Nora Roberts ili J.D.Robb - Svjedokinja

14 Buđenje s Brooksom, pripremanje doručka i razbijanje svakodnevne rutine izbacili su je iz ravnoteže. On se nije žurio. Činilo se da uvijek ima nešto o čemu može pričati i svaki put joj pomrsi misli. Kad je otišao, bila je već sat vremena u zaostatku s planovima za taj dan, da ne spominjemo vrijeme koje je izgubila prethodne večeri. I sada, umjesto ranog odlaska u trgovinu, jer voljela je stići tamo čim se otvori, mora završiti dokumentaciju o operaciji pranja novca između Chicaga i Atlantic Cityja. Ako u sljedeća dva dana ne proslijedi te podatke u FBI, propustit će ovomjesečnu veliku isporuku. Za te stvari treba vremena, prigovarala si je dok je sjedala za računalo. Za pronalaženje podatka, dešifriranje, interpretiranje, povezivanje, slanje, treba vremena. Njene informacije moraju biti čiste i apsolutno točne. A možda će se konačno nešto zalijepiti za Ilju. Možda će ovaj put platiti. Ili će mu bar, kao i nekoliko puta prije, stvoriti probleme, izazvati frustraciju, gubitak ljudi i novca. U maštanjima, njen rad upropastio je Volkove, ogolio ih. Korotkij, Ilja − svi oni − odlaze doživotno u zatvor. Keegan i Cosgrove su razotkriveni, osramoćeni i osuđeni. A kad bi još dalje pustila mašti na volju, svi bi oni nekako znali da je ona zaslužna za to. Ipak, to ne bi bilo dovoljno. Julie bi i dalje bila mrtva s osamnaest godina, John i Terry i dalje bi bih ubijeni na dužnosti dok su pokušavali spasiti nju. Bolje je ostati u realnosti i napraviti najviše što može, okrnjiti im profit, poslove, ravnotežu. Pročišćavala je podatke sve dok nije bila zadovoljna, a to se otegnulo do poslijepodneva. Sada bi bilo najbolje izići van na sat ili dva, pomislila je, i tek onda još jedanput svježim pogledom pregledati podatke. Otići će u trgovinu, iako sad nije pravo vrijeme za to. Jednostavno nije. Kad se vrati, odvest će Berta u šetnju i na vježbanje.

Onda će iznova pregledati podatke i programirati seriju skokova do elektroničke adrese svog kontakta. Nakon toga će i sama obaviti jedan oštar trening jer je željela odušak nakon obavljena posla. Večer joj je slobodna pa će raditi nekoliko sati na virusu koji je počela razvijati prethodnih mjeseci. Promijenila je pištolj i ispod jakne s kapuljačom opasala nešto kompaktniju Berettu.Uskoro će temperatura biti previsoka za jaknu i morat će nositi oružje u navlaci na gležnju. Dok je resetirala alarm razmišljala je o nabavi novog pištolja. Večeras bi se mogla počastiti i pretražiti baze podataka o oružju. Ta ju je ideja oraspoložila, a ustanovila je da uživa u vožnji i u pogledu na šarene sjene koje je poslijepodnevno sunce bacalo kroz nježno zelenilo tek prolistalih grana. Primijetila je delikatni ogrtač trolisne režuhe, snažno crvenilo pasjeg zuba i kaleidoskop boja u vodi potoka koji je na tom mjestu naglo skretao i rušio se preko stijena. A rascvala divlja šljiva nadvila se preko svega i dodavala svoju čaroliju. Sve je izgledalo tako svježe, novo, puno nade. Proljeće obnavlja, nudi novi početak. Njezino prvo proljeće u ovom mjestu, mjestu koje je tako silno željela nazvati svojim domom. Dvanaest godina. Zar to nije dovoljno? Zar ne bi mogla ostati ovdje? Posaditi svoj vrt, njegovati ga, gledati kako raste i ubirati plodove. Raditi, naplatiti svoj dug i, jednostavno, živjeti. Zašto bi je pronašli ovdje, u ovim brdima, u ovom miru? Kako bi ikada mogli povezati Abigail Lowery s onom mladom djevojkom koja je bila tako luckasta, tako nesmotrena − i tako lagana meta? Sve dok ostane spremna, na oprezu, sve dok ostane neuočljiva − nevidljiva − mogla bi ovdje pronaći dom i život. I biti sigurna. Sve dok bude sigurna, moći će ranjavati Volkove i naplaćivati svoj dug. Toliko volim ovaj grad, pomislila je dok je skretala u Shop Street. Voljela je slikovite ulice, galerije i uvijek pune trgovine, zlaćane sunovrate i raznobojne tulipane koji su se prelijevali iz bačvi uz rub nogostupa. Turisti su dodavali živost, raznolikost. Stranci u prolasku, na praznicima ili u

kratkom posjetu. Ali dolazili su zbog mira, pejzaža, šetnji, lokalnog folklora i umjetnosti. Ne zbog barova, noćnih klubova ili urbane akcije koja je privlačila ljude kao što je Ilja. Pouzdanje joj je naraslo jer još nije vidjela nikoga nalik njemu kako tumara po dućanima, peca u rijeci ili planinari po okolnim brdima. A čak i kad bi netko iz ureda Saveznog šerifa, FBI-ja ili čak čikaške policije posjetio ovo mjesto, sigurno je ne bi prepoznao. Bila je izvan svoje sredine, dvanaest godina starija i drukčije boje kose. Kad bi je tražili, mogli bi je prepoznati. Ali nije bilo razloga tražiti Elizabeth Fitch u ovom ljupkom turističkom gradiću u Ozarksu. Ako taj dan ipak dođe, znala je kako pobjeći, kako se promijeniti, kako se stopiti i zakopati na drugom mjestu. No to neće biti danas, promrmljala je dok je parkirala auto pokraj tržnice. A svaki dan, koji nije danas, je poklonjen. Zaključala je automobil i ugledala Brooksa kako prelazi ulicu i ide prema njoj. Nije znala kako bi protumačila tu naglu promjenu pulsa, lagano treperenje... nečega u trbuhu. Čak je i hodao kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju, a ipak se približavao brzo. Zaustavio se pokraj nje prije nego što je uspjela smisliti što će napraviti, ili reći. „Ovo je ili stvarno odlično pogođeno vrijeme ili doista velika sreća.” Uzeo ju je za ruku − uvijek ju je dodirivao − i jednostavno je prekrio osmijehom. „Idem u nabavu.” „Da, to sam i pretpostavio. Prvo prošetaj sa mnom. Ti si upravo ono što mi treba.” „Za što?” „Općenito, recimo. Gadno jutro, gadan dan i nisam još sve uspio stresti sa sebe.” „Moram u trgovinu.” „Imaš neki dogovor za poslije?”

„Dogovor?” Ljudi su ih gledali. Mogla je osjetiti upitne poglede na leđima. „Ne.” „Dobro. Prošetajmo prema parku. Pola sata, ne više. Obično ne dolaziš u kupnju tako kasno poslije podne.” „Volim jutra.” Ali uvidjela je da će morati razbiti tu rutinu, jer postala je predvidljiva. A to se ne smije događati. „Neki zanimljiv posao jutros?” Nekako su počeli hodati, a on ju je još uvijek držao za ruku. Što bi sad trebala napraviti? Kako da se povuče? „Oprosti, što?” „Ovo jutro, jesi li radila nešto zanimljivo?” Pomislila je na pranje novca, rusku mafiju, FBI. „Ništa posebno.” „Sada ti pitaj mene.” „Oh, u redu. Jesi li?” „Uglavnom su ljudi vikali na mene, ili su prigovarali, kritizirali i držali prodike. Kao što smo i očekivali, Missy se pojavila u postaji s tvrdnjom da se poskliznula. Nisu joj se dopale optužbe protiv Tya ni njihove posljedice. Zapravo, sad kad je trijezan, Ty se bolje nosi s tim nego ona.” Brooks je podignuo ruku i mahnuo nekomu na drugoj strani ulice, a Abigail je s naporom suspregnula trzaj. Ovo neznači biti nevidljiv. „Nakon što je prestala vikati na mene”, nastavio je Brooks, „počela je plakati. I plakati. A kad sam je pustio u ćeliju, oboje su počeli plakati. Nakon toga je krenula u lov i dovukla sa sobom odvjetnika, jednu odvratnu, mizernu gnjidu. I tu u moj dan ulaze kritike. On smatra da sam prekoračio svoje ovlasti kad sam umjesto zatvorske kazne ponudio rehabilitaciju i savjetovanje.” „U pravu je. Nemaš ovlasti za sklapanje nagodbe.” „Oboje ste u pravu, a to sam rekao i gnjidi. Ty može ostati u zatvoru dok se ne odredi ročište za jamčevinu, a kad dođe do suđenja, vjerojatno će dobiti višegodišnju zatvorsku kaznu.” „Kako ste, gospođo Harris?” javio se sitnoj ženi koja je zalijevala cvijeće ispred knjižare.

„Ide, Brooks. Kako je kod tebe?” „Ne žalim se. Gdje sam stao?” upitao je. Abigail je osjećala ženine oči na leđima. A Brooks ju je i dalje držao za ruku. „Rekao si gnjidi od odvjetnika da bi Ty mogao provesti sljedećih nekoliko godina u zatvoru. Ja stvarno moram...” „Točno. I tako, u tom trenutku, Missy i Ty počnu se svađati i vikati jedno na drugo. Osobno, ja ne razumijem zašto ljudi ostaju zajedno kad među njima ima toliko nesnošljivosti i prijezira. Pogrde koje su razmjenjivali teško je i ponoviti. A Ty se toliko nabrijao da je krenuo i na mene. Zavjetovao se da će dovršiti ono što je započeo i isprašiti mi guzicu.” „To sve zvuči vrlo dramatično i neugodno.” „Ne mogu poreći. Gnjidi se Tyjev zavjet nije dopao jer se sad pozivanje na smanjenu uračunljivost raspalo u prašinu. A još manje mu se dopalo kad je Ty posegnuo kroz rešetke i stegnuo prste oko njegova gnjidastog grla.” „Hej, Caliope. Te su ruže stvarno nešto.” Žena u dugačkoj, šarenoj suknji s velikim slamnatim šeširom i s vrtlarskim rukavicama mahnula im je iz svog dvorišta. „Znala sam da ćeš to reći.” Brooks se nasmijao. „Almina kći”, objasnio je. „Ona je vidovita.” Abigail je počela objašnjavati kako je malo vjerojatno da gospođa s prekrasnim ružama ima takve sposobnosti, ali Brooks je već nastavio sa svojom pričom. „Priznajem, možda su zbog sve te vike i svađe moji refleksi bili usporeni i potrajalo je dok nisam odvojio Tya od gnjidina vrata.” Iako joj se u glavi malo vrtjelo, Abigail je pažljivo slijedila priču. „Dopustio si zatvoreniku da guši svog odvjetnika. A bio si zadovoljan jer si ga i sam htio ugušiti.” Brooks je zamahnuo njihovim spojenim rukama i nacerio se. „Iako to ne govori dobro o meni, otprilike je točno. Gnjida je istoga trenutka dala Tyu otkaz, a on je svoje mišljenje o tome izrazio iz petnih žila sugerirajući razne oblike samozadovoljavanja koje ta gnjida, iskreno rečeno, ne bi bila kadra

izvesti. Izjurio je van, a za njim i Missy uz galamu i plač. A na kraju? Nakon sve te drame i stresa posreći mi se da susretnem lijepu ženu i dobijem priliku provesti pola sata s njom.” „Postoje ljudi koji misle da se pravila i zakoni ne odnose na njih zato što su siromašni, ili bogati, ili tužni, ili bolesni ili jadni. Ili što god u tom trenutku odgovara njihovoj priči.” „Ne protivim se.” „Ali sustav često ide na ruku takvom stavu i sklapa nagodbe s onima koji su zbog istih tih razloga prekršili zakon.” „I s tim se moram složiti, ali zakon, i sustav moraju imati malo prostora za disanje.” „Ne razumijem.” „Potrebno je uzeti u obzir ljudski faktor, okolnosti. Potrebno je malo fleksibilnosti.” Na kratki zvuk automobilske trube Brooks je pogledao na cestu i mahnuo bradatom čovjeku u klimavome dostavnom kamionetu. „Čovjek koji ukrade komad kruha”, nastavio je bez prekida, „zato što je gladan i očajan ne bi trebao biti tretiran jednako kao i onaj koji krade zbog profita.” „Možda. Ali kad bi provođenje zakona bilo dosljednije, oni koji kradu zbog profita imali bi manje šanse ponoviti svoj zločin.” Nakesio se, a Abigail se pitala je li rekla nešto glupo ili šarmantno. „Jesi li ikada poželjela biti policajka?” „Ne, zapravo. Sad bih se stvarno morala vratiti natrag i...” „Brooks! Dovedi tu djevojku ovamo.” Abigail se trgnula i okrenula. Zagledala se u kuću sa zmajevima, sirenama i vilama. I ugledala Brooksovu majku kako se spušta sa skele. Bila je odjevena u zamrljani radni kombinezon i tenisice. Žarkocrvena marama prekrivala joj je kosu. U trenutku kad je dotaknula tlo, psić koji je na zvuk njezina glasa počeo skvičati i cupkati, visoko je poskočio, prevrnuo se u zraku i tresnuo na trbuh. Žena se nasmijala i uzela ga na ruke.

„Ovamo!” zazvala je ponovno. „Dođi i upoznaj Abigail sa svojim malim bratom.” „I, trenutačno, njenim najdražim sinom”, zavjerenički je šapnuo Brooks. „Idemo ih pozdraviti.” „Ja bih se stvarno morala vratiti do tržnice.” „Zar mi nisu dovoljno propovijedali i vikali na mene za jedan dan?” Pogledao ju je s tužnim, bolnim izrazom u očima. „Imaj malo milosti za mene, može?” Ne može biti nevidljiva ako je ljudi prepoznaju na ulici, ako obraćaju pažnju na nju. A još je gore ako primijete da želi biti nevidljiva. Iako je željela da joj Brooks pusti ruku − djelovalo je previše intimno − prešla je s njim preko ulice do dvorišta čarobne kuće, kako ju je u sebi nazivala. „Nadala sam se da ćeš navratiti u posjet”, srdačno je rekla Sunny. „Zapravo, ja sam..“ „Ja sam je nagovorio na šetnju prije nego što ode u kupnju.” „Nema smisla protratiti ovakav dan u zatvorenu prostoru. Upoznaj se s Platonom.” „Dražestan je.” „I razbojnik. Ali ja volim razbojnike.” Počeškala je psića, a potom i Brooksa po glavi. „I pametan.” „Tko? Ja ili pas?” Sunny se nasmijala i potapšala ga po obrazu. „Obojica. Ovaj mali sjedne kad mu se kaže, ali još ne želi ostati na mjestu. Gledaj. Platone, sada sjedni.” Posjela je psa prislonivši mu lagano dlan na leđa, a drugom rukom izvukla je iz džepa malu poslasticu. „Sjedni tu. Evo vidiš, genij!” Platon je halapljivo smazao kolačić i odmah skočio u zrak. Zavrtio se oko sebe pa zagrebao šapama po Abigailinoj nozi. „Još radimo na manirama.” „On je još beba.” Ne mogavši odoljeti, Abigail je čučnula i nasmiješila se kad joj se Platon pokušao popeti u krilo. A nasmijala se kad je skočio i polizao je. „Ima sretne oči.” Blago mu je rukom prekrila njušku kad ju je pokušao gricnuti. „Ne, to se ne radi. I da, ti si jako zgodan i sretan pas.”

Kao svladan komplimentom, pljesnuo je dolje i okrenuo se na leđa otkrivajući trbuh. „I ima dobar ukus”, primijetila je Sunny kad ga je Abigail protrljala po trbuhu. „Oba moja sina imaju dobar ukus. Danas i ti imaš sretne oči, Abigail.” „Volim pse.” Pogledala je prema kući i promijenila fokus. „Vaša je kuća tako zanimljiva i slikovita. Sigurno vam čini zadovoljstvo što možete podijeliti svoju umjetnost s prolaznicima.” „Čuva me od stresa i drži me dalje od nevolje. Uglavnom.” „Prekrasna je. Uživam gledati koliko se razvila otkako sam se doselila ovamo. Sviđa mi se što nema smisla.” Sunny je prasnula u smijeh, a Abigail je osjetila kako joj se vrućina penje uz vrat. „Nisam to dobro rekla. Ispričavam se. Mislila sam...” „Znam točno što si mislila i potpuno si u pravu. To se i meni sviđa.” „Uđite unutra. Napravila sam ledeni čaj i imam onih kolača od đumbira koje voliš, Brooks.” „Mogao bih pojesti jedan.” Sagnuvši se, pogladio je Abigailinu kosu. „Hvala vam, uistinu, ali moram otići u kupnju, i kući, svojem psu.” Podignula je Platona, ustala i predala ga Sunny. „Drago mi je što smo se ponovno susrele i što sam upoznala Platona.” Udaljila se najbrže što je mogla, pokušavajući odmjeriti granicu između užurbanosti i bijega. Šarmirat će je, zavest će je. Taj čovjek, njegova majka, čak i ono štene. Pomest će je. Razgovori, pozivi, kolači, seks. Ljudi su je vidjeli kako šeta s Brooksom. Držali su se za ruke. Razgovarala je s njegovom majkom. I počet će govoriti o njoj. O njoj. Iako ne sudjeluje u društvenoj mreži, to ne znači da ne zna kako ona funkcionira. Ne može biti neuočljiva žena koja se ni po čemu ne ističe i živi na rubu Bickforda ako postane dio Bickforda preko Brooksa. Zašto se on ne ponaša po temeljnomu muškom obrascu? Spavao je s njom. Pobijedio je. Sada bi se trebao okrenuti drugim izazovima.

Netko ju je straga uhvatio za ruku i reagirala je bez razmišljanja. Vođena instinktom zamahnula je laktom unatrag i u okretu potegnula šakom prema napadaču. Brooks se trgnuo u stranu i blokirao udarac jedva nekoliko centimetara prije kontakta. „Vau. Odlični refleksi, Xena.” „Žao mi je.” Jednostavan odlazak u kupnju počeo se pretvarati u noćnu moru. „Iznenadio si me.” „U najmanju ruku. Nasreću, i ja imam prilično dobre reflekse. Inače bih se dičio još jednom masnicom na licu.” „Stvarno mi je žao.” Glas joj je postao ukočen. „Prišao si mi s leđa i zgrabio me.” „Razumijem.” Želeći je smiriti, pogladio ju je po kosi. „Dušo, na kraju ćeš mi morati reći tko te je povrijedio.” „Ne obraćaj mi se tako. Ovo se ne odigrava kako bi trebalo. Dobio si seks.” „Mislim da je to bilo obostrano, ali da. Zašto me ne uputiš kako bi se to stvari trebale odigravati?” „Trebao bi otići. Prestati...” Uzrujana, prošla je rukom kroz kosu i ogledala se oko sebe. „Ne mogu sada razgovarati o tome, ne ovdje. Ne razumijem zašto uopće treba raspravljati o tome. Ti više ne bi trebao biti zainteresiran.” „Za nekoga tko je tako pametan kao što si ti, znaš biti tvrda kao cigla. Spavao sam s tobom zatošto sam zainteresiran. A nakon toga sam postao još zainteresiraniji.” „Zašto? Ne, nemoj odgovoriti. Ti uvijek imaš odgovore. Zbunjuješ me. Ne želim se tako osjećati.” „Kako?” „Ne znam! Trebam otići u trgovinu, trebam ići kući, moram završiti posao i...” „Smiri se.” Stavio joj je ruke na ramena. „Uspori, Abigail.” „Da, moram predahnuti.” Sklopila je oči boreći se protiv napadaja panike. O, Bože, o, Bože, zašto nije ostala kod kuće?

„Dobro, samo duboko diši. Tako. A sad, evo što ćemo napraviti.” „Ne govori mi što ćemo mi raditi. Ne bi trebalo biti nikakvih mi.” „Ali, očito postoji. Saslušaj moj prijedlog. Otiđimo do mojeg ureda. Tamo možeš sjesti i popiti čašu vode.” Stresla je glavom. „Moram otići u trgovinu.” „Dobro, otiđi u trgovinu. Poslije, tamo oko šest, šest i trideset, doći ću do tebe. Donijet ću odreske i ispeći ćemo ih na roštilju. Večerat ćemo i porazgovarati.” „Ne trebamo večerati i nemamo o čemu razgovarati. Ja samo moram...” Brzo se sagnuo i poljubio je, vrlo nježno. „Imam taj osjećaj da ti ne želiš osjećati. Ali osjećaš. I ja također. I zato to moramo raščistiti.” „Ti ne kaniš otići.” „Vidjet ćemo kako će stvari ispasti. Ako dođe do toga, otići ću. Ja te ne želim povrijediti, Abigail, i učinit ću sve što mogu da te ne učinim nesretnom. Ali, kad dvoje ljudi nešto osjećaju, moraju to poštovati i moraju pokušati pronaći rješenje.” „Ti ne razumiješ.” „Ne, dušo, ne razumijem. Ali želim razumjeti. Hajde, odvest ću te do tržnice.” „Ne želim da ideš tamo sa mnom. Želim biti sama.” „U redu. Vidimo se večeras.” Samo još jedan razgovor, uvjeravala se dok je žurila niz ulicu. Jedan razgovor u kojemu će ostati smirena i racionalna. Jednostavno će mu objasniti da se ne želi upuštati u veze. Ima previše posla, važnog posla i ne može si priuštiti ometanje, rastrojenost, razbijanje koncentracije večerama, druženjem i gostima koji ostaju preko noći. Bit će čvrsta; on će biti razuman. Dokončat će to prijateljski jer do ovoga među njima, što god to bilo, nikada nije trebalo niti doći. I sve će opet biti mirno i tiho. Čim dođe kući, uvježbat će ono što treba reći i kako će to reći. Bit će spremna.

Odgodila je vježbanje govora jer je posao bio, i uvijek će biti, na prvome mjestu. Odvajanje misli u pregrade pokazalo se malo težim nego što je očekivala, ali je ipak pozorno pregledala sve podatke i napravila nekoliko manjih popravaka. Potom je napisala poruku. Informacije koje bi vam mogle biti korisne. Iskoristite ih kako smatrate najprikladnijim. Hvala na suradnji. Tvoj drug Poslala je poruku po već razrađenom sustavu preko nekoliko različitih servera i lokacija, i zatvorila ovu privremenu adresu. Pomislila je, kao već mnogo puta prije, kako bi doista voljela upoznati svoj kontakt, razmijeniti s njom misli i stajališta, ali morala se zadovoljiti sporadičnim informacijama iz memoranduma koje bi hakirala. Spremila je sigurnosnu šifriranu kopiju dokumenta i isključila računalo. „Idemo u šetnju”, najavila je Bertu. „Ja ću pritom vježbati što ću reći Brooksu. A od sutra se sve vraća na staro, kako i treba biti. Moramo raditi i zarađivati za život, točno?” Izvadila je ključeve, a Bert je protrljao tijelo uz njenu nogu. „Danas sam upoznala jednoga psića. Smiješan je. Mislim da bi ti se dopao.” Spuštali su se niz puteljak, korak uz korak. „Dobro bi ti došao prijatelj. Sljedeće godine kupit ćemo psića. Pomoći ćeš mi u treningu, a on će nam biti dobro društvo. To je sve što nam treba, je li tako? To je sve što nam treba.” Skrenula je oko kuće prema vrtu. „Potrebno mu je malo više brige, a treba promisliti i o proširenju novim vrstama cvijeća. Prošlo vrijeme. Bila sam ometena, ali sada se vraćamo u naš ritam. Moram nastaviti rad na virusu. Jednoga dana, Bert, kad ga usavršim, i u pravome trenutku, inficirat ćemo Volkove kao kuga.” Uzdahnula je. „Ali sada ne mogu razmišljati o tome. Moram misliti o ovoj situaciji.” Prilazili su šumi pa je raskopčala jaknu i nakratko položila ruku na kundak pištolja. Divlje šljive otvarale su pupoljke, mirisne latice u izmaglici nježnog zelenila, a vrba koju je netko posadio prije mnogo godina, posezala je

čipkastim prstima prema obali užurbana potoka obrubljena baršunastim sagom sitnih ljubičica. Dok su hodali kroz šumu prošaranu sjenama, okruženi mirom, mirisima i bojama, Abigail se smirila. Drhteći od uzbuđenja i očekivanja, Bert ju je pogledao čekajući znak, pa radosno pljusnuo u potok. Nasmijala se, kao i svaki put, gledajući ga. Krupan, oštar i nemilosrdan borac praćaka se i igra kao dijete u kadi. Pustila ga je da uživa i pritom pažljivo promatrala šumu. Ptice su se dozivale, kao glazbena pratnja kuckanju djetlića koji je tražio hranu u kori hrasta. A sunčeva je svjetlost dobila kroz filtar mladog lišća sanjivu mekoću. Još malo i šuma će se prorijediti, a otvorit će se pogled na brda. Voljela je tu zastati i promatrati valovito gibanje terena. I baš tu, u mekanome svjetlu, uz ptičji pjev, žuborenje potoka i psa koji se praćaka − ovdje se osjećala kod kuće više nego u samoj kući. Kupit će klupu. Da, pogledat će na internetu i pronaći će nešto organsko, drveno. Nešto što će izgledati kao da je izraslo ovdje. Naravno, klupe ne rastu, ali stvorit će takav dojam. I mogla bi sjediti tu, baš na tom mjestu, i gledati svijet kako se otvara prema brdima. Možda će se jednoga dana osjetiti dovoljno sigurnom i ponijet će sa sobom knjigu. Sjest će na klupu u svojoj šumi i čitati dok se Bert brčka u potoku. Ali sad mora prestati misliti o budućnosti. Mora se posvetiti onomu što je čeka večeras. „Dobro.” Mahnula je psu da se vrati i zadržala siguran razmak dok je on tresao kišu kapljica sa sebe. „’Brooks,”’ započela je kad su krenuli natrag, „’iako si mi privlačan i uživala sam u seksu s tobom, ne mogu se upustiti u vezu’ − ne, ne želim se upustiti u vezu. To je čvršće. ’Ne želim se upustiti u vezu.’ On će pitati zašto. To je njegov način i zato moram imati spreman odgovor. ’Moj prioritet je posao koji radim, a on traži mnogo vremena, punu pozornost i čvrst fokus.’” Ponovila je, isprobala različite naglaske i poredak riječi. „Trebalo bi biti dovoljno, ali on je žilav i uporan. Trebala bih reći nešto o tome kako cijenim njegovo zanimanje za mene. Ne želim ga razljutiti, niti uzrujati, ili mu povrijediti ponos. ’Cijenim tvoje zanimanje, to je laskavo.’

Laskavo je dobro, da.” Duboko je udahnula, zahvalna što ne osjeća dizanje panike u trbuhu. „Da”, ponovila je. „Mogla bih reći ’Laska mi tvoje zanimanje.’ A to je istina. Lakše je zvučiti iskreno kad govoriš istinu. ’Laska mi tvoja pažnja i uživala sam u našim razgovorima.’ Trebam li opet povući ono sa seksom? Bože. Bože! Kako to ljudi rade? To je tako komplicirano i mučno.” Podignula je lice prema suncu i udisala toplinu i svjetlost. Zamišljeno je pogledala prema brdima. Tamo ima toliko mnogo ljudi, toliko mnogo veza. I svi ti međuljudski odnosi. Roditelji, djeca, braća, sestre, prijatelji, ljubavnici, učitelji, poslodavci, susjedi. Kako svi oni to rade? Kako uspijevaju? Kako žongliraju i krivudaju među svim tim potrebama, kroz tu zapletenu dinamiku? Sva ta očekivanja i osjećaji? Lakše je živjeti u miru i samoći, sa svojom rutinom i svojim potrebama, bez neprestanih zahtjeva drugih ljudi koji se žele uključiti u to i sve poremetiti. Njezina je majka uspjela u tome. Susan Fitch je, naravno, bila uspješna na svim frontama. Da, njena se kći nakraju pokazala kao razočaranje, promašaj, ali, s duge strane, to je ono što trebaš očekivati ako dodaš drugu osobu u svoju mješavinu. „Ja nisam moja majka”, promrmljala je i pogladila Berta po glavi. „Ne želim biti. Ali, čak i kad bih htjela imati vezu s muškarcem i komplikacije koje dolaze s tim, ne mogu. To nije moguće. Zato idemo ispočetka. ’Iako si mi privlačan...’” Gotovo sat vremena, sve do povratka kući, radila je na poliranju sadržaja, tona, strukture rečenica, čak i govora tijela. Pretpostavljajući da će rasprava i večera proteći u civiliziranom tonu, otvorila je bocu shiraza.I odmah popila pola čaše da smiri ustreptale živce. U šest i trideset zabranila si je popiti ostatak vina i pokušala prestati besciljno koračati tamo-amo po kući. Do trenutka kad je stigao, u šest i trideset pet, nervoza se opet nakupila i trzala joj utrobu. Krenula je prema vratima i u sebi ponovila pripremljeni govor kako bi se smirila.

15 On je doista zgodan muškarac, pomislila je. Trebat će malo vremena dok se ne rasprši kemijska reakcija koju osjeća u njegovoj blizini. „Kasnim, oprosti.” Prišao je trijemu noseći vrećice u objema rukama. „Morao sam obaviti nekoliko stvari.” „U redu je.” „Hej, Bert.” Dok je ulazio u kuću, nonšalantno je počešao psa po glavi pa se okrenuo prema Abigail i ovlaš je poljubio u usta. „Kako si?” „Dobro, hvala. Odnijet ću namirnice u kuhinju.” „Ne treba, mogu i sam.” Kimnuo je glavom prema vinu na pultu i odložio vrećice. „Lijepo.” „Rekao si odrezak. Ovo vino trebalo bi se dobro slagati s mesom.” „Odlično, jer imam ovdje dva stvarno debela, sočna bifteka.” „Nisi rekao što želiš za prilog pa nisam znala što bih pripremila.” „Ništa. Imam sve sa sobom.” Izvukao je krumpire i vrećicu miješane salate. „Što je to?” Abigail je pokazala na vrećicu. „Salata. Oprana. Pripremljena.” „Salata u vrećici.” Unatoč nervozi, nasmijala se. „Ja imam u vrtu mnogo svježeg povrća.” „Koje moraš oprati, narezati i svašta s njim raditi. Ljepota ove salate jest u tome što je već pripremljena. Treba je samo začiniti, ti samo sjedni. Ja ću pripremiti krumpire.” Nije trebala sjediti. Nije vježbala sjedenje. „Želiš li da obavimo razgovor prije večere?” „Samo jedan?” „Molim?” Podignuo je pogled s krumpira u sudoperu i iskosa je pogledao. „Samo jedan razgovor? Kako bi bilo da razgovaramo prije večere, za vrijeme

večere i, svakako, poslije večere.” „Pa, da, naravno. Ali mislim na razgovor o našoj situaciji. Hoćemo li to riješiti sada ili bi radije pričekao dok ne završimo s večerom?” „O kojoj situaciji?” „Ti i ja... Ta društvena veza. Međuljudski odnosi.” Odložio je krumpire i s osmijehom toliko toplim da ju je zaboljelo, obuhvatio joj lice. „Međuljudski odnosi. Ja sam lud za tobom.” Poljubio ju je snažno, dugo, a bol se proširila posvuda. „Bi li ti smetalo kad bih popio malo tog vina?” „Ja... da. Ne, mislim, ne bi mi smetalo. Moramo prodiskutirati...” „Znaš, ’diskutiranje’ zvuči kao da ćemo raspravljati o politici.” Namrštio se na pećnicu pa namjestio temperaturu za pečenje krumpira. „Zašto ne bismo ostali pri razgovoru?” „Dobro. Moramo razgovarati.” „O našoj društvenoj vezi i međuljudskim odnosima.” Ukočila se, refleksno, i izravnala leđa. „Rugaš mi se.” „Malo. Ta će priča potrajati. Sjedimo. Ja ću zapaliti vatru.” Preudobno, pomislila je. „Brooks.” „Znači, možeš to izgovoriti.” „Što?” „Moje ime. Prvi put si ga izgovorila.” To ne može biti istina. Može li? „Zbunjuješ me. Nisam još ni započela, a već me zbunjuješ.” „Brine te to što se zbiva među nama. Je li tako?” Konačno. Odahnula je od olakšanja. „Smatram te privlačnim i uživala sam u seksu s tobom, ali ne želim se upuštati u vezu s tobom.” „Već jesi.” „Ja − što?” „Ovo je veza, Abigail, već si u njoj.”

„Nisam to kanila. Nisam voljna to nastaviti, ne želim biti u vezi.” „Zašto?” „Laska mi tvoje zanimanje i uživala sam u našim razgovorima. Ipak, moj posao zahtijeva mnogo vremena i potpuni angažman. Ne mogu prihvatiti ometanje, a vjerujem da je tebi potrebna pristupačnija i društveno orijentirana osoba.” Otpio je vino iz čaše. „Jesi li to vježbala?” Uperio je prst u nju. „Jesi.” Svaki centimetar tijela ukočio joj se od poniženja. „Ne uviđam zašto te zabavlja to što sam pokušala precizno artikulirati svoje stajalište.” Ledeni ton nije imao nikakva utjecaja, niti je oprao osmijeh s njegova lica. „Pa, valjda bi trebala stajati na mojoj strani sobe.” „To je samo drugi način da se kaže moje gledište,što je tvoje objašnjenje za mnogo toga.” „Aha, to utječe na moj način razmišljanja. Abigail, mislim da si trebala malo više poraditi na tom govoru jer je većina stvari koje si rekla čisto sranje.” „Ako nisi sposoban za racionalnu raspravu, trebao bi otići.” Oslonjen na pult, s čašom u ruci, bio je jednako opušten kao što je ona bila napeta. „Ti nisi planirala raspravu. Kanila si recitirati svoj uvježbani govor, a ja sam se trebao mirno složiti s tim. Ako želiš da odem, Abigail, onda ćeš mi morati reći što te muči, čega se bojiš i što osjećaš.” „Rekla sam da nisam zainteresirana.” „Ali nisi iskrena. Ako doista ne želiš biti sa mnom, iskaži mi toliko poštovanja i uljudnosti i objasni mi, a ja ću ispeći odreske. Večerat ćemo i ja ću otići. To je otprilike toliko fer koliko može biti.” „Rekla sam ti. Moj posao...” „Abigail.” U toj riječi bila je cijela planina strpljenja koja ju je ražestila. „Zašto s tobom ništa ne može ići onako kako bi trebalo? Zašto ne možeš odgovoriti logično? Ne mogu raspravljati s nekim tko odbija biti racionalan.” „Riskiram da te još više razljutim, ali s mjesta na kojemu ja stojim, racionalan sam da racionalniji ne mogu biti.” „Onda prestani.”

„Da prestanem biti racionalan?” Bacila je ruke u zrak. „Ne mogu više misliti!” „Odgovori mi na ovo. Osjećaš li nešto za mene?” „Ne želim.” „Kvalificirat ću to kao da. Zašto ne želiš?” „Ne znam što bih s tim osjećajima. S tobom. Sa svim tim. Samo želim ponovno biti na miru. Želim svoju rutinu. Mislim da je to razumno.” Glas joj je postao piskav od panike, ali nije ga mogla kontrolirati. „Kad si ti tu, nema mira i sve se poremeti i postane nepredvidljivo. Ne mogu čak otići ni do trgovine jer završim u šetnji s tobom, u razgovoru s tvojom majkom i igranju sa psom, a tvoja majka nudi mi čaj i kolačiće. Želim da me se ostavi na miru. Želim biti sama.” „Idemo malo na zrak.” „Ne želim zrak!” „Dušo, treseš se i gubiš dah. Izađimo na minutu van, udahni malo zraka i smiri se.” „Nemoj se brinuti za mene! Brinem se sama za sebe još od svoje sedamnaeste godine. Nitko mi nije potreban.” Brooks je otključao stražnja vrata. „Dođi, Bert.” Uzeo je Abigail za ruku i povukao je van. „Ako je tako, već je krajnje vrijeme da nađeš nekoga tko je voljan brinuti se za tebe i komu je stalo. A sad, dovraga, diši.” „Nemoj psovati.” „Diši i neću morati.” Otrgnula se od njega i naslonila na stup trijema. S dahom su došle i suze pa je pritisnula lice o drvo. „Ako želiš da pokleknem, na pravom si putu.” Brooks je protrljao lice i nastojao održati pribranost. „Abigail, ako si nesretna zbog mene, ako sam ja odgovoran za to, imaš moju riječ, ostavit ću te na miru. Ali želio bih, iz svega srca, kad bi mi dopustila da ti pomognem.” „Ne možeš mi pomoći.” „Kako znaš?”

Okrenula se prema njemu. „Zašto ti je stalo?” „Rekao bih da nemaš dovoljno iskustva u društvenim odnosima ako to ne razumiješ.” „Opet mi se rugaš.” „Sada ne.” Nije ju dotaknuo, ali glas mu je bio kao nježan dodir preko ogoljenih živaca. „Stalo mi je do tebe. Nisam još sve posložio u glavi, ali sviđa mi se što osjećam.” Zatresla je glavom. „To je samo kemijska reakcija.” „Kao što si već rekla. Volio sam kemiju u školi. Jedan od najdražih predmeta. Zar te stvarno činim toliko nesretnom?” Željela je reći da.Tada bi otišao i ne bi se više vraćao. No, kad ga je pogledala u oči, nije mogla lagati. „Ne, sretna sam kad te vidim. Ne želim biti sretna zbog tebe.” „Dakle, to što si sretna čini te nesretnom.” „Znam da to ne zvuči razumno, ali je točno. Žao mi je zbog mojeg ponašanja.” „Nemoj se ispričavati.” Zavukao je ruku u džep i izvukao presavijenu plavu maramicu. „Evo, uzmi.” Šmrcnula je gadeći se sama sebi. „Hvala.” „Pitat ću te nešto. Ako nisi spremna odgovoriti, reci mi to. Ali nemoj lagati. Je li to zbog muža, bivšeg muža, momka, nekoga iz tog vagona tko te povrijedio? „Ne. Ne. Ništa takvo. Nitko me nije povrijedio.” „Ranjena si do kostiju. Ali nitko te fizički nije ozlijedio?” „Da.” Smirenija, potapkala je oči mekanom, izblijedjelom tkaninom i zagledala se u staklenik. „Znam se sama brinuti za sebe. Nemam muža, momke ni druge veze.” „Sada imaš jednu... vezu.” Prišao je i obrisao joj suze s obraza. „Morat ćeš zaposliti taj svoj veliki mozak i naučiti ga kako će se nositi s tim.” „Ja nisam kao drugi ljudi, Brooks.” „Ti si jedinstvena. Zašto bi bila kao drugi ljudi?”

„Ne razumiješ.” „Onda mi pomogni razumjeti.” Koliko mu može reći? Ako shvati, bar malo, možda će se ovo dokončati. „Želim vina.” „Donijet ću ti.” Prije nego što je stigla prosvjedovati, ušao je u kuću. Iskoristila je taj trenutak da sabere misli. „Ne trebaš mi pomagati”, rekla je kad se vratio s čašama i vinom. „Vino? Ozbiljno?” Sjeo je na stube i odložio čašu pokraj sebe. „I manire su važne. Jednostavni znaci pažnje. Moja je majka vrlo sposobna, neovisna žena, ali uvijek joj dodam čašu. Po onome što sam vidio, što znam, ti si sposobnija od većine ljudi. To ne znači da ti ne mogu iskazati malo pažnje.” „To je glupo.” Smetena, pogledala je dolje u maramicu i okrenula je nekoliko puta. „Mrzim biti glupa. Ali nisam o tome htjela govoriti.” „Sjedni tu pokraj mene i reci mi što ti je na umu.” Malo je oklijevala, onda je odlučila i dala Bertu znak da slobodno ode u dvorište „Sposobna sam za mnogo toga, ali nisam sposobna za vezu s nekim.” „Jer?” „Kad je moja majka zaključila da želi dijete, počela je tražiti donatora.” „Znači, nije bila u vezi s nekim.” „Ne. Nitko s kim bi se željela oploditi.” Oploditi, pomislio je Brooks. Ta riječ mnogo govori. „Dosegnula je točku u životu kad je poželjela imati dijete. Ne, to nije točno”, ispravila se. „Željela je potomka i imala je vrlo konkretne, detaljne zahtjeve. Moja je majka vrlo inteligentna žena i, naravno, željela je donijeti na svijet inteligentnog... potomka. Tražila je visoku inteligenciju i dobro zdravlje, uključujući tu i cjelokupnu obiteljsku povijest. A tu su bili i specifični zahtjevi, fizički izgled, građa tijela, izdržljivost.” „Razumijem.” „Kad je odabrala odgovarajućeg kandidata, dogovorila je prikladan datum za oplodnju, u skladu s njenim osobnim i profesionalnim kalendarom. Naravno, organizirala je najbolju prenatalnu njegu i rodila

carskim rezom, točno po rasporedu. Pokazalo se da sam ja bila vrlo zdravo dijete, odgovarajuće veličine i težine. Naravno, već je unaprijed angažirala dadilju i pružena mi je najbolja moguća njega uz redovite preglede i testiranje napretka.” Ptičji pjev, tako veseo i živahan, činio se neprimjerenim, kao i iznenadni vrtlog kolibrića koji se obrušio prema loncu s crvenim karanfilima. „Sama si to saznala ili ti je ona rekla?” „Rekla mi je. Poznavanje činjenica, znanje, to je bilo dio mog odgoja. Obrazovanje i fizičko zdravlje bili su prioriteti. Moja je majka izrazito lijepa žena i bila je malo razočarana jer, iako je moj izgled bio prihvatljiv, ipak nisam dosegnula onu razinu privlačnosti koju je očekivala. Ali nadoknadila sam to inteligencijom, motoričkim vještinama i izdržljivošću. Sve u svemu, bila je zadovoljna.” „Oh, dušo.” Zgrbila se kad joj je obavio ruku oko ramena. „Nemoj me sažalijevati.” „Morat ćeš jednostavno to progutati.” „Govorim ti to kako bi razumio moj temeljni genski sklop. Moja majka, iako u cjelini zadovoljna mnome, nikada me nije voljela, niti me je željela voljeti. Nikada nije prihvatila mogućnost da bih ja mogla imati svoje ciljeve, želje ili planove. Njeni su, s druge strane, bili vrlo detaljni i specifični, kao i uvijek. Dugo sam mislila da me ne voli jer sam manjkava u nekom području, ali naposljetku sam shvatila da me jednostavno ne voli. Ona nema ni sposobnost ni potrebu za ljubavlju, i ne zna pokazati naklonost. Pomnoži genetiku i okruženje, i evo rezultata. Meni također manjka ta sposobnost.” Brooks je pomislio, ’koja gomila sranja’, ali je pažljivije strukturirao svoj odgovor. „Dopusti da razjasnim. Zato što je tvoja majka hladna i sebična, s emotivnim sposobnostima vinske mušice, i ti si genski predodređena za to.” „To je vrlo grubo.” „Mogu ja i grublje.” „Nije potrebno. Kad ono što se obično naziva prirodom i odgojem...” „Dovraga, znam što je to.” „Sada si ljut.”

„To je blaga riječ, ali nisam ljut na tebe. Dopusti mi jedno pitanje. Ako si već genetski nesposobna za ljubav, kako onda možeš voljeti svog psa i kako on može istom mjerom voljeti tebe. I nemoj to pokušati prebaciti na dresuru.” „Mi smo potrebni jedno drugomu.” „Potreba je samo jedan dio. Kad bi se razbolio, ili ozlijedio, i više ne bi mogao funkcionirati kao pas čuvar, bi li ga odbacila?” „Ne, naravno.” „Jer bi to bilo hladno, i sebično, i pokvareno, a ti nisi ništa od toga. I voliš ga.” „On je pas, ne osoba. Postoje ljudi koji jako vole životinje, ali ne gaje iste osjećaje i prema ljudima.” „Ti osjećaš nešto prema meni.” Bez dobrog odgovora, Abigail se zagledala u čašu. „Što je s tvojim ocem?” „Donator.” „Dobro, što je s njim? Ako ti nije izričito rekla tko je on, sigurno si to i sama otkrila. Previše si pametna da to pustiš, samo tako.” „Nije mi htjela reći njegovo ime ni detalje. Kad sam imala dvanaest godina, ja... pristupila sam informacijama.” „Ukrala si podatke.” „Pratila je njegovo zdravlje i potencijalna problemska područja. A ja sam provalila u njenu arhivu.” „S dvanaest godina.” „Oduvijek su me zanimala računala. On je fizičar. Vrlo uspješan i cijenjen. Kad je donirao spermu, bio je u dvadesetim godinama, nekoliko godina mlađi od moje majke.” „Zna li on za tebe?” „Ne.” „Mogla si ga kontaktirati.” „Zašto? Zašto bih poremetila njegov život, život njegove obitelji. Mi smo u biološkoj vezi i to je sve.”

„On ima obitelj.” „Da, oženio se s trideset godina. U vrijeme kad sam pristupila majčinim dosjeima, imao je jedno dijete i očekivao drugo. Sada ima troje djece. Ja nisam jedno od njih. Ja sam rezultat doniranja.” „Je li još uvijek u braku?” „Da.” „Znači on može održavati vezu. Ti imaš i njegove gene, ne samo majčine.” Za trenutak, jedan dugi trenutak, promatrala je let kolibrića, safirnoplavu mrlju, dok nije odlepršao izvan vidokruga. „Zašto bi ti želio biti s osobom čije su vještine i sklonost prema osobnim vezama zakržljale?” „Možda mi se sviđa pomisao da ih gledam kako se razvijaju i budem dio toga procesa. Uz to, osvojila si me, na svaki način. Pomnoži te faktore pa vidi.” „Postoje i drugi razlozi zašto ne želim nastaviti. Ali ne mogu ti reći koji su to razlozi.” „Još. Znam da bježiš od nečega, nečega što te silno plaši, toliko da trebaš psa, alarmne uređaje, kamere, sve te pištolje. Što god to bilo, drži te u zatvoru, doslovno i metaforički. Kad mi budeš dovoljno vjerovala, kad shvatiš da traženje pomoći ne znači slabost, reći ćeš mi. Ali sada bih stvarno trebao upaliti taj roštilj.” Ustao je i ona za njim. „Koliko od tvog zanimanja za mene proizlazi iz znatiželje o onome što se nalazi iza zaključanih vrata?” Trebala joj je iskrenost, možda više od ičega drugoga, i zato joj je dao iskren odgovor. „Počelo je s tim. Još uvijek sam znatiželjan, djelomično zato što su policajci takvi. Ali čim si malo odškrinula vrata, Abigail, imala si me. Imala si me”, ponovio je i pritisnuo njen dlan na svoje srce. Gledala je u svoju ruku, osjećala snažno, ravnomjerno kucanje. I prepustila se. Dopustila si je da nasloni obraz na njega. Kad ju je zagrlio, sklopila je oči, a osjećaji su nabujali tako brzo, tako žestoko. U svježoj proljetnoj noći bila je u zagrljaju nekoga komu je stalo. To je bilo kao čudo, čak i za osobu koja ne vjeruje u čuda.

„Još uvijek ne znam što bih započela s tim, s tobom. Sa svime.” „Pustimo neka stvari idu svojim tijekom i vidjet ćemo.” „Mogu pokušati. Hoćeš li ostati noćas ovdje?” Pritisnuo je usne na njeno tjeme. „Mislio sam da nikada nećeš pitati.” Odmaknula se i pogledala ga u oči. „Idem napraviti dresing za salatu iz vrećice.” I vidjela onaj brzi bljesak humora u njegovim očima. „To bi bilo super.” Ušla je u kuću, a on je prišao roštilju i skinuo pokrov. O, imala ga je, nema sumnje, pomislio je, čak više nego što je želio. Ali vjerovao je da će se naviknuti, jednako kao što je vjerovao da će otključavanje njenih lokota, malo−pomalo, biti vrijedno truda. U Chicagu, samo dva bloka dalje od kluba u kojemu je jedne ljetne noći upoznao Elizabeth Fitch, Ilja je obilazio mračan stan u kojemu se odigravala jedna od njegovih najprofitabilnijih operacija, računalne prijevare. Često je dolazio u inspekciju pa, iako je njegova prisutnost izazivala nervozu, rad se nastavljao bez zastoja. Operateri su slali lažne oglase s ponudama za posao kod kuće, kanadske lijekove, bračne ponude, besplatna preuzimanja filmova. Neke od tih smicalica generirale su profit, druge su, jednostavno, služile kao sredstvo za krađu podatka o kreditnim karticama, što je opet donosilo brzu zaradu ili mogućnost za krađu identiteta. U ovom poslu ulaganje je bilo malo, a profit obilan i stalan. On je osobno osmislio varijaciju provjerene nigerijske prijevare koja je i dalje prednjačila u priljevu novca. A njega je ispunjivala ponosom. Uživao je u poslu, smatrao je to intelektualnim vježbanjem. Posao je cvao i bio je u stalnom porastu. Nikakva upozorenja i razotkrivanja na večernjim vijestima nisu mogla zauzdati glad ljudske prirode za lako zarađenim novcem. A računalo i telefon glavna su oružja u iskorištavanju naivnih. Prihvaćao je nasilje, naređivao ga kad je trebalo, pokatkad se i sam koristio njime. Ali draži su mu bili zločini bez krvi. Smatrao se, u prvom

redu, biznismenom. Uskoro će se oženiti, zasnovati obitelj. Naučit će svog sina kako treba poslovati, a krv ostaviti drugima. Ljudi kao Korotkij uvijek će biti korisni, ali Ilja je za svoje sinove imao veće planove. Uživao je slušati zvonjavu telefona, i glasove operatera koji su čitali pripremljene tekstove i po potrebi, improvizirali. „Da, naravno. Možete odlično zarađivati od rada kod kuće! Povećajte svoj kućni proračun, sami odredite satnicu. Za malu naknadu, dostavit ćemo vam sve što vam je potrebno.” Naravno, od toga neće biti ništa, ali naknada će već biti deponirana. Samo četrdeset dolara. Mala cijena za naučenu lekciju. Kratko je popričao s nadzornikom, zabilježio dnevni utržak i krenuo prema izlazu. Uživao je, također, i u zajedničkom uzdahu olakšanja koji ga je ispratio kroz vrata. Bio je rođen za moć, i nosio ju je prirodno kao i svoja omiljena Versaceodijela. Izišao je iz zgrade i prišao svom automobilu. Čim je, bez riječi, sjeo na stražnje sjedalo, automobil je krenuo. Zavalio se u udobnoj limuzini i poslao poruku svojoj ljubavnici. Za dva sata neka bude spremna za njega. Potom je poslao poruku zaručnici. Zakasnit će, ali nada se da će završiti sa sastankom do ponoći. Automobil se uskoro zaustavio ispred restorana, večeras rezerviranog za privatno društvo. Njegov je otac inzistirao na ovim mjesečnim sastancima licem u lice, iako bi se, po Iljinu mišljenju, sve moglo obaviti brže i efikasnije preko Skypeai konferencijskih poziva. Ipak, uviđao je vrijednost osobnih susreta. A tu je uvijek i dobra hrana, dobra votka i muško društvo. Ušao je u predvorje i predao kaput od kašmira zgodnoj brineti bademastih očiju. Kad uhvati vremena, volio bi je povaliti dok ima na očima te naočale sa crnim okvirima.

Njegov otac i nekolicina drugih već su sjedili za velikim stolom u glavnoj blagovaonici. Kad je ugledao sina, Sergej se široko nasmiješio. „Dođi, dođi, sjedni. Kasniš.” „Imao sam nekog posla.” Ilja se sagnuo i poljubio oca u obraz. „Pokupio sam brojeve za operaciju u Pedeset prvoj ulici. Htio sam ti ih večeras pokazati. Bit ćeš zadovoljan.” „Odlično.” Sergej je natočio votku i podignuo čašu. Sa sedamdeset godina još uvijek je bio mišićav i čvrst. Izgledao je kao čovjek koji u potpunosti uživa u životu. „Za obitelj”, nazdravio je. „Za prijatelje i uspješne poslove.” Tijekom jela razgovarali su o poslu, a, kao i uvijek na takvim sastancima, bila je poslužena tradicionalna ruska hrana. Ilja je žlicom grabio boršč i slušao izvješća brigadira i pouzdanih vojnika. Iz poštovanja, postavio bi pitanja tek kad bi mu otac kimnuo glavom i dao dopuštenje. Uz pirjanu mladu janjetinu Ilja je izvijestio o poslovima koje je osobno nadzirao. Raspravljalo se o problemima − o uhićenju nekolicine drugova u raciji, o kurvi koju je trebalo disciplinirati, ispitivanju i likvidiranju razotkrivena doušnika. „A Miša će izvijestiti”, najavio je Sergej, „o našim poslovima u policiji.” Ilja je odgurnuo tanjur. Ako previše pojede, neće moći potpuno uživati u svojoj ljubavnici. Otpio je malo vina i promatrao rođaka. „Pickto još nije uspio saznati kako su informacije o nekim našim poslovima procurile u FBI.” „Zašto ga onda plaćamo?” upitao je Sergej. „Da, ujače, i ja sam to pitao. U nekoliko navrata pravodobno nas je upozorio na probleme i omogućio nam da zaštitimo svoje interese. Ali u ovom slučaju ne može saznati tko je u kontaktu s doušnikom ni koja je metoda prijenosa informacija. Suzio je i zbor na trojicu agenata, ali Biro drži čvrst poklopac na cijeloj priči. Treba mu još malo vremena i resursa.” „Još novca.”

„Za mito, po njegovim riječima.” Miša, sada već otac četvero djece, jeo je s tekom. Ilja je znao da on nema ljubavnicu koju treba zadovoljiti. „Ne dovodim u pitanje njegovu lojalnost, ali sve više mi se čini da ni on, ni ona druga dvojica koje imamo tamo, nisu dovoljno visoko u prehrambenom lancu za naše potrebe.” „Provjerit ćemo. Ilja, ti i Miša primite se tog posla. Tko god bio taj agent i tko god bio doušnik, stat ćemo tomu na kraj. Ta stvar stoji nas mnogo novca, ljudi i vremena. I vrijeđa.” Sada je i Sergej odgurnuo tanjur. „A to nas dovodi do onoga starog posla. Ne smijemo zaboraviti Elizabeth Fitch.” „Nikada nije uspostavila kontakt s majkom”, rekao je Ilja. „Ni s policijom, koliko mi znamo. Ako je još uvijek živa, živi u strahu. Ona nije prijetnja.” „Prijetnja je sve dok je živa. I to je uvreda. Taj Keegan, plaćamo mu i koristan nam je. Ali on je ne može pronaći. Drugi, također je ne pronalaze. To je samo jedna žena.” Udario je šalom po stolu. „Kako možemo zadržati ponos ako nas je porazila jedna žena?” „Nećemo prestati tražiti,” uvjeravao ga je Ilja. „Ne, nikada nećemo prestati. To je pitanje časti. Jakove?” „Da, ujače.” Godine su bile blage prema Korotkiju, kao prema svakom čovjeku koji uživa u svojem poslu. „Razgovaraj s Keeganom. Podsjeti ga zašto je to toliko važno. I razgovaraj s Picktom. Novac je motivacija, da. Ali i strah. Neka se boje.” „Da, ujače.” „Dobro. To je dobro. A sada”, Sergej je pljesnuo rukama, „vrijeme je za desert.”

16 Bilo je tako lagano, gotovo prirodno. Pitala se nije li, ne znajući, prešla neku nevidljivu granicu i sada pripada normalnomsvijetu kao što je oduvijek čeznula. Nije vjerovala da bi to moglo potrajati, i zato je svaki trenutak te lakoće i normalnosti blistao kao sjajan, dragocjen dragulj. Brooks je dolazio gotovo svake večeri. Pokatkad je ona kuhala, katkad bi on donio hranu sa sobom. Sjedili bi vani na trijemu ili bi prošetali do njezina omiljena mjesta s pogledom na brda. Pomagao joj je u vrtu. Jedne kišne večeri naučio ju je kartati remi,a onda glumio gađenje kad bi ga pobijedila u svakoj igri. Nasmijavao ju je. Kad bi je dotaknuo u mraku, sve brige, sve sumnje jednostavno bi nestale. Svakog jutra, kad bi se probudila uz njega, sretan osjećaj iznenađenosti trajao bi satima. Uz njega je upoznala žitelje grada. Kroz anegdote i usputne primjedbe stvarala je mozaik u glavi. Prodavač u trgovini bio je nepobjedivi šampion natjecanja u brzom jedenju pita od jabuka. Direktor banke bio je mađioničar-amater i izvodio je svoju točku na dječjim zabavama. Brooksov najstariji, najbliži prijatelj čekao je drugo dijete. Pokatkad bi ga navečer pozvali na očevid, a dvaput je morao otići usred noći. Kad god bi ostala sama, kuća bi se činila drukčijom. Po danu bi joj posao odvukao misli, ali noću je imala osjećaj kao da je nestao dio nje. Nastojala se otresti trajnog, uznemirujućeg osjećaja konačnosti. Kad sve to završi, ništa više neće biti u ravnoteži i neće biti potpuno. Zato se koncentrirala na trenutak, sat, dan, noć. Onda na sljedeći. Nastojala se opustiti i pustiti neka stvari idu svojim tijekom. Stajali su jedno pokraj drugoga i promatrali gredicu s cvijećem koju su upravo završili.

Ustanovila je da joj njegova pomoć nije nimalo umanjila zadovoljstvo. Voljela se osjećati malo prljavom, znojnom i umornom. „Lijepo izgleda.” „Izgleda sjajno”, ispravio ju je. „Izgleda sjajno. Ali za nekoliko tjedana izgledat će još bolje. Bilo je ugodno raditi uz tvoju pomoć.” Nasmijao se. „Doista?” „Doista. Jesi li za pivo?” „Bolje ne, dežuran sam. Ali mogao bih popiti Colu.“ „Dobro. Colastiže.” Tako jednostavno, pomislila je dok je ulazila u kuću. Voljela mu je donositi piće, pripremati jelo. Kuhati za još nekoga, osim za sebe. Jednako kao što joj se sviđalo kad bi on donio pizzuili kinesku hranu ili bi pekao pljeskavice na roštilju. Mislila je da će se osjećati pritisnuto, stiješnjeno, ali s njim je sve nekako bilo veće. Brinula se hoće li njezin rad, poslovni i privatni, trpjeti uz još nekoga tko okupira njeno vrijeme i prostor, ali posljednja dva tjedna bila su vrlo produktivna. A za kućanske poslove trebalo je manje vremena jer je on priskočio u pomoć ili bi ih sam obavio. Oni ne žive zajedno, podsjećala se, dok je lijevala Colupreko leda. Ne bi mogla dopustiti da odu tako daleko. Ali njegov toaletni pribor bio je u kupaonici, nešto odjeće u ormaru. Voljela je gledati njegove stvari kad je bila sama. Samo gledati njegovu majicu, brijač, čarape. Opipljive dokaze Brooksova postojanja u njezinu životu. Ili životu koji je pokušavala stvoriti. Čula je njegov smijeh, Bertov lavež i pogledala kroz prozor. Bert je naganjao žutu tenisku lopticu kao da cijeli njegov svijet ovisi o njezinu hvatanju. Zabavna igra, ali i dobra vježba. Ipak, bilo je čudno gledati kako je lako prihvatio tog muškarca. Ami,pomislila je.

Da, postali su prijatelji. Sebi je natočila čašu vode i iznijela je zajedno s Colomu dvorište. „Hvala. Ovaj pas ganjao bi lopticu sve do Teksasa kad bih je ja mogao baciti toliko daleko.” „On uživa u trčanju i to mu dobro čini. Voli kad mu ti bacaš lopticu jer je možeš odbaciti dalje od mene.” „Tjera me na ozbiljno razgibavanje. Ako nastavimo ovako, neće mi trebati trening za subotu.” Zazvonio je telefon i donio joj olakšanje. Neće je pitati ponovno, neće je pritiskati. Ali znala je da bi volio kad bi došla u subotu na utakmicu u parku. Nije još spremna, a nije znala hoće li ikada biti spremna suočiti se sa svim tim ljudima koji će biti tamo, razgovarati s njom, o njoj. Podignula je vlažnu, izgrizenu lopticu i nastavila igru s Bertom. Čula je kako je Brooks rekao: „Stižem”, a potom, nešto tiše: „Sranje.” „Problemi?” „Razmaženi bogataški sin. Napuši se, demolira hotelsku sobu, udari menedžera.” „Oh, tvog prijatelja Russa?” „Ma da. Justin Blake je razmaženo, neodgojeno derište. Htio se potući s ljudima iz osiguranja i oni ga sad drže tamo dok ja ne stignem. Žao mi je.” „To je tvoj posao.” „Ovo će potrajati jer će se tamo odmah stvoriti njegov iritantan, utjecajan otac i napaćeni odvjetnik kojemu ispadi toga smutljivca omogućuju lagodan život. Možda se večeras neću vratiti.” „U redu, razumijem.” „Lako je tebi reći, ti nećeš ostati bez lazanja.” „Ostavit ću ti dio. Neće se pokvariti.” „Hvala. U svakom slučaju, nazvat ću te. Moram se oprati prije nego što krenem.” Nagnuo se prema njoj i poljubio je. „Nedostajat ćeš mi.” Voljela je vjerovati u to − bar malo. Nedostajati nekomu, to je bila još jedna prva stvar u njezinu životu.

Pas je dokaskao do trijema i ostao stajati, s lopticom u zubima i pogleda uprta u vrata. „Vratit će se ako bude mogao”, rekla mu je Abigail. „Mi moramo biti dobro i bez njega. To je važno.” I dok mu je ponovno bacala lopticu, odlučila je napraviti samo salatu. Večerati lazanje bez njega činilo joj se previše samotnim. Hotel Ozarks bio je na malome brežuljku na samom rubu grada. Elegantnu trokatnicu u viktorijanskom stilu sagradio je dvadesetih godina uspješni krijumčar alkohola kao svoju ladanjsku kuću. Njegovo poslovno carstvo naprasno se srušilo nekoliko dana prije kraja prohibicije, kad ga je, dok je stajao na verandi s kubanskom cigarom i čašom ilegalnog viskija, ubio poslovni konkurent. Udovica se nikada nije vratila u vilu i građevina je uskoro počela propadati. Najstariji sin koji se volio kladiti na konjskim trkama prodao ju je iste sekunde kad ju je dobio u nasljedstvo. Russov djed renovirao je zgradu, većim dijelom vlastitim rukama, i u proljeće 1948. otvorio je hotel. Kad se tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina u Bickfordu počela formirati umjetnička zajednica, hotel je dobio mnogo slika, što poklonjenih, što kupljenih, a jedna od njih zapela je za oko bogatom kolekcionaru iz New Yorka. Počeo je češće dolaziti s prijateljima i poslovnim partnerima. Glas se uskoro proširio, a mali je hotel postao utočištem za bijeg iz grada, odmor te poslovne i ljubavne sastanke. Posao je išao sve bolje i hotel je konačno dobio zasluženi facelift,unutrašnji bazen i proširio se u welness−centar. Na trećem katu bio je najluksuzniji apartman u zgradi. S Russom pokraj sebe, Brooks je sada stajao u tom apartmanu sa zidovima u boji staroga zlata, antiknim namještajem od trešnjina drva i dojmljivim slikama lokalnih umjetnika. Komadići stakla, razbijene prizme nekada raskošnoga visećeg svijećnjaka, svjetlucali su na ulaštenu parketu. Teška vaza koja je očito bila bačena u veliki ravni ekran televizora ležala je razmrskana na ručno tkanom sagu preko kojega su se širile velike, nepravilne mrlje od crnog vina.

Ostatci Tiffanylampe osvjetljivali su razbacane prazne boce, polomljeno posuđe, ostatke hrane, omote pornografskih DVD−a i zdjelice za sapun prepune opušaka. Iz svilene, plavozlatne draperije na sofi zjapile su crne, progorene rupe kao pakosne, zle oči. „A tek kad vidiš spavaću sobu”, rekao je Russ frfljajući kroz rasječene i natečene usnice. „Prokletnici.” „Žao mi je zbog ovoga, Russ.” „Glavna je kupaonica zamrljana vinom, bljuvotinom i mokraćom. A netko je iščupao slavinu, doslovno. Za toalet i ne pitaj.” „Trebat će nam fotografije, detaljne. Možeš li procijeniti štetu, bar okvirno?” „Više od sedamdeset pet tisuća, vjerojatno bliže stotini. Isuse, ne znam, Brooks. Još nismo sve pregledali. Moglo bi biti i više. A ovaj smrad.” „Koliko ih je bilo?” „Trojica. I djevojke. One su dolazile i odlazile. Rezervirali su apartman na ime Justinova oca, prijavili se njegovom kreditnom karticom. Justin i djevojka. To je bilo sinoć. U neko doba − provjerit ćemo snimke sigurnosnih kamera − stigli su Chad Cartwright i Doyle Parsins − njegova uobičajena ekipa − i još dvije djevojke. Justin ih je pozvao gore, u apartman. Nema zakona koji zabranjuje primiti goste u sobu. Ostali su preko noći, a na recepciju je stiglo nekoliko pritužbi zbog buke. Djevojke su otišle danas nakon podneva, a ona trojica provela su ostatak dana u pušenju trave, naručivanju posluge u sobu i gledanju pornića. Oko šest sati opet su počele stizati pritužbe: vikanje, razbijanje, divlji smijeh, lupanje. Kad je nadzornik došao provjeriti o čemu je riječ, zabarikadirali su vrata i nisu mu htjeli otvoriti. Onda sam došao ja. Isuse, miris marihuane osjećao se u cijelome prokletom hodniku.” Brooks je samo kimnuo glavom i pustio prijatelja da sve istrese iz sebe. Russove ruke još su uvijek podrhtavale od bijesa i žaljenja. „Rekao sam mu da ću, ako odmah ne otključa jebena vrata, pozvati policiju. Svaka čast strahopoštovanju koje ti generiraš, Brooks, ali ušao sam unutra tek kad sam zaprijetio da ću mu dovesti oca pred vrata. I onda mi se

taj mali kurvin sin počeo podsmjehivati. Podsmjehivao mi se i rekao mi neka odjebem. Soba je plaćena i neka se gonim otkuda sam i došao. Vidio sam što su napravili, ili bar dio toga. Vidio sam drugu dvojicu izvaljenu na podu. Bio sam previše bijesan da bih puknuo, znaš na što mislim.” „Da.” „I tada me udario. Pogana mala zmija.” Oprezno je prešao prstom preko otečene usnice. „Carol − ti poznaješ našu Carol.” „Da.” „Zgrabila je radio, pozvala Bena, rekla mu neka dovede još dvojicu krupnijih portira. Ona doista misli u hodu. Ja sam stisnuo to pseto uza zid, a ona dvojica na podu guše se od smijeha, drogirani do besvijesti. Justin se počeo skaredno trzati, pogledao Carol onim zlobnim očima i ponudio se da će ujebati malo života u nju.” „Isuse Kriste.” Boreći se da zadrži pribranost Russ je pritisnuo prste na oči. „Jednostavno nije htio prestati, Brooks. Dotrčali su Ben i ostali, a on se počeo otimati, udarati oko sebe, vrištati. Carol je nazvala postaju i Boyd je odmah došao. Za njim je stigao Ash, a onda smo obavijestili i tebe.” „Dobro ste napravili. Vjerojatno je ukrao kreditnu karticu od oca, ali ti njegovi roditelji, oni će ga podržati, reći će da su mu je oni dali. Ali ova šteta, ovo divljanje...” Brooks se i sam morao malo smiriti. „Pozvat ću Almu, ona radi dobre fotografije. Dokumentirat će sve ovo, a Boyd će napraviti premetačinu, službeno, uz Alminu i tvoju prisutnost, ili Carolinu. Potražit će dokaze o ilegalnim tvarima. Čak i ako su sve popušili ili ušmrkali, bit će dovoljno tragova. Dovraga, odavde vidim ostatke džointova među opušcima. Tatica ga iz ovoga neće moći izvući. Ne, ako ti podneseš tužbu.” „Možeš se kladiti u svoju guzicu.” „Dobro. Sad ću ih pozvati. Ako ostaviš Carol ovdje, ti možeš poći sa mnom. Možeš dati službenu izjavu, podnijeti tužbu. Pozovi osiguravajuće društvo na očevid i daj mi dobar, solidan popis i procjenu štete.” Russ je kimnuo. Purpurna boja počela je blijedjeti u bolesno žutilo koje nije bilo mnogo bolje. „Već sam ih pozvao.”

„Dobro onda. Trebaš li se prvo malo sabrati?” „Ne.” Russ je podignuo ruke do lica i snažno ga protrljao. „Bože, osjećam se bolesno. Moram obavijestiti roditelje. Zgadilo mi se što su napravili, ali ne trebam predah.” „Onda krenimo.” Brooks je mogao napisati cijelu priču u tri čina. Justin Blake krene u jedan od svojih divljačkih pohoda. Uskoro stiže policija i odvodi arogantno govno u pritvor. A prije nego što stigneš reći imaš ’pravo na šutnju’, otvaraju se vrata i ulazi Lincoln Blake s odvjetnikom u prikolici. A tako je i bilo. Kad su se Brooks i Russ dovezli u postaju, Lincoln Blake ih je već čekao. I njegov odvjetnik. Žustro je ustao čim su kročili u prostoriju. Impozantna figura širokih prsa u odlično krojenu odijelu, s prugastom kravatom oko bikovskoga vrata. Metalno sivu kosu šišao je vojnički kratko, iako se pričalo da je uspješno izbjegao novačenje i nikad nije ni bio u vojsci. „Russelle, čuo sam da bi moj sin i njegovi prijatelji mogli biti odgovorni za mali nered u tvom hotelu. Ako se to pokaže točnim, uvjeravam te, pobrinut ćemo se za to. Ništa se ne brini.” „Gospodine Blake, ispričavam se ako sam grub, ali ne želim razgovarati s vama. Brooks, pričekat ću te u tvom uredu, ako nemaš ništa protiv.” „Samo naprijed.” „Slušaj, Russell”, pokušao je ponovno, ali Russ je samo nastavio hodati. Blakeovo se lice stvrdnulo u neugodnu grimasu. „Hotelijer bi trebao znati da određeni postotak dohotka treba biti rezerviran za štetu i amortizaciju.” „Gospodine Blake, ni ja sada ne želim razgovarati s vama.” Brooks je bio za glavu viši od njega i nije ga mogao pogledati svisoka, ali je osjećaj bio vrlo jasan. „Ti si gradski službenik i s ovakvim stajalištem nećeš izdržati ni godinu dana na toj funkciji.” „Riskirat ću. Pretpostavljam da mi kanite reći kako je Justin imao dopuštenje za plaćanje apartmana vašom kreditnom karticom, za poslugu u sobu i sve dodatne troškove.”

„Naravno.” „Onda je to vaša stvar. Ostalo je na meni.” „Želim da moj sin smjesta bude oslobođen. Naravno, platit ćemo za svu nastalu štetu.” „Onda biste trebali znati da će to biti blizu šesteroznamenkastom broju, ako ne i više. Da, tako je.” Kimnuo je glavom kad je Blake pocrvenio i iskolačio oči. „Propisno su sredili tu sobu.” „Ako Russell Conroy ili njegov otac, kojega sam oduvijek cijenio, pomisli samo na trenutak kako će se napuhavanjem ove situacije okoristiti...” „Trenutačno su u hotelu dva moja policajca i dokumentiraju štetu. Agent osiguravajućega društva je na putu i napravit će to isto. Ja sam se upravo vratio odande i vidio sam svojim očima. Moji će ljudi, također, detaljno pretražiti prostorije jer je sve zaudaralo na marihuanu. Ne znam gdje su vaš sin ili njegovi prijatelji nabavili vino, viski, pivo i druga birana pića, čija je ambalaža bila razbacana posvuda po sobi, ali oni zakonski nisu dovoljno stari za konzumiranje alkohola. Uz to − i nemojte ovaj put graknuti na mene − napao je Russa pred svjedocima. Napao je i čuvara, također pred svjedocima.” „Želim razgovarati sa svojim sinom. Sada.” „Ne. Ja ću razgovarati s njim. Njegov odvjetnik može biti prisutan. Ali, iako je po zakonu premlad za konzumiranje alkohola, dovoljno je star da ga se može tretirati kao odraslu osobu. Nema mnogo smisla, ali zakon je takav. Razgovarat ćete s njim kad ja završim. I, gospodine Blake, nećete moći potkupiti Conroyeve kao što ste to napravili s ostalima. Oni ne žele biti potkupljeni. Ovaj put Justin će platiti za ono što je napravio.” „Samo se ti inati, Gleason, inati se i ostat ćeš bez posla.” „Kao što sam rekao, riskirat ću. A sada, pretpostavljam da je Justin zatražio odvjetnika, ali prvo ću to provjeriti. Sve dok ne ustanovim je li zatražio to pravo, nitko neće razgovarati s njim.” Brooks je otišao prijeko do Jeffa Noellea, jednog od honorarnih zamjenika koji se trudio djelovati nevidljivo. „Je li zatražio odvjetnika, Jeff? Jesi li upoznat s tim?”

„Da, gospodine. Derao se i zahtijevao odvjetnika čim su ga doveli i dovikivao je ostaloj dvojici uhićenika neka drže jezik za zubima.” „U redu onda.” Brooks se vratio. „Harry, imaš klijenta.” „Želio bih prvo nasamo razgovarati s njim.” „Naravno. Jeff, pokaži gospodinu Darnellu put.” „Da, gospodine. Šefe.” Ignorirajući Blakea, Brooks je ušao u svoj ured i zatvorio vrata za sobom. „Justin je zatražio odvjetnika, kao što se moglo očekivati. Jesi li za kavu?” „Ne, samo malo vode.” „Uzet ću tvoju službenu izjavu. Obavit ćemo to po svim pravilima, Russ. Ali moram te upozoriti, Blake će pokušati napraviti pritisak na tebe i tvoju obitelj.” Crvenilo, gotovo jednake nijanse kao i njegova kosa, popelo se preko vrata na Russove obraze. „Nema tog novca na svijetu. Moja mama kupila je onaj svijećnjak u Waterfordu, u Irskoj, i donijela ga ovamo baš za taj salon. To je bio njezin ponos i dika. Ako ništa drugo, samo zbog toga, Brooks.” „Znam. Sada ćemo sve zabilježiti.” „Dobro.” Russ je na trenutak sklopio oči. „Dobro.” Kad su završili, Brooks se zagledao u prijateljevo lice. Rumenilo bijesa povuklo se i prepustilo mjesto bolesnom sivilu na kojemu su se pjege isticale kao šareni mozaik. „Želio bih da te Jeff odvede kući, ali ti ćeš htjeti natrag u hotel, zar ne?” „Moram.” „Da, znam. Ja ću biti ovdje još neko vrijeme. Ako želiš, navratit ću do tebe kad završim.” „Cijenio bih to, Brooks. Ako budeš u prilici, nazovi me, javi mi kako stoje stvari.” „Hoću, i doći ću poslije k tebi. I neka nitko za sada ne dira onaj svinjac, u redu?” „Što misliš, koliko dugo... ma nije važno.” Russ je podigao ruku. „U redu.”

„Reći ću Boydu da zalijepi policijsku vrpcu preko vrata. To ti, sigurno, neće biti drago, ali što ozbiljnije pristupimo, to su nam veće šanse da sve istjeramo dokraja.” „Napravi ono što moraš.” „Samo još jedna stvar.” Brooks je otvorio ladicu stola i izvukao digitalni fotoaparat. „Reci sranje.” Russ se kratko nasmijao i uzdahnuo. Onda se namrštio u aparat. „Sranje.” Kad je Brooks izišao iz ureda, Blake više nije bio u čekaonici. Vjerojatno je otišao proganjati gradonačelnika ili dovodi do usijanja telefone nazivajući sve važne ljude kojih se može dočepati. „To je doista jadno i sramotno”, rekla je Alma i predala mu omotnicu. „Snimila sam gomilu fotografija kao što si rekao. Zamalo mi je slomilo srce.” „Ovo neće.” Boyd je pobjednički podignuo u zrak tri vrećice s dokazima. „Imamo marihuanu, kokain i oxicodone u tabletama. Lijepa zaokružena priča.” „Odlično. Jesi li sve popisao i unio u zapisnik?” „Sve po propisu. Imali smo i videokameru, kao što si rekao, a Ash je snimao dok sam ja pretraživao. Ne možeš jasnije dokumentirati.” „Dobar posao, ljudi. Je li Harry još uvijek tamo s Justinom?” „Nije izlazio.” „Dobro, sad idem i ja. Počet ću s kolovođom. Boyde, ti preuzmi Chada Cartwrighta, a ti, Ash, porazgovaraj s Doylom Parsinsom. Obavijestite ih o njihovim pravima, jeste li čuli? I sve mora biti snimljeno. Ako ijedan od njih samo kaže ’odvjetnik’ odmah prekinite.” „Još nisu tražili odvjetnike, ni pravo na telefonski poziv”, rekao je Ash. „Kada sam zadnji put provjerio, obojica su spavala bez svijesti.” „Pa, čini se da je vrijeme za buđenje.” Brooks je otišao u malu sobu za sastanke. Lupnuo je o vrata i širom ih otvorio. „Vrijeme je za naš razgovor, Justine.” Justin je ostao izvaljen na stolici s jednom rukom nemarno prebačenom preko naslona. Samo se iskesio u prezrivu grimasu.

„Šefe, ako bih mogao na trenutak razgovarati s vama.” Harry je ustao, promrmljao nešto Justinu, a on je samo slegnuo ramenom. Harry je izišao van, zatvorio vrata. Bio je za glavu niži od Brooksa i petnaestak godina mlađi. Davnih dana, Harry je trenirao Brooksov tim u maloj ligi i doveo ih do prvoga mjesta. „Brooks, jasno mi je da su ova tri mladića napravila neku štetu u hotelskom apartmanu, svjestan sam da su konzumirali alkohol. Moj će klijent pozvati neovisnoga procjenitelja i šteta će biti nadoknađena. A konzumiranje alkohola neće biti nikakva stavka. Packa po ruci, možda neko obvezno savjetovanje. A, što se tiče optužbe za napad, Russ je bio razumljivo uzrujan i došlo je do maloga međusobnog naguravanja. Sada...” Brooks je izvadio iz mape snimku Russove rasječene i otečene usnice. „Čini li se to tebi kao malo naguravanje?” Harry se zagledao u sliku, a onda samo uzdahnuo i protrljao vrat. „Umoriš li se ikada od toga plesa?” Harry je odmahnuo rukom i tužno zatresao glavom. „Radim svoj posao, Brooks.” „Znaš, ima dana kad pomislim da je moj posao šugav. Ali tvoj je šugaviji.” Brooks je otvorio vrata. Izvadio je snimač i stavio ga na sol. Primijetio je da je noć uzela danak zlatnomu prinčevskom sjaju. Dobro, pomislio je i zagledao se u ohole, podbuhle i krvlju podlivene oči. „Jesu li ti pročitali tvoja prava, Justine?” „Aha. Imam pravo reći ’jebi se’.” „Justin”, upozorio ga je Harry. „Sloboda govora.” „To pravo ću i ja iskoristiti. Mogli biste pogledati ovo, odvjetniče.” Brooks je istresao fotografije na stol i sjeo. Dok ih je Harry proučavao, Brooks je proučavao mladića. Justin Blake, jedino dijete Lincolna i Genny Blake, rodio se s bogatstvom, prestižem i dobrim izgledom. Isklesane crte lica, zajedljive usne, prodorne plave oči i gusta kosa izblijedjela od sunca sigurno su u školskim danima privlačile jata djevojaka.

Mogao je napraviti nešto od sebe, razmišljao je, možda bi još uvijek mogao − ali do ovoga trenutka novac, prestiž i dobar izgled pretočili su se u aroganciju, pakosnu narav i otpor prema svakoj vrsti autoriteta. „Justin Blake, optužen si za uništavanje tuđega vlasništva, vandalizam, nedopušteno konzumiranje alkohola i tri fizička napada.” „Jaka stvar.” „Oh, bit će. Kao i optužba za posjedovanje droge. Imamo travu, kokain i oxykoje ste ti i ona dva idiota donijeli u apartman.” Justin se prezrivo nacerio. „Nemam pojma o čemu govorite.” „Tvoje otiske već imamo u kartoteci. Kladim se da ćemo ih pronaći i na vrećicama iz apartmana, možda čak i na tabletama. Ti si na uvjetnoj kazni. Jedan od uvjeta za ostanak na slobodi jest nula droge, nula alkohola, nula nereda. A ti si postigao tricu.” „Otac će me izvući odavde za sat vremena. Ako Harry želi zaraditi svoj veliki, debeli honorar, morat će ove ostale gluposti riješiti do jutra.” „Ne i ne. Ne ovaj put. Russell Conroy upravo je podnio službenu prijavu. Moji su zamjenici razgovarali sa svjedocima. Imamo, kao što i sam možeš vidjeti, fotodokumentaciju razaranja i pustoši koju si ostavio za sobom. Imamo drogu i alkohol, a uskoro ćemo privesti djevojke s kojima ste se sinoć provodili. Ako je bar jedna od njih bila mlađa od osamnaest godina, imamo i šlag na torti. Jer tada bismo mogli dodati silovanje maloljetnice i promicanje delinkventnog ponašanja. No, čak i bez šlaga, ovaj put nema uvjetne kazne, savjetovanja i društveno korisnog rada. Ovoga puta odsjedit ćeš svoje.” Justin je podignuo srednji prst. „Jedan sat.” „Uhvaćen u kršenju uvjetne kazne, a gle koliko je sati! Prošlo je osam. Prekasno za polaganje jamčevine. Bit ćeš gost naše ustanove do deset sati ujutro, kada izlazimo pred suca gdje ćemo iznijeti sve po redu.” „Sranje.” „Šefe Gleason,” javio se Harry, „roditelji moga klijenta ugledni su članovi zajednice. Vjerujem da možemo bez bojazni pustiti Justina pod njihov nadzor.” Brooks mu je uputio samo jedan pogled, tvrd kao granit. „To se neće dogoditi. On ostaje ovdje. Možda neću moći spriječiti suca da ga sutra pusti

uz jamčevinu, ali do tada je moj.” „Ti si nitko. Ti si samo neki razvikani rent−a−drot koji maše kurcem okolo. Moj te otac može kupiti i prodati deset puta, i to od sitniša u džepu. Ne možeš mi ništa. ” „Ako procjenjuješ svoju vrijednost po težini očeva bankovnog računa, to bi doista bilo žalosno − kad bih dao i pišljiva boba za tvoje uvrnuto, poremećeno razmišljanje. Ono što mogu napraviti jest ovo: mogu te uhititi i optužiti te, što je već napravljeno. Mogu te držati u zatvoru sve dok mi sudac ne naloži da te pustim. Mogu − a vjeruj mi, hoću − svjedočiti na tvom suđenju, ako se odlučite za tu opciju, i potanko ću opisati svaki detalj tvoga divljačkog, besmislenog, destruktivnog ponašanja.” „Želio bih još na trenutak nasamo razgovarati sa svojim klijentom.” „Već ste razgovarali više od pola sata.” „Brooks, moram razgovarati sa svojim klijentom.” „Dobro onda. Ali, kad završite, on ide u ćeliju.” Brooks je izišao iz sobe. Trebalo je manje od deset sekundi da iznutra prokuljaju vriska i dreka. Znao je da je to nisko, i vjerojatno neprofesionalno, ali, kvragu, bilo je tako dobro čuti Justinov cendravi ispad dostojan dvogodišnjeg derišta.

17 U tihoj kući, s Bertom koji je hrkao pokraj njezinih nogu, Abigail je pregledavala datoteke FBI-ja. Razveselilo ju je kadje ustanovila da je agentica Elyse Garrison iskoristila njene informacije i krenula u lov. Konfiscirano je pet i pol milijuna dolara, a to je pristojan zalogaj, lijepa pljuska Volkovima. Kao i šest uhićenja. To ih neće izbaciti iz posla, ni približno, ali će ih razljutiti i natjerati da počnu još dublje kopati po svojoj organizaciji u potrazi za izvorom iz kojega cure podaci. Zadovoljna, zatvorila je računalo. Vrijeme je za spavanje. Već je gotovo ponoć, a dobila je ugovor za još dva posla koje treba napraviti sljedeći tjedan. Ujutro mora biti svježa i prihvatiti se posla. Ali nije bila umorna. Bila je nemirna. I cijelu je večer, pod krinkom posla i istraživanja, čekala da zazvoni telefon. Koliko se puta, dok je čitala knjigu ili gledala film, našla zbunjena kad bi naišla na scenu u kojoj žena iščekuje muškarčev poziv? Uvijek joj se činilo da su te žene, jednostavno, glupe ili nemaju dovoljno samopoštovanja. A sad je bila zbunjena sama nad sobom. Nije joj se svidjelo to što je osjećala, kombinaciju nervoze, tjeskobe i zebnje. Slabašno, da, ali prisutno. Nije tražila telefonske pozive, ni društvo za večeru, ni razgovore... ništa od toga. Sve te stvari ometale su je u poslu, upletale se u njezinu rutinu. I najvažnije, mogle su uzrokovati komplikacije. Ipak, bilo je lijepo kad je bio uz nju, bilo je lijepo zaboraviti sve − makar na nekoliko minuta − i jednostavno bitiAbigail. Abigail koja ga je privlačila, s kojom je želio biti. No, nije li to ona ista stupica u koju je već jedanput upala prije toliko godina? Kad je uvjerila sebe da može biti ono što nije, imati ono što ne

može? Dobro je − ne, bolje je − što se nije javio. Sad se može odmah početi privikavati na staro, na život kakav je bio prije njega. Skuhat će si čaj. Odnijet će ga gore i čitati dok ne zaspi. To je razumno. Ona je takva. Ustala je, a pas se istoga trenutka probudio. Slijedio ju je u kuhinju i, kad je vidio kako posluje oko štednjaka, sjeo je i čekao. Dobar pas, pomislila je dok je punila kotlić s vodom, udobna, sigurna kuća i posao koji voli. To je sve što joj je potrebno da bi bila zadovoljna, a zadovoljstvo je sve što traži. A opet, kad se oglasio alarm, nije osjetila uobičajeni trzaj napetosti i pripravnosti. Umjesto toga preplavio ju je val nade. Ljuta na sebe pogledala je monitor i promatrala Brooksa koji se zaustavljao pred kućom. On pretpostavlja previše toga, zagunđala je u sebi. Požalila je što nije već pogasila svjetla i otišla u krevet. Ovako bi mogao pomisliti da ga je čekala. Reći će mu da se upravo spremila za spavanje i da je preumorna za društvo. Jednostavno, a opet razumno. Otvorila je vrata. Oštro svjetlo sigurnosnih reflektora izbrazdalo mu je lice i pokazalo slojeve iscrpljenosti, bijesa i tuge. „Oprosti”, zastao je na trenutak u podnožju stuba, okupan u jakom svjetlu. „Trebao sam prije nazvati. Trebao sam otići kući.” „Ali nisi.” „Ne. Stvari su se zakomplicirale.” Prošao je rukom kroz kosu. „A došao sam ovamo prije nego što sam shvatio koliko je kasno. Još si budna.” „Da.” Promatrala ga je, a njezina se odlučnost tanjila i rasplinjavala. „Kuhala sam čaj. Jesi li ti za čaj?” „Zvuči dobro.” Umorno se popeo na trijem. „Oprosti što ti nisam javio da ću se toliko zadržati.” „Imao si posla. I ja sam radila.” Šutke ju je zagrlio i oslonio lice na njenu kosu. Ne iz užitka, zaključila je. Trebao joj je trenutak da protumači smisao tog zagrljaja. Tražio je utjehu. Došao je k njoj po utjehu, a nitko to prije nije napravio.

Podignula je dlan da ga potapše po leđima, ali se na vrijeme zaustavila. Sklopila je oči i pokušala zamisliti što bi ona željela. Počela ga je blago trljati po leđima, u malim, nježnim krugovima sve dok nije uzdahnuo. „Voda vrije”, rekla je kad se iz kuhinje začulo pištanje. „Da.” Ali zadržao ju je u zagrljaju još trenutak i tek onda se odmaknuo. „Uđi. Moram zaključati vrata.” „Mogu to ja.” „Ne, ja... Ne bih se osjećala posve sigurnom ako ih ne zaključam sama.” „U redu. Ja ću maknuti kotlić.” Kad je zaključala vrata i obavila sve provjere, zatekla ga je kako toči vruću vodu u zdepasti čajnik. „Matičnjak, točno? I moja ga majka pokatkad pije navečer.” „Opušta.” „Dobro bi mi došlo malo opuštanja.” Izvadila je drugu šalicu i tanjurić. „Je li tvoj prijatelj dobro?” „Ne baš.” „Oh.” Posramljena zbog svoje prijašnje ljutnje, okrenula se. „Je li ozlijeđen?” „Ne fizički, osim šake u lice, ali to mu se već i prije znalo dogoditi. I vjerojatno nije zadnji put.” U tišini je poslužila na stol šalice, čajnik, zdjelicu sa šećerom i žličice. „Sjedni. Izgledaš iscrpljeno. Morat ćemo podijeliti cjediljku za čaj. Imam samo jednu.” „Nema problema.” Sjeo je, a ona je, nesigurna u ono što bi trebala reći ili napraviti, ostala stajati. „Želiš li nešto pojesti? Imam lazanje. Mogu ih na brzinu podgrijati.” „Ne. Ne, ali hvala.” „Tužan si”, izletjelo joj je. „I to, pretpostavljam. Djelomično. Ali i bijesan. Trebao bih to otresti sa sebe prije jutra.” „Želiš li mi reći o čemu je riječ ili da promijenim temu?”

Kratko se nasmijao. „Trebala bi sjesti, Abigail, i popiti svoj čaj.“ „Ne znam jesam li dobra u ovome”, rekla je i sjela. „Pijenju čaja?” „Tješenju. Ili deaktiviranju. Budući da si tužan i ljut, trebalo bi ti oboje.” Pogladio ju je po ruci pa natočio čaj. „Saznajmo. Ovako ide priča. Russova obitelj posjeduje taj hotel već tri generacije. Njima to nije samo posao, samo sredstvo za život.” „To je važan dio njihove obiteljske povijesti, i njihova mjesta u zajednici.” „Da. Njihova dika i ponos. Justin Blake, jesi li čula za Blakeove?” „Da. Bogata i utjecajna lokalna obitelj.” „Justin je razmaženi balavac, napasnik s nizom prekršaja, vožnji pod utjecajem alkohola i nedoličnog ponašanja. Imao bi dosje dugačak kao moja noga kad njegov otac ne bi svaki put upotrijebio novac, utjecaj ili politički pritisak − što god u danome trenutku upali − i izvukao ga. Klinac ne poštuje zakon ni bilo što drugo.” „Teško bi ga i razvio ako mu je sve dopušteno. Oprosti”, brzo je dodala. „Ja bih trebala slušati.” „Ne postoji ’trebalo bi’. No, da se vratim na priču, njegovo zadnje djelo. On i dvojica govnara s kojima se druži zakupili su najbolji apartman u hotelu i demolirali ga. Uništili, totalno.” „Zašto?” „Iz dosade, zabave, zato što mogu. Izaberi što ti se sviđa.” Brooks je slegnuo ramenima i protrljao lice. „Russ se popeo gore nakon što su se drugi gosti žalili zbog buke. Nakraju ga je Justin udario, nasrnuo na ljude iz osiguranja i završio u zatvoru. A ovaj put se neće izvući. Šteta je oko stotinu tisuća. Možda i više.” „To je doista mnogo.” „Aha, mnogo je, a Russ i njegovi roditelji neće se povući kad ih Lincoln Blake pritisne.” „Ni ti se nećeš povući.”

„Ne, neću. Justin i njegovi kompanjoni provest će noć iza rešetaka. Sutra će izići uz jamčevinu, Blake će se pobrinuti za to. Ali Justin ima dva izbora. Prihvatit će nagodbu i otići u zatvor ili će čekati suđenje i otići u zatvor. U svakom slučaju, Blakeovi će platiti svaki cent štete. Isuse, bijesan sam.” Odgurnuo se od stola i prišao prozoru. „Trebao sam otići kući.” „Kod kuće ne bi bio bijesan?” „Bio bih bijesan svagdje. Taj debeli dripac s cigarom misli da mi može zaprijetiti otkazom i ja ću podvući rep pod noge?” „Otac?” „Da, otac.” „Može li on to napraviti?” „Ako može, onda neka se slikaju s tim poslom. Ne želim ga ako ga ne mogu raditi kako treba. Ne ako neki privilegirani, neodgojeni balavac može raditi što god mu se prohtije, a ja mu moram progledati kroz prste.” „Novac je moć,” tiho je rekla Abigail, „ali nije jedina moć.” „Vidjet ćemo. Večeras sam otišao do Russovih roditelja. Gospođa Conroy bila je sva u suzama. Ta draga, vesela, duhovita žena koja uvijek ima sljezove kolačiće za goste, jednostavno se slomila i rasplakala. Trebao sam pronaći način i spremiti to malo kopile iza rešetaka prije nego što je sve otišlo tako daleko.” „Besmisleno je kriviti se za postupke te osobe ili njegova oca, posebno kad je obrazac ustanovljen mnogo prije nego što si ti postao šef policije. Razumno bi bilo zatvoriti ga, što si napravio, i sakupiti dokaze koji će pomoći tužitelju da dobije odgovarajuću presudu na suđenju. To nije bilo suosjećajno”, rekla je s naknadnom spoznajom i zašutjela. Brooks se vratio za stol i uzeo svoju šalicu. „Ali je dobro rečeno. Znam što slijedi, Abigail.” „Ali tvoj prijatelj i njegova obitelj su povrijeđeni. To je emotivan problem, kao i financijski, fizički i kriminalni. Ljudi bi trebali platiti za svoje postupke. Trebalo bi biti posljedica. Trebalo bi biti pravde.” Stegnula je šaku na stolu. „Teško je ne osjećati tugu i bijes, čak bespomoćnost kad strah, utjecaj i novac tako često nadjačaju pravdu.”

Nagnuo se preko stola i stavio ruku preko njezine. „Tko te povrijedio?” Šutke je stresla glavom. „Znači, ne još.” „Što ćeš raditi sutra?” „U sedam i trideset imam sastanak s tužiteljem. Moramo još jedanput proći sve dokaze. Zatim očitovanje, saslušanje za jamčevinu. Pretpostavljam da će ih pustiti na slobodu do suđenja. Ne vjerujem da će odmah pristati na nagodbu. Možda, poslije kad zagusti, ako odvjetnici ne uspiju sve poništiti. A Conroyevi su dovoljno bijesni i vjerojatno će, povrh svega, pokrenuti i civilnu parnicu. Ja ih neću obeshrabrivati. Vrijeme je da pritisak dođe s druge strane.” „Onda znaš što moraš napraviti i kako ćeš to napraviti. Jesu li ti ljudi nasilni?” „Klinac voli razbijati stvari.” „Mislila sam, hoće li pokušati nauditi obitelji tvojeg prijatelja? Zastrašiti ih nasiljem?” „Ne mogu reći sigurno, ali ne bih išao tako daleko. Novac je Blakeovo najjače oružje.” Abigail je promislila. „On ne može isposlovati da dobiješ otkaz.” „Ne?” „Objektivno, tvoja je obitelj čvrsto uklopljena u zajednicu. Omiljeni su i poštovani. Ti si pak jednako omiljen i cijenjen na svojem poslu. Tvoj prijatelj Russ, i njegovi roditelji, također su cijenjeni kao obitelj koja je već naraštajima ovdje. Njihov je hotel ključna nekretnina u gradu i oštećen je u bezobzirnom, vandalskom činu. Sve simpatije bit će na njihovoj strani. I takve stvari mogu biti oružje. Ekstrapolirajući iz onoga što si mi ispričao, pretpostavljam da Blakeovi pomalo ulijevaju strah, ali nisu omiljeni. Vjerojatno ima mnogo ljudi koji bi bili zadovoljni kad bi Justin bio kažnjen za svoje postupke.” „Ekstrapolirajući. Pa kako ti samo pođe za rukom upotrebljavati takve riječi, a postići da se osjećam toliko bolje?” „Jesam li?”

„Bila si u pravu kad si rekla da sam tužan. Bio sam tužan, i bijesan, i frustriran, a moramo tu dodati i malo samosažaljenja. Sada sam samo tužan i nabrušen da rastjeram te ljigave guzice, pravno govoreći.” „To je dobro?” „To je jako dobro.” Stisnuo joj je ruku. „Trebao bih poći.” „Željela bih da ostaneš.” Okrenuo joj je dlan i prepleo prste s njezinima. „Hvala Bogu.” „Trebali bismo poći u krevet.” „Dva tijela, jedna misao.” „Kasno je.” Ustala je i počela skupljati šalice. „Umoran si i, mislim, još uvijek malo tužan. Seks otpušta endorfine i nakratko ćeš se osjećati...” Zašutjela je kad se okrenula i vidjela ga kako se smije. „Napola sam zaljubljen u tebe”, rekao je, „i jurim prema trećoj četvrtini.” Nešto u njoj prasnulo je kao eksplozija svjetla i naglo se povuklo u napadaju panike. „Nemoj to raditi.” „Mislim da to nije nešto što radiš ili ne radiš. To je nešto što se dogodi ili se ne dogodi.” „To je mješavina seksualne privlačnosti, osjećanja novoga i napetosti između zajedničkih interesa i konflikta interesa. Ljudi često pobrkaju hormonalnu reakciju i određenu kompatibilnost s ljubavlju.” Ustao je i dalje se smiješeći, ali, dok joj je prilazio, neki sjaj u njegovim očima natjerao ju je da se oprezno povuče korak natrag. Stavio joj je ruke na ramena, sagnuo se i okrznuo joj usne poljupcem. „Ššššš”, rekao je i ponovno je poljubio. „Ne želiš mi govoriti što ja osjećam ili ne osjećam jer bih opet mogao postati ljut kao maloprije. A to ne želimo, je li tako?” „Ne, ali...” „Šššš”, ponovio je uz njezine usne. „Lijepa Abigail, tako puna sumnjičavosti i pameti. I živaca.” „Ja nisam nervozna.” „Živci”, ponovio je prelazeći palcem uz njen torzo dok se usnama poigravao s njezinima. „Kad nisi sasvim sigurna što slijedi, kad nemaš

razrađene sve korake ili ako je došlo do malog skretanja. Volim tvoje živce.” „Zašto?” „I volim taj radoznali zašto.” Potegnuo joj je majicu prema gore i strgnuo je s tijela promatrajući iznenađenje − i da, nekoliko živaca − koji su joj zasvjetlucali u očima. „Volim znati da nisi ovo − mene − prokljuvila dokraja.” Klizio je rukom po tijelu, preko prsa. „Akcija i reakcija, točno? Ja volim tvoje reakcije.” To su živci, da. Činilo se da puze po njenoj koži, ispod nje, namotavaju se u trbuhu, stišću oko srca i tjeraju ga da tuče još brže. Sve se u njoj smekšalo, a onda postalo oštro, opušteno i napeto. Kako to podnijeti? „Trebali bismo poći gore.” Osjetila je kako su mu se usne namreškale uz njezino grlo, a prsti nastavili kliziti niz leđa. „Zašto?” Promrmljao je i otkopčao joj grudnjak. „Sviđa mi se tvoja kuhinja.” Prebacio je težinu s jedne noge na drugu i odbacio cipele. „Topla je. I efikasna. Volim osjećati tvoje tijelo pod rukama, Abigail.” Potonula je u poljubac, survala se bez daha i osjetila slabost i vrtoglavicu. Zavođenje. Iako si nikada nije dopustila da bude zavedena, njezin je um prepoznao taj osjećaj. A njeno tijelo mu se predalo. Žudeći za dodirom njegove kože, mišića, kostiju, zavukla je ruke pod košulju i pronašla toplinu, čvrstoću, snagu. Dahnula je kad ju je podignuo i posjeo na kuhinjski pult. Prije nego što je to potpuno registrirala, usne su mu se sklopile na njenim grudima. Zajecala je, omamljena od užitka. Tako vruće, tako vlažno, tako snažno. Poslije će pomisliti da je orgazam koji je prostrujao kroz nju bio podjednako rezultat šoka kao i uzbuđenja. Ali sada ju je uhvatio nespremnu, i ostavio je uzdrhtalom i bespomoćnom. „Brooks.” Htjela mu je reći neka pričeka, neka pričeka dok se ne pribere, ali usne su mu već bile na njezinima i nosile je dalje tako brzo, tako duboko da se morala prepustiti. Nitko je nikada prije nije uzeo. Ne ovako, uz totalnu predaju, potpuno bez kontrole nad sobom.

A, Bože, želio ju je uzeti, uništiti tu fascinantnu, urođenu samokontrolu. Potegnuo je zatvarač i zgulio hlače s nje. Ne dajući joj vremena da se oporavi, nasrnuo je na otečene usne gutajući njen instinktivni protest. Milovao ju je, sporo i nježno. Već je bila vruća, već vlažna, već je balansirala na rubu. Želio je da plovi na tome, zadrži taj osjećaj sve dok je potpuno ne preplavi. I pritom ju je želio gledati. Zrak, težak i sladak, opijao ju je sa svakim udahom. Tonula je u užitak kao u živi pijesak koji ju je povlačio, gušio, obavijao. Ljubio ju je i doveo do točke na granici bola potpirujući vatru u njoj. Kad je pomislila da više ne može podnijeti, ne može primiti, ne može postojati, svijet je eksplodirao i donio joj oslobođenje. Zastenjala je, dug, hrapav grleni zvuk, i glava joj je klonula na njegovo rame. Željela se skvrčiti oko njega, ali on ju je nagnuo natrag i ovio njene drhtave noge oko struka. I zaronio u nju. Novi šok, novi val užitka. Tvrdo, i brzo, i žestoko. Nezaustavljiva bujica koja je rušila sve pred sobom. Povukao ju je unutra, utapao je sve dok je zadnji siloviti plimni val nije izbacio na površinu. Plutala je tamo bez snage, razorena, dok joj se i on nije pridružio. Postupno je postala svjesna njegova srca koje je tuklo uz njezino i isprekidana daha pokraj svog uha. Osjetila je glatku površinu pulta ispod sebe, i blještava svjetla u kuhinji. Trebao joj je trenutak ili dva, samo trenutak ili dva da povrati ravnotežu, a onda će moći... Ali on ju je povukao k sebi i podignuo je u naručje. „Ne moraš...” „Šššš”, rekao je tiho i odnio je u krevet. Rano ujutro spustila se u prizemlje i zabezeknuto zastala. Ostavila je upaljena svjetla, lakomisleno rasipanje energije. Ali nije se mogla uzrujati zbog toga. Odjeća razbacana po podu, njezina i njegova. Promatrala je pult s nekom vrstom zbunjenog čuđenja. Nikada nije razumjela privlačnost seksa na neobičnim mjestima. Koja je svrha kad je

krevet, čak i kauč, mnogo udobniji i praktičniji? Iako je pokatkad uživala u seksu pod tušem. Očito, to je bilo preusko razmišljanje. Ali pitala se koliko će vremena proći prije nego što bude mogla obavljati osnovne kuhinjske poslove bez prisjećanja. Za sada, pristavila je vodu za kavu, skupila odjeću i uredno je presavila. Do trenutka kad se i Brooks spustio dolje − nag − dovela je kuhinju u red i počela pripremati doručak. „Čini se da sam ostavio odjeću dolje.” Očito zabavljen i raspoložen, pokupio je složene traperice i navukao ih na sebe. „Nisi se morala dignuti tako rano radi doručka.” „Volim rano ustati i nije mi bilo mrsko pripremiti doručak. Imaš pred sobom težak dan. Bolje ćeš se osjećati ako nešto pojedeš. Spremam omlet i tost.” Kad se okrenula, on je zakopčavao košulju i gledao je, samo gledao. „Željela bih da me prestaneš tako gledati.” „Kako?” „Ja...” Okrenula se i dohvatila vrč s kavom. „Ne znam.” Prišao joj je s leđa, obuhvatio je oko struka i nježno poljubio u vrat. „Skrećemo s treće baze i jurimo u finiš.” „To je termin iz bejzbola. Mi ne igramo bejzbol. Ne znam što to znači.” Okrenuo ju je prema sebi i okrznuo joj usne. „Da, znaš. I ne treba te zbog toga hvatati panika.” Protrljao joj je ukočena ramena. „Ići ćemo polako. Kakav omlet?” „Sa sirom, špinatom i paprikama.” „Zvuči sjajno. Ja ću napraviti tost.” Kretao se po njenoj kuhinji s lakoćom, kao da tu pripada. Panika ju je opet poškakljala po grlu. „Ja nisam... Kako to ljudi kažu? Nisam stvorena za ovo.” „Za što?” „Za sve ovo.”