuna. Pol paketića čaja. Pola života. Otvorio je sve što se dalo otvoriti, prstom razgrnuo crvenu papriku. Otkrio je olabavljenu pločicu i odmakao je, s tave odvrnuo

drvenu ručku. Dok se spremao da otvori ormar za odjeću, zastane kao da ponovo osluškuje, no ovaj put ga je zadržalo nešto što je vidio, ne ono što je čuo. Navrh spremišta za hranu stajalo je cijelo veliko pakovanje cigareta Gauloises Caporal, omiljena Vladimirova vrsta kad ne bi mogao doći do ruskih. Otvoreno, primijeti, čitajući natpise. »Duty free«, »Filtre«. Označeno »Exportation« i »Made in France«. Uvijeno u celofan. Skinuo je paket. Od deset kutija koliko ih unutra ima, jedna je većnedostajala. U pepeljari tri opuška iste vrste. U zraku, sada kad ga je onjušio zanemarujući zadah hrane i kita, jedva zamjetljiva aroma francuskih cigareta. A u džepu nije imao cigareta, prisjeti se. Sada se kretao brže, silno želeći otići. Stan je bio previsoko. Bio je suviše prazan i suviše pun. Sve ga je više ispunjao osjećaj da nešto nije u redu. Zašto nisu uzeli njegove ključeve? Otvorio je ormar. U njemu je bila odjeća i papiri, no Vladimir je imao vrlo malo i jednog i drugog. Ti su papiri uglavnom bili umnoženi pamϐleti na ruskom, engleskom i nečem za što je Smiley pretpostavio da je jedan od baltičkih jezika. Nalazio se tu i fascikl s pismima iz pariškog sjedišta grupe, i plakati na kojima je pisalo »SJETITE SE LATVIJE«, »SJETITE SE ESTONIJE«, »SJETITE SE LITVE«, vjerojatno tiskani za javne demonstracije. Bila je tu i kutija žute školske krede iz koje je nedostajalo nekoliko komada. I Vladimirova dragocjena norfolška jakna, što je pala s vješalice. Vjerojatno je skliznula kada je Vladimir u žurbi prejako zalupio vratima ormara. Vladimir je bio tašt, pomisli Smiley. Vojnički uredan. A ipak baca najbolju jaknu na dno ormara? Ili ju je ruka nepažljivija od njegove propustila vratiti na vješalicu? Podižući jaknu, Smiley pretraži džepove, zatim je objesi i zalupi vratima da vidi hoće li pasti. Pala je. Nisu uzeli ključeve, i nisu pretražili njegov stan, zaključi. Pretražili su Vladimira, no po mišljenju glavnog inspektora nešto ih je omelo. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Vrativši se u kuhinjski prostor stao je pred spremište za hranu i ponovo se zamišljeno zagledao u plavi paket na vrhu. Zatim zaviri u košaru za papir. Ponovo u pepeljaru, pamteći. Nakon toga u kantu za

smeće, u slučaju da se kutija što je nedostajala nalazi tamo, zgužvana. Nije se nalazila, što mu je iz nekog razloga bilo drago. Vrijeme da krene. Ali nije. Tokom slijedećih četvrt sata, naćulivši uši u iščekivanju da ga netko prekine, Smiley je prekapao i tražio, podizao i vraćao na mjesto, jošuvijek spreman da naiđe na pomičnu dasku u podu ili rado upotrebijavan otvor u zidu. No ovaj put je želio ne naći. Ovaj put je želio potvrditi nedostajanje. Tek kada je bio toliko zadovoljan učinjenim koliko su mu okolnosti dopuštale, zakorači na odmorište i zaključa vrata za sobom. Na prvom slijedećem odmorištu sreo je privremenog poštara, što je uočio po oznaci na rukavu, gdje izlazi iz jednog hodnika. Smiley ga dodirnu za lakat. - Ako kojim slučajem imate nešto za stan 6B, mogu vas poštedjeti penjanja - reče čednim glasom. Poštar je prekapao po torbi i izvukao smeđu omotnicu. Poštanski žig Pariza, datirano prije pet dana, petnaesti okrug. Smiley je spusti u svoj džep. Na trećem su odmorištu bila vrata za slučaj požara s prečkom na kojoj je pisalo »gurni« i koja se mogla pomaknuti samo iznutra. Bio ju je zapamtio dok se penjao. Gurnuo ju je, vrata popustiše i on se stane spuštati traljavim betonskim stubištem, te prijeđe nutarnjim dvorištem u pravcu samotnog mijaukanja, još uvijek mozgajući o tom propustu. Zašto nisu pretražili njegov stan? pitao se. Moskovski Centar, kao i svaki drugi veliki birokratski pogon, ima svoje ustaljene postupke. Odlučiš ubiti čovjeka. Pred njegovu kuću postavišpromatrače, otkriješnjegove stalne putove prema mjestima na koja uvijek zalazi, ubacišu to svoju grupu ubojica i maknešga. Na klasičan način. A zašto onda ne pretražiti i njegov stan? - Vladimir, neženja što živi u zgradi kojom se neprestano vrzmaju stranci? - zašto ne poslati ljude gore istog trena čim on izađe? Zato što su znali da je ono kod njega, pomisli Smiley. A način na koji su pretražili tijelo, što ga je glavni inspektor označio površnim? Pretpostavimo da ih nitko nije omeo već su pronašli ono što su tražili? Mahnu taksiju i reče vozaču: - Bywater Street u Chelseau, molim vas, skreće se od King's Roada. Pođi kući, pomisli. Okupaj se, dobro razmisli o svemu. Obrij se. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Iznenada, nagnuvši se naprijed, on pokuca na staklenu pregradu

što ga je dijelila od vozača i promijeni smjer. Dok su se polukružno okretali, visoki se motociklist uz cviljenje zaustavi na parkiralištu iza njih, siđe i dostojanstveno skrenu svoj veliki crni motor s prikolicom u suprotnu uličicu. Lakej, pomisli Smiley promatrajući ga. Lakej što gura stolić za posluživanje donoseći čaj. Kao da je iz službene pratnje, povijenih leđa i široko rastvorenih laktova, motociklist ih je pratio kroz udaljene dijelove Camdena, a potom, još uvijek na propisanoj udaljenosti, polako uzbrdo. Taksi se zaustavi a Smiley nagnu naprijed da bi platio. Dok je to činio, kraj njih svečano prođe taman lik s rukom uzdignutom do lakta u prijeteći pozdrav stisnute pesnice.

8. Stajao je na ulazu u drvored zureći u redove bukvi što su se gubili u daljini pred njim poput armije koja uzmiče u sumaglici. Tama se povlačila nevoljko, ostavljajući za sobom polumrak zatvorenih prostorija. Moglo je već biti i predvečerje: vrijeme za čaj u staroj ladanjskoj kući. Ulična svjetla s obadvije njegove strane bila su slaba, nisu osvjetljavala ništa. Zrak je bio topao i težak. Očekivao je da će još uvijek zateći policajce i konopom ograđen dio. Očekivao je novinare ili znatiželjne prolaznike. Ovo se još nikada nije dogodilo, reče sam sebi, dok se počeo polagano spuštati niz kosinu. Tek sam napustio mjesto događaja a Vladimir već veselo skače na noge, sa štapom u ruci, skida stravičnu šminku i odlazi s ostalim glumcima na vrčpiva u policijsku stanicu. Sa štapom u ruci, ponovi u sebi, prisjećajući se nečeg što mu je rekao glavni inspektor. U lijevoj ruci ili u desnoj ruci? - I na njegovoj lijevoj ruci ima tragova žute krede - rekao je Murgotroyd u kombiju. - Na palcu i na prva dva prsta. Krenuo je, i drvored se zatamni oko njega, sumaglica postade gušća. Dvadeset jardi više, smeđe je sunce sjalo poput tihog krijesa što gori u vlastitom dimu. No ovdje dolje, u uleknuću, sumaglica se skupila u ledenu maglu, a Vladimir je ipak bio sasvim mrtav. Zamijeti tragove guma na mjestu gdje su bila parkirana policijska kola. Primijeti da nema lišća i da je šljunak neprirodno čist. Sƽto li oni čine? upita se. Ispiru šljunak šmrkovima? Skupljaju lišće u nove plastične vreće? Umor što ga je osjećao ustuknu pred novom, čudesnom bistrinom. Nastavio se penjati drvoredom želeći Vladimiru dobro jutro i laku noć i ne osjećajući se glupo zbog toga, cijelo vrijeme napeto misleći o čavlićima, kredi, francuskim cigaretama i Moskovskim pravilima, tražeći kositreni paviljon pored igrališta. Promotri sve po redu, reče samom sebi. Počni od početka. Ostavi Caporal na polici. Stigao je do mjesta na kojem su se puteljci ukrštali, prešao ga i nastavio se penjati. Njemu zdesna pojaviše se golovi, a iza njih zeleni paviljon od valovitog

lima, što se činio praznim. Zurio je niz poljanu, dok mu se kiša slijevala u cipele. Iza paviljona nalazila se blatna uzvisina uglačana od dječjeg spuštanja po njoj. Uspeo se njome, zašao u guštaru i nastavio se penjati. Magla nije prodrla kroz drveće i kad je stigao do ruba, vidje da se digla. Jošuvijek nije bilo nikoga na vidiku. Vraćajući se, priđe paviljonu kroz drveće. Bio je to limeni zaklon, ništa više, čija je jedna strana bila otvorena prema poljani. Jedino pokućstvo - grubo izrađena drvena klupa izrezuckana i ispisana noževima, a jedini stanovnik osoba što je ležala ničice, ispružena, s pokrivačem navučenim preko lica i stršećim smeđim čizmama. Načas, izgubivši kontrolu, Smiley se upita nije li i njemu metkom razneseno lice. Krov su držali balvani, a usrdne moralne poruke oživljavale zelenu boju što se ljuštila. »Pank je destruktivan. Društvo ga ne treba.« Zbog te tvrdnje na tren zastane. »Oh, ali društvo ga treba«, poželi ispisati odgovor; »društvo je skupina manjina«. Cƽavlićje bio tamo gdje je rekao Mostyn, točno u visini glave, na najpravilniji saratski način, njegova je mjedena glava što je potjecala iz Circusa bila isto tako nova i ničim obilježena kao i mladić koji ga je tamo postavio. Proslijediti sa sastankom, govorio je, nije zamijećena opasnost. Moskovska pravila, i opet pomisli Smiley. Moskva, gdje su terencu znala trebati čak tri dana da bi pismo poslao na sigurnu adresu. Moskva gdje su sve manjine pank. Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti. Vladimirova kredom ispisana izjava da je primio na znanje prolazila je vrlo blizu čavlića, krivudava žuta gusjenica od poruke iščrčkana cijelom dužinom potpornja. Starac je vjerojatno bio zabrinut zbog kiše, pomisli Smiley. Vjerojatno se bojao da bi mu ona mogla isprati znak. A možda se, u duševnom stanju u kakvom je bio, suviše žestoko oslanjao na kredu, baš kao što je ostavio svoju norfolšku jaknu. Sastanak ili ništa... bio je rekao Mostynu... Noćas ili ništa... Reci mu da imam dva dokaza i mogu ih donijeti... No unatoč tomu samo je budno oko moglo primijetiti te znakove, kako god daje linija bila debela, ili čavlić sjajan, a čak ih ni budno oko ne bi smatralo čudnima, jer na Hampstead Heathu ljudi neprekidno ostavljaju oglase i poruke jedni drugima, a to ne znači da su svi oni špijuni. Neki su djeca, neki skitnice, neki vjeruju u boga i organiziraju dobrotvorne marševe, neki su izgubili kućne ljubimce, a neki traže promjenu u

ljubavi i tu svoju potrebu moraju objaviti s vrha brda. I ni u kojem slučaju ne znači da svima njima netko odstrijeli lice iz neposredne blizine s oružjem za ubojstva iz moskovskog Centra. A svrha ove žute objave? U Moskvi, u vrijeme dok je Smiley za svojim radnim stolom u Londonu imao konačnu odgovornost za Vladimirov slučaj - u Moskvi su takvi znakovi bili izmišljeni za one agente koji svakog časa mogu nestati; koji su bili polomljene grančice na putu što im je uvijek mogao biti i posljednji. Ne vidim nikakve opasnosti i proslijedit ću s dogovorenim sastankom kako je određeno, govorila je Vladimirova posljednja - i fatalno pogrešna - poruka živom svijetu. Napuštajući sklonište Smiley krenu natrag istim putem kojim je i stigao. A dok je hodao, podrobno je prizivao u sjećanje posljednji Vladimirov izlet, listajući po njemu kao po arhivu, onako kako ga je rekonstruirao glavni inspektor. Ove gumene kaljače su bogom poslane, gospodine Smiley, pobožno je izjavio glavni inspektor: North British Century, poplati s uzorkom dijamanta, a jedva da je i hodao u njima - mogli biste ga slijediti kroz gomilu na nogometnoj utakmici kad biste morali! - Dat ću vam službenu verziju - rekao je glavni inspektor, govoreći brzo jer su imali malo vremena. - Spremni, gospodine Smiley? - Spreman - uzvratio je Smiley. Glavni je inspektor promijenio ton. Razgovor je bio jedno, a dokazi drugo. Dok je govorio, na mahove bi džepnom svjetiljkom obasjavao vlažan šljunak konopom ograđenog dijela. Predavanje o magičnom fenjeru, pomisli Smiley; u Sarrattu bih pravio zabilješke: - Evo ga, stiže niz brežuljak, gospodine. Vidite li ga? Normalan korak, pravilna izmjena prstiju i pete, normalno kretanje naprijed, sve kako treba. Vidite, gospodine Smiley? Gospodin Smiley je vidio. - A tamo - trag štapa u njegovoj desnoj ruci, vidite, gospodine? Smiley je vidio i to kako je gumom potkovan štap ostavio duboka, okrugla udubljenja kod svakog drugog traga stopala. - Dok je, naravno, kada je ubijen, štap imao u lijevoj ruci, zar ne? I to ste vidjeli, gospodine, primijetio sam. Da li možda znate na kojoj je uopće strani bila njegova bolesna noga, gospodine, ako je imao bolesnu nogu?

- Na desnoj - uzvrati Smiley. - Ah! Znači, najvjerojatnije je inače držao štap na desnoj strani. Ovuda dolje, gospodine, to je put! I dalje ide normalnim korakom, molim vas obratiti pažnju - doda glavni inspektor počinivši zbog smetenosti za njega neuobičajenu gramatičku grešku. U slijedećih pet koraka pravilni otisci u obliku dijamanta, petaprsti, neometano su se nastavili pod snopom inspektorove svjetiljke. Sada, pri dnevnom svjetlu. Smiley je vidio jošsamo njihov dull. Kiša, druga stopala, tragovi guma nedopuštenih bicikla izbrisali su velik dio. Noću, pri inspektorovoj predstavi fenjerom mogao ih je živo vidjeti, isto tako živo kao i plastičnim pokrovom prekriven leš u uleknuću ispod njih, gdje se trag gubio. - Sada - sa zadovoljstvom je objavio inspektor i zastao dok se čunjasti snop njegove svjetiljke odmarao na zaparanom komadu zemljišta. - Koliko ste rekli da je imao godina? - upita glavni inspektor. - Nisam rekao, no priznavao je šezdeset devet. - Plus onaj nedavni srčani udar, koliko sam shvatio. E sada, gospodine. Najprije se zaustavlja. Naglo. Ne pitajte me zašto, vjerojatno su ga oslovili. Ja pretpostavljam da je čuo nešto. Iza sebe. Pogledajte kako su se koraci skratili, pogledajte položaj stopala kada se napola okrenuo, osvrnuo preko ramena ili što već? Kako god bilo, okrenuo se i zato kažem »iza sebe«. I ma što da je vidio ili nije vidio - čuo ili nije čuo - odlučio je potrčati. Krenuo je, gledajte! - požurivao je glavni inspektor s iznenadnim ushitom sportaša. - Koraci divlji, pete jedva dotiču tlo. Potpuno nov otisak, juri svom svojom snagom. Možete čak vidjeti kako se odguravao štapom kao dodatnim potpornjem. Zureći sada, pri dnevnoj svjetlosti, Smiley više nimalo sigurno nije mogao vidjeti, no prošle noći - a u svom sjećanju i jutros ponovo - vidio je iznenadne očajnički duboke ureze štapa zabodenog prema naprijed a zatim pod kutom. - Nesreća je u tome - tiho je komentirao glavni inspektor, opet poprimivši način iz sudnice - da ga je, tko god bio, ubio sprijeda, zar ne? Nikako odostrag. I sprijeda i straga, pomisli Smiley sada, kada su mu protekli sati omogućili trezvenije razmišljanje. Navukli su ga, pomisli uzaludno se

pokušavajući prisjetiti saratskog žargona za tu posebnu tehniku. Znali su njegov put i navukli ga. Onaj zadužen da preplaši, nalazi se iza cilja i tjera ga naprijed, a čovjek za okidačem skriva se ispred, nezamijećen, dok cilj naslijepo ne naleti na njega. Jer i u ubilačkim je ekipama moskovskog Centra bila poznata istina da će čak i oni najiskusniji satima brinuti o svojim leđima, svojem boku, o automobilima koji prolaze ili ne prolaze, o ulicama preko kojih prelaze i kućama u koje ulaze. A ipak će propustiti, kada dođe na njih red, prepoznati opasnost što ih dočekuje licem u lice. - Još uvijek trči - rekao je glavni inspektor, smireno se približavajući tijelu u podnožju brda. - Primjećujete li kako mu koraci postaju nešto duži zbog strmosti kosine? Uz to nesigurni, primjećujete li to? Stopala lete posvuda. Spašava živu glavu. Doslovno. A štap mu je jošuvijek u desnoj ruci. Vidite li ga sada - mijenja smjer, kreće prema rubu? Izgubio valjda orijentaciju, čemu se ne bih čudio. I evo nas sad. Objasnite to ako možete! Snop svjetla se zaustavio na komadu zemlje izgaženom otiscima stopala vrlo blizih jednih drugima, njih pet ili šest, sve na vrlo malom prostoru, na mjestu gdje je prestajala trava, između dva visoka drveta. - Ponovo se zaustavio - oglasi glavni inspektor. - Možda ne baš pravo zaustavljavanje, više posrtanje. Ne pitajte me zašto. Možda je naprosto samo stao na krivu nogu. Možda ga je zabrinulo što je tako blizu drveću. Možda ga je uhvatilo srce, kad kažete da je bilo slabo. A zatim nastavlja, isto kao i ranije. - Sa štapom u lijevoj ruci - tiho reče Smiley. - Zašto? Upravo to se pitam, gospodine, ali ćete možda vi znati odgovor. Zašto? Da li je ponovo nešto čuo? Nečeg se prisjetio? Zašto - kad spašavašglavu - čemu se zaustaviti, uskomešati, izmijeniti ruke i onda ponovo nastaviti trk? Ravno u naručaj onog koji ga je ustrijelio? Osim, naravno, ako ga je onaj što je bio iza njega ovdje pretekao, došao okolo kroz drveće, prepriječio se? Imate li vi kakvo objašnjenje, gospodine Smiley? I dok je to pitanje još uvijek odzvanjalo u Smileyjevim ušima, napokon su stigli do tijela što je poput embrija plutalo u svojoj plastičnoj opni. No Smiley se ovog jutra zaustavio prije no što je stigao do uleknuća. Postavivši promočene cipele što je točnije mogao na ranije

označena mjesta, pokušao je oponašati pokrete što ih je možda i starac izvodio. A kako je to učinio usporenim kretnjama, pokazujući duboku usredotočenost, dvije su dame u hlačama što su šetale svoje alzaške pse pretpostavile da je poklonik nove mode kineskih bojnih vježbi, te ga u skladu s tim proglasile ludim. Najprije je postavio stopala jedno uz drugo i usmjerio ih nizbrdo. Zatim je pomakao lijevo stopalo naprijed, a desnom nogom načinio kružni pokret tako da su mu prsti pokazivali točno prema šumi mladica. Cƽim je to učinio, i desno je rame prirodno slijedilo taj smjer, i instinkt ga upozori da bi to mogao biti trenutak u kojem će Vladimir premjestiti štap u lijevu ruku. Ali zašto? Baš kao što se i glavni inspektor pitao - čemu uopće premještati štap? Cƽemu, u tom najpresudnijem trenutku života, čemu svečano premještanje štapa iz desne u lijevu ruku? Zacijelo ne zato da bi se obranio - budući da je, koliko se Smiley sjećao, bio dešnjak. Da se htio obraniti, naprosto bi čvršće stegao štap. Ili bi ga prihvatio s obje ruke, poput palice. Da li je to učinio da bi oslobodio desnu ruku? Oslobodio za što? Ovaj put svjestan da ga netko gleda, Smiley se oštro okrenu i vidje dva dječaka u školskim keceljama što su se zaustavila da bi promatrala tog okruglastog čovječuljka s naočalima kako izvodi čudne lakrdije nogama. Mrko ih je odmjerio izvukavši najstroži učiteljski pogled i oni se brzo odmaknuše... Da bi oslobodio desnu ruku za što? ponovi Smiley. A zašto je trenutak kasnije ponovo počeo trčati? Vladimir se okrenuo udesno, razmišljao je Smiley, iznova prateći misli radnjom. Vladimir se okrenuo udesno. Licem je bio okrenut šumi mladica, štap je premjestio u lijevu ruku. Na trenutak je, prema riječima glavnog inspektora, zastao. Potom nastavio trk. Moskovska pravila, pomisli Smiley, zureći u svoju desnu ruku. Polako ju je spustio u džep kišnog ogrtača koji je bio prazan baškao i desni džep Vladimirova ogrtača. Da nije možda namjeravao napisati poruku? Smiley je zadirkivao sama sebe teorijom od koje se bio odlučio čuvati. Da napiše poruku kredom na primjer? Da li je prepoznao svog progonitelja i želio negdje ispisati ime, ili znak? Ali na čemu? Zacijelo ne na tim vlažnim deblima. Niti na glini, uvelom lišću, šljunku! Ogledajući se Smiley postane svjestan osobitog proϐila ovog mjesta. Ovdje, gotovo između dva

drveta, na samom rubu drvoreda, gdje je magla bila najgušća, bio je van dometa pogleda. Drvored se spuštao, da, i uzdizao dalje, pred njim. Alije isto tako zavijao i s mjesta na kojem je stajao vidna je linija, u oba pravca, bila zaklonjena drvećem i gustom šumom mladica. Duž cijele staze tog Vladimirovog posljednjeg, izbezumljenog putovanja - te staze koju je dobro poznavao, sjećao je se, jer ju je i ranije upotrebljavao za slične sastanke - ovo je bila jedina točka, shvati Smiley sa sve većim zadovoljstvom, s koje je čovjek u bijegu bio izvan dometa pogleda i onog ispred sebe. A zaustavio se. Oslobodio svoju desnu ruku. Stavio je - pretpostavimo - u džep. Da bi uzeo pilule za srce? Ne. One su kao i žuta kreda i šibice bile u lijevom, ne u desnom džepu. Da bi uzeo nešto - pretpostavimo - što se više nije nalazilo u njegovu džepu kada je pronađen mrtav. Što dakle? Recite mu da imam dokaze i mogu ih donijeti... Onda će se možda sastati sa mnom... Ovdje Gregory, traži Maxa. Imam nešto za njega, molim vas... Dokazi. Suviše dragocjeni da se pošalju poštom. Nešto je nosio. Dva puta nešto. Ne samo u glavi - u džepu. A igrao je po Moskovskim pravilima. Pravilima koja su mu utuvljena u glavu od prvoga dana kada je regrutiran kao politički otpadnik. Cƽinio je to Smiley isto kao i čovjek zadužen za njega tamo na licu mjesta. Pravila koja su smišljena da bi on preživio, da bi njegova mreža preživjela. Smiley osjeti kako mu se želucem razlijeva uzbuđenje, poput mučnine. Moskovska pravila određuju da moraš, ako ϐizički nosišporuku, nositi također i sredstvo pomoću kojeg ćeš je se riješiti? Bez obzira na to kako je poruka maskirana ili prikrivena - mikro točka, tajno pismo, nerazvijen ϐilm, bilo koji od stotinu rizičnih, sitničavih načina - ipak kao objekt ona mora biti najobičnija, najbeznačajnija stvar, koja će biti najmanje sumnjiva ako je moraš odbaciti. Kao što je bočica puna tableta, pomisli, malo se primirivši. Kao što je kutija šibica. Jedna kutija Swan Vesta šibica djelomice upotrebljavana, lijevi

džep kaputa, prisjećao se. Sƽibice kakve upotrebljavaju pušači, obratite pažnju! A u stanu za tajne sastanke, nemilosrdno je nastavio razmišljati - mučeći sama sebe odgađanjem konačne spoznaje - na stolu ga je čekala kutija cigareta, njegova omiljena vrsta. A u Westbourne Terraceu, na spremištu za hranu, devet kutija Gauloises Caporal. Od deset. Ali u njegovim džepovima nije bilo cigareta. Nijedna, kako bi rekao dobri glavni inspektor, uz njegovo tijelo. To jest, bar ne kad su ga našli. Dakle premisa, George? upita se Smiley grimasama oponašajući Lacona - optužujuće vitlajući Laconovim rukovoditeljskim prstom prema vlastitom, netaknutom licu - premisa? Premisa je za sada, Oliver, da pušač, teški pušač, u stanju velike duševne napetosti odlazi na presudni tajni sastanak snabdjeven šibicama ali bez ijedne, makar i prazne kutije cigareta, mada ih kao što se pokazalo ima čitavu zalihu. Znači, ili su je ubojice pronašle i uklonile - taj dokaz, te dokaze o kojima je Vladimir govorio, ili - ili što? Ili je Vladimir na vrijeme premjestio štap iz desne u lijevu ruku. I stavio desnu ruku u džep na vrijeme. I također je na vrijeme izvadio, točno na onom mjestu s kojeg ga nisu mogli vidjeti. Te ga se riješio, njega ili njih, prema Moskovskim pravilima. Zadovoljivši na ovaj način vlastiti uporni zahtjev za logičnim slijedom, George Smiley oprezno zakorači u visoku travu što je vodila prema gustoj šumi mladica, tako da su mu se hlače od koljena nadolje odmah smočile. Pola sata ili više tražio je, tapkajući po travi i među lišćem, vraćajući se, psujući vlastite greške, odustajući, krećući iznova, odgovarajući na idiotska pitanja prolaznika čiji je raspon bio od onih bezobzirnih do krajnje znatiželjnih. Naišla su čak i dva budistička svećenika iz lokalnog internata, u potpunoj spremi - halje boje šafrana, čizme s vezicama do ispod koljena, pletene vunene kape - koji su ponudili pomoć. Smiley ju je uljudno odbio. Pronašao je dva slomljena zmaja, priličnu količinu limenki od kokakole. Pronašao je komadiće ženskog tijela, neke u boji, a neke crno-bijele, istrgane iz časopisa. Našao je i staru crnu tenisicu i poderotine izgorjelog pokrivača. Zatim četiri prazne boce piva i četiri prazne kutije cigareta tako natopljene vodom i stare da ih je nakon jednog pogleda odbacio.

A tada, na grani, u rašljama koje je stvorila izrastajući iz drveta, ugleda petu kutiju, ili bolje rečeno desetu, vjerojatno - koja nije čak bila ni prazna; razmjerno suha kutija Gauloises Caporal, ϐiltre, Duty Free. Smiley je pokuša dohvatiti kao da je zabranjeno voće, no baš kao zabranjeno voće ona je ostala van njegova dohvata. Skočio je prema njoj i osjetio kako ga je nešto zaparalo u leđima: izrazit, nervirajući osjećaj razdvajanja tkiva što ga je još danima peckao i mučio. Izusti »prokletstvo« i stade trljati to mjesto baš kao što bi učinila Ostrakova. Dvije su ga daktilograϐkinje, idući na posao, htjele utješiti kikotom. Pronašao je štap, njime srušio kutiju i otvorio je. Preostale su četiri cigarete. A iza njih se, napola skriveno i zaštićeno vlastitim celofanskim ovojem, nalazilo nešto što se nije usuđivao dirnuti vlažnim, drhtavim prstima. Nešto o čemu se nije usuđivao čak ni razmišljati sve dok ne napusti ovo grozno mjesto gdje kikotave tipkačice i budistički svećenici nedužno gacaju tlom na kojem je umro Vladimir. Oni imaju jedan a ja imam drugi, pomisli. Podijelio sam starčevu ostavštinu s njegovim ubojicama. Prkoseći prometu uputio se uskim pločnikom što je vodio nizbrdo, dok nije došao do South End Greena gdje se nadao pronaći kafeteriju u kojoj bi mogao popiti čaj. Kako ni jedna u to rano doba dana jošnije bila otvorena, smjestio se na klupu nasuprot kinu i promatrao mramornu fontanu i dvije crvene telefonske govornice koje su bile jedna prljavija od druge. Sipila je topla kišica; poneki su trgovci počeli spuštati tende nad dućanima; u trgovini delikatesama primali su pošiljku kruha. Sjedio je pognutih ramena, a vlažan mu je ovratnik kišnog kaputa bockao neobrijane obraze kad god bi okrenuo glavu. - Za boga miloga, tuguj! - dobacila mu je jednom Ann razbješnjena njegovom prividnom mirnoćom kad mu je umro još jedan od prijatelja. - Ako ne žališ za mrtvima, kako možeš voljeti žive? - Sjedeći na klupi, razmišljajući što će slijedeće učiniti, on joj pošalje odgovor koji mu u onom času nije bio pao na pamet. - Nisi u pravu - reče joj rastreseno. - Iskreno tugujem za mrtvima, a u ovom trenutku za Vladimirom,

duboko. Voljeti žive ponekad mi predstavlja problem. Isprobao je telefonske govornice, druga je bila ispravna. Nekim je čudom čak i telefonski imenik bio nepoderan a, što je još čudnije, taksi služba »Straight and Steady« iz North Islingtona bila je platila povlasticu masnog tiska. Okrenuo je broj i dok je na drugom kraju zvonilo, uhvati ga panika da je zaboravio ime potpisnika računa pronađenog u Vladimirovu džepu. Spusti slušalicu povrativši svoja dva penija. Lane? Lang? Ponovo okrenu broj. Odgovorio je ženski glas zamorenim pjevuckavim tonom: - Straight and Steady! Ime-kada-kamo, molim? - Zƽelio bih razgovarati s gospodinom J. Lambom, jednim od vaših vozača, molim vas - pristojno reče Smiley. - Zƽalim, ne primamo privatne razgovore na ovoj liniji - otpjevala je i prekinula vezu. Nazvao je po treći put. To uopće nije privatan razgovor, rekao je ljutito, sada sigurniji u ono što želi. Htio je da ga vozi gospodin Lamb, i ne želi nikog drugog osim njega. - Recite mu da se spremam na dug put. Stratford-on-Avon - nasumce je izabrao grad. - Recite mu da želim ići u Stratford. - Sampson, uzvrati kada je uporno zahtijevala ime. Sampson sa »p«. Ponovo se vratio na klupu. Da nazove Lacona? A zbog čega? Otrčati kući, otvoriti kutiju cigareta, otkriti njezin dragocjen sadržaj? Bila je to prva stvar koju je Vladimir odbacio: u špijunskom se zvanju prvo napušta ono što se najviše voli. Napokon, izvukao sam bolje karte u toj diobi. Nasuprot njemu smjestio se neki postariji par. Cƽovjek je nosio krut homberški šešir i svirao ratne melodije na limenoj zviždaljci. Njegova se žena budalasto smješkala prolaznicima. Da bi izbjegao njenom pogledu, Smiley se sjeti smeđe omotnice iz Pariza te ju podere očekujući - što? Vjerojatno račun, neki neplaćeni dug iz starčeva života prijeko. Ili neki od onih umnoženih bojnih pokliča što ih emigranti šalju jedni drugima poput božičnih čestitki. No nije bio ni račun ni okružnica većprivatno pismo: molba, i to osobita molba. Nepotpisana, bez adrese pošiljaoca. Na francuskom, ispisana brzim rukopisom. Smiley ju je pročitao jednom, a zatim čitao po drugi put kada se pretjerano obojen Ford Cortina, što ga je vozio momak u dolčeviti, bučno zaustavi pred kinom. Vrativši pismo u džep, prešao je ulicu prema autu.

- Sampson sa »p« - drsko doviknu momak kroz prozor i iznutra otvori stražnja vrata. Smiley uđe. Miris losiona za poslije brijanja miješao se s ustaljenim dimom cigareta. Držao je novčanicu od deset funti u ruci tako da se dobro vidi. - Hoćete li molim vas ugasiti motor? - zamoli Smiley. Mladić posluša cijelo ga vrijeme promatrajući u ogledalu. Imao je smeđu sitno kovrčavu kosu. Bijele ruke, pažljivo njegovane. - Ja sam privatni detektiv - objasni Smiley. - Uvjeren sam da vam često dolazimo i da smo dosadni, no spreman sam platiti za nekoliko podataka. Jučer ste potpisali račun na trinaest funti. Sjećate li se tko vam je bio mušterija? - Visok. Stranac. Sijedi brkovi. Šepav. - Star? v - Vrlo. Štap i sve ostalo. - Gdje ste ga pokupili? - upita Smiley. - Restoran Cosmo, ulica Praed, u deset i trideset izjutra - reče mladić slobodno blebećući. Ulica Praed je pet minuta hoda od Westborne Terracea. - A kamo ste ga odvezli, molim vas? - Charlton. - Charlton u jugoistočnom dijelu Londona? - Crkva nekog sveca pokraj ulice Battle-of-Nile. Tražio je gostionicu pod imenom »Poraženi žabar«! - Žabar? - Francuz. - Da li ste ga tamo ostavili? - Čekao sam ga jedan sat, a onda natrag u ulicu Praed. - Da li ste se još negdje zaustavljali? - Na putu tamo kod trgovine igračaka, a na povratku kod telefonske govornice. Stranka je kupila drvenu patku na kotačićima. - Okrenuo se i naslonivši bradu na naslon sjedala objesno rastvorio ruke naznačavajući veličinu. - Zƽutu - reče. - A telefonirao je nekome u gradu. - Kako znate? - Posudio sam mu dva penija. Zatim se vratio i posudio jošdeset za svaki slučaj. Pitao sam ga odakle zove no on je samo odgovorio da ima

dovoljno sitnog, rekao je Mostyn. Pružajući mladiću novčanicu od deset funti Smiley posegnu za ručkom na vratima. - U svojoj tvrtki možete reći da se nisam pojavio - reče. - Mogu im reći što ja hoću, ne? Smiley brzo izađe i uspije zatvoriti vrata trenutak prije no što se mladić divljačkom brzinom odvezao dalje. Stojeći na pločniku, dovrši čitanje pisma po drugi put i sada ga zauvijek pohrani u pamćenju. Zƽena, pomisli, pouzdajući se u svoj instinkt. I misli da će umrijeti. Pa, svi to mislimo i u pravu smo. Glumio je bezbrižnost pred samim sobom, ravnodušnost. Svaki čovjek ima samo određenu količinu sućuti, razglabao je, a moja je za danas istrošena. No pismo ga je ipak prestravilo i učvrstilo osjećaj hitnosti. Generale, ne bih htjela dramatizirati no dva čovjeka promatraju moju kuću a ne mislim da su to vaši ili moji prijatelji. Jutros sam imala dojam da me pokušavaju ubiti. Zar mi nećete ponovo poslati svog prijatelja čarobnjaka? Morao je mnogo toga sakriti. Cache, kako su uporno govorili u Sarrattu. Ulazio je u različite autobuse, nekoliko ih puta mijenjao, cijelo vrijeme provjeravajući tko mu je za leđima, nastojeći zamesti trag. Crni motocikl s prikolicom nije se ponovo pojavio, a nije mogao otkriti nikakvu drugu pratnju. U papirnici na Baker Streetu kupi veliku kartonsku kutiju, nekoliko novina, papira za zamatanje i navoj selotejpa. Zaustavio je taksi, smjestio se i počeo praviti paket. U kutiju je stavio Vladimirove cigarete zajedno s pismom Ostrakove, a ostatak prostora ispunio novinama. Zamotao je kutiju i ulijepio prste selotejpom. Selotejp mu uvijek stvara probleme. Na poklopcu je ispisao svoje ime i »Podići«. Isplatio je taksista kod hotela Savoy gdje je kutiju zajedno s novčanicom od funte povjerio čovjeku na garderobi. - Nije dovoljno teška za bombu, zar ne, gospodine? - upita čovjek i šaljivo primaknu paket uhu. - Na vašem mjestu ne bih bio tako siguran - uzvrati Smiley i stade se smijati zajedno s njim. Recite Maxu da se tiče Pjeskara, pomisli. Vladimire, pitao se sjetno, koji je bio tvoj drugi dokaz?

9. Niska linija neba bila je pretrpana dizalicama i gazometrima; lijeni su dimnjaci bljuvali dim oker boje na kišne oblake. Da nije bila subota, Smiley bi se poslužio javnim prijevozom, no subotom je bio spreman voziti mada je živio u uzajamnoj mržnji s motorom na unutrašnje izgaranje. Prešao je rijeku preko Vauxhall Bridgea. Greenvich je ostao za njim. Ušao je u jednoličnu, raskomadanu unutrašnjost dokova. Dok su brisači drhturili, krupne su se kapi potajno uvlačile u truplo njegova nesretnog malog engleskog automobila. Potištena djeca što su potražila zaklon na autobusnom stajalištu govorila su »Samo nastavi momče«. Obrijao se i okupao, ali nije odspavao. Vladimirov telefonski račun poslao je Laconu zahtijevajući hitan uvid u sve telefonske razgovore kojih porijeklo bude moguće otkriti. Misli su mu, dok je vozio, bile bistre ali podložne samovoljnim promjenama raspoloženja. Na sebi je imao smeđi tvid kaput što ga je običavao nositi prilikom putovanja. Oplovio je prometni otok, uspeo se uzvisinom i iznenada se pred njim pojavila elegantna edvardijska gostionica, nad kojom je visio cimer s licem zajapurenog ratnika. Od nje se penjala ulica Battleof-Nile prema komadiću izgažene trave, a na tom se komadiću zelenila uzdizala crkva sv. Spasitelja, izgrađena od kamena i kremena, što je upućivala božansku poruku viktorijanskim skladištima u propadanju. Slijedeći nedjeljni propovjednik, objavljivao je plakat, ima čin ženskog majora u Armiji spasa. Ispred plakata stajao je kamion: divovski kamion s prikolicom od šezdeset stopa, grimizan, s bočnim prozorima obrubljenim zastavicama nogometnih momčadi i jednim vratima prekrivenim šarenim naljepnicama s registracijama raznih zemalja. Bila je to najveća stvar koja se u tom času mogla vidjeti, veća čak i od crkve. Negdje iza sebe začu zvuk motora što se zaustavlja a zatim ponovo kreće, no nije mu se dalo čak ni okrenuti. Taj ga je poznati pratilac slijedio jošod Chelsea; no strah je, kako je običavao propovijedati u Sarratu, uvijek samo pitanje izbora. Prateći puteljak Smiley uđe u groblje na kojem nije bilo grobova. Vanjski su rub sačinjavali redovi nadgrobnih ploča, a u središtu su se

nalazile tri nove kuće tipizirane grade. Na prvoj je pisalo Cion, na drugoj nije bilo nikakvog imena, a treća je nosila ime Broj tri. Svaka je imala velike prozore no na Broj tri su visile i čipkane zavjese, a kada je odgurnuo vrtna vrata, jedino što je zamijetio bila je sjenka na gornjem katu. Isprva je bila nepomična, a zatim je vidio kako tone i nestaje kao da je usisana u pod, i u djeliću sekunde se s užasom upita nije li možda upravo bio svjedokom jošjednog umorstva. Pozvonio je, i kućom se razlegla blaga zvonjava. Vrata su bila od mutnog stakla. Priljubivši oko nazreo je smeđi sag na stepeništu i nešto nalik na dječja kolica. Ponovo je pozvonio i začuo cijuk. Započeo je tiho, a zatim postajao sve glasniji i isprva pomisli da je to dijete, a zatim da je mačka i napokon da je kotlić u kojem vri voda. Dosegao je vrhunac, neko vrijeme vrlo glasno pištao, a zatim iznenada prestao - ili ga je netko isključio ili je para izbacila signalnu kapicu. Krenuo je prema stražnjem dijelu kuće. Bio je isti kao i prednji osim što su se tu nalazili odvodni žljebovi, komadić zemlje zasađen povrćem i bazen za zlatne ribice načinjen od kamenih ploča. U bazenu nije bilo vode, dakle ni zlatnih ribica, ali je u betonskoj školjci ležala žuta drvena patka okrenuta na bok. Kljun joj je bio otvoren, ukočenim je pogledom zurila u nebesa, a dva su joj se kotačića još uvijek okretala. - Stranka je kupila drvenu patku na kotačićima - rekao je vozač taksija okrećući se da bi je opisao svojim bijelim rukama. - Žutu. Na stražnjim je vratima visio metalni krug za kucanje. Lagano je udario njime o vrata, pokušao okrenuti kuglastu kvaku i osjetio da je popustila. Zakoračio je unutra i pažljivo zatvorio vrata za sobom. Našao se u praonici koja je vodila u kuhinju i prvo što je tamo ugledao bio je isključen kotlićiz čijeg se utihnulog poklopca izvijao tanki mlaz pare. A na pladnju dvije šalice, vrč za mlijeko i čajnik. - Gospođo Craven? - blago zazva. - Stella? Prošao je blagovaonicom i zastao u hodniku na smeđem sagu pokraj dječjih kolica, dok se u mislima nagađao s Bogom: samo nikakvih novih smrti, nikakvih novih Vladimira i vjerovat ću u tebe dok smo obojica živi. - Stella? To sam ja, Max - reče. Gurnuo je vrata dnevne sobe. Sjedila je u kutu na ljuljačci između

glasovira i prozora, promatrajući ga s ledenom odlučnošću. Nije bila preplašena, djelovala je kao da ga mrzi. Na sebi je imala dugu indijsku haljinu ali nikakve šminke. Dijete je priljubila k sebi, dječaka ili djevojčicu, nije mogao razabrati, a nije se sjećao. Njegovu je kuštravu glavu oslonila o svoje rame držeći mu ruku na ustima da bi ga utišala, i tako ga je gledala preko djetetove glave, izazivajući i prkoseći mu. - Gdje je Villem? - upitao je. Polako je odmakla ruku i Smiley je očekivao da će dijete početi vrištati, no ono je samo zurilo u njega kao da ga pozdravlja. - On se zove William - tiho je rekla. - Upamtite to, Max. To je njegov vlastiti izbor. William Craven. Britanac do srži. Ne Estonac, ne Rus. Britanac. - Bila je prekrasna žena, tamnokosa i smirena. Posjednuta tako u uglu s djetetom u krilu, činilo se da je zauvijek naslikana na tamnoj pozadini. - Zƽelim razgovarati s njim, Stella. Ne tražim od njega da bilo što učini. Možda mu čak mogu pomoći. - To sam već čula, zar ne? Izišao je. Otišao na posao gdje mu je i mjesto. Smiley je progutao tu laž. - A što onda njegov kamion radi vani? - nježno se suprotstavi. - Otišao je u stovarište. Poslali su auto po njega. I to je progutao. - A za koga je onda ova druga šalica u kuhinji? - To s njim nema veze. Krenuo je na kat i ona ga pusti. Jedna su se vrata nalazila točno pred njim, a po jedna njemu slijeva i zdesna. Oboja su bila otvorena, jedna su vodila u dječju sobu a druga u glavnu spavaonicu. Vrata što su se nalazila pred njim bila su zatvorena i kada je pokucao, ne dobi odgovora. - Villem, to je Max - progovori. - Moram razgovarati s tobom, molim te. Nakon toga ću otići i ostaviti te na miru. Obećajem. To je ponovio riječpo riječ, a zatim se uputio strmim stepenicama natrag u dnevnu sobu. Dijete počne glasno plakati. - Možda, ako napravite taj čaj - predloži između djetetovih jecaja. - Nećete razgovarati nasamo s njim, Max. Neću dopustiti da ga ponovo zavedete lijepim riječima. - Nikada to nisam učinio. To nije bio moj zadatak. - Još uvijek vas uzdiže do neba. To mi je dovoljno.

- Riječ je o Vladimiru - reče Smiley. - Znam o čemu je riječ. Cijelu su nas noć nazivali. - Tko je zvao? - »Gdje je Vladimir? Gdje je Vladi?« Sƽto misle da je William? Jack Trbosjek? Nije čuo ni vidio Vladija sam bog zna otkad. Oh, Beckie, dušo, daj se smiri! - Prešavši sobu, pod hrpom opranog rublja pronađe kutiju s keksima i ugura jedan djetetu u usta. - Obično nisam ovakva - doda. - Tko ga je tražio? - blago je navaljivao Smiley. - Mikhel, tko bi drugi? Sjećate se Mikhela, šampiona našeg Slobodnog radija, novoimenovanog premijera Estonije, varalice u klađenju? U tri izjutra, dok Beckie izbijaju zubići, prokleti telefon zvrji. To Mikhel izvodi svoju predstavu s dahtanjem. »Gdje je Vladi, Stella? Gdje je našVođa?« Odgovorila sam mu: »Poludjeli ste, zar ne? Mislite da je teže prisluškivati razgovor kad netko šapće? Lajete kao sumanuti«, to sam mu rekla. »Držite se konjskih trka i okanite se politike.« - Zbog čega je bio tako zabrinut? - upita Smiley. - Vladi mu je dugovao neke novce, eto zbog čega. Pedeset komada. Vjerojatno su ih zajedno izgubili na konjima - jedan od njihovih mnogobrojnih gubitaka. Obećao je da će doći u Mikhelov stan da ih vrati i da odigraju partiju šaha. U ponoć, zamislite molim vas. Cƽini se da su i noćobdije, ne samo rodoljubi. Naš se vođa nije pojavio. Drama. »Zašto bi do đavola William morao znati gdje je on?« rekla sam. »Idite spavati.« A nakon jedan sat, tko opet zove? Dašćući kao i ranije. Ponovo naš major Mikhel, heroj Kraljevske estonske konjice, vojnički udara petom o petu i ispričava se. Otišao je do Vladimirova stana, lupao na vrata, zvonio. Nema nikog kod kuće. »Slušajte, Mikhel«, rekla sam, »nije ovdje, ne skrivamo ga na tavanu, nismo ga vidjeli jošod Beckinog krštenja, nije nam se javljao. Jasno? William se upravo vratio iz Hamburga, potreban mu je odmor, ne namjeravam ga buditi.« - I tako je ponovo spustio slušalicu - pretpostavi Smiley. - Vraga jest! To je pijavica. »Villem je Vladijev miljenik«, nastavio je. »Za što?« upitala sam. »Za tri i trideset u Ascotu? Slušajte, pođite većjednom spavati!« »Vladimir mi je uvijek govorio, ako bilo što pođe naopako, neka se obratim Villemu«, nastavio je. »I što sad hoćete od

njega?« upitala sam. »Da pođe u grad kamionom i da lupa po Vladimirovim vratima?« Isuse! Posjela je dijete u stolicu, gdje je djevojčica mirno ostala, zadovoljno brsteći keks. Začu se divlje lupanje vrata, a zatim brzi koraci što se spuštaju niz stepenice. - William je izvan toga, Max - upozorila je Stella, zureći ravno u Smileyja. - Nije politički nastrojen, nije pokvaren, a prebolio je i mučeništvo svoga oca. On je sada odrastao dječak i stajat će na vlastitim nogama. Jasno? Rekla sam »jasno?«. Smiley se bio pomakao u krajnji ugao sobe da bi bio udaljen od vrata. Villem odlučno uđe, još uvijek u trenirci i tenisicama, kojih deset godina mlađi od Stelle i nekako suviše krhak a da bi se znao sam zaštititi. Posadio se na rub sofe i napetim pogledom zvjerao između svoje žene i Smileyja kao da se pita koji će od njih prvi prasnuti. Njegovo je visoko čelo djelovalo čudno bijelo pod tamnom, unatrag začešljanom kosom. Obrijao se i to ga je učinilo jošmlađim. Njegove su oči, obrubljene crvenilom zbog duge vožnje, bile smeđe i strastvene. - Zdravo Villem - reče Smiley. - William - ispravi ga Stella. Villem napeto kimnu priznavajući oba oblika. - Zdravo Max - reče. Ruke su mu našle jedna drugu u krilu i sada su se držale. - Kako si, Max? - Pretpostavljam da si već čuo novosti o Vladimiru - reče Smiley. - Novosti? Kakve novosti, molim? Smiley je oklijevao. Promatrao ga je, osjećao da je rastrojenih živaca. - Da je nestao - napokon uzvrati Smiley, sasvim nemarno. - Koliko sam shvatio, njegovi su te prijatelji nazivali u neprilično doba. - Prijatelji? - Villem uputi Stelli ovisan pogled. - Oni stari emigranti koji piju čaj, igraju šah po čitav dan, politiziraju? Pričaju lude snove? Mikhel nije moj prijatelj, Max. Govorio je tiho, nervozan zbog stranog jezika koji je bio tako jadan nadomjestak njegovom materinjem. A Smiley je, naprotiv, govorio kao

da ima čitav dan pred sobom. - Ali Vladi jest tvoj prijatelj - pobunio se. - Vladi je prije bio prijatelj tvoga oca. Bili su zajedno u Parizu. Vojni drugari. Zajedno su stigli u Englesku. Braneći se od težine te primjedbe Villemovo se sitno tijelo uzburkalo pokretima. Ruke su mu se razdvojile i ljutito kružile zrakom, smeđa mu se kosa digla u zrak i zatim ponovo slegla. - Dakako! Vladimir je bio prijatelj moga oca. Njegov dobar prijatelj. Isto tako Beckin kum, u redu. Ali ne za politiku. Ne više. - Pogledao je Stellu, očekujući njeno odobravanje. - Ja, ja sam William Craven. Imam engleski dom, englesku ženu, englesko dijete, englesko ime. U redu? - I engleski posao - doda Stella tiho, promatrajući ga. - Dobar posao! Znaš koliko zarađujem, Max? Kupujemo kuću. Možda auto, u redu? Nešto u Villemovu načinu - možda njegova pričljivost ili poduzetnost s kojom se ograđivao - privuklo je pažnju njegove žene, jer sada ga je i ona promatrala isto tako pozorno kao i Smiley, a dijete držala odsutno, gotovo bezvoljno. - Kada si ga posljednji put vidio, William? - upita Smiley. - Koga, Max? Gledaj, koga? Ne razumijem te, molim. - Reci mu, Bili - naredi Stella mužu, ne odvajajući ni na trenutak pogled od njega. - Kada si posljednji put vidio Vladimira? - ponovi Smiley strpljivo. - Već davno, Max. - Tjedni? - Svakako. Tjedni. - Mjeseci? v - Mjeseci. Sƽest mjeseci! Sedam! Na krštenju. On je bio kum, napravili smo zabavu. Ali bez politike. Smileyjeva je šutnja počela stvarati neugodnu napetost. - I od tada ne? - napokon je upitao. - Ne. Smiley se okrenuo Stelli koja jošuvijek nije odvraćala pogled od muža. - Kada se William vratio jučer? - Rano - rekla je.

- Prije deset izjutra? - Možda. Nisam bila ovdje. Bila sam u posjetu majci. - Vladimir se jučer dovezao taksijem ovamo - objasnio je, još uvijek se obraćajući Stelli. - Mislim da se vidio s Williamom. Nitko mu nije pritekao u pomoć, ni Smiley, ni njegova žena. Cƽak je i dijete šutjelo. - Na putu ovamo Vladimir je kupio igračku. Taksi ga je čekao jedan sat, a zatim odvezao natrag u Paddington gdje stanuje - reče Smiley još uvijek budno pazeći da zadrži sadašnje vrijeme. Villemu najzad pođe za rukom ispustiti glas: - Vladi je od Beckie kum! - usprotivio se, i opet vitlajući, dok je njegov engleski sve više prijetio da će ga sasvim napustiti. - Stella njega ne voli, zato mora doći ovdje kao tat, u redu? On donese mojoj Beckie igračku, u redu? To je već grijeh, Max? To je zakon stari čovjek ne može donijeti svojem kumčetu igračku? I opet ni Smiley ni Stella ne progovoriše ni riječi. Oboje su čekali isti, neizbježni krah. - Vladi je star čovjek, Max! Tko zna kad on vidi svoju Beckie ponovo? On je prijatelj obitelji! - Ne ove obitelji - reče Stella. - Ne više. - On je bio prijatelj moga oca! Drug! U Parizu se zajedno borili protiv boljševizma. Tako on donosi Beckie igračku. Zašto ne, Max? - Rekao si mi da si kupio tu prokletu stvar - uzviknu Stella. Približivši ruku grudima zakopčala je dugme kao da ga želi udaljiti. Villem se nagnu Smileyju, tražeći razumijevanje: - Stella ne voli starca, u redu? Boji se da ću ja opet praviti politiku s njim, u redu? Tako ja ne kažem Stelli. Ona ide posjetiti svoju majku u bolnici Staines i dok nje nema, Vladi navrati da vidi Beckie, kaže zdravo, zašto ne? - U očaju skoči na noge mašući rukama, suviše se uzbuđujući. - Stella! - povika. - Saslušaj me! Dakle Vladi nije došao kući prošle noći? Molim te, zaista mi je žao! Ali to nije moja greška, u redu? Max! Taj Vladi je star čovjek! Usamljen. Možda ponekad nađe ženu. U redu? Dakle, ne može baš puno učiniti s njom, ali još uvijek voli biti u njezinu društvu. Po tome je bio prilično poznat, mislim. U redu? Zašto ne? - A prije jučer - upita Smiley pošto je protekla čitava vječnost. Činilo se da Villem nije shvatio, te Smiley polako ponovi pitanje: - Vidio si Vladimira jučer. Došao je taksijem i donio žutu drvenu

patku za Beckie. Na kotačićima. - Svakako. - Dobro. Ali prije jučer - ne računajući jučer - kada si ga posljednji put vidio? Neka se pitanja postavljaju nasumce, neka po instinktu, a neka se - poput ovoga - zasnivaju na preuranjenom poimanju, što je više od instinkta, ali manje od znanja. Villem nadlanicom obrisa usta. - U ponedjeljak - reče jadno. - Vidio sam ga u ponedjeljak. On me nazvao i mi se sastali. Svakako. - Oh, William - prošapta Stella i podigne od sebe dijete, malog vojnika, zureći nadolje u sag, čekajući da joj se osjećanja slegnu. Zazvonio je telefon. Poput razbješnjelog djeteta Villem pojuri prema njemu, podiže slušalicu, zalupi je, zatim gurnu cijeli telefon na pod te ga šutnu tako da se slušalica odvojila. Potom ponovo sjedne. Stella se okrenu Smileyju: - Zƽelim da odete - reče. - Zƽelim da izađete odavde i nikada se više ne vratite. Molim vas, Max. Odmah. Neko je vrijeme, kako se činilo, Smiley vrlo ozbiljno razmatrao tu molbu. Pogledao je Villema sa zaštitničkom naklonošću starijeg brata; pogledao Stellu. Zatim potražio po svom unutrašnjem džepu i izvukao smotan primjerak prvog izdanja Evening Standarda od toga dana, te ga dodao više Stelli nego Villemu, dijelom zbog jezične prepreke a dijelom stoga što je pretpostavljao da će Villemu popustiti živci. - Bojim se da je Vladi zauvijek nestao, William - rekao je tonom sasvim jednostavnog žaljenja. - Piše u novinama. Pucali su u njega i ubili ga. Policajci će ti htjeti postaviti neka pitanja. Moram čuti što se dogodilo i reći ti kako da odgovoriš na njih. Villem izusti nešto beznadno na ruskom i Stella, dirnuta njegovim tonom ako već ne riječima, spusti jedno dijete i krene tješiti drugo, a Smiley kao da uopće nije ni bio u sobi. Tako je neko vrijeme sjedio sasvim sam, razmišljajući o komadu Vladimirova negativa - neodgonetljivog sve dok ne bude pretvoren u pozitiv - koji se krije u kutiji u hotelu Savoy, zajedno s anonimnim pismom iz Pariza u vezi s kojim nije mogao ništa poduzeti. I o drugom dokazu, pitajući se što je to i kako ga je starac nosio; pretpostavljajući da se nalazio u lisnici i da to nikada neće saznati.

Villem je sjedio hrabro, kao da se već nalazi na Vladimirovu pogrebu. Stella je sjedila do njega držeći svoju ruku na njegovoj, a mala Beckie je spavala na podu. Dok je govorio, niz Villemove su blijede obraze povremeno, bez stida, tekle suze. - Za druge ne dajem ništa - rekao je Villem. - Za Vladija sve. Volim tog čovjeka. - Nastavio je: - Nakon smrti moga oca, Vladi mi je postao ocem. Ponekad mu čak kažem: oče. Ne striče. Oče. - Možda da počnemo s ponedjeljkom - predloži Smiley. - S prvim sastankom. Vladi je telefonirao, rekao je Villem. Bilo je to po prvi put nakon mnogih mjeseci daje Villem čuo njega ili bilo koga iz grupe. Vladi ga je nazvao u stovarište, neočekivano, dok je učvršćivao teret i u uredu provjeravao dokumente za pretovar, prije no što će krenuti za Dover. To je bilo dogovoreno, to se znalo u Grupi. On je bio izvan događaja, kao više-manje većina njih, no ako bi ga hitno zatrebali, mogli su ga naći ponedjeljkom ujutro u stovarišu, ne kod kuće, zbog Stelle. Vladi je bio Beckin kum i kao kum mogao je nazvati njihovu kuću kad god je htio. Ali u vezi s poslom, ne. Nikada. - Upitao sam ga: »Vladi? Sƽto želiš? Slušaj, kako si?« Vladimir je bio u govornici, niže u ulici. Zƽelio je da odmah porazgovara u četiri oka. Suprotno svim odredbama poslodavaca Villem ga je pokupio na križanju i Vladimir se vozio s njim pola sata do Dovera: »na crno«, rekao je Villera - misleći »ilegalno«. Stari je momak donio korpu od rogoza punu naranči, no Villemu nije bilo do toga da ga pita zašto se natovario tolikim narančama. Isprva je Vladimir govorio o Parizu i Villemovu ocu, o teškim borbama koje su zajedno prošli; a zatim o maloj usluzi koju bi mu Villem mogao učiniti. Malu uslugu zbog prošlih vremena. Zbog Villemovog mrtvog oca, kojeg je Vladimir volio. Zbog grupe u kojoj je Villemov otac nekoć bio istaknuta ličnost. - A ja mu kažem: »Vladi, ta je mala usluga za mene nemoguća. Obećao sam Stelli: nemoguća je!« Stellina ruka napusti muževu ruku i sada je sjedila sama, razdirana između želje da ga utješi zbog starčeve smrti i boli zbog prekršenog obećanja. Samo malu uslugu, bio je uporan Vladimir. Malu - nikakvih problema, nikakvog rizika - a vrlo korisnu za našu stvar; a to je i Villemova dužnost. Zatim je Vladi izvadio Beckine fotograϐije koje je