Nora Roberts ili J.D.Robb - Svjedokinja

Table of Contents Nora Roberts - SVJEDOKINJA ELIZABETH 1 2 3 4 5 6 BROOKS 7 8 9 10 11 12 13 ABIGAIL 14 15 16 17 18 19 20 21 22 ELIZABETH 23 24 25 26 27 28

29 30 Epilog NOTE

Oštrica dječje patnje jest ovo: Njihova silna osamljenost, Njihovo golemo neznanje. Olive Schreiner

1 Lipanj 2000. Kratkotrajna mladenačka pobuna Elizabeth Fitch počela je s bojom za kosu L’Oreal Pure Black,škarama i s lažnom osobnom iskaznicom. Završila je u krvi. Tijekom svih svojih šesnaest godina, osamnaest mjeseci i dvadeset jedan dan, poslušno je slijedila majčine direktive. Dr. Susan L. Fitch izdavala je direktive,ne zapovijedi. Elizabeth se pridržavala rasporeda koje je njezina majka kreirala, jela je hranu koju je odabrao majčin nutricionist i pripremio majčin kuhar, nosila je odjeću koju je odabrao majčin osobni stilist. Dr. Susan L. Fitch odijevala se konzervativno, kao što je pristajalo − po njezinu mišljenju − položaju šefice kirurgije u čikaškoj bolnici Silva Memorial Hospital.Očekivala je da i njezina kći slijedi taj put. Elizabeth je marljivo učila i prihvaćala sve izazove zacrtanoga akademskog programa. Najesen će se vratiti na Harvard i nastaviti studij medicine. Kako bi postala liječnica, kao njezina majka. Kirurginja, kao njena majka. Elizabeth − nikada Liz ili Lizzie ili Beth − tečno je govorila španjolski, francuski, talijanski, prihvatljivo ruski i elementarno japanski jezik. Svirala je i na klaviru i violini. Putovala je po Europi i Africi. Mogla je nabrojiti sve kosti, živce i mišiće u ljudskome tijelu i svirati Chopenov Concerto no.1 i no.2 napamet. Nikada nije bila na spoju niti poljubila nekog dječaka. Nikada nije tumarala po dućanima s čoporom djevojčica, nikada nije bila na zabavi u pidžamama ili se smijuckala s prijateljicama uz pizzui sladoled. Bila je, sa svojih šesnaest godina, osam mjeseci i dvadeset jednim danom, produkt preciznog i detaljno razrađenog plana svoje majke.

A to će se uskoro promijeniti. Promatrala je majku dok se pakirala. Susan je, s bogatom smeđom kosom već začešljanom i podignutom u karakterističnu francusku punđu, pažljivo odložila još jedan kostim u uredno složenu torbu, zatim ponovno pregledala popis s rasporedom tjednoga liječničkog simpozija razdvojenim u podgrupe. U tablicama je bilo navedeno svako predavanje, događaj, sastanak i obrok, a uz njih već unaprijed odabrana kombinacija odjeće, cipele, torbice i detalji. Dizajnerski kostimi i talijanske cipele, naravno, pomislila je Elizabeth. Kroj mora biti savršen, tkanina vrhunska. Ali ni slučajno neka žarka ili intenzivna boja među crnim, sivim i zagasito smeđim. Sve tako beživotno i sumorno. Nakon dvaju ubrzanih semestara na fakultetu, Elizabeth je pomislila kako bi sad već mogla i sama − možda − razvijati svoj vlastiti modni stil. Zapravo, već je tijekom boravka u Cambridgeu kupila traperice itrenirku s kapuljačom ičizme sa širokom petom. S gotovinom, u slučaju da majka ili njezin knjigovođa odluče detaljnije pregledati račune kreditne kartice i postave pitanje o sumnjivim predmetima koji su trenutačno bili skriveni u njezinoj sobi. U njima se osjećala kao druga osoba, toliko različita da je odmah, čim ih je kupila, ušla u prvi McDonald’s i naručila svoj prvi Big Macs velikom porcijom prženih krumpira i čokoladnim frapeom. Preplavio ju je užitak, toliko golem da je ostala bez daha. Otišla je do toaleta, zaključala se u kabinu i rasplakala. Toga dana posijano je sjeme pobune. Ili je oduvijek bilo tu, razmišljala je, ležalo u njoj uspavano, i čekalo prvu kišu. Ali sada ga je mogla osjetiti, uistinu osjetiti, kako buja u trbuhu. „Tvoji planovi su se promijenili, majko. To ne znači da se moji moraju promijeniti zajedno s njima.” Susan je precizno umetnula torbu s cipelama u veliki kovčeg i tek lagano pritisnula vještim prstima kirurga i savršeno manikiranim noktima. Francuska manikura, kao i uvijek − bezbojni lak, kao i uvijek. „Elizabeth.” Glas je bio uglačan, profinjen i smiren baš kao i garderoba. „Uloženo je dosta truda i organizacije kako bi bila primljena u ljetni

program. Ispunit ćeš sve uvjete za upis na medicinski fakultet na Harvardu cijeli semestar ranije.” Elizabeth je od same pomisli na to osjetila bol u želucu. „Obećala si mi tri tjedna odmora, uključujući sljedeći tjedan u New Yorku.” „A pokatkad se obećanja moraju prekršiti. Moram zamijeniti dr. Duseckija na simpoziju.” „Mogla si odbiti.” „To bi bilo sebično i nepromišljeno.” Susan je očetkala jaknu i bacila pogled na popis. „Ti si već dovoljno zrela i moraš razumjeti kako su zahtjevi posla važniji od razonode i dokolice.” „Ako sam dovoljno zrela za to, kako to nisam dovoljno zrela za donošenje vlastitih odluka? Želim taj odmor. Potreban mi je.” Susan ju je samo letimice pogledala. „Djevojci tvoje dobi, kondicije i intelektualnih sposobnosti gotovo uopćenije potreban predah od učenja i korisnih aktivnosti. Osim toga, gospođa Lane je već krenula na put i ne mogu tražiti da otkaže svoje praznike. U kući nema nikoga tko bi ti mogao pripremati obroke i pospremati.” „Ja mogu sama sebi spremiti hranu i brinuti se za kuću.” „Elizabeth.” U glasu je uspjela spojiti odrješitost i strpljivu napaćenost. „Riješeno je. Sve je već dogovoreno.” „A ja nemam pravo glasa? Što se dogodilo s razvijanjem moje neovisnosti, moje odgovornosti?” „Neovisnost dolazi u etapama, kao i odgovornost i sloboda izbora. Tebi su još uvijek potrebni nadzor i usmjerivanje. Dakle, poslala sam ti e−mails ažuriranim rasporedom za ovaj tjedan, a upute sa svim informacijama o programu nalaze se na tvojem stolu. Nemoj zaboraviti osobno zahvaliti gospođi Frisco što ti je osigurala mjesto u ljetnom semestru.” Susan je zatvorila kovčege pa prišla toaletnom stoliću kako bi provjerila frizuru i ruž. „Ti uopće ne slušaš što ja govorim.” U ogledalu, Susanin pogled prešao je na kći. Prvi put otkako je ušla u sobu, pomislila je Elizabeth, majka ju je uistinu pogledala.

„Slušam te, naravno. Čula sam sve što si rekla, vrlo jasno.” „Slušati i obratiti pozornost nije isto.” „To je možda točno, Elizabeth, ali već prije smo raspravljale o tome.” „To nije rasprava, to je dekret.” Susanine su se usnice na trenutak zategnule, jedini znak zlovolje. Kad se okrenula, oči su joj bile hladne, mirno plave. „Žao mi je što to tako doživljavaš. Kao tvoja majka, moram napraviti ono što smatram najboljim za tebe.” „Ono što je, po tvome mišljenju, najbolje za mene jest raditi, govoriti, misliti, željeti i postati upravo ono što si ti zamislila, još prije nego što si se dala oploditi pažljivo odabranom spermom.” Čula je kako joj se glas diže i postaje piskav, ali nije ga mogla kontrolirati, osjetila je žarenje vrućih suza u očima, ali nije ih mogla zaustaviti. „Umorna sam od toga da budem tvoj eksperiment. Umorna sam od toga da mi svaki trenutak u danu bude organiziran, orkestriran i koreografiran. Želim donositi svoje vlastite odluke, želim sama kupovati odjeću, čitati knjige koje jaželim čitati. Želim živjeti svoj život, a ne tvoj.” Susan je podignula obrve s izrazom blagog zanimanja. „Dakle. Ovakvo ponašanje ne iznenađuje, uzevši u obzir tvoju dob, ali odabrala si vrlo neprikladan trenutak za prkos i raspravu.” „Oprosti. To nije bilo na današnjem rasporedu.” „Sarkazam je također tipičan, ali neumjestan.” Susan je otvorila torbu za spise i provjerila njezin sadržaj. „Razgovarat ćemo o tome kad se vratim. Dogovorit ću termin s dr. Bristoe.” „Ne treba mi terapija! Sranje. Potrebna mi je majka koja sluša,koja obraća pozornost na moje osjećaje.” „Ovakav rječnik samo pokazuje pomanjkanje zrelosti i intelekta.” Razjarena, Elizabeth je podignula ruke i zavrtjela se ukrug. Ako ne može biti smirena i racionalna kao njena majka, bit će divlja. „Sranje! Sranje! Sranje!” „A ponavljanje ne pojačava značenje. Tijekom ovog vikenda razmisli o svom ponašanju. Obroci su ti u hladnjaku, označeni naljepnicama. U

ponedjeljak u osam sati prijavi se gospođi Vee na sveučilištu. Sudjelovanje u ovom programu osigurat će ti mjesto na medicinskom fakultetu. A sada, molim te, odnesi ovu torbu u prizemlje. Moj taksi samo što nije stigao.” Oh, to je sjeme bujalo, probijalo tvrdu zemlju i bolno se dizalo prema površini. Prvi put u svom životu, Elizabeth je pogledala ravno u majčine oči i rekla: „Ne.” Okrenula se oko osi, odmarširala u svoju sobu i zalupila vratima. Bacila se na postelju i zurila u strop očiju zamagljenih od suza. I čekala. Za koju sekundu, za koju sekundu, govorila si je. Majka će ući u sobu i zahtijevati ispriku, zahtijevati poslušnost. A Elizabeth joj to neće pružiti. Ništa od toga. Posvadit će se, uistinu će se posvaditi, s prijetnjama o kazni i posljedicama. Možda će vikati jedna na drugu. Možda će je, ako budu vikale i svađale se, majka konačno čuti. A možda će, ako budu vikale, moći reći sve one stvari koje su se nakupljale u njoj proteklih godina. Stvari koje su oduvijek bile u njoj. Ne želi biti liječnica. Ne želi disati po zadanom rasporedu ili skrivati glupe traperice jer se ne uklapaju u majčin stil oblačenja. Želi imati prijatelje, a ne odobrene društvene sastanke. Želi slušati glazbu koju slušaju djevojke njezinih godina. Želi znati o čemu šapuću, i smiju se, i razgovaraju. Ne želi biti genij ili čudo od djeteta. Želi biti normalna. Samo želi biti kao i sva druga djeca. Obrisala je suze, sklupčala se i zurila u vrata. Za koju sekundu, pomislila je ponovno. Sad će, samo što nije došla. Majka je, sigurno, ljuta. Mora doći i dokazati svoj autoritet. Mora. „Molim te”, mrmljala je dok su se sekunde pretvarale u minute. „Nemoj me ponovno natjerati da odustanem. Molim te, molim te, ne tjeraj me da se predam.” Voli me toliko. Bar jedanput.

Minute su se polagano vukle, ali Susan nije dolazila. Strpljenje je bilo najjače oružje njezine majke, znala je to vrlo dobro. S beskrajnom strpljivošću i nepokolebljivim uvjerenjem da je u pravu, lomila je sve neprijatelje. A njezina kći svakako nije bila dorasla tomu. Poražena, otvorila je vrata i krenula prema majčinoj sobi. Putna torba, veliki kovčeg na kotačima i torba za spise više nisu bili tu. Još dok se spuštala u prizemlje, znala je da ni njezina majka više nije tu. „Ostavila me. Jednostavno me ostavila.” Sama, osvrnula se oko prostrane, uredne dnevne sobe. Sve savršeno − tkanine, boje, dekori, slike. Smirena elegancija antiknih predmeta nasljeđivanih generacijama. Prazno. Ništa se nije promijenilo, zaključila je. I ništa se neće promijeniti. „Ali ja hoću.” Nije si dopustila da promisli, zastane, predomisli se. Žustro se popela uz stube i izvukla škare iz svoga radnog stola. U kupaonici, zagledala se u ogledalo i proučavala svoj izgled kestenjastu kosu, gustu kao majčina, ali bez njezine mekoće i valovitosti. Majčine visoke, oštre jagodice, ali očeve − tko god on bio − duboke zelene oči, blijedu kožu, široke usnice. Fizički atraktivna, pomislila je, jer to je u njenom DNK−u. Ali nije lijepa, nije dojmljiva kao Susan, ne. A to je, pretpostavljala je, razočaranje koje čak ni njena majka nije mogla popraviti. „Nakaza.” Elizabeth je pritisnula dlan na ogledalo, mrzeći ono što je vidjela u njemu. „Ti si nakaza. Ali od ovoga trenutka nisi kukavica.” Duboko je udahnula, uhvatila veliki pramen do ramena duge kose i odrezala ga. Sa svakim škljocajem škara osjećala se sve hrabrija. Njenakosa, njenizbor. Ispuštala je odrezane pramenove na pod, a u glavi joj se počela pojavljivati slika. Suzila je oči, nagnula glavu i usporila rezanje. To je, zapravo, samo geometrija, zaključila je − i fizika. Akcija i reakcija. Težina − fizička i metaforička − jednostavno je nestala. A djevojka u ogledalu djelovala je svjetlije. Oči su se činile većima, lice više nije bilo

tako mršavo, upalo. Izgleda... novo, zaključila je. Pažljivo je odložila škare i uložila svjestan napor kako bi usporila uzbuđeno, plitko disanje. Tako je kratka. Ispitujući, podignula je ruku do obnažena vrata, ušiju, pa protrljala šiške na čelu. Previše ravno, zaključila je. Potražila je škarice za nokte i pokušala stilizirati frizuru. Nije loše. Ne sasvim dobro, priznala je, ali drukčije. U tome je smisao. Izgleda, i osjeća se, drukčije. Ali nije još gotovo. Ostavivši kosu na podu tamo gdje je pala, uputila se u svoju spavaću sobu i presvukla u odjeću iz skrovišta. Potreban joj je neki preparat za kosu − produkt − tako to djevojke zovu. I šminka. I još odjeće. Potreban joj je šoping−centar. Ploveći na valu uzbuđenja, otišla je u majčinu radnu sobu i uzela rezervne ključeve automobila. Požurila je prema garaži, a srce joj je lupalo od uzbuđenja. Sjela je za volan i na trenutak zatvorila oči. „Krećemo”, tiho je rekla i pritisnula gumb za otvaranje vrata. Dala je izbušiti uši. To se činilo kao hrabar potez, i odgovarao je boji za kosu koju je uzela s police nakon dugog i temeljitog proučavanja. Kupila je i vosak. Njime su se koristile mnoge djevojke u školi pa je pomislila kako bi i ona mogla kopirati takav stil. Više−manje. Potrošila je dvjesto dolara na šminku jer nije bila sigurna što joj treba. Onda je morala malo sjesti i smiriti se. Ali još nije gotovo, podsjetila se gledajući skupine tinejdžera, grupice žena i obitelji u šetnji. Samo mora malo predahnuti i pregrupirati se. Potrebna joj je odjeća, ali nema plan, popis, podsjetnik. Impulzivno je kupovanje uzbudljivo, ali iscrpljuje. Ljutnja koja ju je do sada vodila ostavila ju je s tupom glavoboljom i peckanjem u ušnim resicama. Bilo bi logično, i pametno, vratiti se kući i malo prileći. Zatim napraviti plan i popisati stvari koje treba kupiti. Ali to je bila stara Elizabeth. Nova Elizabeth će samo malo predahnuti.

Problem s kojim se sad suočila bio je taj što nije bila sigurna u koji bi dućan ili dućane trebala ići. Toliko ih je, a svi su izlozi puni stvari.Zato će prošetati, tražiti djevojke svoje dobi. Ići će tamo kamo one idu. Skupila je vrećice, ustala i − sudarila se s nekim. „Oprostite”, zaustila je, a onda prepoznala djevojku do sebe. „Oh, Julie.” „Aha.” Plavuša s glatkom, savršenom frizurom i s očima boje istopljene čokolade zbunjeno ju je pogledala. „Poznajem te?” „Vjerojatno ne. Išle smo zajedno u školu. Ja sam bila asistent za španjolski u tvom razredu. Elizabeth Fitch.” „Elizabeth, naravno. Mozak.” Julie se mrzovoljno namrštila. „Izgledaš drukčije.” „Oh, ja...” Sada posramljena, Elizabeth je podignula ruku do glave. „Ošišala sam se.” „Super. Mislila sam da si se odselila ili takvo što.” „Bila sam na fakultetu. Kod kuće sam preko ljeta.” „Ah, da, ti si ranije maturirala. ’Otkačeno’.” „Vjerojatno. Hoćeš li ti krenuti na neki fakultet?” „Trebala bih otići na Brown.” „To je odlična škola.” „Da. Pa...” „Krenula si u kupnju?” „Švorc.” Julie je slegnula ramenima, a Elizabeth je skenirala njezinu odjeću − uske traperice, nisko rezane na bokovima, kratka majica koja otkriva trbuh, predimenzionirana torba na ramenu i sandale s punom petom. „Samo sam došla vidjeti svog dečka − bivšegdečka, jer smo prekinuli.” „Žao mi je.” „Tko ga šiša. On radi u Gapu.Večeras smo trebali izići van, a on mi sad kaže kako mora raditi do deset, a poslije se mora sastati sa svojom braćom. Prekipjelo mi je pa sam ga napucala.”

Elizabeth je zaustila kako ga ne bi trebalo kažnjavati zato što ispunjava svoje obveze, ali Julie je nastavila govoriti − a Elizabeth je shvatila da, otkako se znaju, druga djevojka nije prozborila s njom više od deset riječi. „Zato ću svratiti do Tiffany, vidjeti je li raspoložena za druženje, jer sad nemam dečka. To je bez veze. Pretpostavljam da ti izlaziš sa studentima.” Julie ju je procjenjivački pogledala. „Ideš na zabave s tipovima iz bratstva, bakse piva i sve to.” „Ja... na Harvardu ima mnogo muškaraca.” „Harvard.” Julie je zakolutala očima. „Dolazi li netko od njih u Chicago preko ljeta?” „Ne bih znala.” „Student, to mi treba. Tko želi gubitnika koji radi u dućanu? Treba mi netko tko se zna zabavljati, tko me može odvesti na razna mjesta, kupiti alkohol. Ali nema šanse. Oni se okupljaju u klubovima, a je ne mogu ući onamo. Moram nabaviti neku lažnu ispravu, to je sve.” „Ja je mogu napraviti.” Riječi su, jednostavno, izletjele, a Elizabeth se pitala odakle su došle. Ali Julie ju je zgrabila za ruku i nasmiješila se kao da su prijateljice. „Ne zezaš se?” „Ne. Hoću reći, s odgovarajućim alatima nije teško napraviti lažnu ispravu. Predložak, fotografija, folija, računalo s Photoshopom.” „Mozak. Što bi trebalo da mi napraviš lažnu vozačku dozvolu?” „Kao što sam rekla, predložak...” „Ne. Isuse. Što titražiš za to?” „Ja...” Pogađanje, shvatila je. Trampa. „Moram kupiti nešto odjeće, ali ne znam što bih kupila. Potreban mi je netko tko će mi pomoći pri izboru.” „Kompanjon za šoping?” „Da. Netko tko se razumije. Znaš već.” Julie je zasjala, mrzovolja je nestala iz očiju, dosada se izgubila iz glasa. „Za te stvari sam jamozak. I ako ja tebi pomognem pri kupnji, ti ćeš meni napraviti iskaznicu?” „Da. Ali, želim i ja ići s tobom u klub.” „Ti? Noćni život? Nisi promijenila samo frizuru, Liz.”

Liz. Ja sam Liz. „Potrebna mi je fotografija, ali trebat će mi malo vremena. Moglo bi biti gotovo do sutra. U koji ćemo klub ići?” „Kad smo se već uputile, otići ćemo na najpoznatije mjesto. Skladište 12.Brad Pitt je jedanput bio tamo.” „Ti ga poznaješ?” „Da bar. Dobro onda, idemo u kupnju.” Zavrtjelo joj se u glavi, ne samo zbog načina na koji je Julie pilotirala po dućanu, izdvajala neki komad nakon samo letimičnog pogleda. Već zbog idejetoga. Kompanjon u šopingu. Ne netko tko bira unaprijed zadanu, prikladnu odjeću i očekuje njeno odobravanje, nego netko tko grabi nasumice i govori joj kako izgleda mrak, ili guba, čak seksi. Nitko joj nikada nije spomenuo da bi mogla izgledati seksi. Zatvorila se u kabinu okružena rapsodijom boja, šljokica i metalnih kopči. Osjetila je vrtoglavicu pa je sjela na klupu i na trenutak sklopila oči. Sve se događalo tako brzo. Kao da ju je uhvatio veliki val. Tsunami. I pomeo je sa sobom. Prsti su joj drhtali dok se razodijevala i pažljivo slagala odjeću, a onda se zagledala u sve te šarene komade koji su visjeli oko nje u malenoj kabini. Što će isprobati prvo? Što ide s čim? Kako to može znati? „Pronašla sam savršenstvo od haljine.” Julie je ušla ravno u kabinu, bez kucanja. Instinktivno, Elizabeth je prekrižila ruke preko prsa. „Zar nisi još ništa isprobala?” „Nisam bila sigurna s čim bih započela.” „Počni sa savršenstvom.” Julie joj je dobacila haljinu. Zapravo, po dužini, to je više tunika, pomislila je Elizabeth, i to sjajnocrvena, s naborima sa svake strane. Naramenice, tanke kao oštrica noža, svjetlucale su srebrnastim sjajem. „Što se nosi uz to?” „Ubojite cipele. Ne, prvo makni grudnjak. Ne možeš nositi grudnjak s takvom haljinom. Imaš stvarno dobro tijelo”, primijetila je Julie. „Genska predispozicija, a kondiciju održavam redovitim vježbanjem.”

„Aha.” A golo − ili gotovo golo − ljudsko tijelo je prirodno, podsjetila se Elizabeth. Samo koža, mišići, kosti i živci. Odložila je grudnjak na svoju složenu odjeću i, migoljeći se, navukla haljinu. „Jako je kratka”, započela je. „Morat ćeš likvidirati te bakine gaće i kupiti tange. Ovoje definitivno klupska stvar.” Elizabeth je duboko udahnula i okrenula se prema trostrukom ogledalu. „Oh.” Tko je to? Tko je ta djevojka u kratkoj crvenoj haljini? „Izgledam..“ „Mrak”, objavila je Julie, a Elizabeth je promatrala svoj osmijeh kako se razlijeva preko lica. „Mrak.” Kupila je crvenu haljinu, i još dvije uz nju. I suknje. Kupila je topiće koji su joj jedva dopirali do struka, hlače koje su se kopčale ispod struka. Kupila je tange. I nastavila ploviti na tsunamiju do cipela s visokim srebrnim petama u kojima će morati naučiti hodati. I smijala se, kao svaka obična djevojka u kupnji s prijateljicom. Kupila je digitalni aparat i promatrala Julie dok se šminkala u toaletu. Namjestila ju je ispred blijedosivih pregradnih vrata i snimila nekoliko fotografija. „To će upaliti?” „Da, sredit ću to. Koliko godina želiš imati? Mislim da je najbolje da se držimo što bliže legalne granice. Mogu upotrijebiti sve elemente s tvoje vozačke dozvole i samo promijeniti godinu.” „Jesi li to već prije radila?” „Eksperimentirala sam. Proučavala sam krađe identiteta, računalni kriminal, zanimljivo je. Željela bih...” „Što?”

„Željela bih ozbiljnije studirati računalne zločine. Voljela bih raditi za FBI.” „Zezaš se? Kao Dana Scully?” „Ne znam tko je ona.” „X−Files, Liz. Zar ne gledaš televiziju?” „Gledanje komercijalne televizije ograničeno mi je na sat vremena tjedno.” Julie je zakolutala velikim, čokoladnim očima. „Koliko imaš, šest godina? Isuse.” „Moja majka ima vrlo jasno definirana stajališta.” „Ti si već na fakultetu, za Boga miloga. Gledaj što želiš. No, kako bilo, doći ću k tebi sutra navečer. Recimo, oko devet? Onda ćemo zajedno krenuti taksijem. Ali nazovi me čim završiš dokumente, u redu?” „Da.” „Reći ću ti jednu stvar, prekid s Darrylom bila je najbolja stvar koju sam ikada napravila. Inače bih propustila sve ovo. Krećemo u zabavu, Liz.” Smijući se, Julie je zavrtjela bokovima i zaplesala pokraj umivaonika u ženskom toaletu. „Mega zabavu. Sad moram ići. Devet sati. Nemoj me iznevjeriti.” „Ne. Neću.” Rumena od svih uzbuđenja, Elizabeth je odvukla gomilu vrećica do svojeg auta. Sada je znala o čemu razgovaraju djevojke u šoping−centrima. Momci. One stvari. Julie je to već iskusila. Odjeća. Glazba. Napravila je mentalni popis izvođača koje mora istražiti. Televizijski i filmski glumci. Druge djevojke. Što druge djevojke nose. Koje su djevojke ono napravile. S kim. I natrag na momke. Uviđala je da su to društvene i generacijske šablone. Ali od njih je bila izolirana, sve do danas. I vjerovala je da je Julie voli, bar malo. Možda će se početi družiti. Možda će se početi družiti i s Julieninom prijateljicom Tiffany − koja je to napravila s Mikeom Daublerom kad je došao kući na proljetne praznike. Znala je Mikea Daublera, ili je bar bila u istom razredu s njim. I jedanput joj je predao poruku.

Zapravo, predao poruku da je proslijedi nekomu drugomu. Ali i to je nešto. To je kontakt. Požurila je u svoju sobu i raširila sve vrećice na postelju. Ovaj put stavit će sve stvari na vidljivo mjesto. I maknut će iz ormara sve što joj se ne sviđa − a to je gotovo sva njezina garderoba − i poslat će je u Caritas. I gledat će X−Filesako to bude željela, i slušat će Christinu Aguileru i ‘N Sync and Destiny’s Child. I promijenit će studij. Od same pomisli na to srce joj je počelo tući u grlu. Studirat će ono što želi. A kad diplomira kriminologiju i informatiku, prijavit će se u FBI. Sve se promijenilo. Danas. Odlučno je izvadila boju za kosu i zaputila se u kupaonicu. Poslagala je sve tube i prvo napravila preporučeni spot−test. Zatim je raščistila ormar i komodu pa uredno poslagala novu odjeću. Ogladnjela je pa se spustila u prizemlje i zagrijala jedan od pripremljenih obroka. Pojela ga je uz računalo čitajući članak o falsificiranju dokumenata. Oprala je posuđe i vratila se u kupaonicu. S mješavinom strepnje i uzbuđenja slijedila je upute za bojenje kose i potom namjestila sat. Dok je čekala da se boja primi, pripremila je sve što joj je potrebno za izradbu novih dokumenata. Izvadila je CD Britney Spears koji joj je Julie preporučila i ubacila ga u laptop. Pojačala je zvuk kako bi mogla čuti glazbu dok ispire kosu. Voda je bila tako crna! Ispirala je, i ispirala, i ispirala, i konačno se oduprla rukama o zid kabine jer joj se želudac počeo grčiti od iščekivanja i nemale doze straha. Kad se voda razbistrila, omotala je ručnik oko glave i iskoračila van. Žene već stoljećima mijenjaju boju kose, podsjećala se. Koristile su se raznim bobicama, biljkama, korijenjem. To je... čin inicijacije. Osobni izbor. Umotana u ogrtač, okrenula se prema ogledalu. „Moj izbor”, rekla je i povukla ručnik s glave.

Zurila je u djevojku blijede kože i širom otvorenih velikih, zelenih očiju, djevojku s kratkom, oštrom, ponoćno crnom kosom koja je obrubljivala usko, koščato lice. Podignula je ruku i provukla prste kroz nju, osjećajući teksturu, gledajući kako se pomiče pod prstima. Onda se uspravila, i nasmiješila. „Hej, ja sam Liz.”

2 Prvo je napravila lažnu ispravu za Julie. Izraditi predložak bilo je prilično jednostavno. Po onome što je pročitala, kvaliteta lažnog dokumenta najvećim dijelom ovisi o papiru i foliji. To nije bilo problem jer njezina majka nije vjerovala u škrtarenje na materijalu. Rezultat je bio dobar, ali ne dovoljno dobar. Trebalo joj je nekoliko sati i tri pokušaja prije nego što je napravila nešto što bi moglo proći provjeru na ulazu u noćni klub. Zapravo, vjerovala je da bi moglo proći i rigorozniju policijsku provjeru. Ali nadala se da do toga neće doći. Odložila je iskaznicu na stranu i protegnula se. Prekasno je da je sad nazove, ustanovila je kad je pogledala na sat. Već je prošla ponoć. Ujutro znači, pomislila je i počela raditi na svojem dokumentu. Prvo fotografija, odlučila je, i provela gotovo sat vremena nanoseći svoj novi make−up,pažljivo kopirajući korake koje je zapamtila gledajući Julie u toaletu. Sjenilo za oči, rasvijetliti usne, dodati rumenilo na obraze. Nije ni pretpostavljala da je igranje sa svim tim bojama, olovkama i četkicama tako zabavan − i dugotrajan posao. Liz izgleda starije, pomislila je proučavajući rezultat. Liz izgleda lijepo i samouvjereno − i normalno. Ponesena uzbuđenjem, otvorila je kutijice s preparatima za kosu. Kompliciranije, ustanovila je, ali − uz malo prakse − savladat će i to. Iako, svidjeli su joj se ovi nemarni, pomalo neuredni čuperci. Kratka, oštra, sjajnocrna kosa toliko je različita od one dugačke, ravne i dosadne frizure. Liz je nova. Liz može, i napravit će, stvari koje Elizabeth nije mogla niti zamisliti. Liz sluša Britney Spears i nosi traperice koje pokazuju pupak. Liz subotom navečer ide u noćni klub s prijateljicom, i pleše, i smije se, i... koketira s momcima.

„A momci koketiraju s Liz”, promrmljala je. „Jer Liz je zgodna, i zabavna, i ne boji se ničega.” Postavila je neutralnu pozadinu i nakon malo računanja i prilagodbe, snimila je nekoliko fotografija preko daljinskog okidača. Radila je sve do tri sata, a s ovim, drugim dokumentom posao je išao lakše i brže. Kad je sve bilo gotovo, spremila je opremu i uredno skinula šminku uvjerena kako neće moći zaspati − mozak joj je bio tako pun, tako zaokupljen. Nestala je u trenutku kad je zaklopila oči. I prvi put u svojem životu, osim kad je bila bolesna, čvrsto je spavala sve do podneva. S prvom svjesnom misli odjurila je u kupaonicu provjeriti nije li to sve sanjala. Odmah potom nazvala je Julie. „Totalno je u redu, ha? Poslužit će svrsi?” „To su odlični falsifikati. Ne očekujem nikakve probleme.” „Mrak! Devet sati. Doći ću taksijem − zato budi spremna. I pobrini se da budeš tip−top, Liz.” „Sinoć sam isprobala make−up.Danas ću još malo eksperimentirati sa šminkanjem i s frizurom. I vježbat ću hodanje u visokim petama.” „Napravi to. Vidimo se kasnije. Zabava počinje!” „Da, ja ću...” Ali Julie je već prekinula. Provela je cijeli dan vježbajući ono što je sad zvala Projekt Liz. Odjenula je nove traperice i kratki top, našminkala se, radila na frizuri. Hodala je u novim cipelama, a, kad joj se učinilo da je postala stabilnija, zaplesala je. Vježbala je pred ogledalom, uz glazbu s radija. Već je plesala ovako − sama pred ogledalom − učeći pokrete koje je vidjela na plesovima u gimnaziji. Kad je jadno sjedila sa strane, neprimijećena, premlada i preobična. S tankim petama okreti su bili malo problematični, ali svidjelo joj se kako se pomiče ravnoteža i prisiljava je da opusti koljena i bokove. U šest sati izvadila je jedan od etiketiranih obroka i pojela ga uz računalo pregledavajući poruke. Ali od majke nije bilo ni slova. Ništa, baš

ništa. Bila je sigurna da će stići neka riječ − neka prodika, nešto. No Susanino je strpljenje bilo beskrajno, a korištenje šutnjom majstorsko. No ovaj put neće upaliti. Ovaj put Susan će doživjeti iznenađenje. Otišla je od Elizabeth, ali, kad se vrati, dočekat će je Liz. A Liz neće pohađati ljetni program na sveučilištu. Liz će promijeniti raspored i studijske grupe i krenut će na predavanja u jesenskom semestru. Liz neće biti kirurg. Liz će raditi za FBI, postat će stručnjak za računalni kriminal. Potražila je informacije o fakultetima s najkvalitetnijim programima. Možda će se morati preseliti na drugo sveučilište, a tu bi mogao nastati problem. Iako je novac za studij vezan uz njenu zakladu − osiguranu od djeda i bake − mogli bi je razbaštiniti. Poslušat će svoju kćer, slijedit će njezine želje. Ako dođe do toga, poslat će molbu za stipendiju. Njeni će akademski rezultati biti dovoljni. Možda će izgubiti semestar, ali u međuvremenu će naći posao. Radit će. Zaradit će za put prema svome cilju. Isključila je računalo podsjetivši se da je ova večer namijenjena za zabavu, za otkrivanje. Brige i planovi mogu čekati do sutra. Sada se mora spremiti za svoj prvi večernji izlazak. Za svoju prvu večer u slobodi. Uranila je s pripremama pa joj je ostalo previše vremena za razmišljanje, za dvojbe, za sumnju. Haljina je pretjerana, frizura pogrešna, šminka nije pogođena. Nitko je neće pozvati na ples, kao i nikada prije. Julie ima osamnaest godina, starija je i iskusnija, zna se odijevali, zna se ponašati u društvenim situacijama, zna razgovarati s momcima. A ona će, sigurno, reći, ili napraviti nešto neumjesno. Osramotit će Julie, a Julie onda više neće htjeti razgovarati s njom. Ova tanka nit prijateljstva prekinut će se zauvijek. Uhvatila ju je tjeskoba i osjećala se grozničavo, ošamućeno.

Dvaput je morala sjesti i spustiti glavu među koljena kako bi se oduprla napadajima panike, a, kad je Julie pozvonila, otvorila je vrata drhtavih ruku i znojnih dlanova. „Ti bokca!” „Nije dobro. Sve je krivo.” Dok je Julie zurila u nju, sve sumnje i strahovi kulminirali su u strašan osjećaj poniženja i zgađenosti. „ Žao mi je. Možeš uzeti svoju ispravu i poći bez mene.” „Tvoja kosa.” „Ne znam što mi je bilo. Samo sam htjela isprobati...” „Mrak!Super zurka. Savršena je. Izgledaš apsolutno sjajno. Ne bih te prepoznala na ulici. O, Bože moj, Liz, sto posto izgledaš kao da ti je dvadeset jedna godina, i opasno seksi.” „Stvarno?” Julie je podbočila šake na bokove. „Prikrivala si se do sada.” Srce joj je bubnjalo u grlu. „Znači, u redu je? Izgledam dobro?” „Izgledaš predobro.” Julie je zaokružila prstom po zraku i zauzvrat dobila samo prazan pogled. „Okreni se. Da vidimo cijeli paket.” Zažarenih obraza, gotovo u suzama, Elizabeth se zavrtjela u krug. „O da. Večeras ćemo napraviti pokolj.” „Ti također izgledaš sjajno. Kao i uvijek.” „Slatka si.” „Sviđa mi se ta haljina.” „Sestrina.” U crnoj mini haljini s naramenicama prekriženima oko vrata, Julie se okrenula oko sebe i zauzela zavodničku pozu. „Ubit će me ako sazna da sam je posudila.” „Je li to dobro? Imati sestru?” „Nije loše imati stariju sestru koja nosi isti broj odjeće kao i ti, iako je pola vremena prava kuja. Pokaži mi dokumente. Taksimetar odbrojava, Liz.”

„Oh, naravno.” Liz je otvorila večernju torbicu posuđenu iz majčine kolekcije i izvadila Julienu vozačku dozvolu. „Izgleda kao prava”, rekla je Julie zapanjeno pa se zagledala u Elizabeth širom otvorenih očiju. „Mislim, znaš, stvarnoprava.” „Ispale su dosta dobro. Mogla bih i bolje s kvalitetnijom opremom, ali za večeras će poslužiti.” „Djeluje kao prava čak i pod prstima”, mrmljala je Julie. „Vješta si, djevojko. Mogla bi ozbiljno zaraditi s tim stvarima. Znam klince koji bi platili hrpu love za ovakve dokumente.” Ponovno ju je preplavila panika. „Ne smiješ nikomu govoriti o tome. Ovo je bilo samo za večeras. To je protuzakonito i ako itko sazna...” Julie je brzo prstom napravila križ preko srca pa preko usana. „Nikomu ni slova od mene.” Osim Tiffany i Amber, pomislila je. Blistavo se nasmiješila, ne sumnjajući da će uspjeti nagovoriti svoju novu najbolju prijateljicu na još nekoliko falsifikata, samo za najbliže prijatelje. „Neka zabava započne.” Elizabeth je zaključala vrata, a Julie ju je uzela za ruku i trčeći povukla prema taksiju. Ugnijezdila se na sjedalu, rekla vozaču ime kluba pa se okrenula prema Liz. „Dakle, ovo je plan akcije. Prvo, sve hladno.” „Jesam li trebala ponijeti vestu?” Julie se nasmijala pa trepnula očima kad je shvatila da je Elizabeth ozbiljna. „Ne, hoću reći, mi moramo biti ravnodušne, kao da to stalno radimo. Kao da to nije ništa posebno. Samo još jedna subotnja večer.” „Misliš, trebamo biti ležerne i uklopiti se.” „Da, to sam upravo rekla. Kad uđemo unutra, prvo pronađemo neki stol i naručimo Cosmo.” „Što je to?” „Ma znaš, kao djevojke u Seksu i gradu?” „Ne znam tko su one.”

„Nema veze. To je u trendu. Mi smo punoljetne Liz, mi smo u noćnom klubu, naj−noćnom klubu u gradu. I mi naručujemo prava pića.” „Oh.” Elizabeth joj se približila i spustila glas. „Zar tvoji roditelji neće primijetiti da si pila?” „Rastali su se prošle zime.” „Žao mi je.“ Julie je slegnula ramenima i na trenutak pogledala kroz prozor. „Događa se. U svakom slučaju, tatu neću vidjeti sve do srijede, a mama je otišla preko vikenda u neke toplice sa svojim dosadnim prijateljicama. Emma je vani s dečkom, a, osim toga, nju baš boli briga. Mogu raditi što hoću.” Elizabeth je kimnula glavom. Obje su u istoj situaciji. Nitko kod kuće tko bi se brinuo o njima. „Naručit ćemo Cosmo.” „To je riječ. Onda ćemo proučiti situaciju. Zato ćemo prvo plesati jedna s drugom − to će nam dati vremena da snimimo ekipu − i da oni snime nas.” „Znači zato djevojke plešu zajedno? Pitala sam se o tome.” „Plus, zabavno je − a mnogi momci ne plešu. Imaš svoj mobitel?” „Da.” „Ako se razdvojimo, zovemo. Ako te neki tip pita za broj, nemoj mu dati broj kućnog telefona. Mobitel je u redu, osim ako ti mama ne provjerava pozive.” „Ne. Mene nitko ne zove.” „Po ovome kako izgledaš, to će se večeras promijeniti. Ako ne želiš s njim imati posla, daj mu neki lažnjak od broja. Sljedeće. Mi smo studentice, tebi to nije problem. Reći ćemo da smo cimerice. Ja studiram povijest umjetnosti. Što si ti ono odabrala?” „Trebala bih studirati medicinu, ali...” „Drži se toga. Istina kad god je moguće. Tako se nećeš spetljati.” „Dobro, onda ću biti na medicini, upravo počinjem stažirati.” Čak je i sama pomisao na to bila depresivna. „Ali ne želim razgovarati o fakultetu, osim ako nije nužno.”

„Momci tako i tako samo žele govoriti o sebi. O, Bože, evo stižemo.” Julie je otvorila torbicu, provjerila izgled u malom ogledalu i osvježila sloj sjajila na usnicama pa je Elizabeth napravila to isto. „Možeš li ti platiti taksi? Uzela sam sto dolara iz mamine kutije za kućne troškove, ali inače sam švorc.” „Naravno.” „Vratit ću ti za koji dan. Tatu mogu lako obrlatiti.” „Nije mi problem platiti.” Elizabeth je uzela račun i ukalkulirala napojnicu. „Čovječe, sva sam se naježila. Ne mogu vjerovati! Ja idem u Skladište 12.Bomba!” „Što sada?” upitala je Elizabeth kad su izišle iz taksija. „Stanemo u red. Ne puštaju svakoga unutra, znaš.” „Zašto?” „Zato što je ovo popularno mjesto, velika je gužva pa odbijaju papke i grdobe. Ali uvijek puštaju zgodne cure. A mi smo upravo to.” Red je bio dug, a noć topla. Buka prometa preklapala se s glasovima ljudi oko njih. Elizabeth je upijala trenutak − zvukove, mirise, uzdahe. Subotnja večer, pomislila je, a ja stojim ispred noćnog kluba okružena ljudima. Imam haljinu − crvenu haljinu i visoke, visoke pete na kojima se osjećam visokom i moćnom. Nitko je ne gleda kao da ovamo ne pripada. Čovjek koji je provjeravao dokumente na ulazu imao je ulaštene cipele i tamno odijelo. Glatko začešljana kosa stegnuta otraga u konjski rep otkrivala je široko lice s ožiljkom preko lijevog obraza. U ušici desnog uha svjetlucao je kamen u naušnici. „On je izbacivač”, šapnula je Elizabeth. „Malo sam istraživala. On izbacuje ljude koji rade nered. Djeluje snažno.” „Sve što trebamo napraviti jest proći pokraj njega i ući unutra.” „Vlasnik kluba je tvrtka Five Star Entertainment. Vode ga Mihail i Sergej Volkov. Vjeruje se da imaju veze s ruskom mafijom.” Julie je zakolutala očima. „Mafija je talijanska. Znaš, Obitelj Soprano!”

Elizabeth nije razumjela kakve veze pjevanje ima s mafijom. „Ruski organizirani kriminal u porastu je nakon pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Zapravo, postojao je i prije toga, ali...” „Liz, sačuvaj predavanje za sat povijesti.” „Da. Oprosti.” „Samo mu pokaži iskaznicu i nastavi razgovarati sa mnom.” Približavale su se vratima i Julie je ponovno povisila glas. „Prekid s onim gubitnikom bila je najbolja stvar koju sam u posljednje vrijeme napravila. Jesam li ti rekla da me danas triput zvao? Kao, predomislit ću se. Ma nemoj.” Uz brzi smiješak, Julije je podignula svoju iskaznicu i nastavila razgovor s Elizabeth. „Rekla sam mu da zaboravi. Ako on nema vremena za mene, naći će se netko tko ima.” „Bolje je ne ulaziti u čvrste veze s jednom osobom, pogotovo ne u ovoj fazi.” „U pravu si. A ja sam spremna baciti oko na ostatak žita u polju.” Prošla je pokraj redara, a osmijeh joj je bio toliko širok da se Elizabeth pitala hoće li progutati cijelog čovjeka. „Hvala”, rekla je kad joj je udario pečat na stražnju stranu ruke. „Želim vam ugodnu zabavu, dame.” „Mi jesmo zabava”, rekla mu je Julie pa zgrabila Elizabeth za ruku i provukla je kroz zid glazbe. „Bože moj, ušle smo!” Julie je ciknula, zaljuljala se na petama i čvrsto zagrlila Elizabeth. Iznenađena, Elizabeth se trgnula unatrag, ali Julie ju je i dalje čvrsto držala. „Ti si genij.” „Da.” Julie se glasno nasmijala s malo divljim izrazom u očima. „Dakle redom, stol, Cosmo,ples, snimanje.” Elizabeth se nadala da glazba prigušuje lupanje njezina srca kao što je prigušila Julienino ciktanje. Toliko mnogo ljudi. Svi se kreću i pričaju dok

glazba pumpa, pumpa, kao bujica. Ljudi natiskani na plesnom podiju, uvijaju se, okreću, znoje. Ima ih po separeima, oko stolova, uz dugački oval ulaštena metalnog šanka. Odlučila je biti ’hladna’, a vesta joj uistinu neće biti potrebna. Toplina ljudskih tijela pulsirala je posvuda. Probijanje kroz gužvu − izbjegavanje, uvijanje, sudaranje s drugim tijelima − natjeralo je joj je puls u galop. Tjeskoba joj je lecnula grlo, pritisnula pluća. Prijateljičin čvrst stisak bila je jedina stvar koja ju je zadržavala da ne pobjegne. Julie je konačno pronašla put do stola veličine pladnja. „Pogodak! O Bože, čini se kao da su sviovdje. Morat ćemo se dočepati stola koji je bliže podiju. Ovo je sve totalno savršeno. A DJ ’rastura’.” Konačno je fokusirala pogled na Elizabethino lice„Hej, jesi dobro?” „Ima mnogo ljudi i toplo je.” „Pa da. Tko želi doći u prazan, hladan klub? Slušaj, treba nam piće i ja ću otići do šanka. Ja častim jer si ti platila taksi. To će mi dati vremena da malo snimim okolinu. Ti baci oko s ove strane. Dva cosmopolitana,stižu!” Bez Julienine ruke kao sidra, Elizabeth je ispreplela prste i čvrsto ih stegnula. Prepoznala je znakove − tjeskoba, klaustrofobija − i svjesno se koncentrirala na smirivanje disanja. Liz ne paničari u gužvi. Zapovjedila je svom tijelu da se opusti, počevši od prstiju na nogama i polagano prema gore. Do trenutka kad je forsiranim naporom stigla do trbuha, djelomično se smirila i mogla se polako osvrnuti oko sebe. Vlasnici − i njihov arhitekt − odlično su iskoristili prostor skladišta, koristeći se urbanim industrijskim motivima s izloženim cijevima, ventilima i starim zidovima od cigle. Sjajni metalni dijelovi − šank, stolovi, barske stolice − reflektirali su blještave boje rotirajućih svjetiljki −još jedan pulsirajući ritam usklađen s glazbom. Otvorene željezne stube sa svake strane velike hale vodile su na drugu razinu, također nepregrađenu. Ljudi su bili načičkani uz zaštitnu ogradu ili su se tiskali oko stolova, podjednako minimalističkih kao i ovi u prizemlju. Gore je vjerojatno još jedan šank, pomislila je. Piće donosi profit.

Desno od nje, na širokoj podignutoj platformi, pod gomilom raznobojnih rotirajućih svjetala radio je DJ. Još jedan promatrač, zaključila je Elizabeth. Podignut na autoritativni položaj s kojega može gledati u gomilu. Dok je radio, duga, tamna kosa vijorila mu je oko glave, a iscrtana majica bila je natopljena znojem. S ove udaljenosti nije mogla vidjeti što je naslikano, ali bila je to neka slika otrovno žute boje na crnoj pozadini. Odmah ispod njegova otoka, grupica žena uvijala se i njihala bokovima u nedvosmislenom pozivu na parenje. Sada već sasvim smirena i prisebna, obratila je pozornost na glazbu. Svidjelo joj se − tvrd ponavljajući ritam; udaranje bubnjeva; sirov, metalan vrisak gitara. I svidjeli su joj se različiti stilovi plesača koji su, svaki na svoj način, slijedili glazbu. Ruke u zraku, ruke podignute kao u boksača sa stisnutim šakama, izbacivanje laktova, kretanje u mjestu, kretanje ukrug. „Vau. Jednostavno, vau!” Julie je odložila na stol čaše ispunjene ružičastom tekućinom i sjela. „Zamalo sam sve prolila dok sam se probijala ovamo, a to bi bilo katastrofa. Osam dolara po piću.” „U klubovima i barovima alkoholna pića donose najveći profit.” „ Valjda. Ali su dobra. Otpila sam malo po putu i bilo je kao paf!“Nasmijala se i nagnula naprijed. „Neka nam potraju dok ne pronađemo tipove koji će nam platiti drugu rundu.” „Zašto bi nam oni platili piće?” „Čovječe! Zgodne smo, slobodne smo. Kušaj malo, Liz, a onda idemo tamo pokazati što znamo.” Poslušno, Elizabeth je srknula iz čaše. „Dobro je.” Testirala je još malo. „I ima lijepu boju.” „Želim se zapaliti i razmrdati! Hej, volim ovu pjesmu. Vrijeme je za ples.” I povukla je Elizabeth prema podiju. Kad se gomila zaklopila oko nje, Elizabeth je zatvorila oči. Samo glazba, pomislila je. Samo glazba. „Hej, dobro se krećeš.”

Elizabeth je oprezno otvorila oči i koncentrirala se na Julie. „Što?” „Bojala sam se da ćeš biti trapava. Ali kretnje su ti dobre. Znaš plesati”, objasnila je na kraju. „Oh. Glazba je elementarna, plemenska i smišljena je kao stimulans. Riječ je samo o koordinaciji nogu i bokova. I mimikriji. Često sam gledala druge ljude dok plešu.” „Kako ti kažeš, Liz.” Elizabeth je uživala u gibanju tijela. Kao i visoke pete, davalo joj je osjećaj snage i moći, a blagi, lepršavi dodir haljine na koži dodao je seksualni element. Raznobojna, isprekidana svjetla davala su dojam nestvarnosti, a glazba je gutala i usisavala sve druge zvukove. Nelagoda zbog gužve popustila je i kad ju je Julie kucnula bokom, nasmijala se, odsrca. Plesale su, i opet plesale. Konačno su se vratile za svoj sićušni stol, popile koktele dokraja, a, kad je konobarica prošla pokraj njih, Elizabeth je bez razmišljanja naručila još jednu turu. „Od plesa sam ožednjela.” „Mene je već malo drmnulo. A onaj tip preko puta ozbiljno nas odmjerava. Ne, nemoj se okretati.” „Kako ću ga vidjeti ako se ne okrenem?” „Vjeruj mi na riječ, totalno je zgodan. Bacit ću mu oko, a onda se ti, kao neupadno okreni u stolici. Tip ima plavu kosu, malo kovrčavu. Traperice, uska bijela majica i crni sako.” „A da. Vidjela sam ga prije kod šanka. Razgovarao je s nekom ženom. Plavuša, duge kose u blještavo ružičastoj haljini s dubokim dekolteom. U lijevom uhu ima naušnicu, kolut, i zlatni prsten na srednjem prstu desne ruke.” „Isuse, zar ti uistinu imaš oči na leđima? Kako znaš kad ga nisi pogledala?” „Vidjela sam ga tamo kod šanka”, ponovila je Elizabeth. „Primijetila sam ga jer je žena s kojom je razgovarao izgledala vrlo ljuta. A sjećam se toga jer imam eidetsko pamćenje.”

„Je li to smrtonosno?” „Ne, to nije ni bolest ni stanje. Oh.” Elizabeth se zarumenjela i spustila ramena. „To je bila šala. Obično takvu vrstu pamćenja zovu fotografskim pamćenjem, ali to nije posve točno, i nije samo vizualno.” „Kako god. Pripremi se.” Ali Elizabeth je više zanimala Julie − bacila je oko, što je uključivalo nagib glave, polagani tajanstveni osmijeh i pogled ispod trepavica. Za tim je slijedio kratki trzaj glavom i zabacivanje kose s ramena. Je li to urođeno? Ili naučeno? Ili kombinacija jednoga i drugoga? U svakom slučaju, mogla bi to i ona naučiti, iako više nema dugu kosu koju bi mogla zabaciti na leđa. „Poruka primljena. Oh, osmijeh mu je tako šarmantan. Bože, ide prema nama. On stvarno ide prema nama.” „Ali to si i željela. Zato si mu... poslala poruku.” „Da, ali... kladim se da ima bar dvadeset pet godina. Kladim se. Slijedi moj mig.” „Molim?” Elizabeth je podignula glavu, ali nije riskirala s osmijehom. To prvo mora uvježbati. „Pitam se možete li mi pomoći oko nečega?” Julie je izvela jedno modificirano zabacivanje kose. „Možda.” „Bojim se da mi pamćenje slabi jer ja nikada ne zaboravljam lijepu ženu, a ne mogu se sjetiti nijedne od vas. Recite mi da niste već bile ovdje.” „Prvi put.” „Ah, to onda objašnjava sve.” „Pretpostavljam da si ti često ovdje.” „Svake večeri. Ovo je moj klub − zapravo”, nastavio je sa šarmantnim osmijehom, „imam udio u njemu.” „Vi ste jedan od Volkova?” bez razmišljanja je progovorila Elizabeth pa osjetila vrućinu kad su se probadajuće plave oči okrenule prema njoj. „Alex Gurevič. Rođak.”

„Julie Masters.” Julie mu je pružila ruku, a Alex joj je ceremonijalno poljubio prste. „I moja prijateljica Liz.” „Dobrodošle u Skladište 12.Dobro se zabavljate?” „Glazba je odlična.” Prišla im je konobarica s naručenim koktelima, a Alex je pokupio račun s pladnja. „Lijepe žene koje prvi put dođu u moj klub ne plaćaju piće.” Julie mu je uputila blistav osmijeh i gurnula Elizabeth nogom ispod stola. „Onda nam se morate pridružiti.” „Bit će mi zadovoljstvo.” Nešto je tiho promrmljao konobarici. „Ovdje ste u posjetu nekomu?” „Rođene i odrasle u Chicagu”, odgovorila je Julie i povukla veliki gutljaj iz čaše. „Obje. Došle smo kući preko praznika. Studiramo na Harvardu.” „Harvard?” Nakrivio je glavu i očarano ih pogledao. „Lijepe i pametne. Već sam napola zaljubljen. Ako znate i plesati, izgubljen sam.” Julie je otpila još jedan gutljaj. „Trebat će ti mapa.” Nasmijao se i ispružio ruke. Julie je prihvatila jednu i ustala. „Hajde, Liz. Pokažimo mu što znaju djevojke s Harvarda.” „Oh, ali on želi plesati s tobom.” „S objema.” Alex je i dalje držao ispruženu drugu ruku. „I to će me učiniti najsretnijim čovjekom u klubu.” Počela je odbijati, ali joj je Julie iza Alexovih leđa poslala drugu verziju bacanja okakoja je uključivala trzanje obrvama, kolutanje očima i grimase. I tako je prihvatila Alexovu ruku. Nije ju izričito zamolio za ples i Elizabeth mu je odala priznanje za manire jer ju je glatko mogao ostaviti samu za stolom. Učinila je sve što je mogla da ne ulazi u njihov prostor. Nije joj smetalo, voljela je plesati. Voljela je glazbu. Voljela je buku koja ju je okruživala, pokrete, mirise. Kad se nasmiješila, to nije bilo uvježbano, bio je to prirodan, spontan, širok osmijeh. Alex joj je veselo namignuo i spustio ruke na Julienine bokove. Onda je podignuo bradu, što ju je upozorilo da se netko nalazi iza nje.

Još dok se okretala, netko ju je uhvatio za ruku i brzo je zavrtio pa se gotovo saplela na visokim petama. „Moj rođak je, kao i uvijek, pohlepan. Uzeo je dvije dok ja nemam nijednu.” U glasu mu je egzotično vibrirao mekani ruski naglasak. „Osim ako se ne smiluješ i zaplešeš sa mnom.” „Ja...” „Nemoj reći ne, lijepa damo.” Privukao ju je bliže i zaljuljao. „Samo jedan ples.” Samo je zurila gore u njega. Tvrdo, čvrsto tijelo pritisnuto uz njezino. Dok je Alex bio svjetlokos i svjetloput, on je bio taman − dugi uvojci tamne kose, oči gotovo crne, tamna, preplanula koža. Kad joj se nasmiješio, jamice su mu zaigrale na obrazima. Srce joj se preokrenulo u prsima i zadrhtalo. „Sviđa mi se ta haljina”, rekao je. „Hvala. Upravo sam je kupila. Nova je.” Smiješak mu se proširio. „I moja omiljena boja. Ja sam Ilja.” „Ja sam... Liz. Um, prijatno poznakomit’sja.” „I menije drago što smo se upoznali. Ti govoriš ruski.” „Da. Pa, natucam pomalo.” „Prekrasna djevojka u haljini moje najdraže boje i govori ruski. Ovo je moja sretna večer.” Ne, pomislila je Liz, dok joj je podizao ruku i ovlaš joj poljubio prste. O ne, ovo je mojasretna večer. Ovo je najbolja večer u mojem životu.

3 Premjestili su se u separe. Sve je teklo tako glatko, s lakoćom. Čarobno, kao i ružičasto piće koje se pojavilo pred njom. Bila je Pepeljuga na balu, a ponoć je bila cijeli život daleko. Sjeo je uz nju, nije skidao pogled s nje, naginjao se prema njoj kao da drugi ljudi ne postoje. Dodirivao ju je dok je govorio, a svaki dodir na dlanu, ruci ili ramenu bio je neizmjerno uzbudljiv. „Onda, što studiraš na Harvardu?” „Ja sam na medicini.” To neće biti istina, obećala si je, ali za sada je bilo dovoljno istinito. „Liječnica. Za to je potrebno mnogo godina učenja, da? Kakva liječnica?” „Moja majka želi da specijaliziram neurokirurgiju kao i ona.” „Kirurg za mozak? To je velika stvar.” Lagano joj je prešao kažiprstom po sljepoočici. „Za takvo što moraš biti jako pametna.” „l jesam. Vrlo pametna.” Nasmijao se. „Dobro je poznavati sebe. Kažeš, to je ono što tvoja majka želi. Je li to i tvoja želja?” Otpila je gutljaj pića i pomislila kako je i on vrlo pametan − ili bar pronicav. „Ne, ne zapravo.” „A što bi ti željela?” „Uopće ne želim biti liječnica.” „Ne? Što onda?” „Želim raditi za FBI.” „FBI?” Tamne su se oči raširile.

„Da, Želim istraživati tehnološki kriminal, računalne prijevare, terorizam, seksualnu eksploataciju. To je važno polje koje se mijenja iz dana u dan. Što se više ljudi koristi računalima i ovisi o njima, to će više kriminalni elementi iskorištavati tu ovisnost. Lopovi, prevaranti, pedofili, čak i teroristi.” „To je tvoja strast.” „Pa... da. Pretpostavljam.” „Onda je moraš slijediti. Uvijek moramo slijediti svoje strasti, da?” rekao je i prešao joj dlanom preko koljena. Osjetila je žitku toplinu koja joj se polagano razlila u trbuhu. „Nikada prije nisam. Ali želim započeti.” „Moraš poštovati svoju majku, ali i ona mora uvažavati tvoje želje. Svaka majka želi da njezino dijete bude sretno.” „Ona ne želi da protratim svoj intelekt.” „Ali taj intelekt je tvoj.” „Počinjem vjerovati u to. Jesi li i ti na fakultetu?” „Gotov sam s tim. Sada sam zaposlen u obiteljskom poslu. To je ono što mene čini sretnim.” Dao je znak konobarici za još jednu turu pića prije nego što je Elizabeth i primijetila da joj je čaša gotovo prazna. „Zato što je to tvoja strast.” „Tako je. Ja slijedim svoje strasti − kao ovu.” O, Bože. Poljubit će je. Nikada se dosad nije poljubila, ali zamišljala je taj osjećaj, često. Znala je da tijekom poljupca dolazi do prijenosa bioloških informacija preko feromona i stimuliraju se završetci živaca u usnicama i na jeziku. To izaziva kemijsku reakciju − ugodnu −što objašnjava zašto je ljubljenje važan dio ljudske kulture. Ali teorija i stvarnoljubljenje bile su dvije sasvim različite stvari. Mekane i tople usnice blago su se očešale o njezine, a pritisak se postupno pojačavao dok mu je ruka klizila naviše prema prsnom košu. Srce joj je posrnulo.

Ispustila je dugo zadržavani dah, s nehotičnim, gotovo bolnim jecajem, i svijet se okrenuo oko nje. „Slatko”, promrmljao je, a od vibracija glasa i topline daha osjetila je jezu u kralježnici. „Jako slatko.” Malo se odmaknuo i zagledao joj se u oči. „Sviđaš mi se.” „I ti se meni sviđaš. Sviđa mi se ljubljenje s tobom.” „Onda to moramo ponoviti dok plešemo.” Podignuo ju je na noge i tek ovlaš je dotaknuo usnama. „Ti nisi... riječ, riječ... istrošena, blazirana. To je riječ. Ne kao mnoge žene koje dolaze ovamo plesati, piti i koketirati.” „Nemam mnogo iskustva s tim stvarima.” Crne oči zasjale su pod pulsirajućim svjetlom. „Onda drugi muškarci nemaju sreće kao ja.” Poveo ju je prema plesnom podiju. Pogledom je preko njegova ramena potražila Julie. I njezina se prijateljica ljubila. To nije bilo ni blago ni polagano, ali činilo se da Julie to ne smeta. Ilja ju je privukao u naručje i zaljuljao u laganom ritmu nimalo nalik drugim plesačima koji su se energično uvijali i okretali. Samo ju je ljuljao i nježno ljubio. Prestala je misliti o kemijskim reakcijama i završetcima živaca i prepustila se. Instinktivno je podignula ruke i ovila ih oko njegova vrata. Kad je osjetila promjenu, tvrdoću uz svoje tijelo, znala je da je to normalna, spontana fizička reakcija. Ali svejedno je osjetila zadovoljstvo. Izazvala je reakciju. Nitko je nikada prije nije poželio. „Što mi radiš”, prošaptao je blizu njezina uha. „Tvoj miris, okus.” „To su feromoni.” Pogledao ju je i nabrao obrve. „To je, što?” „Ništa.” Pritisnula je lice uz njegovo rame. Znala je da joj alkohol utječe na rasuđivanje, ali nije marila.

I znala je da ne mari upravo zato što joj je sposobnost rasuđivanja oslabljena. Iako je sve to znala, ponovno je podignula glavu. Ovaj put ona je inicirala poljubac. „Trebali bismo sjesti”, rekao je konačno. „Koljena su mi se razmekšala.” Vratili su se za stol držeći se za ruke. Julie je skočila na noge, zajapurena i staklastih očiju. Malo je zateturala, nasmijala se i dohvatila svoju torbicu. „Odmah se vraćamo. Pođi sa mnom, Liz.” „Kamo?” „A kamo drugamo? Toalet.” „Oh. Oprosti.” Julie ju je uhvatila ispod ruke tražeći uporište. „Možeš li to vjerovati? Uhvatile smo najbolje tipove u klubu. Isuse, tako su seksi. A tvoj ima taj čudan naglasak. Voljela bih da i moj ima naglasak, ali ljubi se mnogo bolje od Darryla. Znaš, on je praktično vlasnik kluba i ima tu kuću na jezeru. Pokupit ćemo se odavde, svi zajedno, i otići k njemu.” „U njegovu kuću? Misliš da je to u redu?” „Oh, svakako.” Julie je gurnula vrata toaleta i zagledala se u dugačak red pred kabinama. „Tipično, a ja stvarno moram piškiti. Tako sam uzbuđena! Kakav je tvoj tip − ljubi se dobro? Kako se ono zove, zaboravila sam?” „Ilja. Da, dobar je. Sviđa mi se, jako, ali nisam sigurna je li pametno poći s njima.” „Oh, opusti se, Liz. Ne možeš me sada ostaviti na cjedilu. Totalno sam odlučila napraviti to s Alexom, a ne mogu otići tamo sama − ne na prvom spoju. Ti ne moraš ići s Iljom do kraja, ako si nevina.” „Seks je prirodan i potreban, ne samo za razmnožavanje nego i za užitak i opuštanje od stresa.” „Shvatila.” Julie ju je gurnula laktom. „Znači, ne misliš da sam drolja zbog ovoga s Alexom?”

„Osuđivanje žena zbog upuštanja u seksualne odnose, dok se zbog iste stvari muškarce smatra vitalnima, nesretan je i nepravedni nusproizvod patrijarhalnoga društva. Nevinost ne bi trebala biti nagrada koja se osvaja ili uskraćuje. Himen nema svojstvo nagrade, ne daje moć. Žene bi trebale imati pravo na vlastito seksualno zadovoljstvo, bez obzira na to je li razmnožavanje svrha tog odnosa ili nije, jednako kao i muškarci.” Dugonoga plavuša popravila je frizuru pred ogledalom i nasmiješila se. „Pjevaj pjesmu, sestro.” Elizabeth se približila Julie i prošaptala: „Zašto bih trebala pjevati?” „To je samo izraz. Znaš, mislila sam da si ti od onih ’bez pipanja ispod pojasa i samo preko odjeće’.” „Nemam puno iskustva, ali to ne znači da sam puritanka.” „Primljeno na znanje. Znaš, nekako sam mislila da ću te, kad i idemo unutra i nađemo dečke, ostaviti da ideš svojim putem. Ali si stvarno zabavna, iako pola vremena govoriš kao učiteljica. I tako, znaš, oprosti što sam to, kao, pomislila.” „Sve je u redu. Nisi me ostavila. A svjesna sam da se razlikujem od tvojih prijateljica.” „Hej.” Julie joj je ovila ruku oko ramena. „Sada si i ti moja prijateljica, točno?” „Nadam se. Nikada nisam...” „O, hvala Bogu”, uzviknula je Julie s olakšanjem i jurnula prema slobodnoj kabini. „Znači, svi idemo k Alexu, točno?” Elizabeth se osvrnula po krcatoj prostoriji. Žene su popravljale frizure, čekale u redu, smijale se, razgovarale. Ona je vjerojatno bila jedina djevica među njima. Djevičanstvo nije nagrada, podsjetila se. Ali, s druge strane, nije ni teret. Njeno je i može ga zadržati ili izgubiti. Njen izbor. Njen život. „Liz?” „Da.” Smirena, Liz je krenula prema sljedećoj slobodnoj kabini. „Da”, rekla je ponovno. Zatvorila je vrata i sklopila oči. „Ići ćemo. Zajedno.”

Vani za stolom Ilja je podignuo svoje pivo. „Ako su te djevojke punoljetne, ja sam djed.” Alex se samo nasmijao i slegnuo ramenima. „Blizu su. A moja je uspaljena, vjeruj mi.” „Pijana je, Alexi.” „Pa što?Ja joj nisam gurao piće niz grlo. Došao sam po svježe meso i večeras ću nešto poševiti. Nemoj mi reći da ti ne planiraš zakucati onu brinetu, braco.” „Slatka je.” Kratko se nasmiješio. „I tek malčice nedozrela. Nije toliko pijana kao tvoja. Ako bude voljna, odvest ću je u krevet. Sviđa mi se kako misli.” Alex se nakesio. „Ma nemoj mi reći.” „Ne, stvarno. Ima nešto drukčije u njoj.” Pogledao je oko sebe. Sve su iste, pomislio je, sve je predvidljivo. „Osvježavajuće − to je prava riječ.” „Dogovaramo odlazak k meni, svi zajedno. Plavuša ne želi ići bez prijateljice. Vi možete uzeti gostinjsku sobu.” „Draži mi je moj stan.” „Gledaj, idu obje ili nijedna. Nisam potrošio dva sata da je smekšam, a onda ona digne rep i ode samo zato što ti ne možeš obaviti stvar s prijateljicom.” Iljin pogled se stvrdnuo. „Ja mogu obaviti stvar, rođače.” „A što misliš, gdje će biti lakše obaviti stvar, rođače? U tvom ušljivom stanu ili u mojoj kući na jezeru?” Ilja je trznuo ramenom. „Draža su mi jednostavnija mjesta, ali u redu. Idemo k tebi. I bez droge, Alexi.” „Oh, za Boga miloga.” „Bez droge.” Ilja se nagnuo naprijed i udario prstom po stolu.

„Neka sve bude legalno. Ne poznajemo ih dovoljno, a mojoj se, mislim, to ne bi svidjelo. Kaže da želi raditi za FBI.” „Sereš!” „Bez droge, Alexi ili ja ne idem − a ti noćas nećeš ševiti.” „U redu, u redu. Evo, cure se vraćaju.” „Ustani.” Ilja je gurnuo bratića nogom ispod stola. „Pretvaraj se da si džentlmen.” Ustao je i pružio ruku prema Liz. „Htjele bismo otići odavde”, objavila je Julie privijajući se uz Alexa. „Rado bismo vidjele tvoju kuću.” „Onda odmah krećemo. Nema ništa bolje od privatne zabave.” „Sigurna si da želiš ići?” promrmljao je Ilja dok su hodali prema izlazu. „Da. Julie to stvarno želi, a došle smo zajedno pa...” „Ne, ne pitam što Julie želi. Pitam što ti želiš.” Pogledala ga je, a kroz tijelo su joj prošli trnci. Njemu je važno što ona misli. „Da. Želim ići s tobom.” „To je dobro.” Uhvatio ju je za ruku dok su se probijali kroz gužvu. „Ja želim biti s tobom. I pričat ćeš mi o Liz. Želim znati sve o tebi.” „Julie je rekla da momci − muškarci − žele razgovarati samo o sebi.” Nasmijao se i zagrlio je oko ramena. „Kako onda upoznaju zanimljive žene?” Kad su došli do vrata, prišao im je čovjek u odijelu i kucnuo Ilju po ramenu. „Samo trenutak”, rekao je i stupio u stranu. Govorili su na ruskom, a od buke nije mogla dobro razaznati razgovor. Ali primijetila je da Ilja nije zadovoljan onime što je čuo. I bila je prilično sigurna da je izraz chyort voz’mineka psovka. Dao je čovjeku znak da pričeka pa izveo Liz na ulicu. „Iskrsnulo je nešto što moram obaviti. Žao mi je.” „U redu je. Razumijem.”

„Sranje, Ilja, prepusti to nekomu drugomu.” „To je posao”, kratko je odgovorio. „Neće dugo trajati, ne više od sat vremena. Ti pođi s Alexijem i sa svojom prijateljicom. Ja ću doći čim to obavim.” „Oh, ali...” „Hajde, Liz, sve je u redu.” Julie ju je gurnula laktom. „Pričekat ćeš ga kod Alexa. Ima super glazbu i veliki zidni televizor.” „Samo malo strpljenja. Stižem uskoro.” Ilja se prignuo i poljubio je ohrabrujućim, dugim poljupcem. „Vozi pažljivo, Alexi. Imaš dragocjen teret.” „I tako, sad imam dvije prekrasne žene.” Ne želeći izgubiti zamah dobrog raspoloženja, Alex je obgrlio obje djevojke oko ramena. „Ilja sve uzima tako ozbiljno. Ja volim zabavu. Premladi smo za ozbiljne stvari.” Tamni terenac doklizio je do njih i zaustavio se uz rub pločnika. Alex je uzeo ključeve od poslužitelja i otvorio je vrata. Osjećajući se uhvaćenom u stupicu obveze, Liz se popela na stražnje sjedalo. Izvijala je vrat gledajući prema vratima još dugo nakon što su krenuli na ulicu. Nije imala dobar osjećaj. Bez Ilje, uzbuđenje i iščekivanje izblijedjeli su i ostavili je praznom i umornom. U kombinaciji s alkoholom, vožnja na stražnjem sjedalu izazvala je napadaj mučnine. Uznemirena, i iznenada brutalno umorna, oslonila je glavu na hladno prozorsko staklo. Ona je tu suvišna, pomislila je. Julie i Alex pjevali su i smijali se. Alex je vozio prebrzo i oštro sjekao zavoje, od čega joj se dizao želudac. Zahvatio ju je val vrućine, ali se natjerala da diše polagano i ujednačeno. Neće joj pozliti. Neće se poniziti i dopustiti da joj pozli na stražnjem sjedalu tuđeg automobila. Spustila je prozor za nekoliko centimetara i pustila svjež zrak preko lica. Željela je leći u svoj krevet, željela je spavati. Previše je popila, a ovo je još jedna kemijska reakcija. Ni približno tako ugodna kao poljubac. Koncentrirala se na disanje, na noćni zrak na svojem licu, na kuće, automobile, ulice. Na bilo što, samo ne na uznemireni želudac.

Zavio je uz Lake Shore Drive i pomislila je kako su došli relativno blizu njezine kuće u Lincoln Parku. Mogla bi, jednostavno, izići van i otići kući, u tišinu, i prespavati mučninu i vrtoglavicu. Alex se zaustavio pred starinskom dvokatnicom i jedva je dočekala stati na tvrdo tlo. „Imam stvarno dobar pogled”, govorio je Alex dok su izlazili iz automobila. „Mislio sam kupiti stan, ali volim privatnost. Ovdje ima dovoljno prostora za zabave i nitko me ne gnjavi zbog preglasne glazbe.” Julie je zateturala i glasno se zahihotala. Alex ju je uhvatio da ne padne, a drugom rukom je stisnuo za stražnjicu. Elizabeth se vukla za njima kao bezvoljni peti kotač, izmučena mučninom i nelagodom. „Lijepa kuća. Tu živiš sam?”, uspjela je protisnuti. „Dovoljno prostora za tulume.” Otključao je ulazna vrata i uz galantni naklon propustio ih unutra. „Prvo dame.” Željela je pohvaliti kuću, reći kako ima prekrasan dom, ali, sve je bilo odviše svijetlo, odveć novo, previše moderno. Sami oštri rubovi, sjajne površine, glatka koža. Crveni bar, velika sofa presvučena crnom kožom i golemi zidni televizor dominirali su dnevnim boravkom. Prednji je zid bio potpuno zastakljen i imao je velika klizna vrata koja su vodila na terasu. „Bože, ovo je savršeno”, Julie se odmah bacila na sofu i ispružila se. „Totalno dekadentno.” „To je i bila zamisao, srce.” Dohvatio je daljinski upravljač i ispunio sobu žestokom, glasnom glazbom. „Pripremit ću ti piće.” „Možeš li napraviti Cosmo?” upitala je Julie. „Ja ga, jednostavno, obožavam.” „Cosmostiže, po narudžbi.” „Mogu li ja dobiti samo malo vode?” upitala je Elizabeth. „Oh, Liz, nemoj ubijati raspoloženje.” „Malo sam dehidrirala.” I, Bože, Bože, potrebno joj je zraka. „Je li u redu ako pogledam terasu?” upitala je i krenula prema staklenim vratima. „Naravno. Mi casa es tu casa.”

„Ja želim plesati!” Julie je đipnula sa sofe i počela plesati, a Elizabeth je povukla vrata i pobjegla van. Pretpostavljala je da je pogled predivan, ali, kad je doteturala do ograde i čvrsto se uhvatila za prečku, sve je bilo mutno i sivo. Što su to napravile? Što su mislile? Ovo je pogreška. Glupa, nepromišljena pogreška. Moraju otići odavde. Moram otići, odmah. Ali čak preko zaglušujućeg tutnjanja glazbe čula je Julienin pripiti smijeh. Možda bi mogla nekoliko minuta posjediti ovdje, razbistriti glavu, pričekati da joj se želudac smiri. Mogla bi reći da ju je nazvala majka. Što je još jedna laž u noći prepunoj laži? Izmislit će neki izgovor − dobar, logičan izgovor i otići. Kad joj se glava malo razbistri. „A, tu si ti.” Okrenula se prema Alexu. „Po jedno od svega.” U jednoj ruci nosio je čašu vode s ledom, a u drugoj, čašu one ružičaste stvari od koje joj se sada okrenuo želudac. „Hvala. Ali uzet ću samo vodu.” „Treba nahraniti to raspoloženje, srce.” Odložio je čašu na stolić. „Ne moraš biti ovdje sama.” Primaknuo se i pritisnuo joj leđa uz ogradu. „Ja se mogu pobrinuti za vas obje.” „Ne mislim...” „Tko zna hoće li Ilja uopće doći? Posao, posao, posao, to je sve što on radi. Iako, zapela si mu za oko. I meni, također. Vrati se unutra. Dobro ćemo se provesti.” „Mislim... pričekat ću Ilju. Moram u kupaonicu.” „Tvoj gubitak, srce.” Slegnuo je ramenima, a u očima mu je zasvjetlucao pakosni bljesak. „Lijevo, iza kuhinje.” „Hvala.” „Ako se predomisliš”, doviknuo je dok je trčala prema vratima.

„Julie.” Zgrabila je prijateljicu koja je nesigurno pokušavala izvesti plesni okret. „Ludo se zabavljam. Ovo je najbolja noć, ikada. Bez konkurencije.” „Julie, previše si popila.” „Pffft.” Julie je otresla Elizabethinu ruku. „Nemoguće.” „Moramo ići.” „Mi moramo ostati i tulumaritil” „Alex je predložio da obje odemo u krevet s njim.” „ljuuu.”Frknuvši od smijeha, Julie se ponovno zavrtjela. „On se samo zafrkava, Liz. Nemoj mi sad postati neki drveni davež. Tvoj tip će doći za nekoliko minuta. Popij još jedno piće, ohladi.” „Ne želim više piti. Slabo mi je. Želim ići kući.” „Ne idem kući. Tamo nikoga nije briga. Hajde, Lizzy! Zapleši sa mnom.” „Ne mogu.” Liz je osjetila kako joj koža postaje ljepljiva od znoja. Pritisnula je ruku na trbuh. „Moram...” Ne mogavši se više suzdržavati, pojurila je nalijevo i krajičkom oka vidjela Alexa kako stoji oslonjen na vrata terase i ceri se. Zagrcnula se, zaglavinjala kroz kuhinju i gotovo pala dok je grabila kvaku na vratima kupaonice. Riskirala je još pola sekunde koliko je bilo potrebno da zaključa vrata za sobom, a onda se srušila na koljena pokraj školjke. Povratila je bolesnu, sluzavu ružičastu tekućinu i jedva uspjela udahnuti prije novog napadaja. Dok se nesigurno podizala, pridržavajući se za umivaonik, suze su joj frcale iz očiju. Poluslijepa, otvorila je slavinu s hladnom vodom, isprala usta i poškropila se po licu. Drhteći, podignula je glavu i pogledala se u ogledalu − blijeda kao vosak, sjenilo razmrljano ispod očiju kao ljubičaste, krvlju podlivene masnice, crne pruge na obrazima. Preplavio ju je sram, a onda ju je novi val mučnine ponovno bacio na koljena. Iscrpljena, sklupčala se na pločicama i zaplakala dok se prostorija okretala oko nje. Nije željela da je itko vidi ovakvu.

Željela je biti kod kuće. Željela je umrijeti. Ležala je na podu i drhtala, obraza pritisnuta o hladne pločice sve dok joj se nije učinilo da bi mogla riskirati i sjesti. Prostorija je zaudarala na bljuvotinu i znoj, ali nije mogla izići prije nego što se očisti. Učinila je najbolje što je mogla sa sapunom i vodom. Trljala je lice sve do krvi zastajući svako malo kako bi se izborila s novim valovima mučnine. Sada je bila blijeda i otečena, staklastih očiju obrubljenih crvenilom. Pokušala je popraviti šminku, ali ruke su joj se tresle pa je rezultat bio još gori. Morat će progutati poniženje. Izići će na terasu, na svjež zrak i pričekati Ilju. Zamolit će ga da je odvede kući i nadala se da će razumjeti. Sigurno više neće htjeti imati posla sa njom. Uzrok i posljedica, podsjetila se. Lagala je, i lagala, i lagala, i rezultat je bilo ovo grozno poniženje. Ali, još gore od toga − prije nego što joj je sve oduzeto − prvo je dobila mali nagovještaj onoga što je moglo biti. Spustila je poklopac i sjela na školjku stišćući torbicu u ruci. Sklopila je oči i skupljala snagu za sljedeći korak. Umorno je izula cipele. Više nije važno. Noge su je boljele, a Pepeljugina ponoć upravo je odzvonila. Prošla je kroz kuhinju ispunjenu sjajnim, bijelim elementima i masivnim crnim uređajima. Hodala je s onoliko dostojanstva koliko je mogla prikupiti, ali, kad je skrenula prema dnevnoj sobi, vidjela je Alexa i Julie, gole, kako vode ljubav na sofi. Zapanjena, fascinirana, na trenutak je stajala ukopana gledala tetovaže na Alexovim leđima i ramenima. Ispod njega Julie je stenjala i ispuštala grlene zvukove. Posramljena, Elizabeth se tiho povukla i kroz kuhinjska vrata i izišla na terasu. Sjedit će ovdje u mraku, na svježem zraku, dok ne završe. Ona nije izvještačena puritanka. Na kraju krajeva, to je samo seks. Ali željela je, iz sveg srca, da se taj seks odigrava u spavaćoj sobi, iza zatvorenih vrata.

Onda je poželjela još malo vode za svoje izranjavano grlo, i prekrivač, jer joj je postalo hladno. Osjećala se promrzlo, prazno i vrlo, vrlo krhko. Zadrijemala je skvrčena u stolici u mračnom kutu terase. Nije znala što ju je trgnulo − glasovi, neka buka − ali naglo se probudila, utrnula i promrzla. Osjećala se još gore nego prije. Pogledala je na sat i ustanovila da nije spavala dulje od petnaest minuta. Mora što prije otići kući. Oprezno se prišuljala vratima. Prijateljicu uopće nije vidjela, samo Alexa − u crnim boksericama − i dva potpuno odjevena muškarca pokraj njega. Ugrizla se za usnicu i prišla još malo bliže. Možda su došli reći da se Ilja zadržao. Oh, samo neka što prije dođe i odvede je kući. Znajući kako iscrpljeno izgleda, ostala je u sjeni uz rub poluotvorenih vrata. „Idiote, govori engleski. Ja sam rođen u Chicagu.” Očito iznerviran, Alex je prišao baru i natočio votku. „Što je tako važno, Korotkij, da ne može čekati do sutra?” „Zašto odgađati do sutra? To je američki način, zar ne?” Čovjek koji mu se obraćao bio je zbijene, atletske građe. Kratki rukavi crne majice napinjali su se pod nabujalim bicepsima. Tetovaže po rukama. Kao i Alex, bio je svjetlokos i zgodan. Rođak? pitala se Elizabeth. Sličnost je bila jedva primjetna, ali postojala je. Čovjek do njega bio je krupniji, stariji i stajao je uspravno kao vojnik. „Da, ti si baš pravi jenki.” Alex je odgurnuo votku. „Radno vrijeme je završeno.” „A ti tako naporno radiš.” Korotkijev glas mekano je klizio preko slogova. Ali ispod zanimljiva naglaska grebao je oštar, nazubljen metal. „Za krađu od ujaka potrebno je stvarno mnogo teškog rada.” Alexu je zadrhtala ruka dok je iz prozirne vrećice sipao bijeli prah na malo četvrtasto ogledalo. „O čemu to govoriš? Ja ne kradem od Sergeja.”

„Kradeš iz klubova i restorana; uzimaš dio profita od internetskih prijevara i prostitucije. Od svega u što možeš zavući prste, misliš da to nije krađa? Misliš da je Sergej budala?” Alex je podrugljivo frknuo pa tankim metalnim alatom počeo kuckati po prahu. Kokain, shvatila je Elizabeth. Oh, Bože kako se mogla upetIjati u ovo? „Ja sam lojalan Sergeju”, rekao je sjeckajući prah, „i razgovarat ću s njimosobno. Sutra.” „Rolex, Armani, Versace, ova kuća, sve tvoje igračke. I tvoja droga, Alexi? Misliš da on ne zna kako si to platio? Misliš da ne zna za tvoju nagodbu s policijom?” Mali alat ispao mu je iz ruke i uz zveket se otkotrljao na pod. „Ja ne muljam s policijom.” Laže, pomislila je Elizabeth. Čula je to u njegovu glasu, vidjela u očima. „Pokupili su te prije dva dana zbog posjedovanja droge.” Korotkij je s gađenjem mahnuo prema kokainu na pultu. „A ti si se nagodio s njima, mudak.Izdao si svoju obitelj za slobodu, za svoj skupi život. Znaš li što se događa lopovima i izdajicama, Alexi?” „Razgovarat ću sa Sergejom. Objasnit ću. Morao sam im dati nešto, ali to je bilo čisto sranje. Ništa. Izigrao sam ih.” „Ne, Alexi, oni su nadigrali tebe. A ti si izgubio.” „Razgovarat ću sa Sergejom.” Krenuo je unatrag, ali se stariji čovjek pokrenuo − neočekivano brzo za svoju veličinu − i svinuo mu ruku iza leđa. Na licu mu je oživio strah, a u strahu počeo je govoriti ruski. „Nemoj, Jakove, mi smo rođaci. Naše majke su sestre, iste smo krvi.” „Ti si sramota za svoju mater, za svoju krv. Na koljena.” „Ne! Nemoj.” Drugi čovjek gurnuo ga je na tlo. „Molim te, nemoj. U rodu smo. Daj mi priliku, objasnit ću.” „Da, moli. Moli za svoj bezvrijedan život. Ja bih pustio Jegora da te polomi u male komade, ali tvoj je ujak rekao da budemo milostivi, zbog njegove sestre.”

„Molim te. Milost.” „Ovo je milost.” Korotkij je izvukao pištolj iz pojasa iza leđa, prislonio cijev na Alexijevo čelo i opalio. Elizabethi su popustile noge. Pala je na koljena i prekrila usne obama dlanovima kako bi prigušila vrisak. Korotkij je ispalio još dva hitca sa strane u Alexovu glavu. Cijelo vrijeme izraz na licu ostao mu je nepromijenjen, kao maska. Iznenada, pogled mu se stvrdnuo i okrenuo se prema kuhinji. „Ne osjećam se baš dobro, Alex. Moram malo prileći ili bismo mogli... Tko ste vi?” „Ah, jebi ga”, promrmljao je i ispalio dva metka u Julie, na mjestu gdje je stajala. „Zašto nismo znali da je doveo kurvu sa sobom?” Drugi čovjek prišao je mrtvoj djevojci i zatresao glavom. „Ova je nova. Vrlo mlada.” „Pa, sad više neće imati priliku ostarjeti.” Elizabethi se zamutilo pred očima. Ovo je san. Noćna mora od pića i slabosti. Probudit će se svake sekunde. Zgrčena u mraku, zurila je u Alexa. Tako malo krvi. Kad bi sve ovo bilo stvarno, zar ne bi bilo više krvi? Probudi se, probudi se, probudi se. Ali užas u njoj samo je vrisnuo još jače jer je ugledala Ilju. Ubit će i njega. Onaj čovjek će ga ubiti. Mora mu pomoći. Mora ga... „Dovraga, što si to napravio?” „Ono što mi je bilo naređeno.” „Naređeno ti je da mu polomiš ruke, i to sutra navečer.” „Stvari su se promijenile. Dobili smo vijest od našeg doušnika. Alexi se slizao s policijom.” „Kriste. Jebeni kurvin sin.” Elizabeth je s užasom gledala kako Ilja udara Alexa nogom, jedanput, dvaput, tri puta. Jedan od njih, pomislila je. On je jedan od njih. Ilja je prestao udarati mrvo tijelo, prošao rukom kroz kosu i ugledao Julie.