onda smo srušili obe kupole i zatrpali sve tunele. Zato je moguće da je dosta njihovih poginulo, ali nisam sigurna - ne znam koliko su ljudi poslali unutra, ni koliko duboko su se bili uvukli. Kojot je napolju, osmatra ih. U svakom slučaju, gotovo je." Na kraju tunela nalazilo se krcato skrovište od nekoliko nevelikih prostorija, sa podovima i tavanicom od izolacionih ploča, ugrađenih neposredno preko šupljina u ledu. Sobe su bile zrakasto raspoređene oko veće središnje prostorije koja je služila kao kuhinja i trpezarija. Džeki je grlila sve prisutne osim Maje, a na kraju i Nirgala. Čvrsto su držali jedno drugo, i Nirgal ju je osećao kako drhti, a onda shvati da i sam drhti, u nekoj vrsti sinhronizovanog treperenja. Ona nema, očajnička, zastrašujuća vožnja učvrstiće njihovu vezu isto koliko i njihova strast pored vulkana, ili više - bilo je teško reći - bio je suviše umoran da protumači buru silovitih, nejasnih osećanja u sebi. Odvojio se od Džeki i seo, odjednom toliko iscrpljen da mu se plakalo. Hiroko sede pored njega, i slušao ju je kako pripoveda, potanko, šta se dogodilo. Napad je počeo iznenadnim pojavljivanjem nekoliko svemirskih aviona, koji su se spustili na zaravan ispred hangara. Nije, dakle, bilo gotovo nikakvog upozorenja, i ljudi u hangaru reagovali su smeteno, upozorili su ostale telefonom, ali su zaboravili da aktiviraju Kojotov odbrambeni sistem. Kojot je bio besan zbog toga, rekla je Hiroko, i Nirgal nije nimalo sumnjao u to. "Padobranski desant mora se zaustaviti odmah po prizemljenju", rekao je. Umesto toga, ljudi u hangaru povukli su se pod kupolu. Posle izvesne pometnje, uspeli su da evakuišu sav živalj kroz tunel, i kada su prošli kritičnu tačku, Hiroko je naredila da upotrebe švajcarski odbrambeni sistem i sruše kupolu. Kasei i Harmakis izvršili su naređenje, i tako se cela kupola srušila unutra, donevši trenutnu smrt napadačima koji su se zatekli unutra, pokopavši ih milionima tona suvog leda. Očitavanja zračenja govorila su da Rikover nije eksplodirao, iako je svakako bio smrvljen kao i sve ostalo. Kojot je šmugnuo u pobočni tunel sa Piterom, i izišao na neki svoj izlaz, tako da Hiroko nije tačno znala gde su. "Ali verujem da se svemirskim avionima loše piše." Bio je to, dakle, kraj Gameta, i Zigotove ljuske. Negde u budućnosti, polarna kapa će ispariti i otkriti poravnate ruševine, pomisli Nirgal odsutno; ali sada je sve to bilo zatrpano i izvan domašaja. No, oni su bili tu. Stigli su da ponesu samo nekoliko VI i hodače na leđima. A sada su bili u ratu sa Prelaznom vladom (ili sa nekim drugim), sa delom sile koja ih je napala ovde u bespuću. "Ko je to bio?" upita Nirgal. Hiroko zatrese glavom. "Ne znamo. Kojot kaže da je Prelazna vlada. Ali snage bezbednosti UNPV sastoje se od više jedinica, tako da prvo treba da utvrdimo da li je reč o novoj politici Prelazne vlade, ili je to bilo delo neke jedinice izvan kontrole." "Šta ćemo sada?" upita Art. Isprva mu niko nije odgovorio. Hiroko konačno reče: "Moraćemo da molimo za smeštaj. Mislim da u Dorsa Breviji ima najviše mesta." "Šta će biti sa saborom?" upita Art, koga je na to podsetilo pominjanje Dorsa Brevije. "Mislim da nam je sada potrebniji nego ikad." Maja se mrštila. "Okupljanje bi moglo biti opasno", reče. "Preveliki broj ljudi zna za to." "Morali smo da im kažemo", reče Hiroko. "U tome i jeste stvar." Zaokružila je pogledom po njima, a čak se ni Maja nije usudila da joj protivureči. "Sada moramo da preuzmemo taj rizik."
Sedmi deo: ŠTA DA SE RADI? Onih nekoliko većih zgrada u Sabišiju imale su pročelja od uglačanog kamena, izabranog zbog boja koje su se retko sretale na Marsu: alabastera, žada, malahita, žutog jaspisa, tirkiza, oniksa, lapis lazulija. Manje zgrade bile su od drveta. Pošto su dugo putovali noću, a danju se krili, posetioci su uživali u šetnji na Suncu između niskih drvenih kuća, ispod platana i crvenih javorova, kroz kamene vrtove i preko širokih travnatih bulevara, pored kanala, oivičenih čempresima, koji su se povremeno širili u ribnjake pokrivene vodenim ljiljanima, premošćene visokim lukovima mostova. Ovde su bili sasvim blizu polutara, i zima je bila sasvim beznačajna; čak su i afelski hibiskus i rododendron bili u cvetu, a borovi i više vrsta bambusa rasli su visoko u topli, vetroviti vazduh. Stari Japanci pozdravili su svoje goste kao davnašnje i cenjene prijatelje. Sabišijski isei nosili su kombinezone boje bakra, bili su bosi i imali su kosu upletenu u dugačke kike na leđima, kao i mnogo naušnica i ogrlica. Jedan od njih, ćelav starac, sa tankom, belom bradom i duboko izboranim licem, poveo je goste u šetnju, da protegnu noge posle duge vožnje. Zvao se Kendži i bio je prvi Japanac na Marsu, iako to više niko nije pamtio. Stali su na gradskom zidu da vide ogromne uspravljene stene na okolnim brdima, izvajane u fantastična obličja. "Jeste li ikad bili u Meduzi Fose?" Kendži se samo nasmeši i odmahnu glavom. Rekao im je da su kami stene na brdima izbušene odajama i skladištima, rekao im je i da sada, sa lavirintom u brdu iznad mohoula, mogu da ugoste veliki broj ljudi, i do dvadeset hiljada, ako treba i godinu dana. Gosti su klimali glavama. Bilo je sasvim moguće da će to biti potrebno. Kendži ih povede u stari deo grada, gde su im bile dodeljene sobe u prvobitnom naselju. Sobe su bile manje i oskudnije nameštene nego u većini studentskih stanova i imale su patinu vremešnosti i dugotrajne upotrebe koja ih je činila sličnijim gnezdima nego sobama. Iseiji su i dalje spavali u nekima od njih. Hodajući kroz ove sobe, gosti su krili pogled jedni od drugih. Kontrast između njihove prošlosti i prošlosti Sabišijanaca bio je tako očigledan. Zurili su u nameštaj, zbunjeni, odsutni, postiđeni. A posle večere, pošto se popilo podosta sakea, neko od njih reče: "E, da smo i sami postigli ovako nešto..." Nanao poče da svira bambusovu flautu. "Nama je bilo lakše", reče Kendži. "Svi smo bili Japanci. Imali smo model." "Meni ovo ne liči na Japan koji pamtim." "Istina je. Ali ono nije pravi Japan." Uzeli su šolje i nekoliko boca, i popeli se stepenicama do paviljona na vrhu drvene kule u blizini njihovih odaja. Odozgo se pružao pogled na drveće i krovove grada, kao i na niz nejednakih stena na crnom obzorju. Bio je poslednji sat sumraka, i osim poteza boje lavande na zapadu, nebo je bilo tople ponoćno plave boje, bogato poprskano zvezdama. U lugu crvenih javorova ispod njih svetlela je niska papirnih lampiona. Mi smo pravi Japanci. Ono što danas vidite u Tokiju jeste transnacionalno. Postoji i drugi Japan. Naravno, više ne možemo da se vratimo na to. Bila je to ipak feudalna kultura, sa odlikama koje su neprihvatljive za nas. Ali ono što radimo ovde ima korene u toj kulturi. Nastojimo da pronađemo novi oblik, oblik koji oživljava stari, ili ga iznova stvara, za ovo novo mesto." "Kasei Nipon." "Da, ali ne samo za Mars! Za Japan takođe. Da im posluži kao model, razumete? Kao primer šta bi
mogli da postanu." I nastaviše da piju pirinčano vino pod zvezdama. Nanao je svirao flautu, a dole u parku, ispod papirnih lampiona, neko se smejao. Posetioci su sedeli naslonjeni jedni na druge, pili i razmišljali. Još neko vreme su razgovarali o utočištima, o razlikama između njih, kao i o sličnostima. Vino ih je polako opijalo. "Ovaj sabor je dobra zamisao." Gosti potvrdiše, odobravajući svako na svoj način. "Upravo nam je tako nešto trebalo. Hoću da kažem, koliko se već godina okupljamo da proslavimo Džonov dan? I uvek je bilo dobro. Veoma prijatno. Veoma korisno. Bilo nam je potrebno zbog nas samih. Ali sada se stvari prebrzo menjaju. Ne možemo više da izigravamo kabal. Moramo da se suočimo sa ostatkog sveta." Neko vreme su razmatrali pojedinosti: učesnike sabora, mere bezbednosti, moguće probleme. Ko je napao jaje - znate, jaje?" "Tim bezbednjaka iz Barouza. Subaraši i Armskor organizovali su takozvanu jedinicu za istraživanje sabotaža i naterali Prelaznu vladu da blagoslovi operaciju. Verovatno će uskoro ponovo posetiti jug. Da smo čekali još malo, bilo bi prekasno za sve." "Instituciju - informaciju - su saznali od mene?" Podrugljivo frktanje. "Bilo bi dobro da prestaneš da misliš da si toliko važan." "To ionako nije važno. Sve je ovo počelo ponovnim pokretanjem lifta." Sada grade jedan i na Zemlji. Tako da..." "Vreme je da nešto preduzmemo." A zatim, pošto su kamene boce sa sakeom nastavile da kruže i da se prazne, digoše ruke od ozbiljnih tema i počeše da razgovaraju o protekloj godini, stvarima koje su videli u divljini, novostima o zajedničkim poznanicima, nove viceve. Nanao izvadi paket balona, i oni ih naduvaše i otisnuše niz noćni povetarac grada, gledajući kako lebde među krošnjama i starim nastambama. Dodavali su u krug inhalator sa azotnim oksidom, udisali ga i smejali se. Nad glavama im je visila gusta mreža zvezda. Neko od njih je pričao priče o svemiru, o pojasu asteroida. Pokušavali su da zarežu izbočene delove stabla perorezima, i nije im uspelo. "Ovaj sabor biće ono što se kod nas zove nema-vaši. Priprema terena." Dvoje među njima ustadoše, ljuljući se dok nisu uhvatili ravnotežu, pa podigoše šoljice, nazdravljajući. "Iduće godine na Olimpusu." "Iduće godine na Olimpusu", prihvatiše ostali i ispiše.
24. Bilo je to sto osamdesetog dana marsovske godine M-40, kada su počeli da pristižu u Dorsa Breviju, u malim vozilima i avionima, odasvud sa juga. Grupa Crvenih i karavanskih Arapa proveravala je identitet pridošlica iz ustara, a druge grupe Crvenih i bogdanovista bile su raspoređene u bunkerima posvuda na dorsi, naoružane, za slučaj napada. Sabišijanski obaveštajni stručnjaci smatrali su, međutim, da se u Barouzu, Helasu ili Šefildu ne zna za sabor, i kada su objasnili zašto tako misle, ljudi su se malo opustili, jer je bilo jasno da su ovi prodrli duboko u hodnike UNPV, kao i u strukturu vlasti transnacionalki na Marsu. Bila je to još jedna prednost polusveta; mogli su da rade u oba smera. Kada je Nađa stigla tamo sa Artom i Nirgalom, odveli su ih u gostinske sobe u Zakrosu, najjužnijem odeljku tunela. Nađa je ostavila ranac u maloj sobi od drveta i izišla u veliki park da prošeta, da bi zatim nastavila na sever iz odeljka u odeljak, srećući stare prijatelje i upoznajući se sa neznancima, ispunjena nadom. Bilo je ohrabrujuće videti sav taj svet, raštrkan po parkovima i paviljonima, predstavnike mnogobrojnih grupa na jednom mestu. Osmotrila je grupu okupljenu u parku pored kanala, trenutno možda tri stotine ljudi, i nasmejala se. Dan pre nego što je trebalo da počne sabor stigli su Švajcarci iz Terasa; ljudi su govorili da su bili ulogoreni napolju u roverima, čekajući dogovoreni datum. Sa sobom su doneli čitavo brdo procedura i protokola za sastanak, i dok su Nađa i Art slušali Švajcarkinju kako opisuje načinjene planove, Art munu Nađu laktom i šapnu: "Stvorili smo čudovište." "Ma, ne", uzvrati Nađa šapatom, radosno zagledana preko velikog središnjeg parka u treći odeljak tunela sa južnog kraja, nazvan Lejto. Svetlarnik iznad njihovih glava bio je dugačka bronzana pukotina na tamnoj tavanici, i svetlost jutra ispunjavala je cilindričnu odaju fotonskom kišom za kojom je žudela cele zime, posvuda smeđa svetlost, iznad krovova od cigala stabla bambusa, borova i čempresa, blistava kao zelena voda. "Potrebna nam je struktura, jer bi inače bilo - ko u klin, ko u ploču. Švajcarci su oblik bez sadržine, ako razumeš šta hoću da kažem." Art klimnu glavom. Bio je veoma brz, ponekad i nerazumljiv, zato što je skakao pet ili šest poteza unapred i pretpostavljao da ga ona sledi. "Ma, treba samo da popiju kavu sa anarhistima", promrmlja on, pa ustade i pođe obodom skupa. I zaista, kada je Nađa te večeri sa Majom prolazila kroz Gurniju prema nizu otvorenih kuhinja pored kanala, naiđoše na Arta i videše da radi baš to što je rekao; vukao je Mihaila i još nekoliko ekstremnih bogdanovista prema stolu gde su Švajcarci, Jirgen, Maks, Sibila i Priska, veselo razgovarali sa grupom ljudi koja je stajala oko njih, prelazeći sa jezika na jezik kao da su prevodilačke VI, ali uvek zadržavajući isti živi, grleni švajcarski naglasak. "Art je optimist", reče Nađa Maji kada su pošle dalje. "Art je idiot", odvrati Maja. U dugačkom tunelu utočišta sada je bilo oko pet stotina posetilaca, predstavnika pedesetak grupa. Sabor je trebalo da počne narednog jutra, pa se te večeri bučno veselilo, od Zakrosa do Falasarne; vremenski pomak bio je ispunjen divljom vikom i pesmom, arapsko lelekanje zajedno sa jodlovanjem, 'Waltzing Matilda' kao pratnja 'Marseljezi'. Nađa je sledećeg jutra dobro poranila, ali je Art već bio u paviljonu u parku Zakros. Premeštao je stolice u kružni poredak, u klasičnom stilu bogdanovista. Nađa oseti ubod tuge, kao da je Arkadijev duh prošao kroz nju; bio bi presrećan zbog ovog sastanka, jer je često predlagao nešto slično. Uzela je da pomaže Artu. "Rano si ustao."
"Probudio sam se i nisam mogao ponovo da zaspim." Bilo mu je potrebno brijanje. "Nervozan sam!" Ona se nasmeja. "Arte, znaš da će ovo trajati nedeljama." "Da, ali počeci su važni." Do deset sati su sva sedišta bila zauzeta, a iza stolica se tiskalo još mnogo ljudi, tako da je paviljon bio potpuno ispunjen. Nađa je stajala u pozadini Zigotovog dela kruga, radoznalo posmatrajući. Činilo se da među prisutnima ima nešto više muškaraca nego žena, i domorodaca od doseljenika. Većina ljudi bila je odevena u standardne jednodelne kombinezone - kombinezoni Crvenih bili su boje rđe - ali ih je bilo dosta u živopisnim tradicionalnim nošnjama: ogrtači, haljine, pantalone, odela, izvezene košulje, gole grudi, mnoštvo ogrlica, naušnica i drugog nakita. Svi bogdanovisti nosili su nakit ukrašen fobozitom, crnim materijalom koji je svetlucao tamo gde je bio isečen ili uglačan. Švajcarci su stajali u sredini, ozbiljni u sivim odelima bankara, a Sibila i Priska nosile su tamnozelene haljine. Sibila objavi početak sastanka, a onda ona i ostali Švajcarci na smenu objasniše, do najsitnijih pojedinosti, program koji su sastavili, zastajući da odgovore na pitanja i pozivajući ljude da iznesu svoje mišljenje prilikom svake smene govornika. Dok je to trajalo, kroz obod skupa prođe grupa Sufija u blistavo belim košuljama i pantalonama, deleći krčage sa vodom i šolje od bambusa, krećući se sa uobičajenom lakoćom plesača. Kada je svako dobio čašu, delegati na čelu svake grupe nasuše vodu onima levo od sebe, i svi ispiše. Napolju, u gomili gledalaca, nalazio se sto gde se ljudi iz Vanuatua punili majušne šolje kavom, kafom i čajem, a Art ih je dodavao zainteresovanima. Nađa se nasmeši kada ga je ugledala kako se provlači između ljudi kao usporeni Sufi, otpijajući iz šoljica koje je delio. Program Švajcaraca trebalo je da počne nizom tematskih radionica, koje bi se održavale na otvorenom prostoru širom Zakrosa, Gurnije, Lejtoa i Malije. Sve radionice biće snimljene. Zaključci, preporuke i pitanja poslužiće kao osnova za raspravu koja bi se održavala sledećeg dana na dva neprekidna zajednička sastanka. Jedan od ova dva sastanka bavio bi se uglavnom problemom sticanja nezavisnosti, a drugi onim što bi usledio posle - sastanci po pitanju sredstava i ciljeva, kako je primetio Art kada je nakratko zastao pored Nađe. Kada su Švajcarci završili sa opisivanjem programa, rad je mogao da počne; nikome nije palo na pamet da predloži svečano otvaranje. Verner, koji je govorio poslednji, podsetio je ljude da će prve radionice početi za jedan sat, i to je bilo sve. Sabor je bio otvoren. Ali pre nego što su se okupljeni razišli, u pozadini Zigotovog dela kruga ustade Hiroko i polako pođe prema centru. Nosila je kombinezon zelene boje bambusa, i nije imala nikakav nakit - bila je to visoka, vitka prilika, bele kose, prirodnog držanja - a opet su svi gledali u nju. A kada je podigla ruke, svi koji su sedeli ustadoše. U tišini koja je usledila, Nađa oseti kako zadržava dah. Ovog trenutka bismo mogli da prestanemo, pomisli ona. Da otkažemo sastanke - ovo je sve što nam je potrebno, naše zajedničko prisustvo na ovom mestu, zajedničko poštovanje prema jednoj osobi. "Mi smo deca Zemlje", reče Hiroko, dovoljno glasno da svi čuju. "No, ipak smo ovde, u tunelu lave na planeti Mars. Ne smemo da zaboravimo koliko je čudna takva sudbina. Život je posvuda zagonetka i dragoceno čudo, ali se ovde bolje očituje njegova sveta sila. Zapamtimo to, i neka naš rad bude naše poštovanje." Raširila je ruke, i njeni najbliži saradnici pevajući uđoše u središte kruga. Ostali pođoše za njima, sve dok prostor oko Švajcaraca nije bio ispunjen nepreglednim mnoštvom prijatelja, poznanika, stranaca.
Radionice su se održavale u otvorenim paviljonima u parkovima, ili u prostorijama sa tri zida u javnim zgradama po ivicama parkova. Švajcarci su odredili male grupe koje će voditi radionice, a ostali gosti bili su slobodni da prisustvuju sastanku prema interesovanju, tako da je na nekima bilo petoro, a na nekima i pedesetoro učesnika. Nađa je provela prvi dan lutajući od radionice do radionice kroz četiri najjužnija odeljka tunela. Opazila je da ih je dosta koji rade isto što i ona, a niko više nego Art, koji kao da se trudio da prati sve radionice, tako da je na svakom mestu mogao da uhvati samo po dve-tri rečenice. Naišla je na radionicu u kojoj se raspravljalo o događajima iz 2061. godine. Zainteresovalo ju je, mada ne i iznenadilo, kada je među prisutnima videla Maju, En, Saksa, Spensera, pa čak i Kojota, kao i Džeki Bun i Nirgala, i mnogo drugih. Prostorija je bila prepuna. Treba početi od početka, pomislila je, a mnoga pitanja o šezdeset prvoj ionako su ostala nerešena: Šta se, zapravo, dogodilo? Gde se pogrešilo, i zašto? Ali već posle deset minuta slušanja oseti razočaranje. Ljudi su bili uzrujani, njihova prebacivanja pristrasna i gorka. Nađa je osećala nemir kakav nije osetila godinama, preplavljena sećanjima na neuspeli ustanak. Pogledala je oko sebe, pokušavajući da se usredsredi na lica, da potisne aveti u sebi. Saks, koji je sedeo pored Spensera, žmirkao je poput ptice; klimao je glavom dok je Spenser govorio kako ih je 2061. godina naučila da je potrebna tačna procena prisutnih vojnih snaga u marsovskom sistemu. "To je neophodan uslov za bilo kakvu uspešnu akciju", reče Spenser. Ali ovaj retki trag zdravog razuma nadvikao je neko kome je to izgledalo kao izgovor za izbegavanje akcije - neki prvomarsovac, očigledno, koji se zalagao za neodložnu ekotažu, i oružani napad na gradove. Nađa se živo priseti rasprave sa Arkadijem o istoj stvari, i atmosfera joj odjednom postade nepodnošljiva. Poče da se probija prema sredini prostorije. Kada su je prisutni primetili, nastade muk. "Ne mogu više da slušam kako se o ovome raspravlja vojničkim jezikom", reče ona. "Potrebno je razmotriti sam model revolucije. Arkadije je to propustio da uradi šezdeset prve, i dogodila se ona krvava zbrka. Čujte moje reči - na Marsu ne može biti uspešne oružane revolucije. Sistem za održavanje života suviše je ranjiv." Saks promuklo reče: "Ali ako na površini postoje poslovi za život - uslovi za život - sistem za održavanje prestaje da bude tako... tako..." Nađa odmahnu glavom. "Na površini ne postoje uslovi za život, i još godinama ih neće biti. Ali ako ih i bude, treba dobro razmisliti o revoluciji. Zato što su revolucije, čak i kada su bile uspešne, donele toliko razaranja i mržnje da je uvek dolazilo do strašnih povratnih dejstava. Reč je o prirodi samog metoda. Ako se odlučite za nasilje, stvarate sebi večite neprijatelje. Za vođe se biraju bezobzirni ljudi, koji posle rata, ako ostanu na vlasti, često budu podjednako loši kao oni pre njih." "Ne u... američkoj", reče Saks, ukrštenih očiju od napora da pravovremeno pronađe prave reči. "To mi nije poznato. Ali uglavnom je istina. Nasilje rađa mržnju, i novo nasilje. To je neizbežno." "Da", reče Nirgal, sa uobičajenim napetim izrazom lica, ne mnogo različitim od Saksove grimase. "Ali kada napadaju naša utočišta i uništavaju ih, ne ostavljaju nam mnogo izbora." Nađa reče: "Pitanje je ko šalje te snage? I ko su ljudi koji ih čine? Sumnjam da nam njihovi vojnici, svaki za sebe, misle zlo. U ovom času bi lako mogli da budu na našoj strani, umesto protiv nas. Trebalo bi da se usredsredimo na njihove nadređene i vlasnike." "De-ka-pi-ta-cija", reče Saks. "Ne sviđa mi se kako zvuči. Treba nam drugo ime za to." "Penzija?" predloži Maja otrovno. Ljudi se nasmejaše, a Nađa mrko pogleda staru pijateljicu.
"Prisilno povlačenje s dužnosti", javi se Art, koji je bio upravo stigao, iz pozadine. "Udar, mislite", reče Maja. "Ne boriti se protiv čitave populacije na površini, već samo protiv vođa i njihovih telohranitelja." "A možda i protiv njihovih vojski", bio je uporan Nirgal. "Nemamo nikakvog pokazatelja da su nezainteresovani, niti neutralni." "Nemamo. Ali hoće li se boriti bez naređenja vođa?" "Neki možda hoće. To im je, uostalom, posao." "Jeste, ali iza toga ne stoji jak zalog", reče Nađa, razmišljajući o tome dok je govorila. "Bez nacionalizma ili etničkog pitanja, ili nekog drugog matičnog osećanja, ne verujem da će se ljudi boriti do smrti. Znaju da su slušali naređenja čiji je cilj bio da se zaštite moćni. Ako bi se pojavio neki egalitarniji sistem, mogli bi da osete sukob odanosti." "Penzijske pogodnosti", naruga se Maja, i ljudi se ponovo nasmejaše. Ali Art opet reče iz pozadine: "Šta nedostaje tim rečima? Ako ne želite da revolucija bude u obliku rata, potrebno vam je nešto što će je zameniti, pa što to onda ne bi bila ekonomija? Nazovite to promenom prakse. U Praksisu rade isto kad govore o ljudskom kapitalu, ili bioinfrastrukturi... sve se oblikuje prema ekonomskim načelima. To jeste na neki način besmisleno, ali utiče na one kojima je ekonomija najvažnija paradigma. U ove svakako spadaju i transnacionalke." "Dakle", reče Nirgal, sa osmehom, "smenimo lokalna rukovodstva, a njihovoj policiji dajmo povišicu i pošaljemo je na preobuku." "Jeste, tako nešto." Saks je odmahivao glavom. "Ne možemo do njih", reče. "Samo sila." "Moramo nešto da promenimo ako hoćemo da izbegnemo šezdeset prvu!" bila je uporna Nađa. "Moramo dobro da promislimo o tome. Možda postoje istorijski modeli, ali ne oni koje ste pominjali. Nešto više nalik na plišane revolucije koje su označile kraj sovjetskog doba, na primer." "Ali ove su imale iza sebe nezadovoljno stanovništvo", reče Kojot iz pozadine, "i dogodile su se u sistemu koji se raspadao. Ovde ne postoje takvi uslovi. Ljudima je prilično dobro. Osećaju se srećni što su ovde." "Ali Zemlja... u nevoljama", primeti Saks. "Raspad." "Hmm", reče Kojot i sede pored Saksa da to rasprave. Još je bilo mučno razgovarati sa Saksom, ali je bar bilo moguće, zahvaljujući Mišelovom radu s njim. Nađa se radovala, posmatrajući Kojota kako razgovara s njim. Oko njih je rasprava otišla dalje. Ljudi su razmatrali teorije o revoluciji, a kada bi pokušali da se vrate na šezdeset prvu, osetio bi se teret starih nezadovoljstava i osnovno nepoznavanje onoga što se dogodilo u tim košmarnim mesecima. Ovo je u jednom trenutku postalo sasvim očigledno, kada su se Mihail i neki bivši zatvorenici iz Koroljeva zakačili oko toga ko je pobio čuvare. Saks ustade i zamaja svojom VI iznad glave. "Prvo potrebne činjenice", zaškripa. "Onda dijaliza... analiza." "Dobra ideja", odmah dočeka Art. "Bilo bi korisno ako bi ova grupa mogla da sastavi kratku istoriju rata koja bi bila podeljena učesnicima sabora. Raspravu o revolucionarnoj metodologiji možemo da ostavimo za glavne sednice, zar ne?" Saks klimnu glavom i sede. Dosta ljudi tada napusti sastanak, a ostali se primiriše i okupiše se oko Saksa i Spensera. Nađa primeti da su to sada većinom ratni veterani, ali i Džeki i Nirgal i još nekoliko domorodaca. Nađa je videla neke radove o šezdeset prvoj, koje je Saks napisao u Barouzu, i nadala se da će, uz svedočenja drugih veterana, doći do nekakvog osnovnog poimanja rata i njegovih glavnih uzroka - skoro vek i po kasnije, ali kao što je Art rekao kada mu je to pomenula,
ništa neuobičajeno. Išao je pored nje sa rukom na njenom ramenu, naizgled nimalo zabrinut onim što je video tog jutra, u prvom dodiru sa rascepkanom strukturom podzemlja. "Malo je toga oko čega se slažu", priznao je on. "Ali to uvek tako počinje." Bilo je kasno popodne drugog dana, kada je Nađa svratila u radionicu posvećenu pitanju teraformiranja. Ovo je po Nađinoj oceni bio možda najkonfliktniji problem pred njima, o čemu je svedočila i posećenost sastanka; prostorija na rubu parka u Lejtu bila je krcata, pa je voditelj pre početka sastanka morao da ga preseli u park, na travnjak pored kanala. Prisutni Crveni uporno su se držali stava da je teraformiranje prepreka njihovim nadanjima. Ako površina Marsa postane pogodna za život, dobiće se kopnena površina jednaka Zemljinoj, i, s obzirom na teške probleme prenaseljenosti i zagađenosti sredine na Zemlji, kao i na svemirski lift koji se tamo gradi kao parnjak onom na Marsu, gravitacioni bunari biće savladani i svakako će uslediti masovno iseljavanje, čime će biti ugušena svaka mogućnost da Mars stekne nezavisnost. Pristalice teraformiranja, takozvani Zeleni, koji nisu bili organizovan pokret - tvrdili su da će, kada površina postane pogodna za život, biti moguće živeti bilo gde i da će se podzemlje tada preseliti na površinu, gde će biti daleko manje podložno kontroli i izloženo napadima, te tako u mnogo boljem položaju da preuzme vlast. Ova dva stava bila su napadana i branjena u svakoj mogućoj kombinaciji i varijanti. Među prisutnima su bili i En Klejborn i Saks Rasel, u samom središtu skupa, sve češće se javljajući za reč, sve dok ostali prisutni nisu potpuno zamukli, ućutkani autoritetom ovo dvoje dugogodišnjih protivnika, i zadovoljili se da posmatraju njihov novi dvoboj. Nađa je nezadovoljno posmatrala ovaj sukob u nastanku, nespokojna zbog svojih prijatelja. Nije bila jedina na koju je prizor delovao uznemirujuće. Većina prisutnih gledala je čuveni video snimak Enine i Saksove polemike u Podbrežju, i svakako dobro znala njihovu priču, jednu od velikih legendi o Prvih stotinu - mit iz vremena kada je sve bilo jednostavnije, kada su istaknute ličnosti stajale iza jasno određenih stavova. Sada više ništa nije bilo jednostavno, i dok je dvoje neprijatelja ponovo stajalo sučeljeno usred ove živopisne skupine, u vazduhu se osećao neobičan naboj, mešavina nostalgije, napetosti i kolektivnog osećaja 'već viđenog', kao i želja (možda samo u meni, pomisli Nađa gorko) da njih dvoje nekako nađu put do pomirenja, radi njih samih i radi svih ostalih. Ali sada su bili tu, stojeći u središtu skupa. En je već bila poražena u svetu, i njeno držanje kao da je svedočilo o tome; bila je uzdržana, hladna, gotovo nezainteresovana; ona vatrena En sa video traka više nije postojala. "Kada površina bude pogodna za život", reče ona - rekla je kada, primeti Nađa, a ne ako - "milijarde njih nagrnuće ovamo. Dokle god živimo u skloništima, logistika će ograničavati broj stanovnika na milione. A to je veličina populacije koja je potrebna za uspešnu revoluciju." Slegnula je ramenima. "Možete to da učinite još danas, ako hoćete. Naša skloništa su skrivena, a njihova nisu. Otvorite ih; oni neće imati kome da uzvrate - biće mrtvi, i vi ćete moći da preuzmete vlast. Teraformiranje nam samo oduzima tu prednost." "Ne želim da učestvujem u tome", izlete Nađi. "Znate kako je bilo u gradovima šezdeset prve." Hiroko je bila prisutna, sedela je u pozadini i posmatrala, i sada prvi put progovori. "Ne želimo naciju nastalu u genocidu." En slegnu ramenima. "Hteli biste revoluciju bez krvi, a to nije moguće." "Moguće je", reče Hiroko. "Svilena revolucija. Aerogelska revolucija. Sastavni deo areofanije. To je ono što hoću." "U redu", reče En. Niko nije mogao da protivreči Hiroko; to je bilo nemoguće. "Ali i ako je tako, bilo bi lakše bez uslova za život na površini. Taj udar o kome govorite - mislim, razmislite o tome.
Ako zauzmete elektrane u najvećim gradovima i kažete 'Sada imamo kontrolu', stanovništvo će se složiti, iz potrebe. Ako ovde bude milijardu ljudi, na otvorenom, a vi smenite neke ljude sa položaja i objavite da imate kontrolu, verovatno će vam reći 'Kontrolu - nad čim?' i ignorisati vas." "Ovo", reče Saks polako. "Ovo znači... preuzeti vlast... dok površina nepogodna za život. Onda nastaviti proces... kao nezavisni." "Stalno će vrebati na vas", reče En. "Kada vide da se površina otvara, doći će po vas," "Neće... ako tamo... dođe do raspada", reče Saks. "Transnacionalke kontrolišu situaciju", reče En. "Budite sigurni da je tako." Saks ju je pažljivo posmatrao, i umesto da odbacuje njene stavove, kao što je činio u nekadašnjim raspravama, bio je usredsređen na njih, posmatrajući je još pomnije, trepćući dok je promišljao njene reči, a zatim odgovarajući sa većim oklevanjem nego što se moglo objasniti otežanim govorom. Gledajući njegovo izmenjeno lice, Nađi se povremeno činilo da ovaj put sa njom raspravlja neko drugi, ne Saks već njegov brat, instruktor plesa ili bivši bokser sa slomljenim nosem i govornom manom, koji se strpljivo trudi da pronađe prave reči, često bez uspeha. No, učinak je bio isti. "Teraformiranje... nepovratno", zaškripa on. "Bilo bi taktički teško... tehnički teško... započeti... zaustaviti ga. Napor jednak... već učinjenom. A možda ne bi ni... I... životna sredina može da bude... oružje... u našem slučaju... našoj stvari. I sad i bilo kad." "Kako?" upita nekoliko njih, ali Saks nije odgovorio. Bio je usredsređen na En, koja ga je radoznalo posmatrala, kao da ga žali. "Ako površina treba da postane pogodna za život", reče mu ona, "onda Mars predstavlja neizmerno blago za transnacionalke. Možda čak i njihov spas, ako dole stvari pođu zaista loše. Tada mogu da dođu ovamo, na svoj novi svet, i puste da Zemlja ode do đavola. Ako je to istina, nema nam nade. Videli ste šta se dogodilo šezdeset prve. Na raspolaganju im je ogromna vojna sila, koju će upotrebiti da sačuvaju vlast ovde." Slegnula je ramenima. Saks je treptao dok je razmišljao o ovome; čak je i klimao glavom. Posmatrajući ih, Nađa oseti kako joj se cepa srce; bili su toliko hladni kao da ih nije briga ili kao da je onaj deo njih koji brine bio nadjačan onim ravnodušnim, pa je vaga pretegnula na stranu govora. En je podsećala na ostarelog zemljoradnika sa starih dagerotipija, a Saks je bio bezlično šarmantan - oboje kao da su bili na pragu sedme decenije, tako da je Nađi bilo teško da veruje da, zapravo, imaju preko sto dvadeset godina, i ona sa njima, da su neljudski stari i tako... izmenjeni... istrošeni, preiskusni, prezasićeni... ili da su, u najmanju ruku, odavno ostavili iza sebe vreme kada je mogla da ih uzruja puka razmena reči. Imali su vremena da saznaju koliko reči malo znače. Zato su zaćutali, gledajući jedno drugo u oči, zarobljeni u dijalektici gotovo lišenoj gneva. Ali su zato drugi više nego dovoljno nadoknadili njihovu zamišljenost, a mlade usijane glave osule su je drvljem i kamenjem. Mlađi Crveni smatrali su teraformiranje za sastavni deo imperijalnog procesa; u poređenju sa njima, En je bila umerena, jer su se u svojoj pomami okomili i na Hiroko: "Ne zovite to areoformiranjem", doviknu joj jedna mlada, visoka žena među njima, plavokosa Valkira, van sebe od besa zbog upotrebe te reči, a Hiroko se mirno zagleda u nju, "kad je ono na šta mislite i što radite u stvari teraformiranje. Nazvati to areoformiranjem jeste prokleta laž." "Mi teraformiramo planetu", reče joj Džeki, "a planeta areoformira nas." "I to je laž!" En ju je posmatrala tvrdim pogledom. "Te reči sam čula od tvog dede", reče, "pre mnogo godina. To ti je verovatno poznato. Ali do dana današnjeg nisam uspela da saznam šta areoformiranje, zapravo, znači." "To je nešto što se dogodilo svima koji su se rodili ovde", reče Džeki ubeđeno.
"Kako to? Ako ste rođeni na Marsu - po čemu ste drugačiji?" Džeki se zajapuri. "Kao i za ostale domoroce, Mars je za mene sve što znam i do čega mi je stalo. Odrasla sam u društvu koje je mešavina delova više starih zemaljskih kultura, sraslih u sasvim novu, marsovsku pojavu." En slegnu ramenima. "Ne vidim u čemu si toliko posebna. Podsećaš me na Maju." "Idi do đavola!" "Kao što bi rekla i Maja. Eto koliko si, kao što kažeš, areoformirana. Mi smo ljudi i ostaćemo ljudi, bez obzira na ono što je rekao Džon Bun. Govorio je on mnogo toga, i ništa se nije ostvarilo." "Još nije", reče Džeki. "Ali proces je usporen jer je u rukama ljudi koji pedeset godina nisu smislili ništa novo." Među mlađima se mnogi nasmejaše na ovo. "I kojima je u navici da u političku raspravu ubacuju neosnovane lične uvrede." Stajala je i posmatrala En, naizgled mirna i opuštena, ali sevajući očima, što je Nađu podsetilo na to koliko je Džeki moćna. Nije bilo sumnje da gotovo svi domoroci stoje iza nje. "Ako se ovde nismo promenili", Hiroko upita En, "kako objašnjavaš Crvene? Kako objašnjavaš areofaniju?" En slegnu ramenima. "To su izuzeci." Hiroko odmahnu glavom. "U nama je duh ovog sveta. Predeo ima veliki uticaj na ljudsku psihu. Ti proučavaš oblike tla, i pripadaš Crvenima. Zato moraš da priznaš da je ovo istina." "Jeste, za neke", odvrati En, "ali ne za sve. Većina ljudi uglavnom ne oseća duh mesta. Jedan grad je kao drugi... zapravo, potpuno su zamenjivi u svim važnim stvarima. I kad ljudi dođu u neki grad na Marsu, vide li razliku? Ne, jer je nema. Zato ne obraćaju pažnju na to da uništavaju zemlju izvan gradova više nego što su obraćali pažnju na Zemlji." "Te ljude moguće je naučiti da misle drugačije." "Mislim da nije. Kasno je za to. U najboljem slučaju, možete ih prisiliti da rade drugačije. Ali to nije areoformiranje, to je indoktrinacija, logori za prevaspitavanje, kako god hoćete. Fašistička areofanija." "Ubeđivanje", uzvrati Hiroko. "Propagiranje, podučavanje pomoću primera, podučavanje na osnovu činjenica. Nije potrebno nametati se." "Aerogelska revolucija", reče En sarkastično. "Ali aerogel ima malo uticaja na projektile." Nekoliko ljudi progovori uglas, i nit razgovora se na trenutak prekide; diskusija se smesta razbi u stotinu manjih rasprava, jer je mnogo njih poželelo da kaže nešto što su zadržavali za sebe. Bilo je očigledno da to može da traje satima, pa čak i danima. En i Saks sedoše na svoja mesta. Nađa se probi iz gomile, tresući glavom. Na ivici skupa nalete na Arta, koji je takođe odmahivao glavom, u čudu. "Da ne poveruješ", reče. "Veruj."
25. Saborski dani tekli su nalik na onih nekoliko prvih, sa uspešnim ili neuspešnim radionicama do večere, a zatim dugim večerima u razgovorima ili zabavi. Nađa je primetila da se stari doseljenici posle večere najčešće vraćaju na posao, a mladi domoroci sastanke smatraju isključivo za dnevni posao, a večeri za provod, često oko velikog kružnog ribnjaka u Faistosu. I ovo je bila stvar težnji, sa mnogo izuzetaka na obe strane, ali joj je bila zanimljiva. Ona sama provodila je večeri u baštama Zakrosa, sređujući beleške sa dnevnih sastanaka, razgovarajući s ljudima, razmišljajući o rečenom. Nirgal je često radio s njom, kao i Art, kada nije terao one koji su se tokom dana svađali da zajedno piju kavu, a zatim ih vodio na veselje u Faistosu. Posle nedelju dana, stekla je naviku da ide u večernju šetnju kroz tunel, često sve do Falsarne, posle čega bi se vratila i pridružila Nirgalu i Art u završnom postmortemu dana, koji su obavljali u malom dvorištu na brežuljku lave u Lejtu. Njih dvojica postali su dobri prijatelji za vreme dugog putovanja kući iz Kasei Valisa, a pritisak sabora pretvorio ih je u braću; razgovarali su o svemu, upoređivali utiske, isprobavali teorije, izlagali planove Nađinom sudu i odlučili da preuzmu na sebe da sastave neku vrstu kongresnog dokumenta. Ona je bila deo toga - kao starija sestra, recimo, a možda samo kao babuška - Art je jednom, kada su zatvorili radnju i pošli na spavanje, pomenuo 'trijumvirat'. U kome je ona, svakako, bila Pompej. Međutim, nastojala je da ih razuveri svojim analizama opšte slike. Bilo je mnogo različitih predmeta neslaganja među grupama, rekla im je, ali i nekoliko osnovnih. Jedan je bio teraformiranje. Postojali su protivnici i pristalice revolucionarnog nasilja. Bilo je onih koji su prešli u podzemlje da bi očuvali ugrožene oblike kulture, kao i onih koji su to učinili da bi stvorili korenito novi društveni poredak. Bilo je sve očiglednije da postoje značajne razlike između doseljenika sa Zemlje i onih koji su se rodili na Marsu. Bilo je dakle, više vrsta neslaganja, među kojima nije postojala očigledna veza. Jedne večeri došao im je u goste Mišel Dival, i kada mu je Nađa objasnila problem, izvadio je svoju VI i počeo da crta dijagrame zasnovane na nečemu što je nazvao 'semantički pravougaonik'. Uz pomoć ovog obrasca napravili su stotinu crteža različitih dihotomija, pokušavajući da dobiju mapu koja bi im pomogla da razumeju veze i protivurečnosti između njih. Došli su do nekih zanimljivih pravilnosti, ali se nije moglo reći da ih je sa ekrana zablesnulo nekakvo zaslepljujuće otkrovenje - iako je jedan posebno zamršen pravougaonik izgledao sugestivno, barem Mišelu: nasilje i nenasilje, teraformiranje i zadržavanje postojećeg stanja činili su četiri početna ugla, dok je u sekundarnoj kombinaciji oko ovog prvog pravougaonika uspeo da smesti bogdanoviste, Crvene, Hirokinu areofaniju, kao i muslimane i druge kulturne konzervativiste. Ali nije bilo jasno čemu bi ovaj combinatoire mogao da posluži. Nađa je počela da pohađa dnevne sastanke posvećene opštim pitanjima vezanim za oblik vlasti na Marsu. Sastanci su bili podjednako haotični kao rasprave o revolucionarnim metodama, ali i manje žučni, i često konkretniji. Dešavali su se svakog dana u malom amfiteatru koji su Minojci usekli u zid tunela u Maliji. Sa ovog stepenastog luka klupa učesnicima se pružao pogled preko bambusovih i borovih stabala i krovova od terakote u oba smera tunela, od Zakrosa do Falasarne. Razgovorima je prisustvovala ponešto različita publika nego ona na revolucionarnim debatama. Iz manjih radionica stizali su izveštaji o kojima se raspravljalo, a potom bi se većina onih iz radionice pridružila sastanku, da čuju primedbe o izveštaju. Švajcarci su odredili radionice za sva politička, ekonomska i kulturna pitanja, tako da su glavne rasprave imale široku tematiku. Vlad i Marina slali su brojne izveštaje iz svoje radionice o finansijama, i svaki je izoštravao i
dopunjavao njihov koncept eko-ekonomije. "Veoma je zanimljivo", obavestila je Nađa Nirgala i Arta kada su se uveče okupili u bašti. "Ima dosta onih koji kritikuju Vladov i Marinin osnovni sistem, među njima i Švajcarci i Bolonjezi, i u osnovi se zaobilazno dolazi do zaključka da sistem darovanja koji smo prvobitno primenili u podzemlju nije dovoljan sam po sebi, jer je suviše teško održati ga uravnoteženim. Postoje problemi nestašice i izobilja, pa se u postavljanju standarda dolazi do iznuđivanja poklona od ljudi, što je protivurečno. To je ono što je Kojot uvek govorio, i razlog zbog koga je razvio svoju mrežu razmene. Zato sada rade na racionalnijem sistemu, u kome se osnovne potrebe zadovoljavaju pomoću regulisane ekonomije hidrogena, gde se stvarima određuje cena na osnovu njihove kalorijske vrednosti. Potom u igru ulazi ekonomija darovanja, koja kao standard koristi azot. Postoje, dakle, dve ravni, potreba i dar, ili ono što Sufi u radionici zovu životinjskim i ljudskim, izražene različitim merilima." "Zeleno i belo", reče Nirgal za sebe. "Jesu li Sufi zadovoljni ovim dvojnim sistemom?" upita Art. Nađa klimnu glavom. "Danas, pošto je Marina opisala odnos dveju ravni, Du el-Nan joj je rekao 'Ni sam Mevlana to ne bolje izrazio'." "Dobar znak", reče Art veselo. Druge radionice nisu bile tako specifične, niti tako produktivne. Jedna, koja se bavila budućom poveljom o ljudskim pravima, bila je posebno ratoborna, ali je Nađa ubrzo shvatila da ova tema crpi iz ogromnog bunara kulturnih strahova. Mnogi su je očigledno smatrali prilikom da jedna kultura stekne prevlast nad drugima. "Govorim to još od Bunovog vremena", vikao je Zeik. " Pokušaj da se svima nametne isti sistem vrednosti nije ništa drugo nego ataturkizam. Svako treba da ima pravo da ide svojim putem." "Ali to može da važi samo do izvesne granice", reče Arijadna. "Šta ako se neka grupa pozove na pravo da poseduje robove?" Zeik slegnu ramenima. "To je tako malo verovatno." "Dakle, slažete se da je potrebna bar osnovna povelja o ljudskim pravima?" "To je očigledno", hladno uzvrati Zeik. Mihail je govorio u ime bogdanovista: "Sama društvena hijerarhija neka je vrsta robovlasništva", reče on. "Pred zakonom bi svi trebalo da budu isti." "Hijerarhija je prirodna činjenica", reče Zeik. "Ne može se izbeći." "Govoriš tipično za Arapina", reče Arijadna. "Ali mi više nismo prirodni, već Marsovci. Gde god hijerarhija vodi u opresiju, mora biti ukinuta." "Hijerarhija mudrih", reče Zeik. "Ili vladavina jednakosti i slobode." "Nametnuta, ako treba." "Da!" "Nametnuta sloboda, dakle." Zeik s gađenjem odmahnu rukom. Art dogura kolica s pićem. "Možda bismo mogli da se usredsredimo na neka konkretna prava", predloži. "Da proučimo razne zemaljske deklaracije o ljudskim pravima i vidimo mogu li se prilagoditi našim potrebama." Nađa pođe u obilazak drugih sastanaka. Upotreba zemljišta, vlasničko pravo, krivično pravo, nasledno pravo... Švajcarci su podelili pitanje vlasti na iznenađujuće mnogo potkategorija. Anarhisti su bili ljuti, a ponajviše Mihail: "Da li je zaista potrebno da prolazimo kroz sve ovo?" neprestano je ponavljao. "Sve je ovo suvišno, sve!" Nađa je očekivala da će Kojot biti među onima koji će mu protivurečiti, ali ovaj umesto toga reče:
"Moramo da raspravimo sve to! Čak i ako ne želite državu, ili želite minimalni oblik države, morate to da razmotrite tačku po tačku. Utoliko pre što minimalisti žele da zadrže ekonomski i policijski sistem koji čuva njihove povlastice. Za vas su to libertarijanci - anarhisti kojima je potrebna policijska zaštita od njihovog roblja. Ne! Ako ćete se zalagati za minimalne funkcije države, morate od temelja da protresete to pitanje." "Ali", reče Mihail, "mislio sam, čemu nasledno pravo?" "Zašto čemu? To su ključni problemi! Slažem se da nasledno pravo ne bi trebalo da postoji, osim možda za ono malo ličnih stvari koje se ostavljaju sledećem kolenu. Ali sve ostalo bi trebalo ponovo da pripadne Marsu. Jer to je deo poklonjenog, zar ne?" "Sve ostalo?" upita Vlad sa zanimanjem. "Ali šta bi tu spadalo? Niko neće posedovati zemlju, vodu, vazduh, infrastrukturu, banke gena, baze podataka - šta onda ostaje da se vrati?" Kojot slegnu ramenima. "Kuća? Ušteđevina? Mislim, zar nećemo imati novac? I zar ljudi neće gomilati viškove ako budu mogli?" "Moraš da dođeš na sastanke o finansijama", reče Marina Kojotu. "Radimo na tome da novac bude izražen u jedinicama hidrogena, a cene u energetskoj vrednosti robe." "Ali novac će ipak postojati?" "Hoće, ali razmišljamo o negativnoj kamati na štedne uloge, na primer, tako da primoramo ljude da zarađeno vrate u upotrebu, jer će u suprotnom biti pušteno u atmosferu u obliku azota. Bio bi iznenađen koliko je teško sačuvati pozitivan saldo u ovom sistemu." "Ali ako neko uspe u tome?" "Pa, u tom slučaju se slažem s tobom - posle smrti bi sve ponovo pripalo Marsu, i bilo bi iskorišćeno u neku opštu svrhu." Mučeći se sa rečima, Saks primeti da je to u suprotnosti sa bioetičkom teorijom po kojoj ljudska bića, kao i sve druge životinje, imaju jaku motivaciju da prehrane svoje potomstvo. Ovaj nagon moguće je posmatrati u prirodi i u svim ljudskim kulturama, i on objašnjava kako egoistično tako i altruistično ponašanje. "Pokušaj da se dekretom izmeni botanička - biološka - osnova kulture... jeste prizivanje nevolja." "Možda bi trebalo da bude dozvoljeno minimalno nasledno pravo", reče Kojot. "Dovoljno da zadovolji taj životinjski nagon, ali nedovoljno da održava bogatu elitu." Marini i Vladu ovo je očito bilo zanimljivo i odmah su počeli da ukucavaju nove formule u svoje VI. Ali Mihail, koji je sedeo pored Nađe i listao svoj dnevni program, još nije bio zadovoljan. "Je li sve ovo zaista deo konstitutivnog procesa?" reče, gledajući spisak. "Oblasni propisi, proizvodnja energije, uklanjanje otpada, transportni sistemi - kontrola štetočina, zakon o vlasništvu, sistem pritužbi, krivično pravo - arbitracija - zdravstveni propisi?" Nađa uzdahnu. "Valjda. Seti se koliko je Arkadije insistirao na arhitekturi." "Školski predmeti? Mislim, čuo sam za mikropolitiku, ali ovo je smešno!" "Nanopolitika", reče Art. "Ne, pikopolitika! Femptopolitika!" Nađa ustade da pomogne Artu da odgura kolica sa pićem do radionica u selu ispod amfiteatra. Art je i dalje jurio sa sastanka na sastanak, deleći hranu i piće, da bi čuo nekoliko minuta razgovora pre nego što pođe dalje. Svakog dana bilo je osam do deset sastanaka, i Art je stizao da navrati na svaki. Kada bi palo veče, koje je sve više delegata koristilo za provod ili šetnje kroz tunel, Art se sastajao sa Nirgalom, i njih dvojica puštali su video trake sa blagim ubrzanjem, tako da su svi govorili kao ptice, usporavajući ih samo da ponešto zabeleže, ili da porazgovaraju o ovom ili onom pitanju. Kada bi noću pošla u kupatilo, Nađa je prolazila pored polumračne trpezarije gde su njih dvojica radila na
svojim zapisima, i zatekla bi ih kako spavaju na stolicama, otvorenih usta, osvetljeni burlesknim debatama na ekranu. Ali Art je ujutru ustajao kad i Švajcarci, da pripremi sve za početak rada. Nađa je pokušala da održi njegov ritam nekoliko dana, ali je otkrila da su jutarnje radionice nepredvidivog učinka. Ljudi su ponekad sedeli za stolovima, pijući kafu i grickajući voće i zemičke, zureći jedni u druge poput zombija: Ko si ti? - govorili su njihovi mutni pogledi. Šta ću ja ovde? Gde smo sada? Zašto nisam u krevetu? A moglo je da bude i sasvim suprotno: nekad bi došli istuširani i osveženi, budni od kafe ili kavadžave, puni novih zamisli i željni rada i učinka. Da su i svi drugi bili bar približno orni, stvari bi letele. Tako je bilo na jednom sastanku o vlasništvu, i činilo se da su za jedan sat rešili pitanja pomirenja ličnog i društvenog, privatne koristi i zajedničkog dobra, sebičnosti i altruizma... Međutim, na kraju sastanka, njihove beleške su izgledale neodređene i protivurečne kao i one sa manje delotvornih sastanaka. "Izveštaj će morati da bude u vidu snimka celog sastanka", reče Art, pošto je pokušao da napiše rezime. Većina ovih sastanaka, međutim, bila je manje uspešna. U stvari, bile su to uglavnom produžene prepirke. Nađa je jednog jutra naišla kada je Antar, mladi Arapin sa kojim je Džeki provodila vreme tokom turneje, govorio Vladu: "Samo ćete ponoviti socijalističku katastrofu!" Vlad slegnu ramenima. "Ne žuri u oceni tog vremena. Socijalističke zemlje bile su na udaru kapitalizma spolja i korupcije iznutra, što nijedan sistem ne bi izdržao. Ne smemo sada da izbacimo socijalizam u povoju zajedno sa staljinističkim đubretom, jer ćemo izgubiti mnoge koncepte pravednosti koji su nam potrebni. Na Zemlji vlada sistem koji je porazio socijalizam, jedna očigledno iracionalna i destruktivna hijerarhija. Čemu onda možemo da se nadamo od nje, osim uništenju? Moramo u svemu da tražimo odgovore na ovo, uključujući i sisteme koje je sadašnji porazio." Art je gurao kolica sa hranom u drugu prostoriju, i Nađa iziđe s njim. "Čoveče, voleo bih da je Fort ovde", gunđao je. "Trebalo bi da bude, zaista bi trebalo." Na sledećem sastanku raspravljali su o granicama tolerancije, stvarima koje nikada ne smeju biti dozvoljene, bez obzira na njihovo navodno religijsko značenje, i neko uzviknu: "Recite to muslimanima!" Jirgen iziđe iz sale, sa izrazom gađenja na licu. Uzeo je valjušku iz kolica i pošao s njima, govoreći dok je jeo: "Liberalna demokratija kaže da je kulturna tolerancija suštinska stvar, ali je potrebno samo malo zastraniti u liberalnoj demokratiji da liberalni demokrati postanu veoma netolerantni." "Kako to rešavaju Švajcarci?" upita Art. Jirgen slegnu ramenima: "Nikako, rekao bih." "Čoveče, kako bih voleo da je Fort ovde!" reče Art. "Pokušao sam da stupim u vezu s njim i da ga obavestim o ovome, čak sam upotrebio prioritetne švajcarske linije, ali nisam dobio odgovor." Kongres je trajao već skoro mesec dana. Nedostatak sna, a možda i preterano uzimanje kave, učinili su Arta i Nirgala tupim i ošamućenim, pa je Nađa počela noću da dolazi i da ih tera na spavanje, gurajući ih na kauče i obećavajući da će napisati rezimee snimaka koje nisu pogledali. Zaspali bi u istoj sobi, mrmljajući dok bi se okretali na uskim ležajima od bambusa i pene. Jedne noći Art se iznenada podiže na kauču: "Gubim sadržaj stvari", reče Nađi, što na javi što u snu. "Počinjem da vidim samo formu."
"Postaješ Švajcarac, a? Spavaj." On pade nauznak. "Bila je ludost očekivati od vas da bilo šta postignete zajedno", promrmlja. "Spavaj." Verovatno jeste bila ludost, pomislila je dok je on hrkao. Ustala je i otišla do vrata. Osećala je mentalnu buku u glavi i znala da neće moći ponovo da zaspi, pa je izišla i pošla kroz park. Vazduh je još bio topao, crni svetlarnici načičkani zvezdama. Cev tunela iznenada ju je podsetila na jednu prenaseljenu odaju na Aresu, ovde višestruko uvećanu, ali sa istom primenjenom estetikom: mutno osvetljeni paviljoni, mračni čupavi grozdovi malih šuma... Igra stvaranja sveta. Međutim, sada je u pitanju bio pravi svet. Učesnici sabora isprva su bili gotovo opijeni njegovom ogromnim potencijalom, a neki od njih, kao Džeki i ostali domoroci, još su bili dovoljno mladi i neiskusni da bi se tako osećali. Ali su za mnoge starije učesnike počeli da se ukazuju nerešivi problemi, nalik na kvrgave kosti ispod zategnute kože. Preostali od Prvih stotinu, stari Japanci iz Sabišija - ovih dana su sedeli sa strane i posmatrali, zamišljeni, reagujući u rasponu od Majinog cinizma do Marinine zabrinute svadljivosti. A tu je bio i Kojot, malo niže u parku, izlazio je iz šume, pijano se povodeći, sa nekom ženom koja ga je obgrlila oko struka. "Ah, ljubavi", viknuo je niz tunel, šireći ruke, "možeš li se sa mnom u sudbi spojiti - i ovu jadnu građevinu stvari osvojiti - nas ćemo je dvoje u more potopiti - i bliže volji srca ponovo pretopiti!" Kako da ne, pomisli Nađa s osmehom i vrati se u sobu. Bilo je i nekih osnova za nadu. Pre svega, upornost koju je pokazala Hiroko, po ceo dan obilazeći sastanke, iznoseći svoje misli i izavivajući u ljudima osećaj da su izabrali najvažniji sastanak u tom trenutku. En je takođe naporno radila - iako se činilo da se ni sa čim ne slaže, i da je, pomisli Nađa, u crnjem raspoloženju nego ikad - i Spenser, Saks, Maja i Mišel, Vlad i Ursula, Marina. Uopšte je izgledalo da su Prvih stotinu jedinstveniji u ovome nego u svemu što su radili od gradnje Podbrežja - kao da im je ovo bila poslednja prilika da poprave stvar, da nadoknade načinjenu štetu. Da učine nešto za dušu pokojim prijateljima. I nisu samo oni radili. Vremenom je svima postalo jasno ko su oni koji žele da sabor postigne opipljive rezultate, i ti ljudi su počeli da pohađaju iste sednice, naporno radeći na pronalaženju kompromisa i upisivanju rezultata na ekrane, u obliku preporuka ili predloga. Morali su da trpe prisustvo onih koje su više zanimale krupne reči nego rezultati, ali su nastavljali da kuju svoje gvožđe. Nađa se usredsredila na ove znake napretka i nastojala da redovno obaveštava Arta i Nirgala, pored toga što ih je hranila i terala da se odmaraju. Ljudi su navraćali u njihov stan: "Rečeno nam je da ovo odnesemo velikoj trojci." Mnogi od ozbiljnih radnika bili su zanimljive ličnosti; jedna od žena iz Dorsa Brevije, po imenu Šarlota, spadala je u bolje poznavaoce ustava, i sada je pravila neku vrstu okvira u tu svrhu, nešto slično onome što su radili Švajcarci, gde su se teme za razradu sređivale bez potrebe za dokumentovanjem. "Gore glavu", poručila im je jednog jutra, zatekavši ih kako sumorno sede u krugu. "Sukob doktrina jeste prilika. Američka ustavotvorna skupština bila je jedna od najuspešnijih u istoriji, a u nju se ušlo sa nekoliko veoma snažnih antagonizama. Oblik vladavine koji je nastao odraz je međusobnog nepoverenja tih grupa. Male države došle su sa strahom da će ih progutati velike, i tako je nastao Senat u kome su sve države jednake, i Predstavnički dom gde velike države imaju broj zastupnika u skladu sa svojom veličinom. Struktura je odgovor na određeni problem, razumete? Isto važi za trostrane provere i odlučivanje. To je institucionalizovano nepoverenje u vlast. Ima toga dosta i u švajcarskom ustavu. Isto možemo da primenimo i ovde." I tako se podigoše i odoše na posao, dva bistra mlada čoveka i jedna otupela stara žena. Čudno je,
pomisli Nađa, videti ko u ovakvim situacijama izbija u prvi plan kao vođa. To ne moraju da budu najpametniji ili najbolje obavešteni, za šta su bili primer Marina i Kojot, iako su obe odlike od pomoći, a ovo dvoje su zaista bili uticajni. Ne, vođe su oni koje su ljudi spremni da slušaju. Magnetske ličnosti. A ovde, gde se na okupu nalazio toliki broj velikih umova i snažnih ličnosti, takav magnetizam bio je veoma redak i neprimetan. I veoma moćan... Posetila je sastanak posvećen odnosima Marsa i Zemlje u razdoblju posle sticanja nezavisnosti. Kojot je bio tamo, galameći: "Neka idu do đavola! Sami su to sebi zakuvali! Pustimo ih da se izvuku ako mogu, pa ako uspeju, možemo da se posećujemo i da budemo susedi. Ali ako pokušamo da im pomognemo, i sami ćemo propasti." Mnogi Crveni i prvomarsovci klimali su glavama sa odobravanjem, a među njima se isticao Kasei. Kasei je u poslednje vreme bio u usponu, kao vođa grupe Prvomars, separatističkog krila Crvenih, čiji su se pripadnici potpuno ograđivali od Zemlje i zalagali se za sabotaže, ekotaže, terorizam, oružanu pobunu - svako sredstvo koje će pomoći da se ostvare ciljevi. Jedna od najtvrdokornijih grupa na saboru, u stvari, i Nađi je bilo tužno što vidi Kaseija među njima - štaviše, na njenom čelu. Maja je ustala da odgovori Kojotu: "Lepa teorija", reče ona, "ali nemoguća. Liči na Enine stavove. Sa Zemljom ćemo sigurno imati posla, i zato treba da odlučimo šta ćemo, a ne da bežimo od toga." "Dokle god su u haosu, predstavljaju opasnost za nas", reče Nađa. "Moramo da učinimo sve što možemo da im pomognemo. Da ih usmerimo u pravcu koji odgovara i nama." Neko reče: "Naše dve planete su jedan sistem." "Šta ti to znači?" upita Kojot. "To su različiti svetovi i svakako dva odvojena sistema!" "Razmena informacija." Maja reče: "Mi smo za Zemlju neka vrsta modela ili eksperimenta. Misaoni eksperiment koji treba da posluži kao pouka čovečanstvu." "Stvarni eksperiment", reče Nađa. "Ovo više nije igra, i moramo da se okanimo privlačnih teorijskih stavova." Dok je ovo govorila, gledala je Kaseija, Harmakisa i njihove drugove, ali bilo je očigledno da nije uticala na njih. Novi sastanci, nove govorancije, obroci na brzinu, onda ponovo sastanak sa iseijima iz Sabišija, na kome se raspravljalo o demimondu kao odskočnoj dasci za njihov napore. Potom večernji sastanak sa Artom i Nirgalom, ali su njih dvojica bili mrtvi umorni, pa ih je poslala na spavanje. "Razgovaraćemo na doručku." I sama je bila umorna, ali joj se nije spavalo, pa je pošla u večernju šetnju, na sever od Zakrosa. Nedavno je bila otkrila visoku stazu koja je išla duž zapadnog zida tunela, usečena u bazalt tamo gde je krivina cilindra stvarala padinu od četrdeset pet stepeni. Sa ove staze pružao se pogled preko vrhova drveća na parkove. A u Knososu, na mestu gde je staza skretala na neveliku prirodnu rampu, pucao je vidik niz tunel do oba horizonta, na čitav dugački svet, mutno osvetljen uličnim svetiljkama okruženim nepravilnim zelenim kuglama od lišća, sa nekoliko prozora iza kojih se još nije spavalo i nizom papirnih lampiona okačenih u parku u Gurniji. Bio je to tako elegantan građevinski poduhvat da ju je zabolelo srce pri pomisli na duge godine provedene u Zigotu, pod ledom, u hladnom vazduhu i pod veštačkom svetlošću. Da su samo znali za ove tunele lave... Susedni odeljak, Faistos, imao je dno gotovo prekriveno dugačkim, plitkim ribnjakom, tamo gde se širio kanal koji je tekao iz Zakrosa. Podvodna svetla na jednom kraju bazena pretvarala su vodu u iskričavi kristal neobičnog izgleda, i videla je grupu ljudi koji su se tamo kupali, svetlucava tela u
osvetljenoj vodi koja su nestajala u mraku. Amfibijska stvorenja, daždevnjaci... Jednom, veoma davno, na Zemlji, postojala su vodena bića koja su dahćući ispuzala na kopno. Mora da su prethodno imala veoma ozbiljnu debatu, pomisli Nađa, dole u okeanu. Izići ili ne, kako izići, kada izići... Zvuk dalekog smeha, zvezde uhvaćene u nepravilnim svetlarnicima... Okrenula se i pošla niz stepenice prema dnu tunela, a zatim nazad u Zakros, stazama i uličnom travom, pored kanala, misleći u nasumičnim, nepovezanim slikama. Stigavši u stan, legla je u postelju i odmah zaspala, sanjajući, dok je svitalo, delfine kako plivaju kroz vazduh.
26. Ali ju je usred tog sna grubo probudila Maja, koja joj reče na ruskom: "Ovde su neki Zemljani. Amerikanci." "Zemljani", ponovi Nađa. I oseti strah. Obukla se i izišla da ih vidi. Bila je to istina; Art je stajao sa malom grupom Zemljana, muškarcima i ženama njene visine i očigledno njenih godina, nesigurnim na nogama dok su izvijali vratove, zaprepašćeno posmatrajući veliku cilindričnu odaju. Art se trudio da ih predstavi i da istovremeno objasni njihovo prisustvo, što je čak i njemu, onako brbljivom, predstavljalo problem. "Ja sam ih pozvao, jeste, pa, nisam znao - zdravo, Nađa - ovo je moj nekadašnji šef, Vilijem Fort." "Mi o đavolu", reče Nađa i stisnu čovekovu šaku. Imao je čvrst stisak; bio je to ćelav muškarac baburastog nosa, pocrneo i izboran, sa prijatno neodređenim izrazom lica. "...tek što su stigli, doveli su ih bogdanovisti. Pre izvesnog vremena sam poslao poziv gospodinu Fortu, ali nisam dobio odgovor, tako da nisam znao da će doći, i sad sam iznenađen, ali mi je i drago." "Ti si ga pozvao?" upita Maja. "Da, znaš, veoma je zainteresovan da nam pomogne u našoj stvari." Maja je besno gledala, ne Arta, već Nađu. "Rekla sam ti da je uhoda", reče joj na ruskom. "Jesi", reče Nađa, a zatim se obrati Fortu na engleskom. "Dobro došli na Mars." "Bolje vas našao", reče Fort, i izgledalo je da to zaista misli; široko se kezio, kao da je suviše srećan da bi mogao da zadrži ozbiljno lice. Njegovi pratioci kao da nisu bili toliko sigurni; bilo ih je desetak, mlađih i starijih, i neki su se smešili, ali je dosta njih izgledalo sumnjičavo i oprezno. Posle nekoliko minuta početne nelagodnosti, Nađa povede Forta i grupicu njegovih saputnika u gostinske prostorije Zakrosa, i kada je stigla Arijadna, odvedoše ih u njihove sobe. Šta su drugo mogli? Vest je već proletela Dorsa Brevijom, i ljudi su počeli da pristižu u Zakros, sa pomešanim izrazom nezadovoljstva i radoznalosti na licima - ali posetioci su već bili tu, vođe jedne od najvećih transnacionalki, prema tvrdnji Sabišijanaca bez pratnje i uređaja za praćenje. Nešto se moralo učiniti sa njima. Nađa je obavestila Švajcarce da sazovu opšti skup u vreme ručka, a onda je predložila gostima da se odmore i osveže u sobama da bi mogli da govore na sastanku. Zemljani zahvalno prihvatiše predlog, a oni nespokojni među njima kao da odahnuše. Fort je izgledao kao da već smišlja govor. Izvan gostinskih prostorija, Art je bio okružen gomilom uznemirenih ljudi. "Odakle ti pravo da donosiš ovakve odluke umesto nas?" upita ga Maja, govoreći u ime mnogih. "Ti, koji si ovde uljez! Uhoda među nama! Prvo se trudiš da te prihvatimo kao prijatelja, a onda nam radiš iza leđa!" Art raširi ruke, crven od stida, dižući ramena kao da izmiče uvredama, ili kao da bi da prodre do onih iza Maje, onih koji su izgledali samo radoznalo. "Potrebna nam je pomoć", reče. "Sami ne možemo da postignemo ono što želimo. Praksis je drugačiji od ostalih, bliži nama, verujte mi." "Tebi da verujemo!" reče Maja. "Pa ti si naš zarobljenik!" Art zažmiri i odmahnu rukama. "Ne može se biti i zarobljenik i uhoda u isto vreme, zar ne?" "Ma, ti možeš da budeš izdajnička protuva svake vrste!" uzviknu Maja. Džeki priđe Artu i zagleda se u njega, napetog i ozbiljnog lica. "Jasno ti je da će ovi praksisovci sada možda morati da ostanu zauvek na Marsu, hteli to oni ili ne. Baš kao i ti." Art klimnu glavom. "Rekao sam im da bi to moglo da se dogodi. Očigledno je da ne mare. Kažem vam da žele da pomognu. Oni predstavljaju jedinu transnacionalku koja radi na drugačiji način, čiji su ciljevi sličniji našim. Došli su ovamo, sami, da vide kako mogu da pomognu. Zainteresovani su.
Zašto vas to toliko brine? Ovo je prilika za nas." "Da vidimo šta će kazati Fort", reče Nađa. Švajcarci su sazvali vanredni sastanak u amfiteatru u Maliji, i dok su delegati pristizali, Nađa je vodila posetioce kroz kapije segmenata do mesta okupljanja. Videlo se da su još zaprepašćeni veličinom tunela Dorsa Brevije. Art je trčkarao oko njih iskolačenih očiju, brišući rukavom znoj sa čela, beskrajno nervozan. Nađi je dolazilo da prsne u smeh. Fortov dolazak joj je zbog nečega popravio raspoloženje; nije videla šta bi time mogli da izgube. Zato je sela u prvi red sa praksisovcima i posmatrala kako Art vodi Forta do bine i predstavlja ga. Fort klimnu glavom i izgovori rečenicu, pa nagnu glavu i zagleda se u zadnji red amfiteatra, svestan da ne postoji ozvučenje. Zato udahnu i poče iznova, i njegov obično tihi glas odjeknu pouzdano kao u nekog iskusnog glumca, razgovetan za sve. "Hteo bih da se zahvalim ljudima iz Subarašija što su me doveli na jug, i na ovu konferenciju." Vraćajući se na mesto, Art se trgnu, a onda se okrenu i prinese šaku ustima: "To je Sabiši", reče ispod glasa Fortu. "Šta to?" "Sabiši. Rekli ste Subaraši, a to je transnacionalka. Naselje kroz koje ste prošli na putu ovamo je Sabiši. Sabiši znači 'usamljen'. Subaraši znači 'prekrasan'." "Prekrasan", ponovi Fort, začuđeno zureći u Arta. Onda slegnu ramenima i nastavi, stari Zemljanin sa tihim, ali prodornim glasom, i pomalo nepovezanim stilom. Opisao je Praksis, njegov početak i sadašnji način rada. Kada je objasnio odnos Praksisa i drugih transnacionalki, Nađa pomisli da postoje sličnosti sa odnosom koji podzemlje ima sa površinskim svetovima na Marsu, što je bez sumnje Fort lukavo naglasio svojim opisom. Fort je sve više osvajao pažnju slušalaca. Ali onda reče nešto o ekokapitalizmu, i o tome da Zemlju smatra punim svetom, dok je Mars još prazan, i na to troje ili četvoro Crvenih skoči na noge. "Šta time hoćete da kažete?" povika jedan od njih. Nađa vide kako se Artu steže šaka u krilu, i uskoro shvati zašto; Fortov odgovor bio je dug i neobičan, opis onoga što je nazvao ekokapitalizam, koji se zbog svoje prirode pominjao kao bioinfrastruktura, a ljudi kao ljudski kapital. Osvrnuvši se, Nađa vide kako se mnogi mršte; Vlad i Marina približili su glave, i Marina je kucala nešto u pločicu na zglobu. Art odjednom skoči na noge i prekinu Forta pitanjem o Praksisovim trenutnim aktivnostima i o mogućoj Praksisovoj ulozi na Marsu. Fort je zurio u Art kao da ga ne poznaje. "Sarađivali smo sa Svetskim sudom. UN se nikada nisu oporavile od 2061, i sada ih smatraju ostavštinom Drugog svetskog rata, baš kao što je Liga Naroda bila ostatak Prvog svetskog rata. To znači da smo izgubili posrednika za međunarodna pitanja, a sukobi su se nastavili, od kojih su neki veoma ozbiljni. Sve više sukoba iznosi se pred Svetski sud, pa je Praksis osnovao Organizaciju prijatelja suda, koja se trudi da mu pruži pomoć na svaki mogući način. Postupamo prema njegovim presudama, dajemo mu novac, ljude, pokušavamo da razradimo tehnike arbitracije, i slično. I sami smo deo jedne nove tehnike, gde dva međunarodna tela koja imaju bilo kakvo neslaganje i odluče da zatraže arbitraciju, ulaze u jednogodišnji program sa Svetskim sudom u kome njegovi arbitri nastoje da pronađu pravac delovanja koji će zadovoljiti obe strane. Po isteku godinu dana, Svetski sud donosi presudu o svim nerešenim problemima, i ako to poživi, potpisuje se sporazumi, a mi se trudimo da na svaki način podržimo te sporazume. Indija je bila zainteresovana, i prošla je kroz program sa Sikima u Pendžabu, i tamo je za sada sve u redu. Drugi slučajevi su se pokazali kao nešto teži, ali poučni. Koncept poluautonomije privlači sve više pažnje. Mi u Praksisu verujemo da nacije nikada nisu bile suverene, već da su bile poluautonomne u odnosu
na ostatak sveta. Metanacionalke su poluautonomne, pojedinci su poluautonomni, kultura je poluautonomna u odnosu na ekonomiju, vrednosti su poluautonomne u odnus na cene... postoji nova grana matematike koja nastoji da definiše poluautonomiju u logičkom smislu." Vlad, Marina i Kojot pokušavali su da slušaju Forta, komentarišu među sobom i prave beleške u isto vreme. Nađa ustade i mahnu Fortu. "Da li i druge transnacionalke podržavaju Svetski sud?" upita. "Ne. Metanacionalke izbegavaju Svetski sud, i koriste UN kao oruđe. Bojim se da još veruju u mit o suverenitetu." "Ali ovo zvuči kao sistem koji dejstvuje samo ako obe strane daju pristanak." "Tako je. Mogu samo da vam kažem da je Praksis zainteresovan i da nastoji da izgradi mostove između Svetskog suda i svih nosilaca moći na Zemlji." "Zašto?" upita Nađa. Fort podiže ruke, gestom sličnim Artovom. "Kapitalizam opstaje samo dok postoji rast. Ali, vidite, rast više nije rast. Potrebno je da rastemo iznutra, da se usložnjavamo." Džeki ustade: "Ali biste na Marsu mogli da rastete u klasičnom kapitalističkom stilu, zar ne?" "Da, mislim da je tako." "Znači da je to možda sve što želite od nas? Novo tržište? Onaj prazan svet koji ste malopre pomenuli?" "Pa, mi u Praksisu došli smo do zaključka da je tržište samo mali deo zajednice. A nas ona zanima u potpunosti." "Šta, onda, želite od nas?" doviknu neko iz pozadine. Fort se osmehnu: "Ja bih samo da posmatram." Sastanak se završio odmah posle toga, i počele su redovne popodnevne sednice. Naravno, svuda je bar deo rasprave bio posvećen dolasku grupe iz Praksisa. Na Artovu žalost, pokazalo se, kada su uveče seli da pregledaju trake, da su Fort i njegova ekipa više delovali razjedinjujuće na sabor nego kao objedinjujući činilac. Mnogi nisu mogli da prihvate zemaljsku transnacionalku kao punopravnog učesnika kongresa, i tu nije bilo pomoći. Onda je navratio Kojot i rekao Artu: "Ne govori mi kako je Praksis drugačiji od ostalih. To je najstarija varka u knjizi. Kad bi se bogati ponašali pristojno, sistem bi bio u redu. To je sranje. Sistem određuje sve ostalo, i zato treba menjati sistem." "Fort i govori o tome da se on menja", pobuni se Art. Ali Fort je ovde bio samom sebi najveći neprijatelj, zbog navike da svoje nove zamisli opisuje klasičnim ekonomskim terminima. Jedini koje je zanimao takav pristup bili su Vlad i Marina. Za bogdanoviste, Crvene i prvomarsovce - za većinu domorodaca i mnoge doseljenike - bila je to uobičajena zemaljska rabota, sa kojom nisu hteli da imaju posla. Nema dogovora sa trasnatima, uzviknuo je Kasei na jednoj traci i pobrao pljesak, nema dogovora sa Zemljom, ma kako ga oni predstavljali! Fort neće proći! Jedino što je zanimalo ovu gomilu bilo je hoće li njemu i njegovima biti dozvoljeno da odu ili ne; neki su smatrali da su oni, kao i Art, sada zatočenici podzemlja. Na istom sastanku je, međutim, istupila Džeki, zauzevši se za Bunov stav da se sve mora upotrebiti za krajnji cilj. Bila je podrugljiva prema onima koji su odbacili Forta u načelu. "Pošto ćeš posetioce zadržati kao taoce, zašto ih ne bi zaposlio? Što ne odeš da razgovaraš s njima?" Tako je u suštini nastala još jedna podela: na izolacioniste i dvosvetovce. Sledećih nekoliko dana Fort je rešavao ovu protivurečnost oko sebe tako što ju je prenebregavao, u toj meri da se Nađi činilo da je možda nije ni svestan. Švajcarci su ga zamolili da vodi radionicu o trenutnoj situaciji na Zemlji, i ljudi su nagrnuli da slušaju kako on i njegovi saputnici odgovaraju na
bezbrojna pitanja. Fort je na svakom sastanku prihvatao sve što bi mu rekli o Marsu, ne izražavajući svoje mišljenje. Držao se Zemlje, ali je i nju samo opisivao. "Transnacionalke su se pretopile u par desetina najvećih među njima", rekao je u odgovor na jedno pitanje, "a to su one koje su sklopile ugovore sa više zemalja. Sada ih zovemo metanacionalkama. Najveće su Subaraši, Micubiši, Konsolidejted, Ejmeks, Armskor, Mahdžari i Praksis. Ima još deset ili petnaest velikih, a ostale se ponovo svode na trasnate, ali se ubrzano priključuju metanatima. Veliki metanati su sada nosioci svetske moći, s obzirom na to da kontrolišu MMF, Svetsku banku, Jedanaestoricu i sve zemlje klijenata." Saks ga zamoli da podrobnije opiše metanacionalku. "Pre otprilike deset godina, mi u Praksisu dobili smo poziv od Šri Lanke da dođemo u njihovu zemlju, preuzmemo ekonomiju i da arbitriramo između Tamilaca i Singaleza. Učinili smo to, sa dobrim rezultatima, ali je za vreme aranžmana postalo jasno da je naš odnos sa državnom vladom nešto sasvim novo. To je primećemo u određenim krugovima. Potom je Ejmeks došao u sukob sa Jedanaestoricom, pa je povukao sva svoja sredstva iz njihovih zemalja i prebacio ih na Filipine. Nesrazmera između Ejmeksa i Filipina, koja je u bruto godišnjem proizvodu iznosila sto prema jedan, izazvala je situaciju u kojoj je Ejmeks, zapravo, preuzeo zemlju. Bila je to prva prava metanacionalka, iako nije bilo jasno da je to nešto novo sve dok njihov aranžman nije ponovio Subaraši, preselivši veliki deo svojih operacija u Brazil. Tada je postalo očigledno da je nastalo nešto novo, različito od starog odnosa ustupanja državne zastave. Metanacionalka preuzima spoljnji dug i lokalnu ekomoniju zemlje korisnice usluga, slično onome što su UN učinile u Kambodži, ili Praksis u Šri Lanki, ali potpunije. U ovim aranžmanima vlada zemlje klijenta postaje sprovodilac ekonomske politike metanacionalke. U načelu se sprovode mere štednje, s tim što su vladini službenici mnogo bolje plaćeni nego pre, kao i vojska, policija i obaveštajna služba. U ovoj fazi, dakle, država biva otkupljena. A svaka metanacionalka ima dovoljno sredstava da otkupi nekoliko zemalja. Ejmeks je ostvario takve odnose sa Filipinima, severnoafričkim zemljama, Portugalijom, Venecuelom i još pet ili šest manjih zemalja." "Ovo je radio i Praksis?" upita Marina. Fort odmahnu glavom. "Na neki način da, ali smo nastojali da ostvarimo nešto drugačije odnose. Sklopili smo sporazume sa državama koje su dovoljno snažne za uravnoteženije partnerstvo. Imamo sporazum sa Indijom, Kinom i Indonezijom. Reč je o zemljama koje su bile zapostavljene u sporazumu o Marsu iz 2057. godine, pa su nas ohrabrile da dođemo ovamo i stupimo u pregovore nalik na ove sada. Takođe smo započeli pregovore sa nekim zemljama koje su još nezavisne. Ali ni u jednu od ovih zemalja nismo ušli sami i nismo pokušavali da nametnemo svoju ekonomsku politiku. Nastojali smo da se držimo svog transnacionalnog obrasca, ali u metanacionalnim razmerama. Nadamo se da ćemo za zemlje sa kojima poslujemo biti alternativa metanacionalizmu. Još jedan činilac, uz Svetski sud, Švajcarsku i neka druga tela, izvan rastućeg metanacionalnog poretka." "Praksis je drugačiji", reče Art. "Ali sistem je sistem", podseti Kojot iz dna prostorije. Fort slegnu ramenima. "Mislim da mi predstavljamo sistem." Kojot je samo tresao glavom. Saks reče: "Moramo da krademo - da radimo sa njima." Onda poče da postavlja pitanja Fortu. "Koja je najljuća - najveća?" Bila su to škripava, skrpljena, zastajkujuća pitanja - ali Fort nije obraćao pažnju na ove teškoće, tako da se većina sledećih radionica sastojala od njegovih odgovora Saksu, gde je svako imao priliku da sazna dosta toga o drugim metanacionalkama, njihovim vođama, njihovoj unutrašnjoj strukturi, zemljama klijentima,
njihovom međusobnom odnosu, prošlosti, naročito o ulozi koju su njihove prethodne organizacije imale u haotičnim godinama pre i posle 2061. "Zašto su reagovali - zašto su razbili jaja - mislim, kupole?" Fortovo znanje o istorijskim pojedinostima bilo je slabo; povremeno je sa uzdahom napominjao da se baš i ne seća dobro tog razdoblja. Ali njegov opis sadašnje situacije na Zemlji bio je potpuniji od ijednog koji su do tad dobili, i pomogao im je da razjasne neka pitanja, koja su ranije mučila sve njih, o aktivnosti metanacionalki na Marsu. Metanacionalne kompanije koristile su Prelaznu upravu Ujedinjenih nacija kao posrednika za razrešavanje sporova između njih samih. Njihovi sukobi bili su uglavnom oko teritorija. Takozvani 'polusvet' Marsa ove kompanije ostavljale su na miru zato što su smatrale da je zanemarljiv i da se može lako nadgledati. I tako dalje. Nađa je tad mogla poljubiti Saksa - i ne samo 'mogla', nego ga je stvarno poljubila - a i Spensera i Majkla zato što su podržavali Saksa na tim sastancima. Saks je, naime, vrlo uporno navaljivao da govori uprkos svojim teškoćama u govoru, i često je trpeo neuspeh, pa je onda, sav crven u licu od osujećenje, lupao pesnicama po stolu. Pred kraj ovog razgovora rekao je Fortu: "Onda šta 'Praksis' voće... Tras! ...šta 'Pra-kiks'... Tras!... hoće od Marsa?" Fort mu je odgovorio ovako: "Mi smatramo da će ono što se odigrava ovde imati odraza i kod kuće. Na Zemlji. Mi smo na Zemlji uočili jednu koaliciju progresivnih elemenata, koja polako izranja. Najveći članovi te koalicije su Kina, 'Praksis' i Švajcarska. Ali postoje i desetine manjih elemenata, manje moćnih. Od presudnog značaja moglo bi da bude na koju će stranu Indija krenuti u ovom trenutku. Većina metanacionalnih kompanija smatra da je Indija bure bez dna, u koje možeš ulagati koliko hoćeš, a da se tamo ništa ne promeni. Mi se s tim ne slažemo. Osim toga, mi smatramo da je i Mars, kao sila čije vreme dolazi, od presudnog značaja, mada na drugi način. Zato smo želeli da pronađemo i na Marsu progresivne elemente, vidite, i da vam pokažemo šta radimo. Pa i da čujemo vaše komentare." "Zanimljivo", odgovorio mu je Saks. Bilo je, zaista, zanimljivo, ali mnogi ljudi su ostali čvrsto protiv ma kakvog savezništva sa jednom zemaljskom metanacionalnom kompanijom. A sve druge rasprave o svakojakim temama nastavile su se u Dorsa Breviji bez popuštanja. U nekim od tih rasprava uspostavljala se, što su duže trajale, sve veća polarizacija stavova. Te večeri na njihovom sastanku na terasi Nađa je odmahivala glavom čudeći se otkud ljudima sklonost da prenebregavaju sve ono, mnogobrojno, što im je zajedničko, i da se zakrve oko najmanjih sitnica koje ih dele. Rekla je Artu i Nirgalu: "Možda je svet naprosto suviše složen da bi se mogao dovesti u red pomoću samo jednog, pa makar i najboljeg, plana. Možda ne bi ni trebalo da se mučimo oko nekakvog plana za celu planetu, nego samo da smislimo nešto što bi nama odgovaralo. Pa, nek bude na Marsu nekoliko različitih sistema. U tom slučaju živeli bismo nadajući se da to može tako i ostati." Art reče: "Ja bih rekao da ni to neće uspeti." "Pa šta će onda uspeti?" Art je slegnuo ramenima. "To još ne znam." Onda su on i Nirgal otišli da pregledaju trake. Nađi se činilo da oni jure za fatamorganom koja se uvek izmakne u nove daljine. Nađa je te noći otišla na spavanje razmišljajući: da je ovaj njihov projekat, kojim slučajem, građevina, ona bi tu građevinu srušila do temelja i započela izgradnju nečeg novog. Hipnagogična slika građevine koja pada navela ju je da se, sa trzajem, prene iz sna. Posle nekog vremena uzdahnula je, odustala od spavanja, i pošla u još jednu noćnu šetnju. Art i Nirgal su zaspali u sobi sa trakama,
njihova faca bila su 'razgnječena' po radnom stolu, treperavo osvetljena ubrzanim snimcima sa monitora. Napolju je vazduh odmicao, hujeći ka severu kroz Gurnijsku kapiju, a Nađa pođe takođe tamo, visokim stazama. Kvrckali su bambusovi listovi sudarajući se, nebo je iznad njene glave bilo puno zvezda... Zatim, slabi odjeci nečijeg smeha, koji su doprli niz tunel od bazena Faistos. U bazenu su podvodne svetiljke bile upaljene. U vodi se opet stvorila gomila kupača. Ali sada je na suprotnom kraju tunela, otprilike jednako visoko na povijenom zidu koliko je i Nađa bila visoko na svojoj strani, bila jedna osvetljena platforma na koju se naguralo možda osam ljudi. Jedan od njih se ukrcao na neku vrstu daske sa točkićima, na koju je čučnuo; trenje između daske i podloge bilo je očigledno vrlo malo. Goli čovek na dasci leti niz povijenu stranu tunela, kosa šiba na vetru koji se iza njega, njegovim prolaskom, stvara, on ubrzava, a onda izleće preko ruba jedne kamene litice i leti nad bazenom, kovitla se i vrti po vazduhu, pada u vodu uz ogroman pljesuk, izroni uzvikujući nešto, i dobija aplauz i klicanje mnogobrojnih gledalaca. Nađa siđe do bazena, da pogleda šta se tamo radi. Neko je već dohvatio dasku i nosio je, trčećim korakom, uz stepenice, ka platformi. Onaj goli čovek koji je upravo pao u bazen pa izronio sada je stajao u plićaku, zaglađujući kosu unazad. Nađa ga nije prepoznala sve dok nije prišla ivici bazena. Za to vreme on je, probijajući se bučno kroz vodu, došao takođe do ivice, u tečnu svetlost koja je na tom mestu sijala iz vode nagore. Bio je to Vilijam Fort. I Nađa skide sve sa sebe i zađe čvrstim koracima u bazen, u vodu koja je bila veoma topla, na temperaturi ljudskog tela ili i nešto višoj. Neka druga figura već je letela kroz vazduh, dernjajući se. "Izgleda kao da ima ogromno da se padne", reče Fort jednom od svojih pratilaca, "ali pošto je gravitacija tako slaba, skok je izvodljiv." Ta nova osoba koja je pomoću daske izletela 'u prazno' i sada strmoglavo padala ka vodi bila je žensko. Ona izvi leđa i zabi se u vodu tiho, glatko, onda izroni i dobi takođe pljesak i klicanja. Neka druga žena dočepa dasku i poče se sa njom penjati uz stepenište usečeno u stene. Fort pozdravi Nađu klimanjem glave. Stajao je u vodi do pojasa. Telo mu je bilo mršavo i žilavo pod prastarom, zboranom kožom. Na licu je i sad imao isti onaj izraz neodređenog zadovoljstva kao u radionicama. "Hoćeš da probaš i ti?" upita on Nađu. "Možda kasnije", reče ona, gledajući unaokolo. Gledala je ljude u vodi, nastojala da vidi ko je prisutan i iz koje partije ili grupe na kongresu. Ali ubrzo je shvatila šta čini, a onda je frknula zgađeno, zbog tog svog postupka i zbog sklonosti politike da se uvuče u sve i svašta, da sve inficira, ako se to dopusti. Ipak, htela-ne htela, primetila je da su kupači uglavnom mladi urođenici Marsa, iz Zigota, Sabišija, Novog Vanuatua, Dorsa Brevije, iz mohoul rupe u kojoj je Višnjak, iz Kristijanopolisa. Ali gotovo niko od njih nije bio aktivan, govoreći delegat; zato Nađa i nije mogla da proceni stupanj njihove vlasti. Verovatno nema nikakvog dubljeg značaja u tome što se oni ovde sreću ovako, u sred noći, goli u toploj vodi, što imaju svojevrsnu žurku ovde - većina su poreklom iz gradova gde je javno kupanje normalna stvar, tako da su navikli da se prskaju vodom sa nekim ko im u drugoj prostoriji može biti najžešći protivnik. Još neko se otisnu vrišteći niz strminu, pa kroz vazduh, i pljusnu u duboki deo bazena. Ljudi počeše da plivaju ka Nađi, privučeni kao što ajkule dolaze na krv. Nađa šmugnu pod vodu, koja je imala pomalo slan ukus; otvori oči i vide kristalne mehure kako eksplodiraju posvuda, zatim tela plivača kako se izvijaju kao delfini, između površine i glatkog tamnog dna bazena. Vanzemaljski prizor... Ona izroni i ocedi kosu. Fort je stajao među omladinom kao neki ostareli, smežurani Neptun, gledao ih je sa tom svojom radoznalom, bez-strasnom opuštenošću. Možda su ovi mladi Marsovci
zapravo ta nova marsovska kultura o kojoj je govorio Džon Bun; možda je izrasla tu, među njima, a da je oni nisu ni primetili. U prenošenju informacija sa jedne generacije na drugu, uvek ima mnogo grešaka; tako se događa evolucija. Iako su građani Marsa odlazili u ilegalu iz veoma različitih razloga, ipak se činilo da se sada okupljaju ovde, da stvaraju jednu kulturu koja ima maltene paleolitske aspekte, što bi značilo povratak jednoj ur-kulturi koja stoji kao davna prošlost iza svih njihovih današnjih različitosti. Ili je to stremljenje ka nekoj sintezi u budućnosti? Nije bitno šta je od ta dva. Mogu biti obe te pojave istovremeno. Znači, tu možda postoji neka veza. Tako je, bar, nagoveštavao Fortov blagi izraz zadovoljstva. To je bio Nađin utisak, u trenutku kad je Džeki Bun poletela preko njihovih glava, veličanstvena kao Valkira, brza kao da je ispaljena iz cirkuskog topa. Program konferencije bili su napravili Švajcarci, i taj program se odmotao do kraja. Organizatori su proglasili tri dana pauze posle čega bi se održala plenarna sednica. Te dane Art i Nirgal su proveli u svojoj konferencijskoj sobici, pregledajući videotrake po dvadeset sati na dan, pričajući beskrajno, i kuckajući sa nekom očajničkom hitnjom po tastaturama svojih AI. Nađa je insistirala da ne odustaju, presuđivala kad se njih dvojica u nečemu ne slože, pisala pasuse koji su njima bili preteški. Često se dešavalo da uđe i zatekne jednog kako spava u fotelji a drugog kako zuri u ekran nepomično, 'hipnotisan'. Taj što je ipak koliko-toliko budan, grakne: "Ej, Nađa! Šta misliš o ovome?" Onda Nađa pročita to sa ekrana, kaže šta misli, podmeće im tanjire sa hranom pod nos - što je ponekad dovoljno da se onaj sasvim zaspali probudi. "Izgleda ohrabrujuće", kaže im ona. "Sad na posao." I tako dođe jutro plenarne sednice u Dorsa Breviji i na pozornicu velikog amfiteatra stupiše zajedno Art, Nirgal i Nađa. Art je nosio i svoju AI. Stao je, pogledao okupljeno mnoštvo, kao da je zapanjen prizorom, i posle duge pauze rekao: "Mi se zapravo o mnogo čemu slažemo." Ovo izazva smeh. Art podiže veštačku inteligenciju iznad glave, kao kamene tablice sa božjim zapovestima, pogleda na njen ekran i sa ekrana pročita: "Prvi radni poeni koje je osvojila marsovska Vlada!" Onda spusti AI do visine svojih prsa i zagleda se pažljivo u gomilu. Nastade ćutanje puno koncentrisane pažnje. "Jedan. Marsovsko društvo biće sačinjeno od mnogo kultura, različitih. Bolje je smatrati ga za jedan svet, nego za jednu naciju. Sloboda religije i kulturnih opredeljenja moraju biti garantovani. Ne sme se dopustiti da jedna kultura, ili jedna grupa kultura, uspostavi svoju vladavinu nad ostalima. "Dva. U ovom okviru raznovrsnosti, ipak se mora garantovati da svaki pojedinac na Marsu ima izvesna neotuđiva prava, uključujući i pravo na najosnovnije materijalno blagostanje, zdravstveno osiguranje, školovanje i zakonsku jednakost. "Tri. Zemlja, vazduh i voda Marsa jesu pod zajedničkim starateljstvom ljudske porodice, i ne mogu biti u vlasništvu nijedne individue, niti grupe. "Četiri. Plodovi rada jednog pojedinca pripadaju tom pojedincu, i ne može ih prisvojiti nijedan drugi pojedinac niti ikakva grupa. Ali, u isti mah, rad i trud svih ljudi na Marsu deo su zajedničkog, komunalnog truda i rada, i moraju biti posvećeni opštem dobru. Ekonomski sistem Marsa mora da odrazi obe ove činjenice, da uravnoteži lične i zajedničke, opštedruštvene interese. "Pet. Metanacionalni društveni poredak koji sada vlada planetom Zemljom nije sposoban da u sebe ugradi ta dva principa, i ne može biti ovde primenjen. Umesto tog poretka, moramo proglasiti i ozakoniti jednu ekonomiju koja će biti zasnovana na ekološkoj nauci. Cilj privrede Marsa nije 'trajno
održivi razvoj' nego trajno održivo blagostanje cele biosfere. "Šest. Marsovski pejzaž, sam po sebi, ima izvesno 'pravo da postoji', i to pravo se mora poštovati. Ciljevi naših intervencija na životnoj okolini moraju, dakle, biti minimalistički i ekopoetski, moraju odražavati vrednosti areofanije. Preporučuje se da cilj svih naših ekoloških intervencija bude da samo ispod granice od četiri kilometra nadmorske visine ostvarimo životnu sredinu u kojoj ljudska bića mogu opstajati. Veće nadmorske visine, koje čine oko trideset procenata površine Marsa, treba da ostanu u stanju bar približno onom koje je tamo vladalo od najdrevnije prošlosti; to treba da budu prirodne zone divljine. "Sedam. Naseljavanje Marsa je unikatan istorijski proces, prvo ljudsko nastanjivanje ijedne planete osim Zemlje. Pošto je tako, treba nastupati u duhu poštovanja prema ovoj planeti, ali i prema činjenici da živih bića u svemiru ima tako malo. Radeći ovde, uspostavljamo presedane za kasnije ljudsko naseljavanje Sunčevog sistema, ali takođe predlažemo i modele za odnos ljudskog roda prema životnoj okolini na Zemlji. Iz tog razloga, Mars ima posebno mesto u istoriji, što moramo imati na umu kad donosimo potrebne odluke o životu ovde." Art spusti ruke tako da mu je AI sada bila uz bok. Zagleda se ćutke u gomilu. Sa mnogih nivoa amfiteatra, koji su većinom bili iznad njega, gledali su ga redovi ljudi, ćutke. "Pa, eto", reče on, i pročisti grlo. Pokretom ruke pokaza ka Nirgalu, a ovaj priđe ivici pozornice i stade uz njega. Nirgal reče: "To je sve što smo uspeli izabrati iz rada svih radnih grupa, a što je, po našem utisku, prihvatljivo za svakoga ovde. Ima još mnogo drugih stavova koje bi, čini nam se, rado prihvatila većina vas - ali, ne baš svako. Sačinili smo spiskove i tih stavova, o kojima postoji parcijalni konsenzus, što bi značilo saglasnost opšta ali ne baš sasvim opšta. Te stavove ćemo istaći da ih svi mogu čitati. Naše je veoma snažno ubeđenje da ako budemo u stanju da odavde odemo sa makar i veoma uopštenim dokumentom, time već postižemo značajan uspeh. Na ovakvim kongresima postoji sklonost da učesnici, proticanjem vremena, postaju u sve većoj meri svesni onoga u čemu se razlikuju. Mi smo u ovoj situaciji, rekao bih, otišli s time baš predaleko, zato što Vladu još i nemamo nego samo teoretišemo o njoj. Ali, kad iskrsnu problemi prakse - kad budemo prinuđeni da nešto i činimo - tada ćemo potražiti oslonce koji su nam svima zajednički, a jedan ovakav dokument pomoći će u tome. "Imali smo, za svaku od glavnih poenti u našem dokumentu, mnogo zabeleženih vaših konkretnih izjašnjavanja. O tome smo razgovarali sa Jirgenom i Priskom, a oni su nam predložili da zakažemo sedam dana sastanaka, i da svaki dan posvetimo po jednoj od tih pročitanih sedam glavnih tačaka, tako da svi dobiju šansu da komentarišu i predlažu revizije. Pa, na kraju da pogledamo... da li će išta ostati." Dvoranom se pronese smeh, ali slab. Mnogi su klimali glavom. "A kako bi bilo da se prvo izborimo za nezavisnost, a?" dopre iz zadnjih redova Kojotov povik. Art reče: "Nismo uspeli smisliti neku sličnu rečenicu o kojoj bi se svako saglasio. Možda bi trebalo oformiti jednu radnu grupu i za to." "Možda!" povika Kojot. "Svi su saglasni da sve treba da bude pošteno, a svet pravedan. Ali, kako stići do toga, e tu uvek zapne." "Pa, hm, da i ne", reče Art. "Ovo što ovde imamo je više od puke želje da sve bude pošteno. A što se tiče metoda, pa, možda bi trebalo, kad se saglasimo o ciljevima, da pristupimo razmišljanju i o načinima za ostvarenje tih ciljeva. A ti načini će nam prirodno dolaziti na um. Naime, pitaćemo se: kako najpouzdanije ostvariti rečene ciljeve? Kakva sredstva se podrazumevaju ako se ovi ciljevi žele ostvariti?"
Pogledao je levo-desno po dvorani, slegnuo ramenima. "Čujte, nastojali smo da sačinimo kompozitnu celinu od svega onoga što ste svi vi ovde, svako na svoj način, govorili. Ako nema dovoljno konkretnih predloga o načinima ostvarivanja nezavisnosti, to je možda zato što ste se svi 'zaglavili' na nivou uopštenih filozofiranja o akciji, a u tim uopštenim stvarima se razišli. Jedino što meni pada na um da predložim je sledeće: da pokušamo da identifikujemo različite snage na ovoj planeti i da ocenimo do koje mere, do kog stupnja bi se koja od tih snaga mogla opirati ideji nezavisnosti; onda da skrojimo svoje akcije prema očekivanom ukupnom otporu. Nađa je govorila da treba preispitati celu metodologiju revolucije; neki su predlagali ekonomske modele, nešto kao: da otkupimo ovu planetu ali pod povlašćenim uslovima. Ja sam više pomišljao na zemaljske načine suzbijanja biljnih štetočina, znate. Tamo poljoprivrednici kombinuju više metoda, različite oštrine, da bi suzbili štetočine koje ih napadaju." Ljudi se na ovo nasmejaše, ali Art to kao da ne primeti; činilo se da je razočaran i uzdrman činjenicom da je njihov dokument ovako odbijen. Nirgal je izgledao ljut. Nađa se okrete i reče vrlo glasno: "Je l' može jedan aplauz za ove naše prijatelje, zato što su uspeli išta da skrpe iz svega ovoga!" Ljudi počeše da aplaudiraju, začulo se i poneko klicanje. Na trenutak je zvučalo poprilično oduševljeno. Ali je brzo utihnulo i prestalo. Delegati počeše da izlaze iz amfiteatra, razgovarajući između sebe, i tonući, već, u nove nesloge. I tako su se debate nastavile, sada strukturisane oko Artovog i Nirgalovog dokumenta. Pregledajući trake, Nađa je videla da postoji znatan stupanj saglasnosti o svim tačkama osim šeste, one o nivou teraformiranja. Većina Crvenih odbili bi gornju granicu od četiri kilometra, zato što glavnina planete leži ispod 'konture' od četiri kilometra, a i zato što bi i mnogo veće nadmorske visine bile znatno izmenjene prisustvom tako velike količine atmosferskih gasova da čovek može slobodno disati na samoj koti '4.000'. Crveni su nastavili da zahtevaju da se industrijski mehanizmi teraformiranja zaustave i bace u staro gvožđe, i da se Mars vrati najsporijim metodima teraformiranja, onim biološkim, koji su pominjani u radikalnim tekstovima o ekopoetici. Neki su se zalagali za uspostavljanje jedne razređene atmosfere od C02, u kojoj bi mogle živeti biljke ali ne i životinje, zato što bi, po njihovom mišljenju, to bolje odgovaralo zapaljivom Marsovom inventaru i Marsovoj istoriji. Treći su govorili da površinu ne treba menjati uopšte, nego je ostaviti da bude što je moguće približnija prvobitnom, zatečenom stanju, a čovečanstvo zadržati samo u malenim dolinama koje bi bile pokrivene naduvanim kupolama. Takvi su ogorčeno napadali industrijsko preoblikovanje Marsove površine kao 'brzu destrukciju', a kao najgora zlodela isticali su potapanje Vastitas Borealisa i rastapanje ogromnih prostranstava Marsa pomoću solete i letećeg sočiva. Njihovih sedam dana je 'curelo' i učesnici su postepeno shvatali da se rasprave vode uglavnom o toj, šestoj tački, a da je kod svih ostalih na delu samo još 'fino podešavanje'. Mnogi ljudi bili su prijatno iznenađeni saznanjem da čak i ovoliko saglasnosti o nacrtu dokumenta postoji, a Nirgal je više nego jednom rekao, razdražljivo: "Šta tu ima iznenađijuće? Nismo mi ništa smislili, samo smo zapisivali šta su ljudi govorili." Ljudi su to slušali, klimali glavama, zainteresovani; pa opet odlazili na sastančenja, razrađivali stavove. Nađi se počinjalo činiti da saglasnost niče na mnogo mesta, prizvana iz haosa Nirgalovom i Artovom tvrdnjom da već postoji. Nekoliko sednica krajem te nedelje okončalo se u nekoj vrsti opijenosti od kavadžave i zanesenosti političkim konsenzusom, što je svedočilo da je iskovano nešto prihvatljivo za mnoge strane i mnoge stranke. Ali je zato rasprava o metodima postajala sve ogorčenija. Nađa se svađala sa Kojotom, Kaseijem,
Crvenima, Mars-prvistima, i sa mnogim bogdanovistima. "Ne možemo naše ciljeve ostvariti pomoću ubistva!" "A oni ne odustaju od vladavine nad ovom planetom! Politička vlast izrasta iz puščane cevi!" Jedne noći, posle još jednog dana tvrdoglavog sudaranja ovnova na brvnu, okupili su se mnogi u plitkom delu bazena Faistos, nastojeći da se relaksiraju. Saks je sedeo na jednoj podvodnoj klupi i vrteo glavom. "Klasični problem naselja... ne, nasilja, reče on. "Radi-kali, libe-rali. Opet se nisu nikad saglasili." Art gnjurnu glavu u vodu pa je izvuče frkćući da zbaci mlazeve vode s lica. Umoran i frustriran, on reče: "Šta je bilo sa kombinovanim metodima suzbijanja gamadi? Šta sa prinudnim penzionisanjem?" "To se zove 'prisilno odpošljavanje", ispravi ga Nađa. "Iliti odsecanje glave", reče Maja. "Nek se zove bilo kako!" reče Art i poprska ih vodom. "Plišana revolucija. Svilena revolucija." "Aerogel", reče Saks. "Lak, a jak. Nevidljiv." "Vredi pokušati!" reče Art. En odmahnu glavom. "Nema šanse da uspe." "Bolje nego još jedna šezdeset prva", reče Nađa. Saks reče: "Pa onda da mi se dor-gorvorimo da smislimo neki dan. Plan." "Al' mi to ne možemo", reče Nađa. "Front je širok", insistirao je Art. "Da mi krenemo pa da vidimo šta se može komotno učiniti." Saks i Maja i Nađa svi odjednom zavrteše glavom; videći to, En se najednom nasmeja, na sav glas. Onda su svi samo sedeli u bazenu i kikotali se - ne znajući čemu. Završna plenarna sednica u Dorsa Breviji bila je u kasno popodne. Održana je ne u dvorani, nego u parku Zakros gde je sve i počelo. Sednica je počela u nekoj čudnovato konfuznoj atmosferi; Nađa je to osećala. Većina delegata bila je samo delimično, 'uz gunđanje', zadovoljna tekstom 'Dorsabrevijske deklaracije', koja je sad bila nekoliko puta duža od onog Artovog i Nirgalovog nacrta u sedam tačaka. Svaku tačku novog teksta čitao je naglas Priska, i svaka zaredom je usvojena opštim klicanjem i odobravanjem, dakle, aklamacijom; ali nije svaka grupa učesnika klicala svakoj tački jednako glasno, a kad je čitanje završeno, završni aplauz celoj deklaraciji bio je kratak i 'kao od bede', tek da se odradi. Niko nije mogao biti baš srećan sa takvim ishodom. Art i Nirgal su izgledali iscrpljeni. Aplauzu je došao kraj. Nekoliko sekundi svi su naprosto sedeli i čekali. Nije se značo šta sad. Odsustvo saglasnosti o metodima ostvarivanja ciljeva kao da se proteglo i na sam ovaj trenutak. Šta dalje? Šta sad? Idu svi kući? Imaju li oni kuće? Nelagodni, čak i neodređeno bolni trenutak (kako im je sad nedostajao Džon Bun!) trajao je i trajao, tako da je Nađi laknulo kad je čula nečiji uzvik. Taj jedan uzvik kao da je prekinuo neku zlu opčinjenost. Delegati su se okretali na jednu stranu, pokazivali prstom. Pogleda i Nađa tamo. Na stepeništu, visoko na crnom tunelskom zidu, stajala je zelena žena. Bez odeće, ali zelene kože. Blistala je u mlazu popodnevne sunčeve svetlosti koja je uletala kroz jedan od svetlarnika. Žena sive kose, bez nakita, bosa - potpuno gola, ali ofarbana u zeleno. Ono isto što se u bazenu smatralo za normalno tokom noći, bilo je sada, u dnevnoj svetlosti, opasno i provokativno; takva golotinja, šok za čula, izazov onome što po opštem mišljenju jedan kongres može i treba da bude. Ta žena bila je Hiroko. Počela je silaziti niz stepenice, postojanim, odmerenim koracima. Ariadna i Šarlota i nekoliko drugih minoanskih žena stajale su u podnožju stepeništa i čekale je. Uz njih, i drugi Hirokini najbliži sledbenici iz skrivene kolonije - Ivao, Raja, Evgenija, Mičel, cela ta malena
družina. Hiroko je nastavila svoj silazak, a oni počeše da pevaju. Kad je sišla do njih, ogrnuli su je niskama blistavog crvenog cveća. Ovo je neki ritual plodnosti, pomisli Nađa; ovo seže direktno u neki paleolitski deo našeg uma, i na tom nivou se meša sa Hirokinom areofanijom. Hiroko pođe od podnožja stepenica u park, a za njom mala kolona njenih sledbenika. Oni su sad pevali razna imena Marsa: "Al Kahira, Ares, Aukvakuh, Bahram" i tako dalje, veliki potpuri arhaičnih slogova, ispresecan uzvicima "Ka... Ka... Ka..." Povela ih je stazom između drveća, pa preko travnjaka, pravo u okupljenu masu delegata. Hodala je kroz sred gomile. Na njenom zelenom licu lebdeo je dalek, svečan izraz. Mnogi delegati su ustajali dok je prolazila pored njih. Džeki Bun izađe iz gomile i pridruži se grupi sledbenika, a njena zelena baka uze je za ruku. Tako su njih dve dalje stupale zajedno na čelu povorke, stara matrijarhinja visoka, ponosita, temeljito prastara, kvrgava kao staro drvo, ali i zelena kao lišće; a Džeki još viša, mlada i graciozna kao plesačica, crne kose koja se u talasima spuštala do pola leđa. Kroz gomilu se pronese neko šuštanje, neki uzdah; počeše mnogi da ustaju i da se pridružuju koloni koja je odmicala srednjom stazom pored kanala, a prisutni Sufi derviši počeše da plešu i da svojim bržim kretanjem opisuju krugove oko kolone. "Ana el Hak, Ana el Kahira, Ana el Hak, Ana el Kahira..." i tako pođe hiljadu ljudi za tim dvema ženama. Sufiji su pevali svoje, mnogi su napevali isto što i Hirokina grupa, a mnogi su, opet, samo šetali sa kolonom. Nađa je stupala držeći se za ruke sa Nirgalom i Artom, srećna. Oni su, ipak, životinje, pa ma gde odlučili da žive. Osećala je nešto nalik na obožavanje, emociju veoma retku u njenom dosadašnjem životu - obožavanje prema nekom božanstvu života samog, prema toj pojavi koja iskrsava u tako divnim oblicima. Kod bazena Džeki skide džemper boje rđe, pa ona i Hiroko stadoše u vodu duboku do članaka, licem u lice, držeći se za ruke ali visoko podignute, kao most. Druge žene minoanske pridružiše se tom mostu. Mlada i stara, zelena i ružičasta... Ispod ovog mosta prvo su prešli skriveni kolonisti, ilegalci, među njima i Maja koja se držala za ruke sa Mičelom. Onda ispod ovog majčinskog mosta počeše da defiluju razni ljudi, svakojaki, i osećaj je bio da se sad po milioniti put ponavlja neki ritual milion godina star, nešto što je kodirano u svačijim genima i što su svi uvežbavali celog života. Prošli su i derviši ne prestajući da se vrte i razmahuju svojom belom odećom, a mnogui drugi su odeveni ugazili u vodu, ispod mosta golih žena, pa još dublje u bazen. među prvima su bili Zejk i Nazik koji su pevali svoje "Ana el Kahira, Ana el Hak, Ana el Hakira, Ana el Hak" i izgledali kao Indusi kad zalaze u reku Gang ili baptisti u reku Jordan. Mnogi su se usput i svlačili, mnogi ne, ali u vodu uđe cela skupština. Osvrtali su se i zurili u ovo instinktivno ali i visoko-svesno novo rođenje, mnogi su pljeskali rukama po vodi u ritmu sa nekom pesmom, nekim napevom... Nađa je uviđala, sve iznova i iznova, koliko su ljudi lepi. Golotinja je opasna za društveni poredak, pomisli ona, zato što otkriva previše stvarnosti. Sad stoje jedni pred drugima sa svim svojim nesavršenostima i polnim karakteristikama i nagoveštajima smrtnosti, ali, ponajviše, sa svojom zapanjujućom lepotom, koja je u crvenkastoj svetlosti tunelskog zalaska sunca bila tolika da se teško moglo poverovati, shvatiti, ili odgovoriti. Koža je pri zalasku sunca poprilično crvena - ali, činilo se, ne dovoljno crvena za pojedine Crvene koji su žurno tapkali jednusvoju žensku sunđerom koji su stigli da natope nekakvom njihovom crvenom bojom, očigledno sa namerom da imaju figuru koja bi bila protivteža za Hiroko. Političko kupanje! Nađa zastenja. Istina je bila da su se sve boje rastvarale u vodi bazena, koja je zbog toga poprimala neku pomešanu blatnu boju. Maja dopliva u plićak i zalete se u Nađu, pa je plaho zagrli i pogura dublje u vodu. "Hiroko je genijalna", reče Maja na ruskom jeziku. "Možda je luda, ali je ludi genije."
"Boginja majka jednog sveta", reče Nađa, pa se prebaci na engleski i poče razgovarati sa drugima oko sebe. Probi se kroz mlaku vodu do jednog malog čvora Prvostotinaša i Sabišijevaca iseija. Tu su stajali En i Saks, rame uz rame, En visoka i mršava, Saks mali i debeo; izgledali su isto kao u starim danima u kupatilima Anderhila, to jest, Podbrega. I sad su, kao i onda, diskutovali nečemu. Saks je, nastojeći da se koncentriše na ono što će reći, krivio facu u svakojake grimase. Nađa se nasmeja tom prizoru i pljusnu vodu na njih. Do nje dopliva Vilijem Fort. "Trebalo je celu konferenciju ovako da vodite", reče on. "U, je, al' će onaj da rokne." I stvarno, jedan od jahača na dasci sa točkićima koji se sjurivao odozgo po krivini zida izgubio je ravnotežu i tresnuo u vodu vrlo neslavno. "Čuj, ja da bih mogao nešto da vam budem od koristi, moram da se vratim kući. Osim toga, jedna moja pra-pra-pra-praunuka se udaje kroz četiri meseca." "Zar možeš tako brzo da se vratiš?" reče Spenser. "Da, moj brod je brz." Kosmičko odeljenje kompanije 'Praksis' pravilo je rakete sa modifikovanom Dajsonovom propulzijom koje su mogle da ubrzavaju do polovine puta a zatim odmah da usporavaju tako da je ceo let proticao pod akceleracijom. Zato je i putanja između dvaju planeta postajala vrlo direktna. "Funkcionerski stil", reče Spenser. "Ti brodovi su na raspolaganju svakom članu 'Praksisa', ako postoji hitna potreba. Možda biste i vi, narode, voleli da posetite Zemlju, da se lično uverite kakvi su uslovi tamo." Niko ne prihvati ovu ponudu, ali neki počeše uzvijati obrve. Od tada niko više ne pomenu mogućnost da Fort bude silom zadržan na Marsu. Ljudi su plutali kao meduze u sporom vrtlogu, najzad umireni toplotom, vodom, ali i vinom i kafom koji su dodavani svakome u bambusovim šoljama, i, takođe, umireni činjenicom da su završili posao zbog koga su došli u Dorsa Breviju. Dokument je nesavršen, govorili su, svakako nesavršen - ali svi su izgledi da će biti upamćen kao dobar. "Dobro, ali, ovo ovde je religija", reče neko ko je sedeo u plićaku. "Sviđaju se i meni sva ova lepa tela, ali, mešati državu i veru, to su opasna posla..." Nađa i Maja odoše u dublju vodu, držeći se za ruke, usput pričajući sa svakim koga su poznavale. Jedna grupa mlađarije iz Zigota ih vide, Rejčel i Tiu i Franc i Stiv i svi drugi, pa povika: "Ej, vi, dve veštice!" i priđe da ih 'gnjavi' zagrljajima i poljupcima. Ova realnost je kinetička, pomisli Nađa; somatska; haptička; ah, kakva je moć dodira! Njen 'sablasni' prst, onaj izgubljen u nesreći na gradilištu, poče opet da je pomalo svrbi i golica - a to joj se nije desilo godinama. Gazile su dalje kroz vodu, a za njima čitava gomila ektogena iz Zigota; tako dođoše do Arta, koji je stajao sa Nirgalom i još nekoliko drugih muškaraca u tesnom krugu, kao magnetom privučeni, oko mesta gde je Džeki stajala pored Hiroko sada samo napola zelene, Hiroko čija se mokra kosa lepila po ramenima. Zabacujući glavu, Hiroko se smejala na sav glas, a svetlost zalazećeg sunca blještavo se odbijala od nje i davala joj neku nadrealnu, heraldičku moć. Art je izgledao zaista srećan, a kad ga je Nađa zagrlila, on nabaci ruku preko njenog ramena i ostade tako. Stvarno, jedna vrlo realna somatska činjenica: Art, njen dobar prijatelj. "Dobro je ovo bilo izvedeno", reče im Maja. "Tako bi Džon Bun postupio." "Ne bi", reče Džeki automatski. "A, pa ja sam ga znala", reče Maja i pogleda je oštro, "a ti ne. Ja kažem: ovako bi i Džon Bun postupio." Stajale su i zurile jedna u drugu, prastara lepotica bele kose i mlada lepotica crne kose - a Nađi se činilo da u tom prizoru postoji nešto prastaro, praiskonsko, praistorijsko... ovo su dve veštice, požele ona da kaže Džekinoj gomili braće i sestara iza nje. Ali oni, nesumnjivo, i sami već to znaju. "Niko
nije kao što je Džon bio", reče ona, nastojeći da razbije čaroliju. Steže Arta oko struka. "Ali, ovo je izvedeno dobro." Dođe Kasei, batrgajući se kroz vodu i pljuskajući. Do tada je stajao nedaleko od njih i ćutao, a Nađa se pomalo čudila: takav čovek, sin slavnog oca, ali i slavne majke, ima slavnu ćerku... Pa tek sad, polako, postaje i on neka sila, i to među Crvenima i radikalnim mars-prvistima, na udaljenom rubu nekih frakcija tako orijentisanih. Što se na kongresu i pokazalo. Ne, stvarno nije lako znati šta Kasei misli o svom životu. On dobaci Džeki jedan pogled isuviše kompleksan da bi se mogao pročitati - mešavinu ponosa, možda, i ljubiomore, i nekakvog prekora - pa joj reče: "Dobro bi nam sad došao Džon Bun." Njegov otac. Prvi čovek na Marsu. Njen veseli Džon. Onaj koji je rado plivao baterflaj stilom u Podbregu, u popodnevima koja su davala osećaj kao ova svečanost sad, osim što je njima svaki dan bio takav, tokom prvih, otprilike, godinu dana... "I Arkadij", reče Nađa, još i sad nastojeći da 'izvadi kapislu iz mine' u ovoj situaciji. "I Frenk." "A, možemo mi bez Frenka Čalmersa", reče Kasei ogorčeno. "Zašto to kažeš?" uzviknu Maja. "Sreća bi bila za nas da je on sad ovde! Znao bi on kako da izađe na kraj i sa Fortom, i sa 'Praksisom', i Švajcarcima, Crvenima, Zelenima, sa svima. Frenk, Arkadij, Džon - sva trojica bi nam dobro došli sad." Njene usne bile su tvrde i povijene nadole. Zurila je preteći u Džeki i Kaseija kao da ih izaziva da progovore ako smeju; onda još više izvi usta i otkloni pogled od to dvoje. Nađa reče: "Eto zašto moramo izbeći reprizu šezdeset prve." "Izbeći ćemo", reče Art i stisnu je još jednom. Nađa tužno odmahnu glavom. Vrhunac uvek prođe tako brzo. "Ne zavisi to samo od naše volje", reče mu ona. "Nije sve u našim rukama. Dakle, videće se šta će biti." "Ali će drugačije biti, ovog puta", istrajavao je Kasei. "Videćemo."
Osmi deo: SOCIJALNI INŽENJERING Gde si se rodio? U Denveru. Gde si odrastao? U Roku. U Bolderu. Saks, zbog afazije, pogrešno bira reči. Ovde je umesto imena grada Boulder dao ime Rock, zato što oba na engleskom mogu da znače i kamen, stena. Prim. prev. Kakav si bio kao dete? Ne znam. Reci mi svoje utiske. Oduvek sam hteo da saznam zašto. Bio si radoznao? Veoma radoznao. Jesi li se igrao naučnim kompletima? Svima koji postoje. A tvoji drugovi? Mislim da nisam imao mnogo drugova. Jesi li se koristio i levom i desnom rukom? Ne sećam se. Seti se svojih naučnih opita. Jesi li se služio obema rukama kada si ih vršio? Mislim da je to često bilo obavezno. Pisao si desnom rukom? Sada pišem desnom. Mislim... da sam i tada. Da. I tada. A da li se sećaš da si bilo šta radio levom rukom? Prao zube, češljao kosu, jeo, pokazivao prstom, bacao loptu? Sve sam to radio desnom rukom. Kakve to ima veze? Pa, vidiš, u slučajevima afazije, svi pravi dešnjaci mogu se podvesti pod određeni profil. Aktivnosti su locirane, ili bolje reći koordinirane, na određenim mestima u mozgu. Kada tačno utvrdimo probleme koje ima afazični pacijent, možemo dosta tačno da odredimo mesto povreda na mozgu. I obrnuto. Ali sa levorukima i ambideksternim osobama ne postoji profil. Može se reći da je mozak svake levoruke i ambideksterne osobe organizovan na drugačiji način. Verovatno znaš da su gotovo sva Hirokina ektogena deca levoruka. Da, znam. Razgovarao sam sa njom o tome, ali ona tvrdi da ne zna zašto je tako. Kaže da je to možda zato što su se rodili na Marsu. Misliš da je to dobar razlog? Pa, to je ionako nedovoljno ispitana oblast, a uticaj niske sile teže... time ćemo se baviti vekovima, zar ne? Valjda. Ne dopada ti se to, a? Voleo bih da saznam odgovor. A kada bi ga dobio? Da li bi tada bio zadovoljan? Teško mi je da zamislim takvo... stanje. Mali broj mojih pitanja imaju odgovore. Zar ti se ne čini da je divno što je tako? Bilo bi nenaučno kada bi mi se tako činilo. Nauka je za tebe odgovaranje na pitanja?
Sistem pronalaženja odgovora. A kakva je njegova svrha? ...Saznanje. Ali kakva je svrha saznanja? ...Saznati više. Ali zašto? Ne znam zašto. Jednostavno sam takav. Možda bi neka pitanja trebalo da usmeriš u tom pravcu - da saznaš zašto si takav kakav jesi? Mislim da nije moguće naći valjane odgovore o... ljudskoj prirodi. O njoj je najbolje misliti kao o crnoj kutiji. Naučni metod je neprimenjiv. Ili nedovoljno dobar da bismo bili sigurni u odgovore. U psihologiji se veruje da je naučno utvrđen određeni vid patološkog ponašanja u kome osoba želi da zna sve zato što se boji neznanja. Ta vrsta ponašanja se zove monokauzatofilija, kako ju je nazvao Popel, sklonost ka odgovorima koji sve objašnjavaju. Ovo može da se pretvori u strah od nedostatka uzroka. Zato što taj nedostatak može da bude opasan. Traženje odgovora tada postaje prevashodno odbrambeni mehanizam, to jest odbijanje da se prizna strah koji postoji. U najgorem slučaju, to prestaje da bude i traženje odgovora, jer ovi prestaju da budu zanimljivi onog trenutka kada se pronađu, pošto više ne predstavljaju opasnost. Otuda takva osoba više ne mari za stvarnost. Svako se trudi da izbegne opasnost. Ali motivi su uvek višestruki. I različiti od postupka do postupka. Od slučaja do slučaja. Svaka pravilnost je stvar... posmatračevog viđenja stvari. Psihologija je nauka u kojoj se posmatrač lično vezuje za objekt posmatranja. To je jedan od razloga zbog kojih mislim da to nije nauka. A, to jeste nauka. Jedna od njenih maksima glasi: ako želiš da znaš više, osećaj više. Svaki astronom voli zvezde. Zašto bi ih inače toliko proučavao? Zato što su zagonetne. Do čega je tebi stalo? Do istine. Istinu je nezahvalno voleti. Ja ne tražim ljubav. Jesi li siguran? Ništa manje siguran od onih koji razmišljaju o... motivaciji. Slažeš se da nam je svima potrebna motivacija? Da. Ali nauka ne može da je objasni. I ona je, dakle, deo tvog velikog neobjašnjivog. Da. Zato usmeravaš pažnju na druge stvari? Da. Ali motivi su i dalje tu. Oh, da. Šta si čitao kada si bio mali? Sve i svašta? Koje su bile tvoje omiljene knjige. One o Šerloku Holmsu. I drugi detektivski romani. Mašina koja misli. Doktor Torndajk. Jesu li te roditelji kažnjavali kada bi se razbesneo? Mislim da nisu. Iako nisu voleli da bacam ćifte. Mislim da su bili normalni u tom pogledu. Jesi li ih ikad video iznervirane?
Ne sećam se. Jesi li ih ikad čuo da viču ili da plaču? Nikada ih nisam čuo da viču. Mislim da je mama ponekad plakala. Da li se sećaš zašto? Ne sećam se. Da li bi trebalo da se sećam? Šta ti misliš? Mislim, ako sam imao određenu prošlost. Opet mogao da postanem bilo šta. Zavisno od moje reakcije na... događaje. I da sam imao drugačiju prošlost. Usledile bi iste varijacije. Stoga su ova tvoja pitanja beskorisna. Zato što nemaju moć da objasne. To je oponašanje naučnog metoda. Tvoj stav o nauci smatram uskogrudim i reduktivnim, kakve su i tvoje naučne aktivnosti. Ti u suštini tvrdiš da ljudski um ne treba naučno proučavati zato što je suviše složen i težak za proučavanje. To nije baš hrabro od tebe. Vaseljena tamo napolju takođe je složena, ali ne pominješ da nju treba izbegavati. Zašto to radiš sa Vaseljenom u nama? Nemoguće je izolovati činjenice, nemoguće je ponoviti uslove, nemoguće je praviti kontrolisane opite, nemoguće je stvoriti primenljive hipoteze. Nedostupan vam je čitav naučni sistem. Seti se malo prvih naučnika. Grka? Pre njih. Znaš, praistorija nije bila samo bezoblično i bezvremeno ponavljanje godišnjih doba. O tadašnjim ljudima težimo da razmišljamo kao da su slični našoj podsvesti, ali u tome grešimo. Naš sadašnji intelektualni nivo postoji već najmanje sto hiljada godina. Ili, tačnije, pola miliona godina. I svako doba ima svoje velike naučnike, koji su morali da rade u uslovima svoga vremena, baš kao i mi. Oni najstariji nisu imali gotovo objašnjenje ni za šta - priroda je bila celovita pojava, složena i zagonetna baš kao što su naši umovi za nas, ali kakvog su imali izbora? Moralo se odnekud početi, zar ne? Ovo moraš uvek da imaš u vidu. I prošle su hiljade godina dok nisu upoznali biljke, životinje, upotrebu vatre, kamena, sekire, luka i strele, zaklona, odeće. Potom grnčarstva, poljoprivrede, metalurgije. Sve je to išlo polako i teško. I sve se prenosilo usmeno, od jednog naučnika drugom. I nema sumnje da su ti ljudi neprestano ponavljali: suviše je složeno da bi išta bilo sigurno. Zašto se onda uopšte mučiti? Galilej je rekao: "Naši preci imaju puno pravo što svrstavaju prve naučnike u bogove, s obzirom na to da obični umovi poseduju tako malo radoznalosti. Mali nagoveštaji koji su prethodili velikum izumima bili su deo nadljudskog, a ne trivijalnog duha." Nadljudskog! Ili jednostavno najboljeg dela nas, smelih umova iz svakog pokolenja. Naučnika. I uspeli smo da sastavimo, tokom milenijuma, model sveta, paradigmu koja je i precizna i snažna, zar ne? Ali zar nismo sve to vreme... bez mnogo uspeha... pokušavali da razumemo sebe? Recimo da jesmo. Možda je potrebno više vremena. Ali gledaj, i u tome smo dosta napredovali. I to ne samo u poslednje vreme. Grci su pukim posmatranjem otkrili četiri vrste naravi, a tek smo nedavno dovoljno naučili o mozgu da utvrdimo neurološku osnovu za ovaj fenomen. Veruješ u četiri vrste naravi? Oh, da. Mogu se utvrditi opitom, ako baš tako hoćeš. Kao i mnogo drugih činjenica o ljudskom umu. Možda to nije fizika, možda nikad neće ni biti. Moguće je da smo zaista složeniji i nepredvidljiviji od Vaseljene. To je malo verovatno. Na kraju krajeva, i sami smo načinjeni od atoma. Ali živih! Vođenih zelenom silom, prožetih duhom, velikim neobjašnjivim! Hemijske reakcije... Ali otkud život? Tu nije reč samo o reakcijama. Postoji težnja prema usložnjavanju koja je u direktnoj suprotnosti za fizičkim zakonom entropije. Otkuda to?
Ne znam. Zašto mrziš kada na nešto nemaš odgovor? Ne znam. Tajna života je svetinja. To je naša sloboda. Uzdigli smo se iznad fizičke stvarnosti i postojimo u božanskoj slobodi koja podrazumeva i misteriju. Nije tačno. I dalje smo fizička stvarnost. Atomi na svojim putanjama. Određenim u većini razmera, i samo u nekim nasumičnim. Ah, u redu. Ne slažemo se. Ali bilo kako bilo, posao naučnika jeste da ništa ne izuzme od proučavanja. Bez obzira na teškoće! Da ostane otvoren, da prihvati dvoznačnost. Da pokuša da se sjedini sa predmetom saznavanja. Da prizna da je sam čin prožet vrednostima. Da ga voli. Da teži otkrivanju vrednosti po kojima bi trebalo da živimo. Da radi na uspostavljanju tih vrednosti u svetu. Da istražuje - i više od toga - da stvara! Moraću da razmislim o tome.
27. Posmatranje nikada nije dovoljno. Osim toga, to nije bio njihov opit. U Dorsa Breviju svratio je Dezmond, i Saks ode da ga vidi. "Piter još leti?" "Boga mi, da. Najveći deo vremena provodi u svemiru, ako na to misliš." "Da. Možeš li da me povežeš s njim?" "Naravno." Radoznao izraz na Dezmondovom napuklom licu. "Tvoj govor se sve više popravlja, Sakse. Šta su ti to radili?" "Gerontološki tretmani. Osim toga hormon rasta, L-dopa, serotonin i druge hemikalije. Materija iz morskih zvezda." "Odgajili ti novi mozak, a?" "Da. Delove. Sinergički stimulus sinapsi. Kao i mnogo razgovora sa Mišelom." "Uh!" "To sam još ja." Dezmondov smeh bio je glasanje životinje. "To vidim. Slušaj, za par dana ponovo polazim, pa ću te povesti do Piterovog aerodroma." "Hvala." Odgajiti novi mozak. Ne baš sasvim tačan opis. Povreda je utvrđena u zadnjoj trećini donjeg prednjeg režnja. Mrtva tkiva, kao posledica primene usmerene ultrazvučne stimulacije pamćenja i govora prilikom ispitivanja. Moždani udar. Brokina afazija. Teškoće sa motornim aparatom govora, sužena muzikalnost, problemi sa započinjanjem rečenica, redukcija na telegramski izbor, uglavnom imenica i najjednostavnijih vrsta glagola. Komplet testova pokazao je da je većina kognitivnih ćelija neoštećena. On sam nije bio tako siguran; razumeo je ono što mu je bilo rečeno, proces razmišljanja bio je, koliko je on mogao da proceni, uglavnom isti kao pre, i nije imao problema sa prostornim i drugim nejezičkim testovima. Ali kada bi pokušao da govori, iznenadna izdaja - u ustima i u umu. Stvari su gubile imena. Ali, za čudo, i bez imena su to bile one iste stvari. Video ih je i mislio o njima kao o oblicima ili brojevima. Opisna formula. Različite kombinacije konusnih preseka i šest ravni koje se simetrično okreću oko osovine, ravni, lopte, valjka, katenoida, unduloida i nodoida; oblici bez imena, ali sami oblici kao imena. Prostorni jezik. Međutim, pokazalo se da je teško pamtiti bez reči. Bilo je potrebno pozajmiti metod, metod palate sećanja, za početak prostornog. Zamislio je prostor u glavi, nalik na unutrašnjost laboratorija u Vidikovcu Ehus, koje se dovoljno dobro sećao da bi mogao da šeta kroz njih u umu, sa imenima za stvari ili bez njih. I svuda su bili razmešteni predmeti. Ili druga mesta. Na jednoj radnoj površini, sve laboratorije u Aheronu. Na frižideru, Boulder, u Koloradu. Na taj način je sve oblike pomoću kojih je mislio pamtio prema njihovom položaju u mentalnoj laboratoriji. A onda bi mu se, povremeno, vratilo neko od imena. Ali kada bi ga prepoznao i pokušao da izgovori, bilo je sasvim moguće da će mu iz usta izići pogrešno. Oduvek je bio sklon ovome. Posle nekih njegovih najplodnijih razmišljanja, kada mu je sve bilo savršeno jasno, događalo se da mu bude teško da prevede svoje misli na jezičku ravan, koja se nije u dovoljnoj meri poklapala sa načinom njegovog razmišljanja. Stoga je govor za njega bio crnački posao. Ali ne i ovo sad, ovo zastajkivanje, slepo, varljivo traženje koje je propadalo ili promašivalo. Izluđujuće. Bolno. Ali, svakako, bolje od Vernikeove afazije, kod koje čovek brblja kao navijen, nesvestan da to što govori nema nikakvog smisla. Slično njegovoj vazdašnjoj sklonosti da gubi reči za račun stvari, postojali su ljudi skloni Vernikeovoj afaziji, bez opravdanja da im je oštećen mozak. Bilo je to Artovo zapažanje.
Saks je više voleo svoj problem. Ursula i Vlad došli su da ga posete. "Afazija je različita kod svake osobe", reče Ursula. "Postoje pravilnosti i grupe simptoma koji obično prate određene oblike povreda kod odraslih desnorukih osoba. Ali kod izuzetnih umova pojavljuje se niz izuzetaka. Već je jasno da su tvoje kognitivne sposobnosti ostale veoma visoke s obzirom na stepen poteškoća u govora. To je verovatno zato što veliki deo tvog razmišljanja u matematici i fizici nije zahtevao upotrebu reči." "Tačno." "A ako je to bilo više geometrijsko nego analitičko razmišljanje, verovatno se odigravalo prvenstveno u desnoj hemisferi mozga. A ona je kod tebe neozleđena.' Saks klimnu glavom, ne usuđujući se da progovori. "Izgledi za oporavak stoga veoma variraju. Gotovo uvek dolazi do poboljšanja. Deca su posebno prilagodljiva. Kod povreda glave čak i lokalna lezija može da izazove ozbiljne probleme, ali gotovo uvek dolazi do oporavka. Kod deteta je moguće, ako nužda zahteva, odstraniti čitavu hemisferu mozga, i da sve njene funkcije preuzme preostala polovina. Ovo je zbog neverovatnog rasta ćelija u mozgu deteta. Kod odraslih je drugačije. Tu već postoji podela poslova, tako da lokalne lezije izazivaju specifična, ograničena oštećenja. Ali kada se u odraslom mozgu uništi neka sposobnost, retko se događa da dođe do značajnijih poboljšanja." "Nega. Tretman." "Tako je. Ali, vidiš, mozak je jedno od mesta do kojih gerontološki tretman najteže dopire. No, radili smo i na tome. Razvili smo paket stimulusa koji se u slučaju oštećenja mozga koristi uporedo sa tretmanom. Ako probe nastave da daju dobre rezultate, ovo može da postane sastavni deo tretmana. Za sad je, doduše, bilo malo proba na ljudima. Ubrizgavanje povećava plastičnost mozga tako što podstiče rast aksonskih i dendritskih stabala, kao i osetljivost Hebovih sinapsi. Posebno se utiče na korpus kalosum i na hemisferu koja nije oštećena. Učenjem je tamo moguće izgraditi potpuno nove neuralne mreže." "Učinite to", reče Saks. Uništavanje je stvaranje. Postati kao malo dete. Jezik je prostor, neka vrsta matematičkog notnog sistema, geometrijski raspored laboratorije pamćenja. Čitanje. Mapa. Kodova, supstitucija, tajnih naziva stvari. Veličanstveno rađanje reči. Ushit ćaskanja. Svaka boja je talasna dužina, izražena brojevima. Onaj pesak je narandžast, mrk, bledožut, sijena, amber, mrki amber, oker. Nebo je azurno, kobaltno, boje lavande, bledo ljubičasto, jarkoljubičasto, prusko plavo, indigo, ponoćno plavo. Samo gledati mape boja sa rečima, bogatstvo boja, zvuk reči - ne, on je hteo više. Naziv za svaku talasnu dužinu vidljivog spektra, zašto ne? Čemu škrtarenje - 0,59 mikrona talasne dužine mnogo je više plavo nego 0,6, a 0,61 je mnogo crvenije... Potrebno je naći više naziva za ljubičastu, kao što Eskimi imaju više naziva za sneg. Ljudi su uvek koristili taj primer, a Eskimi imaju dvadesetak imena za sneg; da, ali naučnici imaju više od tri stotine imena za sneg, i da li je ikada ikoga bilo briga što se oni bave svojim svetom? Ne postoje dve iste pahuljice. Ovisnost. Ba, ba. Bara, belo, biće, brdo, buna, bomba. Ba. Mesto gde mi se savija ruka zove se lakat! Mars liči na bundevu! Vazduh je hladan. I otrovan od ugljen-dioksida. Postojali su delovi njegovog unutrašnjeg govora koji su bili sastavljeni isključivo od starih fraza, poreklom iz onoga što je Mišel nazivao 'prenaučenim' aktivnostima iz prošlosti, koje su mu toliko prožele um da su preživele sva oštećenja. Čist projekt, koristan podatak, delova u milijardu, negativni rezultati. Zatim, probijajući se kroz ove udobne formulacije, kao da dolaze iz nekog drugog
jezika, nova opažanja i novi izrazi u težnji da ih izraze. Sinaptička sinergija. Stvarni govor iz oba ova carstva i dalje je bio dobrodošao. Ushićenje običnošću. Sve ono što je uzimao zdravo za gotovo. Mišel je svaki dan dolazio da razgovara s njim, pomažući mu da razvije svoj novi mozak. Mišel je gajio neka veoma uznemirujuća verovanja za čoveka od nauke. Četiri elementa, četiri temperamenta, alhemijske formule svih vrsta, filozofske stavove u kostimu naučnih... "Jesi li me ti jednom upitao mogu li da pretvorim olovo u zlato?" "Ne verujem." "Zašto provodiš toliko vremena razgovarajući sa mnom, Mišele?" "Volim da razgovaram s tobom, Sakse. Svaki dan kažeš nešto novo." "Sviđa mi se ovo bacanje levom rukom." "Vidim. Možda ćeš čak postati levoruk. Ili ambideksteran, zato što je tvoja leva polovina mozga tako moćna da ne verujem da će biti većih gubitaka, bez obzira na povredu." "Mars podseća na kuglu od starih planetezimala sa jezgrom od gvožđa." Dezmond je odleteo s njim do utočišta Crvenih u krateru Valas, gde je Piter često odsedao. Zatekli su ga tamo. Piter, sin Marsov, visok, brz i snažan, graciozan, srdačan na formalan način, odsutan, zaokupljen svojim radom i svojim životom. Nalik na Sajmona. Saks mu je objasnio šta želi da uradi i zašto. I dalje se povremeno spoticao u govoru. Međutim, poboljšanje je bilo takvo da se više uopšte nije sekirao kada bi se to dogodilo. Guraj dalje! Kao da govori strani jezik. Za njega su sada svi jezici bili strani. Osim njegovog idiolekta oblika. Ali to nije bila smetnja - naprotiv, bilo je neizmerno olakšanje što mu ide i ovoliko dobro. Što se sa imena stvari podiže magla, što oživljavaju veze mozak-usta. Pa bilo to i na ovaj novi, nepredvidljivi način. Prilika da se uči. Ponekad mu se čak dopadao novi način. Čovekova stvarnost zaista može da zavisi od njegove naučne paradigme, ali svakako zavisi od strukture njegovog mozga. Promeniš li je, menjaju se i paradigme. Ne možeš se odupreti napretku. Niti progresivnoj diferencijaciji. "Razumeš?" "Oh, da. Razumem", reče Piter, sa širokim kezom. "Mislim da je to veoma dobra ideja. Važna stvar. Trebaće mi dva dana da pripremim avion." Dan kasnije stigla je i En. Izgledala je staro i umorno. Kratko je pozdravila Saksa, pokazujući neizmenjenu antipatiju. Saks nije znao šta da joj kaže. Da li je ovo novi problem? Odlučio je da sačeka da Piter razgovara s njom i da vidi hoće li to nešto promeniti. Čekao je. U poslednje vreme, patio je kada nije imao s kim da razgovara. Svuda poboljšanja. Pošto je razgovarala s Piterom, otišla je da obeduje sa Crvenima u njihovim odajama i zaista mu je uputila radoznao pogled. Gledala ga je preko glava ostalih kao da proučava novu liticu u marsovskom predelu. Pažljivo i objektivno. Procenjivački. Promena stanja u dinamičkom sistemu jeste vrednosna tačka koja govori o teoriji. Podržava ili pobija. Šta si ti? Zašto ovo radiš? Mirno je dočekao njen pogled, pokušao da ga preuzme i okrene prema njoj. Jeste, to sam ja, Saks. Promenio sam se. Ko si ti? Zašto me i dalje gledaš na taj način? Bio sam povređen. Prethodna osoba nije više ovde, ne sasvim. Bio sam podvrgnut eksperimentalnom tretmanu, dobro mi je, nisam onaj čovek koga si poznavala. Kako to da se ti nisi promenila? Ako teoriju ugrožava preveliki broj vrednosnih tačaka, može biti da je pogrešna. Ako je reč o osnovnoj teoriji, moguće je da treba menjati paradigmu. Sela je da jede. Sumnjao je da mu je u toj meri pročitala um. No ipak, kakvo zadovoljstvo, biti spreman da dočeka njen pogled! Uvukao se sa Piterom u tesnu pilotsku kabinu, i oni malo posle vremenskog pomaka pojuriše niz
neravnu kamenu pistu, uz naglo ubrzanje i uzlet u crno nebo, u velikom, izduženom svemirskom avionu koji je podrhtavao pod njima. Saks je ležao pritisnut u sedište i čekao da avion premosti to asimptotičko brdo na vrhu putanje i da počne da usporava uporedo sa smanjenjem ugla uspona, da se putanja pretvori u blagi uspon kroz visoku atmosferu, sa pretvaranjem aviona u raketu kada se atmosfera proredi do najmanje merljive vrednosti na visini od sto kilometara, gde su gasovi Raselovog koktela svakodnevno bili na udaru ultraljubičastog zračenja. Spoljnji omotač aviona žario se od toplote. Njegova boja kroz filtersko staklo kokpita podsećala je na Sunce na zalasku. Ovo je očigledno uticalo na njihov noćni vid. Planeta ispod njih bila je u tami, izuzev veoma bledih mrlja lednika u Basenu Helas, obasjanih zvezdama. I dalje su se peli. Uspon u sve široj spirali. Zvezde su gusto ispunjavale nešto što je podsećalo na ogromnu crnu poluloptu smeštenu na ogromnoj crnoj ravni. Noćno nebo, noćni Mars. Uspon je trajao i trajao. Usijana raketa bila je prozirno žute boje, halucinantno blistava i izdužena. Najnoviji model izišao iz Višnjaka, delimično Spenserov projekt, načinjen od intermetalnog jedinjenja, uglavnom gamatitanijumskog aluminijuma, kome su razvijena superplastična svojstva radi izrade delova pogona otpornih na toplotu i spoljnjeg omotača, koji je sad polako tamneo, hladeći se. Saks je zamišljao prelepe latice gamatitnijumskog aluminijuma, protkane nodoidima i katenoidima nalik na kuke i očice, kako mahnito trepere od toplote. Proizvodnja ovih stvari nedavno je počela. Svemirski avioni. Iziđeš u dvorište i odletiš do Marsa u aluminijumskoj konzervi. Saks objasni šta želi da uradi posle ovoga. Piter se nasmeja. "Misliš da u Višnjaku mogu to da urade?" "Kako da ne." "Postoje izvesni problemi u projektovanju." "Znam, znam. Rešiće oni to. Mislim, ne moraš da budeš stručnjak za rakete da bi bio stručnjak za rakete." "Potpuno si u pravu." Piter je pevao da ubije vreme. Saks bi mu se prodružio kada je znao reči - kao u 'Šesnaest tona' - veoma solidna pesma. Piter mu ispriča kako se spasao iz lifta u padu. Kako mu je bilo dok je lebdeo u EVA odelu, sam, dva dana. "Eto, izgleda da sam tako stekao naviku. Znam da to zvuči uvrnuto." "Shvatam te." Oblici su ovde napolju bili tako veliki i čisti. Boja stvari. "Kako to izgleda kada ponovo učiš da govoriš?" "Moram da se usredsredim na to. Da mislim iz sve snage. Neprestano me iznenađuju stvari. Stvari koje sam znao i zaboravio. Stvari koje nikad nisam znao. Stvari koje sam naučio neposredno pre povrede. To razdoblje obično je zauvek izgubljeno. Ali za mene je bilo neobično važno. Vreme kada sam radio na ledniku. Moram da razgovaram sa tvojom mamom o tome. Nije onako kao što ona misli. Tle, znaš. Tamo rastu nove biljke. Žuto Sunce. Ne mora da bude..." "Bilo bi dobro da razgovaraš s njom." "Ona me ne voli." "Razgovarajte kada se vratimo." Altimetar je pokazivao dvesta pedeset kilometara iznad površine. Avion se probijao prema Kasiopeji. Svaka zvezda imala je određenu boju, drugačiju od ostalih. Bilo je bar pedeset boja. Ispod njih, na istočnom rubu crnog diska, pojavila se granica dana i noći, sa zebrastim prugama peščanooker i senovitocrne boje. Tanki srp Suncem obasjanog Marsa učinio je da disk izgleda kao veliki sferoid. Lopta koja se vrti kroz galaksiju zvezda. Iznad horizonta uzdizala se džinovska planina-kontinent Elizijum, savršeno ocrtana horizontalnim senkama. Gledali su odozgo na njeno dugačko sedlo, Hekates Tolus, gotovo skriveno iza kupe Elizijum Monsa, i na Albor Tolus po strani.
"Eto ga", reče Piter i pokaza kroz nevidljivo staklo kabine. Iznad njih, na istoku, srebrila se na jutarnjem Suncu istočna ivica letećeg sočiva, dok joj je ostatak još bio u senci planete. "Jesmo li dovoljno blizu?" upita Saks. "Uskoro ćemo biti." Saks ponovo pogleda dole na sve širi srp jutra. Tamo, u krševitim i mračnim visijama Hesperije, sa tamne površine odmah pored granice dana i noći u svetlost jutra dizao se oblak dima. Čak i na ovoj visini bili su u tom oblaku, u njegovom delu koji više nije bio vidljiv. Samo sočivo jedrilo je na tom nevidljivom termalu, koristeći svoj uzgon i potisak Sunca da održi položaj iznad zone sagorevanja. Sada je celo sočivo bilo na Suncu, nalik na ogromnu srebrnu kupolu padobrana. Njegovo srebro takođe je bilo ljubičasto, boje neba. Kupola je bila deo kruga, prečnika hiljadu kilometara, sa središtem pedeset kilometara iznad ruba. Okretala se kao frizbi. Sočivo je na vrhu imalo otvor koji je propuštao Sunčevu svetlost. Ispod otvora nizali su se prstenovi ogledala od kojih je bila načinjena kupola, odbijajući svetlost Sunca i solete prema unutra i dole prema putujućoj tački na površini, prikupljajući količinu svetlosti dovoljnu da zapali bazalt. Ogledala sočiva zagrevala su se gotovo do 900 stepeni Kelvina, a tečni kamen na tlu dostizao je 5000 stepeni Kelvina. Razlaganje slobodnih gasova. U Saksov um, dok je proučavao veliki leteći predmet iznad njih, dođe slika uveličavajućeg stakla, postavljenog iznad suvog korova i jasikine grane. Dim, plamen, vatra. Sabrani zraci Sunca. Fotonski udar. "Jesmo li sad dovoljno blizu? Reklo bi se da nam visi nad glavama." "Ne, još smo daleko ispod ivice. Ne bi valjalo da zalazimo ispod te stvari, iako pretpostavljam da je žiža mnogo niže da bi nas spržila. Inače, kreće se preko zone sagorevanja brzinom od gotovo hiljadu kilometara na sat." "Kao mlaznjaci kada sam bio dete." "Uh." Na jednoj od konzola zatreptaše zelene diode. "U redu, idemo." Povukao je upravljačku palicu i avion se prope okomito na rep, dižući se pravo prema sočivu, i dalje sto kilometara iznad njih, i nešto dalje na zapad. Piter pritisnu dugme na konzoli. Čitav avion se zatrese kada su se ispod kratkih krila aviona pojavili redovi strelastih projektila, zaustavili se paralelno sa njima, buknuli kao magnezijumske baklje i jurnuli uvis i u stranu, prema sočivu. Iglice žute vatre na ogromnom srebrnom letećem tanjiru, koje se gotovo odmah ugasiše. Saks je čekao, stisnutih usana, i trudio se da zaustavi treptanje. Prednja strana sočiva poče da se odvaja. Bila je to krhka stvar, ništa više nego velika obrtna kupola traka solarnih jedara, i raspadala se iznenađujućom brzinom, odmotavajući pod sobom prednju stranu koja zatim odlebde naniže, vukući za sobom trake nalik na umršene repove nekoliko pokidanih zmajeva. Milijardu i po kilograma materijala solarnih jedara, u stvari, koja su se raspadala dok su se obrušavala dugačkom spiralnom putanjom, naizgled sporo zbog svojih razmera, iako se ta ogromna masa verovatno kretala znatno većim brzinom od terminalne. Dobar deo će sagoreti pre nego što stigne do površine. Silikonska kiša. Piter okrenu avion i polete putanjom pada, držeći se istočno od sočiva. Tako su i dalje mogli da ga vide ispod sebe, na ljubičastom nebu jutra, kada se glavna masa dovoljno zagrejala da bukne, slična velikoj žutoj kometi sa čupavim, zamršenim, srebrnim repom, padajući prema tamnoj planeti. Opšti pad. "Dobar pogodak", reče Saks. U krateru Valas dočekali su ih kao heroje. Piter je odbijao čestitanja: "Bila je to Saksova zamisao,
a sam let nije bio nikakav podvig, i da nije gađanja, bila bi to samo još jedna vežba. Ne znam zašto nam to nije ranije palo na pamet." "Zato što će ubrzo postaviti drugo", reče En sa ivice okupljenih, zureći u Saksa sa ogromnom radoznalošću. "Ali tako su ranjiva", reče Piter. "Projektili zemlja-svemir", reče Saks, osećajući se nervozno. "Možete li da postrojite... pobrojite sve što kruži na orbiti?" "Već jesmo", reče Piter. "Neki od objekata ne mogu se identifikovati, ali je većina očigledne namene." "Voleo bih da vidim spisak." "Htela bih da razgovaram s tobom", reče En mrko. Ostali požuriše da napuste prostoriju, dižući obrve jedni na druge kao dvojnici Arta Randolfa. Saks sede na stolicu od bambusa. Prostorija je bila mala i bez prozora. Podsećala je na zasvođene odaje u ranim danima Podbrežja. Oblik se slagao. I tekstura. Cigla je tako trajan žig. En dovuče stolicu i sede naspram njega, nagnuvši se napred, zagledana u njegovo lice. Činilo se da je ostarila. Slavljeni vođa Crvenih, slavljeni, smlavljeni, zatravljeni. On se nasmeši. "Hoćeš li skoro na tretman?" iziđe iz njegovih usta, iznenadivši oboje. En odmahnu na pitanje kao na muvu. "Odakle ti pomisao da oboriš sočivo?" upita, probadajući ga pogledom. "Nije mi se dopadalo." "To znam", reče ona. "Ali zašto?" "Bilo je suvišno. Zagrevanje je i inače zadovoljavajuće. Nema razloga da ide brže. Možda nam više i ne treba toliko toplote. Osim toga, oslobađalo je ogromne količine ugljen-dioksida. Posle će biti teško očistiti vazduh od njega. A tako se lepo ustalio - teško je dobiti CO 2 iz karbonata. Ako se ne tope stene, zadržava se." Zatresao je glavom. "Bilo je glupo postavljati ga. Uradili su to samo zato što mogu. Kanali. Ne verujem u kanale." "Reč je, dakle, samo o tome da to za tebe nije bio odgovarajući vid teraformiranja?" "Tako je." Mirno je izdržao njen pogled. "Verujem u osnove teraformiranja date u Dorsa Breviji. I ti si to potpisala. Koliko se sećam." Ona odmahnu glavom. "Ne? Ali Crveni jesu?" Potvrdila je. "Pa... meni se čini razumno. Već sam ti to rekao. Uslovi za život ljudi do određene visine. Iznad toga, redak i hladan vazduh. Ići polako. Ekopoezija. Ne dopadaju mi se oni novi, veliki metodi iz teške industrije. Možda nešto azota sa Titana. Ali samo to." "A okeani?" "Ne znam. Vidiš šta se dešava bez ispumpavanja?" "Soleta?" "Ne znam. Dodatno zagrevanje Sunčevim zracima znači manju potrebu za gasovima industrijskog porekla. Ili drugim metodima. Ali... moglo se i bez nje. Mislim da su jutarnja ogledala bila dovoljna." "Ali to više nije u našim rukama." "Ne." Neko vreme su sedeli u tišini. En je izgledala zamišljeno. Saks je posmatrao njeno izborano lice, pitajući se kada je imala poslednji tretman. Ursula je preporučila da se obnavlja najduže na četrdeset
godina. "Nisam bio u pravu", rekoše njegova usta. Ona se zagleda u njega, a on pokuša da shvati šta je rekao. Bila je to stvar oblika, geometrije, matematičkog sklada. Kaskadni rekombinantni haos. Lepota je delo neznanog činioca. "Trebalo je da sačekamo pre nego što smo počeli. Nekoliko decenija proučavanja zatečenog stanja. Naučili bismo šta treba da radimo. Nisam očekivao da će promene biti ovako brze. Moja prvobitna zamisao bila je nešto slično ekopoeziji." Ona stisnu usne. "Ali je sada kasno." "Da. Žao mi je." On okrenu dlan naviše, zagleda se u njega. Linije su bile tu, nepromenjene. "Trebalo bi da odeš na tretman." "Više neću ići na tretman." "Oh, En. Ne govori tako. Da li Piter zna za to? Potrebna si nam. Mislim... potrebna si nam." Ona ustade i iziđe iz sobe. Njegov sledeći projekt bio je složeniji. Iako je Piter bio uveren u uspeh, ljudi u Višnjaku bili su sumnjičavi. Saks je objasnio najbolje što je mogao šta želi. Njihove primedbe pretvoriše se u praktična pitanja. Projekt je preveliki? Uposliti još bogdanovista. Tajnost je nemoguća? Prekinuti mrežu za osmatranje. Nauka je stvaranje, rekoše mu. Ovo nije nauka, odgovorio im je Piter. Ovo je inženjering. Mihail se složio, ali ne u potpunosti. Ekotaža, grana ekološkog inženjeringa. Nešto što je teško ostvariti. Uključite Švajcarce, rekao im je Saks. Ili ih bar obavestite. Ionako ne vole da ih nadgledaju. Obavestite Praksis. Stvari su počele da dobijaju oblik. Međutim, prošlo je dosta vremena pre nego što su Saks i Piter ponovo poleteli svemirskim avionom. Ovaj put su potpuno napustili stratosferu i otišli daleko napolje. Dvadeset hiljada kilometara, dok nisu stigli u blizinu Deimosa, a zatim se spustili na njega. Mali mesec imao je tako nisku silu teže da je to bilo više pristajanje nego sletanje. Sletanjem je upravljala Džeki Bun, koja je pomagala na projektu, uglavnom da bi bila blizu Pitera (oblik je bio jasan). Dok su se približavali, Saks je imao odličan vidik kroz staklo kabine. Crna površina Deimosa kao da je bila pokrivena debelim omotačem prašnjavog regolita - svi krateri bili su gotovo zatrpani, i videli su se samo njihovi rubovi, blage izbočine u pokrivaču prašine. Mesec nije bio pravilnog oblika, već kao da je bio sastavljen od nekoliko zaobljenih faseta. Troosovinski elipsoid, maltene. Blizu središta kratera Volter ležao je stari robotski lender, ukopanog stajnog trapa, sa nosačima i sanducima boje bakra pod slojem fine prašine. Izabrali su da se spuste na jedan greben između faseta, gde je gola stena svetlije boje štrčala iz nanosa prašine. Grebeni su bili stari ožiljci od udara, mesta gde su bili odvaljeni delovi meseca. Džeki ih je meko vodila ka mestu zapadno od kratera Svift i Volter. Deimos je bio plimno vezan, kao i Fobos, i to je bila povoljna okolnost za projekt. Podmarsovska tačka bila je upotrebljena kao nulti stepen geografske širine i dužine; veoma razuman plan. Njihov greben nalazio se blizu polutara, na 90 stepeni geografske dužine. Desetak kilometara od podmarsovske tačke. Kada su se približili grebenu, rub Voltera nestao je iza crne krivine obzorja. Sa grebena se podigla prašina kada su se rakete aviona našle iznad njega. Stena je bila pokrivena sa samo nekoliko centimetara prašine. Ugljenični hondrit, star pet milijardi godina. Pristali su uz tvrd udar, odskočili i polako se spustili. Osećao je privlačenje prema podu aviona, ali neznatno. Verovatno je težio svega par kilograma, a možda ni toliko. Oko njih su na greben počele da se spuštaju i druge rakete, dižući oblake prašine u vakuum, koja se potom dugo slegala. Svaki avion odskočio bi pri sletanju, a onda se blago prizemljio usred vela prašine. U roku od pola sata na grebenu se poređalo osam aviona, zauzevši ga do oba bliska horizonta. Zajedno su predstavljali neobičan prizor; intermetalna jedinjenja njihovih zaobljenih
oklopa svetlucala su kao hitin pod hirurškim osvetljenjem neublažene Sunčeve svetlosti, a jasnoća vakuuma nestvarno je isticala njihove obrise. Snovidno. Svaki avion nosio je deo sistema. Robotske bušilice, tunelirke i sabijače. Sabirne galerije za vodu, za topljenje ledenih vena unutar Deimosa. Postrojenje za izdvajanje teške vode, oko jedan u šest hiljada delova obične vode. Još jedno postrojenje, za dobijanje deuterijuma iz teške vode. Mali tokamak, koji će se napajati fuzionom reakcijom deuterijuma. I na kraju navigacione rakete, uglavnom kao deo aviona koji su se spustili sa druge strane meseca. Tehničari bogdanovisti koji su stigli sa opremom bili su zaduženi za najveći deo montaže. Saks se obukao u jedno od glomaznih odela pod pritiskom koja su se nalazila u avionu i izišao iz komora na površinu da vidi da li se spustio avion sa navigacionom mlaznicom za oblast kratera Svift i Volter. Velike čizme sa grejanjem bile su otežane, zbog čega mu je bilo drago; brzina odvajanja nije bila veća od dvadeset pet kilometara na sat, što je značilo da bi čovek uz zalet mogao da skoči sa meseca. Bilo je veoma teško održavati ravnotežu. Osećao se svaki od miliona mikronskih pokreta. Svaki korak podizao je gust oblak crne prašine, koja je polako padala na tle. Povrh prašine bilo je razbacano kamenje, obično u džepovima koje su načinili prilikom sletanja. Izbačeni materijal koji je, izbačen, bez sumnje dugo kružio oko meseca, pre nego što je bio ponovo privučen. Podigao je jedan kamen nalik na crnu loptu za bezbol. Baciš je odgovarajućom brzinom, okreneš se, sačekaš da obiđe svet i dočekaš je u visini grudi. Uhvaćeno prvo bacanje. Novi sport. Horizont je bio udaljen svega nekoliko stotina metara, i svakim korakom se vidno menjao - rubovi kratera, grebeni od udara, stene koje su iznicale iza prašnjave ivice dok je išao prema njoj. Ljudi na grebenu, između aviona, već su stajali pod drugim uglom u odnosu na površinu, i na njega. Kao u 'Malom princu'. Jasnost je bila zapanjujuća. Tragovi njegovih stopa bili su duboka brazda u prašini. Prašina iznad udaljenijih tragova lebdela je niže, da bi se četiri ili pet tragova iza njega spuštala. Iz komore iziđe Piter i pođe prema njemu; za njim je išla Džeki. Piter je bio jedini čovek za koga je Saks video da je privlači, na onaj bespomoćni način predmeta na orbiti, nevoljenog, željnog konačnog, poništavajućeg sjedinjenja. Izopačenost srca. Kao što je njega opčinila Filis, žena koju nije voleo. Ili njegova želja da dobije priznanje od En, žene koja ga nije volela. Žene sa ludim pogledima na svet. Ali ko zna, možda je u njima i bilo smisla. Ako se neko ponaša nenormalno prema tebi, treba da se zapitaš zašto je to tako. Ili tako nešto. Sada je Džeki pratila Pitera kao kuče, i iako su njihovi viziri bili boje bakra, Saks je po njihovim pokretima zaključio da mu ona nešto govori, kao da mu se umiljava. Saks uključi zajedničku frekvenciju i upade u njihov razgovor. "...zašto se zovu Svift i Volter?" upita Džeki. "Obojica su predvidela postojanje Marsovih meseca", reče Piter, "u knjigama koje su napisali ceo vek pre nego što su otkriveni. U Guliverovim putovanjima Svift čak daje njihovu udaljenost od planete i vremena orbita, i to dosta precizno." "Šališ se!" "Ne." "Kako mu je, pobogu, to uspelo?" "Ne znam. Čista sreća, pretpostavljam." Saks pročisti grlo. "Niz." "Šta?" upitaše oni. "Venera nema mesec, Zemlja ima jedan, a Jupiter četiri. Bilo je logično da Mars ima dva. Pošto nisu mogli da ih vide, verovatno su bili mali. I blizu. Dakle, brzi." Piter se nasmeja. "Svift mora da je bio klikeraš."
"On, ili njegov izvor. Ali je ipak bila čista sreća. Niz je samo podudarnost." Zastali su na novom grebenu od udara, sa koga se video rub kratera Svift, kao gotovo zatrpan greben na novom horizontu. Na crnoj prašini je, poput čuda, stajao mali, crni, raketni avion. Najveći deo neba nad njihovim glavama zauzimao je Mars, bezmerni narandžasti svet. Njegov istočni srp osvajala je noć. Pravo iznad njih video se Izidis, i iako nije mogao da razazna Barouz, ravnice severno odatle bile su išarane velikim, belim mrljama. Lednici koji se spajaju da bi postali ledena jezera, začeci ledenog mora. Okeanus Borealis. Prilepljen uz kopno, ležao je nabrani prekrivač oblaka, koji ga odjednom podseti na Zemlju viđenu iz Aresa. Bio je to hladni front, koji je silazio sa Sirtis Majora. Ustrojstvo belih oblaka bilo je isto kao na Zemlji. Kružni talasi čestica kondenzacije. Sišao je sa grebena i uputio se prema avionima. Samo su ga visoke i krute čizme održavale u uspravnom položaju, i od toga su ga boleli članci. Kao hod po morskom dnu, ali bez otpora. Vaseljenski okean. On posegnu rukom i zahvati prašinu; na deset centimetara nije naišao na stenu, niti na dvadeset; prašina je mogla da bude duboka pet ili deset metara, i više. Oblaci prašine koju je podigao padali su na površinu posle petnaestak sekundi. Prašina je bila tako fina da bi u svakoj vrsti atmosfere ostala beskrajno da lebdi. Ali ovde, u vakuumu, padala je kao i sve drugo. Izbačeni materijal. Nije bilo sile koja bi je povukla nazad. Čovek bi mogao da šutne prašinu u svemir. Prešao je nizak greben i odjednom se pred njim pružio pogled na padinu sledeće fasete. Bilo je tako očigledno da je mesec oblika nekog paleolitskog ručnog oruđa, sa fasetama koje su isklesani drevni udari. Troosovinski elipsoid. Zato je njegova savršeno kružna putanja, jedna od najpravilnijih u celom Sunčevom sistemu, bila pravo čudo. Nešto što se ne bi očekivalo od zarobljenog asteroida, niti od materijala izbačenog sa Marsa prilikom nekog velikog udara. Da bi ostalo - šta? Zarobljavanje mora da se odigralo u davnoj prošlosti. Uz druga tela u drugim orbitama, da ga stabilizuju. Lom. Krnjenje. Klesanje. Brazdanje. Jezik je tako divna stvar. Udar kamena u kamen, u okeanu kosmosa. Odbijanje komada, koji su odletali. Da padnu na planetu, ili zauvek odlutaju. Svi sem dva. Dva od milijardi. Mesec bomba. Topovsko postolje. Sa rotacijom nešto bržom od Marsove, tako da je svaka tačka na njegovoj površini bila šezdeset sati izložena njegovom udaru. Zgodno. Poznato je opasnije od nepoznatog. Bez obzira na to šta kaže Mišel. Čuk, čuk, po devičanskoj steni, na devičanskom mesecu, sa devičanskim umom. Mali princ. Ravni koje su se dizale iznad obzorja izgledale su apsurdno, poput insekata iz sna, hitinska, uobličena, obojena, sićušna u zvezdanoj tmini, na prašnjavoj steni. Popeo se u komoru. Bilo je to mesecima kasnije, i on je bio sam u Ponoru Ehus, kada su roboti na Deimosu dovršili gradnju i kada je deuterijumski upaljač pokrenuo pogon. Pogon je svake sekunde izbacivao hiljadu tona zdrobljenog kamena, brzinom od dve stotine kilometara u sekundi, tangencijalno u odnosu na orbitu i u ravni orbite. Za četiri meseca, kada bude izbačeno otprilike pola postotka ukupne mase meseca, pogon će se isključiti. Prema Saksovim proračunima, Deimos će tada biti udaljen od Marsa 614.287 kilometara i potpuno izvan njegovog uticaja, na putu da ponovo postane slobodni asteroid. Sada je leteo na noćnom nebu, nepravilni, sivi krompir, tamniji od Venere ili Zemlje, s tim što mu je iz boka gorela nova kometa. Spektakl. Vest na oba sveta. Skandalozno! Protivurečan čin čak i u podzemlju, sa komentarima za i protiv. Ponovo natezanje. Hiroko će se jednom umoriti od svega toga i odmagliti, ko zna gde, osećao je oblik toga. Da, ne, šta, gde. Ko je to uradio? Zašto? En mu se javila preko pločice da postavi ista pitanja, natuštenog lica. "Bila bi to savršena platforma za oružje", reče Saks. "Da su ga pretvorili u vojnu bazu, kao što su učinili sa Fobosom. Bili bismo potpuno izloženi udaru." "Znači, učinio si ovo samo zato što su mogli da ga pretvore u vojnu bazu?"
"Da Arkadije i njegovi nisu sredili Fobos za svaki slučaj, ne bismo mogli da se odbranimo. Sve bi nas pobili. Uostalom, Švajcarci su čuli da se to sprema." En je odmahivala glavom, zureći u njega kao da je lud. Mahniti saboter. Po njegovom mišljenju, loš grdi rđavoga. Odlučno je izdržao njen pogled. Kada je prekinula vezu, slegnuo je ramenima i pozvao bogdanoviste. "Crveni imaju listu... svega što kruži oko Marsa. Trebaće nam lansirni sistemi zemlja-svemir. Pomoći će vam Spenser. Silosi na polutaru. Neaktivni mohouli. Razumete li me?" Rekli su da razumeju. Ne moraš da budeš stručnjak za rakete. Ako ikada ponovo dođe do toga, neće ih više tući iz svemira. Nešto kasnije, nije bio siguran koliko, na malom ekranu u maskirnom roveru koji je pozajmio od Dezmonda pojavi se Piter. "Sakse, čuo sam se sa nekim prijateljima koji rade na liftu. Sad kad Deimos ubrzava, poremećene su oscilacije kabla kojima ovaj izbegava mesec. Postoji mogućnost da će se pri sledećem prolasku sudariti sa kablom, ali moji prijatelji ne mogu da dopru do navigacione VI kabla. Izgleda da se zaista zatvorila za spoljnje podatke, radi prevencije sabotaža, i nikako da je ubede da je Deimos promenio brzinu. Imaš neki predlog?" "Neka se uveri sama." "Šta?" "Nahranite je podacima o Deimosu. To ionako morate. Programirana je da ga izbegne. Usmerite joj pažnju na podatke. Objasnite šta se dogodilo. Verujte joj." "Da joj verujemo?" "U redu, pričajte s njom." "Već smo pokušali, Sakse, ali je taj program protiv sabotaže veoma moćan." "Upravlja oscilacijama kojima se izbegava Deimos. Sve dok je to na listi ciljeva, trebalo bi da bude u redu. Samo joj dajte podatke." "Dobro, pokušaćemo." Bila je noć, i Saks iziđe napolje. Lutajući u tami, pod džinovskom liticom Velikog Nagiba, u oblasti severno od mesta gde su se Kasei Valis probijale iz zida. Sei na japanskom znači zvezda, ka vatra. Vatrena zvezda. Na kineskom je isto, huo je slog koji Japanci izgovaraju ka, i hsing, sei. Izraz kineskog porekla, Huo Hsing: vatrena zvezda, oganj na nebu. Kažu da ga je mali crveni narod zvao Ka. Živimo u vatri. Saks je sadio seme u zemlju, male, tvrde koštice, utisnute plitko ispod površine peska u ponoru. Džoni Vatreno Seme. Tamo, na južnom nebu, goreo je Deimos, polako se gubeći među zvezdama, kotrljajući se na zapad na svoj neužurbani način. Sada guran vatrom komete na istočnoj strani. Lift je bio nevidljiv iznad Tarzisa, novi Klark je možda bio jedna od tamnijih zvezda na jugozapadnom delu neba; bilo je teško pronaći ga. Nogom je slučajno zakačio kamen, sagnuo se i posadio semenku. Kada svo seme bude u zemlji, biće potrebno zasaditi pakete novih lišaja. Čazmoendolitički soj, veoma otporan, veoma plodan, veoma brzo počinje da oslobađa kiseonik. Veoma visok tempo širenja. Veoma suv. Signal na pločici. Uključio je interkom u šlemu i nastavio da vadi koštice iz džepa na boku i da ih gura u pesak, pazeći da ne ošteti korenje oštrike ili drugog bilja koje je išaralo tlo kao čupavo crno kamenje. Bio je to Piter. Zvučao je uzbuđeno. "Sakse, Deimos ide prema njima, i čini se da je VI prihvatila da se ne nalazi na uobičajenom položaju na orbiti. Kažu da obrađuje podatke. Korekcione rakete u njihovom delu aktivirale su se nešto ranije, pa se nadaju da sistem reaguje." "Zar ne možete da izračunate oscilaciju?" "Da, ali se VI ponaša neposlušno. Tvrdoglava beštija; njeni bezbednosni programi prilično su
nepropusni. Iz samostalnih proračuna jedino se može zaključiti da će to biti tesan prolazak." Saks se uspravi i poče da računa na pločici. Početno trajanje orbite Deimosa bilo je otprilike 109.077 sekundi. Pogon je bio uključen, recimo, milion sekundi, i već je znatno ubrzao mali mesec, ali i proširio radijus putanje... Kucao je u savršenoj tišini. Kada je Deimos prolazio pored kabla lifta, ovaj je obično bio u punoj oscilaciji u tom svom delu, nekih pedeset kilometara daleko, dovoljno da gravitacioni poremećaji budu tako mali da ne zahtevaju uključivanje raketa. Ovaj put će ubrzanje i promena putanje Deimosa poremetiti ovaj odnos; kabl će se prerano vratiti na orbitalno polje Deimosa. Složena rabota, i nikakvo čudo što VI nije mogla da se bakće obaveštavanjem o onome što radi. Verovatno je bila zauzeta povezivanjem sa drugim VI da bi postigla neophodnu moć proračunavanja. Oblici situacije - Mars, kabl, Klark, Deimos - bili su prava poslastica za razmišljanje. "Aha, evo ide prema njima", reče Piter. "Jesu li tvoji prijatelji u visini orbite?" upita Saks, prenut. "Par stotina kilometara niže, ali njihovo vozilo ide uvis. Povezali su me sa jednom od svojih kamera i hej, evo ga... Da! Oh! Boga ti, Sakse, promašio ih je za najviše tri kilometra! Upravo je prošišao pored njihove kamere!" "Rastojanje je sasvim dovoljno." "Šta kažeš?" "Bar u vakuumu." Ali sad nije reč samo o steni u prolazu. "Šta je sa repom izbačenog materijala?" "Pitaću... Kažu da su prošli ispred Deimosa." "Dobro je." Saks se isključi. VI je dobro predvidela. Još nekoliko prolazaka i Deimos će biti iznad Klarka, tako da kabl više neće morati da mu se uklanja. U međuvremenu, sve dok navigaciona VI bude verovala u opasnost, biće bezbedni. Saks nije bio načisto u pogledu ovoga. Dezmond je jednom rekao da bi mu bilo drago da vidi još jedan pad kabla. Međutim, činilo se da se malo ko slaže s njim oko toga. Saks nije bio siguran šta oseća o toj vezi sa Zemljom, i zato je odustao od jednostrane akcije. Ako odluči da radi sam, bolje da to budu stvari u koje je siguran. Stoga se sagnu i zasadi još jednu semenku.
Deveti deo: TRENUTNI HIR Naseljavanje nove zemlje uvek je izazov. Odmah po završetku pokrivanja Nirgal Valisa, kompanija Separation de L'Atmosphere postavila je jedan od svojih najvećih aeratora mezokozma, i šator je ubrzo bio ispunjen mešavinom azota, kiseonika i argona u vrednosti od 500 milibara, izvučenom i pročišćenom iz ambijentalnog vazduha, koji je sada bio pod pritiskom od 240 milibara. Ljudi su počeli da dolaze, iz Kaira, Senzeni Naa i odasvud, sa oba sveta. Prvi ljudi živeli su u pokretnim prikolicama uz male prenosive staklenike koje su koristili, dok su kultivisali tlo kanjona bakterijama i plugovima, za sađenje početnih letina, kao i drveća i bambusa za gradnju domova, i pustinjskih biljaka za rasađivanje izvan farmi. Smektitska glina na dnu kanjona bila je veoma dobra podloga za obrađivanje, iako su morali da dodaju organske materije, azot i kalijum - kao i obično, fosfora je bilo napretek, i više soli nego što je bilo potrebno. Tako su im prolazili dani, u obogaćivanju zemljišta, u gajenju letine u staklenim baštama, u sađenju žilavih biljaka u slanoj pustinji. Trgovali su duž cele doline, i mala trgovačka sela nicala su gotovo odmah po dolasku ljudi, kao i putevi između imanja, i put za prevoz balvana u sredini doline, pored potoka. Nirgal Valis nije imao akvifer na ulazu, ali je cevovod iz Marinerisa slao dovoljno vode da se obrazuje manji potok. Njegova voda se sakupljala na Azbua Kapiji i odvodila ponovo do vrha šatora. Imanja su imala po otprilike pola hektara, i gotovo svi su se trudili da uzgaje najveći deo letine za svoje potrebe na toj površini. Mnogi su podelili prostor na šest minijaturnih polja, i svake godine menjali raspored zasada. Svako je imao svoju filozofiju o uzgajanju i kultivisanju tla. Bilo je puno ljudi koji su uzgajali deo letine za prodaju, koštuničavo i drugo voće i drvo. Mnogi su držali živinu, neki ovce, koze, svinje, krave. Krave su uglavnom bile patuljaste, ne veće od svinja. Pokušali su da grupišu farme na dnu kanjona, pored potoka, ostavivši više zemljište u podnožju zidova kanjona divljini. Uveli su pustinjsku životinjsku zajednicu američkog jugozapada, tako da su oko njih počeli da žive gušteri, kornjače i kunići, kao i kojoti, divlje mačke i jastrebovi, radi održavanja broja ovaca i živine. Imali su najezdu aligatorskih guštera, a zatim i žaba. Množenje vrsta ubrzo se svelo na prirodnu meru, ali sa čestim oštrim oscilacijama. Biljke su stale i same da se razmnožavaju. Predeli su počeli da izgledaju kao da su stvoreni za život. Samo su zidovi od crvene stene ostali nepromenjeni, goli i nazubljeni iznad novog prirečnog sveta. Subota ujutru bila je pijačni dan, i ljudi su dolazili u seoca sa punim kamionima. Jednog jutra početkom 42. godine, okupili su se u Plaja Blanku, pod mrkim, oblačnim nebom, da prodaju kasno povrće, mlečne proizvode i jaja. "Znate kako možete da prepoznate jaja u kojima su živi pilići - potopite ih sva u kadu punu vode, i sačekate da se voda potpuno smiri. Jaja koja tada malo zadrhte jesu ona sa živim pilićima. Njih možete da vratite pod kvočku, a ostala da pojedete." "Kubni metar hidrogena ti je isto što i dvanaest stotina kilovat-sati! A težina mu je tonu i po. Nema izgleda da ti zatreba toliko." "Pokušavamo da ga svedemo na manje od deset u milijardu, ali za sad bez uspeha." "Centro de Educacion y Technologia u Čileu, tamo su postigli takve stvari sa rotacijom da ne poveruješ. Svratite da vidite." "Sprema se oluja." "I mi držimo pčele." "Maja je na nepalskom, Bahram na farsiju, a Mawrth na velškom. Jeste, zvuči kao vrskanje, ali moj izgovor verovatno nije pravilan. Velšani čudno govore. To kod verovatno zvuči kao Mof, Mort, ili Mars."
Tada se pijacom pronese glas, od grupe do grupe kao požar. "Nirgal je ovde! Nirgal je ovde! Govoriće u paviljonu..." I zaista, bio je to on; išao je brzim korakom ispred rastuće svite, pozdravljajući stare prijatelje i rukujući se sa ljudima koji su mu prilazili. Pratilo ga je celo seoce, slivajući se prema paviljonu i terenu za odbojku na zapadnom kraju pijace. Iznad žagora gomile čulo se divlje zavijanje vetra. Nirgal stade na klupu i poče da govori. Govorio je o njihovoj dolini i drugim zajednicama pod šatorima na Marsu i o njihovom značaju. Ali kada je prešao na širu sliku dva sveta, iznad glava im se razbesne oluja. Gromobrani se okruniše munjama, i za kratko vreme ljudi videše kako se smenjuju kiša, sneg, susnežica i blato. Šator iznad doline imao je nagib kao krov crkve, a prašinu je odbijao statički naboj njegovog piezoelektričnog spoljnjeg sloja; kiša se odmah slivala sa njega, a sneg je klizio i padao na gomile oko podnožja, stvarajući smetove koje su razgonile ogromne robotske mašine sa dugačkim, izvijenim duvačima; za vreme oluja kretale su se gore-dole stazom oko temelja. Međutim, problem je bilo blato. Pomešano sa snegom, pravilo je hladne, kao beton tvrde naslage na platnu šatora iznad samog podnožja, čija je težina mogla da izazove oštećenja konstrukcije - to se već jednom dogodilo na severu. Kada je oluja bila u najvećem zamahu, a svetlost u kanjonu dobila boju grane drveta, Nirgal reče: "Trebalo bi da odemo gore", i svi se ukrcaše u kamione i odvezoše se do najbližeg lifta u zidu kanjona za prevoz do vrha. Kada su se našli gore, oni koji su umeli da rade sa snegokopačima uzeše da ih voze sami, ispuštajući paru preko nanosa da bi ih sprali sa šatora. Ostali se udružiše i izvedoše ručna parna kolica, pa počeše da odvoze blato koje su kopači sprali sa zida šatora. U ovome je pomagao i Nirgal, trčeći okolo sa parnim šmrkom kao da igra neku novu, napornu sportsku igru. Niko nije mogao da postigne njegovu brzinu, ali su se ubrzo svi našli do bokova u ledenom, uskovitlanom blatu, na vetru brzine od preko sto pedeset kilometara na sat, neprestano posipani blatom iz niskih crnih oblaka. Udari vetra dostizali su svih sto osamdeset kilometara na sat, ali niko nije mario za to, jer se tako bolje spiralo blato. Čistili su i čistili, krećući se na istok niz vetar, gurajući reke blata u nepokriveni deo Azboa Valisa. A kada je prošla oluja, šator je osvanuo dosta čist, ali je zemljište na obe strane Nirgal Valisa bilo duboko u smrznutom blatu, a radne ekipe mokre do kože. Nagurali su se u liftove i spustili se do dna kanjona, iscrpljeni i promrzli, i kada su se našli na dnu, pogledaše jedni druge. Bili su potpuno crni, izuzev vizira. Nirgal smaknu šlem i otkri lice, nasmejan, nepokolebljiv, i kada je pokupio blato sa šlema i bacio ga na njih, nastade bitka. Mnogi su smatrali da je pametno da zadrže šlem na glavi, tako da su činili neobičnu sliku na tamnom podu kanjona: slepe, blatnjave prilike koje bacaju pregršti blata jedna na drugu i utrčavaju u potok, rvući se i zaranjajući u vodu.
28. Maja Katarina Tojtovna probudila se u lošem raspoloženju, uznemirena snom koji se potrudila da zaboravi dok je ustajala. Kao puštanje vode prilikom jutarnjeg odlaska u kupatilo. Snovi su bili opasni. Obukla se okrenuta leđima malom ogledalu iznad umivaonika, i sišla u trpezariju. Ceo Sabiši bio je izgrađen u osobenom marsovsko-japanskom stilu, tako da je njen kvart imao izgled budističke bašte, sav u borovima i mahovini između uglačanih ružičastih stena. Njegova lepota bila je u čistoti koja je Maji bila neprijatna, kao da želi da istakne njene bore. Nastojala je da je ne primećuje i usredsredila se na doručak. Ubistvena dosada svakodnevnih radnji. Za susednim stolom su Vlad, Ursula i Marina doručkovali sa grupom sabišijanskih iseija. Sabišijanci su imali obrijane glave i podsećali su, u svojim radnim kombinezonima, na budističke monahe. Jedan od njih uključi mali ekran iznad stola, na kome su išle zemaljske vesti, program metanacionalke iz Moskve, sa istim odnosom prema stvarnosti kakav je imala nekadašnja Pravda. Neke stvari nikad se nisu menjale. Vesti su bile na engleskom jeziku, a glas koji ih je čitao govorio ga je bolje nego ona koja ga je koristila više od veka. "Slede događaji ovog dana, 5. avgusta 2114." Maja se ukoči na stolici. U Sabišiju je bio L 246, uoči perihela - četvrti dan drugog novembra - dani su bili kratki, noći pretople za ovo doba 44. marsovske godine. Maja već godinama nije imala pojma koji je datum na Zemlji. Danas bi joj tamo bio rođendan. Njen... morala je da izračuna... 130. rođendan. Odjednom osetivši mučninu, ona iskrivi lice i baci načeti hlepčić na tanjir, pa se zagleda u njega. Misli su joj proletale glavom kao preplašene ptice; nije uspevala da ih prati, i bilo joj je isto kao da ih nema. Šta znači ova užasna, neprirodna starost? Zašto su baš u ovom trenutku morali da uključe televizor? Ostavila je polumesec hleba, koji je zbog nečega počeo da joj deluje zlokobno, i izišla u svetlost jesenjeg jutra. Pošla je živopisnim glavnim bulevarom starog dela Sabišija, zelenim od ulične trave, crvenim od vatrenih javorova širokih krošanja - jedan javor zaklanjao je nisko Sunce, rumeneći se skerletom. Na drugom kraju trga ispred njihovih soba ugledala je Jelija Zudova, kako se igra obaranja čunjeva sa nekom devojčicom, verovatno prapraunukom Meri Dankl. Sabiši je sada postao demimond za mnoge članove Prvih stotinu, udomljene u lokalnoj ekonomiji i starom gradu, sa lažnim identitetima i švajcarskim pasošima - sve je bilo zapanjujuće solidno i omogućavalo im da žive na površini. I to bez potrebe za plastičnom hirurgijom koja je toliko izmenila Saksa, jer se za to već postarala starost: bili su neprepoznatljivi takvi kakvi jesu. Mogla je slobodno da šeta ulicama Sabišija, a ljudi bi videli samo još jednu babuskeru. Da su je zaustavili službenici Prelazne vlade, identifikovali bi je kao izvesnu Ljudmilu Novosibirskaju. Ali je nikada niko nije zaustavio. Išla je gradom, bežeći od sebe. Sa severnog kraja šatora pružao joj se pogled na veliko brdo stena dovučenih iz Sabišijevog mohoula. Bila je to dugačka, krivudava humka koja se pružala uzbrdo do horizonta, preko visokih krummholz dolina Tirene. Bila je tako oblikovana da je iz visine predstavljala crtež zmaja, sa jajolikim šatorima grada u kandžama. Senoviti usek u humci označavao je mesto gde je iz oklopljenog prsta stvorenja štrčala kandža. Jutarnje Sunce blistalo je kao srebrno oko zmaja, zagledano u njih preko ramena nemani. Pločica na njenom zglobu zapišta, i ona uzrujano primi poziv. Bila je to Marina. "Saksifrejdž je ovde", reče ona. "Sastaćemo se u zapadnom kamenom vrtu, za jedan sat." "Biću tamo", reče Maja i prekinu vezu. Kakav će to biti dan. Išla je nasumce na zapad obodom grada, odsutna i potištena. Sto trideset godina. Dole u Gruziji, u Abhaziji na Crnom Moru, živeli su ljudi koji su navodno živeli toliko i bez
tretmana. Verovatno je ostalo tako - tretman dugovečnosti bio je na Zemlji samo delimično dostupan, prema izobarima novca i moći, a Abhazijanci su odvajkada bili ubogi. Srećni, ali siromašni. Pokušala je da se seti kako je bilo u Gruziji, oblasti gde se Kavkaz sreće sa Crnim Morem. Grad se zvao Sukumi. Imala je utisak da ga je posetila u mladosti, jer joj je otac bio Gruzijac. Ali nikako nije uspevala da prizove neko sećanje, sliku, ništa. U stvari, jedva se sećala bilo čega sa Zemlje - Moskve, Bajkonura, pogleda sa Novog Mira - sve je to nestalo. Lice njene majke za kuhinjskim stolom, njen gorki smeh dok je peglala ili kuvala. Maja je znala da je sve to postojalo zato što je s vremena na vreme ponavljala reči iz sećanja, kada je bila tužna. Ali slike... Njena majka je umrla samo deset godina pre pronalaska tretmana, inače bi možda još bila živa. Imala bi sto pedeset godina, što više nije bilo nikakvo čudo; trenutni rekord u doživljenoj starosti bio je oko sto sedamdeset godina, i neprestano se pomerao dalje, bez pokazatelja da će se ikada zaustaviti. Ljude pod tretmanom su u poslednje vreme ubijali samo nesrećni slučajevi, retke bolesti i povremene greške u lečenju. To, i ubistva. I samoubistva. Stigla je u zapadne vrtove ne videvši ništa od uskih, čistih ulica starog kvarta Sabišija. Na taj način je starcima nedostajalo sećanje na poslednje događaje - pre svega zato što ih nisu videli. Zbog obuzetosti prošlošću, sećanja su bila izgubljena pre nego što bi bila stečena. Vlad, Ursula, Marina i Saks sedeli su na klupi u parku, preko puta prvobitnih stanova Sabišijanaca koji su još bili nastanjeni, ali guskama i patkama. Ribnjak i most, i obale obrasle riprapom i bambusom, bili su kao na starim slikama na drvetu ili svili: kliše. Iza zida šatora beleo se uskovitlani termalni oblak mohoula, deblji nego ikada, jer je jama sada bila dublja, a atmosfera vlažnija. Sela je na klupu preko puta svojih starih drugova i tmurno se zagledala u njih. Pegave, izborane starkelje i babuskere. Izgledali su joj gotovo kao neznanci, ljudi koje prvi put vidi. Bili bi, da nije Marininih utonulih, pohotnih očiju i Vladovog osmejka - ništa neobično za čoveka koji je živeo sa dve žene, reklo bi se u skladu i svakako u potpuno izolovanoj prisnosti, već četrdeset godina. Mada se pričalo da su Marina i Ursula lezbijski par, a Vlad samo neka vrsta sadruga ili mezimca. No, u to niko nije bio siguran. Ursula je, kao i uvek, izgledala zadovoljno. Tetka-ljubimica sviju. Da - sa malo pažnje, mogli su se prepoznati. Samo je Saks izgledao sasvim drugačije, dobrodržeći muškarac sa slomljenim nosom, koga mu još nisu bili ispravili. Taj nos se isticao usred njegovog naočitog lica kao da je optužuje, kao da mu je to ona učinila, a ne Filis. Nije gledao prema njoj, već u patke koje su mu se motale oko nogu, kao da ih proučava. Naučnik na poslu. Da, ali to je sada bio ludi naučnik koji je pravio pustoš svojim planovima, bez ikakvog razumnog sleda. Maja skupi usne i pogleda Vlada. "Subaraši i Ameks pojačavaju trupe na strani Prelazne vlade", reče on. "Dobili smo poruku od Hiroko. Jedinica koja je napala Zigot sada je pretvorena u kaznenu ekspediciju koja se kreće na jug, između Argire i Helasa. Stiče se utisak da ne znaju gde su skrivena utočišta, ali proveravaju sva sumnjiva mesta i ušli su u Kristijanopolis, od koga su napravili bazu. Ima ih oko pet stotina, teško su naoružani i imaju zaštitu sa orbite. Hiroko kaže da na jedvite jade zadržava Kojota, Kaseija i Harmakisa da ne povedu prvomarsovske gerilce u napad na njih. Ako pronađu još nekoliko utočišta, radikali će tražiti da ih napadnemo." Tačnije, neobuzdani mladi domoroci iz Zigota, pomisli Maja gorko. Loše su ih vaspitavali, ektogene i celo pokolenje sanseija - bilo im je gotovo četrdeset godina i bili su željni borbe. A Piter, Kasei i ostali iz pokolenja nizeija bližili su se sedamdesetoj, i u normalnom razvoju stvari sada bi bili vođe na svom svetu, ali su i dalje bili u senci svojih besmrtnih roditelja, i kako su mogli da se osećaju zbog toga? I šta da preduzmu u skladu sa onim što osećaju? Možda su neki među njima došli do zaključka da bi još jedna revolucija bila dobra prilika za njih. Možda jedina prilika. Uostalom,
revolucija je vladavina mladih. Starci su sedeli u tišini i posmatrali patke. Sumorna, obeshrabrena grupa. "Šta se dogodilo sa stanovnicima Kristijanopolisa?" upita Maja. "Neki su otišli u Hiranjagarbu. Drugi su ostali." Ako je Prelazna vlada zauzela južne visije, možda se podzemlje uvuklo u gradove. Ali sa kakvom svrhom? Tako raštrkani ne mogu da uzdrmaju poredak dva sveta, sa težištem moći na Zemlji. Maju odjednom obuze ružan osećaj da je čitav poduhvat sticanja nezavisnosti samo pusti san, maštarija koja starcima treba da nadoknadi nedostatak razloga za život. "Poznato vam je otkud ove aktivnosti snaga bezbednosti", reče ona, besno zureći u Saksa. "Zbog onih velikih sabotaža." Saks kao da je nije čuo. Vlad reče: "Šteta što nismo napravili neki plan delovanja u Dorsa Breviji." "Dorsa Brevija", reče Maja podrugljivo. "Bila je to dobra zamisao", reče Marina. "Možda jeste. Ali bez plana koji ima odobrenje svih, sve ustavotvorne aktivnosti su samo..." Maja odmahnu rukom. "Kule od peska. Igra." "Zaključak je bio da svaka grupa radi ono što misli da je najbolje", reče Vlad. "Isto kao šezdeset prve godine", reče Maja. "Ako sada Kojot i radikali započnu gerilski rat i tako potpale vatru, ponovo ćemo se naći u šezdeset prvoj." "Šta ti misliš da bi trebalo da radimo?" upita je Ursula radoznalo. "Treba da uzmemo stvari u svoje ruke! Da sami napravimo plan i da odlučimo šta da radimo. Da to proširimo na celo podzemlje. Ako ne preuzmemo odgovornost za ovo, bićemo krivi za sve što se dogodi." "To je ono što je pokušao da učini Arkadije", primeti Vlad. "Arkadije je bar pokušao! Trebalo bi da gradimo na onome što je bilo dobro u njegovom radu!" Kratko se nasmejala. "Nikad nisam verovala da ću to reći. Ali stvarno bi trebalo da radimo zajedno sa bogdanovistima, kao i sa svima ostalima spremnim da nam se pridruže. Moramo da povedemo ljude! Mi smo Prvih stotinu, jedini sa dovoljno uticaja da to ostvarimo. Pomoći će nam Sabišijanci, a bogdanovisti će se pridružiti." "Trebaće nam i Praksis", reče Vlad. "Praksis, i Švajcarci. To treba da bude udar, a ne opšti rat." "U Praksisu su spremni da pomognu", reče Marina. "Ali šta ćemo sa radikalima." "Moramo da ih prisilimo", reče Maja. "Da prestanemo da ih snabdevamo, da im preotmemo pristalice..." "Taj put vodi u građanski rat", pobuni se Ursula. "Pa, moraju biti zaustavljeni! Ako prerano podignu ustanak i metanacionalke se obruše na nas pre nego što budemo spremni, propali smo. Svi ovi nekontrolisani udari na njih moraju da prestanu. Njima se ništa ne postiže, već se samo podiže nivo bezbednosnih mera i otežava nam se posao. Stvari kao što je izbacivanje Deimosa sa orbite samo ih čine svesnijim našeg prisustva." Saks, koji je i dalje posmatrao patke, progovori na svoj čudan, ritmičan način: "Postoji stotinu četrnaest brodova Zemlja-Mars. Četrdeset sedam objekata na Marsovoj dobiti... Marsovoj orbiti. Novi Klark je dobro branjena svemirska stanica. Deimos je trebalo da postane isto. Vojna baza. Nosač oružja." "Bio je to pust mesec", reče Maja. "Što se tiče objekata na orbiti, njima ćemo se pozabaviti kada za to dođe vreme." Saks ponovo kao da nije bio svestan da mu je nešto rekla. Zurio je u proklete patke, pitomo