trepćući, povremeno pogledajući Marinu. Marina reče: "To mora da bude obezglavljivanje, kao što su Nađa, Nirgal i Art rekli u Dorsa Breviji." "Videćemo da li ćemo moći da pronađemo vrat", reče Vlad suvo. Sve se više ljuteći na Saksa, Maja reče: "Trebalo bi da zauzmemo jedan od njihovih glavnih gradova i da povežemo tamošnje ljude u organizovan pokret otpora. Mislim da ću se vratiti u Helas." "Nađa i Art su u Južnoj Fosi", reče Marina. "Ali da bi ovo uspelo, treba da okupimo sve ostale iz Prvih stotinu." "Prvih trideset devetoro", reče Saks. "Treba nam Hiroko", reče Vlad, "između ostalog i zato da bi urazumila Kojota." "To niko ne može", reče Marina. "Ali nam je Hiroko svejedno potrebna. Otići ću do Dorsa Brevije da razgovaram s njom, da pokušamo da obuzdamo jug." "Sakse?" reče Vlad. Saks se trgnu iz razmišljanja i zatrepta prema Vladu. Ni sada nije pogledao Maju, iako su raspravljali o njenom planu. "Integralna kontrola štetočina", reče on. "Usred korova rastu otpornije biljke. Koje ga potom potiskuju. Ja uzimam Barouz." Besna što Saks ne obraća pažnju na nju, Maja ustade i pođe oko ribnjaka. Na suprotnoj strani zastade i obema rukama stisnu ogradu. Natušteno osmotri grupu preko vode, posađenu na klupama poput penzionera koji razglabaju o cenama na pijaci, vremenu, patkama i poslednjem šahovskom meču. Bog ubio Saksa! Hoće li ikad prestati da joj prebacuje zbog one zlobnice, Filis... Odjednom začu njihove glasove, udaljene ali razgovetne. Iza staze se nalazio lučni zid od keramike, koji je gotovo sasvim okruživao ribnjak; činilo se da služi kao galerija odjeka, tako da ih je čula u savršenoj minijaturi, bestelesne glasove trenutak pošto bi pokrenuli usta. "Šteta što Arkadije nije živ", reče Vlad. "Bilo bi lakše pridobiti bogdanoviste." "Da", reče Ursula. "On i Džon. I Frenk." "Frenk", reče Marina prezirno. "Da nije ubio Džona, ništa od ovoga se ne bi dogodilo." Maja zatrepta. Ograda ju je održala na nogama. "Šta?" jeknu, ne razmišljajući. Umanjeni likovi preko vode se trgoše i pogledaše prema njoj. Ona se odvoji od ograde, prvo jednu pa drugu ruku, i požuri prema njima, dvaput posrnuvši. "Šta ti to znači?" povika na Marinu kada im se približila. Marina je ostala da sedi, natmureno gledajući u stranu. Vlad je bio ispružio ruke, i Maja ih odgurnu da bi prišla Marini. "Zašto govoriš takve gadosti?" dreknu, glasom koji joj je razdirao grlo. "Zašto? Zašto? Džona su ubili Arapi, i to svi znaju!" Marina iskrivi lice i zatrese glavom, oborenog pogleda. "Dakle?" uzviknu Maja. "Pogrešno se izrazila", reče Vlad iza nje. "Frenk je u to vreme učinio mnogo toga na Džonovu štetu, što je i tebi poznato. Neki kažu da je potpalio Bratstvo Muslimana protiv Džona, i to je sve." "Bah!" obrecnu se Maja. "Svi smo bili posvađani, pa šta!" Onda primeti da je Saks posmatra - konačno, sad kada je bila van sebe - da zuri u nju sa neobičnim izrazom lica, hladnim i neodgonetljivim - je li to bio optužujući pogled, osvetnički, ili nešto drugo? Bila je povikala na ruskom, i ostali su joj na jednak način odgovorili, tako da nije verovala da je Saks progovorio. Možda je samo hteo da zna šta ih je toliko uzrujalo. Ali antipatija u tom nepomičnom pogledu - kao da potvrđuje ono što je rekla Marina - zarivala se u nju kao ekser! Maja se okrenu i pobeže.
Našla se pred vratima svoje sobe, ne sećajući se da je prošla kroz Sabiši, i jurnula unutra kao u majčino naručje, ali se u prijatnoj spavaćoj sobi sa drvenim nameštajem zaustavila ispred kreveta, potresena sećanjem na drugu sobu koja se za nju pretvorila iz utočišta u zamku, u nekom drugom trenutku povređenosti i straha... bez odgovora, bez zaborava, bez izlaza... Uhvatila je svoj odraz u ogledalu iznad umivaonika kao na uramljenom portretu - ispijeno, drevno lice, očiju uokvirenih crvenim kapcima, nalik na oči guštera. Gadna slika. Jeste, to je bilo to - kada je prvi put ugledala slepog putnika na Aresu, kroz staklenu posudu sa algama. Kojot: šok koji se pokazao kao stvarnost, a ne priviđenje. Isto tako je moglo biti i sa ovim što je čula o Frenku i Džonu. Pokušala je da se seti. Napregla je sve snage da se seti Frenka Čalmersa, da ga se zaista seti. Razgovarala je s njim te noći u Nikoziji, u susretu koji je bio za zaborav zbog svoje nelagodnosti i napetosti, a Frenk je kao i uvek izgledao povređeno i odbačeno... Bili su zajedno baš u trenutku kada su obeznanili Džona, odvukli ga na farmu i ostavili da umre. Frenk nije mogao... Ali, naravno, postojali su zamenici. Uvek možeš nekome da platiš da nešto uradi umesto tebe. Arape teško da je zanimao novac kao takav. Ali ponos, čast - isplata u časti, ili u nekom političkom quid pro quo, novcu koji je Frenk tako majstorski kovao... Ali se tako malo sećala tog vremena, tako malo pojedinosti. Kada bi se usredsredila na to i prisilila se da prizove, da obnovi, bilo je zastrašujuće koliko se malo toga vraćalo. Odlomci; trenuci; krhotine čitave jedne civilizacije. Jednom je zbog toga bila toliko ljuta da je oborila šolju sa kafom sa stola; odlomljena drška se optužujuće isticala na stolu kao načet hlepčić. Ali gde je to bilo, i kada, i sa kim? Nije nikako mogla da odredi. "Ahh", ote joj se, i odjednom joj se smuči zbog patetičnog reptilskog bola na ispijenom prepotoskom licu u ogledalu. Bilo je tako ružno. Nekada je bila lepotica, ponosna na svoju lepotu, koju je koristila kao skalpel. A sada... kosa joj je poslednjih godina prešla iz sede u mutnosivu boju, promenjena prilikom poslednjeg tretmana. A u poslednje vreme počela je i da se proređuje, zaboga, i to samo na nekim mestima. Odvratno. Bila jednom jedna lepotica, nekada davno. To kraljevsko lice, crta oštrih kao u sokola - a sada - kao što se baronica Bliksen, nekada takođe izuzetno lepa žena, pretvorila u sifilističkog vešca Isaka Dinezena i nastavila tako da živi vekovima, poput vampira ili zombija - izmučeni živi gušteroliki leš, star sto trideset godina, sre-ćan ti ro-đen-dan, sre-ćan ti ro-đen-dan... Otišla je do umivaonika i otvorila krilo ogledala, iza koga je bio prenatrpani ormarić. Na gornjoj polici makazice za nokte. Negde na Marsu pravili su makazice za nokte, svakako od magnezijuma. Uzela ih je i povukla pramen kose tako da ju je zabolelo, i odsekla ga uz samu kožu glave. Makaze su bile tupe, ali su, kada bi dovoljno jako povukla, sekle. Onaj preostali delić taštine u njoj terao ju je da pazi da ne poseče kožu. Bio je to zato otegnut, mučan, naporan i bolan posao. Ali i uteha, na neki način, što joj je omogućavao da bude tako obuzeta, tako metodična, tako destruktivna. Početni rez bio je nepravilan i zahtevao je dosta doterivanja, što je prilično potrajalo. Ceo sat. Ali nikako joj nije polazilo za rukom da izjednači dužinu vlasi, pa je na kraju uzela brijač i izbrijala glavu, upijajući krv iz posekotina toaletnim papirom i ne obraćajući pažnju na ogoljene stare ožiljke, ružne kvrge i udubljena na goloj lobanju, tako plitko pod kožom. Bilo je teško raditi i izbegavati da pogleda čudovišno lice koje joj je visilo ispred lobanje. Kada je dovršila posao, hladno je osmotrila nakazu u ogledalu - bespolnu, sasušenu, bezumnu. Orao se pretvorio u lešinara: kožnata glava, naboran vrat, sitne oči, kukast nos i oborena, mala usta bez usana. Zureći u ovo užasavajuće lice, prolazila je kroz duge trenutke u kojima nije mogla da se seti ničega o Maji Tojtovnoj. Stajala je zamrznuta u sadašnjosti, stranac za sve oko sebe. Kucanje na vratima ju je trglo i oslobodilo. Na trenutak je oklevala, iznenada postiđena i
preplašena. Nešto u njoj zaškripa: "Otključano je." Vrata se otvoriše. Bio je to Mišel. Ugledao ju je i zastao u dovratku. "Pa?" reče ona, gledajući ga i osećajući se naga. On proguta knedlu i nagnu glavu. "Prelepa kao i uvek." Uz lukav osmeh. Morala je da se nasmeje. Onda sede na krevet i zajeca. Šmrktala je i šmrktala. "Ponekad", reče, brišući oči, "ponekad poželim da više nisam Tojtovna. Toliko sam umorna od toga, od svega što sam učinila." Mišel sede pored nje. "Do samog kraja ostajemo sopstveni sužnji. To je cena koju plaćamo zato što mislimo. Ali šta bi radije bila - osuđenik, ili idiot?" Maja odmahnu glavom. "Bila sam dole u parku sa Vladom, Ursulom, Marinom i Saksom, koji me ne podnosi, i posmatrala sam ih, i iako mislim da zaista moramo nešto da učinimo, kada ih vidim i setim se svega - kada pokušam da se setim - odjednom svi izgledamo toliko oštećeni." "Mnogo toga se dogodilo", reče Mišel i položi ruku na njenu. "Da li i ti imaš problema sa pamćenjem?" Maja zadrhta i ščepa njegovu ruku kao pojas za spasavanje. "Ponekad se toliko plašim da sve zaboravim." Kratko se nasmeja kroz nos. "Mislim da to znači da bih radije bila osuđenik nego idiot, ako hoćeš da ti odgovorim. Ako zaboraviš, oslobođen si prošlosti, ali više ionako ništa nije važno. Izlaza, dakle, nema" - i ona ponovo zaplaka - "sećala se ili ne, podjednako boli." "Problemi sa pamćenjem prilično su uobičajeni za naše godine", reče Mišel blago. "Naročito događaji sa srednjeg rastojanja, da tako kažem. Postoje vežbe koje pomažu." "To nije mišić." "Znam, ali izgleda da se moć prisećanja pojačava vežbom. A čin prisećanja ojačava uspomene. Kad malo razmisliš, izgleda logično. Fizički ojačane ili zamenjene sinapse, nešto u tom smislu." "Ali onda, ako ne možeš da se suočiš sa sećanjima... oh, Mišele..." Duboko je i drhtavo udahnula. "Rekli su... Marina je rekla da je Frenk ubio Džona. Rekla je to ostalima kada je mislila da ja ne čujem, i zvučalo je kao da je to nešto što svi znaju!" Stisnula mu je rame, kao da želi da istrgne istinu iz njega svojim kandžama. "Reci mi istinu, Mišele! Je li to tačno? Zaista svi mislite da je bilo tako?" Mišel odmahnu glavom. "Niko ne zna šta se dogodilo." "Bila sam tamo! Te noći sam bila u Nikoziji, a oni nisu! Bila sam sa Frenkom kada se to dogodilo! Kunem se da nije imao pojma o tome!" Mišel stisnu oči, nesiguran, i ona reče: "Ne pravi takvo lice!" "Ne pravim, Majo, ne pravim. To ništa ne znači. Hoću da ti ispričam sve što sam čuo, ali prvo moram i sam da se setim. Kružile su priče - svakojake priče! - o onome što se dogodilo te noći. Istina je da neki tvrde da je Frenk bio umešan. Ili povezan sa Saudijcima koji su ubili Džona. Da se sastao sa onim koji je umro sledećeg dana, i tako dalje." Maja zajeca glasnije. Povila se napred i položila lice na Mišelovo rame; rebra su joj se trzala. "Ne mogu to da podnesem. Ako ne znam šta se dogodilo... kako mogu da se setim? Kako uopšte da mislim na njih?" Mišel ju je držao, umirivao svojim zagrljajem. Masirao joj je mišiće leđa, neumorno. "Ah, Majo." Posle dužeg vremena se uspravila, otišla do umivaonika i umila lice hladnom vodom, izbegavajući da se pogleda u ogledalu. Vratila se do kreveta i sela, potpuno potištena, osećajući kako joj crnilo prožima svaki mišić. Mišel je ponovo uze za ruku. "Pitam se da li bi ti pomoglo kada bi saznala. Ili kada bi saznala bar ono što se može. Kada bi ispitala stvar, mislim. Kada bi pročitala sve što postoji o Džonu i Frenku. Sada, naravno, postoje knjige o njima. I kada bi pitala druge koji su bili u Nikoziji, posebno Arape
koji su videli Selima el-Hajila pre no što je umro. Takve stvari. To bi ti dalo izvesnu kontrolu nad tim. Ne bi to bilo isto što i sećanje, ali ne bi bio ni potpuni zaborav. Ma koliko to neobično izgledalo, postoji više mogućnosti. Znaš, moramo da imamo u vidu našu prošlost. Moramo od nje da načinimo deo onoga što smo sada, snagom mašte. To je kreativna stvar, aktivni čin, i nije nimalo jednostavan proces. Ali ja te znam, i znam da se uvek bolje osećaš kada si aktivna, kada bar donekle držiš stvari u rukama." "Ne znam da li sam spremna za to", reče ona. "Ne mogu da podnesem da ne znam, a bojim se da saznam. Ne želim da saznam. Posebno ako je to istina." "Već ćeš videti kako ćeš se osećati u pogledu toga", reče joj Mišel. "Pokušaj i videćeš. Pošto su obe mogućnosti bolne, možda je bolje biti aktivan." "Pa..." Šmrknula je i pogledala preko sobe. Iz sobe sa one strane ogledala, posmatrao ju je manijakalni ubica. "Bože, kako sam ružna", reče ona, jedva se uzdržavajući od povraćanja. Mišel ustade i ode do ogledala. "Postoji nešto što se zove poremećaj telesne dizmorfije", reče. "Povezan je sa opsesivno-kompulzivnim poremećajima i sa depresijom. Kod tebe već duže primećujem znake toga." "Danas mi je rođendan." "Ah. Pa, to je problem koji se da rešiti." "Rođendan?" "Poremećaj telesne dizmorfije." "Neću lekove." Obesio je peškir preko ogledala i okrenuo se da je pogleda. "Kako to misliš? Možda je reč samo o nedostatku serotonina. Biohemijski nedostatak. Bolest. Ništa zbog čega bi se trebalo stideti. Svi mi uzimamo lekove. Klomipramin je od velike pomoći kod ovih problema." "Razmisliću o tome." "I, bez ogledala." "Nisam dete!" zareža ona. "Znam kako izgledam!" Skočila je i smaknula peškir sa ogledala. Bezumni reptilski lešinar, pterodaktilski, krvožedan - prizor je bio, na svoj način, upečatljiv. Mišel slegnu ramenima. Na licu mu je bio osmejak, po kome joj je dolazilo da ga raspali, ili poljubi. Oduvek je voleo guštere. Protresla je glavom da je razbistri. "Pa, dobro. Preduzmi nešto, kažeš ti." Razmislila je o tome. "Sigurno je da mi se više dopada akcija, u situaciji u kojoj se nalazimo." Prenela mu je novosti sa juga, i svoj predlog ostalima. "Toliko sam ljuta zbog njih. Samo sede i čekaju da sve ponovo ode u propast. Svi osim Saksa, a on je, sa svim tim sabotažama, potpuno izvan kontrole, ne pita nikog za mišljenje osim onih svojih budala - moramo da preduzmemo nešto organizovano!" "Dobro", reče on, sa razumevanjem. "Slažem se. Treba nam to." Ona ga pogleda. "Hoćeš li poći sa mnom u Basen Helas?" On se osmehnu, spontanim osmehom čistog zadovoljstva. Obradovalo ga je što ga je pitala! To ju je pogodilo u srce. "Hoću", reče on. "Imam neka posla da završim ovde, ali to ću brzo. Za par nedelja." I ponovo se nasmeši. Voleo ju je, videla je to, ne samo kao prijatelj ili terapeut, već i kao ljubavnik. A opet sa izvesnom uzdržanošću, mišelovskom uzdržanošću, u kojoj je bilo nečeg terapeutskog. Nečeg što joj je dopuštalo da diše. Da bude voljena i da ipak diše. I da i dalje ima prijatelja. "Da li to znači da ćeš ostati sa mnom, iako ovako izgledam?" "Oh, Majo." On se nasmeja. "Jesi, još si lepa, ako baš hoćeš da znaš. A znaš, hvala Bogu." Zagrlio ju je, odmakao od sebe i osmotrio. "Deluješ malčice preozbiljno. Ali može da prođe."
Ona ga odgurnu. "I niko me neće prepoznati." "Niko ko te već ne poznaje." On ustade. "Ja sam ogladneo; hoćeš sa mnom?" "'Oću. Samo da se presvučem." Seo je na krevet i posmatrao je kako to radi, upijajući je očima, stari jarac. Njeno telo još je bilo ljudsko, i te kako, upadljivo ženstveno bez obzira na njenu apsurdnu, zagrobnu starost. Mogla je da mu priđe i da mu pritisne dojku na lice, a on bi sisao kao dete. Umesto toga se obukla, osećajući kako joj se raspoloženje otiskuje sa dna i počinje da se diže; najbolji trenutak u čitavom sinusnom talasu, sličan zimskoj ravnodnevici u paleolitu, trenutku olakšanja zbog saznanja da će se Sunce opet vratiti, jednog dana. "Ovo je dobro", reče Mišel. "Potrebna si nam da nas ponovo povedeš, Majo. Znaš, imaš to u sebi. Prirodni autoritet. Osim toga, dobro je proširiti posao na druge, tako da možeš da se usredsrediš na Helas. Dobar je to plan. Ali, znaš... za to će biti potrebno još nešto osim besa." Navukla je majicu preko glave (koža joj je čudno bridela, naga i ranjava) i pogledala ga, iznenađeno. "Tvoj bes će biti koristan, ali ne može da bude dovoljan. Frenk je bio sam bes, sećaš se? I kuda ga je to odvelo? Moraš da se boriš ne samo protiv onoga što mrziš, već i za ono što voliš. Zato moraš da otkriješ šta je to što voliš. Da se setiš ili da to nanovo stvoriš." "Da, da", reče ona, odjednom nestrpljiva. "Volim te, ali sad malo ućuti." Oholo je podigla bradu. "Hajdemo da jedemo."
29. Voz iz Sabišija do piste Barouz-Helas imao je samo malu lokomotivu i tri putnička vagona, i bio je poluprazan. Maja je prošla kroz ceo voz do zadnjih redova u poslednjem vagonu; ljudi su je zagledali, ali samo nakratko. Činilo se da nikog ne zanima njena obrijana glava. Na Marsu je ionako bilo dosta matorih veštica, čak i u istom vozu, takođe u radnim kombinezonima boje kobalta, rđe ili svetlozelenim, i podjednako starim i izbledelim od ultraljubičastog zračenja: bila je to neka vrsta klišea, prastari veterani iz marsovskih prapočetaka, svedoci svega što se dogodilo, spremni da vas udave pričama o peščanim olujama i zaglavljenim vratima komora. To joj je, zapravo, odgovaralo. Bilo bi mnogo gore da su se ljudi gurkali laktovima i uzvikivali: Evo Tojtovne! A opet, nije mogla da se ne oseti ružna i zaboravljena, sama u dnu vagona. Što je bilo glupo. Bilo joj je potrebno da je zaborave. Ružnoća je pomagala u tome; svet teži da zaboravi ružne. Skljokala se u sedište i zagledala se ispred sebe. Sabiši je očigledno posetila grupa japanskih turista sa Zemlje; bili su okupljeni na prednjim sedištima vagona, gde su čavrljali i gledali okolo video naočarima, bez sumnje snimajući svaki minut filma svog života i praveći snimke koje nikad niko neće gledati. Voz blago kliznu napred i pođe. Sabiši je i dalje bio mali šator u brdima, ali je valovito zemljište između naselja i glavne piste bilo načičkano izvajanim stenama i malim zaklonima u liticama. Sve severne padine imale su pokrivač od snega prvih jesenjih oluja, a Sunce se zaslepljujuće odražavalo sa glatkih ogledala leda dok su lebdeli pored zamrznutih bara. Nisko, mrko žbunje bilo je listom potomstvo biljaka sa Hokaida i davalo je zemljištu trnovitu, crnozelenu strukturu. Bio je to skup bonsai vrtova, ostrva razdvojenih surovim morem od izlomljenog kamena. Za japanske turiste ovaj predeo bio je očaravajući. Iako su verovatno bili iz Barouza - novi doseljenici u poseti mestu spuštanja prvih Japanaca, kao da idu na izlet iz Tokija u Kjoto. A možda su bili i domoroci, ljudi koji nikada nisu videli Japan. Da ih je videla kako hodaju, odmah bi znala; no, to ionako nije bilo važno. Pista je prolazila severno od kratera Žari-Delož, koji je spolja podsećao na veliku, okruglu mezu. Kecelja kratera bila je široka lepeza od snegovitog krša, išarana niskim drvećem i dvobojnim mrljama tamnozelenih i svetlozelenih lišaja, alpskim cvećem i vresom, svaka vrsta u svojoj prepoznatljivoj boji, a čitava površina belela se od rasejanog kamenja koje je palo sa neba prilikom nastanka kratera. Ishod je bilo polje crvenkastog kamena, potapano odozdo duginom plimom. Maja je posmatrala ove živopisne padine, osećajući se pomalo ošamućeno. Sneg, lišaji, vres, borovi: znala je da se svet izmenio dok se krila pod polarnom kapom - da je pre bio drugačiji, jer je živela u tom kamenitom svetu i bila svedok svih burnih događaja iz tih godina, koji su joj zgnječili srce kao stišovit. Istovremeno, bilo je teško dovesti se u vezu sa bilo kojim od njih. Setiti se, ili osetiti nešto u pogledu onoga čega se još sećala. Zavalila se u sedište, sklopila oči i pokušala da se opusti, da otvori vrata onome što bude htelo da joj se vrati. ...Nije to bilo neko određeno sećanje na određeni događaj, već pre mešavina: Frenk Čalmers, njegovo ljutito poricanje, ismejavanje ili mahnitanje. Mišel je bio u pravu: Frenk je bio gnevan čovek. A s druge strane, bio je i nešto više. Ona je to znala bolje od ostalih, možda, jer ga je videla na miru, ili ako ne na miru - možda ga nikad nije videla takvog - barem srećnog. Ili nešto nalik tome. Bojao je se, imao zaštitnički nagon prema njoj, voleo ju je - sve je to videla. I njegovo besno izdiranje na nju zbog neke male izdaje, ili ni za šta; i to je, Boga mi, videla. Zato što ju je voleo. Ali kakav je zaista bio? Ili zašto je bio takav? Da li uopšte ima objašnjenja za ikoga od njih? Pre nego što su se upoznali, tako malo je znala o njemu: ceo život je proveo u Americi, kao čovek koga
nije poznavala. Krupni, crni muškarac sa kojim se upoznala na Antarktiku - čak je i taj lik bio izgubljen za nju, potisnut onim što se dogodilo na Aresu i na Marsu. Ali pre toga praznina, ili gotovo praznina. Bio je na čelu NASA-e, pretvorio program za Mars u stvarnost, svakako u istom korozivnom stilu koji je ispoljio kasnije. Kratko vreme je bio oženjen, činilo joj se da se seća tog podatka. Kakva li je ona bila? Sirota žena. Maja se osmehnu. A onda ponovo začu Marinin glasić: 'Da Frenk nije ubio Džona', i zadrhta. Japanci u prednjem delu vagona pevali su neku pesmu, očito bekrijsku, jer je među njima kružila pljoska sa pićem. Žari-Delož je ostao iza njih, i klizili su severnim rubom jame Japiđa, ovalne udoline čiji su dobar deo stigli da sagledaju pre nego što ju je odsekao horizont. Udolina je bila izbušena kraterima, i sada je unutar svakog prstena postojala različita ekologija; prizor je podsećao na bombardovanu cvećarsku radnju, sa posvuda razbacanim i uglavnom raskidanim korpama, ovde korpa žutog pokrova, tamo ružičastog palimpsesta, beličastih, plavičastih ili zelenih persijskih tepiha... Uzela je beležnicu i otkucala: Čalmers. Bibliografija je bila ogromna: članci, intervjui, knjige, video snimci, čitava biblioteka poruka upućenih na Zemlju, još jedna biblioteka razmišljanja, političkih, istorijskih, biografskih, psiholoških, psihobiografskih - istorije, komedije i tragedije u svim vrstama medija, uključujući, izgledalo je, i operu. Odnosilo se na neku razbojničku koloraturu na Zemlji, koja je pevala svoje misli. Isključila je beležnicu, zgrožena. Posle nekoliko minuta dubokog disanja, ponovo ju je uključila i pozvala dosje. Nije imala snage da gleda video snimke i fotografije; potražila je najkraće štampane biografske članke iz visokotiražnih časopisa, pozivala jedan po jedan i čitala ih. Rodio se u Savanou, u Džordžiji, 1976, a odrastao je u Džeksonvilu, na Floridi. Roditelji su mu se razveli kada mu je bilo sedam godina, i posle toga je živeo uglavnom sa ocem, u stanovima blizu Džeksonvil Biča, četvrti jeftinih placeva na obali, izgrađenih četrdesetih godina, iza starih molova sa restorančićima, u kojima su služili rakove, i ćevabdžinicama. Povremeno je živeo sa ujnom i ujakom blizu centra, ispod oblakodera osiguravajućih kompanija. Kada mu je bilo osam godina, majka mu se preselila u Ajovu. Njegov otac je u tri prilike bio član Anonimnih Alkoholičara. Frenk je u srednjoj školi bio predsednik razredne zajednice, kapiten ragbi tima, u kome je igrao srednjeg beka, i bezbol tima, kao hvatač. Bio je na čelu tima za odgušivanje reke Svetog Jovana vađenjem žbunja hijacinta. 'Njegov dosje u četvrtoj godini tako je dug da je odmah jasno da tu nešto ne valja!' Dobio je stipendiju Harvarda, da bi posle godinu dana prešao na MIT, gde je diplomirao inženjering i astronomiju. Četiri godine je živeo sam, u sobi iznad jedne garaže u Kembridžu, i iz tog razdoblja sačuvano je malo podataka o njemu; činilo se da je imao malo poznanika. 'Prošao je kroz Boston kao duh.' Posle koledža zaposlio se u Službi Nacionalnih Poslova u Fort Volton Biču, na Floridi, gde se dogodio njegov prodor na nacionalnu scenu. Vodio je jedan od najuspešnijih programa građevinskih radova u okviru SNP-a, gradnju stanova za smeštaj izbeglica sa Kariba u prolazu preko Pensakole. Odatle ga je pamtilo na hiljade ljudi, bar za vreme posla. 'Svi se slažu da je bio inspirativan vođa, sav posvećen problemima emigranata; radio je neprekidno na njihovom uklapanju u američko društvo.' U to vreme se oženio Prisilom Džons, prelepom devojkom iz ugledne porodice sa Pensakole. Ljudi su govorili o političkoj karijeri. 'Svet je bio njegov!' Onda je 2004. SNP bila ukinuta, a on se 2005. uključio u program obuke za astronaute u Hantsvilu, u Alabami. Iste godine se razveo. Godine 2007. postao je astronaut i ubrzo je prešao u 'letačku administraciju'. Jedan od njegovih najdužih letova bio je šestonedeljni boravak na američkoj svemirskoj stanici sa još jednom tadašnjom zvezdom u usponu, Džonom Bunom. Godine 2015. je
došao na čelo NASA-e, a Bun je postao zapovednik svemirske stanice. Čalmer i Bun su zajedno progurali projekt 'Mars Apolo' kroz američku administraciju, i pošto je Bun 2020. postao prvi čovek koji je kročio na Mars, obojica su bila uvršćena u Prvih stotinu i 2027. poletela na Mars. Maja je zurila u jasna crna slova latinice. Prozorski članci sa svojim rezimeima u jednom redu i znacima uzvika svakako su imali određenu sugestivnu moć. Dečak bez majke, sa ocem koji pije, radeni, idealistički omladinac, prvo momak koji obećava, a onda u istoj godini bez posla i bez žene; ta 2005. bila je sigurno vredna pažnje. Posle toga se činilo da se uglavnom izborio za sebe. Biti astronaut obično je značilo baš to, u NASA-i i u Glavkosmosu: stalna borba da se dobije više vremena u svemiru, administrativni poslovi da bi se stekao uticaj da se obezbedi još letova... U to vreme njegovog života, kratki opisi odgovarali su Frenku koga je poznavala. Ne, bila je to mladost, detinjstvo; bilo je teško prepoznati ih kao Frenkov život. Ponovo je pozvala indeks i prelistala spisak biografskog materijala. Jedan članak imao je naslov 'Neispunjena obećanja: Frenk Čalmers i Služba Nacionalnih Poslova.' Maja otkuca pozivnu šifru i pojavi se tekst. Listala ga je dok nije ugledala njegovo ime. Kao i mnoge druge osobe sa temeljnim strukturnim problemima u životu, Čalmers je tokom boravka na Pensakoli ovo nadoknađivao neprekidnim delovanjem. Uskrativši sebi slobodno vreme, nije imao vremena ni da razmišlja. Tu strategiju je uspešno koristio još od srednje škole, kada je pored svih školskih aktivnosti radio dvadeset sati nedeljno na programu opismenjavanja. U Bostonu su ga zbog njegovih akademskih zaduženja zvali 'nevidljivi čovek'. Ovaj deo njegovog života predstavlja najveću tajnu za nas. Postoje nagađanja da je svoju prvu bostonsku zimu proveo u automobilu, koristeći kupatila u gimnastičkoj sali u univerzitetskom naselju. Prva njegova studentska adresa pojavljuje se tek kada je obezbedio prelazak na MIT... Maja pritisnu brzo premotavanje, klik klik. Početkom dvadeset prvog veka, floridska prevlaka bila je jedna od najsiromašnijih oblasti u Americi, gde su se priliv izbeglica sa Kariba, zatvaranje tamošnjih vojnih baza i uragan Dejl udružili da stvore posvemašnju bedu. 'Imali ste utisak da radite u Africi', rekao je jedan od radnika Službe Nacionalnih Poslova. Tri godine koje je Čalmers proveo tamo stvaraju sliku o njemu kao o društvenom biću, naročito pošto se izborio za budžet za proširenje programa zapošljavanja koji je imao ogroman uticaj na čitavu obalu, pomogavši hiljadama ljudi koji su posle uragana morali da se presele u montažna naselja. Programi obuke naučili su ljude da sagrade sebi domove, ostavivši im zanat koji će moći da upotrebe i na drugoj strani. Programi su naišli na izuzetno dobar prijem kod pohađača, ali i na otpor tamošnje građevinske industrije. Čalmers je, dakle, u to vreme imao protivurečni ugled, i u prvim godinama novog veka često se pojavljuje u lokalnim medijima, vatreno braneći program i reklamirajući ga kao deo masovnog talasa korenitih socijalnih reformi. Kao gostujući uvodničar Fort Volton Bič Žurnala, napisao je: 'Rešenje je očigledno u tome da usmerimo svu svoju energiju na problem i da sistematski radimo na njemu. Treba da gradimo školu u kojoj će naša deca naučiti da čitaju, da bismo mogli da ih pošaljemo da postanu lekari koji će nas lečiti ili advokati koji će se zalagati za naša prava tamo na vrhu. Treba sami da sagradimo sebi domove i farme koje će nas prehranili.' Rezultati na Pensakoli i u Fort Volton Biču naveli su Vašington, kao i korporacije-učesnice, da lokalnoj SNP odobre dodatna sredstva. Na vrhuncu svojih aktivnosti, 2004. godine, SNP je na obali Pensakole zapošljavala dvadeset hiljada ljudi, i bila je jedan od najzaslužnijih činilaca u takozvanom
'Zalivskom preporodu'. Čalmersov brak sa Prisilom Džons, devojkom iz jedne od starih bogataških porodica iz Panama Sitija, kao da je simbolizovao novu sintezu siromašnih i privilegovanih na Floridi, i njih dvoje su sledeće dve godine bili najznamenitiji par u društvu Galfa Kousta. Izbori 2004. označili su kraj tog razdoblja. Iznenadno ukidanje SNP-a bio je jedan od prvih poteza nove administracije. Čalmers je proveo dva meseca u Vašingtonu, svedočeći pred pododborima Doma i Senata i nastojeći da pomogne izglasavanje povelje o ponovnom uvođenju programa. Povelja je izglasana, ali su dva demokratska senatora sa Floride i jedan kongresmen sa Pensakole odbili da ga podrže, tako da Kongres nije mogao da poništi izvršni veto. SNP je, po rečima predstavnika nove vlasti, predstavljala 'pretnju tržištu', i tako joj je došao kraj. Optužnica i presuda protiv devetnaest kongresmena (uključujući i predstavnika Pensakole) za prikrivanje nepravilnosti u građevinskoj industriji došla je osam godina kasnije, kada je SNP već bila stvar prošlosti, a njeni veterani nepovratno raštrkani. Za Frenka Čalmersa to je bio potop. Pao je u zaborav u kome je, po mnogo čemu, zauvek ostao. Brak nije preživeo selidbu u Hantsvil, i Prisila se ubrzo preudala za porodičnog prijatelja koga je poznavala pre Čalmersovog dolaska. Čalmers je u Vašingtonu živeo asketskim životom u kome je NASA, izgleda, bila njegov prevashodni interes; bio je čuven po svojim radnim danima od osamnaest sati, kao i po ogromnom uticaju koji je imao na poslovanje organizacije. Ovi uspesi doneli su Čalmersu nacionalnu slavu, ali niko u NASA-i i u Vašingtonu nije mogao da se pohvali da ga dobro poznaje. Opsesivna prezauzetost ponovo je poslužila kao maska, iza koje je zauvek nestao lik idealističkog socijalnog radnika iz Zaliva. Komešanje u prednjem delu vagona natera Maju da podigne pogled. Japanci su stajali, skidajući prtljag, i sada je bilo jasno da su domoroci iz Barouza; većina su bili dvometraši, viloviti klinci zubatih osmeha i sa jednoobrazno sjajnom crnom kosom. Sila teže, ishrana, ili nešto treće, činilo je da ljudi rođeni na Marsu budu visokog rasta. Ova grupa Japanaca podsećala je Maju na ektogene u Zigotu, onu čudnu decu koja su rasla kao korov... A sada su bila raštrkana po planeti, lišena svog malog sveta, kao i svih drugih pre njega. Maja iskrivi lice i mahinalno uključi premotavanje do ilustracija članka. Tu naiđe na Frenkovu fotografiju kada je imao dvadeset tri godine, u početku njegovog rada za SNP: mladić tamne kose, oštrog, samouverenog osmeha, zagledan u svet kao da je spreman da mu kaže nešto što ovaj ne zna. Bio je tako mlad! Tako mlad i tako star. Maja je isprva pomislila da je za to kriva nevinost mladosti, ali onda vide da to lice ne izgleda nevino. Njegovo detinjstvo nije bilo nevino. Ali on je bio borac, borac koji je pronašao svoj stil, stil koji pobeđuje. Silu kojoj se nije moglo odupreti, govorio je taj osmeh. Ali ako se ritaš na svet, slomićeš nogu. Tako se govorilo na Kamčatki. Voz je usporio i neprimetno se zaustavio. Bili su na stanici Furnije, gde se sabišijanski ogranak ukrštao sa glavnom pistom Barouz-Helas. Japanci iz Barouza se iskrcaše iz vagona, a Maja isključi beležnicu i pođe za njima. Stanica je bila samo mali šator južno od kratera Furnije; unutrašnjost joj je bila jednostavno uređena, standardna T-kupola. Trima nivoima stanice kretale su se desetine ljudi, sami ili u grupama, većina u jednostavnim radnim kombinezonima, ali je bilo dosta onih koji su nosili poslovna odela ili uniforme metanacionalki, ili civilnu odeću, koja se po poslednjoj modi sastojala od komotnih pantalona, bluze i mokasina. Maja je bila pomalo uznemirena zbog tolikog mnoštva ljudi, i ukočeno je prolazila pored nizova kioska i krcatih kafea duž pista. Ljudi su odvraćali pogled od ćelave, sasušene androgine. Sa povetarcem veštačkog porekla na koži glave, stala je u red za sledeći voz na jug, prevrćući u mislima
fotografiju iz knjige. Je li moguće da je ikad bio tako mlad? U jedan sat, voz sa severa kliznu u stanicu. Iz prostorije pored kafea iziđoše službenici obezbeđenja, i pod njihovom nezainteresovanom paskom ona položi zglob na ručni čitač i ukrca se u voz. Nova, jednostavna procedura, ali joj je srce ipak tuklo dok je tražila svoje sedište. Zaključila je da su Sabišijanci, uz pomoć Švajcaraca, nadmudrili novi sistem provere Prelazne vlade. Međutim, imala je još razloga za strah - pa, bila je Maja Tojtovna, najslavnija žena u istoriji, svrstana među najtraženije zločince na Marsu, izložena pogledima putnika dok je išla prolazom između sedišta, naga pod plavim pamučnim kombinezonom. Naga, ali nevidljiva, zbog svog odbojnog izgleda. Istine radi, bar polovina putnika u vagonu bili su njenih godina, marsovski veterani kojima se po izgledu ne bi dalo više od sedamdeset godina, iako su verovatno bili dvostruko stariji, izborani, sedi, proređene kose, ozračeni i sa naočarima, raštrkani među visokim, mladim domorocima poput jesenjeg lišća među zimzelenim. A među njima, jedan za koga bi se zaklela da je Spenser Džekson. Bacivši torbu na policu iznad glave, pogledala je pažljivije prema sedištu tri reda ispred; čovekov ćelavi potiljak malo joj je govorio, ali je bila prilično sigurna da je to on. Loša sreća. Prema opšte prihvaćenom načelu, Prvih stotinu (Prvih trideset devetoro) izbegavali su da putuju zajedno. Ali uvek je postojala mogućnost da im se u ovu računicu umeša slučaj. Sela je pored prozora, pitajući se kakav posao ima Spenser. Poslednje što je čula o njemu bilo je da su on i Saks u mohoulu Višnjak sastavili tim tehnologa za istraživanje oružja o kome, po Vladovim rečima, nisu hteli ništa da kažu. Spenser je, dakle, bio na neki način povezan sa Saksovim timom ludih otpadnika, ekotera. To joj nije ličilo na njega, i pitala se da li je on zaslužan za promene koje su se u poslednje vreme primećivale u Saksovim akcijama. Putuje li u Helas, ili se vraća u južna utočišta? Pa - to nikako neće moći da utvrdi sve do Helasa, jer je po dogovoru trebalo da izbegavaju bilo kakvo saobraćanje sve dok ne budu sami. Stoga se pravila da ne primećuje Spensera, ako je to bio on, kao i druge putnike koji su se još ukrcavali u voz. Sedište do nje ostalo je prazno. Naspram nje su sedela dva muškarca pedesetih godina u odelima, po izgledu doseljenici, očigledno na putu zajedno sa drugom dvojicom koji su sedeli ispred nje. Dok je voz polazio iz stanice, razgovarali su o nekoj igri koju su igrali zajedno: "Poslao ju je milju daleko! Imao je sreće da ju je uopšte našao!" Golf, verovatno. Amerikanci, ili tako nešto. Službenici neke metanacionalke, na putu u Helas radi nekakve inspekcije, nisu rekli kakve. Maja izvadi beležnicu i uključi slušalice. Pozva Novaju pravdu i zagleda se u majušne slike iz Moskve. Bilo je teško usredsrediti se na glasove, a i uspavljivalo ju je. Voz je hitao na jug. Izveštač je izražavao brigu zbog sve oštrijeg sukoba između Armskora i Subarašija oko uslova razvojnog plana Sibira. Bile su to krokodilske suze, jer se ruska vlada godinama nadala da posvadi ova dva džina i stvori uslove za licitaciju za sibirska naftonosna polja, umesto da bude suočena sa jedinstvenim frontom metanata koji diktira uslove. Bilo je, u stvari, iznenađujuće da su dva metanata na taj način oslabila rovove. Maja se nije nadala da će to potrajati; metanatima je bio u interesu da se drže zajedno i da se staraju da podele plen bez svađe. Sukob bi mogao da obruši građevinu moći na njih, čega su sigurno bili svesni. Pospano je naslonila glavu i zagledala se kroz prozor u predeo u prolazu. Klizili su pored jame Japuđa, gde je pogled pucao daleko na jugozapad. Predeo je podsećao na razmeđu tajge i tundre u Sibiru, kako ju je opisivao informativni program koji je upravo gledala - velika dolina, nakostrešena i šarena od leda i snega, gola stena prekrivena lišajima i bezobličnim grudvama maslinaste i smeđe mahovine, koralnim kaktusima i patuljastim drvećem u svakoj niskoj šupljini. Pingoi posejani po jednoj plitkoj i ravnoj dolini izgledali su kao osip akni, premazan prljavom mašću. Maja zadrema.
Probudi je slika Frenka sa dvadeset tri godine. Dremljivo je razmišljala o onome što je pročitala, pokušavajući da sklopi sliku. Njegov otac; šta ga je navelo da u tri navrata zatraži pomoć u Anonimnim Alhokoličarima i da je se dva (ili tri) puta odrekne? Zvučalo je kao nevolja. A posle toga, kao u odgovor, radoholične navike, tako svojstvene Frenku koga je poznavala, iako je sam posao bio suviše idealistički za njega. Socijalna pravda nije bilo nešto u šta je njen Frenk verovao. Bio je politički pesimist, u stalnoj pozadinskoj borbi da se izbegne najgore. Karijera provedena u lokalizaciji štete - i, ako je trebalo verovati nekima, u sopstvenom uzdizanju. Što je, svakako, bila istina. Iako je Maja osećala da je njegova glad za moći uvek bila u svrsi lokalizacije štete. Ali niko nije mogao da razmrsi konce ove dve pobude; bile su srasle kao mahovina i kamen tamo napolju u Japiđi. Moć je složena stvar. Da Frenk nije ubio Džona... Zagledala se u beležnicu, uključila je, otkucala Džonovo ime. Bibliografija je bila beskrajna. Proverila je: 5146 naslova. A to je bio samo izbor. Frenk je imao najviše nekoliko stotina. Otvorila je listu i potražila pod 'Smrt...' Desetine naslova, stotine! Ježeći se i znojeći, Maja prelista spisak. Bernska veza, Muslimansko Bratstvo, PrvoMars, UNOMA, Frenk, ona, Helmut Bronski, Saks, Samanta; već se po naslovima videlo da su zastupljene najrazličitije teorije o identitetu njegovih ubica. Prirodno. Teorija o zaveri uvek će biti izuzetno popularna. Ljudi su želeli da pronađu dublji smisao u ovakvim nesrećama, i to je bilo dovoljno da otpočne lov. Gađenje zbog jeftinog senzacionalizma naslova umalo da je natera da isključi beležnicu. Ili je to, možda, bio samo strah? Otvorila je jednu od mnogih biografija, i na ekranu se pojavila Džonova fotografija. Kroz nju prođe avet pređašnjeg bola, ostavivši ispranu, šuplju tugu. Prebacila se na poslednje poglavlje. Udar u Nikoziji bio je prvi znak napetosti u marsovskom društvu koje će eksplodirati 2061. godine. Već je tada veliki broj arapskih tehničara živeo u jedva dovoljnim uslovima, u neposrednom susedstvu sa etničkim grupama sa kojima su odvajkada bili u neprijateljstvu, kao i administrativnim osobljem čije su povlastice u stanovanju, putovanju i opremi bile očigledne. U Nikoziji se bila okupila šarenolika mešavina nekoliko grupa radi proslave otvaranja, i grad je nekoliko dana bio prepun ljudi. klik klik Taj čin nasilja nikada nije dobio zadovoljavajuće objašnjenje. Džensenova teorija da je sukob među samim Arapima, podstaknut libanskim ratom za oslobođenje od Sirije, bio varnica koja je potpalila požar u Nikoziji, nije dovoljna; postoje dokazi o napadima na Švajcarce, kao i o pojedinačnom nasilju, koji se ne mogu objasniti sukobom između Arapa. Službene izjave očevidaca te noći u Nikoziji ne uspevaju da rasvetle pravi uzrok nemira. Ima izveštaja koji ukazuju na prisustvo agent provocateur-a, koji nikada nije identifikovan klik klik U ponoć, kada je počeo vremenski pomak, Saksifrejdž Rasel bio je u jednom kafeu u centru, Samanta Hojl u obilasku gradskog zida, a Frenk Čalmers i Maja Tojtovna sastali su se u zapadnom parku, gde su nekoliko sati ranije bili držani govori. U medini su se tada već vodile borbe. Džon Bun je otišao do glavnog bulevara da ispita šta se događa, što je učinio i Saks Rasel, ali iz drugog smera.
Otprilike deset minuta posle početka vremenskog pomaka, Buna je presrela grupa mladića, trojica ili najviše šestorica njih, koje su neki izvori identifikovali kao 'Arape'. Buna su oborili i odvukli za noge u medinu pre nego što je iko od očevidaca stigao da reaguje, a pomalo zadocnela potraga za njim bila je bezuspešna. Pronašli su ga tek u 12:27 na farmi, kada je organizovana masovnija potraga, i odneli u najbližu bolnicu, onu na Bulevaru čempresa. Rasel, Čalmers i Tojtovna pomagali su u nošenju... Ponovo je prenu iz čitanja neko komešanje u vagonu. Koža joj je bila lepljiva od znoja, i pomalo je drhtala. Neka sećanja nisu htela da nestanu sa ostalima, bez obzira na to koliko su bila potiskivana: uprkos sebi, Maja je savršeno pamtila staklo na ulicama, telo na leđima u travi, izraz neshvatanja na Frenkovom licu, sasvim drugačiju začuđenost na Džonovom licu. Ali tamo, u prednjem delu vagona, bili su službenici obezbeđenja, polako napredujući prema njoj. Proveravali su identifikacije i putne isprave, a u dnu vagona stajala su još dvojica. Maja isključi beležnicu. Posmatrala je trojicu policajaca kako se sve više primiču, osećajući snažne udarce bila u sebi. Ovo je bilo nešto novo, nešto što pre nije viđala, niti, činilo se, iko od putnika u vagonu. Vladala je tišina; svi su posmatrali šta se događa. Svako u vozilu mogao je imati nevažeće isprave, i to je bilo zaslužno za izvesnu solidarnost u njihovom ćutanju; pogledi sviju bili su uprti u policajce; niko se nije osvrtao da vidi je li ko pobledeo od straha. Trojica policajaca bili su nesvesni ove paske i, izgledalo je, samih ljudi koje su proveravali. Šalili su se jedan s drugim, raspravljajući o restoranima u Odesi, i brzo prelazili iz reda u red poput konduktera, pokazujući ljudima da polože zglob na male čitače koje su nosili i površno proveravajući ispis, kratko upoređujući lica ljudi sa fotografijama pozvanim iz njihovih dosjea. Stigli su do Spensera, i Maja oseti kako joj srce ubrzava. Spenser (ako je to bio Spenser) mirno podiže ruku do čitača, gledajući u naslon sedišta ispred sebe. Nešto u izgledu njegove ruke odjednom joj se učini poznato, blisko - nije bilo sumnje, ispod onih vena i staračkih pega bio je Spenser Džekson. Poznavala ga je kostima. Upravo je odgovarao na pitanje, tihim glasom. Policajac sa čitačem mrežnjače i glasa podiže nakratko spravu do Spenserovog lica, i svi sačekaše ispis. Konačno dobiše kratak odgovor na čitaču i pođoše dalje. Još dva reda do nje. Čak su se i bezbrižni biznismeni ućutali, gledajući jedan drugog sa ironičnim grimasama i podignutim obrvama, kao da žele da kažu da je besmisleno uvoditi mere bezbednosti u same vagone. To se nikome nije dopadalo; bilo je pogrešno raditi tako nešto. Ovo je malo ohrabri, pa se zagleda kroz prozor. Uspinjali su se južnom padinom jame; voz je klizio blagim nagibom piste preko niskih brda koja su postepeno rasla, ne menjajući brzinu, kao na čarobnom ćilimu, preko još čudesnijeg tepiha raznobojnog predela. Stali su iznad nje. Onaj najbliži nosio je pojas sa nekoliko sprava preko službenog kombinezona boje rđe, među njima i ošamućivač. "Identifikacija zgloba, molim." Držao je identifikacionu karticu, sa fotografijom, dozimetrom i natpisom 'Prelazna vlada Sjedinjenih Država'. Mladi doseljenik mršavog lica, ne stariji od dvadeset pet godina, iako je to bilo lakše zaključiti po fotografiji nego po licu, koje je izgledalo umorno. Čovek se okrenu i reče službenici iza sebe: "Sviđa mi se parmezan od teletine koji tamo prave." Čitač joj je bio topao na zglobu. Službenica ju je pažljivo posmatrala. Maja je zurila u svoj zglob, praveći se da to ne primećuje, žaleći što nema oružje. Onda joj dadoše da pogleda u oko kamere čitača mrežnjače i glasa. "Kuda putujete?" upita mladić. "U Odesu?" Trenutak napete tišine. Onda visok pisak: "Prijatan put." I odoše dalje. Maja pokuša da kontroliše disanje, da ga uspori. Čitači zglobova merili su puls, i ako bi prešao
110 otkucaja ili tako nešto, obaveštavali su nosioca; bio je to u neku ruku detektor laži. Izgleda da nije prešla liniju. Ali njen glas, mrežnjača njenog oka; to joj nisu promenili. Švajcarski pasoš mora da je bio veoma moćan, kad je mogao da zameni pozvane podatke od ranije, bar u ovom sistemu obezbeđenja. Jesu li to uradili Švajcarci, Kojot, Saks, ili neka sila za koju nije znala? Ili je identifikacija prošla uspešno, ali su je pustili da bi preko nje došli do drugih članova odbeglih Stotinu? Ovo se činilo podjednako verovatno kao i ideja o premošćavanju velikih banaka podataka - podjednako ili više. Ali je za sad bila ostavljena na miru. Policajci su otišli. Majin prst je kuckao po beležnici; mahinalno je pozvala ono što je maločas čitala. Mišel je bio u pravu; osećala se snažna i čvrsta baveći se ovom temom. Teorije o smrti Džona Buna. Džona su ubili, a nju je sada proveravala policija dok je putovala redovnom železničkom linijom preko Marsa. Bilo je teško ne osetiti u tome neku vrstu uzročno-posledične veze, da bi možda bilo drugačije da je Džon živ. Svi glavni protagonisti te noći u Nikoziji bili su optuženi za saučesništvo u atentatu: Rasel i Hojl na osnovu drastičnih neslaganja po pitanju politike PrvoMarsa, Tojtovna na osnovu ljubavnih nesuglasica, a razne etničke ili nacionalne grupe u gradu na osnovu političkih sukoba, stvarnih ili izmišljenih. Ali je tokom godina najveća sumnja svakako pala na Frenka Čalmersa. Iako je bilo utvrđeno da je u vreme napada bio sa Majom Tojtovnom (što ju je u nekim teorijama proizvelo u saučesnicu u zaveri), njegov odnos sa Egipćanima i Saudijcima koji su se te noći nalazili u Nikoziji i njegov dugogodišnji sukob sa Bunom neizbežno su učinili da bude od mnogih proglašen za glavnog krivca za Bunovu smrt. Malo je onih koji poriču da je Selim el-Hajil bio vođa grupe Arapa koji su priznali zločin pre nego što su bili ubijeni ili izvršili samobistvo. Ali ovo samo pojačava sumnju na Čalmersa, budući da je bio el-Hajilov prijatelj. Govori se da su postojali samizdati i dokumenti 'za jedno čitanje' prema kojima je u Nikoziji te noći bio 'slepi putnik', i da je video Čalmersa i el-Hajila kako razgovaraju. Ali s obzirom na to da je 'slepi putnik' mit pomoću koga ljudi izražavaju anonimne percepcije pravog Marsovca, sasvim je moguće da ova priča predstavlja svedočenja ljudi koji nisu hteli da se pojave kao svedoci. Maja se prebaci na kraj teksta. El-Hajil je bio u završnoj fazi kobnog paroksizma kada je uleteo u hotel gde su bili odseli Egipćani i izjavio da je ubio Buna, tvrdeći da je bio glavni počinilac, ali da su mu pomogli Rašid Abu i Buland Beseiso iz Ahadovog krila Muslimanskog Bratstva. Tela Abua i Beseisa pronađena su kasnije tog popodneva u jednoj sobi pored medine; bili su otrovani koagulantima koje kao da su sami uzeli ili dali jedan drugom. Počinioci Bunovog ubistva bili su mrtvi. Zašto su to učinili i sa kim su bili u vezi - nikada se neće saznati. Nije prvi put da se dogodi ovako nešto, niti poslednji, jer onoliko koliko se trudimo da saznamo, toliko nastojimo i da sakrijemo. Prelistavajući fusnote, Maja se ponovo začudi značaju ove teme, o kojoj su beskrajno raspravljali istoričari, naučnici i zaluđenici za zavere svih vrsta. Stresavši se od gađenja, isključila je beležnicu, okrenula se dvostrukom prozoru i čvrsto zatvorila oči, nastojeći da dočara Frenka koga je poznavala i Buna. Godinama gotovo da nije ni pomislila na Džona, jer je bol bio preveliki; isto tako je izbegavala da misli na Frenka, ali iz drugih razloga. Sada su joj bili potrebni. Bol se pretvorio u avet bola, i morala je da ih vrati, zarad sopstvenog života. Htela je da zna. Legendarni 'slepi putnik'... Zaškripala je zubima, osećajući bestežinski, halucinantni strah prvog
susreta sa njim, prvog pogleda na njegovo lice, izobličeno i ogromnih očiju iza stakla... zna li on nešto? Je li zaista bio u Nikoziji? Dezmond Hokins, slepi putnik, Kojot - bez sumnje čudan lik. Maja nikada nije mogla normalno da razgovara s njim. Ni sada, kada joj je bilo potrebno, nije bila sigurna kako će to izgledati, ali je sumnjala da će biti uspešno. Šta je to? - upitala je Frenka kada su čuli viku. Teško sleganje ramenima, odvraćen pogled. Spontani gest. Gde je to već čula? Kada je to uradio, gledao je u stranu, kao da je izbegavao njen pogled. Kao da je na neki način rekao previše. Planinski lanci oko Basena Helas bili su najširi na zapadu, gde se nalazio srpasti venac nazvan Helespontus Montes, od sveg marsovskog gorja najsličniji zemaljskim planinama. Na severu, gde pista iz Sabišija i Barouza presecala basen, venac je bio uži i niži, ne toliko planinski teren već više neravnomerna strmina prema dnu basena, zemljište koje kao da je bilo gurano na sever u niskim koncentričnim talasima. Pista je silazila ovom brdovitom padinom, i često je morala da krivuda niz dugačke rampe usečene u bokove kamenih talasa, svaka niža od prethodne. Voz je znatno usporavao na krivinama, i Maja je mogla minutima da posmatra goli bazalt stene niz koju su se spuštali, ili preko ogromnog prostranstva severoistočnog Helasa, i dalje nekih tri hiljade metara ispod njih: bilo je to široko i ravno polje, oker i maslinaste boje u prednjem planu, da bi, tamo na horizontu, prešlo u zamrljanu belinu, koja je svetlucala kao slomljeno ogledalo. Bio je to lednik na Niskoj Koti, i dalje uglavnom smrznut, ali svake godine sve manje, sa barama otopine na površini i dubljim čaurama duboko ispod - čaurama koje su vrvele od života i povremeno izbijale na površinu leda, pa čak i na okolno zemljište - jer je ovaj polumesec leda brzo rastao. Iz akvifera u podnožju okolnih planina ispumpavali su vodu u basen. Duboki uton u severozapadnom delu basena, gde su se nalazili Niska Kota i mohoul, bio je središte novonastalog mora, dugačkog preko hiljadu kilometara i širokog, iznad Niske Kote, tri stotine kilometara. Uz to smeštenog na najnižoj tački na Marsu. Položaj pun obećanja, kao što je tvrdila Maja otkako su se spustili na Mars. Naselje Odesa bilo je osnovano visoko na padini basena, na koti prvog kilometra, dokle je trebalo da se popne nivo mora. Bila je to, dakle, luka koja je čekala more, te je južni obod grada zato bio dugački mol ili korniš, široka, travnata esplanada unutar šatora, spolja osigurana visokim lukobranom koji se trenutno dizao iznad suvih stena. Pogled na lukobran dok se voz približavao naselju nametao je utisak da je reč samo o polovini grada, čiji se južni deo odvojio i nestao. Voz tada poče da usporava, ulazeći u gradsku stanicu, koja im zakloni pogled. Voz stade, te Maja skinu torbu i pođe prema izlazu, prateći Spensera. Nisu obraćali pažnju jedno na drugo, ali odmah po izlasku iz stanice pođoše u raštrkanoj grupi ljudi prema tramvajskoj stanici i popeše se u isti, mali, plavi tramvaj, koji je vozio iza parka duž lukobrana. Blizu zapadnog dela grada oboje iziđoše na istoj stanici. Tu, iza i iznad pijace na otvorenom, smeštene povrh krošanja drveća, u ograđenom dvorištu, nalazio se apartmanski kompleks, sa mladim čempresima posađenim duž bočnih zidova. Svaki sprat građevine bio je uvučeniji od prethodnog, pa su dva viša nivoa imala terase sa stablima u posudama i cvećem u kutijama obešenim na ogradi. Penjući se uz stepenice do kapije dvorišta, Maja je zaključila da je arhitektura zgrade donekle podseća na Nađine ukopane arkade; ali ovde, gore, na popodnevnom Suncu iza pijace, sa belo okrečenim zidovima i plavim kapcima na prozorima, imala je mediteranski ili crnomorski izgled - dosta sličan mondenskim apartmanima pored mora u zemaljskoj Odesi. Na kapiji se okrenula da pogleda preko krošanja pijace; Sunce je zalazilo iza planina Helespontusa na zapadu, pa su tamo daleko napolju zraci Sunca svetlucali na ledu, žuti kao maslac. Prošla je za Spenserom kroz vrt i ušla u zgradu, gde se prijavila na recepciji posle njega, uzela
ključ i otišla do apartmana koji joj je bio dodeljen. Cela zgrada je pripadala Praksisu, pa su neki apartmani služili kao skrovišta, uključujući i njen i Spenserov. Ušli su zajedno u lift i bez reči se odvezli na treći sprat. Ušla je u apartman. Dve prostrane sobe, u jednoj kuhinjski odeljak; kupatilo, prazan balkon. Kuhinjski prozor gledao je na balkon i na daleki led. Spustila je torbu na krevet i izišla iz apartmana, do pijace, da kupi nešto za večeru. Kupila je hranu od trgovaca sa kolicima pokrivenim suncobranima, a onda je sela na klupu na travi duž mola i počela da jede suvlaki i pije recinu iz male boce, posmatrajući večernje šetače na molu. Najbliža ivica ledenog mora bila je otprilike četrdeset kilometara daleko, i sada je samo najistočniji deo leda bio izvan senke Helespontusa, sivkastog plavetnila koje je na istoku prelazio u rumenu ružičastu boju. Pored nje na klupu sede Spenser. "Lep pogled", reče. Ona klimnu glavom i nastavi da jede. Ponudila mu je bocu sa recinom, ali on reče: "Ne, hvala", pokazavši polupojeden tamale. Ona klimnu glavom i proguta zalogaj. "Na čemu radiš?" upita ga kada je sve pojela. "Delove za Saksa. Biokeramika, između ostalog." "Za Biotik?" "Za jednu njihovu kompaniju. Ona Pravi Školjke." "Šta?" "To je naziv kompanije. Još jedna članica Praksisa." "Što se tiče Praksisa..." Ona ga pogleda. "Tako je. Saksu su neophodni ovi delovi." "Za oružje?" "Da." Ona odmahnu glavom. "Da li bi mogao bar privremeno da ga obuzdaš?" "Mogu da pokušam." Posmatrali su kako se Sunčeva svetlost spira sa neba na zapad. U krošnjama pijace iza njih upališe se svetla, a vazduh poče da se hladi. Maja je osećala zahvalnost što pored nje sedi stari prijatelj, u lagodnoj tišini. Spenserovo držanje prema njoj sasvim se razlikovalo od Saksovog; u njegovoj srdačnosti bilo je kajanja zbog onog prebacivanja u vozilu posle Kasei Valisa i oproštaja za ono što je uradila sa Filis. Cenila je to. Uostalom, pripadao je prvobitnoj porodici, i prijalo joj je što nije sama u novom poduhvatu. Novi početak, novi grad, novi život - koliko ih je bilo do sada? "Koliko si dobro poznavao Frenka?" reče. "Ne naročito. Ne kao ti i Džon." "Misliš... misliš da je mogao biti umešan u Džonovo ubistvo?" Spenser nastavi da gleda prema plavom ledu na crnom horizontu. Konačno uze bocu recine sa klupe pored nje i otpi. Onda je pogleda. "Zar je to sad važno?"
30. Mnoge od onih prvih godina na Marsu provela je radeći u Helasu, ubeđena da je njegov nizak položaj zgodan za izgradnju naselja. Sada je zemljište iznad kote prvog kilometra bilo naseljeno posvuda oko basena, na mestima koja je ona među prvima ispitala. U beležnici je još imala podatke o njima, i sada je, kao Ljudmila Novosibirskaja, dobila priliku da ih iskoristi. Imala je posao u administraciji hidrološke kompanije koja je potapala basen. Ekipa je bila deo konglomerata organizacija za razvoj basena, među kojima su bile petrolejske kompanije Crnomorske Grupe, ruska kompanija koja je pokušala da oživi Kaspijsko i Aralsko More, i njena kompanija, Duboke Vode, članica Praksisa. Majin posao bio je da poveže mnogobrojne hidrološke operacije u oblasti, tako da se ponovo našla u srcu projekta Helas, kao u staro vreme, kada je bila pokretačka snaga iza svega što se događalo. Ovo je bilo zadovoljavajuće na više načina, od kojih su neki bili neobični - njeno naselje, Niska Kota (pogrešan položaj, morala je da prizna), svakog dana je tonulo sve dublje. To joj je odgovaralo: potopiti prošlost, potopiti prošlost, potopiti prošlost... Imala je, dakle, posao, i stan, koji je napunila polovnim nameštajem, visećim kuhinjskim elementima i biljkama u saksijama. Odesa je bila prijatan grad. Bila je izgrađena uglavnom od žutog kamena i smeđih cigala, i smeštena na uvučenijem delu padine basena, tako da se iz svih delova naselja pružao pogled na obalu bez vode, kao i na jug, preko basena. Niži delovi bili su rezervisani za prodavnice, poslovne prostorije i parkove, viši za stanove i bašte. Grad je ležao odmah iznad tridesetog stepena južne geografske širine, tako da je iz jeseni prešla u proleće, gde je veliko, toplo Sunce grejalo strme ulice gornjeg grada i topilo zimski sneg sa ivice ledene mase i sa vrhova planina Helesponta na zapadnom obzorju. Prijatan gradić. Mesec dana posle njenog dolaska, iz Sabišija je došao Mišel i uzeo apartman do njenog. Na njen predlog, ugradio je vrata između dnevnih soba, pa su posle tog mogli da se kreću kroz oba apartmana kao kroz jedan, živeći u dvojnom domaćinstvu; Maja nikada pre nije bila u sličnoj zajednici i otkrila je da ovakav život nije nimalo opterećujući. Njena ljubav prema Mišelu nije bila strasna, ali je on bio dobar prijatelj, dobar ljubavnik i dobar terapeut, i njegovo prisustvo bilo je kao sidro u njoj, koje ju je sprečavalo da odleti u zanose hidrologije ili revolucije, ali i da preduboko potone u zastrašujuće ponore političkog beznađa ili odvratnosti prema sebi. Uspinjanje i spuštanje sinusnom krivuljom raspoloženja bila je bespomoćna vožnja toboganom koju je mrzela, pa je bila zahvalna zbog svega što je Mišel činio da ublaži amplitudu. U apartmanima nisu držali ogledala, što je, uz klomipramin, ublažavalo ciklus. Ali su dna saksija i, uveče, prozori, bili sasvim dovoljni da sazna loše vesti, ako joj bude do toga. Često joj jeste bilo do toga. Sa Spenserom u istom hodniku, zgrada je pomalo podsećala na Podbrežje, a povremeni posetioci, koji su koristili apartmane kao utočište, samo su pojačavali taj osećaj. Kada bi došao neko od Prvih stotinu, izišli bi i zajedno šetali bezvodnom obalom, posmatrajući ledeni horizont i razmenjujući novosti kao i svi drugi starci na oba sveta. PrvoMars, pod vođstvom Kaseija i Harmakisa, bio je sve radikalniji. Piter je radio na liftu, oblećući oko svog meseca kao noćni leptir. Saks je, Bogu hvala, privremeno obustavio svoju ekotažnu kampanju i usredsredio se na industrijski poduhvat u mohoulu Višnjak, gradeći projektile Mars-svemir i slične stvari. Maja je vrtela glavom na ove vesti. Vojna sila neće prevagnuti ravnotežu na njihovu stranu; po tom pitanju slagala se sa Nađom, Nirgalom i Artom. Trebaće im nešto drugo, nešto što još nije mogla da uobliči u mislima. Ova praznina u mislima bila je jedna od stvari koje su slale njeno raspoloženje nizbrdo, jedna od stvari zbog koji je besnela.
Njen rad na povezivanju različitih delova procesa potapanja postajao je sve zanimljiviji. Vozila se tramvajem ili odlazila pešice u kancelariju u centru grada, da bi tamo naporno radila na sređivanju izveštaja koje su slale mnogobrojne ekipe za traženje vode i bušenje - prepunih hvalisavih procena o količinama vode koje bi mogle da se preliju u basen, redovno praćenih zahtevima za dodatnom opremom i radnom snagom, tako da su zajedno prevazilazili mogućnosti Dubokih Voda. Bilo je teško proceniti izveštaje iz ureda, pa je njeno tehničko osoblje obično kolutalo očima i slegalo ramenima. "To je kao da sudiš u takmičenju lažova", rekao je neko od njih. Onda su posvuda iz oblasti basena počeli da stižu izveštaji o novim naseljima u izgradnji, čiji su graditelji bez sumnje pripadali Crnomorskoj grupi ili metanatima povezanim sa njom. Mnoga su bila naprosto neidentifikovana - neka od njenih ekipa radioestezista otkrila bi prisustvo šatora koji zvanično nije postojao, i na tome bi ostalo. A dva velika kanjonska projekta, u Dao Valisu i sistemu Harmakis-Reul, očito su imali mnogo više stanovnika nego što je stajalo u zvaničnim dokumentima - posredi su, dakle, bili ljudi koji su živeli pod preuzetim identitetom kao ona, ili sasvim izvan mreže. Zaista zanimljivo. Pista oko Helasa bila je dovršena godinu dana ranije, težak inženjerski poduhvat, jer je rub basena bio ispresecan pukotinama i grebenima, i izbušen velikim količinama izbačenog materijala u povratku. Ali pista je sada bila puštena u saobraćaj, i Maja je odlučila da zadovolji radoznalost i da sama obiđe sve projekte Dubokih Voda i pogleda neka nova naselja. Kao pratnju na putovanju zahtevala je društvo jednog areologa iz ekipe, mlade žene po imenu Dajana, čiji su izveštaji dolazili iz istočnog dela basena. Izveštaji su joj bili šturi i neupadljivi, ali je Maja saznala od Mišela da je Dajana dete Esterinog sina Pola. Ester je rodila Pola ubrzo po odlasku iz Zigota i, koliko je Maja znala, nikad nikom nije rekla ko je Polov otac. Stoga je to mogao biti Esterin muž Kasei, pa je u tom slučaju Dajana bila Džekina nećaka, i Džonova i Hirokina prapraunuka - ili, u šta su mnogi verovali, Piter, pa bi tada bila Džekina polunećaka i Enina i Sajmonova prapraunuka. Ovako ili onako, Maja je bila zainteresovana jer je mlada žena bila jonsei, Marsovka četvrtog pokolenja, bez obzira na poreklo. Kada se pojavila u uredu u Odesi nekoliko dana pre putovanja, ispostavilo se da je zanimljiva i kao pojava. Po svojim dimenzijama (visoka preko dva metra, a ipak veoma zaokrugljena i mišićava), tečnim pokretima i azijatskim crtama lica, izgledala je kao pripadnica nove rase, određena da prati Maju u obilasku ovog novog kutka sveta. Pokazalo se da je Dajana potpuno obuzeta Basenom Helas i njegovim skrivenim vodama, jer je satima govorila o tome, toliko ulazeći u pojedinosti da je Maja bila ubeđena da je tajna roditeljstva razrešena - takav marsomanijak morao je biti u rodu sa En Klejborn, a po tome je Polov otac bio Piter. Maja je sedela u vozu pored ove krupne, mlade žene, posmatrajući je ili gledajući kroz prozor na strmu severnu padinu basena, postavljajući pitanja, prateći kako Dajana pomera kolena uz naslon sedišta ispred nje. Sedišta u vozovima nisu bila pravljena po meri domorodaca. Ono što je posebno opčinjavalo Dajanu bila je činjenica da je Basen Helas bio okružen sa mnogo više podzemnih voda nego što je bilo predviđeno modelima. Ovo otkriće, načinjeno na terenu u poslednjoj deceniji, bilo je nadahnuće za najnoviji projekt i pretvorilo je hipotetičko more u blisku stvarnost. Takođe je primoralo areologe da razmotre teorijske modele rane istorije Marsa i nagnalo ljude da počnu da traže i druge velike kratere od udara na planeti; bile su poslate ekspedicije u Karitum i Nereidum Montes oko Argire, kao i u brda oko južnog Izidisa. Istraživanja oko Helasa bila su pri kraju, i bilo pronađeno ukupno oko trideset miliona kubnih metara vode, mada su neki radioestezisti tvrdili da to ni izdaleka nije sve. "Može li se proceniti kada
će biti gotovi?" upita Maja Dajanu, misleći na sve one zahteve za odobravanje sredstava koji su pristizali u njenu kancelariju. Daja slegnu ramenima. "Posle nekog vremena počneš jednostavno da tražiš svuda." "A samo dno basena? Da li je moguće da će nas potapanje sprečiti da dopremo do nekih tamošnjih akvifera?" "Ne." Objasnila je Maji da u samom basenu gotovo da uopšte nema vode. Dno je bilo isušeno prilikom matičnog udara, i sada se sastojalo od kilometarskog sloja eolskih sedimenata, ispod koga se nalazila tvrda kora stopljenog kamenja nastala prilikom kratkih ali strahovitih pritisaka udara. Isti ovi pritisci načinili su duboke pukotine svuda oko ruba basena i omogućili oslobađanje neobično velikih količina gasova iz unutrašnjosti planete. Oslobođeni elementi potekli su uvis i ohladili se, a njihov vodeni deo sakupio se u tečnim akviferima i u brojnim zonama visoko zasićenog permafrosta. "Bio je to jak udar", primeti Maja. "Boga mi, jeste." Prema opštem pravilu, rekla je Dajana, udarna tela su jedna desetina veličine kratera koje su načinila (kao istorijske ličnosti, pomisli Maja); po tome je udarni planetezimal u ovom slučaju bio telo prečnika oko dve stotine kilometara koje je palo na prastari teren visokih kratera. Tragovi udara ukazivali su na to da je verovatno posredi bio običan asteroid, sastavljen uglavnom od ugljeničnog hondrita, sa dosta vode i nešto nikalskog gvožđa. Ulazna brzina bila mu je oko sedamdeset dve hiljada kilometara na sat, a udar je bio pod izvesnim uglom prema istoku, što je objašnjavalo veliku opustošenu oblast istočno od Helasa, kao i visoke, srazmerno pravilne koncentrične grebene Helespontus Montesa na zapadu. Dajana joj je potom opisala još jedno pravilo koje joj je izazvalo asocijacije na istoriju ljudskog roda: što je veće udarno telo, manji je njegov deo koji preostane posle udara. Iako je gotovo svaka čestica ovog ovde isparila prilikom kataklizmičnog udara - osim malog gravitacionog bolida ispod kratera Gledhil, za koji su neki areolozi tvrdili da je tu gotovo sigurno posredi ukopani ostatak planetezimala, možda desetohiljaditi ili još manji deo prvobitnog tela, i da će im obezbediti sve potrebne količine gvožđa i nikla ako ikad odluče da kopaju za njim. "Je li to izvodljivo?" upita Maja. "Pa, baš i nije. Jeftinije je eksploatisati asteroide." Što se i radi, pomisli Maja mračno. U poslednje vreme, pod vladajućim UNTA režimom, to je bila suština zatvorske kazne - godine u pojasu asteroida, provedene u radu u tesnom prostoru rudarskih brodova i robota. Ekonomično, po mišljenju Prelazne vlade. Zatvori su bili sigurni i donosili su zaradu. Ali Dajana je i dalje bila obuzeta strahotnim nastankom basena. Udar je bio star oko tri i po milijarde godina, u vreme kada je litosfera planete bila tanja, a unutrašnjost toplija. Energija oslobođena prilikom udara teško se mogla zamisliti: ukupna količina energije koju je stvorilo čovečanstvo tokom svog postojanja bila je zanemarljiva u poređenju sa ovom. Ista takva bila je potonja vulkanska aktivnost. Helas je bio okružen nekolikim drevnim vulkanima, nastalim neposredno posle udara, među kojima su bili Australis Tolus na jugozapadu, Amfitrites Patera na jugu i Hadriaka Patera i Tirena Patera na severoistoku. U svakoj od ovih vulknaskih oblasti utvrđeno je postojanje akvifera sa tečnom vodom. U davnoj prošlosti izlila su se dva ova akvifera, ostavivši na istočnoj padini bazena dve osobene krivudave doline koje je izdubila voda: Dao Valis, koja je počinjala na namreškanim padinama Hadriaka Patere, i malo južnije, povezan par dolina poznatih kao sistem Harmakis-Reul, koje su se pružale punih hiljadu kilometara. Akviferi na počecima ovih dolina napunili su se tokom eona posle izliva, pa su sada velike građevinske ekipe pokrile šatorom Dao i radile na Harmakis-Reulu,
puštajući da voda iz akvifera teče niz dugačke, nastavljene kanjone do dna basena. Maja je bila posebno zainteresovana za ove nove, velike, nastanjive površine, a Dajana, koja ih je dobro poznavala, nameravala je da poseti neke prijatelje u Dau. Voz je tokom celog prvog dana klizio severnim rubom Helasa, te se putnicima neprestano pružao pogled na led na dnu basena. Prošli su pored gradića nazvanog Sevastopolj na obronku brega, čiji su kameni zidovi bili firentinski žuti na svetlosti popodneva, da bi zatim stigli do Paklenih Dveri, naselja na donjem kraju Dao Valisa. Bilo je kasno popodne kada su izišle iz železničke stanice Paklenih Dveri i pogledale naniže na novo veliko naselje pod šatorom, smešteno ispod ogromnog nosećeg mosta. Most je nosio pistu voza i premošćavao Dao Valis ispred samog ulaza u kanjon, tako da su mu kule bile deset kilometara jedna od druge. Sa ivice kanjona pored mosta, gde se nalazila stanica, pružao se pogled kroz ulaz u kanjon na dno basena, prostrto ispod nabora čupavih, osunčanih oblaka. U drugom smeru video se strmi uski svet kanjona. Dok su silazile vijugavom ulicom od stepenica prema naselju, materijal novog šatora iznad kanjona bio je vidljiv samo kao izvesna crvena izmaglica na nebu predvečerja, posledica taloženja prašine. "Sutra ćemo poći uzvodno ivičnim putem", reče Dajana, "da pogledamo odozgo. Zatim ćemo se vratiti na dno kanjona, da vidiš kako je dole." Spustile su se niz ulicu, koja je imala sedam stotina obeleženih stepenika. U centru Paklenih Dveri malo su prošetale i večerale, a onda su se ponovo popele do zgrade Dubokih Voda, koja se nalazila na zidu doline, odmah ispod mosta. Tamo su prenoćile, a ujutru su otišle do garaže pored železničke stanice i unajmile mali rover kompanije. Dajana ih je povezla na severoistok, putem koji je išao naporedo sa ivicom kanjona i masivnim betonskim temeljima šatorske konstrukcije. Iako je materijal šatora bio providan do nevidljivosti, sama veličina krova činila ga je ogromnim teretom. Betonska masa temelja zaklanjala je vidik na kanjon ispod njih, te ga Maja uopšte nije videla sve do prvog vidikovca. Dajana je zaustavila rover na malom parkingu na širokoj platformi temelja, pa su stavile šlemove, izišle iz vozila i pošle uz drveno stepenište koje kao da se slobodno uspinjalo u nebo, da bi izbliza prvo postala vidljiva providna noseća greda od aerogela a odmah zatim slojevi šatora, rastegnuti sa svoje grede prema sledećoj, koja se nije mogla videti. Na vrhu stepeništa nalazila se mala, ograđena posmatračka platforma, odakle se pružao pogled na kanjon više kilometara uzvodno i nizvodno. A tamo je zaista bilo vode; dnom Dao Valisa tekla je reka. Dno kanjona bilo je poprskano zelenilom, ili, tačnije, raznovrsnim zelenilom. Maja je prepoznala tamarisk, pamukovac, jasiku, čempres, sikamoru, patuljasti hrast, snežni bambus, kadulju - a potom, na strmom talusu i stenovitim padinama u podnožju zidova kanjona, više vrsta grmova i puzavica, i naravno oštriku, mahovinu i lišaje. I usred tog živopisnog arboretuma, reku. Nije to bio plavi potok sa belim brzacima. Voda je u sporijim potezima mutna, boje rđe. U brzacima i vodopadima presijavala se svetlim prelivima ružičaste boje. Klasični tonovi Marsa, izazvani, po Dajaninim rečima, česticama prašine koje su lebdele u vodi poput glacijalnog mulja - kao i odraženom bojom neba; ono je tog dana bilo mutne slezove boje koja je oko zakriljenog Sunca, žutog kao tigrovo oko, prelazila u boju lavande. Ali bez obzira na boju vode, bila je to prava reka, u pravoj rečnoj dolini, mestimično spora, mestimično brza, sa šljunčanim gazovima, peščanim sprudovima, rebrastim potesima, osipajućim limanskim ostrvima, ponekim velikim, dubokim, lenjim meandrom, brojnim brzacima i, dalje uzvodno, nekoliko manjih vodopada. Pod najvišim vodopadom videlo se kako ružičasta pena postaje gotovo bela, i te bele mrlje zatim su plovile nizvodno, da se zakače za stene ili grane koje su štrčale iz obale.
"Reka Dao", reče Dajana. "Ljudi koji žive ovde zovu je i Rubinska reka." "Koliko ih ima ovde?" "Nekoliko hiljada. Većina njih živi u blizini Paklenih Dveri. Uzvodno su porodična imanja i slično. I, naravno, vodocrpna stanica na vrhu kanjona, gde radi nekoliko stotina ljudi." "Ovo je jedan od najvećih akvifera?" "Jeste. Oko tri miliona kubnih metara vode. Stoga ga ispumpavamo brzinom protoka - uostalom, vidiš i sama. Oko sto hiljada kubnih metara godišnje." "Znači, za trideset godina, zbogom reko?" "Tako je. Mada bi mogli da vrate pumpama deo vode uzvodno kroz cev, i da je ponovo puste. Ili ko zna, ako atmosfera postane dovoljno zasićena vlagom, na padine Hadriake možda će pasti dovoljno snega da se napune potoci. Nivo vode u reci zavisiće u tom slučaju od godišnjeg doba, ali tako je sa svim rekama, zar ne?" Maja je posmatrala prizor, koji ju je toliko podsećao na nešto iz mladosti, neku reku... gornji tok Rionija, u Gruziji? Kolorado, koji je videla kada je bila u Americi? Nije mogla da se seti. Bio je tako maglovit, čitav njen život. "Lepo je. I tako..." Zatresla je glavom; prizor je posedovao svojstvo koje nije pamtila od ranije, neku izdvojenost iz vremena, proročanski nagoveštaj daleke budućnosti. "'Ajde da se odvezemo malo dalje, da vidimo Hadriaku." Maja klimnu glavom, i vratiše se do vozila. Dok su se vozile uzbrdo, put se u nekoliko navrata uzdizao iznad temelja tako da se videlo dno kanjona, i Maja je zapazila da je malena reka nastavila da proseca put kroz stenje i rastinje. Ali Dajana je vozila dalje, a ona nije primetila tragove ljudskog boravka. Na gornjem kraju pokrivenog kanjona nalazio se veliki betonski blok fizičkog postrojenja u kome su bili smešteni pogoni za razmenu gasova i crpna stanica. Na padini severno do stanice dizala se šuma vetrenjača, sa velikim propelerima koji su se polako okretali, usmereni na zapad. Iznad te šuma dizala se široka, niska kupa Hadriaka Patere, vulkana čije su padine bile neobično izbrazdane gustom mrežom kanala lave, gde su novi presecali stare. Kanali su sada bili ispunjeni zimskim snegom, ali ne i crne stene između njih, pometene jakim vetrovima koji su pratili snežne mećave. Ishod je bila ogromna crna kupa koja je štrčala u ranjeno nebo, išarana stotinama umršenih belih traka. "Lep prizor", reče Maja. "Mogu li da ga vide sa dna kanjona?" "Ne. Ali mnogi na ovom kraju kanjona ionako rade na rubu, kod bunara ili u centrali, tako da svaki dan imaju priliku da ga vide." "Ovi naseljenici... ko su oni?" "Hajde da odemo do njih, pa ćeš videti", reče Dajana. Maja klimnu glavom, uživajući u Majinom stilu, koji ju je pomalo podsećao na En. Sansei i jonsei bili su podjednako čudni za Maju, ali joj je Dajana bila mnogo bliža - verovatno iz ličnih razloga, ali je isto tako, u poređenju sa egzotičnijim vršnjacima i decom iz Zigota, bila dobrodošlo obična. Dok ju je Maja posmatrala, misleći ovo, Dajana je vozila rover kroz kanjon, niz strmi drum, položen na džinovskoj drevnoj talusnoj padini tolusa blizu Daovog vrha. Bilo je to mesto gde se dogodio prvobitni izliv akvifera, ali je zemljište bilo tek neznatno krševito - samo titanske talusne padine, zanavek nagnute u ugao počinka. Samo dno kanjona bilo je u osnovi ravno i glatko. Ubrzo su se našle na njemu, putem od regolita poprskanog vezivom. Drum je, tamo gde je to bilo moguće, pratio potok. Posle jedan sat vožnje prošle su pored zelene livade, ušuškane u dremljivi zavoj širokog meandra. U sredini ove livade, u gaju pinjonskih borova i jasika, skutrio se grozd niskih krovova od šindre, sa tankim pramenom dima koji se dizao iz usamljenog dimnjaka.
Maja je zurila u naseobinu (obori i pašnjaci, dvorište za kamion, ambar, kućice za pčele), diveći se njenoj lepoti, arhaičnoj celovitosti, prividnoj izdvojenosti iz velikog pustinjskog platoa crvene stene iznad kanjona - izdvojenosti iz svega spoljašnjeg, zapravo, iz istorije, i samog Vremena. Mezokozm. O čemu li misle u tim kućicama na Marsu i na Zemlji, planetama bremenitim tolikom nesrećom? Zašto bi ih bila briga za to? Dajana zaustavi vozilo, a iz kuća iziđe nekoliko ljudi i pođe preko livade da vidi ko su posetioci. Pritisak pod šatorom bio je 500 milibara, dovoljan da pomogne u nošenju tereta materijala kupole, jer je prosečan atmosferski pritisak sada bio oko 250 milibara. Maja zato otvori komoru rovera, i iziđe bez šlema, osećajući se neodeveno i nelagodno. Ovi naseljenici listom su bili mladi domoroci. Većina ih je došla u poslednjih nekoliko godina iz Barouza i Elizijuma. Rekli su im da u dolini živi i izvestan broj Zemljana - ne mnogo njih, ali je Praksis imao program naseljavanja grupa iz manjih zemalja, pa su u dolini nedavno pozdravili dolazak Švajcaraca, Grka i Navaho Indijanaca, a dole u blizini Paklenih Dveri postojalo je rusko naselje. Stoga se u dolini moglo čuti nekoliko jezika, ali je engleski bio lingua franca, i govorni jezik gotovo svih domorodaca. Njihov engleski imao je naglaske koje Maja nikad ranije nije čula, kao i neobične greške u gramatici, bar za njeno uho; recimo, gotovo svaki glagol posle prvog bio je u sadašnjem vremenu. "Sišli smo nizvodno i videli neke Švajcarce kako rade na reci. Učvršćuju obalu na nekim mestima, biljem ili stenama. Kažu da će za nekoliko godina korito biti dovoljno isprano da se izbistri voda." Maja reče: "I tada će biti boje litica i neba." "Pa da, naravno. Ali čista voda ipak bolje izgleda nego muljevita." "Otkud znate?" upita Maja. Oni zažmiriše i namrštiše se, zamišljeni. "Pa, po tome kako ti izgleda na dlanu, a?" Maja se osmehnu. "Divno je imati toliko prostora. Neverovatno koliku površinu danas mogu da stave pod krov, zar ne?" Oni slegoše ramenima, kao da o tome nisu razmišljali na taj način. Jedan od njih reče: "U stvari, jedva čekamo dan kada će skinuti krov. Nedostaju nam kiša i vetar." "Kako to znate?" Znali su. Ona i Dajana odvezoše se dalje, prolazeći kraj mnogih zaselaka. Usamljene farme. Pašnjaci za ovce. Vinogradi. Voćnjaci. Obrađena polja. Velike, zelenilom ispunjene staklene bašte, osvetljene poput laboratorija. Jednom im je ispred vozila kojot pretrčao put. Potom je Dajana na visokoj, maloj tratini ispod talusne padine ugledala mrkog medveda, a nešto kasnije i divlje ovce. Na otvorenim pijacama u seocima ljudi su trgovali hranom i alatom, i razgovarali o svakodnevnim stvarima. Nisu pratili vesti sa Zemlje, i Maji su izgledali neprirodno ravnodušni po tom pitanju. Svi osim male zajednice Rusa, čiji je ruski, iako iskvaren, Maji poterao suze na oči, kada su je obavestili da se na Zemlji sve raspada. Kao i obično. Bili su prezadovoljni svojim životom u kanjonu. U jednom od zaselaka obrele su usred pijačnog dana, i tamo je među svetinom bio Nirgal, grizući jabuku i živo klimajući glavom na nešto što su mu govorili. Ugledao je Maju i Dajanu kako izlaze iz vozila, dojurio do njih i zagrlio Maju, podigavši je se zemlje. "Majo, otkud ti ovde?" "U obilasku sam, a dolazim iz Odese. Ovo je Dajana, Polova kćer. Šta ti radiš ovde?" "Oh, navratio sam u dolinu. Imaju neke probleme sa sastavom tla, pa pokušavam da pomognem." "Kaži mi o čemu je reč." Nirgal je bio ekološki inženjer, i činilo se da je nasledio nešto od Hirokinog dara. Mezokozm doline bio je srazmerno mlad, i još su posvuda sadili mladice, i iako je zemlja bila obogaćena,
nedostatak azota i kalijuma ugrožavao je mnoge biljke. Dok su šetali po pijaci, Nirgal je raspravljao o ovome i pokazivao lokalne proizvode i uvezenu robu, opisujući ekonomiju doline. "Ovde, dakle, nisu samodovoljni?" upita Maja. "Ne, nisu. Daleko od toga. Ali uzgajaju dosta svoje hrane i razmenjuju je za ono što nemaju, ili poklanjaju." Činilo se da je uporedo radio i na eko-ekonomiji. A ovde je već stekao brojne prijatelje; ljudi su neprestano dolazili da ga zagrle, i pošto je jednom rukom obgrlio Maju, bila je uvučena u te zagrljaje, da bi potom bila predstavljena svakom od tih mladih domorodaca, koji su se očigledno radovali ponovnom susretu sa Nirgalom. Svima je zapamtio imena i svakog je pitao kako je, i nije prestajao da postavlja pitanja dok su išli dalje kroz pijacu, pored tezgi sa hlebom ili povrćem, vreća sa ječmom i đubrivom, košara sa bobicama i šljivama, sve dok to nije postala povorka, pokretno veselje, koje se konačno zaustavilo pored dugačkih stolova od borovine ispred krčme. Nirgal je držao Maju pored sebe do kraja popodneva, tako da je mogla da posmatra sva ta mlada lica, opuštena i srećna, svesna koliko je Nirgal sličan Džonu - kako mu se ljudi otvaraju, a zatim jedni prema drugima - svaka takva prilika pretvarala se u svetkovinu, oplemenjena njegovim duhom. Nalivali su jedni drugima piće, Maju su obilato pogostili hranom, 'domaće, sve domaće', razgovarali su međusobno na brzom marsovskom engleskom, tračareći i iskazujući svoja nadanja. Ne, Nirgal je zaista bio izuzetan mladić, čudak poput Hiroko i u isto vreme potpuno normalan. Dajana je, opet, izgledala naprosto prikačena sa njegove druge strane, i činilo se da mnoge druge mlade žene oko njih žale što nisu na njenom mestu, ili Majinom. Možda zato što su već bile, u nekoj prethodnoj prilici. Pa, uloga babuške imala je i određene prednosti. Bilo joj je dozvoljeno da ga slobodno mazi, njima pred nosom, na šta se on samo cerio. Da, u njemu je bilo nečeg privlačnog: oštro ocrtana vilica, pokretna, izražajna usta, široko postavljene, smeđe, pomalo kose oči, guste obrve, nezaglađena crna kosa, dugačko, vitko telo, iako nije bio visok kao neki od njih. Ništa izuzetno. Bilo je to prevashodno njegovo držanje, srdačno, radoznalo i sklono veselju. "A politika?" upitala ga je kasnije te večeri, kada su išetali iz sela do potoka. "Šta im govoriš?" "Koristim dokument iz Dorsa Brevije. Mišljenja sam da bi trebalo odmah da ga primenimo, u svakodnevnom životu. Znaš, većina ljudi u ovoj dolini izišli su iz službene mreže, i žive u alternativnoj ekonomiji." "Primetila sam. To je jedna od stvari koje su me dovele ovamo." "Ja', pa, vidiš kako je. Sansei i jonsei su zadovoljni. Smatraju da žive u sistemu domaće izrade." "Pitanje je šta misli UNTA." "Šta oni tu mogu? Po onome što sam video, mislim da ih nije briga." Neprestano je putovao, već godinama, i video je veliki deo Marsa - mnogo više nego Maja, u stvari. "Neprimetni smo, i ne izgledamo im kao pretnja. Zato nas ostavljaju na miru. Mislim da nemaju pojma ni gde nas sve i koliko ima." Maja sumnjičavo zavrte glavom. Stajali su na obali potoka, koji je na tom mestu bučno grgotao preko plićaka, odražavajući svetlost zvezda sa ljubičaste noćne površine. "Tako je mutan", reče Nirgal. "Kako se zovete?" upita ona. "Kako to misliš?" "To je neka vrsta političke stranke, Nirgale, ili društvenog pokreta. Morate ga nekako zvati." "A. Pa, neki nas zovu bunovcima, ili krilom PrvoMarsa. Mislim da nijedno nije tačno. Ja sam nemam naziv za to. Možda Ka. Ili Slobodni Mars. To nam je neka vrsta međusobnog pozdrava. Glagol, imenica, šta je već. Slobodni Mars."
"Hmm", reče Maja, osećajući hladan i vlažan vetar na obrazima i Nirgalovu ruku oko struka. Alternativna ekonomija, koja dejstvuje bez pravila ili zakona, jeste primamljiva, ali i opasna; lako se može pretvoriti u crnu ekonomiju kojom caruju kriminalci, i ovakvo idealističko selo ne bi ništa moglo da učini protiv toga. Stoga, kao zamena za Prelaznu vladu, izgleda pomalo neostvarivo, zaključila je. Ali kada je svoje sumnje izrazila Nirgalu, složio se s njom. "Ne smatram ovo poslednjim korakom. Ali verujem da pomaže. Toliko možemo za sad. A kad dođe vreme..." Maja klimnu glavom u tami. Ovo je drugi Kreš Krešent, pade joj na pamet. Vratiše se zajedno u selo, gde je slavlje još trajalo. Najmanje pet mladih žena poče da se bore da ostanu kraj njega na kraju večeri, i Maja ih napusti i pođe na spavanje, uz smeh koji je bio samo neznatno gorak (da je mlađa, nijedna od njih ne bi imala priliku). Posle dva dana vožnje nizvodno od sela i pijace, i dalje četrdeset kilometara od Paklenih Dveri, stigoše do okuke u kanjonu, odakle su mogle da ga sagledaju čitavom dužinom, sve do kula visećeg železničkog mosta. Podseća na nešto sa nekog tuđinskog sveta, sa potpuno nepoznatom tehnologijom. Kule su bile visoke šest stotina metara, i udaljene deset kilometara jedan od druge - zaista divovski most, pored koga su Paklene Dveri izgledale patuljasto, iako im je trebalo čitav sat da se nađu iza horizonta, ali su i posle toga bile vidljive, od ruba naniže; zgrade su se prosipale nizbrdo poput nekog dramatičnog priobalnog mesta u Španiji ili Portugaliji - a ipak u senci ogromnog mosta. Jeste, bio je ogroman - ali je u Planiciji ipak bilo dvostruko većih mostova i, uz neprestana poboljšanja materijala, tome se nije video kraj. Ugljenično mikrocevno vlakno za kabl novog lifta imalo je otpornost koja je bila prevelika čak i za njegove potrebe, i od njega je na površini bilo moguće sagraditi mostove neograničenih razmera; govorilo se o premošćavanju Marinerisa i kružile su šale o uvođenju kablovskih vozila između prinčevskih vulkana na Tarzisu, da bi ljudi bili pošteđeni spuštanja u dubinu od petnaest kilometara između tri vrha. Po povratku u Paklene Dveri, Maja i Dajana vratile su vozilo u garažu i počastile se obilnom večerom u restoranu na sredini zida doline, ispod mosta. Dajana je posle toga izrazila želju da vidi neke prijatelje, pa se Maja pozdravila s njom i otišla do ureda Dubokih Voda, a zatim u svoju sobu. Ali se iza staklenih vrata njene sobe, iznad malog balkona, preko zvezda pružao veliki luk mosta i podsećao je na kanjon reke Dao i njegove žitelje, kao i na crnu kupu Hadriake ispruganu snegom ispunjenim kanalima, te dugo nije mogla da zaspi. Izišla je na balkon i sela na stolicu, umotana u ćebe, i ostala tako dobar deo noći, posmatrajući pozadinu džinovskog mosta i razmišljajući o Nirgalu i mladim domorocima. Sledećeg jutra trebalo je da se ukrcaju u voz oko Helasa, ali je Maja zamolila Dajanu da je odveze do dna basena, da sama pogleda šta se dešava sa vodom koja je priticala iz reke Dao. Dajana joj je rado ispunila želju. Reka se u donjem delu grada ulivala u uski rezervoar sa debelom betonskom branom i pumpom, smešten uz sam zid šatora. Izvan šatora, voda je tekla preko basena kroz cevovod sa debelom izolacijom, postavljen na stubove visoke tri metra. Cevovod se pružao niz široku, blagu istočnu padinu basena, i one su ga pratile u roveru kompanije, sve dok osute litice Paklenih Dveri nisu nestale iza niskih dina obzorja iza njih. Kule mosta ostale su vidljive i jedan sat kasnije, izvirujući iza horizonta. Nekoliko kilometara dalje, cevovod je izbijao na crvenkasto polje ispucalog leda, neku vrstu lednika, koji se širio levo i desno preko ravnice dokle im je dopirao pogled. Bila je to, zapravo,
trenutna obala njihovog mora, ili bar jedan njen isečak, zamrznut u mestu. Cevovod se izvesnom dužinom pružao preko leda, da bi zatim zaronio u njega, nekoliko kilometara od linije obale. Iz leda je štrčao mali, gotovo potopljeni prsten kratera nalik na dvostruko kružno poluostrvo, i Dajana je popela rover na jedno od poluostrva i vozila dokle god je to bilo moguće. Vidljivi svet ispred njih bio je potpuno pokriven ledom; iza njih se dizala peščana padina. "Ovaj deo se pruža daleko napolje", reče Dajana. "Pogledaj tamo..." Pokazala je na srebro koje je svetlucalo na zapadnom obzorju. Maja uze dvogled sa platforme iznad komandne ploče. Na horizontu je opazila nešto što je izgledalo kao severna ivica leda, odakle su se ponovo uzdizale dine. Ledena masa na rubu tada se obruši kao što se grenlandski glečer obrušava u more, ali se, umesto da se istopi, razlomi na stotine belih krhotina. Onda se izli voda, mrka poput Rubinske reke na pesku. Ispred plime se podiže prašina i pojuri na jug. Ivice novog toka se zabeleše, ali Maja vide da to nije ni upola brzo kao što se ledila bujica u Marinerisu šezdeset prve. Ostala je tečna, gotovo bez imalo ledene pare, minutima, tamo na otvorenom! Da, svet je zaista bio topliji, a atmosfera gušća; ovde dole u basenu pela se do 260 milibara, a spoljnja temperatura trenutno je iznosila 271 stepen Kelvina. Sasvim prijatno! Osmatrajući površinu leda, opazila je da je išarana brojnim belim barama otopljene vode koja se ponovo zaledila.
31. "Stvari se menjaju", reče Maja, više za sebe nego Dajani; ova je ćutala. Mrka voda novog izliva pobelela je posle nekog vremena po čitavoj površini i prestala da se kreće. "Sada izbija na nekom drugom mestu", reče Dajana. "Ponaša se kao taloženje u rečnoj delti. Glavni kanal ovog ledenog jezika je, u stvari, daleko odavde na jugu." "Drago mi je što sam ovo videla. Hajde da se vratimo." Odvezle su se nazad u Paklene Dveri, i to veče su zajedno večerale, na terasi onog restorana ispod velikog mosta. Maja je postavila Dajani mnoga pitanja o Polu, Ester, Kaseiju, Nirgalu, Rejčel, Emili, Reulu i ostalim Hirokinim potomcima, njihovoj deci i deci njihove dece. Šta sad rade? Šta nameravaju da rade? Ima li Nirgal dovoljno sledbenika? "Oh, naravno. Videla si kako to izgleda. On neprestano putuje i u gradovima severa ima čitavu mrežu domorodaca koji mu pomažu. Prijatelje, prijatelje prijatelja, i tako dalje." "I ti misliš da će ti ljudi podržati...?" "Još jednu revoluciju?" "Htela sam da kažem - pokret za nezavisnost." "Zovi to kako god hoćeš, oni će ga podržati. Podržaće Nirgala. Zemlja im izgleda kao košmar, košmar koji pokušava da nas proguta. A oni ne žele da se to dogodi." "Oni?" reče Maja, smešeći se. "Oh, i ja." Dajana joj uzvrati osmeh. "Mi." Pošto su nastavile da obilaze Helas u smeru kazaljke na satu, Maja je pronašla razloge da zapamti taj razgovor. Konzorcijum iz Elizijuma, bez upliva metanata ili očiglednih veza sa UNTA, upravo je dovršio pokrivanje dolina Harmakis-Reul, primenivši isti metod kojim je bio pokriven Dao. Sada su u dva povezana kanjona boravile stotine ljudi, rukujući aeratorima i oplemenjujući hranljivu podlogu, sejući i sadeći biosferu kanjonskog mezokozma. Njihove montažne staklene bašte i postrojenja proizvodili su gotovo sve što im je bilo potrebno za rad, a metali i gasovi stizali su sa istoka, iz pustara Hesperije, gde su bili vađeni, u grad na ulazu u Harmakis Valis, Sukumi. Ovi ljudi imali su početne programe i seme, i činilo se da se ne osvrću mnogo na Prelaznu vladu; nisu zatražili dozvolu za svoj projekt, i pokazivali su otvorenu netrpeljivost prema službenim ekipama iz Crnomorske grupe, sastavljenim obično od predstavnika zemaljskih metanata. Međutim, veoma im je nedostajala radna snaga, i sa radošću su dočekivali nove tehničare ili obične radnike iz Dubokih Voda, kao i svaku pošiljku opreme koja bi pristigla iz sedišta kompanije. Gotovo da nije bilo grupe koju je Maja obišla u oblasti Harmakis-Reul da nije tražila pomoć, a većinom su bile sastavljene od mladih domorodaca, uverenih da imaju pravo na opremu kao bilo ko drugi, iako nisu bili povezani sa Dubokim Vodama ili sa nekom drugom kompanijom. A južno od Harmakis-Reula, u krševitim brdima od vulkanskog materijala, iza ruba basena, posvuda su se nalazile ekipe radioestezista u potrazi za akviferima. Kao i u pokrivenim kanjonima, ekipe su se sastojale uglavnom od domorodaca, rođenih posle šezdeset prve godine. Bili su drugačiji, suštinski drugačiji, delili su interese i zanimanja koja su drugim pokolenjima bila potpuno nerazumljiva, kao da su genetska odstupanja ili prekinuta selekcija doveli do dvostruke distribucije, pa su sada pripadnici starog roda Homo sapiensa delili planetu sa novim, Homo aresom, bićima visokim, gracioznim, skladnim i sasvim kod kuće, u zanesenom međusobnom ćeretanju dok su radili posao koji će basen Helasa pretvoriti u more.
Ovaj divovski projekt za njih je bio sasvim običan posao. Prilikom jednog zaustavljanja voza, Maja i Dajana izišle su i odvezle se sa nekim Dajaninim prijateljima na jedan greben Zea Dorse koja se pružala u jugoistočni deo dna basena. Sada su ovi grebeni bili većinom poluostrva koja su se podvlačila pod druge ogranke lednika, i Maja je posmatrala ispucali led sa obe strane vozila i pokušavala da dočara vreme kada će površina mora ležati više stotina metara iznad njih, kada će ove kvrgave, stare, bazaltne hridi biti samo piskovi na sonaru nekog broda, dom za morske zvezde, škampe, račiće i bezbrojne vrste veštački odgajenih bakterija. Nije to bilo neko daleko vreme, ma koliko neobično izgledalo. Ali Dajana i njeni prijatelji grčkog ili možda turskog porekla - ovi mladi marsovski vodotragači nisu bili zaplašeni ovom bliskom budućnošću, niti razmerama projekta. Bilo je to njihov život, njihovo zanimanje - za njih to jeste bilo po meri ljudi, a ne nešto natprirodno. Na Marsu se ljudski rad, jednostavno, sastojao od faraonskih projekata kao što je bio ovaj. Stvaranje okeana. Gradnja mostova prema kojima je Golden Gejt, Zlatna Kapija, izgledao kao igračka. Ovaj greben, koji se uskoro neće moći videti, nisu čak ni pogledali - razgovarali su o drugim stvarima, zajedničkim prijateljima u Sukumiju, ili tako nešto. "Ovo je fantastičan čin!" reče im Maja oštro. "Ovo je daleko veće od svega što su ljudi do sada mogli da naprave! Ovo more biće veliko kao Karipsko! Na Zemlji nikada nije bio ostvaren ovakav projekt - nikada! Ništa slično!" Žena prijatnog, ovalnog lica, sa divnim tenom, se nasmeja. "Koga briga za Zemlju", reče ona. Nova pista kružila je duž južne ivice, prelazeći transverzalno neke strme grebene i urvine koje su se zvale Aksius Valis. Ova nabiranja terena pružala su se od nazubljenih brda ivice do basena, primoravajući vijadukt piste da prelazi velike raspone mostova i duboke useke, ili tunele. Voz u koji su se ukrcale posle Zea Dorse bio je kratka, privatna kompozicija, vlasništvo ureda u Odesi, tako da je Maja mogla da ga zaustavlja na većini malih stanica duž ovog poteza, gde je izlazila da razgovara sa ekipama građevinara i radioestezista. Na jednoj stanici radili su listom doseljenici sa Zemlje, Maji mnogo razumljiviji od bezbrižnih domorodaca - bili su to ljudi normalne visine, koji su se teturali okolo zapanjeni i oduševljeni, ili užasnuti i kukajući, u svakom slučaji svesni neobičnosti poduhvata u kome učestvuju. Poveli su Maju u tunel u grebenu, i pokazalo se da je to tunel lave koji je silazio iz Amfitrites Patere, čija je valjkasta šupljina bila gotovo jednaka po veličini onoj u Dorsa Breviji, ali nagnuta pod oštrim uglom. Inženjeri su upumpavali vodu iz akvifera Amfitrites u nju, i koristili je kao cevovod do dna basena. Zato je sada, kao što su joj ponosno nacereni zemaljski hidrolozi pokazali kada je stupila na posmatračku galeriju usečenu u cev lave, crna voda jurila dnom ogromnog tunela, jedva pokrivajući dno čak i pri protoku od dve stotine kubnih metara u sekundi, urlajući u praznom bazaltnom cilindru punom odjeka. "Zar to nije sjajno?" pitali su je doseljenici, a Maja je klimala glavom, zadovoljna što je u društvu ljudi čije je reakcije mogla da razume. "Kao veliki kišni oluk, zar ne?" Ali kada se ponovo našla u vozu, mladi domoroci su klimali glavom na Majine uzvike - cevovod u tunelu lave, naravno - jeste, ogroman je, pa i mora da bude, zar ne? - i uštedelo se na cevima, za neko drugo mesto gde će zafaliti, je li? A zatim su se ponovo vratili međusobnom razgovoru o nekoj pojavi napolju na dnu basena koju Maja nije mogla da vidi. Prevalile su vozom jugozapadni luk basena, i pista ih je povela na sever. Prešli su još četiri ili pet velikih cevovoda, koji su vijugali iz visokih kanjona Helespontus Montesa sa njihove leve strane, kanjona između golih, kamenih, nazubljenih litica kao u Nevadi ili Avganistanu, sa vrhovima belim od snega. Kroz prozore s desne strane, dole na dnu basena, širile su se mrlje prljavog, neravnog leda,
često obeleženog glatkim, belim zakrpama novijih izliva. Na vrhovima bregova pored piste rasli su šatorski gradići nalik na one u renesansnoj Toskani. "Ove padine biće popularna mesta za život", reče Maja Dajani. Nalaziće se između planina i mora, a neki od ovih ulaza u kanjone verovatno će biti male luke." Dajana klimnu glavom. "Biće lepo jedriti tuda." Kada je voz počeo da zaokreće poslednjom krivinom njihovog obilaska, pista je morala da premosti Nistenov lednik, smrznute ostatke masivnog izliva koji je šezdeset prve potopio Nisku Kotu. Nije bilo lakog rešenja za prelazak, jer je lednik na najužem mestu bio širok trideset pet kilometara, i još niko nije uspeo da obezbedi vreme i opremu potrebne da se sagradi most. Umesto toga je u led i u stenu ispod njega bilo ukopano nekoliko nosećih stubova. Ovi stubovi imali su prove kao ledolomci, a na nizvodnoj strani bila je pričvršćena neka vrsta pontonskog mosta, koji je vodio preko pokretnog leda glečera, oslanjajući se na rastegljive nosače, koji su se prilagođavali spuštanjima i podizanjima leda. Voz je usporio pre izlaska na ovaj ponton, i dok su ga prelazili, Maja je imala priliku da baci pogled uzvodno. Videla je mesto gde je lednik izlazio iz procepa između dva vrha nalik na očnjake, sasvim blizu kratera Nisten. Neki neimenovani pobunjenici otvorili su akvifer Nisten termonuklearnom eksplozijom i izazvali jednu od pet ili šest najvećih poplava u šezdeset prvog godini, gotovo jednaku onoj koja je opustošila kanjone Marinerisa. Led pod njima još je bio pomalo radioaktivan, ali je sada ležao pod mostom, smrznut i nepokretan, polje fantastično izlomljenog leda kao posledica tog strahovitog potopa. Pored nje, Dajana reče nešto o alpinistima koji vole da se penju uz ledopade na ledniku. Maja se strese od gađenja. Ljudi umeju da budu tako ludi. Pomisli na Frenka, koga je odnela bujica u Marinerisu, i glasno opsova. "Ne sviđa ti se to?" upita Dajana. Ona ponovo opsova. Sredinom leda prolazio je izolovani cevovod, ispod mosta i naniže prema Niskoj Koti. Iz provaljenog akvifera još su crpili vodu. Maja je nadgledala gradnju Niske Kote i živela tamo dugo godina, sa nekim inženjerom kome više nije pamtila ime - a sada su vadili ono malo vode sa dna Nistena, da još dublje potope taj grad. Veliki izliv šezdeset prve sada je bio sveden na jedan jedini vitki cevovod, ukroćen i usmeren. Maja je osećala buru osećanja u sebi, pokrenutu svim što je videla tokom obilaska, svim što se dogodilo i što će se dogoditi... ah, bujice u njoj, poplave sećanja u njenom umu! Kad bi samo mogla da postigne kroćenje duha kakvo je zadesilo ovaj akvifer - da ga iscrpi, obuzda, izleči. Ali su hidrostatički pritisci bili tako silni, izlivi, kada bi se dogodili, tako siloviti. Nije bilo cevovoda koji je to mogao da izdrži. "Stvari se menjaju", reče ona Mišelu i Spenseru. "Mislim da izmiču našem poimanju." Vratila se svom životu u Odesi, zadovoljna zbog toga, ali i nespokojna, radoznala, raspoložena da preispituje. Na zidu pored njenog stola u uredu visio je Spenserov crtež, na kome je alhemičar bacao neku debelu knjigu u uzburkano more. Ispod crteža bilo je zapisano 'Potopiću svoju knjigu'. Svako jutro rano je izlazila iz stana i išla pešice niz mol do ureda Dubokih Voda blizu suve obale, pored još jednog Praksisovog preduzeća, nazvanog Separation de L'Atmosphere. Provodila je dane u vođenju tima za sintezu, povezivanju terenskih ekipa, rešena da se usredsredi na male, pokretne radne jedinice koje su se kretale po dnu basena, vršeći poslednja iskopavanja i oblikujući ustrojstvo leda. Povremeno je radila na projektima ovih skitačkih sela, uživajući u povratku ergonomiji, svojoj drugoj struci pored kosmonautike. Kada je jednog dana, radeći na izmenama ormana u sobama, pogledala svoje crteže, osetila je nalet već viđenog i zapitala se je li već radila upravo ovaj posao, negde u
izgubljenoj prošlosti. Zapitala se, takođe, zašto su stručna znanja tako otporna u sećanjima, kad je samo znanje tako krhko. Iako nikako nije mogla da se seti obrazovanja koje joj je omogućilo ovo poznavanje ergonomije, ono se očuvalo, uprkos mnogim decenijama koje su prošle otkako ga je poslednji put upotrebila. No, um je čudna zverka. Bilo je dana kada se osećaj već viđenog vraćao opipljiv kao svrab, toliko snažan da se za svaki događaj tog dana činilo da se ponavlja. Taj utisak je postajao sve neprijatniji, otkrila je, što je duže trajao, sve dok se svet ne bi pretvorio u neku vrstu zastrašujućeg zatvora, a ona u puku igračku sudbine, mehanički sklop nesposoban da učini bilo šta izvan onoga što je već učinila u zaboravljenoj prošlosti. Jednom je, kada je to potrajalo skoro nedelju dana, bila gotovo paralisana time; nikada smisao njenog života nije bio tako ugrožen, nikada. Mišel je bio prilično zabrinut zbog toga i uveravao ju je da je verovatno posredi psihičko ispoljavanje nekog fizičkog problema; Maja je bila voljna da poveruje u to, ali kako ništa što joj je prepisao nije olakšalo ovo stanje, od njene vere bilo je malo vajde. Preostalo joj je da istrpi i da se nada da će osećaj proći. Kada je prošao, potrudila se da zaboravi to iskustvo. A kada bi se vratio, govorila je Mišelu: "Bože, evo ga ponovo", on bi rekao: "Zar se to nije već dogodilo?" i prsnuli bi u smeh, a posle se trudio da joj što bezbolnije prođe. Zaokupila bi se svojim trenutnim poslom, planiranjem za neku ekipu radioestezista, dajući im zadatke prema izveštajima areografa sa ruba basena i rezultatima rada drugih radioestezista koji su se vraćali odande. Bio je to zanimljiv, čak i uzbudljiv posao, neka vrsta džinovskog traženja blaga, za koje je bilo neophodno neprestano učenje areografije i tajnih običaja podmarsovskih voda. Ova obuzetost bila je od velike pomoći kod već viđenog, i posle nekog vremena svela ga je na jedan od onih neobičnih osećaja kojima ju je povremeno častio um, gori od euforija, ali bolji od depresija, ili trenutaka kada je, umesto osećaja da se nešto već dogodilo, imala utisak da joj se događa prvi put u životu, čak i kada bi to bilo nešto poput ulaska u tramvaj. Mišel je to zvao jamais vu, nikad viđeno, i izgledao je zabrinuto. Činilo se da to može da bude dosta opasno. Ali tu se ništa nije moglo. Život sa poznavaocem psiholoških problema ponekad ne podseća na pesmu. Lako se dogodi da postaneš još jedan spektakularan slučaj. Da nju opišu, biće im potrebno nekoliko pseudonima. U svakom slučaju, kada je imala sreće da se oseća dobro, radila je potpuno zaneta poslom i prestajala između četiri i sedam po podne, umorna i zadovoljna. Odlazila je kući kroz specifičnu svetlost predvečerja u Odesi: čitav grad bio je u senci Helespontusa, pa je nebo gorelo svetlošću i bojama, oblaci su bili blistavo osvetljeni dok su jedrili na istok iznad leda, a ispod njih je sve bilo pobakreno odbijenom svetlošću, u beskrajnoj paleti boja između crvene i plave, koja se svakog časa menjala. Polako bi prošla ispod krošanja u parku i kroz zaključanu kapiju Praksisove zgrade, pa bi se popela do stana da večera sa Mišelom, koji bi obično dolazio sa celodnevnog terapeutskog rada sa nostalgičnim doseljenicima sa Zemlje, ili starosedeocima sa nizom problema sličnih Majinom već viđenom ili Spenserovoj disocijaciji - gubitkom sećanja, anomijom, fantomskim mirisima i slično - neobičnim gerontološkim problemima, koji su se retko pojavljivali kod kratkovečnih, opominjući da tretmani možda i ne utiču na mozak koliko bi trebalo. S druge strane, čudio se činjenici da je malo nizeija, sanseija ili jonseija dolazilo kod njega. "To je nesumnjivo dobar zank za izglede naseljavanja Marsa", reče on jedne večeri, pošto se popeo posle mirnog dana provedenog u ordinaciji u prizemlju. Maja slegnu ramenima. "Moguće je da su ludi i da to ne znaju. Imala sam takav utisak dok sam obilazila basen." Mišel je pogleda. "Misliš, ludi ili samo drugačiji?"
"Ne znam. Kao da nisu svesni šta rade." "Svako pokolenje jeste jedno zatvoreno društvo, svet za sebe. A ovi bi se mogli nazvati areurzima. U prirodi im je da upravljaju planetom. Moraš to da im priznaš." U vreme kada bi Maja stigla u stan, obično je sve već mirisalo na Mišelove pokušaje da kuva na provansalski način, a na stolu bi bila otvorena boca crnog vina. Doduše, veći deo godine obedovali su na balkonu, ponekad u Spenserovom društvu, kada je bio u gradu i raspoložen za to, ili sa nekim od čestih gostiju. Uz jelo su razgovarali o onome što su tog dana radili, ili o događajima u svetu i na Zemlji. Živela je, dakle, običnim životom, la vie quotidienne, pored Mišela i njegovog znalačkog osmeha, njegove ćelave glave i otmenog galskog lica, ironičnog i vedrog, i uvek tako objektivnog. Svetlost večeri sažela bi se u traku neba iznad oštrih, crnih vrhova Helespontusa, blistavi prelivi ružičaste, srebrne i ljubičaste prelazili su u tamni indigo i modru crnu, pa su u tom poslednjem času sumraka, koji je Mišel zvao entre chien et luop govorili tiše. Potom bi pokupili tanjire i vratili se unutra, da pospreme kuhinju - sve je bilo obredno, poznato, duboko u onom deja vu koji svako određuje sebi, po svom ukusu. A ponekad bi joj, uveče, Spenser uredio da prisustvuje nekom sastanku, obično u nekoj od komuna u gornjem gradu. Ove su bile u labavoj vezi sa PrvoMarsom, ali ljudi koji su dolazili na sastanke nisu ličili na radikalne prvomarsovce, Kaseijeve sledbenike na saboru u Dorsa Breviji - više su podsećali na Nirgalove prijatelje u Dau: bili su mlađi, manje zagriženi, više zaokupljeni sobom, zadovoljniji. Maju su uznemirivali susreti sa njima, iako je to želela, pa bi dan uoči sastanka provela u nespokojnom iščekivanju. Onda bi im se posle večere u Praksisovoj zgradi pridružila mala grupa Spenserovih prijatelja i povela je kroz grad, tramvajem i pešice, obično do najviših delova Odese, gde su se nalazili brojnije naseljeni stanovi. Tu su čitave zgrade postajale alternativna utvrđenja, čiji su stanari plaćali kiriju i radili neki posao u gradu, ali su u svemu drugom bili isključeni iz javne ekonomije; gajili su letinu u staklenicima i na terasama i krovovima, i bavili se programiranjem, gradnjom i proizvodnjom manjih instrumenata i poljoprivrednih alatki, za prodaju, razmenu i međusobno darovanje. Sastajali su se u zajedničkim prostorijama za dnevni boravak ili napolju u malim prakovima i baštama gornjeg grada, pod drvećem. Ponekad bi im se pridružile grupe Crvenih koji su živeli izvan grada. Maja je otpočinjala sastanak tako što bi zatražila od prisutnih da se predstave, i tako bi saznala više o njima: da su većinom između dvadesete i pedesete, rođeni u Barouzu ili na Elizijumu i Tarzisu, ili u logorima na Acidaliji i Velikom Nagibu. Obično je tu bilo i po nekoliko Marsovskih veterana i nedavno doseljenih, često iz Rusije, što ju je radovalo. Među njima je bilo ekonomista, ekoloških inženjera, građevinskih radnika, tehničara, tehnokrata, gradskih komunalaca, uslužnog osoblja. Veliki deo onoga što su radili bio je unutar njihove sve razvijenije alternativne ekonomije. Njihove stambene zagrade u početku su bile nizovi jednosobnih stanova, sa zajedničkim kupatilom u hodniku. Na posao su išli pešice ili tramvajem, pored utvrđenih zadanja iza mola, nastanjenih službenicima metanata na proputovanju. (U Praksisu su svi živeli u stanovima nalik na njihove, što je među njima naišlo na odobravanje.) Svi su prošli kroz tretman, prihvativši to kao sasvim normalnu stvar - bili su užasnuti kada su saznali da je tretman na Zemlji oruđe kontrole, ali su to samo pridodali svojoj listi zemaljskih zala. Bili su odličnog zdravlja i malo su znali o bolestima, ili o pretrpanim zdravstvenim klinikama. Među njima je vladalo verovanje da je lekovito da obuku hodač i odu napolje da udahnu vazduh. Govorilo se da to leči svaku bolest. Bili su krupni i snažni. Imali su pogled koji je Maja jedne večeri prepoznala: bio je to izraz na Frenkovom mladićkom licu koji je videla u beležnici -
onaj isti idealizam, svest da stvari ne stoje kako treba, ubeđenje da mogu da ih isprave. Mladi, pomislila je. Prirodni sastojak revolucije. Živeli su tu, u svojim sobicama, i sastajali se da raspravljaju o važnim pitanjima, naizgled umorni, ali zadovoljni. Za njih je to bila zabava koliko i sve ostalo, deo njihovog društvenog života. Bilo je važno razumeti to. Maja bi onda otišla do sredine prostorije, sela na sto ako je to bilo moguće i rekla: "Ja sam Tojtovna. Ovde sam od početka." Govorila im je o tome - kako im je bilo u Podbrežju - nastojeći da se seti sve dok ne bi počela da žuri kao i sama istorija, trudeći se da objasni zašto stvari na Marsu stoje kako stoje. "Znate", rekla bi im, "nema vam povratka." Psihološke promene su im zauvek zatvorile put prema Zemlji, svima, domorocima i iseljenicima, ali pre svega domorocima. Sada su to bili Marsovci, bez obzira na sve. Zbog toga je bilo potrebno da imaju nezavisnu državu, ako je moguće suverenu, ili bar poluautonomnu. Delimična automonija mogla je da bude dovoljna, s obzirom na situaciju na dva sveta; delimična autonomija dala bi im za pravo da Mars nazivaju slobodnim. Ali su, kako su stvari trenutno stajale, bili puka svojina, bez stvarne kontrole nad sopstvenim životima. Odluke koje su se ticale njih donosile su se milionima milja daleko. Njihov dom seckali su na metalne komadiće i otpremali. Bilo je to čisto traćenje, jer je od toga imao koristi samo uski krug metanatske elite koji je vladao na dva sveta kao na ličnim feudima. Zato je valjalo osloboditi se - ne da bi se odvojili od užasne situacije na Zemlji, ne zato - već da bi dobili priliku da stvarno utiču na ono što se događalo tamo dole. U suprotnom će biti samo bespomoćne žrtve katastrofe, a zatim i sami biti usisani u vrtlog. To se ne sme dozvoliti. Nešto mora da se preduzme. Pripadnici komuna bili su veoma prijemčivi za ovu poruku, kao i tradicionalnije grupe prvomarsovaca, urbani bogdanovisti i neki među Crvenima. Za sve njih, na svakom sastanku, Maja je isticala važnost usklađivanja njihovog delovanja. "U revoluciji nema mesta anarhiji! Da je svako od nas pokušao sam da navodni Helas, verovatno bi samo pokvario posao drugima, ili bi možda čak prepunio kotu minus jedan i upropastio sve što je dosad postignuto. Isto važi za ovo. Moramo da radimo zajedno. Šezdeset prve nije bilo tako, i otuda onakva katastrofa. Bila je to više intereferencija nego sinergija, razumete? Bila je to glupost. Ovaj put moramo da radimo zajedno." Kaži to Crvenima, rekli bi bogdanovisti. A Maja bi ih prostrelila pogledom i odgovorila: "Sada govorim vama. Bolje da ne znate kako govorim sa njima." Ovo je umelo da ih nasmeje, kada bi zamislili kako riba nekog drugog. Njena uloga Crne Udovice - zla koje je moglo da ih otera u prokletstvo, Medeje koja je bila u stanju da ih ubije - bio je to važan deo njenog uticaja na njih, te je povremeno puštala kandže. Postavljala im je teška pitanja i mada su obično bili beznadežno prostodušni, njihovi odgovori ponekad su bili upečatljivi, posebno kada su govorili o samom Marsu. Neki od njih sakupljali su ogromne količine podataka: o metanatskom naoružanju, aerodromskim sistemima, planove komunikacijskih centara, liste i lokacione programe satelita i svemirskih letelica, podatke o mrežama, bazama podataka. Ponekad je, slušajući ih, imala utisak da bi to bilo moguće izvesti. Bili su mladi, naravno, i u mnogim stvarima neverovatno neobavešteni, tako da je bilo lako osećati se nadmoćno u odnosu na njih, ali su istovremeno posedovali animalnu vitalnost, zdravlje i energiju. I bili su ipak zreli ljudi, pa se Maji ponekad činilo, dok ih je posmatrala, da je iskustvo starosti ništa više nego kolekcija zadobijenih rana i ožiljaka - mladi umovi su u odnosu na stare bili kao mlada tela pored starih: snažniji, vitalniji, manje deformisani oštećenjima. Stoga joj je ovo bilo na umu dok ih je podučavala, podjednako strogo kao decu u Zigotu, i posle bi se potrudila da se pomeša sa njima i razgovara, podeli hranu sa njima, sluša njihove priče. Posle jedan sat druženja sa njima, Spenser bi najavio da ona mora da pođe. Time je nagoveštavao da je došla iz nekog drugog grada - iako su, budući da je videla neka od prisutnih lica na ulicama Odese, i
oni svakako videli nju i znali da je provela dosta vremena u gradu. Ali bi je potom Spenser i njegovi prijatelji proveli kroz složen proceduru, da bi se uverili da ih ne prate. Veći deo grupe izgubio bi se u stepenastim uličicama gornjeg grada pre nego što bi stigli do zapadne četvrti i Praksisove zgrade. Tada bi se ušunjali kroz kapiju, i vrata bi se zatvorila sa metalnim treskom, podsećajući je da je sunčani apartman koji je delila sa Mišelom, u stvari, utočište. Jedne večeri, posle izuzetno oštrog sastanka sa grupom mladih inženjera i areologa, dok je pričala Mišelu o tome, otkucala je naredbu na svojoj beležnici, pronašla Frenkovu sliku u onom članku i odštampala je. Članak je preuzeo fotografiju iz ondašnjih novina, i zato je bila crno-bela i dosta zrnasta. Zalepila je sliku na stranicu kredenca iznad sudopere, sa uzburkanim osećanjima. Mišel podiže pogled sa svoje VI i zagleda se u snimak, pa klimnu glavom s odobravanjem. "Neverovatno koliko toga možeš da saznaš sa čovekovog lica." "Frenk nije tako mislio." "Samo se plašio ove svoje sposobnosti." "Hmm", reče Maja. Nije mogla da se seti. Umesto toga, vratiše joj se izrazi lica ljudi sa malopređašnjeg sastanka. Bio je u pravu, ta lica su otkrivala sve - bila su kao maske koje su izražavale upravo ono što su njihovi vlasnici govorili. Metanati su izvan kontrole. Sve će sjebati. Metanacionalizam je nova vrsta nacionalizma. Sebični su, misle samo na sebe. To je novčani patriotizam, neka vrsta bolesti. Ljudi stradaju, ovde ne toliko koliko na Zemlji. Ako se to ne izmeni, dogodiće se i ovde. Preći će na nas. Sve je to govorio i pogled sa fotografije, taj svesni, samouvereni, oštri izraz lica. Bio je to izraz koji je lako mogao da se izmeni u cinizam, tu nije bilo sumnje; Frenk je bio dokaz za to. Bilo je moguće razbiti tu groznicu, ili je se osloboditi, kroz cinizam, koji je bio tako zarazan. Mora se delovati pre nego što se to dogodi; ne prerano, ali ni prekasno. Pravoremenost je od presudne važnosti. Ako odrede pravi čas... Jednog dana, u ured stigoše vesti iz Helespontusa. Otkriven je novi akvifer, daleko od basena i veoma veliki. Dajana je nagađala da su prethodna ledena doba načinila lednike zapadno od lanca Helespontusa i ostavila ih tamo, pod zemljom - oko dvanaest miliona kubnih metara, više nego u bilo kom drugom akviferu, čime je količina pronađene vode porasla sa 80 na 120 odsto količine potrebne da se basen ispuni do kote od minus jedan kilometar. Vest je bila prava bomba, i u Majinom uredu okupila se čitava grupa da je prokomentariše i da ucrta akvifer u velike mape; areolozi su već obeležavali putanje cevovoda preko planina i raspravljali o prednostima raznih tipova cevovoda. More Niske Kote, u uredu nazvano 'ribnjak', već je posedovalo žilavu biotičku zajednicu zasnovanu na lancu ishrane antarktičkih račića, pa je na dnu basena postojala zona otapanja, zagrevana iz mohoula i sve većom težinom mnogih tona leda koje su pritiskale odozgo. Povećan vazdušni pritisak i temperature u porastu značili su da će uskoro biti i sve više površinskog otapanja; ledeni bregovi će klizati, sudarati se i rušiti, izlažući sve veću površinu, i dalje zagrevati trenjem i Sunčevim zracima, sve dok ne nastane nadvodni led, a zatim rastresiti led. Tada će sveže upumpana voda, pravilno usmerena da pojača Koriolisovu silu, pokrenuti strujanje u suprotnom smeru od kretanja kazaljke na satu. Rasprava o tome se produžila i otišla daleko ispred događaja, sve dok je nisu prekinuli da proslave vest svečanim ručkom, i kada su izišli, gotovo se iznenadili videvši mol kako stoji iznad kamenite ravnice suvog dna basena. Ali danas ih sadašnjost neće pomesti. Uz ručak su svi popili dosta votke, toliko da su uzeli slobodno popodne. Bio je to razlog zbog koga Maja, kada se vratila u stan, nije bila spremna da se suoči sa Kaseijem, Džeki, Antarom, Artom, Harmakisom, Rejčel, Emili, Francom i nekoliko njihovih prijatelja, koji su
se okupili u njenoj dnevnoj sobi. Bili su na putu za Sabiši, gde je trebalo da se sastanu sa nekim prijateljima iz Dorsa Brevije, da bi zatim ušli u Barouz i tamo proveli nekoliko meseci u radu. Njihova čestitanja povodom otkrića novog akvifera bila su formalna, i samo je Artovo bilo od srca; vest nije bila zanimljiva za njih. Ovo i nenajavljena gužva u stanu probudili su u Maji preko raspoloženje, a dejstvo votke samo ga je raspalilo, kao i Džekino lepršavo ponašanje, njeno maženje sa gordim Antarom (nepobedivim vitezom iz preislamskog epa, kako joj je jednom prilikom objasnio) i tmurnim Harmakisom - obojica su se podmetala njenim dodirima, kao da ne mare što to radi i sa onim drugim, niti što se uz to igra sa Francom. Maja se trudila da ne obraća pažnju na to. Ko će znati za kakve su sve perverzije spremni ovi ektogeni, odgajeni kao čopor mačaka. A sada su bili skitnice, cigani, radikali, revolucionari - kao i Nirgal, ali ne baš kao on, jer on ima zanimanje, i plan, dok ova banda - uzdržala se od suda. Ali je zadržala svoje sumnje. Razgovarala je sa Kaseijem, koji je bio mnogo ozbiljniji od mlađih ektogenih - bio je to već sedokos, zreo muškarac, koji je po crtama lica, iako ne i po izrazu, donekle podsećao na Džona; njegov kameni očnjak se isticao dok je posmatrao ponašanje svoje kćeri. Na žalost, ovaj put je bio pun planova za oslobađanje sveta od bezbednosnog centra u Kasei Valisu. Očigledno je osećao preseljenje Koroljeva u dolinu imenjakinju kao svojevrstan lični izazov, a šteta naneta prilikom njihovog oslobađanja Saksa nije bila dovoljna da ga umiri - naprotiv, činilo se da ga je samo podstakla da poželi veću. Mrki Kasei, sa žestokom naravi - verovatno nasleđenom od Džona - iako se, zapravo, veoma razlikovao i od Džona i od Hiroko, zbog čega ga je Maja samo više volela. Međutim, njegova namera da razori Kasei Valis bila je pogrešna. Očito su on i Kojot izradili program za dešifrovanje koji je razbio sve sigurnosne šifre centra u Kasei Valisu, i sada je planirao da izvrši prepad na stražarska mesta, zatvori stanovnike naselja u rovere programirane da ih odvezu u Šefild, a zatim da digne u vazduh sve objekte u dolini. To je moglo da upali i da omane, ali je u oba slučaja predstavljalo objavu rata, veoma ozbiljno skretanje sa okvirne strategije koja se održala još otkako je Spenser uspeo da spreči Saksa da obori sve što se zatekne na nebu. Suština strategije bila je u jednostavnom iščezavanju sa lica Marsa - bez uzvraćanja, bez sabotaža, ništa sem opustelih utočišta gde god natrapaju na neko od njih... Činilo se da je čak i En donekle zainteresovana za ovaj plan. Maja nije propustila da podseti Kaseija na ovo, istovremeno hvaleći njegov plan i ohrabrujući ga da ga primeni kada za to dođe vreme. "Ali nije sigurno da ćemo tada moći da probijemo šifre", pobuni se Kasei. "Ovo je prilika koja se ne ponavlja. Osim toga, oni znaju da smo tu negde, posle onoga što su Saks i Piter uradili sa letećim sočivom i Deimosom. Čak je sasvim verovatno da misle da smo moćniji nego što jesmo!" "Ali ne znaju tačno, i valjalo bi da ih održimo u toj nesigurnosti, da ostanemo nevidljivi. Nevidljivost je nepobedivost, kao što kaže Hiroko. Sećaš li se koliko su pojačali mere bezbednosti otkako je Saks krenuo da uništava? Ako sada izgube Kasei Valis, mogu da pozovu ogromna pojačanja. A to će samo otežati konačni prevrat." Kasei je tvrdoglavo odmahivao glavom. Džeki se veselo umeša sa drugog raja sobe: "Ne brini, Majo, znamo šta radimo." "To je nešto na šta možete da se ponosite! Pitanje je, možemo li i mi ostali? Osim ako nisi postala princeza Marsa." "Nađa je princeza Marsa", reče Džeki i ode u kuhinjski deo. Maja napravi grimasu za njom i opazi da je Art radoznalo posmatra. Nije skrenuo pogled kada je video da ga posmatra, i ona pođe u svoju sobu da se presvuče. Mišel je bio tamo, pravio je mesta na podu da gosti mogu da prespavaju. Ni veče neće doneti mira. Sledećeg jutra ustala je rano da ode u kupatilo, mamurna, i videla da je Art ustao pre nje.
Došapnuo joj je preko tela spavača na podu: "Da iziđemo negde na doručak?" Maja klimnu glavom. Pošto se obukla, siđoše niz stepenice i krenuše kroz park, pa duž obale, nestvarne u vodoravnim zracima Sunca koje je izlazilo. Zaustavili su se u kafeu ispred koga je tek bio opran pločnik. Na belom zidu zgrade, obojenom svetlošću zore, uz pomoć šablona bila je ispisana parola, malim i urednim slovima, jarkocrvenom bojom: NEMA POVRATKA "Oh, Bože", uzviknu Maja. "Šta?" Pokazala je na grafit. "Ah, da", reče Art. "Isto je ispisano svuda po Šefildu i Barouzu ovih dana. "Moćno, a?" "Boga mi..." Sedeli su na prohladnom vazduhu za malim, okruglim stolom, jeli pecivo i pili tursku kafu. Led na horiznotu svetlucao je poput dijamanata, odajući izvesno kretanje ispod površine. "Kakav fantastičan prizor", reče Art. Maja se pobliže zagleda u krupnog Zemljanina, zadovoljna njegovom reakcijom. Bio je optimist kao Mišel, ali mnogo opušteniji u tome, prirodniji; kod Mišela je to bila politika, kod Arta narav. Od samog početka verovala je za njega da je uhoda, od časa kada su ga pokupili posle onog tako dobro tempiranog kvara na njihovom putu: uhoda Vilijema Forta, u Praksisove svrhe, a možda i Prelazne vlade, ili i jednih i drugih. Ali proveo je toliko vremena među njima - kao Nirgalov blizak prijatelj, Džekin i Nađin takođe... a oni sami su sada, zapravo, radili za Praksis, zavisni od njihove pomoći i zaštite, i informacija sa Zemlje. Zbog svega toga više nije bila sigurna - ne samo u to da li je Art uhoda, već i šta u ovom slučaju znači biti uhoda. "Moraš da ih odgovoriš od napada na Kasei Valis", reče ona. "Sumnjam da čekaju moju dozvolu." "Znaš na šta mislim. Ti bi mogao da ih odgovoriš." Art je delovao iznenađeno. "Da sam tako dobar u odvraćanju ljudi od toga da nešto ne učine, već bismo bili slobodni." "Znaš ti na šta mislim." "Pa", reče Art. "Pretpostavljam da se boje da neće moći ponovo da probiju šifru. Ali Kojot je prilično uveren da je provalio proceduru. Saks mu je pomogao da je razradi." "Reci im to." "Vrlo rado. Tebe slušaju više nego mene." "Tako je." "Mogli bismo da se opkladimo - koga Džeki najmanje sluša?" Maja se glasno nasmeja. "Svi bi bili pobednici." Art se iskezi. "Trebalo bi da ubaciš svoje predloge u Polinu i da je nateraš da oponaša Bunov glas." Maja se ponovo nasmeja. "Dobra zamisao!" Nastavili su da razgovaraju o projektu Helas, i ona mu je objasnila važnost novog otkrića zapadno od Helespontusa. Art je bio u vezi sa Fortom, pa joj je zauzvrat objasnio zaplet oko poslednje odluke Svetskog Suda, za koju Maja nije čula. Praksis je tužio Konsolidejted zbog pokušaja da postave sopstveni svemirski lift u Kolumbiji, tako blizu mesta u Ekvadoru gde je Praksis planirao da učini isto da bi obe lokacije bile ugrožene. Sud je doneo presudu u korist Praksisa, ali se Konsolidejted
nije osvrtao na to; izgradio je sidrište u zemlji svojih novih klijenata i već je dovršio pripreme za spuštanje kabla lifta. Ostali metanati sladili su se porazom Svetskog Suda i na svaki način su podržavali Konsolidejted, što je Praksisu donelo mnogo problema. Maja reče: "Ali ove metanacionalke neprestano se glože među sobom?" "Tačno." "Znači da bi trebalo izazvati krupan sukob među nekima od njih." Artu poskočiše obrve. "Opasan plan!" "Za koga?" "Za Zemlju." "Briga me za Zemlju", reče Maja, probajući ukus ovih reči na jeziku. "Dobro došla u klub", reče Art tužno, i ona se ponovo nasmeja.
32. Na svu sreću, Džekina mala vojska uskoro je nastavila put za Sabiši. Maja je odlučila da otputuje do mesta gde je pronađen novi akvifer. Sela je na voz koji je išao u suprotnom smeru od kretanja kazaljke na satu, preko lednika Nisten i dalje na jug niz veliku zapadnu padinu, pored brdskog gradića Montepulćano do malene stanice nazvane Jaonisplac. Odatle se povezla malim vozilom, putem koji je pratio planinsku dolinu između divljih visova Helespontusa. Put je bio običan, grub usek kroz regolit, obezbeđen vezivnim sredstvom, obeležen odašiljačima, na senovitim mestima zakrčen nanosima tvrdog i prljavog letnjeg snega. Prolazio je kroz neobičan predeo. Posmatran iz svemira, Helespontus je imao određenu vizuelnu i areomorfološku povezanost, jer je materijal bio izbačen iz basena u koncentričnim krugovima. Ali na površini su ovi nepravilni prstenovi bili gotovo neraspoznatljivi, i videle su se samo razbacane gomile stena, kamenja koje je nasumično popadalo sa neba. A nezamislivi pritisci izazvani udarom bili su uzrok najneobičnijih metamorfoza, čiji su najčešći oblik bile džinovske kupe - u stvari, kupaste stene, potpuno ispucale prilikom pada, tako da su neke od njih imale procepe u koje je moglo da se uđe vozilom, dok su druge bile obično kupasto kamenje na zemlji, sa mikroskopskim pukotinama koje su prekrivale svaki centimetar njihove površine, kao kod starog porculana. Maja je vozila ovim napuklim predelom, osećajući se pomalo sablasno zbog brojnih kami stena: kupaste gromade koje su pale na rogalj i ostale tako da stoje; iste takve gormade, gde je mekši materijal podloge bio izlokan, pretvorivši ih u titanske dolmene; nizovi džinovskih očnjaka; visoki, glavati, falusni stubovi, kao onaj poznat pod nazivom Krutonja Velikog Čoveka; ludački naslagani slojevi kamena, od kojih je najizrazitiji dobio naziv Sudovi U Sudoperi; veliki zidovi stubastog, šestougaonog bazalta; još zidova, ali glatkih i sjajnih kao ogromno komađe jaspisa. Spoljnji koncentrični krug izbačenog materijala najviše je podsećao na planinski venac, tog popodneva sličan nečemu iz Indukuša, go i ogroman ispod oblaka u galopu. Put je vodio preko ovog venca visokim prelazom između dva kvrgava vrha. Maja je zaustavila vozilo na vetrovitom prelazu i pogledala unazad, ali tamo se nije videlo ništa osim oštrih visova, čitavog gorskog sveta - vrhova i grebena, išaranih senkama oblaka i snegom, i ponekog prstena kratera koji je svemu obezbeđivao nezemaljski izgled. Ispred nje se zemljište spuštalo prema Noakis Planumu, izbušenom kraterima, gde se nalazio logor rudarskih rovera, poređanih u krug kao neki karavan volovskih kola. Maja je poterala rover neravnim putem prema logoru, da bi stigla kasno po podne. U logoru ju je dočekala mala grupa starih prijatelja Beduina, kao i Nađa, koja je gostovala kod njih da bi se posavetovala o platformi za bušenje novootkrivenog akvifera. Svi su bili oduševljeni značajem otkrića. "Pruža se iza kratera Proktor, a verovatno i sve do Kajzera", reče Nađa. "Osim toga, izgleda da dopire duboko na jug, toliko da je moguće da je povezan sa akviferom na Australis Tolusu. Je li utvrđeno gde su mu severne granice?" "Mislim da jeste", reče Maja i poče da kuca na pločici na zglobu. Za vreme rane večere razgovarale su o vodi, i samo su povremeno ostavljale tu temu da bi razmenile novosti. Posle večere su sedele u Zeikovom i Nazikinom roveru i opuštale se pijući šerbet koji je Zeik služio okolo, zagledane u ugljevlje malog roštilja na kome je Zeik prethodno pekao šiš-ćevap. Razgovor se neizbežno okrenuo trenutnoj situaciji, i Maja je ponovila ono što je rekla Artu - da bi trebalo da pokušaju da podstaknu sukobe između metanacionalki na Zemlji. "To bi značilo svetski rat", reče Nađa oštro. "A ako bi se očuvao obrazac, bio bi to najgori do sada." Zatresla je glavom. "Mora da postoji bolji način." "Neće biti neophodno naše uplitanje da otpočne", reče Zeik. "Sve se već kreće prema tome."
"Misliš?" reče Nađa. "Pa, ako se to dogodi... pretpostavljam da ćemo morati da pokušamo da napravimo prevrat ovde." Zeik odmahnu glavom. "Ovo je njihov izlaz u slučaju nužde. Moraćemo da budemo ubedljivi da bismo naterali moćne da se odreknu ovog mesta." "Postoje različiti metodi ubeđivanja", reče Nađa. "Na planeti čija je površina još smrtonosna valjda se može pronaći način koji ne iziskuje ubijanje ljudi. Trebalo bi da postoji neka nova tehnologija ratovanja. Razgovarala sam sa Saksom o ovome, i on se slaže." Maja frknu, a Zeik se naceri. "Njegovi novi metodi podsećaju na stare, koliko se meni čini! Obaranje onog sočiva - baš nam se dopalo! A što se tiče izbacivanja Deimosa sa orbite, pa... Jasno mi je kuda cilja, bar donekle. Kada u igru uđu krstareće rakete..." "Moramo da se postaramo da se to ne dogodi." Nađino lice imalo je tvrdoglav izraz koji je dobijalo kada je bila uverena u ispravnost svojih zamisli, i Maja ju je iznenađeno posmatrala. Nađa, strateg revolucije - Maja nikad ne bi poverovala da će doći do toga. Dobro, to je za nju bez sumnje bio način da zaštiti svoje građevinske poduhvate. Ili bilo koji građevinski poduhvat, na drugom polju. "Trebalo bi da dođeš da razgovaraš sa komunama u Odesi", predloži Maja Nađi. "To su u suštini Nirgalovi sledbenici." Nađa se složi i nagnu se napred da gurne žaračem jedan ugljen nazad u sredinu roštilja. Posmatrale su plamsanje vatre; redak prizor na Marsu, ali Zeik je toliko voleo vatru da se pomučio da je ima. Iznad marsovskog rumenila vrelog ugljevlja lebdeo je sivi pepeo sagorevanja. Zeik i Nazik govorili su tihim glasom, opisujući situaciju u arapskom svetu na planeti, koja je kao i obično bila veoma složena. Oni radikalni među njima uglavnom su bili napolju u karavanima, tragajući za metalima, vodom i areotermalnim izvorima, delujući nedužno i ničim ne pokazujući da nisu deo metanatskog poretka. Ali su bili tamo napolju, čekajući, spremni da deluju. Nađa ustade da pođe na spavanje, i kada je otišla, Maja oprezno reče: "Pričajte mi o Čalmersu." Zeik je zurio u nju, spokojno i bezizrazno. "Šta te zanima?" "Zanima me kakva je bila njegova uloga u atentatu na Buna." Zeik zažmiri kao da mu je nelagodno. "Ta noć u Nikoziji bila je veoma složena", potuži se. "Među Arapima se ispredaju beskrajne priče o njoj. To već postaje pomalo zamorno." "Šta se priča?" Zeik okrznu pogledom Nazik, a ova reče: "Problem je u tome što svi pričaju drugo. Niko ne zna šta se zaista dogodilo." "Ali bili ste tamo. Videli ste deo onoga što se događalo. Ispričajte mi prvo šta ste videli." Zeik je na ovo pažljivo odmeri, pa klimnu glavom. "U redu." Udahnu i umiri se kao da se priseća. Onda otpoče svečanim glasom, kao da daje svedočanstvo. "Posle vaših govora, okupili smo se u Hadžer el-kra Mešabu. Ljudi su bili gnevni na Buna, zbog glasina da je zaustavio planove za izgradnju mošeje na Fobosu, a ni njegov govor nije popravio stvar. Nikada nam se nije dopadalo to novo marsovsko društvo o kome je govorio. Zato smo svi gunđali kada je naišao Frenk. Moram da kažem da nas je njegov dolazak ohrabrio. Činilo nam se da je on jedini koji može da se suprotstavi Bunu. Zato smo svi gledali u njega, a on nam je dao podstrek - na fini način je omalovažavao Buna, pravio šale na njegov račun, koje su nas još više razgnevile protiv Buna, a njega predstavile kao jedini oslonac koji nam je preostao. Ja sam, sa svoje strane, bio prilično ljut na Frenka zbog podbunjivanja mlađih. Među nama su bili i Selim el-Hajil i grupica njegovih prijatelja iz Ahadovog krila, i bili su van sebe od besa - ne samo na Buna, već i na Fatah. Poznato ti je da su Ahad i Fatah bili u sukobu zbog nekoliko pitanja - panarabizma i nacionalizma, odnosa sa Zapadom, problema sa Sufijima... bila je to suštinska podela u mlađem pokolenju Bratstva."
"Suniti i šiiti?" upita Maja. "Ne. Pre će biti konzervativci i liberali, gde liberali misle da su sekularni, a konzervativci da su religiozni, bili suniti ili šiiti. A el-Hajil je bio vođa konzervativnog krila Ahada. I bio je u karavanu sa kojim je Frenk putovao te godine. Često su razgovarali, i Frenk mu je postavljao mnogo pitanja, zavlačio mu se u dušu, na onaj svoj način, sve dok ne zaključi da je shvatio čoveka ili njegove stavove." Maja klimnu glavom, jer je poznavala opis. "Frenk ga je, dakle, poznavao, i el-Hajil je te večeri u jednom trenutku već bio zaustio da nešto kaže, ali je odustao kada ga je Frenk pogledao. Video sam to. Frenk je onda otišao, a el-Hajil maltene odmah za njim." Zeik zaćuta da otpije malo kafe i da razmisli. "Posle toga ih nisam video nekoliko sati. Stvari su počele da se zakuvavaju mnogo pre nego što je Bun ubijen. Neko je urezivao parole na prozore u medini, i Ahad je mislio da je to Fatah, pa su neki Ahadovci napali one iz Fataha. Potom su izbile borbe između njih svuda po gradu, kao i sa nekim američkim građevinskim ekipama. Nešto se dogodilo. Bilo je sukoba i na drugim mestima. Kao da je neko odjednom pomahnitao." Maja klimnu glavom. "Toga se sećam." "Prethodno smo, čini mi se, čuli da je Bun nestao; bili smo dole na Sirijskoj Kapiji, proveravali šifre da vidimo je li možda izlazio napolje, i zaista smo utvrdili da je neko izišao i da se nije vratio, i već smo se spremali da iziđemo kada je došla vest o njemu. Nismo mogli da verujemo. Sišli smo do medine i zatekli sve na okupu, i tamo su nam rekli da je to istina. Stigao sam u bolnicu posle jedan sat probijanja kroz gomilu. Video sam ga. I ti si bila tamo." "Ne sećam se." "Pa, bila si, ali je Frenk već bio otišao. Rekoh, video sam Buna, pa sam izišao da kažem ostalima da je to istina. Čak su i Ahadovci bili potreseni, siguran sam - Nazir, Ađil, Abdulah..." "Istina je", reče Nazik. "Ali el-Hajil i Rašid Abu i Buland Beseiso nisu bili sa nama. Bili smo se vratili u zgradu preko puta Hadžir el-kra Mešaba kada se začulo snažno kucanje na vratima; kada smo otvorili, el-Hajil se srušio u sobu. Već mu je bilo jako loše, znojio se i pokušavao da povrati, a koža mu je bila u crvenim mrljama. Grlo mu je bilo otečeno i jedva je govorio. Ukazali smo mu pomoć u kupatilu i videli da se davi od tečnosti koju nije mogao da povrati. Pozvali smo Jusufa u kupatilo i spremali smo se da odvezemo Selima u kliniku u našem karavanu kada nas je on sam zaustavio. "Ubili su me", rekao je. Pitali smo šta to znači, a on reče: 'Čalmers'." "Tako je rekao?" upita Maja. "Pitao sam ga: 'Ko je to uradio?' i on je odgovorio: 'Čalmers'." Maja začu Nazik kako izgovara, kao iz velike daljine: "Ali to nije sve." Zeik klimnu glavom. "Upitao sam ga: 'Kako to misliš?', a on reče: 'Čalmers me je ubio. Čalmers i Bun.' Protiskivao je reč po reč. Rekao je: 'Planirali smo da ubijemo Buna.' Nazik i ja smo zastenjali kada smo to čuli, a Selim me je zgrabio za ruku." Zeik posegnu sa obe ruke kao da hvata nevidljivu ruku. "'Hteo je da nas otera sa Marsa.' Rekao je to na takav način - nikada to neću zaboraviti. Istinski je verovao u to. Da Bun nastoji da nas nekako otera sa Marsa!" Zatresao je glavom, i dalje u neverici. "Šta se zatim dogodilo?" "On..." Zeik razdvoji šake. "Dobio je napad. Prvo se uhvatio za grlo, a onda su mu svi mišići..." Ponovo je stisnuo šake. "Napeo se i prestao da diše. Pokušali smo da mu povratimo disanje, ali nije uspelo. Nisam znao - traheotomija? Veštačko disanje? Antihistamini?" Slegnuo je ramenima. "Umro
mi je na rukama." Nastade dugo ćutanje dok je Maja posmatrala Zeika kako se priseća. Od te noći u Nikoziji prošlo je pola veka, a Zeik je već tada bio star čovek. "Iznenađena sam koliko toga se sećaš", reče ona. "Moja sećanja, čak i na noć kao što je bila ta..." "Sećam se svega", reče Zeik tmurno. "Njegov problem suprotan je od onog koji imaju ostali", reče Nazik, posmatrajući muža. "Pamti suviše stvari. Nedovoljno spava." "Hmm", Maja se zamisli. "A druga dvojica?" Zeik napući usne. "Nisam siguran. Nazik i ja smo proveli ostatak te noći u poslu oko Selima. Nastao je sukob oko toga šta da se radi sa njegovim telom. Da li da ga odnesemo do karavana i da ćutimo o onome što se dogodilo, ili da odmah obavestimo nadležne." Ili da predaju nadležnima leš ubice, pomisli Maja, proučavajući Zeikovo neodgonetljivo lice. Možda je i to bio predmet rasprave. Promenio je priču. "Ne znam šta se, zapravo, dogodilo s njima. Nikada nisam saznao. U gradu je te noći bilo mnogo pripadnika Ahada i Fataha, a Jusuf je čuo Selimove reči. Zato su to mogli da budu njegovi neprijatelji, ili prijatelji, ili oni sami. Umrli su kasnije te noći, u jednoj sobi u medini. Zgrušavanje krvi." Zeik slegnu ramenima. Ponovo tišina. Zeik uzdahnu i dopuni šoljicu. Nazik i Maja odbiše. "Ali, znaš", nastavi on, "to je tek početak. Ono što smo videli, u šta smo sigurni. Posle toga, haos!" Lice mu se iskrivi. "Prepirke, nagađanja - teorije o zaveri svih vrsta. Kao što obično biva, zar ne? Nikoga više ne ubijaju tek onako. Još od Kenedija, to je uvek stvar količine priča koje je moguće izmisliti na osnovu istih činjenica. U tome je najveća čar teorije o zaveri - nema objašnjenja, ali ima priče. Kao Šeherezada." "Ne veruješ ni u šta od toga?" upita Maja, odjednom se osećajući bespomoćno. "Ne. Nema razloga da verujem. Znam da su Ahad i Fatah bili u sukobu. Frenk i Selim bili su nekako povezani. Kako se to ispoljilo u Nikoziji - i da li je..." On izbaci dah. "To ne znam, niti vidim kako se može saznati. Prošlost... neka mi oprosti Alah, prošlost mi izgleda kao nekakav demon, prizvan da mi noći ispuni mukama." "Žao mi je." Maja ustade. Jarko osvetljena sobica odjednom joj je izgledala skučena i prenatrpana. Opazivši treptanje večernjih zvezda na prozoru, ona reče: "Odoh da prošetam." Zeik i Nazik klimnuše glavom, i Nazik joj pomože da stavi šlem. "Nemoj dugo", reče. Nebo je bilo prekriveno uobičajenim raskošnim tepihom zvezda, sa trakom ljubičaste boje na zapadnom horizontu. Na istoku se uzdizao Helespontus, sa vrhovima okupanim mrkom ružičastom bojom već zamaklog Sunca koja je zasecala u indigo u visini, i obe su bile tako čiste da je prelazna linija prosto treperila. Maja je polako šetala prema uzvišenju udaljenom možda kilometar od nje. Nešto je raslo u pukotinama pod njenim nogama, lišaj ili mahovina, nešto čija je zelena boja sada bila crna. Pazila je da staje na kamenje. Biljkama je bilo dovoljno teško na Marsu i bez gaženja. Svim živim bićima. Mraz sumraka uvlačio joj se u kosti, sve dok nije počela da oseća u hodu 'X' oblik grejnih vlakana na kolenima pantalona. Negde na severu, u kršu Aureuma, telo Frenka Čalmersa počivalo je u naplavinama leda i sedimenata, a hodač mu je bio mrtvački sanduk. Poginuo je spasavajući druge od bujice. Mada bi se sam od srca narugao takvom opisu. On bi to jednostavno nazvao pogrešno proračunatim vremenom. Posledica silne energije, koje je kod njega bilo više no u bilo kog drugog, energije hranjene gnevom - na nju, na Džona, UNOMA-u i na sve zemaljske moćnike. Na sopstvenu ženu. Na oca. Na svoju majku, i na sebe. Na sve. Bio je gnevan čovek; najgnevniji čovek otkako je
sveta. I njen ljubavnik. A sada i ubica njenog drugog voljenog, ljubavi njenog života, Džona Buna, čoveka koji je možda mogao da spasi sve njih. Koji bi doveka bio uz nju. A ona je bila ta koja ih je okrenula jednog protiv drugog. Nebo je sada bilo zvezdano crnilo, sa tankom ljubičastom trakom na zapadnom obzorju. U njoj nije bilo suza, nestale su sa osećanjima; ostao je samo crni svet i pruga ljubičaste gorčine, nalik na ranu koja krvari u noć.
33. Neke stvari jednostavno se moraju zaboraviti. Šikata ga nai. Vrativši se u Odesu, Maja je uradila jedino što je mogla sa onim što je saznala: zaboravila je, i bacila se na poslove oko projekta Helas, provodeći duge sate u uredu u proučavanju izveštaja i slanju ekipa na različita mesta za bušenje i gradnju. Posle otkrića Zapadnog Akvifera, ekipe za radioesteziju mogle su da rade opuštenije, i težište je bilo prebačeno na korišćenje pronađenih akvifera i gradnju infrastrukture u naseljima na rubu. Zato su za radioestezistima išli bušioci, a za njima ekipe za postavljanje crpki, dok su se svuda oko piste nalazile ekipe graditelja šatora, koje su gore u kanjonu Reul, iznad Harmakisa, pomagali Sufijima da osiguraju teško erodirani zid. Na kosmodrom sagrađen između Daa i Harmakisa stizali su novi doseljenici, naseljavali predeo gornjeg Daa i pomagali u preobražaju Harmakis-Reula, a odlazili su da žive i u drugim novim šatorima oko ruba. Bila je to masovna logistička vežba, i gotovo u svakom pogledu poklapala se sa Majinim starim snom o izgradnji Helasa. Ali sada, kada je to počelo da se ostvaruje, osećala se posve raštimovana i izvan toka; više nije bila sigurna šta zaista želi Helasu, Marsu ili sebi. Često se osećala prepuštena svojim promenljivim raspoloženjima, a ona su u mesecima posle posete Zeiku i Nazik (iako to nije povezivala s tim) bila posebno ćudljiva, nekontrolisano klackanje iz ushićenja u očaj, sa uravnoteženim razdobljima između, pokvarenim svešću da je to samo usput ka vrhu ili dnu. Tih meseci često je bila gruba prema Mišelu, često razljućena njegovom staloženošću, njegovim unutrašnjim skladom, lakoćom sa kojom je prolazio kroz život, kao da su mu godine provedene sa Hiroko donele odgovore na sva pitanja. "Ti si kriv za ovo", govorila mu je, nastojeći da ga izazove. "Nigde te nije bilo kada si mi bio potreban. Nisi uradio svoj posao." Mišel bi se pravio da ne čuje i neumorno je gasio vatru, sve dok je to ne bi razbesnelo. On joj je sada bio ljubavnik, a ne terapeut, i ako ne možeš da razljutiš onoga koga voliš, kakva je to ljubav? Shvatila je u kakvoj se groznoj zamci nalazi onaj čiji je ljubavnik istovremeno i terapeut - kako lako to objektivno posmatranje i umirujući glas mogu da postanu odbojni zid profesionalnog držanja. Čovek koji radi svoj posao - bilo je nepodnošljivo nalaziti se pod takvom paskom, kao da je on nekako iznad svega toga, kao da sam nema nikakvih problema, niti osećanja koja nije u stanju da kontroliše. Trebalo je to razbiti. I otuda (zaboravljajući da zaboravi): "Obojicu sam ja ubila! Ulovila sam ih i okrenula jednog protiv drugog, da bih povećala sopstveni uticaj. Svesno sam to uradila, a ti nisi bio ni od kakve pomoći! Bila je to i tvoja greška!" On bi samo nešto promrmljao, na licu bi mu se začeo zabrinut izraz, jer je znao šta sledi - nešto nalik na one česte oluje koje su se sa Helespontusa obarale na basen, a ona bi se nasmejala i počela bi snažno da ga šamara, udarajući ga dok se on povlačio, i vikala: "Hajde, kukavice, brani se!" sve dok ne bi istrčao na balkon i nogom zaglavio vrata za sobom, zureći preko drveća u parku i glasno psujući na francuskom dok je ona udarala po vratima. Jednom je čak razbila stakla i zasula mu leđa srčom, a on je s trzajeom otvorio vrata, nastavivši da psuje na francuskom, progurao se pored nje i izleteo iz zgrade. Ali obično je samo čekao da se ona istutnji i zaplače, pa bi se vratio unutra i prešao na engleski, što je bio znak da se sredio. I vratio se, uz jedva primetan prisenak uzrujanosti, svojoj nepodnošljivoj terapiji. "Gledaj", rekao bi joj, "tada smo svi bili pod velikim pritiskom, i ko je to znao i ko nije. Bila je to krajnje neprirodna situacija, i opasna - da smo načinili samo jednu od mogućih grešaka, mogli smo svi da poginemo. Morali smo da uspemo. Neki od nas su samo nešto bolje podnosili pritisak. Ja nisam, a ni ti. Ali smo preživeli. A pritisak još traje, u nečemu drugačiji, u nečemu isti. Ali sada se mnogo bolje nosimo s njim, ako mene pitaš. Uglavnom."
A onda bi izišao u kafe na obali, da nekih dva sata sladi kasis, skicirajući lica oko sebe u beležnici, otrovne karikature koje je brisao čim bi ih nacrtao. Znala je to jer je ponekad izlazila da ga traži, pa bi sela pored njega, ćutke, uz čašu votke, izvinjavajući se položajem ramena. Kako da mu kaže da joj je ponekad bilo lakše kada bi se posvađala, da bi je to ponovo podiglo - da mu to kaže, a da ne izazove ono njegovo kratko, sarkastično sleganje ramenima, melanholično i puno dosade? Osim toga, znao je da je tako. Znao je, i oprostio joj. "Volela si obojicu", rekao bi joj, "ali na različite načine. A bilo je i dosta toga što nisi volela kod njih. Osim toga, šta god da si uradila, ne možeš se osećati odgovorna za njihove postupke. Sami su odlučivali o tome, a ti si bila samo jedan od činilaca." Bilo joj je lakše kada bi to čula. A svađa joj je zaista pomagala. Posle bi sve bilo u redu; osećala bi se bolje, nekoliko nedelja ili bar nekoliko dana. Prošlost je ionako imala previše praznina, bila je dronjav skup slika - bila je sigurna da će jednog dana potpuno zaboraviti. Bez obzira na to što su najupornija sećanja opstajala jer ih je držalo vezivo bola i kajanja. Bio je to razlog zbog koga je to moglo da potraje, iako su uspomene bile tako otrovne, tako bolne, tako beskorisne. Beskorisne! Beskorisne. Bilo je bolje okrenuti se sadašnjosti. Jednog popodneva, dok je razmišljala o tome, sama, dugo je posmatrala fotografiju mladog Frenka pored umivaonika - dvoumeći se da li da je skine odatle i da je baci. Ubica. Okrenuti se sadašnjosti. Ali i ona je bila ubica. I osoba koja ga je navela da ubije. Ako iko može nekoga da navede na nešto. U svakom slučaju, bio je njen saučesnik u tome, na neki način. Zato je, posle dugog premišljanja, odlučila da ostavi fotografiju gde je bila. Tokom narednih meseci, međutim, tokom razvučenih dana sa vremenskim pomakom i šestomesečnih godišnjih doba, slika je postala tek nešto više od dekora, poput police sa kuhinjskim kleštima i drvenim varjačama, ili niza okačenih tiganja sa bakarnim dnom, ili malih slanika i bibernika sa naslikanim jedrenjakom. Deo kulisa za određeni čin predstave, kao što je ponekad mislila o tome, koji će, ma koliko se činio nezamenljiv, jednom biti izbačen - potpuno nestati, kao što su nestali svi pređašnji, dok je prelazila u sledeću reinkarnaciju. Ili, možda, neće. I tako je prolazilo vreme, prvo nedelje, pa meseci, dvadeset četiri u godini. Prvi u mesecu već je toliko puta pao u ponedeljak da joj se činilo kao večnost; onda bi prošao treći mesec marsovske godine, i konačno bi došlo novo godišnje doba, pa bi prošao dvadesetsedmodnevni mesec i prvi u mesecu odjednom bi bio u nedelju, te bi i to posle nekog vremena počelo da izgleda kao jedan jedini, večni mesec, iz meseca u mesec. I to je trajalo, u nedogled; duge marsovske godine polako su se smenjivale. Napolju, oko Helasa, činilo se da su otkrili sve akvifere vredne pomena, i projekt je potpuno prešao na bušenje i postavljanje cevi. Švajcarci su upravo bili razvili nešto što su zvali šetajući cevovod, načinjen specijalno za rad u Helasu, i gore u Vastitas Borealisu. Ove naprave kotrljale su se predelom, ravnomerno rasipajući vodu po zemlji, tako da su mogli da pokriju dno basena, a da ne načine planine leda na ispustu nepokretnih cevovoda, kao što je prethodno bilo. Maja je otišla napolje sa Dajanom da vidi jedan od ovih cevovoda na delu. Gledani iz dirižabla koji je lebdeo iznad njih, veoma su podsećali na baštensko crevo koje leži na zemlji i uvija se pod visokim pritiskom vode. Dole na tlu utisak je bio još snažniji, čak nestvaran; cevovod je bio ogroman i veličanstveno se valjao preko slojeva već formiranog glatkog leda, uzdignut nekoliko metara iznad leda debelim stubovima koji su se završavali skijama. Cevovod se kretao brzinom od nekoliko kilometara na sat, guran pritiskom vode koja mu je kuljala iz slavine, okrenute pod različitim uglovima po naređenjima kompjutera. Kada bi cevovod odskijao do kraja luka, motori bi pomerili slavinu, i cevovod bi
usporio, stao i pošao u suprotnom smeru. Voda je šibala iz slavine u debelom belom mlazu, praveći luk i padajući na površinu u oblaku crvene prašine i bele ledene pare. Onda bi potekla po zemlji, u velikim, blatnjavim, zaobljenim tokovima, usporavajući, praveći bazene i splašnjavajući, da bi zatim pobelela i polako se pretvorila u led. Ali to nije bio čist led; u vodu su bile dodate hranljive materije i nekoliko vrsta ledenih bakterija iz velikih biotankova tamo na liniji obale, tako da je led imao mlečno-ružičasti preliv i topio se brže od čistog leda. Prostrane bare otopine - u stvari, plitka jezera površine više kvadratnih kilometara - leti su bile svakodnevni događaj, kao i u sunčane dane proleća i jeseni. Hidrolozi su takoće izveštavali o velikim džepovima otopljenog leda ispod površine. A sa daljim porastom temperature na svetu, i sve debljim nanosima leda u basenu, donji slojevi neizbežno su počeli da se tope pod pritiskom. Zato su velike ploče leda iznad ovih zona umele da kliznu i na najblažoj padini, gomilajući se u velikim izlomljenim brdima na najnižim tačkama na dnu basena, mestima gde su se obrazovala fantastična pustopolja od grebena, pukotina, bara koje su se ledile svake noći, i blokova leda nalik na pale oblakodere. Ove velike nestabilne gomile leda preko dana su menjale oblik i lomile se od toplote, sa eksplozivnom bukom nalik na grmljavinu koja se čula u Odesi i svim naseljima na rubu. Uveče bi se ponovo zaledile, grmeći i pucajući, tako da je na mnogo mesta na dnu basena vladao neverovatno zamršeni krš. Preko ovih površina nije se moglo putovati, pa je većinu radova u basenu bilo moguće pratiti samo iz vazduha. Jedne nedelje u jesen M-48, Maja je odlučila da se pridruži Dajani i Rejčel i grupi njihovih prijatelja koji su nameravali da posete malo naselje na uzvisini u središtu basena. Naselje je već bilo nazvano Ostrvo Minus Jedan, iako to još nije bilo osrtvo, jer Zea Dorsa još nije bila pokrivena. Ali je i taj posao trebalo da bude dovršen za nekoliko dana, pa je Dajana, zajedno sa još nekoliko hidrologa iz njenog ureda, došla na pomisao da bi bilo dobro otići tamo i prisustvovati ovom istorijskom događaju. Pred sam polazak, u njihov stan banuo je Saks, bez saputnika. Putovao je iz Sabišija u Višnjak, pa je svratio da vidi Mišela. Maji je prijala pomisao da će uskoro morati da pođe i tako izbeći njegov boravak, koji je svakako trebalo da bude kratak. Još joj je bilo nelagodno u njegovom društvu, i bilo je jasno da je osećanje obostrano; i dalje je izbegavao njen pogled i obraćao se Mišelu i Spenseru. Nijedne reči za nju! Naravno, Mišel i on su proveli stotine sati razgovarajući tokom njegovog oporavka, ali ju je to ipak ljutilo. Zato je, kada je čuo za izlet na Minus Jedan i zamolio da im se pridruži, bila nimalo prijatno iznenađena. Ali Mišel joj je uputio preklinjući pogled, kratak kao blesak munje, a Spenser je odmah zamolio da pođe i on, bez sumnje da joj ne dozvoli da gurne Saksa iz dirižabla. Stoga je morala, veoma mrzovoljno, da pristane. Tako su, kada su jednog jutra nekoliko dana kasnije poleteli na put, sa njima bili 'Stiven Lindholm' i 'Džordž Džekson', dva starca čije prisustvo Maja nije htela ni da obrazlaže ostalima, videvši da Dajana, Rejčel i Franc znaju ko su oni. Mladi su bili pomalo suzdržani dok su se peli stepenicama u dugačku gondolu dirižabla, i Maja je nezadovoljno pućila usne zbog toga. To neće biti ono putovanje koje bi bilo bez Saksa. Let od Odese do Ostrva Minus Jedan trajao je otprilike dvadeset četiri sata. Dirižabl je bio manji od starih strelastih grdosija iz ranih dana; ovo je bila letelica oblika cigare, krštena Tri dijamanta, a gondola koja je predstavljala kobilicu balona bila je dugačka i prostrana. Iako su njegovi ultralaki propeleri bili dovoljno snažni da je teraju priličnom brzinom i direktno protiv dosta jakih vetrova,
Maji je to ipak izgledalo kao jedva kontrolisano lebdenje, u kome je brujanje motora bilo jedva čujno u zviždanju zapadnog vetra. Prišla je jednom prozoru i pogledala dole, okrenuta leđima Saksu. Vidik sa prozora bio je čudesan još od samog poletanja, jer su crepovi i lišće Odese predstavljali dopadljiv prizor ispod šatora na severnoj padini. A posle nekoliko sati probijanja kroz vazduh prema jugoistoku, ledena ravnica basena prekrila je čitavu vidljivu površinu sveta, kao da lete preko Arktičkog Okeana, ili nekog ledenog sveta. Jedrili su na visini od nekih hiljadu metara, brzinom od pedesetak kilometara na sata. Tokom čitavog popodneva prvog dana puta ledeni predeo ispod njih bio je posvuda prljavo bele boje, išaran čestim bazenima otopljenog leda purpurne boje neba, srebrno bleštavih kada bi uhvatili Sunce. Neko vreme se na severu videla šara spiralnih polinija, dugačkih, crnih pruga otvorene vode koje su označavale mesto potopljenog mohoula na Niskoj Koti. Led je u sumrak postao krš mutno ružičastih, narandžastih i tonova slonove kosti, isprugan dugačkim crnim senkama. Potom su leteli kroz noć, pod zvezdama, preko svetlucave ispucale beline. Maja je nemirno spavala na dugačkoj klupi ispod prozora i probudila se pre zore, koja je bila novo čudo boja, gde su ljubičasti prelivi neba bili mnogo tamniji od leda na zemlji, i ova inverzija činila je da sve zajedno izgleda nestvarno. Negde na polovini prepodneva tog dana, ponovo su ugledali kopno; iznad horizonta je lebdeo oval bregova oker boje, koji su se dizali iz leda u dužini od oko stotinu kilometara, i pedeset kilometara široki. Ova uzvisina bila je Helasov ekvivalent čepovima na dnu manjih kratera, i bila je dovoljno visoka da ostane iznad planiranog nivoa vode, darujući budućem moru dosta prostrano središnje ostrvo. Naselje Minus Jedan, na severozapadnom delu prostranog zemljišta, bilo je u ovoj fazi samo skupina puteva, raketnih platformi, pristaništa za dirižable i neuredna grupa malih zgrada - nekoliko njih ispod nevelikog šatora stanice, ostale na otvorenom, izložene, nalik na betonske blokove pobacane sa neba. Tu je živela samo omanja posada, sastavljena od tehničara i naučnika, mada su povremeno imali posete areologa. Tri dijamanta zaokrenu i zakači se za jedan od stubova, pa ga odvukoše na zemlju. Putnici iziđoše iz gondole na pokretni most, i nastojnik stanice ih poveze u kratak obilazak aerodroma i naselja. Posle skromne večere u trpezariji naselja, obukli su hodače i izišli da prošetaju napolju, između razbacanih pomoćnih zgrada, nizbrdo do linije gde su domaćini predviđali da će biti obala. Tamo su utvrdili da se sa te visine još ne vidi led; bila je to niska, peskovita obala, posuta kamenjem sve do bliskog horizonta, udaljenog oko sedam kilometara. Maja je išla sama iza Dajane i Franca, između kojih se, izgleda, začinjala romansa. Iza njih je išao još jedan par domorodaca nastanjenih u stanici, mlađih i od Dajane, prisno se držeći za ruke. Oboje su bili visoki preko dva metra, ali ne vitki i tanki kao većina mladih domorodaca - ovo dvoje vežbali su u teretani, razvijajući se dok nisu postigli razmere zemaljskih dizača tegova, uprkos izuzetnoj visini. Bili su to divovi, ali i dalje laki na nogama, i išli su preko razbacanog kamenja obale kao da igraju neki gorštački balet. Maja ih je posmatrala, diveći se po ko zna koji put novoj ljudskoj vrsti. Iza nje su jedan kraj drugog hodali Saks i Spenser, i ona čak reče nešto o tome na staroj frekvenciji Prvih stotinu. Ali Spenser samo pomenu nešto o fenotipu i genotipu, a Saks je nije ni udostojio odgovora, i išao je dalje niz padinu polja. Spenser pođe za njima, a Maja ih je pratila, pažljivo hodajući preko novih oblika života: tu je bilo čuperaka trave izniklih iz peska između kamenja, niskih cvetnica, korova, kaktusa, žbunja, čak i nekoliko sasvim niskih kvrgavih stabala, zavučenih uz bokove stena. Saks je lutao okolo opreznim korakom, spuštajući se na koleno da osmotri biljke i ustajući sa odsutnim pogledom, kao da mu je krv
napustila glavu dok je klečao. Ili je to bio pogled iznenađenja, nešto čega se Maja nije sećala kod njega. Zastala je da pogleda oko sebe; bilo je zaista za čuđenje videti takvo obilje života, ovde napolju gde niko nikad nije ništa uzgajio. Ili su to možda ipak učinili naučnici sa aerodroma. A basen je bio na maloj visini, topao i vlažan... Mladi Marsovci na padini igrali su preko svega toga; vešto su obilazili biljke, uopšte ne obraćajući pažnju na njih. Saks stade ispred Spensera i nagnu šlem unazad da pogleda u Spenserov vizir. "Sve ove biljke biće potopljene", reče sa nevericom, gotovo kao da postavlja pitanje. "Tako je", odvrati Spenser. Saks kratko pogleda prema Maji. Njegovi prsti u rukavicama besno su se stezali u pesnice. Šta, sada će je optužiti i za ubijanje biljaka? Spenser reče: "Ali će organska materija poslužiti kao hrana kasnijeg podmorskog života, zar ne?" Saks samo pogleda oko sebe. Kada je njegov pogled prošao mimo nje, Maja opazi da žmiri, kao u nekom bolu. Onda se ponovo zaputi preko složene tapiserije biljaka i kamenja. Spenser srete Majin pogled i podignu ruke, kao da se izvinjava što je Saks izbegava. Maja se okrenu i pođe nazad uzbrdo. Posle je cela grupa pošla zavojitim grebenom, iznad linije od minus jednog kilometra, do kamene pečurke severno od stanice, gde će biti dovoljno visoko da ugledaju led na zapadnom obzorju. Pod njima je ležao aerodrom, podsećajući Maju na Podbrežje ili antarktičke stanice - neplaniran, nestrukturisan, bez nagoveštaja ostrvskog grada koji će tu sigurno nići. Vešto gazeći po kamenju, mladi su nagađali kako će izgledati grad - bili su sigurni da će to biti primorski centar, gde će svaki hektar biti izgrađen ili zasađen, sa pristaništima za bordove u svakom zatonu na obali, sa palmama, plažama, paviljonima... Maja sklopi oči i pokuša da zamisli ono što su mladi opisivali - zatim ih ponovo otvori i vide kamen, pesak i kržljavo bilje. Nije uspela da dočara nikakvu sliku. Budućnost će, kakva god bila, biti iznenađenje za nju - nije videla ništa ispred sebe, unapred, bila je to neka vrsta jamais vu, koja je ležala na sadašnjosti kao veo. Odjednom je preplavi predosećaj smrti, i ona pokuša da ga se oslobodi. Niko ne može da vidi u budućnost. Praznina u njenom umu nije značila ništa; bila je to normalna stvar za nju. Jedino što ju je uznemiravalo bilo je Saksovo prisustvo, podsetnik na stvari o kojima nije smela da misli. Ne, praznina pred njom bila je blagoslov. Sloboda od već viđenog. Dragocen blagoslov. Saks je išao za njima, zagledan u basen. Sutradan su se ponovo ukrcali u Tri dijamanta i poleteli na jugozapad, sve dok kapetan nije spustio sidreno uže u blizini Zea Dorse, zapadno od nje. Prošlo je dosta vremena otkako se Maja odvezla tamo sa Dajanom i njenim prijateljima, i grebeni su sada bili samo mršava kamena poluostrva, ispružena u haotičnom ledu prema Minus Jedan, tonući pod led jedno za drugim - sva osim najvećeg, koje je još bilo nedosegnuta litica, granica između dve neravne ledene mase, od kojih je ona zapadna bila nekih dve stotine metara niža od istočne. Ovo je, rekla je Dajana, bila poslednja granica tla koja je spajala Minus Jedan i rub basena. Kada ovaj prelaz bude preplavljen, središnje uzvišenje stvarno će postati ostrvo. Ledena masa sa istočne strane preostalog dorsuma bila je na jednom mestu sasvim blizu ivice grebena. Kapetan dirižabla ispustio je još užeta i otplovili su na istok na preovlađujućem vetru sve dok se nisu našli iznad samog grebena, gde se lepo videlo da je od granice leda do ruba grebena preostalo samo nekoliko desetina metara stene. A dalje na istoku video se šetajući cevovod, čiji je plavi šmrk polako klizio napred-nazad na stubovima-skijama, izbacujući vodu na površinu. Ispod brujanja propelera, čulo se povremeno krckanje i jeka odozdo, prigušena tutnjava, reski pucnjevi kao
hici iz puške. Dajana je objasnila da pod ledom ima vode u tečnom stanju, i da težina nove vode nagoni delove ledene mase da se češu o gotovo potopljeni greben. Kapetan pokaza na jug, i Maja vide kako niz ledenih bregova leti u vazduh kao da je miniran, padajući na sve strane po ledu i lomeći se na hiljade komada. "Možda ne bi bilo loše da se malo odmaknemo", reče kapetan. "Ne bi valjalo za moj ugled da se priča da nas je oborio ledeni breg." Šmrk šetajućeg cevovoda bio je okrenut u njihovom pravcu. A onda je, uz prigušenu seizmičku riku, poslednji nedosegnuti greben bio preplavljen. Uz stenu je jurnula bujica tamne vode i prelila se niz zapadnu stranu, u vodopadu širokom možda stotinu metara. Obrušio se sa visine od dve stotine metara u širokom lenjom čaršavu vode. U okruženju beskrajnog ledenog sveta okolo, bio je to običan mlazić, ali taj mlazić nije prestajao, voda na istočnoj masi sada je bila kanalisana ledom sa bokova, vodopadi su tutnjali kao grmljavina, a voda se na zapadnoj strani širila u stotine tokova kroz ispucali led - Maja oseti kako joj je potiljak ježi od straha. Verovatno sećanje na poplavu u Marinerisu, zaključila je, ali nije bila sigurna. Vodopad konačno oslabi, i za manje od jedan sat potpuno je usporio i zaledio se, bar na površini; iako je bio sunčan jesenji dan, ovde dole bilo je osamnaest stepeni ispod tačke smrzavanja, i sa zapada je nailazio front čupavih kumulonimbusa, najavljujući talas hladnog vazduha. Vodopad se, dakle, umirio. Ali je iza njega ostao svež ledopad, koji je prekrio kamenu liticu hiljadama glatkih, belih cevi. Greben je sada bio pretvoren u dva ne sasvim spojena vrha, nalik na druge grebene u Zea Dorsi, zaronjene u led kao kompleti istovetnih rebara: poluostrva-blizanci. Helasovo more se konačno spojilo, a Minus Jedan je zaista postao ostrvo. Posle toga, putovanja vozom oko Helasa i preletanja raznim sredstvima za Maju više nisu bila ista, jer je isprepletanu mrežu lednika i ledenog krša u basenu posmatrala kao novo more, koje se dizalo i popunjavalo, zapljuskujući obalu svuda okolo. No, tečno more ispod leda kod Niske Kote mnogo je više narastalo u proleće i leto nego što je opadalo u jesen i zimu. A snažni vetrovi dizali su talase u polinijima, koje su leti lomile led među njima, stvarajući oblasti rastresitog leda, plutajućih komada leda koji su stenjali tako glasno dok su ih podizali strmi, mali talasi, da je razgovor u dirižablima bio nemoguć. A u godini M-49, dotok iz svih akvifera dostigao je maksimum od ukupno dve i po hiljade kubnih metara vode dnevno, količinu koja će napuniti basen do linije od minus jednog kilometra za otprilike šest marsovskih godina. Maji je ovo vreme izgledalo kratko, posebno zato što je napredak bio vidljiv i tu na obzorju Odese. Zimi su crne oluje sa planina prekrivale dno čitavog basena začuđujuće belim snegom; u proleće će se taj sneg otopiti, ali će granica ledenog mora biti bliže nego što je bila prethodne jeseni. Na severnoj polulopti bilo je slično, što su potvrđivali izveštaji i njeni povremeni odlasci do Barouza. Velike severne dine Vastitas Borealisa bile su ubrzano navodnjavane dovođenjem vode iz bušotinina na ogromnim akviferima ispod Vastitasa i severne polarne oblasti, postavljenim na ledu koji je rastao pod njima, dižući i njih. U severna leta, sa ledene kape tekle su velike reke otapanja, prosecajući kanale kroz pesak i brzajući da se spoje sa ledom. Nekoliko meseci pre nego što je Minus Jedan postao ostrvo, u vestima je bio prikazan snimak nepokrivenog komada zemlje u Vastitasu kako nestaje pod tamnom bujicom sa zapada, istoka i severa. Ovo je, izgleda, načinilo konačno vezu među ledenim jezicima, i sada se na severu nalazilo more koje je optakalo planetu kao prsten. Naravno, još nije bilo svuda povezano i pokrivalo je samo polovinu zemlje između šezdesetog i sedamdesetog stepena severne širine, ali su, prema snimcima sa satelita, već postojali veliki ledeni jezici koji su se pružali na jug kroz duboke useke Hrise i Izidisa.
Za potapanje ostatka Vastitasa biće potrebno još oko dvadeset marsovskih godina, jer je za to bila neophodna mnogo veća količina vode nego za isti poduhvat u Helasu. Međutim, i dovod vode bio je veći, pa je napredak bio srazmeran, i svi pokušaji Crvenih da sabotiraju projekt uspevali su samo da ga okrznu. Projekat se, zapravo, zahuktavao uprkos učestalim sabotažama i ekotažama, zato što su bili primenjeni neki novi metodi bušenja, prilično drastični i veoma delotvorni. Na vestima je prikazan najnoviji metod, snažne podzemne termonuklearne eksplozije duboko ispod Vastitasa. Ovim je otopljen permafrost na velikim površinama i obezbeđen dotok novih količina vode u pumpe. Na površini su se ove eksplozije ispoljile kao iznenadni ledotresi, koji su od površinskog leda načinili penušavu kašu, i uskoro se na površini ledila tečna voda, koja je, međutim, ispod ostajala tečna. Slične eksplozije ispod severne polarne kape izazvale su poplave gotovo istih razmera kao veliki izlivi šezdeset prve. I sva ta voda se slivala dole u Vastitas. A u uredu u Odesi, sve je to praćeno sa profesionalnim zanimanjem. Najnovije procene količine podzemnih voda na severu ohrabrile su inženjere Vastitasa da planiraju konačni nivo mora veoma blizu samog datuma, kote nultog kilometra koja je bila određena još u doba nebeske areologije. Dajana i drugi areolozi u Dubokim Vodama bili su mišljenja da će spuštanje tla u Vastitasu, kao posledica pražnjenja akvifera i permafrosta, dovesti do toga da dobiju nivo mora koji je nešto niži od datuma. Ali su tamo gore bili ubeđeni da je to uračunato, i da će dostići liniju. Isprobavanje raznih dubina mora na mapi VI u uredu jasno je pokazalo da kakvog će oblika biti budući okean. Njegova južna obala će na mnogim mestima biti na Velikom Nagibu. Ponegde je to značilo blagu padinu; na nabranom zemljištu, arhipelage; u nekim oblastima, dramatične morske hridi. Provaljeni krateri biće pogodni za luke. Masiv Elizijuma postaće ostrvski kontinent, kao i ostaci severne polarne kape - zemlja pod kapom bila je jedina oblast severa visoko iznad kote nultog kilometra. Bez obzira na to koji bi nivo mora odabrali da prikažu na mapama, veliki južni rukavac okeana prekrivao je Izidis Planiciju, koja je bila niža od većeg dela Vastitasa. A akviferi u planinama oko Izidisa takođe su bili pražnjeni u nju. Staru ravnicu trebalo je, dakle, da ispuni veliki zaliv, pa su građevinske ekipe dizale dugačak bedem i luku oko Barouza. Grad se nalazio dosta blizu Velikog Nagiba, ali je njegov visinski položaj bio nešto ispod datuma. Zato je to trebalo da postane lučki grad kao i Odesa, luka na okeanu koji omotava svet. Nasip koji su gradili oko Barouza bio je visok dve stotine metara i širok tri stotine. Maji je zamisao da se grad štiti nasipom izgledala uznemirujuća, iako je iz vazdušnih snimaka bilo jasno da je reč o još jednom faraonskom spomeniku, visokom i masivnom. Pružao se u obliku potkovice, sa oba kraja na padini Velikog Nagiba, i bio je tako veliki da su postojali planovi za gradnju na njemu, prema kojima je trebalo da se pretvori u mondenski Lido, sa malim sidrištima za jahte. Ali Maja se setila da je jednom stajala na nekom nasipu u Holandiji, gde je zemljište sa kopnene strane bilo niže od severnog mora sa druge strane; bio je to veoma zbunjujući osećaj, gori i od bestežinskog stanja. Bio je takav i na višem nivou svesti, jer su vesti sa Zemlje prikazivale sve tamošnje nasipe pod navalom vode usled neznatnog porasta nivoa mora, izazvanog globalnim zagrevanjem, pokrenutim dva veka ranije. Porast nivoa mora od samo jednog metra ugrozio je mnoga niska područja na Zemlji, a Marsov severni okean trebalo je u narednoj deceniji da poraste za čitav kilometar. Bilo je pitanje hoće li uspeti da tako uspešno kontrolišu njegov krajnji nivo da nasip bude dovoljan. Majin posao u Odesi činio je da bude zabrinuta zbog ovoga, iako su to i sami isprobavali u Helasu i imali utisak da su ovladali postupkom. Trebalo je nadati se da su u pravu, jer je položaj Odese ostavljao malo prostora za greške. Ali i hidrolozi su govorili o upotrebi 'kanala' koji je prokopalo sočivo pre nego što je bilo uništeno, kao otoku prema severnom okeanu, ako to bude neophodno. Bilo je to dobro za
njih, ali severni okean neće imati takvu otoku. "Oh", reče Dajana, "pa uvek mogu da odvedu višak u basen Argire." A na Zemlji, bune, paljevina i sabotaže postajale su svakodnevno oružje ljudi koji nisu dobili tretman - smrtnika, kako su ih zvali. Posvuda su oko velikih gradova nicala naselja okružena zidovima, utvrđenja gde su oni koji su prošli tretman mogli da prožive čitav život, koristeći se telekomunikacijom, daljinskim upravljanjem, prenosnim generatorima, čak i hranom iz staklenika i sistemima za pročišćavanje vazduha: zapravo, kao u naseljima na Marsu. Jedne večeri, umorna od Mišela i Spensera, Maja je izišla sama na večeru. Često je osećala potrebu da ode negde sama. Otišla je do kafea na uglu ulice pored obale, sela za jedan sto u bašti, ispod krošnji ukrašenih svetiljkama, naručila predjelo i špagete i počela da jede, zamišljena, ispijajući mali bokal kijantija, slušajući grupicu svirača. Vođa je svirao neku vrstu harmonike koja je imala samo dugmeta i zvala se bandoneon, a njegovi pratioci svirali su violinu, gitaru, klavir i akustični bas. Grupa smežuranih staraca, muškaraca njenih godina, koji su umereno improvizovali na veselo melanholične melodije - ciganske pesme, tango, neobične kompozicije koje kao da su spontano proizvodili... Pojevši obrok, dugo je sedela i slušala ih, polako ispijajući poslednju čašu vina, a zatim i kafu, posmatrajući ostale goste, lišće nad glavama, daleki, ledeni pejsaž iza ivice mola, oblake kako se valjaju od Helespontusa. Nastojeći da očisti um od misli. Neko vreme to joj je uspevalo i odvelo ju je na blaženo putovanje u neku pređašnju Odesu, neku Evropu iz mašte, slatku i tužnu kao dueti violine i harmonike. Ali tada društvo za susednim stolom poče da raspravlja o tome koliki je postotak stanovništva Zemlje dobio tretman - jedan je tvrdio deset odsto, drugi četrdeset - znak informativnog rata ili, jednostavno, nivo haosa koji je tamo zavladao. Okrenuvši se od njih, opazila je naslov u novinskom ekranu iznad šanka i počela da čita rečenice koje su promicale sleva nadesno posle njega: Svetski Sud je prestao da radi da bi se preselio iz Praga u Bern, a Konsolidejted je iskoristio priliku da pokuša nasilno preuzimanje Praksisove imovine u Kašmiru, što je u suštini značilo prevrat većih razmera ili manji rat protiv vlade u Kašmiru, iz baze Konsolidejteda u Pakistanu. Koji će, neizbežno, uvući Indiju u sukob. A Indija je u poslednje vreme takođe poslovala sa Praksisom. Indija protiv Pakistana, Praksis protiv Konsolidejteda - a većina Zemljinog stanovništva bila je uskraćena za tretman, u očajanju... Kada se Maja te večeri vratila kući, Mišel je izjavio da taj napad znači povećan uticaj Svetskog Suda, s obzirom na to da je Konsolidejted odlagao napad do prekida rada Suda; ali zbog razaranja u Kašmiru i udarca za Praksis, Maja nije bila raspoložena da ga sluša. Mišel je bio tako tvrdoglav optimista da ga je to povremeno činilo glupim, ili bar nesnosnim za društvo. Jer jedna stvar se nije mogla poreći: živeli su u predveče nesreće. Točak bezumlja na Zemlji ponovo se vraćao, uhvaćen u beskrajnu sinusoidu, goru i od one Majine, i uskoro će se svi obreti usred jednog od onih paroksizama, van kontrole, boreći se da izbegnu uništenje. Osećala je to. Ponovo su upadali u to. Počela je redovno da se hrani u kafeu na uglu, da bi slušala grupu i bila sama. Sedela je okrenuta leđima šanku, ali je bilo nemoguće ne razmišljati o događajima. Zemlja: njihova kletva, njihov biblijski greh. Pokušala je da razume, da vidi kako bi to Frenk video, da čuje njegov glas kako analizira situaciju. Grupa Jedanaestorice (stara Sedmorica plus Koreja, Azanja, Meksiko i Rusija) još su bili u titularnoj vlasti nad većinom činilaca moći na Zemlji, u obliku vojnih snaga i kapitala. Jedini pravi takmaci ovim starim dinosaurusima bile su velike metanacionalke, koje su se stopile kao Atine iz transnata. Veliki metanati - a u ekonomiji dva sveta bilo je mesta, po definiciji, samo za desetinu takvih - bili su svakako zainteresovani da preuzmu zemlje Jedanaestorice, kao što su učinili sa mnogim manjim; metanati koji uspeju u ovome verovatno će pobediti u igri moći koju su igrali
među sobom. Zato su neki od njih nastojali da podele i zavladaju zemljama Jedanaestorice, čineći sve da ih okrenu jedne protiv drugih, ili da podmite nekog od njih da promeni stranu. A za sve to vreme međusobno su se gložili, te iako su se neki od njih udružili protiv Jedanaestorice u pokušaju da ih potčine, drugi se se okomili na siromašne zemlje, ili na male tigrove, da bi sami ojačali. Zbog svega toga vladala je zamršena ravnoteža moći, najjače stare nacije protiv najvećih novih metanacionalki, gde su Islamska Liga, Indija, Kina i manji metanati postojali kao nezavisni izvori moći, snage, koje nije bilo moguće predvideti. Otuda je ravnoteža moći, kao i svi drugi savremeni trenuci privremenog mira, bila krhka - to je bilo neizbežno, jer je polovina Zemljinog stanovništva živela u Indiji i Kini, činjenica u koju Maja nikada nije uspela potpuno da poveruje ili da je shvati - istorija je bila tako čudna - i nije se moglo znati koji će tas vage pasti na ovu polovinu čovečanstva. Naravno, sve je ovo navodilo na pitanje čemu uopšte sve to trvenje. Čemu, Frenk? - mislila je, slušajući odsečni, melanholični tango. Koje su pobude ovih metanacionalnih vladalaca? Međutim, videla je samo njegov cinični osmejak, onaj iz godina kada ga je poznavala. Carstva su dugovečna, jednom joj je rekao. A ideja carstva ih je sve nadživela. Zato je još bilo ljudi koji su hteli da postanu Džingis Kan, da vladaju svetom bez obzira na cenu - rukovodioci metanata, vođe Jedanaestorice, generali armija... Ili, nagađao je Frenk iz njenih misli, spokojno, nemilosrdno - Zemlja ima ograničenu nosivost. A ljudi su je prekoračili. Mnogi će zato morati da umru. To je svima bilo jasno. Borba za život je okrutna srazmerno tome. Borci, međutim, savršeno razumni. Ali bez izbora. Muzičari su svirali, njihova slatka nostalgija postajala je s vremenom sve izrazitija, i došla je zima sa snegovima, i oni su svirali u snežna predvečerja dok se ceo svet zaogrtao tamom, entre chien et loup. Bilo je nečega malog, ali hrabrog u uzdisanju dugmetare, u tim minijaturama usred sve te ogromnosti: običan život, tako dragocen, u krugu svetlosti ispod ogolelog drveća. A i taj osećaj bio je tako poznat. Tako je bilo u godinama uoči šezdeset prve. Iako se nije sećala pojedinačnih događaja i kriza koje su činile poslednje predratno vreme, pamtila je taj osećaj tako živo kao da ima specifičan miris; sećala se kako se činilo da ništa više nema vrednost, kako su i najbolji dani bili bledi i ledeni pod crnim oblacima, nagomilanim prema zapadu. Kako su životna zadovoljstva imala antički, očajnički prisenak, onda kada su, moglo se reći, svi okretali leđa šanku, čineći sve da ublaže osećaj beznačajnosti i bespomoćnosti. Oh, da, ovo je zaista bilo već viđeno.
34. Stoga je, kada su odlazile na putovanja oko Helasa i susretale se sa grupama Slobodnog Marsa, Maja bila radosna što ljudi dolaze, ljudi koji veruju da njihovo delanje ima smisla, uprkos velikom vrtlogu tamo dole. Maja je od njih saznala da Nirgal, kud god bi otišao, poučava ostale domoroce da je situacija na Zemlji opasna po njih same, bez obzira na to koliko izgleda daleka. I to je delovalo; ljudi su dolazili na sastanke puni novosti o Konsolidejtedu i Ameksu i Subarašiju, i najnovijim upadima UNTA policije u južne visije, upadima koji su bili razlog napuštanja Terasa i mnogih tajnih utočišta. Jug se praznio, a skrivači su se slivali u Hiranjagarbu i Sabiši, Odesu i kanjone istočnog Helasa. Činilo se da neki od mladih domorodaca sa kojima se srela smatraju da je osvajanje juga od strane UNTA dobra stvar, jer je započela konačno odbrojavanje za akciju. Požurila je da se pobuni protiv ovakvog razmišljanja. "Ne valja ako nam oni određuju vreme", govorila im je. "Trebalo bi mi to da radimo, da sačekamo pravi trenutak. A tada da budemo svi zajedno. Ako to ne vidite..." Onda ste budale! Ali Frenk je uvek šibao svoje slušaoce. Ovima je bilo potrebno nešto više - ili, tačnije, zaslužili su nešto više. Nešto pozitivno, nešto da ih privuče, a ne samo da ih usmeri. Frenk je govorio isto, ali je retko tako postupao. Trebalo ih je zavesti, kao što su radile noćne igračice na šetalištu u Odesi. I oni su verovatno uveče izlazili na svoje obale. Politici je trebalo više erotske energije, jer bi inače bila samo ressentiment i kontrola štete. Zato ih je zavodila. Činila je to čak i kada je bila zabrinuta, uplašena ili loše raspoložena. Stajala je među njima, razmišljajući o seksu sa tim vitkim mladićima, a onda bi sela među njih i počela da im postavlja pitanja. Hvatala im je poglede, svakom ponaosob; svi su bili tako visoki na svojim stolicama da im je bila u visini očiju dok je sedela na stolu, i uvlačila ih je u razgovor koji je bio prisan i srdačan koliko god je to mogla da postigne. Šta očekuju od života i od Marsa? Često bi se glasno nasmejala njihovim odgovorima, zatečena njihovom nevinošću ili duhovitošću. Njihova vizija Marsa često je bila radikalnija nego što je zamišljala da može biti, vizija istinski nezavisnog Marsa, egalitarnog, pravednog i radosnog. I na neki način su već počeli da ostvaruju te snove: mnogi od njih već su pretvorili svoje male stanove u zajednička boravišta i delovali su u alternativnoj ekonomiji koja je imala sve manje veze sa Prelaznom vladom ili metanatima - ekonomiji u kojoj je bila primenjena Marinina eko-ekonomija i Hirokina areofanija, filozofija Sufija i Nirgalova filozofija, njegova lutajuća ciganska vladavina mladih. Osećali su da će živeti večno; osećali su da žive u svetu senzualne lepote; život u granicama šatora za njih je bio normalna stvar, ali ujedno i prolazno razdoblje, život u toplim utroba mezokozma, za kojim će neizbežno uslediti izlazak na otvoreno, na površinu - bilo je to određeno već samim njihovim rođenjem! Bili su, kako bi ih Mišel nazvao, areurzi u začetku, mladi bogovi koji su menjali svoj svet, ljudi svesni svoje predodređenosti da budu slobodni i uvereni da će se to dogoditi, i to uskoro. Sa Zemlje će doći loše vesti, i biće sazvani sastanci - i na tim sastancima neće vladati atmosfera straha već odlučnosti, onog izraza na Frenkovom licu na fotografiji iznad umivaonika. Sukob između bivših saveznika, Armskora i Subarašija, oko Nigerije, završio se upotrebom biološkog oružja (obe strane su odbile da prihvate odgovornost) tako da su ljudi, životinje i biljke Lagosa i okolnih zemalja bili pogođeni zastrašujućim bolestima, pa su na sastancima održanim tog meseca govori mladih Marsovaca bili puni gneva, oči su sevale, pominjalo se odsustvo zakonskog poretka na Zemlji - nepostojanje autoriteta kome bi se verovalo. Svetski poredak metanacionalki bio je suviše opasan da bi mu se dozvolilo da zavlada Marsom! Maja ih je prvih jedan sat puštala da govore, i sve što bi rekla bilo je 'znam'. A i te kako je znala!
Gotovo da joj se plakalo dok ih je gledala, videvši koliko su potreseni nepravdom i svirepošću. Potom bi prešla, tačku po tačku, proglas is Dorsa Brevije, opisujući kako se o svakoj raspravljalo, šta znači i kako bi se njena primena u praksi odrazila na njihove živote. Znali su o ovome više nego ona, i ovaj deo rasprave činio ih je još raspaljenijim nego kritika Zemlje - ali je u tome bilo manje gorčine, a više žara. A ona ih je u tom nastojanju da se dočara budućnost zasnovana na proglasu često uspevala da nasmeje apsurdnim scenarijima o opštoj harmoniji, u kojoj će svako biti spokojan i srećan - bili su svesni svoje stvarnosti, života u gunguli prenaseljenih zajedničkih stanova, pa je to zaista izgledalo smešno. Ta svetlost u očima nasmejanih, mladih Marsovaca... čak je i ona, koja se nikad nije smejala, osećala kako joj osmejak preuređuje nevidljivu mapu bora na licu. Sa tim bi završila sastanak, osećajući da je dobro obavila posao. Uostalom, kakva je svrha utopije bez radosti? Čemu sve njihove muke, ako uz njih ne bude bilo smeha mladih? Bilo je to ono što Frenk nikada nije shvatio, bar ne u poslednjim godinama života. Zbog toga je umela da prenebregne Spenserove mere bezbednosti i da povede prisutne iz njihovih soba na suvu obalu, ili u parkove i kafanice da se prošetaju, da popiju piće ili nešto pojedu, osećajući da je pronašla jedan od ključeva revolucije, ključ za koji Frenk nikada nije saznao da postoji, već je samo naslućivao kada bi posmatrao Džona. "Naravno", reče Mišel kada se vratila u Odesu i pokušala da mu to kaže. "Ali Frenk ionako nikada nije verovao u revoluciju. Bio je diplomata, cinik, kontrarevolucionar. Radost mu nije bila u prirodi. Za njega je sve to bila kontrola štete." Ali Mišel joj je u poslednje vreme često protivurečio. Naučio je da plane umesto da smiruje kada bi pokazala znake da joj je potrebna svađa, i ona mu je bila toliko zahvalna zbog toga da je prestala da to želi tako često. "Ma, hajde", pobunila se na njegovu karakterizaciju Frenka, gurnula ga na krevet i počela da ga miluje, iz šale, samo da bi ga uvukla u carstvo radosti i primorala da to prizna. Savršeno dobro je znala da on oseća dužnost da je uvek vuče prema srednjoj liniji njenih raspoloženja, shvatala je zašto to radi, niko bolje od nje, i cenila je njegove pokušaje da joj bude sidrište; međutim, ponekad, hitajući prema vrhu krivulje, osećala je da nema razloga da bar malo ne uživa u tome, te kratke trenutke bestežinskog leta, nešto nalik na status orgasmus... Tada bi i njega povukla gore, za onu stvar, i naterala ga da bar sat ili dva bude nasmejan. Posle toga je bilo sasvim moguće da oboje siđu do kapije i kroz park do njenog kafea, željni opuštanja i mira, da bi tamo seli leđima prema šanku, slušajući gitaristu kako svira flamenko, ili stare svirače tanga kako sviraju piazzollas. I da neobavezno razgovaraju o poslu oko basena. Ili da jednostavno ćute. Jedne večeri, u pozno leto 49. marsovske godine, sišli su sa Spenserom do kafea i sedeli tamo u dugom smiraju dana, posmatrajući tamnobronzane oblake koji su svetlucali iznad dalekog leda, pod purpurnim nebom. Preovlađujući vetrovi sa zapada gonili su vazdušne mase preko Helespontusa, tako da su oblačni frontovi dramatičnog izgleda bili svakodnevna pojava, ali neki od njih bili su posebna priča - zaobljena metalna obličja, slična mineralnim statuama koje nije mogao da razveje vetar. Iz njihovih crnih trbuha na led su bljuvale munje. I baš dok su posmatrali ove statue, začu se duboka grmljavina, zemlja im malo zadrhta pod nogama, a na stolovima zazveča staklarija. Dograbili su čaše i ustali, kad i svi ostali gosti u kafeu - i usred nastalog muka, Maja opazi da svi mahinalno gledaju prema jugu, tamo gde je bio led. Ljudi iz parka išli su prema šetalištu i skupljali se ispred zida šatora, gledajući napolje. Tamo, u sve bleđem indigu zalaska Sunca, pod oblacima boje bakra, naziralo se nekakvo kretanje, treptanje crne i bele boje na rubu crno-bele mase. Išlo je preko ravnice prema njima. "Voda", reče neko za susednim stolom.