razmišljao. - George, budi ljubazan pa mi odgovori. Tko ovdje zapravo govori? Da li George Smiley? Da li Oliver Lacon? Mikhel? Tko govori, molim te? - Ne dobivši odmah odgovor nastavio je napredovati kroz sobu do prljave, satenom pokrivene stolice bez naslona i spustio se na nju s mačjom urednošću; na svakom koljenu jedna ruka. - Za službenog momka, naime, George, postavljašprokleto neslužbena pitanja, to me zbunjuje. Poprimaš prilično neslužbeno držanje, mislim. - Vidio si Vladimira i govorio si s njim. Sƽto se dogodilo? - pitao je Smiley, gotovo se ne obazirući na taj izazov. - Reci mi to i ja ću ti reći tko ovdje govori. U najudaljenijem kutu tavanice nalazilo se žuto staklo, veličine četvornog metra, a sjene koje su plesale po njemu bile su stope prolaznika. Iz nekog razloga, Tobyjeve oči su se usredotočile na tu neobičnu točku i izgledalo je da tamo čita svoju odluku, kao neku uputu koja je zasvijetljela na ekranu. - Vladimir je predložio opasnu stvar. - Toby je to rekao točno istim tonom kao prije, niti priznavajućim, niti povjerljivim. Zapravo, nekim trikom ili promjenom glasa, čak mu je uspio dati prizvuk upozorenja. - Preko Circusa? - Preko mojih prijatelja - odgovorio je Toby. - Kada? Toby je rekao datum. Prije dva tjedna. Na brzinu dogovoren sastanak. Smiley je pitao gdje se održao. - U Tehničkom muzeju - odgovorio mu je Toby s novom povjerljivošću. - U kavani na najgornjem katu, George. Pili smo kavu, divili se modelima starih zrakoplova koji su visili sa stropa. Sve ćešto prenijeti Laconu, George? Osjećaj se slobodnim, okey? Izvoli. Nemam što skrivati. - I predložio ti je? - Dakako. Predložio mi je. Zƽelio je da radim posao »izviđača«. Da mu budem deva. To je bila naša šala, jošiz moskovskih dana, sjećaš se? Sakupiti, nositi preko pustinje, isporučiti. »Toby, nemam pasoša. Pomozi mi. Prijatelju moj, pomozi mi.« Znaš i sam kako je govorio. Kao De Gaulle. Zvali smo ga »Drugi General«, sjećaš se? - Prenositi što? - Nije bio određen. To je imalo isprave, bilo je malo, sakrivati nije
bilo potrebno. Toliko mi je rekao. - Za nekoga tko daje pokusne prijedloge čini se da ti je rekao mnogo. - I tražio je paklenski mnogo - rekao je Toby mirno i čekao na Smileyjevo slijedeće pitanje. - A gdje? - pitao je Smiley. - Da li ti je Vladimir i to rekao? - U Njemačku. - Koju? - Našu. Sjeverni dio. - Slučajni susret? Sandučić za neuručena pisma? Ili možda pravi? Kakav sastanak? - U pokretu. Trebalo je da idem vlakom. Iz Hamburga prema sjeveru. Izručenje je trebalo biti u vlaku, pojedinosti nakon što pristanem. - I to je imala biti privatna nagodba. Bez Circusa, bez Maxa? - Za početak sasvim privatna i povjerljiva, George. Smiley je prihvatio njegove riječi s taktom. - A naknada za tvoj trud? Tobyjev je odgovor bio obojen jasnom skepsom. - Ako dobijemo dokument - tako je to zvao, okay? Dokument. Ako dobijemo dokument, i dokument bude originalan, a zaklinjao se da će biti, odmah dobijamo mjesto u raju. Najprije dokument nosimo Maxu, ispričamo mu priču. Max bi znao njeno značenje, Max bi znao presudnu važnost dokumenta. Max bi nas nagradio. Pokloni, promaknuće, odličja, mjesto u Gornjem domu. Sigurno. Jedini problem bio je u tome što Vladimir nije znao da je Max u starom gvozdu i da se Circus pridružio skautima. - Da li je znao da je i Hector u starom gvozdu? - I da i ne, George. - Sƽto to ima značiti? - Zatim je s jednim »nije važno« poništio vlastito pitanje i ponovo zapao u podulje razmišljanje. - George, zar ne želišprekinuti taj lanac pitanja? - rekao je Toby gorljivo. - To ti je moj odlučni savjet, napusti sve to - rekao je i čekao. Smiley ga možda nije ni čuo. Trenutačno ogorčen, izgledalo je da razmišlja o veličini Tobyjeve pogreške. - Cƽinjenica je da si ga otjerao - promrmljao je i nastavio zuriti u prazan prostor. - Obratio se tebi, a ti si mu pred nosom zalupio
vratima. Kako si to mogao učiniti, Toby? Od svih ljudi baš ti? Poniženje je Tobyja bijesno podiglo na noge, a možda je sve i bilo rečeno s tom namjerom. Oči su mu se zažarile, obrazi obojili, uspravni Mađar u njemu potpuno se probudio. - Možda želiš čuti zašto? Zƽeliš čuti zašto sam mu rekao: »Idi do vraga, Vladimire. Makni mi se s očiju, molim te, gadiš mi se.« Zƽeliš znati tko mu je tamo bio veza - taj čarobni momak u Sjevernoj Njemačkoj, s ćupom zlata, koji će preko noći od nas učiniti milijunaše, George - želiš li znati njegov puni identitet? Sjećaš se slučajno Prevaranta godine. Sjećaš se lašca, raznosača obavijesti, varalice, seksualnog manijaka, svodnika, i sto različitih vrsta kriminala? Sjećaš se tog velikog junaka? Smiley je ponovo vidio hotelske zidove sa škotskim uzorkom, dva lika u crnim kaputima: diva i patuljka i Generalovu golemu ruku, pjegavu, kako počiva na sitnom ramenu svog štićenika. »Max, to je moj dobar prijatelj Otto. Doveo sam ga da vam ispriča vlastitu priču.« Cƽuo je neprekidnu, jednakomjernu grmljavinu aviona koji su odlijetali i dolijetali na aerodrom Heathrow. - Maglovito - odvratio je Smiley ravnodušno. - Da, mutno se sjećam jednog Otta Leipziga. Pričaj mi o njemu. Cƽini mi se da se sjećam da je imao prilično mnogo imena. Ali, imamo ih svi mi, zar ne? - Oko dvije stotine, ali Leipzig je prestao s tim. Znašzašto? Leipzig u Istočnoj Njemačkoj: svidio mu se tamošnji zatvor. Bio je to ludi lakrdijaš. Sjećaš se, slučajno, gluposti koju je širio? - Vjerujući da je preuzeo, inicijativu, Toby je smiono stupio naprijed i stajao iznad pasivnog Smileyja, govoreći mu: - George, zar se ne sjećaš čak ni nevjerojatne i posvemašnje gluposti koju je taj prevarant godinama prodavao pod različitim imenima izvora našim zapadnoevropskim agenturama, uglavnom njemačkim? Našeg stručnjaka za novi estonski poredak? Našeg glavnog izvora za obavijesti o sovjetskim vojnim pošiljkama iz Lenjingrada? Našeg unutarnjeg uha u moskovskom Centru, čak našeg glavnog promatrača Karlinih postupaka? - Smiley se nije ni pomaknuo. - Kako je našem berlinskom šefu agenture digao dvije tisuće DM za obavijest prepisanu iz magazina Sterni Kako je nasamario tog starog Generala, sisao ga poput pijavice, uvijek nanovo na onu žicu - »mi, baltski momci«. »Generale, upravo sam nabavio krunske dragulje za vas - jedina je neprilika što nemam novaca za
avionsku kartu.« Isuse! - Ipak, nije sve bilo izmišljeno, zar ne Toby? - Smiley je blago prigovorio. - Nešto od svega toga je, mislim da se sjećam - barem u nekim područjima - ispostavilo se, bilo prilično dobra roba. - Možeš to nabrojiti na jedan prst. - Njegov materijal o moskovskom Centru, na primjer. Ne sjećam se da smo ga zbog toga ikad okrivili. - Okay! Centar mu je povremeno davao neke sitne obavijesti, tako da nam je uz njih mogao podmetnuti i druge gluposti! Kako inače netko igra dvostrukog, za ime boga? Izgledalo je da se Smiley kani prepirati oko toga, ali se predomislio. - Razumijem - rekao je naposljetku, kao da je savladan. - Da, razumijem što misliš. Prevarant. - Ne prevarant, bezveznjak. Malo ovoga, malo onoga. Mešetar. Bez principa. Bez pravila. Radi za svakoga tko mu zasladi kolač. - Shvaćam što misliš- rekao je Smiley značajno, istim tišim glasom. - I naravno, smjestio se u Sjevernoj Njemačkoj, zar ne? Gore negdje prema Travemtindeu. - Otto Leipzig se nikad u svom životu nije nigdje smjestio - rekao je Toby s prezirom u glasu. - George, taj momak je besciljan čovjek, potpuna propalica. Oblači se kao daje Rothschild, a posjeduje mačka i bicikl. Znašli koji je tom velikom špijunu bio posljednji posao? Noćni čuvar negdje u nekom ušljivom hamburškom stovarištu! Zaboravi ga! - Imao je ortaka - rekao je Smiley istim tonom nedužnog prisjećanja. - Da, i to mi se polako vraća. Neki doseljenik, Istočni Nijemac. - Gore od Istočnog Nijemca. Saksonac. Prezime Kretzschmar, ime Claus. Claus sa »C«, ne pitaj me zašto. Mislim da ti momci uopće nisu imali logike. I Claus je bio bezveznjak. Zajedno su krali, zajedno bili svodnici, zajedno izmišljali izvještaje. - Ali to je bilo davno, Toby - rekao je blago Smiley. - Pa što onda? Bio je to savršen brak. - Onda pretpostavljam da nije potrajalo - rekao je Smiley, sam za sebe. Ali, možda je Smiley ovaj put pretjerao sa svojom popustljivošću; ili ga je možda Toby predobro poznavao. Jer u njegovom se živom mađarskom oku pokazalo upozoravajuće svjetlo,
a na inače glatkom čelu pojavila se bora sumnje. Odmakao se promatrajući Smileyja i jednom rukom zamišljeno prošao kroz besprijekornu bijelu kosu. - George, slušaj, koga ti zafrkavaš, okay? Smiley nije progovorio, samo je podigao Degasa, preokrenuo ga u ruci i zatim spustio. - George, saslušaj me jednom. Molim te! Okay, George? Možda ti jednom dam lekciju. Smiley ga je pogledao, zatim odvratio pogled. - George, tvoj sam dužnik. Morašme saslušati. Ti si me jednom u Beču izvukao iz bijede dok sam još bio smrdljivo derište. Bio sam Leipzig. Tumaralo. Dao si mi posao u Circusu. Mnogo smo vremena proveli zajedno, krali neke konje. Sjećašse prvog pravila povlačenja iz službe, George? Nema mjesečarenja. Nema prtljanja s preostalim neriješenim problemima? Nikakvih privatnih pothvata? - Sjećašse tko je propovijedao to pravilo? U Sarrattu? Po hodnicima? George Smiley. »Kad je gotovo, gotovo je. Zatvori dućan i idi kući!« Onda, što sad iznenada hoćeš? Zƽeliš očijukati sa starim, ludim Generalom, koji je mrtav, ali se ne želi smiriti u grobu, s komedijašem s pet lica kakav je Otto Leipzig! Sƽto je to? Iznenadni posljednji konjički jurišna Kremlj? Završili smo, George! Nemamo dozvolu. Ne žele nas više. Zaboravi to. - Oklijevao je, iznenada zbunjen. - Onda, okay, Ann ti je zadala podosta muke s Billom Haydonom. Ali tu je bio Karla, a Karla je bio Billov veliki tata u Moskvi. George, mislim da ovo postaje vrlo okrutno, znaš što mislim? Spustio je ruku niz bokove. Zurio je u nepomični lik ispred sebe. Smileyjevi kapci su bili gotovo sasvim spušteni. Glava mu je pala naprijed. Kako su mu se obrazi pomicali, tako su se oko usta i očiju pojavile duboke bore. - Nikad nismo imali prigovora na Leipzigove izvještaje o moskovskom Centru - Smiley je rekao kao da nije čuo posljednji dio. - Točno se sjećam da nikada nismo imali prigovora na njih. Niti na one o Karli. Vladimir mu je slijepo vjerovao, ono o moskovskoj stvari, a i mi također. - George, tko je uopće ikada kritizirao neki izvještaj o moskovskom Centru? Molim te? Dobro, ponekad imamo kakvog političkog bjegunca: on ti kaže: »Ova stvar je besmislica, a ona stvar je
možda istinita.« Gdje je onda jamstvo? Gdje je onda čvrsti oslonac, kako si ga ti zvao? Neki momak te nahrani pričom: »Karla je upravo izgradio novi špijunski rasadnik u Sibiru.« Tko je taj koji će reći da nije? Neka ostane nejasno, ne možeš izgubiti. - Zato smo ga trpjeli - nastavio je Smiley, kao da nije čuo. - Tamo gdje se radilo o Sovjetskoj tajnoj službi, igrao je poštenu igru... - George - rekao je Toby blago, tresući glavom. - Moraš se već jednom probuditi. Svjetina je davno otišla kućama. - Hoćešli mi sada reći ostatak priče, Toby? Hoćešli mi reći što ti je točno rekao Vladimir? Molim te? I tako je Toby napokon, kao oklijevajući dar prijateljstva, ispričao priču kako je Smiley zatražio, pošteno, s iskrenošću koja je bila porazna. Statua, koja je mogla biti Degasova, predstavljala je balerinu s rukama iznad glave. Tijelo joj je bilo izvijeno prema natrag, a usne razdvojene u nečemu što je mogla biti ekstaza i tu nije bilo pitanja, osim jednog: originalna ili krivotvorena? Neugodno je, iako samo površno, nalikovala na Ann. Smiley ju je ponovo uzeo u ruke i polako je okretao, zagledajući je s ove i one strane, s ne baš jasno izraženim poštovanjem. Toby se nanovo smjestio u stolac prekriven satenom. Na tavanskom prozoru sjene stopala su živahno promicale. Toby i Vladimir su se sastali u kafeteriji Tehničkog muzeja na katu aeronautike, ponovio je Toby. Vladimir je bio vrlo uzbuđen i neprestano je stiskao Tobyjevu ruku, što se Tobyju nije sviđalo, jer ga je činilo upadljivim. Otto Leipzig je izveo nemoguće, nastavio je govoriti Vladimir. Bila je to velika prilika, jedna od milijun, Toby; Otto Leipzig je osigurao takvu priliku o kojoj je Max uvijek sanjao. »Potpuno namirenje svih naših potraživanja«, kako je to Vladimir izrazio. Kad ga je Toby nekako kiselo zapitao kakva potraživanja ima na umu, Vladimir ili nije htio ili nije mogao reći. »Pitaj Maxa«, uporno je govorio. »Ako ne vjeruješmeni, pitaj Maxa, reci Maxu da je to ona velika prilika.« - Onda kakva je bila pogodba? - Toby je zapitao, znajući, rekao je, da tamo gdje je Otto Leipzig upleten najprije dolazi račun, a roba tek
dugo, dugo nakon računa. - Koliko je tražio veliki heroj? Toby je priznao Smileyju da mu je bilo teško sakriti sumnjičavost - što je od samog početka stvorilo loše raspoloženje pri sastanku. - Vladimir je podvlačio riječi. Leipzig ima priču, govorio je Vladimir, ali je također imao i neke materijalne dokaze da je priča istinita. Ponajprije, tu je bio dokument, a dokument je bio ono što je Leipzig nazivao Vorspeise, ili predjelo. Postojao je i drugi dokaz, pismo koje je imao Vladimir. Zatim je tu bila sama priča, koja bi proizašla iz drugih materijala koje je Leipzig dao na čuvanje. Dokument je govorio o tome kako je priča pribavljena, a materijali su sami po sebi bili nepobitni. - A predmet? - pitao je Smiley. - Nije za otkrivanje - kratko mu je odvratio Toby. - Kad je Hector u pitanju, nije za otkrivanje. Dovedi Maxa i okay - onda Vladimir otkriva predmet. Hector za sada mora samo šutjeti i raditi. Na trenutak se činilo da se Toby priprema na jošjedan govor, koji bi trebao odvratiti Smileyja. - George, gledaj, stari momak je naprosto sasvim pobedastio - započeo je. - Otto Leipzig ga je sasvim zaludio. - Zatim je ugledao Smileyjev izraz, tako zatvoren i nedokučiv, i umjesto toga se zadovoljio ponavljanjem sasvim pretjeranih zahtjeva Otta Leipziga. Dokument je Vladimir trebao predati Maxu osobno. Moskovska pravila u svakom pogledu, bez posrednika, bez dopisivanja. Pripreme su već obavili telefonom. - Telefon između Londona i Hamburga? - Smiley ga je prekinuo, nagovještajući glasom da je to nova i nepoželjna informacija. - Upotrebljavali su šifrirane poruke, rekao mi je. Stari pajdaši, znali su oni kako nekoga nadmudriti. Ali, bez dokaza, rekao je Vladi: s dokazom, nadmudrivanje uopće ne dolazi u obzir. Bez nazivanja, bez pošte, bez kamiona, treba im vremena. Vladi je lud što se tiče sigurnosti, okay, to već znamo. Od sada ubuduće primjenjuju se samo Moskovska pravila. Smiley se prisjetio svog telefonskog razgovora s Hamburgom u subotu noću i opet razmišljao kojom vrstom ustanove se Otto Leipzig koristio kao telefonskom centralom. - Kad bi Circus napokon priznao da ga to zanima - produžio je Toby - trebao bi da Ottu Leipzigu plati akontaciju od pet tisuća
švicaraca da pristupi audiciji. George! Pet tisuća švicaraca! Za početak! Samo da budu u igri! Zatim - George, moraš to čuti - zatim bi Otto Leipzig odletio u kuću za tajne sastanke negdje u Engleskoj, zbog te audicije. George, mislim da nikad nisam čuo takvu ludost. Zƽeliš ostatak? Ako nakon svega Circus poželi kupiti taj materijal, mora platiti - želiš čuti koliko? Smiley je želio. - Pedeset velikih švicaraca! Možda mi želišpotpisati ček? Toby je očekivao ljutit uzvik, ali ga nije bilo. - I sve za Leipziga? - Naravno. To su bili Leipzigovi uvjeti. Tko bi drugi bio tako lud? - Što je Vladimir tražio za sebe? Malo oklijevanje. - Ništa - rekao je Toby nevoljko. Zatim, kao da ostavlja tu temu, prepustio se novom valu gnjeva. - Bastai No dakle, Hector je imao odletjeti u Hamburg o svom trošku, sjesti na vlak prema sjeveru, izigravati meku u ludoj, namamljujućoj igri koju je Otto Leipzig smislio za istočne Nijemce, Ruse, Poljake, Bugare, Kubance, a izvan svake sumnje, a s obzirom na to da je to sada u modi, i Kineze. Rekao sam mu - George, slušaj me - rekao sam mu: »Vladimire, stari prijatelju, oprosti mi, obrati jednom pažnju na mene. Reci mi što je u životu tako važno da bi Circus platio pet tisuća švicaraca iz svog prokletog bijednog fonda za jednu pišljivu audiciju Otta Leipziga? Maria Callas nikad nije toliko dobila, a vjeruj mi, ona pjeva vraški bolje od Otta. On drži moju ruku. Ovdje. - Pokazujući, Toby je čvrsto držao vlastiti biceps. - Gnječio me kao da sam naranča. Taj stari momak je jošuvijek imao nešto snage, vjeruj mi.« »Pribavi mi taj dokument, Hectore!« Govorio je ruski. To je vrlo mirno mjesto, taj muzej. Svi su zastali da ga slušaju. Neugodno sam se osjećao. On je ronio suze. »Za ime boga, Hectore, ja sam star čovjek. Ne služe me noge, nemam pasoša, nemam nikoga kome mogu vjerovati, osim Otta Leipziga. Idi u Hamburg, donesi mi taj dokument. Kad vidi dokaz, Max će mi vjerovati. Max ima vjere.« Pokušavao sam ga utješiti, dobaciti neke aluzije. Rekao sam mu da se na emigrante ne gleda dobro ovih dana, promjena politike, nova vlada. Savjetovao sam mu: »Vladimire, idi kući, igraj šah. Slušaj, svratit ću ovih dana do knjižnice, možda ćemo odigrati partiju.« A on mi odgovori: »Hectore, započeo sam ovo. Ja sam dao naređenje Ottu Leipzigu u kojem mu
kažem da ispita situaciju. Poslao sam mu novac, sve što sam imao.« Slušaj, bio je to stari, tužni čovjek. Zaboravi to. Toby je zastao, ali se Smiley nije ni pomakao. Toby je ustao, otišao do ormarića, natočio dvije čaše krajnje osrednjeg serija i stavio jednu na stol, pored Degasove statue. Rekao je: »Na zdravlje!« i ispio svoju čašu, ali se Smiley jošuvijek nije pomakao. Njegova nepokretnost je nanovo oživjela Tobyjevu ljutnju. - Tako sam ga ubio, George, okay? To je Hectorova greška, okay? Hector je osobno sasvim odgovoran za starčevu smrt. Samo mi to treba! - Zamahnuo je objema rukama, s dlanovima okrenutim prema gore. - George! Savjetuj me! George, zar sam zbog te priče trebao sam otići u Hamburg, neslužbeno, bez pokrića, bez pratnje? Znašli gdje je tamo istočnonjemačka granica? Dva kilometra od Lubecka. Manje? Sjećaš se? U Travemündeu moraš ostati na lijevoj strani ulice, ili si greškom postao dezerter. - Smiley se nije nasmijao. - A zatim, ako se i uspijem vratiti, moram pozvati Georga Smileyja, otići s njim do Saula Enderbyja, kao skitnica pokucati na stražnja vrata - »Pusti nas unutra, Saul, molim te, imamo posve svježu obavijest od Otta Leipziga, sasvim pouzdanu, samo pet velikih švicaraca za jednu audiciju koja je prema skautskim zakonima sasvim nedopuštena«? Zar sam to trebao učiniti, George? Iz jednog unutarnjeg džepa Smiley je izvukao izgužvani paketić engleskih cigareta. Iz njega je izvadio kod kuće napravljenu kontaktnu snimku i zatim je u tišini dodao preko stola Tobyju da je pogleda. - Tko je drugi čovjek? - pitao je Smiley. - Ne znam. - Nije li njegov partner, Saksonac, čovjek s kojim je krao u mladim danima? Kretzschmar? Odričući glavom, Toby Esterhase je i dalje promatrao sliku. - Onda, tko je drugi čovjek? - opet je pitao Smiley. Toby je vratio fotograϐiju. - George, slušaj me, molim te - rekao je mirno. - Slušaš li? Smiley je možda slušao, a možda i nije. Gurnuo je sliku natrag u paketić cigareta. - Ljudi danas krivotvore takve stvari, znaš to? To je vrlo lako učiniti, George. Zƽelim montirati glavu na rame drugog momka, nabaviti opremu, i za to su mi potrebne dvije minute. Ne zanima te
tehnika, George, ti ne razmiješ te stvari. Ne kupuješ fotograϐije od Otta, ne kupuješ Degasa od signora Benatija, pratiš me? - Da li krivotvore i negative? - Pa da. Krivotvoriš sliku, zatim je snimiš, napravišnovi negativ - zašto ne? - Je li ovo falsifikat? - pitao je Smiley. Toby je dugo vremena oklijevao. - Mislim da nije. - Leipzig je mnogo putovao. Kako smo stupali u vezu s njim, ako nam je bio potreban? - želio je znati Smiley. - Bio je uvijek nadohvat ruke. Sasvim. - Onda, kako smo stupali u vezu s njim? - Za uobičajene sastanke Hamburger Abendblatt ženidbeni oglasnik. Petra, 22 godine, plavuša, sitna, bivša pjevačica - takva besmislica. George, slušaj me. Leipzig je opasna propalica, s vrlo mnogo prljavih veza, još uvijek uglavnom u Moskvi. - A u hitnim slučajevima? Da li je imao kuću, djevojku? - Taj nikad u svom životu nije imao kuću. Za iznenadne sastanke, Claus Kretzschmar je bio veza. George, za ime božje, slušaj me jednom... - A kako smo stizali do Kretzschmara? - On je vlasnik nekoliko noćnih klubova. Tamo smo ostavljali poruke. Upozoravajuće zujalo se oglasilo, a odozgo se čula buka glasova koji su se podizali u prepirci. - Bojim se da danas signor Benati ima sastanak u Firenzi - govorila je plavuša. - To vam je loša strana sklapanja međunarodnih poslova. Ali joj posjetilac nije želio vjerovati; Smiley je čuo sve veću plimu njegovih prosvjeda. Samo djelić sekunde Tobyjeve oči su se oštro podigle na taj zvuk: zatim je s uzdahom otvorio ormar i usprkos suncu koje je bilo vidljivo na tavanskom prozoru, izvukao prljavi kišni ogrtač i smeđi šešir. - Kako se zvao? - pitao je Smiley. - Kretzschmarov noćni klub - kako se zvao? - Plavi dijamant. George, nemoj to činiti, okay? Sƽto god daje, ostavi se toga. Ako je slika originalna, što onda? Circus ima sliku nekog momka kako se valja po snijegu: uslužnost Otta Leipziga. Misliš li, iznenada, da je to zlatni rudnik? Misliš li da će se Saul Enderby
pomamiti za tim? Smiley je pogledao Tobyja i sjetio se: sjetio se da u svim tim godinama što su se poznavali Toby nikada, ni jednom, nije dobrovoljno rekao istinu: da je za njega obavijest bila novac; ako ju je držao i bezvrijednom, nikad je nije odbacivao. - Sƽto ti je Vladimir rekao o Leipzigovoj obavijesti? - pitao je dalje Smiley. - Rekao je da je to neki stari, ponovo oživljeni slučaj. Godine ulaganja. Neke gluparije o Pjeskaru. Postao je opet dijete, sjećao se bajki, za ime boga. Shvaćaš što mislim. - Što o Pjeskaru? - Da ti kažem da se ticalo Pjeskara. To je sve. Pjeskar stvara legendu za djevojku. Max će razumjeti. George, plakao je, za ime božje. Rekao bi sve što mu je padalo na pamet. Zƽelio je akciju. Bio je stari špijun u žurbi. Govorio si da su takvi najgori. Toby je već bio kod udaljenih vrata; napola je već otišao. Ali se okrenuo i vratio, usprkos galami odozgo koja se približavala, jer nešto u Smileyjevom držanju kao da ga je uznemiravalo - »neki čvrsti, ukočeni pogled«, kako ga je kasnije nazvao, »kao da sam ga nečim silno uvrijedio«. - George? George, ja sam Toby, sjećašse? Ako se odmah ne izvučeš odavde, onaj momak gore će i tebe privremeno zaplijeniti, čuješ me? Smiley jedva daje čuo. - Godine ulaganja i Pjeskar je stvarao legendu za djevojku? Što još, Toby, što još! - Ponovo se ponašao kao luđak. - General? Vladi? - Ne. Pjeskar. George, slušaj. »Pjeskar se ponaša opet kao luđak. Pjeskar stvara legendu za djevojku, Max će razumjeti.« Finite Totalno smeće. Rekao sam ti svaku riječ. Sad idi s mirom, čuješ me? Gore su zvukovi prepirke postali jošglasniji. Vrata su se zalupila, čuli su korake kako gaze prema stepeništu. Toby je brzo potapšao Smileyjevu ruku posljednji put. - Zbogom, George. Slušaj me. Zatrebaš li mađarskog babysittera jednog dana, zovi me. Cƽuo si? Motašse naokolo s puzavcem kakav je Otto Leipzig, onda je bolje da imašpuzavca kakav je Toby, da se brine o tebi. Nemoj noću sam izlaziti, premlad si. Penjući se uz željezne stepenice natrag na galeriju, Smiley je
gotovo oborio ljutitog vjerovnika koji je silazio. Ali to Smileyju nije bilo važno; a nije mu bio važan ni drski pogled pepeljastoplave djevojke dok je izlazio na ulicu. Jedino što mu je bilo važno je ime drugog lica na fotograϐiji, a uz ime i priča koja je kao nedijagnosticirana bol mučila njegovo pamćenje u posljednjih trideset šest sati - kako bi Toby rekao, priča o legendi. To je, zapravo, dilema onih povjesničara koji su, samo nekoliko mjeseci nakon završetka afere, pokušali prikazati međusobni odnos Smileyjevog poznavanja stvari i njegovih postupaka. Toby mu je rekao toliko i toliko, a on je učinio onoliko. Ili: da se to-i-to nije dogodilo, ne bi bilo rješenja. Ipak, istina je znatno složenija i mnogo teže dostupna. Kao što pacijent, kad se probudi iz anestezije, preispituje - ova noga, ona noga, da li se šake otvaraju i zatvaraju? - tako je i Smiley nizanjem opreznih postupaka osnažio duh i tijelo, istražujući motive svog protivnika na isti način kao što je istraživao i vlastite.
14. Vozio je po visoravni što se protezala iznad vrhova borova, koji su bili zasađeni u raspuklini doline. Bilo je predvečerje istoga dana i na ravnici su prva svjetla probijala vlažni sumrak. Na horizontu je ležao Oxford, sveučilišni Jeruzalem, izdignut u izmaglici. Pogled s te strane bio mu je posve nov i povećavao je njegov osjećaj nestvarnosti. Cƽinilo mu se, zapravo, da je otpremljen na to putovanje, a ne da ide svojom voljom; činilo mu se da je u vlasti misli kojima ne može upravljati. Njegov posjet Tobyju Esterhaseu odvijao se točno po krutim uputama Olivera Lacona, ali ga je putovanje, znao je to, vodilo zabranjenom području njegovog tajnog interesa. Ipak, bio je svjestan da nema alternative, a nije ju ni želio. Kao arheolog, koji je čitav život uzaludno istraživao. Smiley je molio za dan odgode i to je bio taj dan. U početku je stalno promatrao zrcalo, jer ga je poznati motor neprestano pratio, kao što galeb na moru prati brodiće. Nakon nekog vremena, nakon posljednje okuke, čovjek zvan Ferguson nije ga više slijedio, a kad se zaustavio da pogleda kartu, nikakav motor ga nije prestigao. Dakle: ili su pogodili njegovo odredište, ili su zbog nekog tajanstvenog razloga zabranili svojim ljudima da prelaze granicu grofovije. U toku vožnje bi ga od vremena do vremena obuzimala strepnja. Neka joj bude, mislio je. Saznao je neke stvari: ne mnogo, ali dovoljno da pogodi ostatak. Neka joj bude, neka pronađe svoj mir, ako može. Znao je da on ne može pronaći mir, jer je bitka u koju se upustio morala biti neprekidna da bi uopće imala smisla. Znak štenare nalikovao je na obojen podsmijeh: »PANSION ZA DOMACƵE ZƽIVOTINJE MERRILLEE. SVI KUCƵNI LJUBIMCI DOBRODOSƽLI«. Blatnjav žuti pas s cilindrom na glavi pokazivao je jednom šapom prema kolnom putu, koji je bio tako strm da je Smileyja podsjetio na slobodni pad. Prošao je pored tornja i čuo kako u njemu zavija vjetar, zatim je ušao na plantažu. Najprije se pojavilo mlado drveće, a zatim se staro drveće nadvilo nad njim i činilo mu se da je u Crnoj šumi svog njemačkog djetinjstva i da srlja u neotkrivenu unutrašnjost. Upalio je velika svjetla, prošao jednu oštru okuku, pa
dragu, pa treću i napokon se pojavila, upravo onakva kakvom ju je zamišljao - njena dača, kako ju je obično zvala. Nekada je osim usamljene đače imala i kuću u Oxfordu. Sada je tu bila samo dača; zauvijek je napustila gradove. Stajala je na iskrčenoj čistini, na utabanom blatu. Imala je trošnu verandu, krov od drvenih daščica i dimnjak od bijelog lima, iz kojeg se izdizao dim. Zidovi od koso učvršćenih dasaka bili su crni od kreozota, galvanizirana željezna vedra za hranu gotovo su zakrčila prednji ulaz. Na jednom dijelu tratine stajala je ručno napravljena kućica za ptice, s dovoljno kruha da nahrani sve životinje iz arke. Oko čistine bile su raštrkane gajbe za piliće, azbestne pojate i ograđeni prostor koji je ugošćivao sve kućne ljubimce bez razlike. Karla! pomislio je. Na kakvom te mjestu tražim! Parkirao je. Njegov dolazak izazvao je pravi metež: psi su lajali, zavijali i očajnički se bacali na tanke zidove svojih kaveza. Smiley je odšetao do kuće; u ruci je držao vrećicu s bocama koje je nosio na poklon i koje su mu lupale o noge. Zvuk vlastitih stopala, dok se uspinjao uz šest stepenica verande, nadjačao je njihovo odzvanjanje. Na cedulji na vratima pisalo je: »Ako nema nikoga kod kuće, ne ostavljajte životinje«, a ispod toga, dodano tobože u bijesu »Samo bez glupih majmuna«. Uzica zvonca bila je plastični magareći rep. Posegnuo je za njom, ali su se vrata upravo u tom trenu otvorila i krhka lijepa žena ga je radoznalo gledala iz mraka unutrašnjosti kućice. Oči su joj bile plahe i sive, imala je englesku ljepotu, kakvu je nekada imala Ann: podatnu i spokojnu. Kad ga je ugledala, zamrla je. - Oh, gospode - prošaptala je. - Bože. - Zatim se zagledala u svoje proste cipele, jednim prstom odmaknuvši uvojak s čela, dok su psi u štenarama iz sveg glasa lajali na njega. - Oprosti, Hilary - rekao je Smiley s velikom blagošću. - Zadržat ću se samo jedan sat, obećavam. To je sve. Samo jedan sat. Dubok muškarački glas, vrlo polagan dopro je iz mraka barake. - Što su donijeli, Hils - zarežao je glas. - Kameleona, papagaja ili žirafu? To je pitanje bilo popraćeno otegnutim muklim zvukom, kao da netko povlači tkaninu preko nečeg šupljeg. - To je ljudsko biće, Con - Hilary je viknula preko ramena i ponovo se zagledala u svoje proste cipele.
- Žensko biće, ili nešto drugo? - pitao je glas. - To je George, Con. Ne budi zlovoljna, Con. - George? Koji George? George kamiondžija koji polijeva moj ugljen da bude teži ili George mesar koji truje moje pse? - Zƽelim postaviti samo nekoliko pitanja - uvjeravao je Smiley Hilary, istim tonom punim razumijevanja. - Jedan stari slučaj. Ništa važno, uvjeravam te. - Nema veze, George - rekla je Hilary, jošuvijek oborenog pogleda. - Doista. U redu je. - Prestanite već jednom s tim očijukanjem! - naredio je glas iz kuće. - Pustite je na miru, tko god da ste! Kako se mukli zvuk sve više približavao, Smiley se nagnuo pored Hilary i govorio s praga. - Connie, to sam ja - rekao je. I jošjednom je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da glasom pokaže dobru volju. Najprije su dotrčali psići - njih četvoro, vjerojatno mali hrtovi - u zbijenom čoporu. Iza njih je stigao šugavi stari mješanac s jedva dovoljno života da stigne do verande i skljoka se. Zatim su se vrata širom otvorila pokazujući golemu ženu, koja je bila pogrbljeno naslonjena na drvene štake. Imala je bijelu kosu, kratko podšišanu kao muškarac, i vodnjikave, vrlo pronicave oči koje su ga oštro prikovale pogledom. Pomno ga je promatrala, dugo i bez žurbe - njegovo ozbiljno lice, vrećasto odijelo, plastičnu vrećicu koja mu se njihala u lijevoj ruci - čitavo njegovo držanje dok je ponizno čekao da bude primljen - a to polagano promatranje davalo joj je gotovo kraljevski autoritet, kojem su njena nepokretnost, njeno otežano disanje i osakaćeno tijelo samo pridonosili. - Oh, tetku ti tvoju - uzviknula je, još uvijek ga proučavajući i izdahnuvši zrak. - Đavo te odnio, George Smiley. I tebe i sve tvoje! Dobrodošao u Sibir! A tada se nasmijala; smijeh joj je bio tako iznenadan i svjež i djetinjast, da je gotovo izbrisao ono dugo prethodno ispitivanje. - Zdravo, Con - rekao je Smiley. Unatočnjenom smijehu, oči su ga i dalje motrile. Imale su bljedoću novorođenčeta. - Hils - napokon je progovorila. - Rekla sam HHs. - Da, Con? - Idi nahrani šteniće, draga. Kad to obaviš, nahrani one prljave
piliće. Nakljukaj te beštijice. Kad je i to gotovo, pripremi hranu za sutra, a kad i to napraviš, donesi mi onog ljudskog ubojicu, tako da tu ništariju mogu prije vremena poslati u raj. - George, za mnom. Hilary se nasmiješila, ali se činilo da je nesposobna da se pokrene, dok je Connie nije lagano gurnula laktom. - Pokreni se, draga. On ti sada ništa ne može učiniti. Svoju strelicu je već ispalio, ti si svoju, a bog zna da sam i ja. Ista soba služila im je i danju i noću. Na sredini se nalazio borov stol, prepun mrvica od kruha i ostataka mesa: na njemu je stajala stara petrolejka, koja je uokolo razlijevala žutu svjetlost, ističući tako tamu oko sebe. Svjetlost zalaska sunca miješala se s plavim kišnim oblacima i ispunjavala francuske prozore u dnu prostorije. Postupno, kako je Smiley slijedio Connino očajnički sporo napredovanje, shvatio je da je to, zapravo, jedina prostorija. Pisaći stol s pomičnim rebrastim poklopcem prekriven računima i praškom protiv buha služio je kao ured; dvostruki mesingani krevet, po kojem su, između jastuka, bile porazbacane punjene životinje-igračke, poput mrtvih vojnika, bio je spavaća soba; salon je bila Connina ljuljačka i jedna rasklimana sofa od vrbovog pruća, a umjesto kuhinje - plinski plamenik s bocom. Dekoracija je bilo staro neraskrčeno smeće. - Connie se ne vraća natrag, George - rekla je, šepesajući ispred njega. - Divlji konji jure i dašću dok im srce ne pukne, ali je stara budala zauvijek objesila čizme o klin. - Stigla je do ljuljačke i započela naporni zadatak da se leđima okrene, kako bi mogla sjesti. - Dakle, ako si zbog toga došao, možeš reći Saulu Enderbyju da piše kući propalo je. - Pružila mu je ruke i on pomisli kako želi da je poljubi. - Ne to, ti seksualni manijače. Pomogni mi sjesti. Prihvatio je njene ruke i pomogao joj da se smjesti u ljuljačku. - Nisam zbog toga došao, Con - rekao je Smiley. - Neću te pokušati odvesti odavde, obećavam. - Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što umirem - rekla je odlučno, kao da nije čula njegovu upadicu. - Jednom nogom sam veću grobu, a krajnje je vrijeme i za drugu. Naravno, liječnik me želi nasamariti. Obična je kukavica. Kaže daje to malo bronhitisa.
Reumatizam. Utjecaj vremena. To ti je sve drek. To je smrt, to od čega ja patim. Sistematsko prodiranje velikog S. Da li u toj torbi nosiš piće? - Da - odgovorio je Smiley. - Baš dobro. Hajde da mnogo pijemo. Kako je onaj zloduh od Ann? Među gomilom neopranog posuđa, Smiley je pronašao dvije čaše i napola ih napunio. - Dobro je, mislim - odgovorio je. Ljubazno joj se nasmiješivši zauzvrat što pokazuje tako očito zadovoljstvo zbog njegova posjeta, pružio joj je čašu, a ona ju je prihvatila svojim kljastim prstima. - Misliš- ponovila je. - Zƽeljela bih da stvarno promisliš. I smisliš kako da je pritegnešzauvijek, jer to je ono što bi trebalo učiniti. Ili joj staviti smrvljeno staklo u kavu. Dobro, sad mi reci zašto si došao - pitala je, sve u istom dahu. - Koliko te ja znam, nikad ništa nisi učinio bez određenog razloga. Na zdravlje! - U tvoje zdravlje, Con - odvratio je Smiley. Da bi mogla piti, morala je čitav trup nagnuti naprijed, prema čaši. Tada je blještava svjetlost petrolejke obasjala veliku glavu i Smiley je shvatio - a znao je to iz svog bogatog iskustva - da je govorila istinu o skorom umiranju, jer je njeno meso imalo leproznu bjelinu smrti. - Hajde, van s tim - naredila je najstrožim tonom. - Ali, upamti, nisam bašsigurna da ću ti pomoći. Otkrila sam ljubav, otkako smo se rastali. Truje hormone. Slabi zube. Trebalo mu je vremena da je ponovo upozna. Bio je nesiguran u nju. - Jedan od naših starih slučajeva, Con, to je sve - započeo je, ispričavajući se. - Ponovo je aktuelan, kao što se to ponekad događa. - Pokušao je glasu dati ležerniji ton. - Trebamo više pojedinosti. Znaš kakva si bila što se tiče prisjećanja - dodao je pomalo podrugljivo. Oči se nisu micale s njegovog lica. - Kirov - nastavio je, izgovarajući ime vrlo polagano. - Kirov. Ime - Oleg. Sjećašse? Ime ti ništa ne govori? Sovjetska ambasada u Parizu, prije tri-četiri godine? Bio je drugi sekretar. Mislili su da je čovjek moskovskog Centra. - Pa i bio je - rekla je i povukla se malo natrag, jošuvijek ga pomno gledajući. Pokazala je na cigarete. Paketić od deset cigareta ležao je
na stolu. Stavio joj je jednu cigaretu između usana i pripalio je. Oči se još uvijek nisu pomakle s njegovog lica. - Saul Enderby je bacio taj slučaj kroz prozor - rekla je i namjestila usta kao da svira ϐlautu, da bi dim cigarete mogla ispuhnuti prema podu, a ne Smileyju u lice. - Odlučio je da ga treba prekinuti - ispravio ju je Smiley. - Kakva je razlika? Smiley nije očekivao da će se naći u situaciji da brani Saula Enderbyja. - To je tako išlo neko vrijeme, zatim je, u prijelaznom razdoblju između mog i njegovog rukovođenja, odlučio, sasvim razumljivo, da je sve to neunosno - rekao je Smiley, pažljivo odabirući riječi. - I zatim je promijenio mišljenje? - pitala je. - Imam samo odlomke, Con. A ja želim sve. - Uvijek si bio takav - rekla je. - George - progunđala je. - George Smiley, bog na zemlji, Bože, blagoslovi i poštedi nas. George. - Zurila je u njega napola posesivno, napola ne odobravajući, kao da je zabludjeli sin kojeg voli. Joštrenutak ga je motrila, a zatim je skrenula pogled prema francuskim prozorima i nebu koje je postajalo sve tamnije. - Kirov - rekao je ponovo Smiley da je podsjeti i čekao, ozbiljno se pitajući da li je gotovo s njom, da li i njen razum umire s njenim tijelom, a ovo ispred njega je samo ruševina. - Kirov. Oleg Kirov - ponovila je zamišljenim glasom. - Rođen u Lenjingradu, listopada 1929, prema pasošu, što prokleto malo znači, osim da, vjerojatno, nikad u svom životu nije bio ni blizu Lenjingrada. -Nasmijala se, kao daje to običaj bezbožnog svijeta. - U Pariz je stigao 1. lipnja 1974, kao trgovački ataše, u rangu drugog sekretara. Prije tričetiri godine, kažeš? Dragi Gospode, moglo bi biti i dvadeset. Točno je to, dragi moj, bio je špijun. Naravno da je bio. Identiϐicirali su ga ljudi iz pariškog ogranka jedne stare Riga grupe, što nam nije ništa pomoglo, naročito ne nama na petom katu. Koje mu je bilo pravo ime? Kurski. Da, naravno. Da, mislim da se sasvim dobro sjećam Olega Kirova, rođenog Kurski. - Ponovo se nasmijala, i taj je osmijeh bio lijep. - Mora da je to bio Vladimirov posljednji slučaj, ili gotovo posljednji. Kako je stari razbludnik? - zapitala je i njene vlažne, pametne oči su čekale odgovor. - Oh, borbeno spreman - rekao je Smiley.
- Još uvijek plaši pedingtonske djevice? - Uvjeren sam u to. - Blagoslovljen bio, dragi - rekla je Connie polako pokrećući glavu prema francuskim prozorima, dok mu nije sasvim okrenula proϐil, koji je sada obasjavala jedna zraka svjetlosti petrolejke. - Idi i pogledaj gdje je luda kučka, hoćešli, srce? - upitala je nježno. - Uvjeri se da luđakinja nije skočila pod mlinsko kolo ili ispila herbicid. Izašavši, Smiley je stajao na verandi i u sve gušćem mraku razabrao Hilaryn lik kako nespretno trčkara izmešu krletki. Cƽuo je zveckanje žlice po vedru i ulomke njenog ugodnog glasa, dok je kroz sumrak dozivala dječja imena: - Dođite, Whitney, Flopsy, Bo... - Ona je dobro - rekao je Smiley kad se vratio. - Hrani piliće. - Trebala sam joj reći da se tornja, zar ne, George? - rekla je, posve zanemarujući njegovu obavijest. - »Idi svojim putem, Hils, draga moja.« To sam joj trebala reći. »Ne veži se za truleću staru kladu poput Con. Udaj se za neku budalu s podbratkom, okoti mu derište, ispuni svoju prljavu ulogu ženke.« Oponašala je svakoga, čak i sebe samu. I sada je uspijevala utome. - Neka sam prokleta ako joj to kažem, George. Trebam je. Želim je. Svaki njen i najmanji krasni djelić. I u grob bih je povela sa sobom, kad bih mogla. Zƽelišli je isprobati koji put? - Stanka. - Kako su svi dječaci i djevojčice? Na trenutak nije razumio njeno pitanje; njegove misli su jošuvijek bile uz Hilary i Ann. - Njegova milost Saul Enderby je još uvijek u sedlu, pogađam? Dobro mu ide, vjerujem? Nije promijenio dlaku? - Oh, Saul se stalno učvršćuje, hvala. - Onaj gad, Sam Collins, još je uvijek šef Operativnog? Bilo je oštrine u njenom pitanju, ali što mu je preostalo, osim da joj odgovori. - I Sam je dobro - odgovorio je. - Toby Esterhase još uvijek kruži okolo po hodnicima? - Toby je uvijek isti. Connino lice je sada bilo sasvim u tami,v tako da nije mogao vidjeti da li namjerava ponovo progovoriti. Cƽuo je njeno disanje i struganje u grudima. Znao je da je još uvijek predmetom njenog pomnog ispitivanja. - Ti nikada ne bi radio za tu družinu, George - napokon se izjasnila,
kao da je to najočiglednija stvar. - Ne, ti ne. Daj mi još jedno piće. Zadovoljan zbog kretanja, Smiley je krenuo napuniti čašu. - Kirov, rekao si? - Connie mu je doviknula. - Tako je - odvratio je veselo i vratio se s napunjenom čašom. - Ono malo njuškalo Otto Leipzig je bio prava prepreka - primijetila je s uživanjem, nakon što je otpila dobar gutljaj. - Oni na petom katu mu nisu vjerovali, zar ne? Ne našem malom Ottu - oh, ne. Otto je bio lažac, eto zato. - Ali, ja ne vjerujem da nam je Otto ikada slagao o moskovskom Centru - rekao je Smiley, istim tonom prisjećanja. - Ne, dragi, on nije - rekla je odobravajući. - Imao je svojih slabosti, to ti priznajem. Ali kad su velike stvari bile u pitanju, uvijek je igrao pošteno. Ali ti si to shvatio, jedino ti od čitavog tvog plemena. Ali, ostali baruni ti baš nisu davali podršku, zar ne? - Otto nikada nije slagao ni Vladimiru - rekao je Smiley. - Zapravo je Vladimir bio taj koji je organizirao njegov bijeg iz Rusije. - Dobro, dobro - rekla je Connie nakon duge, duge šutnje. - Kirov, rođen Kurski. Crvenokosa svinja. Zatim je ponovo rekla: - Kirov, rođen Kurski - kao da je to zov izgovoren da probudi vlastito sjećanje. Dok je ona to činila, Smiley je u svojoj mašti ponovo vidio aerodromsku hotelsku sobu i dva čudna zavjerenika u crnim kaputima, kako sjede ispred njega: prvi tako ogroman, drugi sitan; stari General je upotrebljavao svu svoju veličinu da nametne svoje strastveno preklinjanje, mali Leipzig vatrenih očiju, kao ljuti pas vezan na uzicu, njemu uz bok. Uspio ju je zavesti. Krug svjetlosti petrolejke postao je zadimljena svjetla lopta a Connie je u svojoj ljuljačci sjedila uz njen obod, osobno Majka Rusije, kako su je zvali u Circusu; lice joj je bilo opustošeno sjećanjima dok je razotkrivala priču o jednom iz svoje nebrojene obitelji grešne djece. Kakve god sumnje da je gajila što se tiče uzroka Smileyjevog dolaska, sve ih je zatomila; to je bilo ono zašto je živjela, to je bila njena pjesma, makar i posljednja; ti veličanstveni nastupi sjećanja, to je bila njena genijalnost. Nekad, Smiley se sjećao, ona bi ga zadirkivala, koketirala glasom, udaljavala se od glavne teme pričajući naoko
nebitne dijelove povijesti moskovskog Centara: sve, samo da bi ga namamila bliže. Umjesto toga, te večeri, njeno pripovijedanje je zadobilo strašnu trezvenost, bila je sažeta, pričala je samo ono bitno, kao da je znala da joj preostaje vrlo malo vremena. Oleg Kirov je stigao u Pariz ravno iz Moskve, ponovila je - tog lipnja, dragi, kao što sam ti već rekla - onda kad je pljuštala i pljuštala kiša i kad se godišnji turnir kriketa u Sarrattu morao odgoditi tri nedjelje zaredom. U izvještaju je stajalo da je debeli Oleg neoženjen i da nije stigao kao zamjena za nekog odlazećeg. Njegov ured bio je na drugom katu i gledao prema ulici Saint Simon - prometnoj, ali lijepoj - dok je sjedište moskovskog Centra bilo na trećem i četvrtom katu, zbog čega je ambasador bjesnio. Osjećao se pritješnjenim od strane svojih omraženih susjeda. Zbog svega toga je Kirov, na prvi pogled, djelovao kao rijetki primjerak ruske diplomatske zajednice - naime pravi diplomat. U Parizu je tih dana bilo uobičajeno - a koliko Connie zna, ni danas nije drugačije - da kad god se u sovjetskoj ambasadi pojavi novo lice, njegova fotograϐija kruži medu emigrantskim poglavicama. Tako je i fotograϐija Brata Kirova stigla do grupa i Vladimir je, čim ju je vidio, sav uzbuđen otrčao i zalupao na vrata svog čovjeka za vezu - Stevea Mackelvorea koji je u to vrijeme bio predstavnik Circusa u Parizu, blagoslovljen bio, i koji je ubrzo nakog toga umro od srčanog udara, ali to je većdruga priča. Dakle, Vladimir je došao reći Mackelvoreu da je netko od »njegovih ljudi« prepoznao u Olegu Kirovu prijašnjeg agenta provokatora, zvanog Kurski, koji je, dok je bio student na talinskom politehničkom institutu, osnovao grupu estonskih lučkih radnika otpadnika koja je nazvana »Klub neopredijeljenih«. Zatim je taj isti Kirov, alias Kurski, prijavio članove tajnoj policiji. Osoba koja se zatekla u Parizu i ispričala to Vladimiru je nakon mnogo godina prepoznala u Kirovu Kurskog, a svojedobno je bila član talinskog kluba; jedan od tih nesretnih radnika, koji je sve do trenutka izdaje bio prisan prijatelj Kurskoga. Do sada je sve u redu, osim što taj Vladijev izvor - rekla je Connie - nije bio nitko drugi doli onaj mali pokvareni Otto, što je značilo da je od samog početka ulje bilo u vatri. Kad je Connie nastavila s pričom, Smileyjevo sjećanje je još jednom
počelo nadopunjavati njeno. Vidio je samog sebe u posljednjim mjesecima što ih je proveo na dužnosti šefa Circusa, kako umorno silazi niz klimave drvene stepenice s petog kata na redovni sastanak ponedjeljkom, s mnoštvom spisa s magarećim ušima stisnutim pod rukom. Circus je tih dana izgledao kao bombardirana zgrada, sjećao se; namještenici posvuda raštrkani, budžet smanjen, a agenti ili otpušteni ili otkriveni ili ubijeni. Raskrinkavanje Billa Haydona bila je otvorena rana u svačijim mislima: nazivali su je Padom i svi su dijelili isti osjećaj iskonskog srama. Duboko u srcu možda su čak okrivljavali Smileyja što je sve to izazvao, jer je upravo Smiley bio taj koji je otkrio Billovu izdaju. Vidio se na čelu stola za vrijeme sastanka, suočen s grupom neprijateljskih lica koja su mu sjedila nasuprot; dok su razmatrali tjedne slučajeve jedan po jedan i podvrgavali ih uobičajenim pitanjima: nastaviti s tim ili ne? Produžiti rok za jošjedan tjedan? Jošjedan mjesec? Jošjednu godinu? Da li je to zamka? Da li se to može poreći? Da li je to u okviru Povelje? Kakva sredstva će nam biti potrebna ili ih je možda bolje upotrijebiti negdje drugdje? Tko će potpisati troškove? Koga s tim treba upoznati? Koliko će to stajati? Sjetio se neobuzdanog uzvika što ga je odmah izazvalo samo pominjanje imena, ili radnog imena Otta Leipziga među tako nesigurnim sucima kao što su bili Lauder Strickland, Sam Collins i drugi njima slični. Pokušavao se sjetiti tko je još bio tamo, osim Connie i njenih pratilaca iz Odsjeka za istraživanja o Sovjetskom Savezu. Direktor Financijskog odsjeka, direktor za Zapadnu Evropu, direktor sovjetskog odsjeka sve Enderbyjevi ljudi. Saul Enderby je još uvijek formalno bio službenik Foreign Ofϐicea. Iz Whitehalla su ga poslali tobože samo kao izvjestioca, no već je bilo jasno da njegov smiješak znači da se vlada slaže, a njegovo mrgođenje da se protivi. Smiley se sjetio izvještaja o Ottu Leipzigu, koji je Connie podnijela na jednom od sastanaka, manje-više istim riječima kojima ga je i sada ponavljala, zajedno s rezultatima svojih prethodnih istraživanja. Prema Conninim riječima, Ottovoj priči je trebalo vjerovati. Inzistirala je. Po svemu sudeći nije mogla biti lažna. Izložila je svoje dokaze: Njena grupa za istraživanja o Sovjetskom Savezu potvrdila je, na osnovi pisanih izvora, da je jedan Oleg Kurski, student prava, bio na talinskom Politehničkom institutu u tom razdoblju, rekla je.
Arhiv Foreign Ofϐicea govorio je o nemirima na talinskim dokovima u to isto vrijeme. Iz izbjegličkih izvještaja podnesenih američkim Bratićima saznalo se daje Kurski ili Karski, odvjetnik, imenom Oleg, pohađao i završio tečaj špijunaže pri moskovskom Centru u Kijevu, 1971. Isti izvor, iako sumnjiv, natuknuo je da je Kurski promijenio ime na savjet svojih pretpostavljenih, »zbog svog ranijeg djelovanja na terenu«. Uobičajeni francuski suradnički izvještaji, iako poznato nepouzdani, upućivali su na to da je Kirov, kao drugi sekretar, trgovački ataše, u Parizu uživao neuobičajene slobode, kao na primjer da ide sam u kupovinu, da sudjeluje na prijemima Trećeg svijeta bez uobičajenih petnaest pratilaca. Tako su stajale stvari, ukratko - Connie je završila, previše živahno za ukus petog kata - sve je to potvrđivalo Otovu priču i sumnju da je Kirov imao obavještajnu ulogu. Zatim je tresnula spisima po stolu i razdijelila fotograϐije, što su ih francuske nadzorne grupe snimile sasvim rutinski, upravo one koje su izazvale metežu pariškom štabu grupe Riga. Kirov ulazi u kola ambasade. Kirov izlazi iz banke Narodny noseći aktovku. Kirov zastaje pred izlogom knjižare i mršti se na omote časopisa. Vrativši se u sadašnjost, Smiley je razmišljao kako nijedna fotograϐija ne pokazuje Olega Kirova i njegovu nekadašnju žrtvu Otta Leipziga kako se zabavljaju s dvije dame. - Dakle, to je bio taj slučaj, dragi - Connie se javila, nakon što je ispila dug gutljaj. - Imali smo iskaz malog Otta s mnogim spisima koji su pokazivali da je u pravu. Imali smo i indirektne dokaze iz drugih izvora, ne previše, ali uvjeravam te, dovoljno za početak. Kirov je bio špijun, doduše novoimenovani, i sad su svi nagađali kakva vrsta špijuna. To ga je učinilo zanimljivim, zar ne, dragi? - Da - rekao je Smiley rastreseno. - Da, Connie, sjećam se toga. - Nije bio glavni u agenturi, to smo znali od prvog dana. Nije se vozio kolima agenture, nije radio u noćnim smjenama, nije se sastajao s nama poznatim špijunima, niti se koristio njihovim tajnim sobama, niti dolazio na njihove tajne seanse, niti bilo što drugo. S druge strane,
Kirov nije bio ni Karlin čovjek, zar ne, srce? To je bila čudna stvar. Prilično čudna. - Kako znašda Kirov nije bio Karlin čovjek? - pitao je Smiley, a da je nije ni pogledao. Ali je Connie gledala Smileyja. Načinila je jednu od svojih dugih stanki, da bi ga promotrila po svojoj volji, dok su vani, u umirućim brestovima, vrane mudro odabrale iznenadno zatišje da se oglase šekspirovski zloslutnim kricima. - Zato što je Karla već imao svog čovjeka u Parizu, dragi - strpljivo mu je objasnila. - To i sam vrlo dobro znaš. Onaj stari sitničavi Pudin, pomoćni vojni ataše. Ti znašda je Karla uvijek volio vojnike. Još uvijek ih voli, koliko ja znam. - Prekinula je da bi još jednom proučila njegovo mirno lice. Bradu je naslonio na ruke. Oči su mu bile napola zatvorene, uperene prema podu. - Osim toga, Kirov je bio budala, a ako ima nešto što Karla zaista nikada nije volio, onda su to budale, zar ne. Ni ti nisi bio previše ljubezan prema njima, samo se sjeti. Oleg Kirov imao je gadne navike, zaudarao je, znojio se, isticao se kao riba na drvetu, kamo god je išao. Karla bi pobjegao milju daleko, prije no što bi uzeo u službu takvo čudovište. - Opet je zastala. - A i ti - dodala je. Podigao je dlan, podbočio njime čelo ispruživši prste nagore, kao dijete na ispitu, i rekao: - Osim... - Osim što? Osim ako nije sasvim poludio, pretpostavljam! No, to bi bilo krasno! - To je bilo vrijeme glasina - rekao je Smiley iz dubine svojih razmišljanja. - Kakvih glasina? Uvijek je bilo glasina, ti blesane. - Istina, radilo se o izbjegličkim izvještajima - rekao je prezirno. - Bile su to priče o čudnim događajima na Karlinom dvoru. Prilično nepouzdani izvori, naravno. Ali zar oni nisu...? - Zar nisu što? - Dobro, zar nisu upravo oni nabacili da je uzimao prilično čudne ljude na svoj platni spisak? Vodio s njima razgovore u gluho doba noći? Sve su to bile trećerazredne obavijesti, znam. Samo usput spominjem što se događalo. - A nama je bilo naređeno da ih odbacimo - rekla je Connie vrlo odlučno. - Kirov je bio cilj, ne Karla. To je bila odluka petog kata,
George, a i ti si im pripadao. »Prestanite buljiti u mjesec i spustite se na zemlju«, govorio si nam. - Iskrivivši usta, zabacivši glavu postigla je neugodno realističnu sličnost sa Saulom Enderbyjem: - »Ova služba samo sakuplja obavijesti«, otezala je. »Ne kuje zavjere protiv opozicije.« Nemoj mi reći daje promijenio pjesmu, dragi. Zar jest? George - prošaptala je. - Oh, George, kako si ti nevaljao! Donio joj je još jedno piće, a kad se vratio, oči su joj blistale vragolastim uzbuđenjem. Cupkala je pramenove bijele kose na način kako je to radila kad je nosila dugu kosu. - Stvar je u tome što smo na kraju ipak odobrili akciju, Con - rekao je Smiley stvarnim tonom kojim ju je želio obuzdati. - Pridobili smo sumnjičave i dali ti dozvolu da Kirova držišna oku. Kako su se stvari odvijale kasnije? Piće, sjećanja, nanovo oživljeno uzbuđenje lova, sve to ju je obuzimalo brzinom koju Smiley više nije mogao slijediti. Disanje joj se ubrzalo. Najednom je postala posve nezaustavljiva, poput starog stroja kojem su popustile kočnice. Zamijetio je da pripovijeda Leipzigovu priču na isti način na koji ju je Leipzig ispričao Vladimiru. Zamišljao je da je još uvijek s njom u Circusu, a akcija protiv Kirova samo što nije započela. U mašti, ona se umjesto toga prebacila u drevni grad Tallinn, četvrt stoljeća unatrag. Njen ju je genijalni um prenio tamo; poznavala je obojicu, Leipziga i Kirova, u vrijeme njihovog prijateljevanja. Ljubavna priča, inzistirala je. Mali Otto i debeli Oleg. To je bila središnja točka, rekla je; pusti staru budalu da ti ispriča što se događalo, rekla je. a ti kasnije nastavi sa svojim zločestim namjerama, George. - Kornjača i zec, eto, to su ti bili njih dvojica. Kirov, velika, tužna baba, čitao je iz svojih pravnih knjiga na Politehnici i koristio se surovom tajnom policijom kao velikim Ocem: i mali Otto Leipzig, pravi vrag koji je svoje šape svugdje upletao, dio zatvora je već bio iza njega, danju je radio na dokovima, noću je neopredijeljenima propovijedao pobunu. Sreli su se u baru i bila je to ljubav na prvi pogled. Otto je dovodio djevojke, Oleg Kirov je trčkarao oko njih i kupio ostatke. George, što ti pokušavaš? Hoćeš da budem Djevica Orleanska?
Pripalio je novu cigaretu i stavio joj je u usta u nadi da će je time smiriti, ali dok je grozničavo pričala, cigareta je dogorjela, gotovo je oprživši. Brzo ju je uzeo i ugasio na tankom poklopcu, kojim se koristila kao pepeljarom. - Neko vrijeme su dijelili čak i djevojku - nastavila je, tako glasno da je već gotovo vikala. - I jednog dana, ako to možeš vjerovati, ta jadna naivka je došla malom Ottu i izravno ga upozorila. »Tvoj debeli prijatelj je ljubomoran na tebe i ulizica je tajne policije«, govorila je. »Uhapsit će sve ljude iz vašeg kluba neopredijeljenih. Budi oprezan, Otto! Pazi na martovske Ide!« - Polako, Con - upozorio ju je zabrinuto Smiley. - Con, smiri se! Glas joj je postao bučniji: - Otto je izbacio djevojku, a tjedan dana kasnije čitava grupa je uhapšena. Uključujući i debelog Olega, naravno. I njega su uhapsili da bi tako zataškali da ih je on izdao. Ali je Otto znao. A znali su i svi ostali - zapletala se, kao da je izgubila nit pripovijedanja. - A glupa djevojka, koja je pokušala upozoriti Otta, ubijena je - rekla je. - Otto je pretražio brda i doline dok je pronašao nekoga tko je bio s njom u ćeliji i vidio je mrtvu. Mrtvu. Mrtvu, kao što ću prokleto brzo i ja biti. - Hajde da nastavimo kasnije - rekao je Smiley. Bio bi je zaustavio, pripremio čaj, bilo što samo da obuzda njenu rastuću bujicu. Ali je ona većučinila drugi skok i sada je ponovo bila u Parizu: opisivala je kako je Otto Leipzig, s odobrenjem dobivenim protiv volje petog kata i uz strastvenu pomoć starog Generala, prionuo na pripremanje ponovnog sastanka, nakon svih onih izgubljenih godina, sastanka s drugim sekretarom Kirovom, kojeg je ona nazivala Crvenokosom svinjom. Smiley je čak vjerovao da je to ime svojedobno Connie prisila Kirovu. Lice joj je postalo grimizno i nije više imala daha za svoju priču, gotovo je već soptala, ali se prisilila da nastavi. - Connie - ponovo ju je molio, ali ni to nije bilo dovoljno i vjerojatno ništa ne bi bilo dovoljno da je zaustavi. Prvo, rekla je, u potrazi za Crvenokosom svinjom mali Otto je trčkarao po različitim francusko-sovjetskim prijateljskim društvima za koja se znalo da ih Kirov posjećuje. - Taj jadni mali Otto mora da je barem petnaest puta gledao
Krstaricu Potemkin, ali se Crvenokosa svinja nije pojavila ni jedanput. Cƽulo se da Kirov pokazuje ozbiljno zanimanje za emigrante, čak se predstavljao kao njihov tajni simpatizer, ispitujući da li bi, kao vladin službenik, mogao bilo što učiniti da pomogne njihovim obiteljima u Sovjetskom Savezu. Uz Vladimirovu pomoć, Leipzig je pokušao »slučajno« nabasati na Kirova, ali je sreća još jednom bila protiv njega. Zatim je Kirov počeo putovati - putovati posvuda, dragi moj, postao je pravi leteći Holandez - tako da su se Connie i njeni momci stali pitati nije li on možda neka vrsta administrativnog nadglednika kojeg je postavio moskovski Centar, te uopće nema operativna zaduženja već nadzire troškove različitih zapadnih agentura, na primjer onih u Bonnu, Madridu, Stockholmu, Beču i Parizu kao njihovom središtu. - Radio je za Karlu ili upravu? - Smiley je upitao mirno. - Svašta se šuška - rekla je Connie - ali ja mislim za Karlu. Iako je u Parizu već bio Pudin. Cƽak iako je Kirov bio budala, a ne vojnik, ipak mora da je radio za Karlu - rekla je Connie, hirovito protusloveći svojim prethodnim tvrdnjama. - Da je Kirov posjećivao agenture, bez sumnje bi bio viđen s nama poznatim obavještajcima. Ali, umjesto toga, igrao je svoju ulogu i sastajao se samo sa svojim zemljacima dodijeljenim trgovačkim odjelima. U svakom slučaju, mali Otto je znao iskoristiti tu novu mogućnost, rekla je Connie. Kad je Kirov rezervirao kartu za Beč, Otto se najprije uvjerio da putuje sam, ukrcao se u isti avion i stvar je bila gotova. - Ukratko, htjeli smo Kirovu namjestiti zamku, takozvanu medenu zamku po svim pravilima špijunskih udžbenika - otpjevala je Connie, doista vrlo glasno. - Onaj tvoj staromodni trik. Krupnija riba bi se nasmijala na to, ali ne i Brat Kirov, a posebno ne ako je bio upisan u Karline knjige. Kompromitirajuće fotograϐije, štetne informacije o njemu, eto to smo htjeli pribaviti. A kad bismo ga obradili i saznali što smjera, te tko su njegovi neugodni prijatelji i tko mu daje svu tu slobodu kretanja, ili bismo ga otkupili kao izbjeglicu, ili ga bacili natrag u vodu, ovisno o tome što bi preostalo od njega! Sasvim je stala. Otvorila je usta, zatvorila ih, udahnula nešto zraka i pružila mu svoju ispražnjenu čašu. - Dragi, dodaj staroj pijanici još jedno piće, ali brzo, hoćeš li? Connie dobiva svoje napade. Ne, nemoj! Ostani gdje si!
U kobnoj sekundi Smiley se sav smeo. - George? - Connie, tu sam! Što je? Bio je brz, ali ne dovoljno. Vidio je kočenje njenog lica, vidio njene iskrivljene ruke kako zamahuju i njene oči kako se izvrću kao da vide strašne stvari. - Hils, brzo! - uzviknula je. - Oh, k vragu! Pridržao ju je i osjetio kako se njene podlaktice zatvaraju oko njegovog vrata, kako ga čvršće stežu. Koža joj je bila hladna, čitavo tijelo joj je drhtalo, ali od užasa, ne od hladnoće. Cƽvrsto ju je držao, pokušavajući je utješiti; osjećao je izmiješane mirise scotcha, ljekovitog praška i starosti. Niz obraze su joj tekle suze, kvasile su i njegovo lice i mogao je osjetiti njihov slankasti okus. Zatim ga je odgurnula od sebe. Pronašao je njenu ručnu torbicu, otvorio je umjesto nje, zatim je brzo otišao na verandu i pozvao Hilary. Ona je istrčala iz tame, s napola stisnutim pestima, zamahivala je taktovima i bokovima na način koji nasmijava muškarce. Požurila je mimo njega, smješkajući se stidljivo; on je stajao na verandi, osjećao je kako mu noćna studen bocka obraze. Promatrao je gomilanje kišnih oblaka i borove, posrebrene od sve jače mjesečine. Pasje zavijanje se stišalo. Samo su se vrane grakuše oglašavale svojjm oštrim upozorenjima. Idi, rekao je sam sebi. Odlazi odavde. Zuri se. Kola su ga čekala niti stotinu koraka daleko, na krovu se već počeo stvarati led. Zamišljao je kako uskače u njih, vozi uz brijeg, preko plantaže i dalje, da se nikada više ne vrati. Ali je znao da ne može pobjeći. - Zƽeli da se vratiš, George - rekla je Hilary strogo, s posebnim autoritetom onoga tko njeguje samrtnika. Kad je ponovo ušao u sobu, sve je bilo u redu.
15. Sve je bilo u redu. Connie je sjedila u svojoj ljuljačci, napudrana i ozbiljna, a dok je ulazio, njene oči su bile uprte u njega kao i kad je prvi put došao. Hilary ju je otrijeznila, i sad je Hilary stajala iza nje, s rukama na Conninom vratu, s palčevima prema unutra, blago joj masirajući zatiljak. - Mali napad timora mortis, dragi - objašnjavala je Connie. - Liječnik prepisuje umirujuće sredstvo, ali stara luda više voli piće. Ovaj detalj nećeš spominjati Saulu Enderbyju kad budeš podnosio izvještaj, zar ne, srce? - Ne, naravno da neću. - Usput, kad ćeš mu podnositi izvještaj, dragi? - Uskoro - rekao je Smiley. - Noćas, kad se vratiš kući? - Ovisi o tome što ću imati reći. - Con je svojedobno sve napisala, znaš, George. Izvještaji stare lude o slučaju bili su potpuni, mislila sam. Vrlo detaljni. Vrlo podrobni, taj put. Ali nisi ih ni pročitao. - Smiley na to ništa nije rekao. - Izgubljeni su. Uništeni. Pojele ih biljne uši. Nisi imao vremena da ih pročitaš. Dobro, dobro. A uvijek si tako volio petljati po papirima. Malo više, Hils - naredila je, ne skidajući blistave oči sa Smileyja. - Više, draga. To mjesto gdje se ukliještio kralješnjak. Smiley je sjeo na pletenu sofu. - Voljela sam dvostruko-dvostruke igre - priznala je Connie sanjivo, vrteći glavom, tako daje njome milovala Hilaryne ruke. - Zar nisam, Hils? To je bio život! Ne znašništa više o tome životu, otkako si napustila Circus, zar ne? Obratila se Smileyju: - Zƽelišli da nastavim, mili? - pitala je svojim bludnim glasom East Enda. - Samo ako možeš ukratko ispričati - rekao je Smiley. - Inače... - Gdje smo ono stali? Aha, znam. U onom avionu s Crvenokosom svinjom. On putuje u Beč, u šapama mu je boca piva. Podiže pogled i koga vidi pred sobom kao nečistu savjest ako ne malog Otta, svog
druškana od prije dvadeset i pet godina, koji mu se kesi. Sƽto Brat Kirov ili Kursky osjeća!, pitamo se, pod pretpostavkom da uopće ima osjećaja. Da li Otto zna - pita se on - da ga je moje zločesto ja poslalo u Gulag? I što čini? - Što čini? - pitao je Smiley, ne odgovorivši na njeno bockanje. - Odlučuje se da glumi prijateljstvo, mili. Zar ne, Hils? Naručuje kavijar i kaže »Hvala bogu!« - Nešto je šapnula Hilary, koja se morala sagnuti da bi to čula, a zatim se zahihotala. - Sƽampanjac! - naručuje on. I, moj bože, dobivaju ga, Crvenokosa svinja plaća i zajedno ga piju, kao nekad; zatim dijele taksi do grada i čak popiju piće u kafeteriji prije no što Crvenokosa svinja ode za svojim tajnim poslovima. Kirovu se sviđa Otto - ustrajala je Connie. - Voli ga, zar ne, Hils? Bašsu pravi par buncajućih naklapala, istih kao i mi. Otto je seksi, Otto je zabavan, Otto je ljepuškast, nepokoran, živahan, neusiljen, i - oh, sve što Crvenokosa svinja ne bi nikada mogla biti, da živi i tisuću godina! Zato oni na petom katu uvijek misle da ljudi moraju imati samo jedan motiv? - Ja zasigurno ne - rekao je Smiley gorljivo. Ali se Connie ponovo obratila Hilary, a ne Smileyju. - Kirov se dosađivao, srce. Uz Otta je živnuo, isto kao i ja uz tebe, Hils. Daješmi volju za život, zar ne, srce? Ali ta ljubav ga nije spriječila da Otta otjera u zatvor, no to je prirodno, zar nije? Još uvijek blago masirajući Connin vrat, Hilary je kimnula u rastresenoj odsutnosti. A što je Kirov značio Ottu Leipzigu? - pitao je dalje Smiley. - Mržnju, dragi moj - odgovorila je Connie bez oklijevanja. - Cƽistu, nepatvorenu mržnju. Cƽisto, do boga pošteno, crno preziranje. Otto je uvijek osjećao da mu je dužan za sve one godine koje je proveo u ćuzi. Zƽelio je osvetiti i smrt djevojke. Njegov veliki san bio je da jednog dana proda Kirova ili Kurskog za mnogo novaca. Mnogo i mnogo i mnogo novaca. A zatim ih potroši. Srdžba onog koji dugo iščekuje, pomislio je Smiley, sjetivši se kontaktne slike; sjetivši se ponovo sobe s tapetama škotskog uzorka, na aerodromu, Ottovog mirnog njemačkog glasa umilnog prizvuka; sjetivši se njegovih smeđih očiju, koje ne trepću, koje su bile poput prozora njegove plamene duše.
Nakon sastanka u Beču, rekla je Connie, složili su se da se ponovo sastanu u Parizu i Otto je to mudro odigrao. U Beču je Otto dobro pazio da ne postavi nijedno pitanje koje bi moglo izazvati sumnju kod Kirova; Otto je bio profesionalac, rekla je Connie. Da li je Kirov oženjen? zapitao ga je. Kirov je odmahnuo rukama i prasnuo u smijeh na to pitanje, pokazujući da to ništa ne mijenja na stvari. Oženjen, ali žena je u Moskvi, izvijestio je Otto - što bi medenu zamku učinilo još djelotvornijom. Kirov je pitao Leipziga čime se bavi, a Leipzig je velikodušno odgovorio »uvoz-izvoz«, predstavljajući se pomalo kao maher, danas u Beču, sutra u Hamburgu. Zapravo, Otto je čekao čitav mjesec prije no što se ponovo sastao sa Kirovom. Nakon što je čekao dvadeset i pet godina - rekla je Connie, mogao je sebi dopustiti da čeka još mjesec dana. Za to vrijeme su Kirova motrili Francuzi: izvijestili su da je posjetio tri različita ruska emigranta u Parizu: jednog vozača taksija, jednog trgovca, jednog gostioničara. Sva trojica su imali rođake u Sovjetskom Savezu. Ponudio se da preuzme pisma, poruke, adrese, čak se ponudio da uzme novac i poklone ako ne bi bili previše nespretni za nošenje. A na povratku bi im donosio vijesti o njima. Nitko nije prihvatio te ponude. Petog tjedna zajedničkog putovanja Otto je nazvao Kirovljev stan, rekao je da je upravo doletio iz Hamburga i predložio da se vide i malo razonode. Za vrijeme večere, koristeći se pogodnim trenutkom, Otto je rekao da je noćpred njima, da je upravo ostvario veliku zaradu na izvjesnoj pošiljci u neku zemlju pa ima novaca za trošenje. - To je bio mamac koji smo razradili za Kirova, dragi - objasnila je Connie, napokon se obraćajući izravno Smileyju. - Crvenokosa svinja je nasjeo na to, zar ne, kao što nasjedaju gramzljive ribe, blagoslovljene bile. Kakva vrsta pošiljke? Kirov je upitao Otta. U koju zemlju? Umjesto odgovora Leipzig je u zraku nacrtao svinuti, orlovski nos i prasnuo u smijeh. I Kirov se smijao, ali je sasvim očito bio zainteresiran. U Izrael? rekao je; zatim kakva vrsta pošiljke? Leipzig je uperio kažiprst u Kirova i pretvarao se da povlači okidač. Oružje za Izrael? pitao je Kirov zapanjeno, ali Leipzig je bio profesionalac i nije rekao ništa više. Pili su, otišli na striptiz predstavu, pripovijedali o starim vremenima. Kirov je čak spominjao njihovu zajedničku djevojku, pitajući da li Leipzig zna što je bilo s njom. Leipzig je rekao da ne zna. U sitne sate,
Leipzig je predložio da pokupe žensko društvo i povedu ga u njegov stan, ali je Kirov, na njegovo razočaranje, odbio: ne u Parizu, previše je opasno. U Beču, ili Hamburgu, svakako. Ali ne u Parizu. Rastali su se pijani u vrijeme doručka, a Circus je bio siromašniji za sto funti. - I tada je u Circusu započela žestoka borba - rekla je Connie, iznenada mijenjajući temu razgovora. - Rasprava na vrhu. Jest, šipak, rasprava! Tebe nije bilo i Saul Enderby je, naprosto, nametnuo svoju iskonstruiranu priču, a svi ostali su je brzo prihvatili. Eto, to se dogodilo. - Opet je njen glas groteskno oponašao glas Saula Enderbyja: - Otto Leipzig nas je nasamario... Nismo raščistili situaciju sa žabarima Francuzima... Foreign Ofϐice se boji upletanja... Kirov nam je podmetnut... grupa Riga je sasvim nepouzdana baza da se iz nje započne pothvat takvih razmjera. Ipak, gdje si ti bio tada? U onom odvratnom Berlinu, zar ne? - U Hongkongu. - Oh, tamo - rekla je slabo i naglo je pala u stolac, a kapci su joj klonuli. Smiley je poslao Hilary da pripremi čaj i ona je lupetala posuđem na drugom kraju sobe. Pogledao ju je, razmišljajući da li da je pozove - vidio je da stoji točno onako kako ju je vidio posljednji put u Circusu, one noći kad su poslali po njega: stajala je tako s prstima ispred ustiju, prigušujući tihi vrisak. Radio je dokasno - bilo je krajnje vrijeme: da, pripremao je odlazak u Hongkong - kad je iznenada njegov kućni telefon zazvonio i čuo je muški glas, vrlo usiljen, koji je tražio da odmah dođe u sobu za tajne sastanke, gospodine Smiley, hitno je. Trenutak kasnije žurio je niz prazan hodnik, u pratnji dvojice zabrinutih stražara. Otvorili su mu vrata, ušao je unutra, zatvorili su ih. Vidio je uništenu aparaturu, spise, kartoteku i telegrame porazbacane po sobi poput smeća na nogometnom igralištu; vidio je besramnu prostotu, nadrljanu šminkom po zidu. A u sredini svega toga bila je Hilary, krivac - u istom položaju kao i sada - zureći kroz guste, mrežaste zavjese u slobodno bijelo nebo: Hilary, naša Vestalka, dobro odgojena; Hilary, nevjesta Circusa. - Do vraga, što radiš, Hils? - grubo je pitala Connie iz svoje ljuljačke.
- Pripremam čaj, Con. George želi šalicu čaja. - K vragu i ono što George želi! - odvratila je praskavo. - George je peti kat. George je zanemario Kirovljev slučaj i sad to pokušava ispraviti, radeći sam pod stare dane. Zar nije tako, George? Točno? Cƽak mi je lagao o onom starom vragu, Vladimiru, koji je naletio na metak u Hampstead Heathu, kako novine pišu, a on in očito ne čita, baš kao ni moje izvještaje! Popili su čaj. Spremala se oluja. Prve krupne kapi već su bubnjale po drvenom krovu. Smiley ju je očarao, Smiley joj je polaskao, Smiley je htio da ona nastavi. Već mu je ispričala polovinu. Odlučio je da mu mora ispričati do kraja. - Moram sve saznati, Con! - ponovio je. - Moram sve čuti, upravo onako kako se sjećaš. Čak i ako je kraj bolan. - Kraj je prokleto bolan - odvratila mu je. Ali su njen glas, njeno lice, pa čak i sjajno pamćenje pokazivali znake umora i on je znao da je to utrka s vremenom. Sad je bio red na Kirovu da povuče klasičan potez, rekla je izmučeno. Pri njihovom slijedećem susretu, u Bruxellesu, mjesec dana kasnije, Kirov je spomenuo pošiljku oružja za Izrael i rekao da je slučajno spomenuo njihov razgovor svom prijatelju u trgovačkom odjelu ambasade, koji je radio na posebnoj studiji o izraelskoj vojnoj ekonomiji i čak je imao na raspolaganju fondove za njeno proučavanje. Da li bi Leipzig razmislio - ne, ali ozbiljno, Otto! - da porazgovori s momkom, ili još bolje, da ispriča priču starom drugu Olegu, sada i ovdje, koji bi time izvukao korist za sebe? Otto je rekao, »Pod uvjetom da se plaća i da neće nikome nauditi«. Zatim je Kirova nakljukao glupostima koje su smislili Connie i stručnjaci za Srednji istok - naravno, sve je to bilo točno i moglo se provjeriti, no bili su to potpuno neupotrebljivi podaci. Kirov je dostojanstveno sve zapisao, iako su obojica sasvim dobro znala da ni Kirova, ni njegovog poslodavca, tko god to bio, ni najmanje ne zanima ni Izrael, ni oružje, ni pošiljka, ni vojna ekonomija - barem ne u tom slučaju. Kirov je, zapravo, htio uvući Otta u igru, što je njihov kasniji pariški susret potvrdio. Kirov je pokazivao golemo oduševljenje za izvještaj,
inzistirao da Otto prihvati petsto dolara nagrade i iz puke formalnosti potpiše potvrdu o primitku. A kad je Otto to učinio, i time zagrizao udicu, Kirov je istrčao sa svom svojom jedva zatomljavanom sirovošću - a bila mu je glavno obilježje, rekla je Connie - i pitao Otta u kakvim je odnosima s lokalnim ruskim emigrantima. - Molim te, Con - prošaptao je. - Vrlo smo blizu! - Bila je tako blizu, a on je osjećao da se udaljuje sve više i više. Hilary je ležala na podu, s glavom naslonjenom na Connina koljena. Za utjehu, Connine kljaste ruke su odsutno gladile Hilarynu kosu, a oči su joj se gotovo sklopile. - Connie! - ponovio je. Otvorivši oči, Connie se umorno nasmiješila. - Bila je to samo igra skrivača, dragi - rekla je. - On-zna-da-jaznam-da-ti-znaš. Uobičajena igra skrivača - ponovila je blago i opet su joj se oči sklopile. - Dakle, što mu je Leipzig odgovorio? Connie! - Učinio je isto što bismo i mi učinili, dragi! - promrmljala je. - Pokolebao se. Priznao je da je prilično povezan s emigrantskim grupama, prst i nokat s Generalom. Onda se pokolebao. Rekao je da nije tako često dolazio u Pariz. »Zašto ne zaposlišnekog tko je tamo?« rekao je. Dražio ga je. Eto, vidiš, Hils, draga. Ponovo je upitao: »Hoće li to kome nauditi?« Pitao kakav je posao, ipak. Kako se plaća? Dodaj mi cugu, Hils. - Ne - rekla je Hilary. - Dodaj je! Smiley je nalio dva prsta viskija i gledao njeno srkanje. - Što je Kirov htio da Otto učini s emigrantima? - pitao je. - Kirov je htio legendu! - odgovorila je. - Htio je legendu za djevojku. Ništa u Smileyjevom ponašanju nije upućivalo na to da je istu rečenicu čuo od Tobyja Esterhasea prije samo nekoliko sati. Prije četiri godine, Oleg Kirov je želio legendu, Connie je ponovila. Upravo kao što ju je Pjeskar, po Tobyjevim i Generalovim riječima - pomislio je Smiley - želio danas. Kirovu je trebala dobra priča pomoću koje bi mogao ubaciti ženskog agenta u Francusku. To je bio smisao svega, rekla je Connie. Kirov to, naravno, nije rekao. Zapravo, sve je sasvim drugačije
prikazao. Rekao je Ottu daje Moskva izdala tajne upute svim ambasadama, prema kojima je postojala mogućnost da se razdvojenim ruskim obiteljima u izvjesnim slučajevima dopusti da i njihovi preostali članovi odu u inozemstvo. Ako se nađe dovoljno obitelji koje to žele, govorila je uputa, Moskva će i javno istupiti s tom zamisli i tako pokazati svijetu moć ljudskih prava u Sovjetskom Savezu i time poboljšati ugled. Najbolje bi bilo pronaći slučajeve koji će pobuditi sentimentalnost javnosti: recimo, kćeri koje žive u Rusiji, odsječene od svojih obitelji na Zapadu, neudate djevojke, možda upravo u dobi za udaju. Bitna je tajnost, rekao je Kirov, barem dok se ne sakupi popis odgovarajućih slučajeva - zamisli kakva bi galama nastala, dodao je, kad bi priča prije vremena procurila! Crvenokosa svinja je cijelu priču tako nespretno iznio, rekla je Connie, da je Otto, zbog uvjerljivosti, morao najprije ismijati njegov prijedlog. Priča je bila previše klimava, previše tajnovita, rekao je - potajne liste, kakva glupost! Zašto se Kirov sam nije približio emigrantskim organizacijama i zakleo im se na šutnju? Zašto uvlačiti potpunog »autsajdera« u taj prljavi posao? Sƽto ga je Leipzig više zadirkivao, to se Kirov sve više zagrijavao. Nije bio Leipzigov posao da zbija šalu s moskovskim tajnim naredbama, rekao je Kirov. Počeo je vikati na njega i Connie je nekako smogla snage da isto tako viče, ili da barem podigne glas iznad njegove uobičajene izmučene visine, te da mu da grleni ruski prizvuk za koji je mislila da bi ga Kirov trebao imati. »Gdje je tvoja samilost?« govorio je. »Zar ne želiš pomoći ljudima? Zašto se podsmjehuješ ljudskim postupcima, samo zato što potječu iz Rusije!« Kirov je rekao da se i sam zbližio s nekim obiteljima, ali nisu mu vjerovale i nije nimalo uznapredovao. Počeo je vršiti pritisak na Leipziga, najprije osobne naravi, »Zar mi ne želiš pomoći u mojoj karijeri«, a kad je to propalo, predložio je Leipzigu da bi, s obzirom na to da je za novac već opskrbljivao ambasadu tajnim obavijestima, mogao smatrati razboritim da s tim nastavi. Naravno, ako zapadnonjemačke vlasti nekako ne doznaju za tu vezu i protjeraju ga iz Hamburga, a možda posve i iz Njemačke. Kako bi se Ottu to svidjelo? I napokon, rekla je Connie, Kirov je ponudio novac i to je čudno. - Za svako uspješno izvedeno okupljanje obitelji, deset tisuća američkih dolara - najavila je. - Za svakog pogodnog kandidata, bez obzira na to da li se obitelj sastane ili ne, tisuću američkih dolara, na
ruke. U gotovini. Tada je, naravno, rekla je Connie, peti kat zaključio da je Kirov poludio i naredio je da se slučaj odmah napusti. - A ja sam se vratio s Dalekog istoka - rekao je Smiley. - Da, jesi, kao jadni kralj Richard iz križarskih ratova, dragi! - složila se Connie. - I našao si pobunjene seljake i svog zlog brata na prijestolju. Tako ti i treba. - Mamutski je zijevnula. - Slučaj je bačen u smeće - tvrdila je. - Njemačka policija je htjela Leipziga otpremiti iz Francuske; mogli smo im izmoliti pomilovanje, ali nismo. Bez medenih zamki, bez dobitka, nema ničega. I sporazum propao. - Kako je Vladimir sve to primio? - pitao je Smiley, kao da to doista ne zna. Connie je s mukom otvorila oči. - Što? - Poništenje sporazuma. - Oh, pobjesnio je, što si ti očekivao? Bjesnio, bjesnio. Rekao je da smo pokvarili pothvat stoljeća. Zakleo se da će nastaviti borbu drugim sredstvima. - Kakav pothvat? Prečula je pitanje. - To više nije rat s pucnjavom, George - rekla je ponovo sklapajući oči. - U tome je nevolja. To je beznadno. Poluanđeli se bore s polubogovima. A nitko ne zna gdje su bojne linije. Nema bum-bum. Još jednom je Smiley vidio hotelsku spavaonicu s tapetama škotskog uzorka, dva crna ogrtača, jedan do drugoga, Vladimira koji očajnički zahtijeva da se slučaj obnovi: - Max, saslušaj nas jošjednom, čuj što se dogodilo otkad si nam naredio da stanemo. - Da bi mu rekli, odletjeli su iz Pariza o svom trošku, jer je ϐinancijski odjel, na Enderbyjev nalog, zatvorio račun za taj slučaj. - Max, saslušaj nas, molim te! - preklinjao je Vladimir. - Kirov je pozvao Otta u svoj stan kasno prošle noći. Imali su jošjedan sastanak, Otto i Kirov. Kirov se napio i govorio zbunjujuće stvari! Opet je vidio sebe u svojoj staroj sobi u Circusu, Enderby je većbio postavljen na njegovo mjesto. Bilo je to istog dana, samo nekoliko sati kasnije. - Zvuči kao očajnički pokušaj malog Otta da izbjegne rukama Huna - rekao je Enderby, pošto je saslušao Smileyja. - Zašto ga oni tamo traže, krađa ili silovanje?
- Podvala - odvratio je Smiley beznadno, što je bilo tužna istina. Connie je nešto mumljala. Htjela je da to zvuči kao pjesma, pjesmica, ali sve je zvučalo glupo. Htjela je jošpića, ali je Hilary odnijela njenu čašu. - Želim da odeš - rekla je Hilary ravno Smileyju u lice. Nagnuvši se naprijed na pletenoj sofi, Smiley je postavio posljednje pitanje. Postavio ga je, netko bi mogao pomisliti, nerado; gotovo s gnušanjem. Odlučnost je otvrdnula njegovo blago lice, ali ipak nedovoljno da prikrije znake osude. - Sjećaš li se priče koju je stari Vladimir običavao pričati, Con? One koju nismo nikada ni s kim podijelili? Pohranjenu kao da je komadić osobnog blaga? Da je Karla imao ljubavnicu, nekog koga je volio? - Svoju Ann - rekla je ona beživotno. - Da je na cijelom svijetu za njega postojala jedino ona, da je učinila da se ponaša kao luđak. Polako se njezina glava podigla i jasno je vidio njeno lice, glas mu se ubrzao i sakupio snagu. - Da su to glasine koje su proširili moskovskim Centrom oni koji su bili upućeni? Karlino otkriće, njegova tvorevina, Con? Da ju je pronašao kad je bila dijete, kako luta po zapaljenom selu za vrijeme rata? Posvojio je, odgojio, zaljubio se u nju? Gledao je u nju - usprkos viskiju, usprkos smrtnoj premorenosti, posljednje uzbuđenje je, kao posljednja kapljica u boci, polagano oživljavalo crte njena lica. - On je bio iza njemačkih bojnih linija - rekla je. - Bile su četrdesete godine. Bila ih je grupa, vrbovali su Balte. Stvarali su mreže, pozadinske grupe. Bila je to velika akcija. Karla je bio glavni. Ona im je postala maskota. Vukli su je za sobom, od nemila do nedraga. Dijete, oh, George! Zadržavao je dah da čuje njene riječi. Sƽtropot na krovu postajao je sve glasniji, čuo je sve jači romor kiše u šumi. Lice mu je bilo blizu njenog, vrlo blizu; njegovo uzbuđenje raslo je zajedno s njenim. - A zatim? - rekao je. - Zatim ju je odbacio, dragi. Eto, to. - Zašto? - Došao joj je bliže, kao da se bojao da bi je riječi mogle
izdati u ključnom trenutku. - Zašto, Connie? Zašto ju je ubio ako ju je volio? - Učinio je sve za nju. Našao joj je poočima i pomajku. Obrazovao ju je. Odgojio ju je da postane njegova idealna žena. Bio joj je otac, bio joj je ljubavnik, bio je za nju Bog. Ona je bila njegova igračka. Zatim se ona jednog dana probudila s novim mislima, u glavi. - Kakvim mislima? - Zanosila se revolucijom. Miješala se s prokletim intelektualcima. Zƽeljela je odumiranje totalitarizma. Postavljala je pitanja »Zašto?« i »Zašto ne?«. On joj je govorio da umukne. Ona nije htjela. Sam vrag je bio u njoj. Dao ju je zatvoriti. Time je samo pogoršao stvar. - Ali bilo je tu i dijete - poticao ju je Smiley, uzimajući njenu kljastu ruku u svoje. - Imalu su dijete, sjećaš se? - Njena ruka se postavila između njihovih lica. - Istraživala si to, zar ne, Con? U jednom luckastom razdoblju dopustio sam ti da radiš po svom. »Istraži to, Con«, rekao sam ti. »Bilo kamo da vodi«, sjećaš se? Na Smileyjevo gorljivo ohrabrivanje, njena priča je poprimila žestinu posljednje ljubavi. Govorila je brzo, suznih očiju. Prekapala je prošlost, vijugajući svim stazama svog pamćenja. Karla je imao tu ženu... da, dragi, to je priča, čuješli me? - Da, Connie, nastavi, čujem te. - Onda slušaj. Odgojio ju je, učinio je svojom ljubavnicom, imali su i derište i svađali se zbog njega. George, dragi, da li me voliš, kao nekad? - Hajde, Con, ispričaj ostatak, naravno da te volim. - Optužio ju je da izopačuje djetetov ljubljeni um opasnim idejama, kao na primjer idejom slobode i ljubavi. To dijete, djevojčica, kažu, vrlo je nalikovala na majku, prava mala ljepotica. Na kraju se ljubav starog tiranina preobrazila u mržnju i on je otpremio tu ženu, svoj ideal: kraj priče. Najprije smo je čuli od Vladimira, nekoliko mrvica, nikada samu bit. Ime nepoznato, dragi, jer je on uništio sve uspomene na nju, ubio svakog tko je možda nešto znao o tome, po svom starom običaju, blagoslovljen bio, zar ne, dragi? Drugi su rekli da uopće nije mrtva, priča o njenom ubojstvu je bila dezinformacija da se okonča istraga. No, eto, uspjelo mi je, zar ne? Stara budala se ipak sjetila! - A dijete? - pitao je Smiley. - Djevojčica, tako nalik na majku? A izvještaj onog izbjeglice - o čemu je taj govorio? - Nije zastala. Sjetila se toga; um joj je galopirao ispred nje, kao što je i njezin glas prethodio duhu.
Taj izbjeglica je bio docent na lenjingradskom sveučilištu, rekla je Connie. Tvrdio je da su mu naredili da preuzme neku čudnu djevojku na večernje političke poduke: bila je to neka vrsta privatnog pacijenta koji je pokazivao antisocijalističke sklonosti, kćerka visokog državnog službenika. Tatjana, dopustili su mu da je zna samo kao Tatjanu. Dizala je prašinu po cijelom gradu, no otac joj je bio velika zvjerka u Moskvi i nitko joj nije ništa mogao. Djevojka je pokušala zavesti docenta i vjerojatno uspjela u tome, zatim mu je ispričala neku čudnu priču kako je tata ubio mamu, zato što nije pokazivala dovoljno vjere u povijesni tok događaja. Slijedećeg dana, docenta je pozvao njegov profesor i rekao mu da će se, ponovi li ikada i jednu riječod onoga što mu je ispričala Tatjana, poskliznuti o veliku koru banane... Connie je divlje nastavila, slijedeći niti koje nisu nikamo vodile, izvore koji su nestali u samom trenutku otkrića. Cƽinilo se nemogućim da njeno izmrcvareno i od pića podbuhlo tijelo može još jednom sakupiti toliko snage. - Oh, George, dragi, povedi me sa sobom! Sad znam što hoćeš. Shvatila sam! Zanima te tko je ubio Vladimira i zašto? Vidjela sam to na tvom ružnom licu onog časa kad si ušao. Nisam mogla povezati, ali sad mogu. Imaš opet onaj izraz koji poprimaš kad hoćeš Karlu. Vladi je ponovo otvorio ranu i zato ga je Karla ubio! To je tvoj barjak, George. Vidim te kako stupaš. Povedi me sa sobom, George, za ime Boga! Napustit ću Hils, napustit ću sve, ostavit ću se pića, kunem se! Povedi me u London i pronaći ću Karlinu ljubavnicu, čak ako i ne postoji, pa makar to bilo posljednje što budem učinila! - Zašto ga je Vladimir nazvao Pjeskarom? - pitao je Smiley, iako je već znao odgovor. - Bila je to njegova šala. Njemačka bajka, koju je Vladi pokupio u Estoniji od jednog od svojih njemačkih predaka. »Karla je našPjeskar. Svatko tko mu dođe preblizu zaspe, jer mu sipa pijesak u oči.« To nismo znali, dragi, a kako bismo i mogli znati? U zatvoru u Lubianki, netko je sreo čovjeka koji je sreo ženu koja ju je srela. Netko drugi je poznavao nekoga tko je pomagao da je pokopaju. Ta žena bila je Karlina svetinja, George, A izdala ga je. Običavali smo govoriti da ste ti i Karla blizanci, dvije polovine iste jabuke. George, dragi moj! Molim te! Zašutjela je i on je primijetio da zuri u njega sa strahom, da je
njeno lice nekako ispod njegovog; stajao je, piljeći dolje u nju. Hilary je bila uza zid i vikala: - Prestani, prestani! - On je stajao iznad Connie, razjaren jeftinom i nepravednom usporedbom, znajući da nema ništa zajedničkog s Karlinim metodama i Karlinim apsolutizmom. Cƽuo je sebe govoriti: - Ne, Connie! - i otkrio da je podigao ruke do visine svojih grudi, s dlanovima ukrućenim nadolje, kao da nešto pritišće prema zemlji. I tada shvati da ju je žestina njegove reakcije prestrašila: da joj nikad ranije nije tako otvoreno iskazao svoje misli ili svoja osjećanja. - Starim - progunđao je i smeteno se nasmijao. Opustio se, a kad je to učinio, i Connino tijelo je omlitavjelo i zanos je zamro u njoj. Ruke, koje su ga sekundu ranije čvrsto stiskale, ležale su joj na krilu poput mrtvih trupina. - Sve su to bile same gluposti - rekla je sumorno. Obuzela ju je duboka i krajnja ravnodušnost. - Dosadni emigranti koji rone suze u votku. Pusti, George. Karla te sasvim potukao. Nadmudrio te, ismijao je tvoje vrijeme. Naše vrijeme. - Pila je, ne mareći više što govori. Glava joj je pala naprijed i na trenutak je pomislio da je doista zaspala. - Nadmudrio je tebe, nadmudrio je mene, a kad je namirisao štakora, upotrijebio je prokletog Billa Haydona da zavede Ann i tako tebe odvede sa traga. S naporom je podigla glavu da se jošjednom zagleda u njega. - Idi kući, George. Karla ti neće vratiti tvoju prošlost. Budi poput ove stare lude ovdje. Pribavi sebi malo ljubavi i čekaj armagedon. - Opet je počela kašljati, nezaustavljivo, jedan napad za drugim. Kiša je prestala. Buljeći kroz francuske prozore, Smiley je opet vidio mjesečinu na kavezima, kako dodiruje zaleđenu žicu; vidio je zaleđene krošnje jela kako se penju uz brijeg, k crnom nebu; vidio je naličje svijeta, svijetli su predmeti postajali sjenke, a tamni bili izraženi poput svjetionika na bijeloj pozadini. Odjednom je ugledao mjesec kako jasno izviruje iza oblaka, pozivajući ga u ustalasana prostranstva. Vidio je crni lik u gumenim čizmama i s rupcem kako trči uskim puteljkom. Shvatio je da je to Hilary; mora da se iskrala, a da on to nije primijetio. Sjetio se da je čuo lupu vrata. Vratio se natrag Connie i sjeo na sofu pored nje. Connie je plakala i šmrcala, pričajući o
ljubavi. Ljubav je bila pozitivna snaga, rekla je slabo - pitaj Hils. Ali nije bilo Hilary da je pita. Ljubav je bila kamen bačen u vodu i kad bi bilo dovoljno kamenja i kad bi se svi zajedno voljeli, valovi bi zacijelo bili dovoljno jaki da stignu na onu stranu mora i zatrpaju one koji mrze i cinike - čak i zvjerskog Karlu, dragi!, uvjeravala ga je. - Tako kaže Hils. Gluposti, zar ne? Sve su to gluposti! - vikala je. Zatim je Connie ponovo zaklopila oči, i poslije nekog vremena, po njenom disanju vidjelo se da je zadrijemala. Ili se, možda, samo pretvarala, da izbjegne bol opraštanja s njim. Na prstima je izišao u hladnu veče. Motor automobila čudom je proradio; počeo se uspinjati puteljkom, pogledom tražeći Hilary. Zaokrenuo je i vidio je u svjetlosti automobila. Krila se među drvećem, čekajući da on ode prije no što se vrati natrag Connie. Ponovo su joj ruke bile na licu i on je mislio da vidi krv; možda se ogrebala noktima. Prošao je pokraj nje, vidio ju je u ogledalu, kako gleda za njim u sjaju stražnjih svjetala i na trenutak ga je podsjetila na one blatnjave duhove, koji su stvarne žrtve nesporazuma: koji posrću od ratnog dima, izmučeni i izgladnjeli i lišeni svega što su imali i voljeli. Cƽekao je dok nije vidio daje nanovo krenula niz brijeg, prema svjetlima đače. Na aerodromu Heathrow je kupio avionsku kartu za slijedeće jutro, zatim je ležao na krevetu u hotelskoj sobi, po svemu sudeći istoj, iako zidovi nisu bili pokriveni tapetama saškotskim uzorkom. Cƽitavu noć hotel je ostao budan, i Smiley s njim. Cƽuo je klokot vodovodnih cijevi, zvonjavu telefona i lupu ljubavnika koji nisu htjeli ili nisu mogli spavati. Max, saslušaj nas jošjednom, ponavljao je, sam Pjeskar je poslao Kirova emigrantima da nađe legendu.
16. Smiley je stigao u Hamburg sredinom jutra i aerodromskim autobusom otišao u središte grada. Magla se vukla i dan je bio vrlo hladan. Nakon mnogih bezuspješnih pokušaja, napokon je na kolodvorskom trgu pronašao staro, bijedno prenoćište, s liftom koji je mogao primiti samo tri osobe najednom. Upisao se u knjigu kao Standfast, zatim je odšetao do agencije za unajmljivanje automobila, gdje je uzeo mali Opel. Parkirao ga je u podzemnoj garaži u kojoj se iz zvučnika čuo prigušeni Beethoven. Uzeo je auto za svaki slučaj. Nije znao da li će mu trebati, ali je znao da ga mora imati. Ponovo se uputio prema Alsteru; osjetila su mu bila posve na oprezu; mahniti promet, prodavaonice igračaka za djecu milijunaša. Buka grada pogodila ga je kao vatrena stihija, uzrokujući da zaboravi hladnoću. Njemačka mu je bila druga domovina, čak njegova druga duša. U mladosti, njemačka književnost mu je bila strast i predmet proučavanja. Mogao je nositi njemački jezik kao uniformu i upotrebljavati ga s drskošću koja je tom jeziku svojstvena. Ipak je posvuda osjećao opasnost; Smiley je ovdje proveo polovinu rata u usamljenom strahu špijuna i svijest da je na neprijateljskom području zauvijek se ukonačila u njemu. U dječaštvu poznavao je Hamburg kao bogat i ljubak trgovački grad, koji je sakrivao svoju eteričnu dušu iza plašta engleštine; u zreloj dobi kao grad gurnut u srednjovjekovnu tamu tisućama bombarderskih zračnih napada. Vidio ga je u prvim godinama mira, beskonačan, zadimljen bombardirani teren na kojem preživjeli oru kršumjesto polja. I vidio ga je danas, kako zapada u bezličnost instant života koji bruji betonskim neboderima zadimljenih stakala. Stigavši do alsterskog hrama, hodao je po ugodnoj pješačkoj stazi do mola gdje se Villem ukrcao na brod. Radnim danom, sjetio se, prvi brod je kretao u sedam i deset, posljednji u dvadeset i petnaest, a Villem je bio tu jednog radnog dana. Trebalo je da brod stigne za petnaest minuta. Čekajući na njega, gledao je pariće i crvene vjeverice, isto što je i Villem činio i kad je brod stigao, sjeo je na krmu, gdje je Villem sjedio, na otvorenom, ispod tende. Društvo mu se sastojalo od
gomile školaraca i tri opatice. Zbog ljeskanja je sjedio gotovo zatvorenih očiju i slušao njihovo brbljanje. Prostajao je polovinu puta, šetao kroz kabine do prednjih prozora, gledao van, očigledno da potvrdi nešto, pogledavao na sat, zatim se vratio do svog sjedišta, sve do Jungfernstiega, gdje je sišao s broda. Villemova priča se podudarala. Smiley, doduše, nije ni očekivao drugačije, ali u svijetu neprestanih sumnji nikad nije previše provjeravanja. Ručao je, zatim krenuo u Glavnu poštu i čitav sat proučavao stare telefonske imenike, kao što je i Ostrakova učinila u Parizu, iako iz različitih pobuda. Kad je završio istraživanje, ugodno se smjestio u predvorje hotela »Four Seasons« i čitao novine do sutona. U hamburškom vodiču kroz kuće užitaka »Plavi dijamant« nije bio uvršten pod noćnim klubovima već pod »amour« i zasluživao je tri zvjezdice za ekskluzivnost i cijenu. Nalazio se u St. Pauliju, promišljeno odvojen od prometnica, u malom kaldrmastom prolazu, koji je bio naheren i mračan i zaudarao na ribu. Smiley je pozvonio na ulaznim vratima koja su se otvarala električnim prekidačem. Ušao je unutra i najednom je stajao u ugodnom predsoblju, ispunjenom sivom aparaturom kojom je rukovao spretan mladić u sivom odijelu. Na zidu, sivi koluti vrpce su se polagano okretali, iako se glazba koju su svirali uglavnom čula negdje drugdje. Na stolu kompliciran telefonski uređaj, također siv, svjetlucao je i otkucavao. - Zƽelio bih ovdje provesti neko vrijeme - rekao je Smiley. Odavde su odgovorili na moj telefonski poziv, pomislio je, kad sam telefonirao Vladimirovom hamburškom poslovnom prijatelju. Spretni mladić je iz stola izvadio formular i povjerljivim šapatom objasnio postupak, upravo kako bi to učinio odvjetnik, što mu je vjerojatno bilo dnevno zanimanje. Cƽlanarina iznosi sto sedamdeset pet maraka, rekao je blago. To je bila godišnja upisnina, koja je Smileyju omogućavala da slobodno dolazi čitavu godinu, koliko god puta želi. Prvo piće će ga stajati slijedećih dvadeset pet maraka, a nakon toga cijene su visoke, ali ne nerazumne. Prvo piće je obavezno kao i članarina, i plaća se prije ulaska. Svi ostali oblici zabave su besplatni, iako djevojke zahvalno primaju darove. Smiley treba da popuni
formular pod kojim god imenom hoće. Mladić će ga osobno pohraniti. Sve što mora učiniti pri slijedećem posjetu jest da zapamti ime pod kojim je pristupio i bit će propušten bez formalnosti. Smiley je platio i dodao još jedno lažno ime tucetu imena kojima se koristio u životu. Sišao je stepenicama do drugih vrata, koja su se elektronski otvarala, otkrivajući uzak prolaz prema nizu pregradaka, jošuvijek praznih, jer u tom svijetu noćje tek sada počinjala. Na kraju prolaza bila su treća vrata i kad je jednom prošao kroz njih, ušao je u potpunu tamu ispunjenu treštećom glazbom s magnetofona spretnog mladića. Obratio mu se muški glas i džepna svjetiljka ga je povela do stola. Dana mu je lista pića. »Vlasnik C. Kretzschmar« pročitao je pri dnu stranice, ispisano malim slovima. Naručio je viski. - Želim ostati sam. Ne želim društvo. - Poštovat ćemo vašu želju, gospodine - rekao je konobar s povjerljivim dostojanstvom i prihvatio napojnicu. - Što se tiče Herr Kretzschmara, da li je on, slučajno, iz Saske? - Da, gospodine. Gore nego Istočni Nijemac, Toby Esterhase je rekao. Saksonac. Krali su zajedno, podvodili zajedno, zajedno krivotvorili izvještaje. Bio je to savršeni brak. Pijuckao je viski, čekajući da mu se oči priviknu na osvjetljenje. Odnekle je zabljesnuo plavi reϐlektor, koji je sablasno isticao manšete i ovratnike. Vidio je bijela lica i bijela tijela. Prostorija je bila u dvije razine. Niža, na kojoj je on sjedio, namještena stolovima i naslonjačima. Viša se sastojala od šest chambres séparées, poput loža u kazalištu, svaka u vlastitoj plavoj svjetlosti. U jednoj od njih, zaključio je, svjesno ili ne, četvorka je pozirala za fotograϐiju. Prisjetio se ugla iz kojeg je slika snimljena. To je bilo odozgo i to s prilične visine. Ali ta »prilična visina« je značila negdje iz mraka gornjih zidova, kamo oko, pa čak ni Smileyjevo, nije moglo prodrijeti. Glazba je zamrla i preko istih zvučnika najavljen je program. Naslov je, rekao je compere, Stari Berlin, a i compereov glas je bio staroberlinski: razmetljiv, nazalan i sugestivan. Spretni mladić je promijenio vrpcu, pomislio je Smiley. Zastor se podigao, otkrivajući malu pozornicu. Pri svjetlosti koju je zastor oslobodio, brzo se
zagledao opet gore i ovaj put vidio ono što je tražio: mali osmatrački prozor od zadimljenog stakla, smješten vrlo visoko u zidu. Snimatelj je upotrijebio specijalnu kameru, mislio je neodređeno; u današnje vrijeme, rečeno mu je, tama više nije zapreka. Trebalo je pitati Tobyja, mislio je; Toby zna te sprave napamet. Na pozornici je započelo besmisleno prikazivanje ljubavnog čina. Smiley je obratio pažnju na ostale posjetioce, raštrkane naokolo po prostoriji. Djevojke su bile lijepe, gole i mlade, isto kao i djevojke na fotografiji. One koje su imale pratioce, sjedile su isprepletene s njima, na izgled oduševljene njihovom senilnošću i ružnoćom. One koje nisu imale društvo, sjedile su u tihoj grupi kao američki nogometaši koji čekaju da budu pozvani. Buka iz zvučnika postala je vrlo glasna, mješavina glazbe i histeričnog pričanja. A u Berlinu izvode Stari Hamburg, pomislio je Smiley. Na pozornici, par je pojačao napore, ali s malim rezultatom. Smiley se pitao da li bi prepoznao djevojke s fotograϐije, kad bi se pojavile. Zaključio je da ne bi. Zastor se spustio. Naručio je drugi viski, za osvježenje. - Da li je Herr Kretzschmar ovdje večeras? - pitao je konobara. Herr Kretzschmar je čovjek s obavezama, objasnio je konobar. Herr Kretzschmar je prisiljen raspodijeliti svoje vrijeme na nekoliko mjesta. - Ako dođe, budite tako dobri pa me obavijestite. - Bit će ovdje točno u jedanaest, gospodine. U baru, goli parovi su počeli plesati. To je izdržao još pola sata prije no što se vratio u prednji ured, pored pregradaka, od kojih su neki sada bili zauzeti. Spretni mladić je pitao koga može najaviti. - Recite mu da se radi o posebnom zahtjevu - reče Smiley. Spretni mladić je pritisnuo dugme i govorio pretjerano mirno, isto onako kako se obratio Smileyju. Gornji ured je bio čist poput liječničke ordinacije, s ulaštenim plastičnim stolom i mnogo više mašinerije. Televizija zatvorenog kruga davala je osvjetljeniju verziju prizora što se dolje odvijao. Isti osmatrački prozor, koji je Smiley već primijetio, gledao je dolje na separee. Herr Kretzschmar je bio, kako Nijemci kažu, ozbiljna osoba. Bio je pedesetogodišnjak, njegovan i onizak. Nosio je tamno odijelo i
svijetlu kravatu. Kosa mu je bila svijetla kao slama, kao kod pravog Saksonca, njegovo ugodno lice ni srdačno ni odbojno. Zƽustro je potresao Smileyjevu ruku i ponudio mu stolicu. Izgledalo je da je naviknut na posebne zahtjeve. - Izvolite - reče Herr Kretzschmar i uvodni dio je time bio završen. Nije se moglo nikamo osim naprijed. - Shvatio sam da ste vi jednom bili poslovni ortak mog znanca imenom Otto Leipzig - rekao je Smiley, zvučeći samom sebi preglasno. - Zatekao sam se slučajno u Hamburgu i pitao se biste li mi vi mogli reći gdje je. Njegove adrese, očito, nigdje nema. Kava Herr Kretzschmara bila je u srebrnom loncu, oko čije ručke je bio omotan papirnati ubrus, da mu zaštiti prste prilikom nalijevanja. Popio je i pažljivo odložio šalicu, da ne lupne njome. - Tko ste vi, molim? - pitao je Herr Kretzschmar. Saksonski, nazalni izgovor činio je njegov glas jednoličnim. Mala namrštenost pojačavala mu je ugled. - Otto me nazivao Maxom - rekao je Smiley. Her Kretzschmar nije odgovorio na tu obavijest, ali je zapisao ime prije no što je postavio slijedeće pitanje. Njegov pogled, zamijetio je Smiley ponovo, bio je čudno nedužan. Otto nikad u svom životu nije imao dom, Toby mu je rekao. Za hitne sastanke Kretzschmar mu je bio veza. - A vaš posao s Her Leipzigom, ako smijem pitati? - Ja zastupam veliku kompaniju - rekao je Smiley. - Između ostalog, imamo književne i fotografske agencije za honorarne suradnike. - Tako? - U dalekoj prošlosti, moja matična kuća je imala zadovoljstvo prihvatiti povremene ponude Herr Leipziga - preko posrednika - i proslijediti ih našim kupcima na umnožavanje i objavljivanje. - Tako? - ponovio je Herr Kretzschmar. Glava mu se malo podigla, ali se izraz lica nije promijenio. - Nedavno, poslovni odnos između moje matične kuće i Herr Leipziga je ponovo oživio. - Malo je zastao. - U početku samo telefonski - rekao je, ali možda Herr Kretzschmar nije ništa znao o tim telefonskim razgovorima. - Opet preko posrednika poslao nam je
uzorak, koji smo sa zadovoljstvom uspjeli prodati. Došao sam ovamo da porazgovaram o uvjetima i naručim daljnje poslove. Pretpostavljajući, naravno, da je Herr Leipzig u mogućnosti osigurati ih. - Kakve prirode je taj uzorak, molim - taj koji vam je Herr Leipzig poslao - molim, Herr Max? Bio je to negativ fotograϐije erotskog sadržaja. Moja tvrtka uvijek traži negative. Prirodno,v Herr Leipzig to zna. - Smiley je pažljivo pokazao preko sobe. - Cƽak mislim da mora da je snimljeno s onog prozorčića. Osobitost fotograϐije je u tome što je sam Herr Leipzig pozirao na njoj. Stoga se može pretpostaviti daje to snimio prijatelj ili poslovni ortak. Plavi pogled Herr Kretzschmara je kao i prije bio izravan i nedužan. Njegovo lice, iako čudno bezizražajno, dojmilo se Smileyja kao odvažno, iako nije znao zašto. Gubišvrijeme okolo s prevarantom kakav je Leipzig, bolje bi ti bilo da uzmeš prevaranta poput mene da pazim na tebe, Toby mu je rekao. - Ima još nešto - dodao je Smiley. - Da? - Na žalost, gospodin koji je bio posrednik tom prilikom imao je ozbiljnu nezgodu, neposredno nakon što nam je uručio negativ. Uobičajena veza s Herr Leipzigom je tako prekinuta. Herr Kretzschmar nije skrivao zabrinutost. Namrštenost zbog, kako se činilo, nepatvorenog zanimanja, naoblačila je njegovo glatko lice i progovorio je prilično oštro. - Samo tako, nezgoda? Kakva nezgoda? - Kobna. Došao sam upozoriti Otta i porazgovarati s njim. Herr Kretzschmar je posjedovao lijepo zlatno pero. Odlučno ga izvadivši iz unutarnjeg džepa, otvorio ga je i jošuvijek se mrgodeći, nacrtao puni krug na bloku ispred sebe. Zatim je stavio križ na vrh, te povukao liniju kroz svoju crtariju. Podsmjehnuo se i izustio: - Sƽteta - a kad je sve to učinio, ispravio se i jezgrovito rekao u spravu: - Bez ometanja. - Mrmljajući glas u sivo odjevenog momka na ulazu primio je uputu na znanje. - Rekli ste da je Herr Leipzig stari znanac vaše matične kuće? - Herr Kretzschmar je nastavio. - Kao što vjerujem da ste i vi bili, davno, Herr Kretzschmar.
- Molim da to pobliže objasnite - reče Herr Kretzschmar, polako okrećući pero objema rukama, kao da proučava kvalitetu zlata. - Govorim o starim vremenima, naravno - rekao je Smiley, ublažujući tvrdnju. - To sam razumio. - Kad je Herr Leipzig prvi put pobjegao iz Rusije, došao je u Schleswig-Holstein - rekao je Smiley. - Organizacija koja je pripremila njegov bijeg bila je osnovana u Parizu, ali kao Bait više je volio živjeti u Sjevernoj Njemačkoj. Njemačka je još uvijek bila okupirana i bilo mu je teško zaraditi za život. - Svakome - ispravio ga je Herr Kretzschmar. - Svakome je bilo teško zarađivati za život. To su bila nevjerojatno teška vremena. Današnja mladež nema predodžbu o tome. - Nikakvu - složi se Smiley. - A najteže je bilo izbjeglicama. Bilo da su došli iz Estonije ili iz Saske, život im je bio jednako težak. - To je sasvim točno. Izbjeglicama je bilo najgore. Molim da nastavite. - U to vrijeme postojala je znatna marljivost u sakupljanju obavijesti. Svih vrsta. Vojnih, industrijskih, političkih i ekonomskih. Pobjedničke snage su bile spremne platiti velike svote novca za obavještajni materijal o ostalima. Moja matična kuća je bila upletena u tu trgovinu i imala ovdje predstavnika čiji je zadatak bio da sakuplja takav materijal i prosljeđuje ga natrag u London. Herr Leipzig i njegov ortak postali su povremeni honorarci. Usprkos vijesti o Generalovoj kobnoj nesreći, hitar i sasvim neočekivan osmijeh prošao je poput lahora preko Herr Kretzschmarovog lica. - Honorarci - ponovio je, kao da mu se svidio taj izraz i bio mu nepoznat. - Honorarci - ponovio je. - Baš to smo bili. - Takvi odnosi su, prirodno, privremene naravi - nastavio je Smiley. - Ali je Herr Leipzig, budući da je bio Bait, imao i drugih interesa i nastavio je dugo vremena prepisku s mojom ϐirmom preko posrednika u Parizu. - Zastao je. - Očigledno je to bio izvjesni General. Prije nekoliko godina, nakon nekih nesuglasica, General je bio prisiljen preseliti u London, ali je Otto nastavio održavati vezu s njim. A General je, sa svoje strane, ostao posrednikom. - Do svoje nesreće - dodao je Herr Kretzschmar.
- Upravo tako - rekao je Smiley. - Da li je to bila prometna nesreća? Star čovjek - pomalo nepažljiv? - Ustrijeljen je - rekao je Smiley i vidio kako se lice Herr Kretzschmara jošjednom trza s neugodnošću. - Da, umoren - dodao je Smiley, kao da ga želi uvjeriti. - Nije bilo samoubojstvo, ni nesreća, ni bilo što slično. - Naravno - rekao je Herr Kretzschmar i ponudio Smileyja cigaretom, a kad je ovaj odbio, pripalio je sebi, povukao nekoliko dimova i ugasio je. Blijeda put mu je postala za nijansu bljeđom. - Sreli ste Otta? Znate ga? - pitao je Herr Kretzschmar, tonom onog koji vodi neobavezan razgovor. - Sreo sam ga jednom. - Gdje? - Ne mogu to reći. Herr Kretzschmar se namrštio, ali prije u nedoumici nego osuđujući. - Recite mi, molim vas. Kad je vaša matična kuća - u redu, London - htjela izravno stići do Herr Leipziga, kakve je korake poduzimala? - pitao je Herr Kretzschmar. - Postojao je jedan dogovor koji je uključivao Hamburger Abendblatt. - A ako su htjeli hitno stupiti u vezu s njim? - Tu ste bili vi. - Vi ste policajac? - pitao je tiho Herr Kretzschmar. - Scotland Yard? - Ne. - Smiley je piljio u Herr Kretzschmara, a ovaj mu je uzvratio pogled. - Jeste li mi nešto donijeli? - zapitao je Herr Kretzschmar. U nedoumici, Smiley nije odmah odgovorio. - Kao pismenu preporuku? Kartu, na primjer? - Ne. - Ništa da mi pokažete? Baš šteta. - Možda ću bolje razumjeti vaše pitanje nakon što budem vidio Otta. - Ali očito ste to vidjeli, tu fotografiju? Imate li je možda uza se? Smiley je izvadio novčarku i pružio preko stola kontaktnu snimku. Držeći je za rubove, Herr Kretzschmar ju je proučavao za trenutak, ali samo da se uvjeri, zatim ju je položio na plastičnu površinu ispred
sebe. Kad je to učinio, Smileyjevo je šesto čulo naslutilo da Herr Kretzschmar želi nešto reći, načinom kojim Nijemci ponekad izražavaju svoj stav - ϐilozofski ili osobnog opredjeljenja, da bi se svidjeli ili izazvali žaljenje. Počeo je nagađati da je Herr Kretzschmar, barem po njegovoj procjeni, druževan, iako neshvaćen čovjek; čovjek sa srcem; čak i dobar čovjek; da je njegova početna šutljivost bila nešto što je nosio kao profesionalno odijelo, nerado, u svijetu koji je često bio nemilosrdan prema njegovom otvorenom karakteru. - Zƽelim vam objasniti da ja ovdje vodim pristojnu kuću - naglasio je Herr Kretzschmar, kad je jošjednom pogledao snimku na stolu, pod modernom svjetiljkom. - Ja nemam običaj fotograϐirati mušterije. Drugi ljudi prodaju kravate, ja prodajem seks. Za mene je važno da vodim svoj posao uredno i korektno. Ali to nije bio posao. To je bilo prijateljstvo. Smiley je bio pametan i dalje je šutio. Herr Kretzschmar se namrštio. Glas mu se spustio i postao je povjerljiv. - Znali ste ga, Herr Max? Tog starog Generala? Osobno ste bili povezani s njim? - Da. - On je bio nešto, zar ne? - Doista je bio. - Lav, je li? - Lav. - Otto je jošuvijek lud za njim. Moje ime je Claus. »Claus«, rekao bi mi, »onaj Vladimir, volim tog čovjeka«. Slijedite me? Otto je vrlo privržen momak. General isto? - Bio je - odgovorio je Smiley. - Mnogi ljudi ne vjeruju u Otta. Ni vaša matična kuća, ni oni ne vjeruju uvijek u njega. To je razumljivo. Ne prebacujem im. Ali General je vjerovao u Otta. Ne u svaku pojedinost, ali u bitne stvari. - Podigavši podlakticu, Herr Kretzschmar je stisnuo šaku i iznenada je to bila doista velika šaka. - Kad su stvari postale teške, stari General je sasvim vjerovao Ottu. 1 ja vjerujem u Otta, Herr Max. U velikim stvarima. Alija sam Nijemac, nisam političar, ja sam poslovan čovjek. Te izbjegličke priče su završile za mene. Slijedite me? - Naravno.