Smileyjevi ljudi - John le Carre

- Savjetniče, mogu li vas upitati u koje vrijeme očekujete povratak žene i djece s izleta? Još uvijek tapkajući rupčićem Grigorjev je djelovao suviše zaokupljeno da bi čuo. - Grigorjeva i djeca su na izletu u šumama Elfenaua - podsjeti ga Smiley. - Zƽelimo vam postaviti neka pitanja, no bilo bi vrlo nezgodno kad bi vaša odsutnost od kuće prouzročila zabrinutost. Grigorjev odloži rupčić. - Vi ste špijuni? - prošaputa. - Vi ste zapadnjački špijuni? - Savjetniče, bolje je da ne znate tko smo mi - ozbiljno reče Smiley. - Takvi podaci predstavljaju opasan teret. Kad učinite ono što tražimo, izaći ćete odavde kao slobodan čovjek. Imate našu riječ. Niti vaša žena, niti moskovski Centar neće biti mudriji nakon toga. Molim vas, recite mi kada se vaša obitelj vraća iz Elfenaua. - Smiley zašuti. Grigorjev se, ponešto malodušno, pravio kao da će pobjeći. Ustao je, krenuo prema vratima. Paul Skordeno je za tvrdokornog čovjeka kakav je bio djelovao čudno mlitavo, no bjegunca je uhvatio, stegnuvši ga rukama, čak i prije no što je učinio drugi korak, te ga nježno vrati u stolicu, pazeći da ne ostavi ni traga na njemu. Ponovo jauknuvši kao da je na pozornici, Grigorjev zabaci ruke u golemu očaju. Njegovo se tromo lice zajapurilo i počelo grčiti, a ramena su mu se stala nadizati dok je zapadao u tugljavu bujicu samooptužbi. Govorio je dijelom na ruskom, dijelom na njemačkom. Proklinjao je sebe sa sporim, pobožnim žarom, a nakon toga proklinjao svoju majku, svoju ženu, svoju zlu sreću i svoju užasnu slabost prema djeci. Trebao je ostati u Moskvi, u Ministarstvu trgovine. Nikada se nije smio dati odvući s Akademije samo zato što je njegova glupava žena željela inozemne haljine, glazbu i povlastice. Trebao se već davno razvesti od nje, no nije mogao podnijeti pomisao da bi se morao odreći djece, bio je budala i klaun. On bi morao biti u ludnici umjesto djevojke. Kad su poslali po njega u Moskvi, trebao je reći ne, trebao se oduprijeti pritisku, trebao je o tom slučaju izvijestiti ambasadora kad se vratio. - Oh Grigorjev! - uzviknuo je. - Oh Grigorjev! Ti si tako slab, tako slab. Potom se dao na govoranciju tajnih djelatnosti i urota. Tajni je rad za njega bio anatema, nekoliko puta u toku svoje karijere bio je prisiljen surađivati s omraženim »susjedima« u nekom luđačkom

pothvatu i svaki put je to bila propast. Ljudi iz obavještajne službe bili su kriminalci, šarlatani i lude, tajno društvo čudovišta. Zašto ih Rusi toliko vole? Oh, ta fatalna težnja prema tajnovitom u ruskoj duši! - Tajna djelatnost je zamijenila religiju! - mumljao je Grigorjev na njemačkom obraćajući se svima njima. - To je naš nadomjestak za mistično! Njezini agenti su naši jezuiti, te svinje koje sve uništavaju! Stisnuvši pesnice zario ih je u obraze, bubajući se šakama u kajanju, sve dok ga Smiley, pomakavši bilježnicu u krilu, nije nepopustljivo vratio na predmet kojim su se trenutno bavili: - Imajući u vidu Grigorjevu i vašu djecu, savjetniče - rekao je - zaista je vrlo važno da znamo u koje vrijeme očekujete njihov povratak kući. Pri svakom uspješnom ispitivanju - kako Toby Esterhase vrlo rado propovijeda pozivajući se na ovaj trenutak - postoji jedna omaška koja se kasnije ne može ispraviti; jedna kretnja prikrivena ili izravna, čak ako je to samo polusmijeh ili prihvaćanje ponuđene cigarete, koja označava pomak od odbijanja suradnji. Grigorjev je, prema Tobyjevom prepričavanju tog događaja, upravo sada počinio tu presudnu omašku. - Doći će kući u jedan sat - promrmljao je, izbjegavajući i Smileyjev i Tobyjev pogled. Smiley je pogledao na sat. Na Tobyjevo potajno oduševljenje učinio je to i Grigorjev. - No možda zakasni? - prigovori Smiley. - Ona nikada ne kasni - zlovoljno uzvrati Grigorjev. - Onda budite ljubazni i počnite mi opisivati svoj odnos s djevojkom Ostrakovom - reče Smiley, krenuvši izravno u napad - prepričava Toby - no ipak uspijevajući ostaviti dojam da je to njegovo pitanje najlogičniji nastavak razgovora o točnosti madame Grigorjeve. A pero je postavio u takav iščekivajući položaj, priča Toby, da se čovjek poput Grigorjeva morao osjećati obaveznim pružiti mu nešto što će moći zapisati. No i pored svega toga, Grigorjevljev otpor još nije bio sasvim ishlapio. Njegov je amour propre zahtijevao barem još jedan istup. Stoga se, raširivši ruke, obratio Tobyju: - Ostrakova! - ponovio je s pretjeranom podrugljivošću. - On me pita o nekoj ženi koja se zove Ostrakova! Ja ne znam nijednu takvu osobu. Možda je on pozna, ali ja

ne. Ja sam diplomat. Smjesta me oslobodite, imam važnih obaveza. No njegovim je protestima brzo ponestalo pokretačke snage, baš kao i logike. Grigorjev je to znao isto tako dobro kao i ostali. - Aleksandra Borisovna Ostrakova - najavi Smiley dok je brisao naočale o zadebljanje kravate. - Ruskinja, ali ima francuski pasoš. - Ponovo je nataknuo naočale. - Baškao što ste i vi Rus, savjetniče, a imate švicarski pasoš. Pod lažnim imenom. No pitam se kako je došlo do toga da se spletete s njom? - Da se spletem! Sada mi joškaže i da sam se spleo s njom! Mislite li da sam toliko podao da spavam s ludim djevojkama? Ucijelini su me. Kao što me vi sada ucjenjujete, tako su me ucjenjivali. Pritisak! Uvijek pritisak, uvijek Grigorjev! - Onda mi ispričajte kako su vas ucijenili - predloži Smiley jedva ga i pogledavši. Grigorjev je buljio u svoje ruke, podigao ih, potom pustio da padnu natrag na koljena, po prvi put ih ne upotrijebivši. Rupčićem je brisao usne. Vrtio je glavom zbog iskvarenosti svijeta. - Nalazio sam se u Moskvi - rekao je i u Tobyjevim je ušima, kako je kasnije priznao, zbor anđela zapjevao aleluja! Georgeov trik je uspio, započela je Grigorjevljeva ispovijest. Smiley međutim nije odavao nikakve slavodobitnosti zbog svog uspjeha. Upravo suprotno, lice mu se nabralo od srditog mrštenja. - Datum molim, savjetniče - rekao je kao da je mjesto nevažno. - Recite nam datum kada ste bili u Moskvi. Ubuduće navodite datume svakog događaja. A i to je bila čista klasika, rado objašnjava Toby: mudar ispitivačće uvijek zapaliti nekoliko lažnih vatri. - Rujan - reče Grigorjev u nedoumici. - Koje godine? - upita Smiley pišući. Grigorjev opet tugaljivo pogleda Tobyja. - Koje godine! Kažem rujan, a on me pita koji rujan. On je povjesničar? Mislim da je povjesničar. Ovaj rujan. - Prkosno se obratio Smileyju. - Pozvali su me u Moskvu zbog hitne trogovačke konferencije. Ja sam stručnjak u izvjesnim ekonomskim područjima. Takva bi konferencija bez moje prisutnosti bila besmislena.

- Da li vas je supruga pratila na tom putu? Grigorjev ispusti šupljikav smijeh. - A sada misli da smo kapitalisti! - Opet se obraćao Tobyju. - On misli da mi vozamo svoje žene uokolo kad idemo na dvotjedne konferencije, i to u prvom razredu Swissaira. - »U rujnu ove godine naređeno mi je da sam odletim u Moskvu kako bih prisustvovao dvotjednoj konferenciji o ekonomskim pitanjima« - reče Smiley kao da glasno čita izjavu samog Grigorjeva. - »Moja žena ostala je u Bernu.« Molim vas objasnite svrhu te konferencije. - Tema naših razgovora na najvišem nivou bila je izrazito tajna - malodušno je uzvratio Grigorjev. - Moj je ministar želio razmotriti na koji bi se način službeni sovjetski stav prema državama koje prodaju oružje Kini mogao i konkretno primijeniti. Trebalo je prodiskutirati o tome koje bi se sankcije mogle upotrijebiti protiv prekršitelja. Smileyjev bezličan nastup, njegov način što je izražavao birokratsku neizbježnost koje je sa žaljenjem svjestan, sada je, pričao je kasnije Toby, bio ne samo u potpunosti uvjerljivo izveden nego i usavršen: Grigorjev ga je u cijelosti prihvatio s ϐilozofskim i sasvim ruskim pesimizmom. A što se tiče ostalih prisutnih, oni se kasnije jedva mogli vjerovati da Grigorjev nije već pri ulasku u stan bio spreman govoriti. - Gdje se održavala konferencija? - upitao je Smiley kao da ga tajni podaci ne zanimaju toliko koliko formalne pojedinosti. - U Ministarstvu trgovine. Na četvrtom katu... u dvorani za konferencije. Nasuprot zahodu - uzvrati Grigorjev u beznadnom izljevu duhovitosti. - Gdje ste odsjeli? - U domu za više vladine službenike, - uzvrati Grigorjev. Dao mu je adresu i čak, sarkastično, broj sobe. Ponekad su naši razgovori trajali do dugo u noć, pričao je sada već sasvim dobrovoljno dajući podatke; no u petak su, kako je još uvijek bilo ljetno vrijeme i vrlo vruće, završili rano da bi oni koji žele mogli poći u prirodu. No Grigorjev nije imao takve planove. Grigorjev je namjeravao ostati u Moskvi preko vikenda, a imao je zato i valjan razlog: - Dogovorio sam se da ću provesti dva dana u stanu djevojke Evdokije, moje nekadašnje sekretarice. Njezin mužje bio odsutan po vojnoj dužnosti - objasnio je kao da je to sasvim normalan pothvat među svjetskim ljudima,

pothvat koji će barem Toby, kao srodna duša, u potpunosti shvatiti ako već bezosjećajni komesar neće. A zatim je, na Tobyjevo zaprepaštenje, nastavio. Od ljubakanja s Evdokijom prešao je bez ikakvog upozorenja ili uvoda u samu srž ispitivanja: - Na žalost, u tom su me planu spriječili članovi Trinaestog direktorata moskovskog Centra, poznatog i kao Karlin Direktorat. Pozvan sam da se smjesta javim na razgovor. U tom je trenutku zazvonio telefon. Toby je odgovorio, spustio slušalicu i obratio se Smileyju. - Stigla je kući - rekao je, još uvijek na njemačkom. Smiley se bez oklijevanja okrenuo ravno Grigorjevu: - Savjetniče, javljeno nam je da se vaša žena vratila kući. Vrlo je važno da joj telefonirate. - Da joj telefoniram? - Užasnut, Grigorjev se okrenuo Tobyju. - On mi kaže - telefoniraj joj! Sƽto ću joj reći? »Grigorjeva, tvoj ljubljeni muž na telefonu! Oteli su me zapadnjački špijuni!« Vaš komesar je lud! Lud! - Molim vas, reći ćete joj da ste neodgodivo spriječeni - uzvratio je Smiley. Njegova je smirenost samo podjarila Grigorjevljevo zgražanje: - To da kažem svojoj ženi? Grigorjevoj? Zar mislite da će mi vjerovati? Istog će trena sve javiti ambasadoru. »Ambasadore, moj suprug je pobjegao. Pronađite ga!« - Svaki tjedan vam kurir Kraški donosi naređenja iz Moskve, zar ne? - upita Smiley. - Komesar sve zna - obrati se Grigorjev Tobyju i otare dlan o bradu. - Ako sve zna, zašto sam ne razgovara s Grigorjevom? - Bit će najbolje da joj se obratite službenim tonom, savjetniče - predloži Smiley. - Ne spominjite Kraškog po imenu, no dajte joj do znanja da vas je pozvao na tajni razgovor negdje u gradu. Hitan slučaj. Kraški je izmijenio plan. Nemate pojma kad ćete se vratiti ni što on hoće. Ako se pobuni, prekorite je. Recite da se radi o državnoj tajni. Promatrali su kako se brine, kako razmišlja da li je to izvedivo. Napokon zamijetiše kako mu se na licu pojavio lagan smijeh. - Tajna - ponovio je Grigorjev samome sebi. - Državna tajna.

Da. Smiono zakoračivši do telefona, okrenuo je broj. Toby se postavio pored njega diskretno primakavši ruku tako da može prekinuti vezu ukoliko nešto pokuša, no Smiley mu jedva zamjetljivim pokretom poruči dav se makne. Čuli su glas Grigorjeve kako na njemačkom kaže - Da? - Cƽuli su i Grigorjevljev drzak odgovor, nakon kojeg je uslijedio - sve je to na vrpci - oštar upit njegove žene gdje je. Vidješe kako se ukrutio, podigao bradu i namjestio na lice služben izraz; čuli su ga kako izbacuje nekoliko kratkih rečenica i postavlja pitanje na koje očito nije bilo odgovora. Vidješe kako spušta slušalicu, zažarenih očiju i rumen od zadovoljstva, te kako u oduševljenju vitla kratkim rukama, poput nekog tko je upravo zabio gol. A slijedeće što su zamijetili bilo je da je prasnuo u smijeh - provala dugog, bogatog slavenskog smijeha, čas jačeg, čas slabijeg. Ne mogavši se suspregnuti i ostali se počeše smijati s njim - Skordeno, de Silsky, i Toby. Grigorjev se rukovao s Tobyjem. - Danas mi se urota jako sviđa! - uzviknu Grigorjev u predahu između daljnjih nastupa karakterističnog smijeha. - Danas je urota vrlo dobra! Međutim Smiley se nije pridružio općem slavlju. Namjerno se postavivši za kvaritelja veselja, počeo je okretati stranice bilježnice, čekajući da zabava završi. - Opisivali ste nam kako su vam pristupili članovi Trinaestog direktorata - reče Smiley kada se ponovo stišalo. - Poznatog i kao Karlin direktorat. Budite ljubazni pa proslijedite sa svojom pričom, savjetniče.

25. Da li je Grigorjev osjetio kako su svi oko njega iznenada napregli čula - osjetio ono diskretno zamiranje svih kretnji? Da li je zamijetio kako su oči Skordena i de Silskog proučavale ravnodušno Smileyjevo lice i uporno zurile u njega? Kako se Millie McCraig tiho iskrala u kuhinju da bi još jednom provjerila magnetofone za slučaj da su se, djelovanjem zlonamjernog boga, istodobno pokvarili i onaj glavni i rezervni? Da li je zamijetio iznenadnu Smileyjevu gotovo istočnjačku samozatajnost - potpunu suprotnost znatiželji - povlačenje cijelog njegovog tijela u prostrani smeđi tvid kaput za putovanje koji je imao na sebi, dok je strpljivo vlažio palac i prst da bi okrenuo stranicu? Ako već nitko drugi, Toby je sve to zamijetio. Toby je u svom mračnom uglu pokraj telefona sjedio na visokom stolcu kao na tribini i otud mogao sve promatrati a da sam bude gotovo nezamijećen. Ni muha ne bi mogla proći po podu a da Tobyjeve budne oči ne zabilježe cijelu njenu odiseju. Toby čak opisuje i vlastite simptome - osjećaj žarenja na mjestu gdje mu je ovratnik košulje dodirivao vrat, stezanje mišića u grlu i želucu - Toby ne samo da je izdržao te neugode, već ih se i vjerno prisjećao. Da li je Grigorjev bio prijemljiv na cjelokupnu atmosferu, to je većdrugo pitanje. Vjerojatno je bio suviše zaokupljen svojom glavnom ulogom. Trijumf telefonskog razgovora dao mu je nov poticaj, oživio je njegovo samopouzdanje; i zanimljivo je da se njegova prva izjava, kada je ponovo zaposjeo pozornicu, ticala ne Karlinog Direktorata, već vlastite uspješnosti u ulozi ljubavnika male Nataše: - Momcima naših godina trebaju takve djevojke, - objasnio je namignuvši Tobyju. - One nas ponovo čine mladima kao što smo nekoć bili! - U redu, sami ste otputovali u Moskvu - reče Smiley, prilično otresito. - Konferencija je započela, a vas su pozvali na razgovor. Molim vas, nastavite od te točke. Nemamo pred sobom čitavo popodne, znate. Konferencija je započela u ponedjeljak, složio se Grigorjev,

poslušno nastavljajući službenu izjavu. U petak po podne krenuo sam u dom da bih uzeo svoje stvari i odnio ih u Evdokijin stan za vrijeme našeg malog zajedničkog vikenda. Međutim, umjesto toga presrela su me tri čovjeka i naredila mi da uđem u njihov auto, čak s manje obavijesti no što ste mi vi pružili - kratak pogled prema Tobyju - rekavši samo da sam potreban zbog posebnog zadatka. Tokom vožnje dali su mi do znanja da su članovi Trinaestog direktorata unutar moskovskog Centra, a za te se ljude u moskovskim službenim krugovima znalo da pripadaju eliti. Stekao sam dojam da su inteligentni, iznad uobičajene razine ljudi u tom zvanju, koja, s izuzetkom vas, gospodine, nije baš visoka. Dobio sam dojam da bi mogli biti viši službenici a ne samo obična potrkala. Kako god bilo, nisam se bezrazložno brinuo. Pretpostavljao sam da im je potrebno moje stručno mišljenje o nekom tajnom materijalu i daje to sve. Bili su vrlo ljubazni i ja sam bio čak polaskan... - Koliko je trajala vožnja? - prekinuo ga je Smiley nastavljajući bilježiti. Kroz grad, neodređeno je odgovorio Grigorjev. Kroz grad prema selu, tako da se već smračilo kad smo stigli do onog malog čovjeka nalik na kaluđera, koji je sjedio u omanjoj sobi i po svemu bio glavni. Toby uporno zahtijeva da se sasluša njegov prikaz i ovog dijela ispitivanja. Najsnažniji dokaz Smileyjeve umješnosti u zvanju - priča Toby - baš kao i njegove potpune kontrole nad Grigorjevom, bila je činjenica da tokom čitave te otegnute priče Smiley nije ni u jednom trenutku niti suviše žurnim slijedećim pitanjem, niti pogrešnim prizvukom u glasu, iznevjerio svoju ulogu bezličnog ispitivača, koju je zaigrao još na početku. Postavljajući se kao da je on sam potpuno nevažan, i dalje uporno tvrdi Toby, George je cijelu situaciju držao čvrsto u šaci. Cƽak i najmanji pogrešan potez s njegove strane mogao je uništiti sve, no on ga nije potegao. A kruna takvog postupka, Toby vrlo rado priča o tom presudnom trenutku, bilo je njegovo držanje kad je napokon Karla po prvi put uveden u priču. Svaki bi drugi ispitivačveć pri samom spomenu »malog čovjeka nalik na kaluđera, koji je po svemu sudeći bio glavni«, pokušao iznuditi potpuniji opis - godine, rang, što je imao na sebi, što je pušio, po čemu ste zaključili da je bio

glavni? Ali Smiley to nije učinio. Smiley je, s očito suspregnutim izrazom dosade, lupkao kemijskom olovkom o blokić, i izmučenim glasom zamolio Grigorjeva da odsada ubuduće bude ljubazan i ne preskače bitne pojedinosti: - Dopustite da ponovo postavim pitanje. Koliko je trajala vožnja? Molim vas opišite je točno onako kako se prisjećate, te nastavimo odatle. Pokunjen, Grigorjev se čak ispričao. On misli da su vozili neka četiri sata i to vrlo brzo, gospodine; a možda i više. Sada se prisjeća da su se dva puta zaustavili kako bi se olakšali. Nakon četiri sata ušli su u područje pod stražom - ne gospodine, nisam zamijetio nikakve uniforme, stražari su bili u civilu - i vozili se jošbarem pola sata dok nisu stigli do središnjeg dijela. Kao noćna mora, gospodine. Smiley je ponovo prigovorio, nepokolebljiv u svojoj odluci da iz te ispovijesti odstrani osjećaje koliko god bude moguće. Kako je sve skupa moglo nalikovati na noćnu moru, želio je znati, kad je Grigorjev samo trenutak ranije tvrdio kako nije bio uplašen? Pa, ne bašnoćna mora, gospodine, više kao neki san. U toj fazi je Grigorjev imao dojam da ga vode gazdi - pritom je upotrijebio rusku riječkoju je Toby preveo - dok se on sve više osjećao poput bijednog seljačića. Zbog toga se i nije plašio, gospodine, jer nije mogao kontrolirati zbivanja oko sebe, pa prema tome nije imao što sebi predbacivati. No kada se automobil napokon zaustavio i jedan od onih ljudi položio svoju ruku na njegovu upozoravajući ga: u tom trenutku njegovo se raspoloženje sasvim promijenilo, gospodine: - Uskoro ćete upoznati velikog sovjetskog borca i moćnog čovjeka - rekao mu je taj. - Ako mu ne budete iskazivali poštovanje ili pokušate lagati, možda nikada više nećete vidjeti ženu i obitelj. - Kako se zove taj čovjek? - upitao je Grigorjev. No njegov je pratilac bez osmijeha odgovorio da taj veliki sovjetski borac nema imena. Grigorjev je tada upitao nije li to osobno Karla; znao je naime da glavešina Trinaestog direktorata nosi tajno ime Karla. Pratilac je samo ponovio da veliki borac nema imena. - I u tom je trenutku san postao noćna mora, gospodine - ponizno je rekao Grigorjev. - Osim toga su mi rekli da se mogu oprostiti sa svojim vikendom ljubavi. Mala Evdokija će se morati zabaviti negdje drugdje, tako su rekli. A zatim se jedan od njih nasmijao.

Sada je Grigorjeva obuzeo veliki strah, pričao je, i dok je prošao kroz prva vrata te se počeo približavati drugima, bio je toliko uplašen da su mu se koljena tresla. Imao je čak toliko vremena da se uspije uplašiti i za svoju voljenu Evdokiju. Jer tko li je ta nadnaravna osoba, pitao se s užasom, koja zna gotovo i prije samog Grigorjeva da se on sprema naći s Evdokijom za vikend? - I tako ste pokucali na vrata - reče Smiley bilježeći. I bilo mi je naređeno da uđem!, nastavio je Grigorjev. Njegova je želja da se ispovjedi sve više rasla, a s njom i ovisnost o ispitivaču. Glas mu je postao bučniji, pokreti slobodniji. Cƽinilo se, priča Toby, kao da je htio navesti Smileyja da napusti svoje suzdržljivo ponašanje, dok je ustvari upravo Smileyjeva hinjena ravnodušnost imala za cilj da navede Grigorjeva na otvorenost. I tako sam se našao ne u prostranom i raskošnom uredu, gospodine, kakav bi dolikovao visokom vladinom službeniku i velikom sovjetskom borcu, već u sobici tako jadnoj da bi dobro poslužila za zatvorsku ćeliju, s praznim drvenim radnim stolom u sredini i tvrdom stolicom za posjetioce: - Zamislite, gospodine, veliki sovjetski borac i moćan čovjek! A sve što posjeduje je prazan radni stol osvijetljen najbjednijom mogućom svjetiljkom! A iza njega sjedio je kaluđer, gospodine, čovjek koji nije odavao svoje osjećaje niti pokazivao potrebu da ostavi dojam - rekao bih čovjek velikog iskustva - čovjek iznikao iz samih korijena svoje zemlje - malih, prodornih očiju, i kratke sijede kose, i s navikom da dok puši drži ruke sklopljene. - Puši štol - upita Smiley, pišući. - Molim? - Sƽto je pušio? Pitanje je dovoljno razumljivo. Lulu, cigaretu, cigaru? - Cigarete, američke, a soba je bila puna njihova mirisa. Bilo je to kao da sam ponovo u Potsdamu, gdje smo pregovarali s američkim oϐicirima iz Berlina. »Ako ovaj čovjek cijelo vrijeme puši amerikanke« pomislio sam, »onda je zacijelo utjecajna osoba.« - Ponovo se okrenuvši Tobyju u svom uzbuđenju, Grigorjev je to isto ponovio na ruskom. Pušiti amerikanke, pušiti ih jednu za drugom, rekao je: pomislite koliko to stoji, i kolik je utjecaj potreban da se dođe do tolikih kutija! A zatim je Smiley, vjeran svom savjesnom pristupu, zatražio od

Grigorjeva da točno opiše što je mislio pod onim »drži ruke sklopljene« dok puši. A zatim je nezainteresirano promatrao Grigorjeva koji je izvadio iz džepa smeđu olovku, sklopio punačke ruke pred licem, te držeći olovku među njima, sisao karikirajući, kao kad netko s dvije ruke drži vrčić i pije. - Eto ovako! - objasnio je te se, u ponovnoj hirovitoj poromjeni raspoloženja, okrenuo Tobyju te uz bučan smijeh dobacio nešto na ruskom, što Toby u tom trenutku očito nije smatrao prikladnim za prevođenje, a što je u kasnijem izvještaju prikazano naprosto kao »nepristojno«. Kaluđer je naredio Grigorjevu da sjedne i tokom slijedećih deset minuta opisivao, ulazeći u najintimnije pojedinosti, Grigorjevljevu ljubavnu priču s Evdokijom, a isto tako i njegovo nerazborito upletanje u odnos s druge dvije djevojke, koje su obje bile njegove sekretarice, jedna u Potsdamu a druga u Berlinu, te obje završile u njegovom krevetu, a da Grigorjeva nije o tome imala pojma. Nakon čega je, ako se Grigorjevu može vjerovati, on iskazao veliku hrabrost te ustao, pitajući da li je prošao pola Rusije samo zato da bi mu držali moralne prodike: - »Spavati sa sekretaricom«, rekao sam mu, »nije neki neotkriveni fenomen, čak ni u Politbirou!« Dao sam mu do znanja da se nikada nisam zpletao sa strankinjama, jedino s Ruskinjama. »I to mi je poznato«, odgovorio je on. »No ne vjerujem da će Grigorjeva mariti za tu dosljednost u izboru«. A zatim je Grigorjev, na Tobyjevo neprekidno čuđenje dao sebi oduška u novoj provali grlenog smijeha; te iako su mu se i de Silsky i Skordeno obazrivo pridružili, njegova je razdraganost trajala dulje od njihove, pa su neko vrijeme morali pričekati da se stiša. - Budite ljubazni pa nam recite zašto vas je čovjek kojeg nazivate kaluđerom, uopće pozvao - rekao je Smiley iz dubine svog smeđeg ogrtača. - Priopćio mi je da mi u ime Trinaestog direktora želi povjeriti poseban zadatak u Bernu. Na smijem ga otkriti nikome, čak ni svom ambasadoru, stvar je suviše povjerljiva da bi itko drugi bio upućen u nju... »Ali«, rekao je kaluđer, »svojoj ženi ćete reći. Okolnosti su takve daje nemoguće da sudjelujete u tajnom pothvatu a da i vaša žena ne bude upućena u nj. To mi je poznato, Grigorjeve. Stoga joj recite.« A bio je u pravu - prokomentirao je Grigorjev. - To je bilo vrlo mudro od

njega! Bio je očit dokaz da taj čovjek pozna uvjete u kojima drugi ljudi žive. Smiley je okrenuo stranicu i nastavio pisati. - Proslijedite, molim, - rekao je. Ponajprije, govorio je kaluđer, Grigorjev mora otvoriti bankovni račun u Sƽvicarskoj. Pružio mu je tisuću švicarskih franaka u novčanicama od stotinu i rekao neka ih upotrijebi pri prvoj uplati. Račun ne smije otvoriti ni u Bernu, gdje ga poznaju, ni u Zurichu, gdje postoji sovjetska trgovačka banka. - Vozhod - objasnio je Grigorjev mada to nitko nije od njega tražio. - Ta banka služi za mnoge dopuštene i nedopuštene transakcije. Dakle ne u Zurichu, već u malom gradiću Thunu, nekoliko kilometara udaljenom od Berna. Račun će otvoriti na ime Glasera, švicarskog državljanina: - Ali ja sam sovjetski diplomat! - usprotivio se Grigorjev. - Ja nisam Glaser, ja sam Grigorjev! Nimalo zbunjen, kaluđer mu je pružio švicarski pasošna ime Adolf Glaser. Svakog mjeseca, rekao je kaluđer, na njegov će račun biti poslano nekoliko tisuća švicarskih franaka, ponekad čak deset ili petnaest. Grigorjev će sada saznati kako ih ima upotrijebiti. Sve je to vrlo tajno, strpljivo je ponovio kaluđer, a uz tu tajnovitost vezane su i nagrada i prijetnja. Baškao što je Smiley učinio prije jedan sat, tako je i kaluđer suočio Grigorjeva s obje strane medalje. - Gospodine, trebali ste vidjeti njegov odnos prema meni - Grigorjev je zapanjeno rekao Smileyju. - Njegovu smirenost, njegovo vladanje situacijom u svakom trenutku! U šahu bi sve pobijedio samo živcima. - Ali on nije igrao šah - suho primijeti Smiley. - Ne, nije, gospodine - složi se Grigorjev i tužno zavrtjevši glavom nastavi priču. Nagrada i prijetnja, ponovio je. Prijetnja je bila da će Grigorjevljevo Ministarstvo dobiti preporuku da ga ukloni s položaja u inozemstvu jer je zbog trčanja za ženama nepouzdana osoba. To će uništiti Grigorjevljevu karijeru, i njegov brak. Toliko što se tiče prijetnje. - To bi za mene bilo više nego strašno - sasvim nepotrebno je dodao Grigorjev.

A potom - nagrada i to znatna. Ako se Grigorjev pokaže dobrim i bude znao održati stvar u tajnosti, bit će unaprijeđen, a njegovim će se zastranjivanjima progledati kroz prste. Bit će mu omogućeno preseljenje u elegantniju četvrt Berna, što će zadovoljiti Grigorjevu; bit će mu odobrena sredstva za kupnju golemog auta, što će također biti u velikoj mjeri po ukusu Grigorjeve; također će biti sasvim nezavisan od vozača ambasade, koji su uglavnom susjedi, to je istina, ali ne smiju imati uvida u tu veliku tajnu. I posljednje, rekao je kaluđer, ubrzat će se njegovo unapređenje u savjetnika kako bi imao pokriće za sva ta poboljšanja životnog standarda. Grigorjev je pogledao hrpu švicarskih franaka koji su ležali na stolu pred njim, zatim švicarski pasoš, zatim kaluđera. A potom je upitao što će mu se dogoditi ako odluči kako radije ne bi sudjelovao u toj zavjeri. Kaluđer je kimnuo glavom. I on je, uvjeravao je Grigorjeva, razmotrio tu treću mogućnost, no na žalost zbog hitnosti potreba nije mogao uzeti u obzir takav izbor. - Onda mi recite što moram učiniti s tim novcem - upitao je Grigorjev. Riječ je o rutinskom poslu, uzvratio je kaluđer, što je još jedan razlog zbog kojeg je izabran baš Grigorjev: - Rečeno mi je da ste izvrsni u obavljanju rutinskih dužnosti - kazao je. Iako je sada već bio izvan sebe od straha zbog kaluđerovih riječi, Grigorjev se osjetio polaskan tom preporukom. - Dobio je dobre izvještaje o meni - sa zadovoljstvom je objasnio Smileyju. I tada je kaluđer ispričao Grigorjevu o ludoj djevojci. Smiley se nije ni pomakao. Dok je pisao, oči su mu bile gotovo sklopljene, no pisao je cijelo vrijeme - mada sam bog zna što, priča Toby, jer Georgeu ne bi nikada palo na pamet povjeriti papiru bilo koji strogo povjerljiv podatak, pa makar i prolaznog značenja. Od vremena do vremena, kaže Toby, dok je Grigorjev nastavljao s pričom, George bi podigao glavu iz ovratnika kaputa upravo toliko da može promotriti govornikove ruke, ili čak lice. U svakom je drugom pogledu djelovao sasvim udaljen od svih i svega u toj sobi. Millie McCraig je stajala na vratima, de Silsky i Skordeno stajali su mirni kao kipovi, dok

se Toby molio da Grigorjev »nastavi govoriti, hoću reći, govoriti po bilo koju cijenu, zar je to važno? Jer slušali smo o Karlinoj umješnosti trgovanja ravno iz usta prodanog konja«. Kaluđer je rekao kako mu ne želi ništa kriti, pričao je Grigorjev - što su svi u sobi, osim njega, odmah shvatili kao uvod u prikrivanje nečeg. U privatnoj psihijatrijskoj klinici u Sƽvicarskoj, rekao je kaluđer, zatvorena je mlada ruska djevojka, koja se nalazi u poodmaklom stadiju šizofrenije: - Ta je bolest nedovoljno shvaćena u Sovjetskom Savezu - rekao je kaluđer. Grigorjev se sjećao kako su ga se kaluđerove riječi duboko dojmile. - I prečesto se događa da politički činioci utječu na postavljanje dijagnoze i na liječenje - nastavio je kaluđer. - Tokom četiri godine liječenja po našim bolnicama djevojčicu Aleksandru su liječnici optužili za mnoge grijehe. »Paranoidni reformator s bolesnim idejama... Prenaglašeno pridavanje značenja vlastitoj ličnosti... Nemogućnost prilagodbe društvenoj sredini... Napuhavanje vlastitih sposobnosti... Buržoaski dekadentno seksualno ponašanje.« Sovjetski su liječnici uporno zahtijevali od nje da se odrekne svojih pogrešnih stavova. To nije medicina - tužno je rekao kaluđer Grigorjevu. - To je politika. U švicarskim se bolnicama takvim problemima prilazi na suvremeniji način. - Bilo je dakle neophodno potrebno da se djevojčica Aleksandra pošalje u Švicarsku. Sada je Grigorjevu već postalo jasno da je taj visoki vladin službenik osobno zaokupljen djevojčinim problemom i upoznat sa svakom njegovom pojedinošću. Već ju je i sam Grigorjev počeo žaliti. Ona je kći sovjetskog heroja - rekao je kaluđer - i bivšeg oficira Crvene armije koji, pod maskom izdajnika, živi u bijednim uvjetima među kontrarevolucionarnim caristima u Parizu. - Njegovo je ime - rekao je kaluđer upućujući Grigorjeva u najveću od svih tajni - njegovo je ime ponovio je - pukovnik Ostrakov. On je jedan od naših najboljih i najpoduzetnijih tajnih agenata. U potpunosti se oslanjamo na njega u pogledu svih obavijesti o kontrarevolucionarnim urotnicima u Parizu. Nitko u sobi, priča Toby, nije pokazao ni najmanje iznenađenje zbog Karlinog iznenadnog glorificiranja mrtvog ruskog dezertera. Kaluđer je tada, pričao je Grigorjev, nastavio opisivati život

herojskog agenta Ostrakova, istodobno upućujući samog Grigorjeva u misterij tajne službe. Da bi zavarao vječno budne imperijalističke kontraobavještajne službe, obavještavao je kaluđer, za tog su agenta morali izmisliti legendu ili lažnu biograϐiju, koja bi ga učinila prihvatljivim među ruskim antisovjetskim elementima. Stoga je Ostrakov prikazan kao izbjeglica iz Crvene armije koji je »prebjegao« u Zapadni Berlin, a zatim u Pariz, napuštajući ženu i kćer u Moskvi. No da bi osigurali Ostrakovljev položaj među ruskim emigrantima u Parizu, bilo je neophodno potrebno njegovu ženu u Rusiji izložiti neugodnim posljedicama izdajničkog postupka njena muža. - Jer - rekao je kaluđer - da su imperijalistički špijuni saznali kako Ostrakova, žena dezertera i izbjeglice, sasvim lijepo živi u Moskvi - primajući muževljevu plaću, na primjer, ili čak živeći u istom stanu - zamislite kako bi Ostrakov postao sumnjiv u Parizu! Grigorjev je izjavio da to može vrlo dobro zamisliti. Kaluđer se, objasnio je usput, nije prema njemu odnosio nimalo nadmoćno, već više kao prema sebi ravnom, bez sumnje iz poštovanja prema njegovoj akademskoj naobrazbi. - Bez sumnje - složio se Smiley i pribilježio. Stoga su, rekao je Grigorjev ponešto naglo promijenivši temu, Ostrakova i njena kći Aleksandra, uz pun pristanak muža, poslane u daleku pokrajinu gdje im je dodijeljena kuća i različita imena te su čak - na skroman i nesebičan način - zbog potrebe i one prihvatile vlastite legende. Eto takva je, rekao je kaluđer, bolna stvarnost onih koji se posvete posebnim zadacima. I sad zamislite, Grigorjeve - napeto je nastavio Karla - zamislite kako su takvo lišavanje, takve izmišljotine, zapravo čak dvostruki život, mogli utjecati na osjetljivu i vjerojatno većtada neuravnoteženu djevojku: otac kojeg nema i čije je samo ime prognano iz njena života! Majka koja je prije no što su je sklonili na sigurno morala podnijeti svu težinu udarca javne sramote! Zamislite, kaluđer je bio uporan - ta i vi ste otac - taj pritisak na mladu i nježnu prirodu djevojčice koja sazrijeva! Pokleknuvši pred tako snažnim govorničkim darom, Grigorjev je brzo izjavio kako, budući da je i sam otac, može vrlo jasno zamisliti te pritiske i u tom je času Toby shvatio, a vjerojatno i ostali u prostoriji, daje Grigorjev doista onakav kakvim je samog sebe opisivao: čovječna i časna osoba uhvaćena u mrežu okolnosti koje nije mogao sagledati

ni kontrolirati. Tokom posljednjih nekoliko godina, nastavio je kaluđer glasom punim žaljenja, djevojka Aleksandra - ili, kako je sama sebe često nazivala, Tatjana - ponašala se u sovjetskoj pokrajini u kojoj je živjela krajnje razuzdano i bila društveni odmetnik. Pod pritiskom okolnosti u kojima se našla, počinila je čak i nekoliko kriminalnih djela, kao što je podmetanje vatre i krađa na javnim mjestima. Družila se s pseudointelektualnim elementima. Slooodno se podavala muškarcima, često i nekolicini u jednom danu. Iz početka je kaluđeru i njegovim suradnicima polazilo za rukom, kad god bi bila uhapšena poštedjeti je uobičajenih zakonskih sankcija. No s vremenom je takvo neprekidno zaštićivanje počelo ugrožavati tajnovitost slučaja, te su Aleksandru nekoliko puta povjerili psihijatrijskim klinikama specijaliziranim za osobe kojima je nedruštveno ponašanje urođeno - što je imalo negativne posljedice koje je kaluđer već opisao. - Nekoliko je puta smještena i u obične zatvore - tihim je glasom rekao kaluđer i prema Grigorjevljevim riječima, zaključio priču na slijedeći način: - Vi ćete, dragi Grigorjev, kao akademski građanin, otac i svjetski čovjek zacijelo shvatiti kako su te sve gore i gore vijesti o vlastitoj kćeri tragično utjecale na djelotvornost našeg herojskog agenta Ostrakova u njegovom samotnom pariškom izgnanstvu. I ponovo se Grigorjeva duboko dojmilo nevjerojatno razumijevanje tuđih osjećaja - nazvao bi to čak odgovornošću za druge - koje je kaluđer u njemu izazvao čitavom svojom pričom. Glasom suhoparnim kao i ranije, Smiley ga je ponovo prekinuo. - A majka, savjetniče, gdje je ona, prema riječima vašeg kaluđera? - upitao je. - Mrtva - odgovorio je Grigorjev. - Umrla u pokrajini u koju su bile poslane. Prirodno, pokopali su je pod drugim imenom. Prema onome što mi je kaluđer ispričao, prepuklo joj je srce. Sƽto je predstavljalo dodatni bolni teret za kaluđerova herojskog agenta u Parizu - dodao je. - A isto tako i za ruske vlasti. - Prirodno - rekao je Smiley, a njegovo su svečano držanje slijedila četiri nepomična lika raspoređena po sobi. I napokon je, rekao je Grigorjev, kaiuđer točno odredio razlog zbog kojeg je Grigorjev pozvan. Smrt Ostrakove, praćena strašnom Aleksandrinom sudbinom, bacila je herojskog moskovskog tajnog

agenta u tešku duševnu krizu. Neko se vrijeme čak bavio mišlju da napusti svoj važni zadatak kako bi se vratio u Rusiju i brinuo o zabludjelom djetetu bez majke. Međutim ipak se pronašlo rješenje. Budući da Ostrakov ne može natrag u Rusiju, njegovu kćer moraju poslati na Zapad i smjestiti u privatnu kliniku gdje će je otac moći posjetiti kad god zaželi. Francuska je bila preopasna za tu svrhu, no preko granice, u Sƽvicarskoj, liječenje se može, neometano obaviti daleko od sumnjičavih očiju Ostrakovljevih kontrarevolucionarnih tobožnjih drugara. Budući da je francuski državljanin, otac će zatražiti djevojčino preseljenje i dobiti sve neophodne papire. Već su pronašli odgovarajuću kliniku, nedaleko od Berna. Grigorjevljev je zadatak da se brine o tom djetetu od trenutka kad ono stigne tamo. Mora je posjećivati, plaćati klinici, i slati tjedne izvještaje u Moskvu o poboljšanju njezina stanja, tako da se ti podaci mogu odmah prenijeti njezinu ocu. Eto to je bila svrha računa u švicarskoj banci i onog što je kaluđer nazvao Grigorjevljevim identitetom. - A vi ste pristali - rekao je Smiley kada je Grigorjev zastao, i svi su čuli marljivo škrabanje njegova pera po papiru. - Ne odmah. Najprije sam mu postavio dva pitanja - rekao je Grigorjev, s čudnim napadom taštine. - Mi akademski obrazovani ljudi ne damo se tako lako prevariti, znate. Najprije sam ga upitao zašto taj zadatak nije povjeren nekom od brojnih predstavnika naše Službe državne sigurnosti u Švicarskoj. - Izvrsno pitanje - rekao je Smiley, spreman da mu čestita, što je bilo sasvim neuobičajeno za njega. - Kako vam je odgovorio na to? - Stvar je bila suviše tajnovita. Nije želio da se Ostrakovljevo ime povezuje s obavještajnom službom moskovskog Centra. Kako sada stoje stvari, rekao je, jedino će Grigorjev, dođe li do nepredviđenih nezgoda, biti osobno odgovoran za cijeli slučaj. Nisam mu baš bio zahvalan zbog takvog promaknuća - rekao je Grigorjev i ponešto usiljeno se nasmiješio Nicku de Silskom. - A koje je bilo vaše drugo pitanje savjetniče? - Ticalo se oca u Parizu: kako često će je on posjećivati? Ako ti posjeti budu redoviti, onda je zasigurno moj položaj očeva zamjenika sasvim suvišan. Kliniku bi se moglo plaćati izravno preko bankovnog računa, otac bi mogao jednom mjesečno dolaziti iz Pariza i sam se brinuti o svojoj kćeri. Nato je kaluđer odgovorio da će otac biti vrlo

rijetko u mogućnosti da dođe u posjet, te ga se u razgovoru s Aleksandrom ne smije ni spominjati. Dodao je, opovrgavajući ono što je ranije rekao, da je to pitanje bolesne kćerke vrlo bolno za oca te da je vjerojatno neće posjećivati. Rekao mi je kako treba da se osjećam počašćenim što ću obavljati važan zadatak u ime tajnog heroja Sovjetskog Saveza. Postao je vrlo mrk. Rekao mi je kako nije na mjestu što primjenjujem logiku običnog amatera na probleme koji su shvatljivi jedino profesionalcima. Ispričao sam se. Rekao sam mu kako se doista osjećam počašćenim. Bio sam ponosan što sudjelujem, kako god mogu, u borbi protiv imperijalizma. - A zapravo niste to mislili? - pretpostavio je Smiley, podigavši pogled i prestavši bilježiti. - Tako je. - Zašto? Isprva, Grigorjev nije točno znao zašto. Možda nikad ranije nitko nije očekivao od njega da otvoreno govori o svojim osjećajima. - Zar možda niste vjerovali kaluđeru? - navodio ga je Smiley. - Priča je obilovala nedosljednostima - ponovio je Grigorjev mršteći se. - Bez sumnje je u tajnoj djelatnosti tako nešto neizbježno. No kako god bilo, većinu onoga što sam čuo smatrao sam nevjerojatnim ili netočnim. - Možete li objasniti zašto? U katarzi ispovijedi, Grigorjev je još jednom zaboravio opasan položaj u kojem se nalazio i razvukao lice u nadmoćan osmijeh. - Pokazivao je snažna osjećanja - rekao je. - Počeo sam razmišljati. Kasnije, slijedećeg dana, ležeći pored Evdokije i razmatrajući stvar s njom, upitao sam se: što to postoji između kaluđera i onog Ostrakova? Zar su braća? Stari drugovi? Taj veliki čovjek kojem su me doveli, tako moćan, tako konspirativan - upravlja tajnim pothvatima širom svijeta, vrši pritisak, poduzima posebne akcije. To je bezobziran čovjek u bezobzirnom zvanju. A eto, dok ja, Grigorjev, sjedim s njim i pričam o zabludjeloj kćeri nekog momka, imam osjećaj kao da čitam najintimnija ljubavna pisma tog čovjeka. Rekao sam mu: »Druže, povjeravate mi previše. Ne govorite mi ono što ne moram znati.« No on mi uzvraća: »Grigorjeve, morate biti prijatelj tom djetetu. A onda ćete biti i meni prijatelj. Neuobičajeni životni put njezina oca loše je utjecao na nju. Ona ne zna tko je i kamo pripada. Govori o slobodi ne

znajući što to znači. Ona je žrtva pogubnih buržoaskih tlapnji. Upotrebljava pogane riječi koje ne pristaju mladoj djevojci. Kad laže, pokazuje maštovitost genija. A sve to nije njezina krivnja.« A zatim sam ga upitao: »Gospodine, da li ste vidjeli tu djevojku?« A on mi je samo odgovorio: »Grigorjeve, morate joj biti poput oca. Ni s njenom majkom nije bilo lako u mnogome pogledu. Vi razumijete takve stvari. Potkraj života postala je ogorčena, te čak podržavala kćerku u nekim od njenih protudruštvenih ideja.« Grigorjev je načas začutio i Toby Esterhase, koji se još nije bio oporavio od saznanja da je Grigorjev samo nekoliko sati nakon razgovora povjerio Karlin prijedlog svojoj ljubavnici, bio mu je zahvalan za taj trenutak predaha. - Imao sam dojam da je na neki način ovisan o meni - nastavio je Grigorjev. - Imao sam dojam da prikriva ne samo činjenice već i osjećaje. Preostale su joštehničke pojedinosti, rekao je Grigorjev. Kaluđer ih je iznio. Nadglednica klinike je Bjeloruskinja, redovnica, bivša pripadnica Ruske pravoslavne zajednice u Jeruzalemu, no dobrodušna žena. U takvim slučajevima ne treba pretjerivati s političkim skrupulama, rekao je kaluđer. Ta je žena osobno dočekala Aleksandru u Parizu i povela je u Sƽvicarsku. Klinika također ima i liječnika koji govori ruski. Zbog etničke pripadnosti svoje majke, djevojka govori i njemački, mada vrlo često odbija da se posluži njime. Svi su ti činioci, zajedno s udaljenošću mjesta, utjecali na njegov izbor. Novac koji se bude isplaćivao banci u Thunu, bit će dovoljan za pokriće kliničkih troškova i liječničku njegu, što bi sve zajedno trebalo iznositi najviše tisuću franaka mjesečno, dok će ostatak predstavljati tajnu potporu novom Grigorjevljevom načinu života. Bude li Grigorjev smatrao potrebnim, može se osigurati i više novca; račune i potvrde ne smije čuvati; pokuša li ga prevariti, kaluđer će to saznati na vrijeme. Kliniku mora posjećivati jednom tjedno da bi platio račune i bio upućen u djevojčino stanje; sovjetskom ambasadoru u Bernu bit će javljeno da su Grigorjevi dobili tajni zadatak te im treba omogućiti slobodno kretanje. Tada se kaluđer pozabavio načinom na koji će Grigorjev stupiti u vezu s Moskvom. - Upitao me: »Poznajete li kurira Kraškog?« Uzvratio sam da ga,

naravno, poznam; Kraški je dolazio jednom, ponekad dvaput tjedno u sovjetsku ambasadu zajedno sa svojim pratiocem. Ako ste bili u prijateljskim odnosima s njim, ponekad bi vam možda donio crnog kruha iz Moskve. Ubuduće će Kraški, rekao je kaluđer, sasvim privatno stupati u vezu s Grigorjevom za vrijeme redovnih posjeta Bernu. Bit će to četvrtkom navečer, ili u Grigorjevljevoj kući ili u njegovom uredu u ambasadi, no kuća je prikladnija. Neće voditi nikakve zavjereničke razgovore, već će mu Kraški uručivati tobože privatno pismo od njegove tete u Moskvi. Grigorjev će pismo odnijeti na sigurno i tamo ga pri određenoj temperaturi umočiti u tri kemijske otopine koje se mogu kupiti u svakoj trgovini foto-materijala - kaluđer je naveo njihova imena i sada ih je Grigorjev ponovio. Tako će mu se otkriti tekst s popisom pitanja koja treba postaviti Aleksandri prilikom svog tjednog posjeta. Pri tom istom susretu s Kraškim, i Grigorjev će njemu uručiti pismo, xtobože za svoju tetu, u kojem će u tančine opisivati kako je njegova žena Grigorjeva, zapravo izvještavajući kaluđera o stanju djevojčice Aleksandre. To se zove sporazumijevanje lozinkama. Kasnije će, bude li potrebno, kaluđer uputiti Grigorjeva u još tajnovitije načine komuniciranja, no za početak je dovoljno pismo s lozinkama za Grigorjevljevu tetu. Tada je kaluđer pružio Grigorjevu dijagnozu koju je potpisao istaknuti moskovski liječnik. - Tokom boravka u Moskvi doživjeli su lakši srčani udar zbog stresa i pretjeranog rada - rekao je kaluđer. - Savjetovano vam je da redovito odlazite biciklom na svježzrak kako biste poboljšali tjelesnu otpornost. Vaša žena će vas pratiti. Tako će, rekao je kaluđer, stižući u kliniku biciklom ili pješice, Grigorjev moći prikriti diplomatsku registarsku tablicu na svom autu. Potom ga je kaluđer uputio da kupi dva polovna bicikla. Trebalo je još samo utvrditi koji je dan u tjednu najpovoljnjiji za Grigorjevljev posjet klinici. Uobičajen dan posjeta je subota, no to bi bilo suviše opasno jer su neke od štićenica klinike iz Berna te bi se moglo dogoditi da netko prepozna »Glasera«. Nadglednici je stoga rečeno da je subota nepogodna te je učinila izuzetak i pristala na redovite posjete petkom popodne. Ambasador se neće protiviti, no kako će Grigorjev izostati s posla u ambasadi?

To nije predstavljalo problem, uzvratio je sam Grigorjev. Dopušteno je zamijeniti petak subotom, te će on jednostavno zatražiti dopuštenje da radi subotom, a petkom će biti slobodan. Zaključivši ispovijed Grigorjev uputi svojim slušateljima kratak, pretjerano ozaren osmijeh. - Slučajno je i izvjesna mlada dama iz Odjela za izdavanje viza radila subotom - izjavio je, namignivši Tobyju. - Tako smo mogli malo uživati u samoći. Ovaj put sveopći smijeh nije bio tako grlen kao što se možda moglo očekivati. Vrijeme je, baš kao i Grigorjevljeva priča, isticalo. Bili su tamo odakle su i krenuli, i odjednom im je jedina briga bio Grigorjev, jedino je Grigorjevu trebalo pomoći, jedino Grigorjevu osigurati zaštitu. Sjedio je na soϐi glupo se smijuljeći, sva je njegova drskost okopnjela. Ponizno je spustio ruke i pogledavao čas jednog čas drugog od njih, kao da čeka naređenje. - Moja žena ne zna voziti bicikl - primijetio je sa slabim, tužnim osmijehom. - Mnogo puta je pokušala. - Kao da ga je njezin neuspjeh silno pogađao. - Kaluđer mi je pisao iz Moskve: »Povedite suprugu sa sobom. Možda je Aleksandri potrebna i majka.« Odsutno je zavrtio glavom. - Ne zna voziti - obrati se Smileyju. - Kako mogu pri takvoj silnoj tajnovitosti javiti Moskvi da Grigorjeva ne zna voziti bicikl? - Možda Smiley svoju ulogu glavnog i odgovornog voditelja programa ne bi ničim mogao tako dobro potvrditi kao načinom na koji je sada, nenametljivo, preobrazio Grigorjeva - raniji izvor informacija, u Grigorjeva - budućeg političkog izbjeglicu. - Savjetniče, molim vas da bez obzira na to kakvi su vaši planovi za budućnost, ostanete u ambasadi još barem dva tjedna - objavio je, odlučno zaklopivši blok za bilješke. - Budete li postupili u skladu s mojim prijedlogom, naići ćete na topao doček u slučaju da se odlučite za nov život negdje na Zapadu. - Spustio je bloku džep. - No slijedećeg petka nećete posjetiti djevojku Aleksandru. Zƽeni ćete reći da je to bio predmet vašeg današnjeg razgovora s Kraškim. Kada vam kurir Kraški u četvrtak donese novo pismo, prihvatit ćete ga kao i obično, no svojoj ćete ženi i dalje tvrditi da Aleksandru ne smijete posjećivati. Budite tajanstveni. Zaslijepite je tajanstvenošću. Prihvaćajući njegove upute, Grigorjev kimnu s nelagodnošću. - Međutim, moram vas upozoriti da će kaluđer, počinite li i

najmanju grešku ili pokušate li izvesti neki trik, vrlo brzo saznati za to i uništiti vas. Time ćete također izigrati i svoje šanse za prijateljski prihvat na Zapadu. Da li vam je to jasno? Grigorjev mora nazvati određene telefonske brojeve, stoga mu je trebalo objasniti način na koji se izvode pozivi iz jedne u drugu govornicu i Smiley mu je, suprotno svim zakonima svog zvanja, dopustio da sve to zapiše jer je znao da se inače neće ničega sjećati. Kada su sve to obavili, Grigorjev se potišteno stao spremati za odlazak. Toby ga je odvezao do mjesta na kojem su se mogli rastati bez opasnosti da budu zamijećeni, a zatim se vratio u stan i održao kratak sastanak pred polazak. Smiley je još uvijek sjedio u istoj stolici, sklopivši ruke u krilu. Ostali su, slijedeći upute Millie McCraig, užurbano uklanjali tragove svoje prisutnosti, čistili, brisali prašinu, praznili pepeljare i košare za otpatke. Svi prisutni, osim Smileyja i njega samoga, rekao je Toby, danas napuštaju grad, uključujući i promatračke grupe. Ne noćas, ne sutra. Sada. Sjede na pozamašnoj bombi, rekao je: možda već u ovom času, po inerciji ispovijedanja cijelu priču iznosi svojoj groznoj ženi. Ako je Evdokiji rekao za Karlu, tko može biti siguran da neće Grigorjevoj, ili maloj Nataši, ispričati o svom današnjem vijećanju s Georgeom? Ne smiju se osjećati odbačenima, niti izbačenima iz igre, rekao je Toby. Obavili su sjajan posao i svi će se vrlo brzo ponovo naći da bi ga okrunili. Rukovali su se, pala je i pokoja suza, no u srcu su svi bili radosni iščekujući završni pothvat. A Smiley koji je sjedio tako tih, tako nepokretan dok se društvo oko njega razilazilo, što je on osjećao? Površno gledano, bio je to trenutak njegovog velikog uspjeha. Ostvario je sve što je htio, čak i više, iako se, da bi mu to pošlo za rukom, morao poslužiti Karlinom tehnikom. Učinio je sve sasvim sam i danas je, kao što će izvještaji pokazati, za samo nekoliko sati slomio i poslao natrag u akciju, ali ovaj put na drugoj strani, Karlinog pomno izabranog agenta. Bez ičije pomoći, čak ometan od strane onih koji su ga pozvali natrag u službu, sam je izborio put do one točke na kojoj je, stavivši ruku na srce, mogao reći da je prerezao i posljednji, najvažniji čvor. Bio je u poznoj dobi života, a ipak njegova umješnost u vlastitom zvanju nije nikada ranije bila

toliko izražena; po prvi put u čitavoj svojoj karijeri imao je prednost pred svojim dugogodišnjim suparnikom. No s druge strane, taj suparnik je poprimio ljudsko obličje čija ga je jasnoća smela. Nije to bio onaj bezdušnik kojeg je Smiley tako vješto progonio, niti ograničeni fanatik, niti automat. Bio je to čovjek; čovjek čiju propast, ako Smiley odluči da je izazove, neće prouzročiti nešto podlo već neumjerena ljubav, slabost koju je Smiley u toku svog zamršenog života itekako dobro upoznao.

26. Uz svaku je tajnovitu operaciju, kažu predanja Circusa, vezano više dana iščekivanja no što ih ima u raju; i doista se Georgeu Smileyju i Tobyju Esterhaseu, svakom na svoj način, činilo da nema kraja danima i noćima između nedjelje navečer i slijedećeg petka, te da su oni sasvim nepovezani s onim Budućim danom. Nisu živjeli toliko po Moskovskim pravilima, priča Toby, koliko po Georgeovim ratnim pravilima. Obojica su jošte iste nedjeljne večeri izmijenila hotele i identitete; Smiley se preselio u mali hotel garni Area, u starom gradu, a Toby u neugodan motel izvan grada. Od toga su trenutka općili preko telefonskih govornica prema ranije dogovorenom slijedu, a ako bi se morali naći, birali su krcate ulice ili trgove, gdje bi kratko vrijeme hodali jedan pored drugog a zatim se rastajali. Toby je odlučio promijeniti uobičajene putanje i služio se automobilima što je rjeđe mogao. Njegov je zadatak bio pratiti Grigorjeva. Cƽitavog je tjedna ostao pri uvjerenju da će Grigorjev, okusivši nedavno užitak jedne ispovijedi, sasvim sigurno priuštiti sebi i drugu. Da bi ga spriječio u tome, držao se na najmanjoj mogućoj udaljenosti od njega, no već je i sam pokušaj da izađe s njim na kraj bio prava mora. Na primjer, Grigorjev je svakog jutra odlazio od kuće u četvrt do osam i pet minuta hodao do ambasade. U redu: Toby će se točno u sedam i pedeset provozati autom kroz njegovu ulicu. Bude li Grigorjev nosio aktovku u desnoj ruci Toby će znati da je sve u redu. No lijeva je ruka značila »opasnost«, nakon čega bi slijedio hitan sastanak u vrtovima palače Elfenau, ili alternativno - u gradu. U ponedjeljak i u utorak Grigorjev je prošao koristeći se samo desnom rukom. No u srijedu je padao snijeg i on je htio očistiti naočale, te je stoga zastao kako bi potražio rupčić, tako da je Toby najprije vidio aktovku u lijevoj ruci, no kada je obišao blok i vratio se da provjeri, Grigorjev se cerekao poput luđaka i mahao mu s aktovkom u desnoj ruci. Toby je prema vlastitim riječima doživio pravi »srčani udar«. Slijedećeg dana, onog presudnog četvrtka, Tobyju je pošlo za rukom sastati se s Grigorjevom u autu, u malom selu Allmendingen, malo

izvan grada, gdje je mogao porazgovarati s njim licem u lice. Sat ranije bio je stigao kurir Kraški donoseći Karline tjedne naredbe: Toby ga je vidio gdje ulazi u Grigorjevljevu kuću. Gdje su dakle upute iz Moslcve? zahtijevao je Toby. Grigorjev je bio svadljiv i malo pripit. Zatražio je deset tisuća dolara za to pismo, što je toliko razbjesnilo Tobyja da mu je zaprijetio kako će ga tog istog trenutka izložiti; izvršit će civilno hapšenje i povesti ga ravno u policijsku stanicu gdje će ga on osobno optužiti zbog lažnog izdavanja za švicarskog državljanina, zloupotrebu diplomatskog položaja, izigravanje švicarskih zakona o oporezivanju i jošbarem petnaest drugih stvari, uključujući seksualne odnose i špijunažu. Trik je upalio, Grigorjev je izvukao pismo, već podvrgnuto propisanom postupku, tako da su se između rukom pisanih redova vidjele tajne poruke. Toby je načinio nekoliko snimaka, a zatim ga vratio Grigorjevu. Karlina pitanja poslana iz Moskve, koja je kasno te noći Toby pokazao Smileyju, prilikom jednog od rijetkih sastanaka u seoskoj krčmi, imala su prizvuk zaklinjanja: ... opširnije izvijestiti o Aleksandrinom izgledu i duševnom stanju... Da li je bistra? Smije li se i djeluje li njen smijeh vedro ili tužno? Da li je uredna u pogledu osobnih navika, čisti nokti, očešljana kosa? Kakva je liječnikova posljednja dijagnoza; preporuča li neko drugačije liječenje? No tokom njihovog sastanka u Allmendingenu pokazalo se da Grigorjevljeva glavna briga nije Kraški, niti pismo, niti njegov autor. Njegova prijateljica iz Odjela za izdavanje viza zahtijeva da joj se smjesta objasne njegovi izleti petkom, rekao je. Eto zbog čega ta potištenost i pijanstvo. Grigorjev joj je neodređeno odgovorio, no sada sumnja da je ona moskovski špijun kojeg je postavio ili kaluđer ili, što je još gore, neki grozni zastrašujući organ sovjetske Službe državne sigurnosti. Toby je dijelio njegovo mišljenje no nije smatrao da bi imalo smisla reći mu to. - Kazao sam joj da više neću voditi ljubav s njom sve dok joj ne budem mogao potpuno vjerovati - gorljivo je rekao Grigorjev. - Osim toga, još nisam odlučio hoće li joj biti dopušteno da me prati u moj novi život u Australiju. - George, to je luda kuća! - rekao je Toby Smileyju gnjevan zbog cijele te zbrke, dok je Smiley nastavio proučavati Karlina zabrinuta pitanja mada su bila na ruskom. - Slušaj, hoću reći, koliko dugo još

možemo sprečavati vodu da procuri? Taj momak je sasvim lud! - Kada se Kraški vraća u Moskvu? - upitao je Smiley. - U subotu u podne. - Grigorjev se mora sastati s njim prije no što pođe. Neka kaže Kraškom da ima posebnu poruku za njega. Hitnu. - U redu - rekao je Toby. - U redu, George. - I to je bilo sve. Kamo li su lutale Georgeove misli? pitao se Toby promatrajući ga kako po tko zna koji put nestaje u gomili. Cƽinilo se da su Karline upute Grigorjevu sasvim bezrazložno uznemirile Smileyja. - Našao sam se između jednog potpunog luđaka i jednog potpunog depresivca - opisuje Toby to teško razdoblje. I dok je Toby mogao barem očajavati zbog mušičavosti svog pretpostavljenog i svog agenta, Smiley je imao mnogo manje materijala kojim bi mogao ispuniti vrijeme, i možda je bašu tome bio njegov problem. U utorak se odvezao vlakom u Zürich gdje je mirno ručao u Kronenhalleu s Peterom Guillamom koji je bio upravo stigao iz Londona, kamo je doletio po nalogu Saula Enderbyja. Njihov je razgovor bio prilično suzdržan, i to ne samo zbog sigurnosti. Guillam je stavio sebi u zadatak razgovarati s Ann dok je bio u Londonu i sada je želio znati ima li George kakvu poruku, koju će joj uručiti pri povratku. Smiley je ledeno odgovorio da nema i bio vrlo blizu tome da ga dobro ispsuje što, koliko se Guillam sjećao, nije bio njegov običaj. Da li bi drugi put - predložio je Smiley - Guillam bio tako ljubazan da ne zabada svoj prokleti nos u njegove stvari? Guillam je hitro promijenio temu i počeo govoriti o poslu. Sƽto se tiče Grigorjeva, rekao je, Saul Enderby bi ga radije prodao Rođacima nego da ga podvrgava saratskoj proceduri. Sƽto George misli o tome? Saul je imao nekakav »špurijus« da bi slava zbog preobraćaja visokog ruskog državnog službenika osigurala Rođacima u ovom trenutku toliko potrebnu podršku Washingtona, dok bi Grigorjev u Londonu vjerojatno samo pokvario ono što slijedi. Doista, što George misli o tome? - Ima nešto u tome - rekao je George. - Saul se isto tako pita da li je to što planiraš za slijedeći petak doista neophodno potrebno - rekao je Guillam s očitim skanjivanjem. Uzevši nož sa stola, Smiley se zagleda u oštricu.

- Njemu je ona vrijedna čitave karijere - napokon reče s napetošću koja je uznemiravala. - Zbog nje krade, zbog nje laže, zbog nje stavlja život na kocku. Mora znati čisti li ona nokte i četka li kosu. Ne misliš da joj dugujemo jedan mali pogled? Dugujemo ga kome, nervozno se pitao Guillam dok je letio za London da bi podnio izvještaj. Da li je Smiley htio reći da to duguje samom sebi? Ili možda Karli? No bio je odveć oprezan da bi teorije iznio Saulu Enderbyju. Iz daljine je to mogao biti dvorac ili jedan od onih malih majura smještenih na vrhovima brda u švicarskoj vinskoj pokrajini, s tornjićima i opkopom preko kojeg vodi natkriveni most u unutrašnjost dvorišta. No iz veće blizine zdanje je poprimilo svrsishodniji izgled; bila je tu peć za spaljivanje smeća, voćnjak i moderne sporedne zgrade s redovima malih, prilično visoko postavljenih prozora. Na izlazu iz sela nalazio se pano koji je upućivao na nj hvaleći njegov miran položaj, udobnost i brižnost njegova osoblja. Ustanova je bila opisana kao »zajednica kršćanskih teozofa«, a specijalnost su bili strani pacijenti. Prljav, težak snijeg ležao je po poljima i krovovima kuća, no cesta kojom je Smiley vozio bila je čista. Dan je bio potpuno bijel; nebo i snijeg stopili su se u jedinstvenu netaknutu prazninu. Iz kućice na ulazu mrki je vratar telefonirao nekome i, dobivši nečiju dozvolu, mahnuo mu da prođe. Jedan je dio bio označen s »LIJECƽNICI«, a drugi s »POSJETIOCI« i Smiley zaustavi auto u tom drugom. Kada je pozvonio, pojavila se bezlična žena u sivoj halji i porumenjela čak i prije no što je uopće progovorio. Istodobno je čuo krematorijsku glazbu, zveket posuđa iz kuhinje i ljudske glasove. Bila je to kuća s kamenim podovima i bez zastora. - Majka Felicity vas očekuje - rekla je sestra Beatitude sramežljivim šapatom. Da netko vrisne, taj bi vrisak ispunio čitavu kuću, pomisli Smiley. Zamijeti lončanice izvan domašaja ruku. Na vratima označenim s »URED« njegova pratilica snažno zakuca i zatim ih otvori. Majka Felicity je bila krupna žena usplamtjela izgleda, čiji je pogled bio toliko svjetovan daje to čovjeka dovodilo u nepriliku. Smiley sjedne nasuprot njoj. Na velikim grudima visio joj je kićen križ i dok je

govorila, nekoliko ga je puta pomilovala. Njen je njemački bio polagan i dostojanstven. - Dakle - rekla je. Dakle, vi ste Herr Lachmann, a Herr Lachmann je znanac Herr Glasera, a Herr Glaser se ovaj tjedan loše osjeća. - Poigravala se tim imenima baškao da zna isto tako dobro kao i on da su lažna. - Ne osjeća se toliko loše da nije mogao telefonirati, ali se osjeća dovoljno loše da ne može voziti bicikl. Točno, zar ne? Smiley je odgovorio da jest. - Molim vas, ne stišavajte glas samo stoga što sam opatica. Ovdje vodimo prilično bučno domaćinstvo i nitko zbog toga nije manje pobožan. Blijedi ste. Imate gripu? - Ne. Ne, dobro sam. - Znači da ste bolje prošli od Herr Glasera koji je podlegao gripi. Prošle smo godine imali egipatsku gripu, godinu dana ranije azijsku, no čini se da je ove godine malheur samo naš vlastiti. Ima li Herr Lachmann dokumente koji dokazuju da je onaj za kojeg se izdaje, ako smijem pitati? Smiley joj pruži švicarsku osobnu kartu. - Gledajte, ruka vam se trese. No vi nemate gripu. »Po zanimanju profesor«, glasno je čitala. - Herr Lachmann prikriva svoj značaj. On je profesor Lachmann. Profesor čega, ako smijem pitati? - Filologije. - Tako. Filologije. A Herr Glaser, koje je njegovo zanimanje? - Nikada mi to nije otkrio. - On je poslovan čovjek, koliko sam shvatio - reče Smiley. - Poslovan čovjek koji savršeno govori ruski. I vi savršeno govorite ruski, profesore? - Oh, ne. - No vi ste prijatelji. - Vratila mu je osobnu kartu. - Sƽvicarsko-ruski poslovni čovjek i skromni profesor ϐilologije su prijatelji. Tako Nadajmo se da će prijateljstvo biti uspješno. - Mi smo također i susjedi - reće Smiley. - Svi smo mi susjedi, Herr Lachmann. Da li ste već ranije vidjeli Aleksandru? - Ne. - Ovamo nam dovode mlade djevojke u različitim svojstvima. Imamo kumčad. Imamo djecu pod starateljstvom. Nećakinje. Siročad,

Sestrične. Nekoliko tetaka. Nekoliko sestara. A sada i profesor. No začudili biste se kako na svijetu ima malo kćeri. U kakvom su srodstvu Herr Glaser i Aleksandra, na primjer? - Shvatio sam da je on prijatelj monsieura Ostrakova. - Koji je u Parizu. Ali je nevidljiv. A isto tako i madame Ostrakova. Nevidljiva. Kao što je danas i Herr Glaser. Sada vidite kako nam je teško uhvatiti se ukoštac sa svijetom, Herr Lachmann? Kad i mi sami jedva znamo tko smo, kako možemo reći njima tko su one? Morate biti vrlo oprezni s njom. - Zvonjava je označila kraj podnevnog odmora. - Ponekad živi u tami. Ponekad vidi suviše. I jedno i drugo je bolno. Odrasla je u Rusiji. Ne znam zašto. To je zamršena priča, puna oprečnosti, puna rupa. Ako to nije uzrok njenom oboljenju, onda je zacijelo, nazovimo to tako, njegov okvir. Ne mislite da je Herr Glaser otac, na primjer? - Ne. - Ni ja. Da li ste upoznali nevidljivog Ostrakova? Niste. Postoji li uopće nevidljivi Ostrakov? Aleksandra uporno tvrdi da je on utvara. Aleksandra bi radije neko drugačije porijeklo. Ta, to bi mnogi od nas. - Mogu li pitati što ste joj rekli o meni? - Sve što znam. A to je ništa. Da ste prijatelj ujaka Antona, kojeg ona ne želi priznati za ujaka. Da je ujak Anton bolestan, što je naizgled oduševljava, ali je vrlo vjerojatno da je zapravo silno zabrinjava. Rekla sam joj kako je želja njezinog oca da je svakog tjedna netko posjećuje, no ona mi je uzvratila da je njezin otac razbojnik koji je u gluho doba noći gurnuo njenu majku sa stijene. Rekla sam joj da razgovara njemački s vama, no još uvijek se može predomisliti za ruski. - Shvaćam - reče Smiley. - Blago vama - uzvrati majka Felicity. Ja ništa ne shvaćam. Aleksandra je ušla i prvo što je zamijetio bile su samo njezine oči: tako jasne, tako bespomoćne. U mašti ju je iz nekog razloga zamislio krupnijom. Usta su joj bila puna, ali pri krajevima već stisnuta i prenapeta, a osmijeh joj je imao opasnu blistavost. Majka Felicity joj reče da sjedne, doda nešto na ruskom i poljubi njenu plavu glavu. Otišla je i čuli su zveckanje njenih ključeva dok se udaljavala hodnikom dovikujući na francuskom jednoj od sestara da počisti taj svinjac. Aleksandra je imala na sebi zelenu tuniku dugih rukava,

skupljenih oko zglobova, i vestu prebačenu preko ramena poput pelerine. Cƽinilo se da ne nosi odjeću već je podnosi, baškao da ju je netko drugi obukao za taj susret. - Da li je Anton mrtav? - upitala je i Smiley primijeti da nema prirodne povezanosti između izraza njena lica i misli u njenoj glavi. - Ne, Anton ima tešku gripu - uzvratio je. - Anton tvrdi da je moj ujak ali to nije točno - objasnila je. Njen je njemački bio dobar i Smiley se upita da li je i to naslijedila od majke, kako je Karla rekao Grigorjevu, ili je naslijedila očev talent za jezike, ili pak oboje. - Također se pretvara da nema auto. - Kao jednom njezin otac, tako ga je i ona promatrala bezizražajno i nezainteresirano. - Gdje je vaš popis? - upitala je. - Anton uvijek donosi popis. - Oh, ja svoja pitanja držim u glavi. - Zabranjeno je postavljati pitanja koja nisu na spisku. Moj otac strogo zabranjuje pitanja izravno iz glave. - Tko je tvoj otac? - pitao je Smiley. Neko je vrijeme ponovo vidio samo njezine oči, kako zure u njega iz vlastite samotnosti. Podigla je navoj selotejpa sa stola majke Felicity i lagano prešla prstom po njegovoj sjajnoj površini. - Vidjela sam vaš auto - rekla je. - BE znači Bern. - Da, točno - uzvratio je Smiley. - Kakav auto ima Anton? - Mercedes. Crni. Vrlo otmjen. - Koliko ga je platio? - Kupio je rabljeni. Mislim, oko pet tisuća franaka. - Zašto onda dolazi biciklom? - Možda mu treba malo rekreacije. - Ne - rekla je. - On ima tajnu. - Imaš li ti tajnu. Aleksandra? - upita Smiley. Cƽula je njegovo pitanje, nasmijala se na njega i nekoliko puta kimnula glavom kao netko tko je vrlo daleko. - Moja tajna se zove Tatjana. - To je lijepo ime - uzvratio je Smiley. - Tatjana. Kako si na njega došla? Podigavši glavu ozareno se nasmiješila ikonama na zidu. - Zabranjeno je o tome govoriti - rekla je. - Ako govorite o tome, nitko vam neće vjerovati, već će vas smjestiti na kliniku.

- Ali ti već jesi na klinici - istaknuo je Smiley. Glas joj se nije podigao, samo se ubrzao. Ostala je tako, potpuno nepomična, i činilo se da ne udiše zrak dok govori. Njena bistrina i učtivost su užasavale. Ona cijeni njegov ljubazan način, rekla je, ali zna da je on vrlo opasan čovjek, čak opasniji od učitelja ili policije. Doktor Rüedi je izmislio vlasništvo i zatvore i mnoge druge mudre razloge koji pomažu svijetu da živi sa svojim lažima, rekla je. Majka Felicity je bila preblizu Bogu i zato nije shvaćala da je Bog netko koga moraš jahati i podbadati kao konja da bi te odveo u pravom smjeru. - A vi, Herr Lachmann, utjelovljujete oprost vlasti. Da, bojim se da je tako. Uzdahnula je i uputila mu umoran, strpljiv osmijeh, no kad je pogledao na stol, vidio je da je dohvatila palac i povijala ga unatrag tako da se činilo kako će ga slomiti. - Možda ste vi moj otac, Herr Lachmann - pretpostavila je s osmijehom. - Ne, zaboga, ja nemam djece - uzvratio je Smiley. - Jeste li vi Bog? - Ne, ja sam samo običan čovjek. - Majka Felicity kaže da u svakom običnom čovjeku postoji nešto božansko. Sada je na Smileyu bio red da oklijeva prije nego što će odgovoriti. Usta mu se otvoriše, a onda se s neodlučnošću koja mu nije bila svojstvena ponovo zatvoriše. - I ja sam čuo da to govore - uzvrati i na trenutak odvrati pogled od nje. - Sada biste me morali pitati osjećam li se bolje. - Osjećaš li se bolje, Aleksandra? - Zovem se Tatjana - odgovorila je. - Kako se onda Tatjana osjeća? Nasmijala se. Oči su joj bile zadivljujuće sjajne. - Tatjana je kći čovjeka koji je suviše značajan da bi postojao - rekla je. - On drži pod nadzorom cijelu Rusiju, ali ne postoji. Kada je ljudi uhapse, njezin se otac poštara da bude oslobođena. On ne postoji, ali ga se svi boje. Ni Tatjana ne postoji - dodala je. - Postoji samo Aleksandra. - A što je s Tatjaninom majkom? - Ona je kažnjena - reče Aleksandra smireno, povjerivši taj podatak

više ikonama nego Smileyju. - Nije se pokoravala povijesti. To jest, smatrala je da je povijest krenula pogrešnim tokom. Pogriješila je. Ljudi ne smiju pokušavati izmijeniti povijest. Zadatak je povijesti da izmijeni ljude. Zƽelim da me povedete sa sobom, molim vas. Zƽelim napustiti kliniku. Njene su se ruke srdito borile jedna s drugom dok se i dalje smješkala ikonama. - Da li je Tatjana ikada vidjela oca? - upita Smiley. - Mali je čovjek običavao promatrati djecu kako idu u školu - uzvratila je. Iščekivao je, no nije rekla ništa više. - I onda? - upitao je. - Cƽinio je to iz automobila. Spustio bi prozor, no gledao je samo mene. - Da li si i ti gledala njega? - Naravno. Kako bih inače znala da on gleda mene? - Kako je izgledao? Kako se držao? Da li se smješkao? - Pušio je. Izvolite i vi, ako želite. Majka Felicity povremeno voli po koju cigaretu. Pa, to je prirodno, zar ne? Pušenje umiruje savjest, tako su mi rekli. Pritisnula je zvonce: ispružila ruku i dugo ga pritiskala. Ponovo je čuo zveckanje ključeva majke Felicity kako im se približava pustim hodnikom, zatim struganje njenih stopala pred vratima kad se zaustavila da bi ih otključala, isti zvuči kao i u bilo kojem zatvoru na svijetu. - Zƽelim poći s vama vašim autom - rekla je Aleksandra. Smiley je isplatio njene račune i ona ga je promatrala kako odbrojava novčanice baškao što je činio ujak Anton. Majka Felicity je uhvatila Aleksandrin zadubljen pogled i možda naslutila nevolju, jer je oštro pogledala Smileyja kao da sumnja da je on naveo djevojku na pogrešne misli. Aleksandra ga je otpratila do vrata te pomogla sestri Beatitude da ih otvori, a zatim se vrlo otmjeno rukovala s njim podigavši lakat i okrenuvši ga prema van, te načinivši mali »kniks«. Pokušala je poljubiti njegovu ruku no sestra Beatitude ju je spriječila. Otpratila ga je do auta i započela mahati i većje kretao kada začu njen vrisak, vrlo blizu, i vidje da pokušava otvoriti auto i otići s njim, no sestra Beatitude ju je odgurnula i vukla natrag prema kući dok je ona još uvijek vrištala.

Pola sata kasnije u Thunu, u onoj istoj kafeteriji iz koje je tjedan dana ranije promatrao Grigorjevljev posjet banci, Smiley je tiho uručio Tobyju pripremljeno pismo. Grigorjev ga ima predati Kraškom noćas ili kad se već budu sastali, rekao je. - Grigorjev želi noćas pobjeći - usprotivio se Toby. Smiley stade vikati. Vikati po prvi put u svom životu. Sirom je rastvorio usta i vikao tako da se cijela kafeterija zaprepašteno trgla - to jest pipničarka je podigla pogled s oglasa ženidba-udaja, a jedan od četiri kartaša u uglu okrenuo glavu. - Ne još! A zatim je, da bi pokazao kako je sasvim pri sebi, tiho ponovio: - Ne još, Toby. Oprosti mi. Ne još. Ne postoji kopija pisma koje je Smiley posredstvom Grigorjeva poslao Karli, a vjerojatno je upravo to Smiley i htio, no što se tiče njegova sadržaja, tu može biti vrlo malo sumnje, jer napokon, sam je Karla bio otvoreni zagovornik umjetnosti koju je rado nazivao pritiskom. Smiley je vjerojatno iznio gole činjenice: kako je otkriveno da je Aleksandra Karlina kći koju je imao s pokojnom ljubavnicom antisovjetskih nazora, da je Karla organizirao djevojčin ilegalni odlazak iz Sovjetskog Saveza hineći da se radi o tajnom agentu; da je zloupotrijebio državni novac i druga sredstva; da je naručio dva umorstva, a vjerojatno i službeno pogubljenje Kirova, a sve zato da bi zataškao svoje kažnjivo spletkarenje. Smiley je vjerojatno istakao da su svi ti skupljeni dokazi, s obzirom na Karlin nesiguran položaj unutar moskovskog centra, sasvim dovoljni da ga njegovi drugari iz Vijeća maknu; i da će, dođe li do toga, budućnost njegove kćerke na Zapadu - kamo je smještena pod lažnim imenom i porijeklom - biti u najmanju ruku neizvjesna. Više neće biti novca za njeno izdržavanje i Aleksandra će postati vječni bolesni izbjeglica, prebacivan iz jedne javne bolnice u drugu, bez prijatelja, pravih dokumenata i bez para. A u najgorem slučaju bit će poslana natrag u Rusiju, gdje će ispaštati sav jal očevih neprijatelja. Nakon trnja Smiley je ponudio Karli isti medenjak kao i prije dvadeset godina u Delhiju: spasi kožu, dođi k nama, reci nam što znaš

i pružit ćemo ti utočište. Izravan protuudarac, rekao je kasnije Saul Enderby koji je volio sportske metafore. Smiley je vjerojatno ponudio Karli poštedu od zakonskih posljedica zbog sukrivnje u Vladimirovu umorstvu, a postoje i podaci o tome da je preko svog njemačkog službenika za vezu Enderby isposlovao od njemačkih vlasti isti ustupak u vezi s ubojstvom Otta Leipziga. I ne posavjetovavši se s Enderbyjem, Smiley je ubacio i neodređena obećanja u pogledu Aleksandrine budućnosti na Zapadu - liječenje, izdržavanje i, bude li potrebno, državljanstvo. Da li je, kao ranije u Delhiju, zaigrao na kartu njihovog srodstva po zvanju? Da li se pozvao na Karlinu ljudskost, koja je sada bila tako očita? Da li je dodao još neki mudri začin, smišljen tako da Karlu poštedi osjećaja poniženosti, jer je poznavao njegov ponos, i time ga udaljio od moguće pomisli na samouništenje? U svakom slučaju, ostavio je Karli vrlo malo vremena za razmišljanje. Jer i to je jedan od aksioma pritiska, što je Karla vrlo dobro znao; opasno je imati vremena za razmišljanje, s tim što se u tom slučaju može s razlogom pretpostaviti da bi to vrijeme bilo opasno i za Smileyja, mada iz sasvim drugih razloga: u posljednji trenutak moglo mu se dogoditi da osjeti samilost prema Karli i odustane. Samo će izravan povod za bijeg, kaže saratska izreka, natjerati divljač da se istrgne uzama što je sputavaju i nasuprot svakom urođenom ili promišljenom nagonu, odjuri u nepoznato. Isto se, u ovom slučaju, može primijeniti i na lovca.

27. To je kao da sve stavišna crno polje, razmišljao je Guillam zureći kroz prozor kafeterije: sve što imašna svijetu, ženu, nerođeno dijete. A onda čekaš, iz sata u sat, da krupje zavrti ruletu. Poznavao je Berlin dok je bio središte hladnog rata, u vrijeme kada je oko svakog prijelaznog mjesta s Istoka na Zapad vladala atmosfera napetosti kao pred veliki kirurški zahvat. Sjećao se kako su se u noćima poput ove grupice berlinskih policajaca i savezničkih vojnika skupljale pod električnim lučnim svjetiljkama, tapkajući nogama, proklinjući studen, premještajući puške s jednog ramena na drugo, i ispuhujući oblačiće zaleđenog daha jedni drugima u lice. Sjećao se tenkova u stanju pripravnosti, kako brekću da bi održali motore zagrijanima, a cijevi im biraju metu na drugoj strani, simulirajući nepobjedivost. Sjećao se iznenadnog zavijanja alarmnih sirena i zamicanja u Bernauerstrasse ili kamo su već bjegunci pokušavali umaknuti. Sjećao se podizanja vatrogasnih ljestava; naredbi da se uzvrati paljba; naredbi da se to ne čini; mrtvih, a neki od njih su bili agenti. No nakon te noći znao je da će se Berlina sjećati samo na jedan način: tako mračnog da poželi ponijeti baklju sa sobom na ulicu, tako tihog da bi mogao čuti napinjanje puške na drugoj obali. - Kakav će identitet upotrijebiti? - upitao je. Smiley je sjedio njemu nasuprot, s druge strane plastičnog stola, pored lakta mu je bila šalica hladne kave. Cƽinio se vrlo malenim u svom ogrtaču. - Nešto skromno - uzvratio je Smiley. - Nešto što odgovara okolnostima. Oni koji ovdje prelaze granicu uglavnom su stari umirovljenici, koliko sam shvatio. - Pušio je jednu od Guillamovih cigareta i činilo se da mu to zaokuplja svu pažnju. - Što umirovljenici ovdje traže, zaboga? - upitao je Guillam. - Neki posao. Neki posjećuju rođake. Bojim se da to nisam pobliže ispitao. Guillam nije bio zadovoljan odgovorom. - Mi umirovljenici se nastojimo držati jedni drugih - dodao je

Smiley neuspješno pokušavši biti duhovit. - Meni to kažeš - reče Guillam. Kafeterija je bila u turskoj četvrti jer danas su Turci siromašna bijela manjina Zapadnog Berlina, a u blizini Zida su nekretnine najmanje cijenjene, pa prema tome i najjeftinije. Smiley i Guillam su bili jedini stranci. Za drugim je stolom sjedila cijela turska obitelj, žvačući pljosnati kruh i pijući kavu i Koka-kolu. Djeca su imala izbrijane glave i širom otvorene zbunjene oči izbjeglica. Sa starog je magnetofona dopirala islamska glazba. S lesonitnog luka islamskih vrata visile su raznobojne plastične trake. Guillain ponovo upravi pogled kroz prozor, na most. Najprije su se vidjeli zidovi željezničke stanice, a zatim stara kuća od opeka koju je Sam Collins sa svojom ekipom potajno pretvorio u glavnu promatračnicu. U ova posljednja dva dana njegovi su se ljudi kradomice uselili unutra. Zatim su se vidjele bijele aureole natrijskih lučkih svjetiljki, iza kojih je ležala barikada, okrugli betonski bunker, i zatim most. Bio je to most samo za pješake, a preko njega se moglo jedino kroz čelikom ograđen prolaz, mjestimice širine jednog a mjestimice širine tri čovjeka. Povremeno bi pokoji prošao, držeći se pogruženo i hodajući ravnomjernim korakom da ne bi uzbudio one na stražarskom tornju, a onda zakoračio pod natrijsku aureolu Zapada. Danju je taj prolaz bio siv, a noću iz nekog razloga žut i čudno blještav. Bunker se nalazio jard ili dva unutar granice, njegov je krov malo nadvisio barikadu, no stražarski je toranj dominirao čitavim područjem, crn pravokutan željezni stup u središtu mosta. Cƽak ga je i snijeg izbjegavao. Bilo je snijega po betonskim klinovima koji su vozilima priječili pristup na most, snijeg se rojio oko svjetiljki i bunkera i uz veliku pompu spuštao po mokrom kamenju na tlu; no stražarski je toranj bio izuzet, baškao da mu ni snijeg ne želi prići ako to ikako može izbjeći. U neposrednoj blizini svjetiljki, prolaz se sužavao prema vratima i nečem nalik na tor za stoku. No ta su se vrata, rekao je Toby, automatski zatvarala čim bi oni u bunkeru smatrali za potrebno. Bilo je deset i trideset no moglo je biti i tri izjutra jer uz granicu Zapadni Berlin liježe s prvim mrakom. Unutra, grad-otok može čavrljati, piti, kurvati se i trošiti svoj novac; Sonny reklame, nanovo izgrađene crkve i dvorane za konferencije mogu blještati poput luna-

parka; ali nad mračne obale graničnog područja tišina se spušta već u sedam navečer. Blizu svjetiljki stajala je novogodišnja jelka, no samo joj je gornji dio bio osvijetljen, s onu stranu rijeke mogao se vidjeti samo gornji dio. To je mjesto na kojem nema kompromisa, razmišljao je Guillain, mjesto na kojem nema nekog trećeg rješenja. Kakve god nesklone misli da je ponekad gajio u pogledu zapadnjačke slobode, ovdje, na ovoj granici, one su, kao i većina drugih stvari, sasvim zamrle. - George? - blago reče Guillain i uputi Smileyju upitni pogled. Neki je radnik doteturao pod sjaj svjetiljki. Cƽinilo se da se iznenada uspravio, kao i svu koji bi izašli iz prolaza na mostu, kao da im je teret pao s leđa. Nosio je malu aktovku i nešto što je nalikovalo na svjetiljke kakve imaju oni što rade uz pragu. Bio je sitan. No Smiley se, ako je uopće i zamijetio tog čovjeka, već vratio u ovratnik svog smeđeg ogrtača, k svojim samotnim, dalekim mislima. - Ako dođe, doći će na vrijeme - rekao je. Zašto smo onda mi stigli dva sata ranije?, htio je upitati Guillam. Zašto sjedimo ovdje poput dva neznanca, pijući slatku kavu iz malih šalica, utonuli u paru te jadne turske kuhinje, pričajući o bezvezarijama? No već je unaprijed znao odgovor. Zato što mu to dugujemo, rekao bi Smiley da je bio raspoložen za razgovor. Dugujemo mu tu brigu i to čekanje, dugujemo bdijenje čovjeku koji pokušava pobjeći od sistema koji je sam mogao stvoriti. Sve dok nastoji stići do nas, mi smo mu prijatelji. Nitko drugi nije na njegovoj strani. Doći će, pomislio je Guillam. Neće. Možda hoće. Ako ovo nije molitva, mislio je, što je onda? - Još kave, George? - Ne, hvala ti, Peter. Ne. Ne bih. Ne. - Čini se da imaju nekakvu juhu. Osim ako to nije kava. - Hvala. Mislim da sam većkonzumirao... mogu podnijeti - rekao je Smiley, prilično neodređenim tonom, kao da je svatko tko ga želi saslušati dobrodošao. - Pa, mislim da ću naručiti nešto, zbog potpore - reče Guillam. - Potpore? Oprosti. Naravno. Sam bog zna od čega žive. Guillam je naručio dvije kave i platio ih. Namjerno je plaćao nakon svake narudžbe za slučaj da moraju brzo poći. Dođi zbog Georgea, razmišljao je, doći zbog mene. Dođi zbog svih

nas, đavo nas odnio, i budi ona neostvariva žetva o kojoj smo tako dugo sanjali. - Što si rekao, kad bi se beba trebala roditi, Peter? - U ožujku. - Ah. Ožujak. Kakvo ćete joj ime dati? - Nismo još razmišljali. Preko ceste, pri svjetlosti trgovine namještaja u kojoj su prodavali kopije kovanog željeza i brokata, lažne antikne puške i kositrno posuđe, Guillam razabra dobro umotan lik Tobyja Esterhasea s balkonskom šubarom, kako se pretvara da promatra izloženu robu. Toby je sa svojom ekipom držao ulicu, a Sam Collins promatračnicu: tako je bilo dogovoreno. Sƽto se tiče automobila za bijeg, Toby je uporno nazivao taksije, i sad su stajali tamo, tri auta, prikladno otrcana. Stajala su u tami staničnih lukova, na njihovim je vjetrobranima pisalo »Ne RADI«, a njihovi su vozači stajali kod štanda Imbiss i iz papirnatih tanjura jeli kobasice u slatkom umaku. To je mjesto pravo minsko polje, Peter, upozorio je Tony. Turci. Grci, Jugosloveni, gomila opasnih tipova - čak i proklete mačke imaju ugrađene mikrofone, ne pretjerujem. Ni šapat da se čuje, naredio je Smiley. Niti mrmljanje, Peter. Reci Collinsu. Dođi, razmišljao je Guillam grozničavo. Svi navijamo za tebe, dođi. S Tobyjevih leđa, Guillam polako podignu pogled prema prozoru na gornjem katu stare kuće gdje je bila smještena Collinsova osmatraćnica. Guillam je izučio dio zanata u Berlinu, mnogo je puta sudjelovao u takvim pothvatima. Teleskopi i kamere, mikrofoni, sva ona nepotrebna oprema koja je trebala olakšati čekanje; krčanje radio-aparata, smrad kave i duhana; kreveti na rasklapanje. Razmišljao je o kooptiranom zapadnonjemačkom policajcu koji nije imao pojma zašto su ga doveli ovamo, a morat će ostati sve dok ne odustanu od pothvata ili ga uspješno ne obave - taj je čovjek znao cijeli most napamet, mogao je razaznati redovite od povremenih posjetilaca, te otkriti i najmanji lošpredznak istog trena kad se pojavi: tiho podvostručenje straža, snajperiste koji nezamjetljivo zauzimaju položaje. A ako ga ustrijele? razmišljao je Guillam. Ako ga uhapse? Ako ga ostave - što bi sigurno rado učinili i već su ranije činili drugima - da

iskrvari do smrti, s licem polegnutim uz tlo prolaza, ni šest stopa od svjetiljki na drugoj strani? Dođi, pomislio je, s manje sigurnosti, upućujući molitvu crnom horizontu Istoka. Ipak dođi. Jasna, vrlo uska sjajna pruga svjetlosti sunula je preko gornjeg prozora kuće-osmatračnice okrenutog na zapad i natjerala Guillama da ustane. Kad se okrenuo, vidio je da je Smiley već na pola puta prema vratima. Toby Esterhase ih je čekao na pločniku. - To je samo mogućnost, George - rekao je blago, glasom čovjeka koji ih priprema na razočaranje. - Vrlo mala mogućnost, no to bi mogao biti naš čovjek. Krenuli su za njim bez riječi. Studen je bila okrutna. Prošli su pored krojačkog salona kroz čiji su se izlog vidjele dvije tamnokose djevojke kako šiju. Prošli su pored zidnih plakata koji su nudili jeftino skijanje, smrt fašistima i Sƽahu. Hladnoća ih je ostavljala bez daha. Okrenuvši glavu od uskovitlanog snijega Guillam zamijeti dječje igralište s kućicama napravljenim od starih spavaćih kola. Prošli su između crnih, mrtvih zgrada, zatim desno, preko ceste prekrivene kaldrmom, kroz sleđeni mrki mrak do obale rijeke gdje su iz stare drvene puškarnice s otvorima za paljbu mogli vidjeti čitav most. Njima slijeva, crn na pozadini neprijateljske rijeke, nalazio se visok drveni križukrašen bodljikavom žicom, što je sjećao na nepoznatog čovjeka kojem bijeg nije baš sasvim uspio. Toby tiho izvuče dalekozor iz džepa kaputa i pruži ga Smileyju. - George. Slušaj. Sretno, okay? Tobyjeva se ruka kratko zaustavila na Guillamovoj mišici. Zatim je ponovo nestao u tmini. Puškarnica je zaudarala po pljesnivom lišću i vlazi. Smiley čučnu do otvora za pušku, krajevi njegovog kaputa od tvida vukli su se po blatu dok je istraživao krajobraz pred sobom kao da on u sebi nosi tajnu njegova vlastitog dugog života. Rijeka je bila široka i spora, zamagljena hladnoćom. Odsjaj lučkih svjetiljki poigravao se nad njom, a snijeg plesao pod njegovim tracima. Most se protezao na snažnim kamenim stupovima, njih šest ili osam, koji su se proširivali u neistesana postolja na mjestu gdje su dodirivali rijeku. Stupove su

povezivali lukovi cijelom duljinom mosta, osim u središtu gdje je bilo četvrtasto uleknuće da bi mogli prolaziti brodovi, no jedini brod bio je patrolni čamac usidren na istočnoj obali, a jedino što je prenosio bila je smrt. Iza mosta, nalik na njegovu mnogo veću sjenu, protezao se željeznički vijadukt, no kao i rijeka i on je bio napušten i nikada njime nisu prolazili nikakvi vlakovi. Skladišta na udaljenoj obali djelovala su čudovišno, poput ostataka neke ranije barbarske civilizacije i činilo se da je most sa svojim žutim prolazom, iznenada iskočio negdje na pola puta od njih, poput fantastične svjetlosne staze izronile iz tame. Sa svog mjesta Smiley je dalekozorom mogao promotriti most u cijeloj njegovoj duljini, od jarko osvijetljene bijele barake na istočnoj obali sve do crnog stražarskog tornja na njegovoj najvišoj točci, a zatim njegovo ponovno lagano spuštanje prema zapadnom dijelu: prema toru. bunkeru što je kontrolirao vrata na završetku prolaza i, napokon, prema svjetiljkama. Guillam je stajao jedva nekoliko stopa iza njega, no mogao je biti i u Parizu s obzirom na to koliko je Smiley bio svjestan njegove prisutnosti: jer ugledao je samotan lik kako kreće na svoj put; vidio je žar cigarete dok je posljednji put povukao dim, blijesak njezina leta prema vodi kada ju je odbacio preko željezne ograde prolazu. Sitan čovjek u radničkom tri četvrt kaputu, s radničkom torbom prebačenom preko sitnih grudi, približavao se ni brzo ni sporo poput čovjeka koji se mnogo nahodao. Sitan čovjek čije je tijelo bilo nešto predugačko za noge, bez šešira mada je sniježilo. To je sve što se događa, pomisli Smiley; jedan sitan čovjek ide preko mosta. - Da li je to on? - prošaputa Guillam. - George, reci mi! Je li to Karla? Ne prilazi mislio je Smiley. Pucajte naređivao je, obračajući se Karlinim ljudima, ne vlastitim. Pucajte na njega iz stražarnice, pucajte iz bijele barake, iz vraninog gnijezda na skladištu-zatvoru pred njim, spriječite ga, vlastitog izdajicu, ubijte ga! U mašti vidi taj prizor: u moskovskom Centru u trenutku otkrivaju Karlinu podlost; telefonski poziv: Zastavite ga po svaku cijenu!« I pucnjava, nikad previše, tek dovoljno da se pogodi čovjeka jedan, dva puta. - To je on! - prošaptao je Guillam. Uze dalekozor iz Smileyjeve ruke koja nije pružala otpor. - To je isti čovek, čija je fotograϐija visila na tvom zidu u Circusu! George, ti si čudo! No u mašti je Smiley vidio jedino reϐlektore usmjerene na Karlu

kao »farovi« na kunića, tako tamnog prema snijegu i Karlin beznadan starački bijeg sve dok ga meci ne sruše. Baš kao i Guillam, i Smiley je sve to već ranije vidio. Ponovo je pogledao preko rijeke u tamu i uhvati ga vrtoglavica dok se činilo da ono isto zlo protiv kojeg se borio pruža ruku prema njemu, hvata ga i naziva svojim usprkos njegovu opiranju, te i njega proglašava izdajicom; rugajući mu se, a ipak istodobno plješćući njegovoj izdaji. Na Karlu se spustilo prokletstvo Smileyjeve osjećajnosti; na Smileyja prokletstvo Karlinog fanatizma. Uništio sam ga sredstvima kojih sam se gnušao, njegovim vlastitim sredstvima. Mi smo prešli granice jedan drugog, mi smo ničiji ljudi na ovoj ničijoj zemlji. - Samo nastavi ići - mrmljao je Guillam. - Samo nastavi ići, neka te ništa ne spriječi. Približivši se crnom stražarskom tornju, Karla uspori korak i na trenutak je Smiley zaista pomislio da će promijeniti mišljenje i predati se Istočnim Nijemcima. Zatim je vidio jezičac plamena i Karlu kako pripaljuje novu cigaretu. Sƽibicom ili upaljačem? pitao se. Georgeu od Ann sa svom ljubavlju. - Kriste, taj je hladnokrvan! - reče Guillam. Sitan je lik ponovo krenuo, no ovaj put sporije, kao da se umorio. Skuplja hrabrost za posljednji korak, pomisli Smiley, ili pokušava stišati svoju hrabrost. Pomislio je na Vladimira, Otta Leipziga i mrtvog Kirova; pomislio je na Haydona i uništenje cijelog svog životnog rada; pomislio je na Ann. Za njega zauvijek umrljanu Karlinim spletkarenjem, i Haydonovim promišljenim zagrljajima. U očaju je izrecitirao čitav popis zlodjela - mučenja, ubojstava, beskrajan lanac korupcije - htio ih je prebaciti na krhka ramena tog jedinog pješaka na mostu, no nije mogao: nije želio takvu pobjedu, izborenu na takav način. Nalik na provaliju, nebo s druge strane ponovo ga je pozivalo, a uskovitlani ga je snijeg činio sličnim paklu. Jošjedan trenutak Smiley je stajao na rubu zapretanog riječne obale. Krenuli su puteljkom za teglenje brodova. Guillam naprijed, a Smiley, oklijevajući, iza njega. Pred njima su gorjela svjetla, postajući sve veća dok su se približavali. Kao dva obična pješaka, rekao je Toby. Naprosto odšetajte do mosta i čekajte, to je normalno. Iz tame što ih je okruživala, Smiley začu šaputave glasove i hitre, šljapkave zvuke brzog, napetog kretanja. - George - prošaptao je netko. - George. - Iz

žute telefonske govornice neki je nepoznati lik podigao ruku na diskretan pozdrav i začu riječ »trijumf« koju mu je netko drugi potajno dobacio kroz vlažan ledeni zrak. Snijeg mu je zamutio naočale, jedva je vidio. Osmatračnica se nalazila njima zdesna, na njenim prozorima nije bilo svjetlosti. Razabirao je komionet parkiran pred ulazom i shvatio je da se radi o berlinskom poštanskom kamionetu, jednom od Tobyjevih miljenika. Guillam se držao straga. Smiley začu nešto o »pravu na nagradu«. Stigli su do svjetiljki. Tu je bio narančasti bedem koji je zastirao pogled na most. I oni su bili izvan vidokruga ljudi u kućici na stražarskom tornju. Stršeći iznad novogodišnje jelke, Toby Esterhase se smjestio na promatračku skelu držeći dalekozor u ruci i hladnokrvno izigravajući turista iz vremena hladnog rata. Pored njega je stajala zdepasta žena-promatrač. Stari ih je natpis obavještavao da tu stoje na vlastitu odgovornost. Na skrhanom vijaduktu od opeke iza njih Smiley razabra zaboravljen heraldički natpis. Toby učini jedva zamjetljiv znak rukom: pozor, evo našeg čovjeka. Iza bedema Smiley začu lagane korake i vibriranje željezne ograde. Uhvatio je miris američke cigarete što ga je ledeni vjetar dopuhnuo prije no što se pojavio pušač. Tu su još ipak i vrata što se automatski zatvaraju, pomisli iščekajući klik zatvaranja, no nije uslijedio. Shvati da ne zna pravo ime svog neprijatelja kojim bi mu se mogao obratiti: samo operativni nadimak i jošk tome ženski. Cƽak mu je i njegov vojni čin bio nepoznat. I tako se Smiley još uvijek držao po strani, poput čovjeka koji odbija izaći na pozornicu. Guillam se postavio pored njega i činilo se da ga pokušava gurnuti naprijed. Cƽuo je tihe korake dok su se Tobyjevi promatrači, jedan po jedan, skupljali na rubu svjetiljkama obasjanog dijela, bedemom zaštićeni od pogleda, suspregnutog daha iščekujući da vide ulov. I iznenada je bio tu, poput čovjeka što je nezamijećen kliznuo u prenatrpanu dvoranu. Njegova je mala desna ruka visila beživotna i gola niz bok, a lijeva je plaho držala cigaretu u visini grudi. Sitan čovjek, bez šešira, s torbom. Koraknuo je naprijed i Smiley vidje njegovo lice pod svjetiljkama, ostarjelo, umorno i lutalačko, kratka kosa bijela od snijega koji je napadao. Na sebi je imao prljavu košulju i crnu kravatu: nalikovao je na siromaha koji je krenuo na pogreb prijatelju. Hladnoća mu je prozebla i stegla obraze, pridonoseći

ostarjelom izgledu. Zagledali su se jedan u drugog; bili su možda jard udaljeni, slično kao u delhijskom zatvoru. Smiley začu nove korake, ovaj put je to bio Toby koji se hitro spuštao niz drvene ljestve skele. Cƽuo je prigušene glasove i smijeh; čak mu se činilo da je čuo i zvuk slabog pljeska no nije bio siguran; posvuda su bile sjenke, a kako se nalazio unutar kruga svjetiljki, nije mogao vidjeti van, u tamu. Paul Skindeno istupi naprijed i postavi se s jedne strane Karle; Nick de Silsky je stao s druge. Cƽuo je Guillama kako nekome govori da doveze taj prokleti auto ovamo prije no što dođu s mosta i vrate ga natrag. Začuo je zveket nečeg metalnog što je palo na zaleđenu kaldrmu i znao da je to Annin upaljač, no činilo se da to nitko drugi nije zamijetio. Još su jednom izmijenili poglede i vjerojatno je u toj sekundi svaki od njih u onom drugom vidio dio sebe. Cƽuo je cviljenje automobilskih guma i vrata kako se otvaraju dok je motor i dalje radio. De Silsky i Skindeno pomaknu se prema autu, a Karla krene za njima, mada ga nisu ni dotakli; čini se da je već prihvatio krotko ponašanje zatvorenika. Smiley se odmaknuo i njih troje tiho promarširaše. Svo troje nekako previše zaokupljeno tim obredom da bi na njega obratili pažnju. Krug svjetiljki bio je prazan. Cƽuo je tiho zatvaranje automobilskih vrata i zvuk udaljavanja. Cƽuo je kako krenu jošdva automobila, za njima ili istodobno s njima. Nije gledao kad. Osjetio je da mu Toby Esterhase prebacuje ruku preko ramena i vidio da su mu oči pune suza. - George - započeo je. - Sav tvoj život. Fantastično! A onda ga je nešto u Smileyjevom ukočenom držanju natjeralo da se odmakne, a i sam je Smiley iskoračio iz obruča svjetlosti, prolazeći, vrlo blizu Anninom upaljaču. Ležao je na samom rubu obruča, malo nakošen, bliješteći na tlu poput lažnog zlata. Pomisli da bi ga trebalo podići, no nekako nije vidio smisla u tome, a činilo se da ga nitko drugi nije zamijetio. Netko se rukovao s njim, netko drugi ga tapšao po ramenu. Toby ih je tiho udaljavao. - Cƽuvaj se, George - rekao je Toby. - Pođi s mirom, čuješ li me? Smiley začu kako se članovi Tobyjeve ekipe jedan po jedan udaljavaju, sve dok nije ostao samo Peter Guillam. Vrativši se natrag, kratki dio puta dužnasipa, gotovo do mjesta na kojem je stajao križ, Smiley se jošjednom zagleda u most, kao da želi ustanoviti da li se što izmijenilo, no očito nije, i mada je vjetar postao jači, snijeg se još

uvijek kovitlao u svim pravcima. Peter Guillam dotaknu njegovu ruku. - Hajde, stari druže - reče. - Vrijeme je za počinak. Po svojoj staroj navici, Smiley je skinuo naočale i odsutno ih obrisao o zadebljanje kravate, mada ju je morao neko vrijeme tražiti među pregibima kaputa od tvida. - George, pobijedio si - reče Guillam dok su se polako primicali autu. - Jesam li? - uzvrati Smiley. - Da. Da, pretpostavljam da jesam.