Nora Roberts ili J.D.Robb - Svjedokinja

„Ja jesam.” Ubacio je ploške kruha u toster i naslonio se na pult. „Nisam bio siguran sve dok tebe nisam upoznao. Ali sada znam. A, iz moje točke gledišta, i ti si. Zato, vidjet ćemo.” „Ja nisam ona osoba koja misliš da jesam.” Promatrao ju je i polagano kimnuo glavom. „Možda ne u detaljima. Možda ne. Ali gledam te, Abigail, slušam te, i tamo gdje je to važno, ti si onakva kakva mislim da jesi.” „To nije...” Zamalo mu je rekla da to nije njeno pravo ime. Kako je mogla postati tako nesmotrena? „To nije nešto što možeš znati.” „Znam da to nije ono što si kanila reći. Ja sam dobar u čitanju ljudi. To ide s poslom. Znam da se bojiš nekoga ili nečega. Primila si neke teške udarce i podignula si štitove oko sebe, najbolje što si mogla. Ne mogu te kriviti zbog toga.” Rana jutarnja svjetlost dopirala je kroz prozor iza njegovih leđa i stvarala mu oreolu oko kose. Tamne kose, još uvijek razbarušene od sna i od njenih ruku. „Ne znam što bih ti odgovorila.” „Mnogo je tajni iza tvojih očiju, i pakleni teret na ramenima. Nastavit ću vjerovati da ćeš jednoga dana podijeliti sa mnom taj teret i tajne, a, kad to napraviš, smislit ćemo kako dalje.” Stresla je glavom i okrenula se da istrese omlet na tanjure. „Ne bismo trebali razgovarati o tome, napose ne sada. Zakasnit ćeš na sastanak, a ja moram početi raditi na novom poslu koji sam primila.” „Čestitam. Večeras bih ja mogao donijeti nešto za večeru, što kažeš?” „Imam lazanje.” „Još bolje.” Razdraženom je kretnjom spustila tanjure na stol i sjela. „Nisam te pozvala.” „To smo već prevladali.” „Ne znam kako se to može prevladati.” Donio je pečeni tost, stavio jednu krišku na njen tanjur i sjeo. „Ovo izgleda odlično.”

„Ti ili mijenjaš temu ili se naoko slažeš, ali nikada ne želiš raspravljati o problemu. Jer si tako siguran da će nakraju sve ispasti po tvome.” „I ti si dobra u čitanju ljudi.” Uzeo je zalogaj omleta. „Mmm, odlično je. Mogla bi živjeti od toga.” „Frustriraš me.” „Znam, ali nadoknađujem to dobrim izgledom.” Nasmijala se, protiv volje. „Nisi toliko zgodan.” Nasmijao se i navalio na doručak. Kad je otišao, razmislila je o svojim opcijama. Ne može mu reći, naravno, ali hipotetički, kakve bi bile posljedice? Tražena je radi ispitivanja o umorstvu dvaju saveznih šerifa. Kao predstavnik zakona, bio bi obvezan privesti je. Malo je vjerojatno da bi preživjela do davanja iskaza. Volkovi bi je pronašli i eliminirali, najvjerojatnije preko neke svoje krtice. Ali, hipotetički, ponovno, ako bi joj Brooks povjerovao i shvatio da bi joj život bio ugrožen, možda bi bio manje sklon obaviti svoju dužnost. Pokušala je zamisliti kako razgovara s njim o Johnu i Terry, o Julie, i o svemu što se dogodilo nakon one užasne noći. Ali nije mogla čak niti zamisliti, nije mogla niti teoretizirati kakav bi to bio osjećaj. Razgovarati o tome s njim, s nekim, podijeliti teret. On je dobar, posvećen svom poslu, pravdi. Na mnogo načina, u osnovnim, temeljnim stvarima podsjećao ju je na Johna. Ako mu kaže, ako joj on povjeruje, mogao bi je, kao i John, htjeti zaštititi. A to bi onda ugrozilo i njegov život. Još jedan razlog da se drži svog načina i nastavi živjeti kao što je živjela već dvanaest godina. Ali stvari su se već promijenile. Više nije onako kako je bilo prije. On je to napravio, a ona je to dopustila. I zato, ako mu kaže, jer ravnoteža se već pomaknula, morala bi biti spremna na odlazak, na novi bijeg, novo ime − bez obzira na to povjerovao on njoj ili ne. Dakle, logički gledano, ne može mu reći. Njihova veza postupno će gubiti intenzitet, sve dok se ponovno ne uspostavi ravnoteža.

Zaključak do kojeg je došla trebao joj je dati novu sigurnost, mir i pouzdanje. Umjesto toga, osjećala se praznom i nemirnom.

18 Jutro je prošlo otprilike onako kako je Brooks i pretpostavio, s nekoliko dodatnih bodova za dobre momke. Očekivao je da će Justin i oni njegovi idiotski prijatelji biti pušteni uz jamčevinu i očekivao je da će biti dovoljno visoka kako bi malo zapekla. Ali nije očekivao žarenje. Harry je prigovorio, naravno − čovjek mora raditi svoj posao − ali sudac je ostao čvrst. Conroyevi možda maju tako duboke džepove kao Blakeovi, ali podjednako su cijenjeni i mnogo, mnogo omiljeniji. Justin je ovaj put šutnuo krivu mačku. Sa svoga mjesta u sudnici Brooks je promatrao Blakea starijeg kako se pjeni, Justin podsmjehuje, a druga dva suoptuženika sjede pognute glave uz roditelje kamenih lica. Morao je suspregnuti kilometar široki osmijeh kad se sudac složio sa zahtjevom optužbe i zatražio da sva trojica predaju putovnice. „To je uvredljivo!” Blake je skočio sa stolice, a Brooks je otplesao ples sreće u glavi. „Neću tolerirati te insinuacije. Moj sin ne bi pobjegao pred ovim apsurdnim optužbama. Mi želimoizići na suđenje!” „I dobit ćete ga.” Sudac Reingold, koji je svake subote igrao golf s Blakeom, udario je čekićem. „A ti ćeš poštovati ovaj sud, Lincolne. Sjedni natrag i ne ometaj ili ću te dati ukloniti iz sudnice.” „Nemoj misliti da možeš sjediti ovdje i prijetiti mi. Ja sam ti pomogao da navučeš tu odoru.” Reingoldove su oči zasvijetlile preko naočala sa žicanim okvirom. „I sve dok je nosim, ti ćeš je poštovati. Sjedni, budi miran ili ću te, sigurno, kao što je sigurno da je Bog stvorio male zelene jabuke, prijaviti zbog vrijeđanja suda.” Blake je gurnuo u stranu Harryja koji je pokušao intervenirati. „Pokazat ću ti ja vrijeđanje.”

„Upravo jesi.” Reingold je ponovno lupio čekićem. „To je petsto dolara. Nadzorniče, udaljite gospodina Blakea iz sudnice prije nego što globa naraste na tisuću.” Crvena lica, stegnutih čeljusti, Blake se okrenuo na peti i ukočeno krenuo prema izlazu. Zastao je na trenutak ispred Brooksa i prostrijelio ga žučnim, otrovnim pogledom. Brooks je ostao sve do kraja sudskoga prepucavanja, upozoravanja, prepirki, novih upozorenja i konačno određivanja sljedećeg ročišta. Čekao je sve dok Justin i njegovi prijatelji nisu odvedeni natrag u ćelije, gdje će čekati plaćanje jamčevine. Više nego zadovoljan, krenuo je prema Russu i njegovoj obitelji. Morao se suzdržati da pritom ne poskakuje od veselja. Nije nimalo sumnjao da je prisutnost cijele obitelji Conroy − Russa s rasječenom usnicom, njegove uplakane majke − utjecalo na Reingoldovo suđenje. „Taj pompozni Blake samo je naškodio sebi i onim zlim dječacima.” Seline je zagrlila svekrvu oko ramena, a tamne su oči sjale žestinom neobičnom za njen lagan−kao−nedjeljno−jutro temperament. „Uživalasam. Samo sam željela da još jedanput otvori usta i dobije još veću kaznu.” „Nisam bio siguran hoće li se Stan oduprijeti Lincolnu.” Mick Conroy pokazao je glavom prema sudačkoj klupi. „Sada sam mirniji. Odvest ću mamu kući.” „Želiš li da i ja pođem s vama?” Hilly, s umornim očima zasjenjenima tamnim podočnjacima, zatresla je glavom i poljubila Russa u obraz. „Bit ćemo u redu.” Zatim je poljubila i Brooksa. „Zahvalni smo ti.” „Nema potrebe.” „Još uvijek je tužna”, promrmljala je Seline kad su roditelji otišli. „Ne može pronaći bijes u sebi. Željela bih da se razljuti. Nakon toga bi se osjećala bolje.” „Ti si dovoljno bijesna za sve nas.” Seline se tanko nasmiješila. „Bog zna da jesam. Moram se vratiti u školu. Klinci su vjerojatno već živu pojeli moju zamjenicu.” Poljubila je Brooksa, okrenula se prema Russu i dugo ga držala u zagrljaju. „Nemoj se previše sekirati, dušo.”

„Odvest ću te na kavu”, rekao je Brooks kad su ostali sami. „Morao bih se vratiti u hotel.” „Uzmi pet minuta za predah.” „Zapravo, to ne bi bilo loše. Dobro, vidimo se tamo.” Čim je Brooks ušao u zalogajnicu, Kim je zgrabila vrč za kavu i požurila prema njemu. Pokazala je prema separeu, stavila šalicu na stol i natočila mu kavu. „Onda?” „Samo kavu, hvala.” Bocnula ga je prstom. „Ja sam kraljica vijesti. Želiš li da izgubim krunu?” „Ne, nikako. Ne smijemo to dopustiti. Izišli su uz jamčevinu.” Usne su joj se ljutito namreškale. „Trebala sam znati da će Stan Reingold podvući rep pred Lincolnom Blakeom.” „Ne bih to tako rekao, Kim. Očekivao sam jamčevinu. Ali nisam očekivao da će biti tako pozamašna, a uvjeravam te, nije ni Blake.” „To je već nešto.” „I oduzeo im je putovnice sve do završetka suđenja.” „Opa.” Lice joj se razvedrilo i zadovoljno je kimnula. „Povlačim što sam rekla. To je sigurno potpalilo vatru ispod Blakeove debele stražnjice.” „O da, rekao bih da je osjetio vrućinu. Zalajao je, a sudac mu je mahnuo s globom od petsto dolara za vrijeđanje suda.” Pljesnula je Brooksa po ramenu. „Zezaš me.” „Časna riječ.” „Onda povlačim dvostruko. Sljedeći put kad Stan Reingold navrati, kuća ga časti pitom od jabuka. Jesi čuo ovo, Lindy?” doviknula je čovjeku za roštiljem. „Stan Reingold globio je Lincolna Blakea s petsto dolara za vrijeđanje suda.” Lindy se okrenuo sa špatulom u ruci. „Bilo je i vrijeme. Ova kava je na moj račun, Brooks. I njegova”, rekao je i mahnuo glavom prema vratima.

Kim je primijetila Russa i brzo donijela još jednu šalicu. „Sjedni ovamo, dragi moj.” Podignula se na prste i poljubila ga u obraz. „Kava je besplatna. I reci roditeljima kako je svakomu tko išta vrijedi u ovome gradu žao zbog onoga što se dogodilo i da ih podržavaju sto posto.” „Reći ću im. Hvala, Kim. To mi mnogo znači.” „Izgledaš umorno. Može jedan veliki komad francuske pite od jabuka da te malo osvježi?” „Ne mogu sada, ali hvala. Drugi put.” „Onda vas ostavljam, ali, ako išta zatrebaš, samo vikni.” Brooks se pretvarao da je povrijeđen. „Meni nije ponudila nikakvu prokletu pitu.” Russ se iscrpljeno nasmiješio. „Prvo te mora žaliti. Jesi li znao za putovnice?” „Znao sam da će optužba to tražiti, ali nisam mislio da će Reingold odobriti. Iznenadio me i možda to ide na moju dušu. Podcijenio sam ga.” „Već je mnogo puta dopustio da se Blakeov klinac izvuče iz nevolje.” „Da, točno, i mislim da osjeća težinu toga. On možda s Blakeom igra golf, ali ne može − a vjerujem i neće − otpisati ovu stvar. Mislim da je časni sudac jutros bio iskreno ljut. Također, mislim da Blake neće prihvatiti nagodbu. On želi suđenje. Toliko je uvjeren u svoju važnost da bi mu savijanje pred zakonom bilo ispod časti. Taj momak, sigurno, pada, Russ, a mogao bi prizemljiti čak tvrđe nego što sam očekivao. I nije mi žao zbog toga.” „Ni meni.” Brooks se nagnuo naprijed. „Želio sam popričati s tobom nasamo jer sam siguran da će te Blake svim silama pritisnuti i pokušati nagovoriti da odustaneš od optužbe za napad. Ako uspije u tome, ostatak se vrti uglavnom oko novca. Plati nekoliko dolara za štetu, izmanipuliraj neki društveni rad i rehabilitaciju, i opet imamo uvjetnu kaznu.” Russ je toliko čvrsto stisnuo usnice da su pobijeljele kao kamen. „To se neće dogoditi, Brooks. Jesi li jutros vidio mog oca? Izgleda deset godina starije. Nije me briga zbog udarca. Ali neću samo slegnuti ramenima na ono što je napravio u hotelu.”

„Dobro. Ako te Blake počne proganjati, samo mi javi. Napravit ćemo prijavu za uznemirivanje i tražit ćemo zabranu prilaska.” Russ se naslonio i opuštenije nasmiješio. „Kojega od njih dvojice ti zapravo ganjaš?” „Po ovome kako sad stoje stvari, to je dva za jednoga. Obojici je potreban dobar udarac u stražnjicu. Ne znam je li se Justin rodio kao seronja, ali otac je, sasvim sigurno, pomogao da postane još gori.” Promiješao je kavu i ustanovio da mu se ne pije. „Nisam vidio njegovu mamu u sudnici.” „Priča se da je gospođa Blake posramljena i izmorena. Dosta joj je svega. Ali Blake joj je naredio da drži jezik za zubima. On je gazda u kući.” „Možda, ali nije gazda u ovome gradu.” „A ti jesi?” „Čuvam i služim”, rekao je Brooks i pogledao kroz prozor. „Blakeovi će naučiti što to znači. A kako je s tobom, gospodine gradonačelniče?” „Bit će teško dobiti izbore jer će Blake usrdno podupirati mog protukandidata, ali i dalje sam u igri.” „Nova vremena.” Brooks je podignuo šalicu i nazdravio. „Dobra vremena.” „Jutros si prilično bahat, sinko. Je li to zbog Reingoldove presude?” „To nije bilo loše, ali počinjem padati na jednu fascinantnu ženu. Tvrdo.” „Brz si.” „To je u krvi. Mama i tata jedva su bacili pogled jedno na drugo, i to je bilo to. Dobila me, Russ. Točno tu.” Lupnuo se šakom po srcu. „Siguran si da to nije bilo mnogo niže?” „I tamo. Ali, Isuse, Russ, osvojila me. Samo pomislim na nju i gotov sam. Pogledam je i... kunem se, mogao bih je gledati satima. Danima.” Kratko se nasmijao i sam iznenađen s onime što govori. „Gotov sam. Kuhan i pečen.” „Ako je ne dovedeš na večeru, Seline će se potruditi da mi život pretvori u pakao.” „Radim na tome. A vjerojatno će žene u mojoj obitelji uskoro postaviti isti zahtjev. Abigail je tip s kojim treba polako. Nešto od prije”, dodao je.

„Još me nije spremna pustiti unutra. Radim i na tome.” „Znači, još nije shvatila da ćeš ti nastaviti kopati, gurkati i žvakati sve dok ne saznaš ono što želiš ili dobiješ ono što želiš dobiti?” „Zasljepljujem je ljubaznošću i šarmom.” „A koliko dugo će to trajati?” „Imam još malo prostora. Njoj je potrebna pomoć. A ona to, jednostavno, ne zna ili nije spremna prihvatiti. Još.” Abigail je provela jutro uz računalo namještajući postavke sigurnosnog sustava za pravnu tvrtku u Rochesteru. Posao je dobila po preporuci, ali ga je u zadnji tren zamalo izgubila jer se odbila osobno sastati sa starijim partnerom koji je naručio posao. Vjerovala je da će biti više nego zadovoljni njezinim projektom i sugestijama. A ako ne budu? Pa to je cijena koju je plaćala za rad pod svojim uvjetima. Odlučila je razbistriti glavu i posvetiti ostatak dana vrtlarenju. Kanila je napraviti cvjetnjak za leptire uz južnu stranu kuće i prethodno se već detaljno informirala o svemu. S Bertom koji je cupkao uz nju skupila je alat i natovarila ga u tačke. Sa zadovoljstvom je promatrala mali povrtnjak koji je već lijepo napredovao i mirisne začinske biljke koje su se kupale u proljetnom suncu. Njezin je potok veselo žuborio i čavrljao s pticama. Kroz već gusto lišće plesao je svjež povjetarac, a divlja sviba provirivala je između drveća kao rascvjetani duh. Sretna je, zaključila je dok je markirala teren uzicom i kolcima. Doista sretna. Proljećem, svojim domom, svojim poslom. S Brooksom. Je li ikada prije bila uistinu sretna? Naravno, bilo je trenutaka − tijekom djetinjstva, ono kratko vrijeme na Harvardu, čak nekoliko puta i nakon što se sve promijenilo − kad je bila sretna. Ali nije pamtila da se ikada osjećala ovako. Nervozna. Brooks je bio u pravu kad je govorio o njenim živcima, a nije bila sasvim sigurna sviđa li joj se to što je bio u pravu. No, kroz svu napetost prodirala je neka lakoća s kojom nije točno znala što bi započela. Gurala je kolica i pjevušila uz škripu kotača, šum potoka, cvrkutanje ptica. Ne, nije bila sasvim sigurna što bi s tim, ali, kad bi mogla, zadržala bi te trenutke, te osjećaje čvrsto − čvrsto − zauvijek.

Imala je dobar posao, imala je vrt, u kojemu je uživala više nego što je mogla i zamisliti. Imala je čovjeka kojega je cijenila − više nego što je mogla zamisliti − koji će doći na večeru, razgovarati s njom, smijati se, bitis njom. To ne može potrajati, ali koja je svrha od projiciranja budućnosti, od toga da unaprijed bude nesretna? Drži se čvrsto, poručila je sama sebi. Za taj trenutak. Otkotrljala je tačke do staklenika i udahnula bogati miris vlažne zemlje. Propupalo cvijeće, snažne stabljike, intenzivno zelenilo. Lutala je među gredicama odvajajući biljke koje je uzgojila za ovaj projekt. Dobar fizički rad u toplo poslijepodne. I to ju je usrećivalo. Tko bi rekao da ima toliko kapaciteta za sreću? Napravila je četiri ture tamo i natrag, s pištoljem za pojasom i revnim Bertom uz nogu, a onda je počela oživljavati vrt koji je skicirala tijekom hladnih zimskih večeri. Crvene lobelije i pupavice, mirisne sunčanice pomiješane s pahuljastim lantanama, dražesne ljetne astre i sporiš, elegantni ljiljani puni nektara. Onda suncokreti i vrtni sljez i neobični cvjetovi papigice koji će privući odrasle leptire da polože jaja, a mladim gusjenicama pružit će hranu. Aranžirala je, premještala, grupirala, razdvajala i postupno odstupala od svoga inicijalnog, pomalo geometrijskog plana kad bi pronašla neki manje strog, ali oku ugodan uzorak. Za svaki slučaj, prije nego što je iskopala prvu rupu, izvadila je telefon i napravila nekoliko fotografija iz različitih kutova. Sat poslije, zastala je, odmaknula se i kritički promotrila svoj rad. „Bit će prekrasno”, rekla je Bertu i krenula u kuću po ledeni čaj. „Sjedit ćemo na trijemu i gledati leptire. Mislim da bismo mogli privući i kolibriće. Čekaj samo kad se sve ovo rascvjeta i zažari u bojama, s leptirima i pticama. Mi puštamo korijenje, Bert. Što dublje prodiru, to ih više želim.” Sklopila je oči i podignula lice prema suncu. Oh, voljela je milovanje vjetra na koži i miris zraka. Voljela je ovo mjesto, rad i tihe trenutke opuštanja. Voljela je osjetiti toplinu Bertova tijela dok joj se naslanja na nogu, voli okus hladnog čaja nakon napornog rada. Voli Brooksa.

Širom je otvorila oči. Ne, ne, samo je podlegla raspoloženju, sretnim trenutcima. U toj euforiji spoznaje da ima upravo ono što je željela. I dopustila si je da se to pomiješa s onim što je on jutros rekao, kako ju je gledao. Akcija i reakcija, rekla je poluglasno. Ništa više. Ali što ako postoji i više od toga? Zapištao je alarm i trgnuo je. Spustila je ruku na kundak pištolja, a ledeni pipci uspuzali su joj uz kralježnicu. Danas ne očekuje nikakvu dostavu. Brzo je prišla monitoru na trijemu. Prepoznala je automobil još prije nego što je prepoznala vozačicu. Brooksova majka − dragi Bože − i još dvije žene s njom. Glasno su se smijale i o nečemu žustro razgovarale. Automobil je prošao zadnji zavoj prije nego što je uspjela odlučiti što da radi. Sunny je zatrubila i veselo joj domahnula. „Hej!” povikala je dok su se sve tri izvlačile iz auta. Žena na prednjem sjedalu mora biti Brooksova sestra. Ten, struktura kostiju, oblik očiju previše su slični da bi bilo slučajno. „Vidi ovo! Vrt za leptire.” „Da, radila sam na njemu cijelo poslijepodne.” „Pa, bit će prekrasan”, rekla je Sunny. „Pomiriši te sunčanice! Platon je otraga u autu. Što misliš, želi li se Bert upoznati s njim?” „Ja... pretpostavljam da je to u redu.” „Mama se toliko brine o upoznavanju pasa i zaboravlja na ljude. Ja sam Mya, Brooksova sestra, a ovo je naša srednja sestra, Sybill.” „Drago mi je”, protisnula je Abigail dok joj je žena čvrsto stiskala ruku. „Uzele smo slobodan dan samo za žensko druženje”, široko joj se nasmiješila Mya, vitka žena smeđe kose prošarane svijetlim pramenovima i s nestašnom, kratkom frizurom. „Posao, klinci, muškarci. Treba nam predah. Bile smo na ženskom ručku i sad se spremamo u kupnju.” „Mislile smo te pozvati da pođeš s nama”, dodala je Sybill.

„S vama?” Preneražena, izbačena iz ravnoteže, Abigail je pokušavala pratiti razgovor. „U kupnju”, ponovila je Mya. „A poslije toga, hladne margarite.” Psić je poskakivao, okretao se, grickao i ludovao oko Berta koji je sjedio drhteći, pogleda uperena u Abigail. „Ami. Jouer.” Istog trenutka, skočio je naprijed, vitlajući repom, i razigrano oborio Platona u nespretno klupko. „Au, vidi ih kako su slatki!” „Bert ga neće ozlijediti.” „Zlato, vidim to”, odgovorila je Sunny. „Taj veliki dečko pitom je kao janje, a Bog zna da Platonu treba malo razgibavanja. Cijelo je poslijepodne u autu ili na uzici. Jesi li upoznala moje djevojke?” „Da.” „Pokušavamo je nagovoriti da pusti tu motiku i pođe s nama u kupnju i na margarite.” Sybill se toplo nasmiješila i otkrila jamice na obrazima. „Hvala na pozivu.” Abigail je čula krutost u svom glasu, za razliku od ležerne živahnosti drugih žena. „Ali doista moram završiti sadnju. Počela sam kasnije nego što sam planirala.” „Pa, izgleda doista lijepo.” Sybill je prišla bliže i zagledala se u gredice. „Ja nisam naslijedila mamin zeleni prst i malo sam zavidna.” „Lijepo od vas što ste došle ovamo i pozvale me.” „Da,” složila se Mya, „ali uglavnom smo Syb i ja željele pogledati izbliza ženu koja je uspjela Brooksa smotati u čvor.” „Oh.” „Zamišljala sam da će se upecati na sasvim drukčiji tip.” „Oh”, Abigail nije mogla smisliti drugi odgovor. „Sve što je Myi na umu”, rekla je Sunny i zagrlila kćer oko ramena, „jednostavno joj se skotrlja s jezika.” „Ja mogu biti taktični diplomat, ali to nije moje prirodno stanje. U svakom slučaju, mislila sam to kao kompliment, dobru stvar.” „Hvala.”

Mya se nasmijala. „Nema na čemu. Znaš, naš Brooks uglavnom je padao na izgled, ne nužno s mnogo karaktera ispod toga. Ali, evo tebe, lijepa i prirodna, snažna i pametna, hrabra jer živiš ovdje sama, dovoljno vješta u vrtlarenju − ja jesam naslijedila zeleni prst − i vodiš svoj posao, kako sam čula. I sudeći po ovom velikom pištolju na boku, znaš se brinuti sama za sebe.” „Da, znam.” „Jesi li ikada upucala nekoga?” „Mya. Ne obaziri se na nju”, rekla je Sybill. „Ona je najstarija i ima najdulji jezik. Jesi li sigurna da nećeš poći s nama?” „Stvarno moram završiti vrt, ali hvala vam.” „Pa, u nedjelju poslije podne pripremamo piknik”, najavila je Sunny. „Brooks će te dovesti.” „Oh, hvala, ali...” „Ništa posebno. Samo roštilj u dvorištu. A imam dosta žutih irisa koje treba rasaditi. Dat ću ti nekoliko. Godit će im ono sunčano mjesto pokraj potoka. Idem potražiti to šašavo štene pa se vidimo u nedjelju.” „Viđaš se s Brooksom već neko vrijeme, je li?”, upitala je Mya. „Pretpostavljam.” „Znaš kako on zna neusiljeno grickati sve dok ne postigne ono što želi?” „Da.” Mya se nakesila i namignula. „To je kod njega naslijeđeno. Vidimo se u nedjelju.” „Ne brini se.” Sybill ju je iznenadila uhvativši je za ruku dok je Mya otišla pomoći majci oko Platona. „Sve će biti u redu. Tvom psu ne smetaju djeca?” „On neće ozlijediti nikoga.” Osim ako mu ja to ne kažem, pomislila je. „Povedi i njega. Bit će ti lakše ako je on s tobom. Mi smo dobra ekipa i sviđa nam se svatko tko Brooksa čini sretnim. Bit će dobro”, rekla je i stisnula Abigailinu ruku pa krenula prema automobilu. Odvezle su se uz mnogo smijeha, čavrljanja, mahanja i trubljenja. Abigail je ostala stajati na mjestu, zgromljena, uz delirijski sretnog Berta

pokraj sebe i polagano podignula ruku na pozdrav. Kao da ju je pregazio parni valjak od cvijeća, pomislila je. Nije stvarno boljelo, bilo je dražesno i mirisno. Ali ipak ju je spljeskalo u zemlju. Neće ići, naravno. To bi bilo nemoguće na toliko puno razina. Možda Brooksovoj majci napiše uljudnu kartu s isprikom. Ponovno je navukla vrtlarske rukavice na ruke. Željela je završiti gredicu. Osim toga, upotrijebila je to kao izgovor, i zato mora i hoće završiti. Nikada prije nije bila pozvana u šoping i na margarite. Pitala se kako bi to bilo. Znala je da ljudi kupuju stvari čak i kad im ništa nije potrebno. Nije to razumjela, ali znala je da tako rade. Sjetila se onoga davnog dana, u trgovačkom centru s Julie. Kako je bilo zabavno, kako uzbudljivo, kako se slobodnom osjećala dok je isprobavala odjeću i cipele s prijateljicom. Naravno, nisu bile prijateljice. Ne zapravo. Cijeli taj interludij bio je samo sklop okolnosti, slučaja i uzajamne potrebe. I doveo je do katastrofe i tragedije. Tragediju nije izazvala njezina bezazlena pobuna. Čak ni njena nesmotrena glupost s falsificiranjem isprava nije izazvala događaje koji su slijedili. Za to su bili odgovorni Volkovi i Jakov Korotkij. Sve je to znala, ali je i dalje osjećala težinu i krivnju. Svađa s majkom pokrenula je lanac događaja koji su završili eksplozijom kuće. Ako nije bila isključivo odgovorna, bila je jedna od karika u tom lancu. A ipak, dok je sadila cvijeće, pitala se kako bi to bilo voziti se u automobilu s nasmijanim ženama, kupovati nepotrebne stvari, piti margarite i ogovarati. A razmišljanje o tome oduzelo je malo užitka zvukovima i mirisu njezine samoće. Posadila je sve pripremljene sadnice, dodala još neke nove, dovezla vreće gnojiva i radila sve do sumraka. Prljava, znojna, zadovoljna, uključila je prskalice za zalijevanje i začula zvuk alarma. Brooks je polagano vozio prema kući.

Shvatila je da je izgubila pojam o vremenu. Kanila je završiti prije njegova dolaska, staviti lazanje u pećnicu. I svakako se kanila istuširati i malo srediti. „Pa, vidi ti ovo.” Izišao je iz automobila s buketom zvončića. „Ovo sad djeluje beznačajno.” „Divni su. Ovo je drugi put što mi donosiš cvijeće. Ti si jedini koji je to ikada napravio.” U sebi joj je dao obećanje da će to raditi često. Pružio joj je cvijeće i izvukao iz džepa kost od kože za Berta. „Nisam zaboravio ni na tebe, veliki momče. Na ovome si, sigurno, radila cijeli dan.” „Ne baš toliko, ali potrajalo je. Želim leptire.” „I imat ćeš ih. Lijepo je da ne može biti ljepše. I ti.” „Prljava sam”, rekla je i odmaknula se kad ju je htio poljubiti. „Ne smeta mi nimalo. I ja volim raditi u vrtu.” „Primila sam se posla i zaboravila sam na vrijeme.” „Pa, sada bi moglo biti dobro vrijeme za malo vina. Možemo sjesti ovamo na trijem i diviti se tvojem radu.” „Moram se istuširati i staviti lazanje u pećnicu.” „Idi, istuširaj se. Ja ću se pobrinuti za lazanje i izvadit ću vino. Po svemu sudeći, ti si danas radila teže nego ja.” Uzeo joj je cvijeće iz ruke. „Stavit ću ih u vodu. Što?” rekao je kad se bez riječi zagledala u njega. „Ništa. Ja... bit ću brzo gotova.” Ne zna što bi napravila kad joj se ponudi i najosnovnija, minimalna pomoć. Ali prihvatila ju je, razmišljao je dok je punio i vazu s vodom. Bez prepirke ili isprike. To je korak naprijed. Stavio je cvijeće na pult, očekujući da će ga presložiti kasnije, vjerojatno kad on ne bude u blizini. Upalio je pećnicu i gurnuo i lazanje unutra. Iznio je bocu vina i dvije čaše na trijem, napunio ih i otišao sa svojom do vrta kako bi izbliza pogledao što je sve napravila. Znao je dovoljno o vrtlarstvu i bilo mu je jasno koliko je uložila truda. Imala je dobro oko za boje, povezivanje oblika i cjelinu.

I dovoljno je poznavao ljude da bi znao kako je sadnja vrta još jedan znak posjedovanja, skućivanja. Njeno mjesto, njen način. Dobar znak. Okrenuo se kad je čuo njezine korake na trijemu. Još malo vlažna kosa nakovrčala joj se oko lica, a mirisala je svježe kao proljeće oko njih. „Ovo je moje prvo proljeće nakon što sam se vratio u Ozarks”, i rekao je i pružio joj čašu. „Gledam kako se vraća u život. Brda počinju zelenjeti, poljsko cvijeće pršti po livadama, potoci se pune. Svjetlo, sjene, sunce na poljima. Sve buja u novu sezonu.I znam da ne bih želio biti nigdje drugdje. Vratio sam se kući, ovo je dom.” „I ja se tako osjećam. Prvi put se tako osjećam i sviđa mi se.” „To je dobro, Abigail. Gledam te i osjećam miris toga proljeća na tebi, gledam u te ozbiljne oči, tako prokleto lijepe i osjećam isto. Ne postoji drugo mjesto. Ne postoji nitko drugi.” „Ne znam što bih s tim osjećajima koje izazivaš u meni. I bojim se života kakav će biti ako se ovo promijeni i više se nikada neću osjećati ovako.” „Kakve osjećaje?” „Sreću. Tako sam sretna. I uplašena i zbunjena.” „Radit ćemo na sreći sve dok ne postane lagana kao pero.” Odložila je čašu, prišla mu i zagrlila ga. „Možda nikada neće biti.” „Izišla si van bez pištolja.” „Ti ga imaš.” Nasmiješio se u njenu kosu. „I to je nešto. To je povjerenje i dobar početak.” Nije mogla misliti kroz šumu svih tih osjećaja. „Možemo sjesti na stube, a ti mi ispričaj što se jutros zbivalo u gradu.” „Može.” Podignuo joj je bradu i lagano je poljubio. „Jer se baš dobro osjećam zbog toga.”

19 Sjedili su vani i, dok su sjene dana postajale sve dublje, prskalice su s blagim šumom osvježivale zrak i natapale njen novi vrt. Brooks joj je pričao o jutarnjim događajima. Pravo ju je oduvijek fasciniralo. Detalji procesa, nelogičnosti koje je ljudski faktor dodavao pravilima, zakonima i procedurama. Pravdu je smatrala jasnom, precizno definiranom činjenicom, ali pravo je put prema njoj činilo mračnim i klizavim. „Ne razumijem zašto bi, samo zato što imaju novca, trebali biti oslobođeni.” „Nedužni dok se ne dokaže krivnja.” „Ali oni jesukrivi”, inzistirala je, „i to je dokazano. Iznajmili su sobu i prouzročili štetu. Justin Blake napao je tvog prijatelja pred svjedocima.” „Imaju pravo na svoj dan na sudu.” Zatresla je glavom. „Ali sada mogu upotrijebiti novac i zastrašivati svjedoke, pobjeći ili konstruirati dokaze i odgađanja. Tvoji prijatelji pretrpjeli su gubitak, a oni koji su to prouzročili slobodno nastavljaju sa svojim životom i poslovima. Pravni je sustav manjkav.” „Vjerojatno, ali bez njega bio bi kaos.” „Posljedice, kazna, pravda, to bi trebalo biti dosljedno, bez malih vrata za bijeg s pomoću novca, lukavih odvjetnika i nelogičnih presuda.” „Pretpostavljam da to misli većina u rulji kad se dočepa konopca.” Namrštila se. „Ti zatvaraš ljude koji prekrše zakon. Kad to napraviš znaš da su prekršili zakon. Trebao bi biti frustriran, čak ljut, kad netko od njih pronađe izlaz kroz neku pravnu petlju, rupu u zakonu.” „Radije bih vidio krivca na slobodi nego nedužna čovjeka u zatvoru. Pokatkad postoje dobri razlozi za kršenje zakona. Ne govorim o ovim, našim vandalima, nego općenito.” Očito opušten, Brooks je ispružio noge i lagano počeškao Berta stopalom. „Nije uvijek bijelo i crno, pravo i krivo. Ako ne uzmeš u obzir

sve nijanse i okolnosti, ne možeš doseći pravdu.” „Ti vjeruješ u to.“ Trbušni su joj se mišići grčili i vibrirali. „Vjeruješ kako može postojati razlog za kršenje zakona.” „Naravno. Samoobrana, obrana drugog čovjeka. Ili nešto jednostavno, kao na primjer prebrza vožnja. Žena ti ima trudove? Neću ti napisati kaznu jer si prekoračio ograničenje brzine na putu u bolnicu.” „Uzet ćeš u obzir okolnosti.” „Jasno. Davno prije, dok sam radio u patroli, pozvali su nas na očevid zbog napada. Čovjek je ušao u bar i prebio svog ujaka. Nazovimo ga ujak Harry. Trebali bismo privesti tog tipa zbog napada, ali ispostavi se da je ujak Harry napastovao njegovu dvanaestogodišnju kćer. Da, naravno, trebao je pozvati policiju i socijalnu službu. Ali, je li bio u krivu kad je razbio ujaku Harryju nos? Mislim da nije. Moraš sagledati cijelu sliku, odvagati sve okolnosti. To bi sudovi trebali raditi.” „Točka gledišta”, promrmljala je. „Da, točka gledišta.” Prešao joj je prstom po ruci. „Jesi li ti prekršila zakon, Abigail?” Shvatila je. Odškrinuo joj je vrata i pozvao je da prođe kroz njih. Ali što ako ih zaključa za njom? „Nikada nisam dobila kaznu za prebrzu vožnju, ali sam prekoračila ograničenje brzine. Idem provjeriti lazanje.” Kad je nakon nekoliko minuta došao za njom, ona je stajala pokraj pulta i sjeckala rajčice. „Ubrala sam ih danas u stakleniku.” „Bila si vrijedna.” „Volim biti zaposlena. Završila sam jedan naručeni posao nešto ranije nego što sam predvidjela i nagradila sam se vrtlarenjem. I imala sam goste.” „Je li?” „Tvoju majku i sestre.” Upravo se spremao uliti vino u čašu. „Koga?” „Bile su u prolasku. Počastile su se, kako je tvoja majka rekla, ženskim ručkom, i spremale su se u kupnju, a poslije na margarite. Pozvale su me da im se pridružim.“

„A-ha.” „Mya je objasnila da su svratile jer su me željele odmjeriti. Svidjela mi se njezina iskrenost, iako je na trenutke bilo malo zastrašujuće.” Brooks je ispustio neki zvuk koji je mogao biti smijeh. „Zna biti.” „I Platon je bio s njima. Bert je uživao u igri.” „Kladim se.” „Puno su se smijali.” „Bert i Platon?” „Ne.” Konačno ju je nasmijao. „Tvoja majka i sestre. Djeluju sretno. Kao prijateljice.” „Rekao bih.” „Tvoja starija sestra Sybill draga je i prijazna. Ti imaš nešto od obiju. Također imate slične obiteljske crte, napose ti i Mya.” „Je li ti Mya pričala neke pikantne priče o meni?” „Ne, iako bih ih voljela čuti. Mislim da sam je u tom trenutku više zanimala ja. Rekla je da kada je riječ o ženama, o vezama...” Zastala je slažući ploške rajčica na mozzarellu.„U prošlosti si bio sklon ženama s dobrim izgledom i ne nužno s mnogo karaktera ispod toga.” Brooks ju je promatrao dok je govorila i dorađivala savršen uzorak na tanjuru. „Kladim se da je to preneseno točno, riječ po riječ.” „Parafraziranje može promijeniti ton, čak cijelo značenje.” „Ne prepirem se.” „Je li to istina?” Šutio je nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima. „Vjerojatno, sad kad promislim o tome.” „Mislim da je to laskavo.” „Zapravo, iznenađuje me što su ipak prihvatile nekao odgovor, a bile su tri protiv jedne.” „Ja sam bila očito duboko zaokupljena poslom u vrtu.” Dohvatila je čašu i otpila malo vina. „Iako me tvoja majka pozvala na impromptu vrtnu zabavu s roštiljem.”

Nasmijao se i podignuo čašu nazdravljajući. „Vidiš? Nisu prihvatile odbijanje.” Uvidjela je da je Brooks u pravu. „Tvoja majka ignorirala je moj razumni razlog odbijanja. Napisat ću joj uljudnu poruku sa žaljenjem zbog izostanka.” „Zašto? Ona radi odličnu salatu od krumpira.” „Imam posla u vrtu, a u nedjelju sam planirala obaviti neke kućanske poslove.” „Kokoš.” „Sigurna sam da tvoja majka izvrsno priprema piletinu, ali...” „Ne. Ti si kukavica.” Zakokodakao je i mahnuo rukama kao krilima, što je samo pojačalo njezinu ljutnju. „Ne trebaš biti grub.” „Pokatkad je istina gruba. Gledaj, nema razloga za nervozu oko druženja u vrtu i salate od krumpira. Zabavit ćeš se.” „Ne, neću jer ću zanemariti svoje obveze. I ne znam se ponašati na vrtnim zabavama. I ne znam razgovarati sa svim tim ljudima koje ne poznajem ili jedva poznajem, i ne znam izići nakraj s radoznalošću koja će, pretpostavljam, biti uperena u mene jer nas dvoje spavamo zajedno.” „To je mnogo neznanja, ali mogu ti pomoći sa svim tim. Mogu ti pomoći s kućanskim poslovima. Ti si vrlo dobra u konverzaciji, a ja ću biti uz tebe dok se ne opustiš. Vjerojatno će biti znatiželjni, ali spremni su te voljeti zato što te ja volim. I obećat ću ti nešto.” Zastao je i pričekao dok nije podignula pogled prema njemu. „Što?” „Ostat ćemo sat vremena i, ako ti se ne bude svidjelo, smislit ću neki izgovor i otići ćemo. Reći ću da sam dobio poziv iz postaje i da moramo ići.” „Lagat ćeš svojoj obitelji?” „Hoću. Oni će znati da lažem i razumjet će.” Evo, pomislila je, to je jedna od komplikacija iz onoga zamršenog čvora društvenih obveza i međuljudskih odnosa. „Najbolje je sve to izbjeći i poslati poruku s isprikom.“ „Ona će samo doći ovamo i pokupiti te.”

Prestala je sjeckati. „To nije istina.” „To je sveto pismo, dušo. Zaključit će da si ili previše stidljiva ili previše tvrdoglava. Ako se odluči za stidljivost, gurkat će te kao majka. Ako se odluči za tvrdoglavost, gurat će te metar po metar sve do tamo.” „Ja nisam ni stidljiva ni tvrdoglava.” „Ti si i jedno i drugo, s malo kukavištva u sredini.” Svjesno je spustila nož malo žešće nego što je bilo potrebno. „Ne vidim mudrost u vrijeđanju dok ti pripremam večeru.” „Ja ne smatram stidljivost ili tvrdoglavost uvredom. A svatko ima neke strahove, ovisno o okolnostima.” „Koje su tvoje okolnosti?” „To je promjena teme, ali reći ću ti. Godišnja kontrola kod stomatologa, veliki paukovi i karaoke.” „Karaoke? To je zabavno.” „Ne kad ja izvodim. U svakom slučaju, dajem ti riječ. Dođi i ostani sat vremena. Toliko možeš izdržati.” „Razmislit ću o tome.” „Pošteno. Znam da se ponavljam, ali ovo stvarno dobro miriše.” „Nadam se da će ova večer biti mirnija od prethodne.” I bila je, sve do dva sata ujutro. Kad je zazvonio alarm otkotrljala se iz kreveta i zgrabila pištolj s noćnog ormarića još prije nego što je dotaknula pod. „Polako.” Brooksov glas bio je potpuno miran. „Smiri se, Abigail. I ti također”, rekao je psu koji je stao uz njenu nogu i tiho režao, duboko iz grla. „Netko dolazi.” „Shvatio sam. Ne, nemoj paliti svjetlo. Ako netko želi počiniti štetu, bolje da misli kako još spavamo.” „Ne prepoznajem taj auto”, rekla je zureći u monitor. „Ali zato ga ja poznajem. Sranje.” Uzdah mu je više odavao zamor nego ljutnju. „To je Doyle Parsins, znači s njim su i Justin Blake i Chad Cartwright. Ja ću se pobrinuti za to.”

„U autu su samo dva čovjeka.” Brooks je navukao hlače, dograbio košulju i zakopčavao je u hodu. Prignuo se prema monitoru i pažljivo se zagledao u prilazeće vozilo. „Ili je Chadu ušlo malo pameti u glavu ili su ga iskrcali ranije pa prilazi kući s druge strane. Ali mislim da takvo planiranje prelazi njihove mogućnosti.” Brooks ju je čvrsto uhvatio za rame. „Ovdje nije riječ o tebi, Abigail. Opusti se.” „Ne kanim se opustiti dok se netko u dva ujutro šulja po mom posjedu. Nerazumno je to očekivati.” „Istina.” Protrljao joj je mišice. „Samo kažem, oni su došli ovamo zbog mene. Ne zbog tebe. Vjerojatno će se došuljati do kuće − vidiš tamo, stali su malo podalje. Planiraju mi izbušiti gume, možda pošarati auto. Isuse, ‘naduvani’ su kao baloni, obojica.” „Ako su pod utjecajem droge, sigurno ne razmišljaju racionalno.” „Racionalno nije Justinova temeljna postavka, bio on trijezan, pijan ili drogiran.” A dolazak ovamo samo je dokaz da je zaglibio još dublje. Pratio je njihovo kretanje i usput dovršio odijevanje. „Pozovi devet−jedan−jedan. Ash je noćas dežuran. Samo ga obavijesti o situaciji. Ja idem van to srediti.” Opasao je službeni pištolj i krenuo prema vratima. „Ti i Bert ostanite ovdje.” „Ja ne trebam i ne tražim zaštitu od dvojice delinkvenata.” „Abigail, ovdje ja nosim značku.” Njegov ton nije trpio prigovora. „Ja sam onaj kojeg su došli zajebavati. Nema smisla nahuškati ih i na tebe. Nazovi postaju i čekaj me.” Spustio se u prizemlje bez žurbe. Optužnica će biti čvršća ako ih zatekne u nedjelu. Abigail će ovaj put dobiti svoje viđenje pravde, jer nakon ovoga provest će vrijeme do suđenja u ćeliji. Promatrao ih je kroz prozor i, kao što je i pretpostavljao, čučali su pokraj njegova vozila. Justin je otvorio torbu i dobacio Doyleu limenku s bojom u spreju.

Čekao je dok nisu počeli šarati. Vozilo će trebati obojiti, ali dokaz će biti neporeciv. Tek sada je prišao vratima, otključao sve brave i izišao van. „Izgubili ste se, momci?” Doyle je ispustio sprej i pao na stražnjicu. „Žao mi je što prekidam vaš mali izlet, ali vi, glupani, nalazite se na tuđem posjedu. Dodat ćemo tomu i vandalizam, a kako je riječ o policijskom vlasništvu, rekao bih da ste u ozbiljnoj nevolji. I kladim se da ću pronaći kod vas alkohol i drogu. Kad sve sumiramo, momci? Generalno ste sjebani.” Brooks je stresao glavom kad je Doyle pokušao ustati. „Pokušaj pobjeći, Doyle, i dodat ću u paket bijeg i opiranje uhićenju. Znam gdje živiš, tupane, zato ostani tu na mjestu. Justine, pokaži mi ruke.” „Želiš vidjeti moje ruke?” Justin je izvukao nož koji je držao zabijen u stražnju gumu i skočio na noge. „Sada ću ispustiti zrak i iz tebe, budalo jedna.” „Dopusti da nešto razjasnim. Ti imaš nož. Ja imam pištolj. Vidiš?” Brooks je gotovo usputno izvukao oružje iz navlake. „I ja sam glupan? Justine, ti si stvarno, stvarno blesav. Sada, baci taj nož i pogledaj svog mrvicu pametnijeg prijatelja. Vidiš kako sjedi tamo s rukama iza glave? Slijedi njegov primjer.” U oštrom svjetlu sigurnosnih reflektora Justinove su zjenice bile velike kao pribadače. „Nećeš pucati u mene. Nemaš ti muda za to.” „Ja mislim da ima.” S omiljenim Glockomu ruci, Abigail je s bočne strane kuće izišla na svjetlo. „A ako on neće, ja hoću.” „Sada se skrivaš iza žene, ha, Gleason?” Brooks se lagano pomaknuo u stranu, samo malo. Ne samo kako bi zaklonio Abigail ako bi Justin bio toliko glup da krene na njih nožem, nego i zato što nije bio sasvim siguran kani li ona uistinu upucati tog idiota. „Izgledam li kao da se skrivam?”

„Voljela bih ga upucati”, rekla je Abigail razgovornim tonom. „Provalio je na moj posjed, naoružan je i mislim da bi to bilo unutar mojih građanskih prava. Mogla bih ga pogoditi u nogu. Ja sam odličan strijelac, kao što znaš.” „Abigail”, rastrzan između zabavljenosti i brige, Brooks je koraknuo naprijed. „Baci taj nož, Justine, prije nego što stvari postanu gadne.” „Nećeš me strpati u zatvor.” „Na koliko mnogo načina možeš biti u krivu?” glasno se upitao Brooks. Justin se bacio naprijed. „Zaboga, ne pucaj u njega”, povikao je Brooks. Lijevom rukom blokirao je nož, zamahnuo desnim laktom i zabio ga u Justinov nos. Čuo je zadovoljavajuće krckanje trenutak prije nego što je šiknula krv. Dok je nož padao na tlo, samo je uhvatio Justina za ovratnik i gurnuo ga naprijed, a mladić se strovalio na koljena. Izgubivši strpljenje, gurnuo ga je licem prema tlu i stavio mu čizmu za vrat. „Abigail, učini mi uslugu i donesi mi lisičine, hoćeš li?” „Kod mene su.” Izvukla ih je iz džepa, a Brooks je podignuo obrvu. „Misliš na sve. Dobaci ih ovamo.” Uhvatio ih je, kleknuo i zavrnuo Justinu ruku na leđa. „Doyle, ti se ne miči ili bi te gospođica Lowery mogla upucati u nogu.” „Da, gospodine. Ja nisam znao da će to pokušati, kunem se. Samo smo htjeli malo pošarati vaš auto. Kunem se Bogom.” „Šuti, Doyle. Preglup si za to.” Brooks je podignuo glavu kad se začuo reski zvuk policijske sirene. „Isuse, zašto dolazi sa svom paradom?” „Vidjela sam nož dok sam razgovarala s njim. Tvoj zamjenik se jako uznemirio.” „Dobro. Kvragu. Hej, Justine, upravo si napao policajca nožem. To je oružani napad na policijskog službenika. Tužilac možda ubaci u vreću i pokušaj ubojstva. Gotov si, dečko, a nije trebalo tako završiti. Uhićen si zbog provale na tuđi posjed,vandalizma, uništavanja policijske imovine i napada smrtonosnim oružjem na policijskog službenika. Imaš pravo na šutnju.”

„Slomio si moj jebeni nos. Ubit ću te zbog toga.” „Učini sam sebi uslugu i primi k srcu to pravo na šutnju. Doyle, gdje je Chad Cartwright?” „Nije s nama. Rekao je da je već ima dovoljno nevolje, a stari će ga prebiti ako se uvali u još nešto.” „Trenutak prosvjetljenja.” Ash se zaustavio pred kućom i žurno izišao iz auta. „Šefe? Jeste li dobro? Isuse, krvarite!” „Što? Gdje? Sranje.” Brooks je pogledao dolje i zašištao od jada. „To je krv iz Justinova nosa. Prokletstvo, volio sam tu košulju.” „Treba je posuti solju i namočiti u hladnu vodu.” Obojica, i Brooks i njegov zamjenik, pogledali su preko prema Abigail koja je mirno stajala pred kućom sa psom u punoj pripravnosti pokraj njezine noge. Uto je zavrištala još jedna sirena. „Što je to, dovraga, Ash?” „To će biti Boyd. Kad je gospođica Lowery prijavila samo dvije osobe, iako ova grupa obično hara utroje, pozvao sam Boyda kao pojačanje. Jeste li sigurni da vas nije porezao?” „Da, siguran sam. Bio je dovoljno glup i pokušao je pa sada ima u zbirci i napad na policajca. Ti i Boyd možete ih odvesti u postaju. Ja ću stići odmah za vama.” „Dobro, šefe. Žao mi je što ste imali problema, gospođice Lowery.” „Niste ih vi izazvali, zamjeniče Hyderman.” Brooks je prepustio Justina Ashu i prišao joj. „Povedi Berta u kuću. Ja ću doći za minutu.” „Dobro.” Dala je znak Bertu i vratila se istim putem kojim je i došla. U kuhinji je nagradila Berta jednim od njegovih omiljenih kolačića pa pristavila vodu za kavu. Razmislila je na trenutak pa otvorila kutiju s ljudskim kolačićima i složila ih na pladanj.

Nekako joj se činilo prikladnim. Sjela je za stol i promatrala Brooksa i ostale na monitoru. Mladić kojega su zvali Doyle plakao je, ali nije mogla pronaći u sebi simpatije za njega. Justin je i dalje režao i podsmjehivao se pakosnim izrazom na licu koje će uskoro nabubriti i poplavjeti oko slomljena nosa. Kad su smjestili mladiće na stražnje sjedalo Ashova vozila, Brooks je još nekoliko trenutaka popričao sa svojim zamjenicima i rekao nešto što ih je nasmijalo. Razbija napetost, zaključila je. Da, to je znak dobrog vođe. Ustala je i natočila mu kavu, zaslađenu kako je volio. Ušao je u kuhinju i ugledao pladanj. „Kolači?” „Mislila sam da bi ti godili.” „I godit će mi. Moram otići u grad i riješiti to dokraja.” „Da, naravno.” Otpio je malo kave, uzeo kolač. „Ne moram pitati jesi li dobro. Čvrsta kao stijena. Ništa te ne može uzdrmati.” „Justin je glup, agresivan mladić, ali nismo bili ni u kakvoj ozbiljnoj opasnosti. Možda te mogao malo porezati i to bi bilo uznemirujuće. Je li bio u pravu?” „Tko i oko čega?” „Justin Blake, kad je rekao da nećeš pucati u njega.” Brooks je zagrizao kolač i na svoj ležeran način naslonio se na pult. „Uglavnom. Da sam morao... ali, srećom, nisam morao. Bolje, u svakom slučaju. Bi li ti pucala?” „Da.” Nije oklijevala s odgovorom. „Razmišljala bih, jer je mlad i glup, ali da. Ali ti imaš odlične reflekse, a bilo je jasno vidljivo što kani. Uz to, bio je spor, pretpostavljam zbog droge ili alkohola. Ti se nisi bojao.” „Ti si mi dala straha. Rekao sam ti da ostaneš unutra.” „A ja sam tebi rekla da ne trebam i ne želim zaštitu. Ovo je moj posjed i naoružana sam.” „Kao i uvijek.” Odgrizao je još jedan komad kolača. „Osim toga, iako se ništa nije vidjelo na monitoru, htjela sam provjeriti nije li onaj treći ipak u blizini, da te ne napadne s leđa.”

„Cijenim to.“ „Trebao bi namočiti tu košulju prije nego se mrlja sasuši.” „Imam rezervnu u postaji. Abigail, morat ću te zamoliti da daš izjavu. Možeš doći u postaju ili ću ja poslati nekoga ovamo.” „Oh. Da, naravno. S obzirom na okolnosti, ne mogu tebi dati izjavu.” „Tako je.” „Radije bih to obavila tamo. Mogu otići sada.” „Ujutro će biti sasvim u redu.” „Ako odem sada, bit će prije obavljeno. Željela bih što prije završiti s tim. Presvući ću se i odvesti se.” „Mogu te pričekati.” „U redu je. Ti kreni i obavi ono što moraš.” „Mm−da. Način na koji si se ponijela govori mi da si rješavala slične probleme i prije. Nadam se da ćeš mi jednoga dana dovoljno vjerovati i ispričati mi o tome.” Čeznuvši za tim, na trenutak mu je ovila prste oko zgloba. „Ako ikomu budem rekla, to ćeš biti ti.” „Dobro onda.” Odložio je šalicu, obujmio joj lice i poljubio je. „Hvala na potpori vani. I na kolačima.” „Nema na čemu.” Abigail je stigla u postaju trideset minuta nakon Brooksa. Stariji zamjenik − Boyd Fitzwater, sjetila se − odmah je ustao i prišao joj. „Gospođice Lowery, cijenimo što ste došli tako brzo. Šef je u svom uredu, razgovara s tužiteljem. Ja ću uzeti vašu izjavu.” „Da.” „Želite li kavu ili nešto hladno?” „Ne, hvala.” „Možemo sjesti ovamo. Mirno je. Ash je otraga s liječnikom. Pozvali smo ga da pogleda Justinov nos.” Nasmiješio se kad je dodao. „Prilično je zgnječen.” „Uvjerena sam da je slomljeni nos prihvatljiviji od metka. Kad je Justin navalio na njega, šef Gleason mogao je s punim pravom pucati.”

„Slažem se. Ali počnimo od početka. Po propisu, razgovor će se snimati, a ja ću uz to pisati bilješke. Slažete li se?” „Naravno.” „Dobro, počnimo onda.“ Boyd je uključio snimač, i za uvod naveo datum, sat i njihova imena. „Gospođice Lowery, molim vas, recite mi što se večeras dogodilo.” „U dva sata i sedam minuta oglasio se alarm i najavio neovlašten ulaz na imanje.” Govorila je jasno, precizno. „Kako je šef Gleason ustvrdio, Justin Blake obično je izlazio s još dvjema osobama. Željela sam se uvjeriti je li uistinu još jedna osoba u blizini. Senzori je nisu registrirali, ali željela sam biti sigurna. Nakon telefonskog razgovora sa zamjenikom Hydermanom, povela sam svog psa i izišla sa stražnje strane kuće. Pas nije osjetio ničiju prisutnost pa sam obišla oko kuće i došla na prednju stranu. Tu sam zatekla šefa Gleasona i dva nepoznata mladića. Jedan od njih, identificiran kao Doyle Parsins, već je bio na zemlji, a Justin Blake čučao je pokraj lijeve stražnje gume policijskog vozila.” „Jeste li čuli što su govorili?” „O da, vrlo jasno. Bila je mirna noć. Šef Gleason rekao je Justinu: ’Pokaži mi ruke.’ Trebam napomenuti da je u tom trenutku oružje šefa Gleasona bilo u navlaci. Justin je odgovorio: ’Želiš vidjeti moje ruke?’ i izvukao nož koji je držao zabijen u lijevu stražnju gumu.” Nastavila je, prenoseći riječ po riječ, pokret po pokret. Boyd ju je samo dvaput prekinuo radi objašnjenja. „To je stvarno detaljno.” „Ja imam eidetsko pamćenje − obično to zovu fotografskim pamćenjem”, dodala je, iako ju je uvijek živciralo što to mora objašnjavati. „Hvala vam na pomoći, gospođice Lowery. Bili ste vrlo susretljivi.” „Nadam se. Taj mladić ubio bi Brooksa samo da je mogao.” Iako je već posegnuo prema prekidaču da isključi snimanje, Boyd je zastao i nagnuo se natrag. „Molim?”

„Justin Blake. Ubio bi šefa Gleasona. Njegova je nakana bila vrlo jasna, kao i njegov bijes i, mislim, njegov strah. To je ono što on zna, razumijete? Povrijediti ili eliminirati ono što mu stane na put, što mu smeta. Postoje ljudi koji, jednostavno, vjeruju kako su njihove vlastite želje i potrebe iznad svega i svakoga.” Vidjela je već to. Dječak je nije podsjetio na Korotkija. On nije imao tu efikasnost i disciplinu. Ali podsjetio ju je na Ilju, na vrući bijes na njegovu licu kad je proklinjao i udarao mrtvog rođaka. „Vjerojatno do večeras nije nikoga ubio ili ozbiljnije ranio. Inače, pretpostavljam ne bi bio toliko nespretan u svom pokušaju. Ali da se to nije dogodilo noćas, nego u nekoj drugoj prilici, s nekim drugim tko nema tako dobre reflekse i uvježbanost kao šef Gleason, bilo bi mnogo veće štete od slomljena nosa.” „Da, gospođo.” „Oprostite. Uznemirena sam. Više nego što mi se činilo. Moje mišljenje nije relevantno. Ako je to bilo sve što je potrebno, željela bih otići kući.” „Mogu poslati nekoga da vas poveze.” „Ne, mogu voziti sama. Hvala vam, zamjeniče, bili ste vrlo ljubazni.” Krenula je prema vratima i zastala kad ju je Brooks zazvao. Izišao je iz ureda, prišao joj i uhvatio je za ruku. „Vraćam se za minutu”, rekao je Boydu i poveo je van. „Jesi li dobro?” „Da. Rekla sam ti.” „A upravo si rekla Boydu da je bilo potresnije nego što si mislila.” „Bilo je, ali to ne znači da nisam dobro. Samo sam umorna. Otići ću kući i odspavati.” „Dobro. Ja ću nazvati ili navratiti do tebe kasnije, samo da vidim kako si.” „Ne smiješ se brinuti zbog mene. Nije potrebno.” Nije to željela, jednako kao što nije željela da je Justin Blake podsjeti na Ilju Volkova. „Jesi li namočio košulju u hladnu vodu i sol?” „Bacio sam je. Vidio bih krv na njoj bez obzira na to isprala se mrlja ili ne. Više mi nije draga.”

Pomislila je na lijepi džemper umrljan krvlju. „Razumijem. I ti si umoran.” Dopustila si je da ga pomiluje po licu. „Nadam se da ćeš uspjeti malo odspavati.” „Vidjet ćemo. Vozi pažljivo.” Poljubio ju je u čelo pa stupio u stranu i otvorio joj vrata. „Bila si u pravu, za ono što si rekla Boydu. Bilo je samo pitanje vremena kad će potegnuti nož ili pištolj na nekoga i napraviti nepopravljivu štetu.” „Znam.” „Ne moraš se više brinuti zbog njega.” „Onda neću.” Povela se za impulsom i čvrsto ga zagrlila. „Drago mi je što imaš tako dobre reflekse.” Onda se naglo okrenula, ušla u automobil i odvezla se.

20 Toga poslijepodneva, malo nakon tri sata, Abigail je napeto promatrala crni Mercedeskoji se polagano približavao kući. Nije prepoznala ni automobil, ni vozača − kasne tridesete, široka ramena, kratka kosa − ni putnika na stražnjem sjedalu − pedesetak godina, prosijeda kosa, široko lice. Brza pretraga kroz bazu Odjela za motorna vozila izbacila je ime vlasnika. Lincoln Blake. Ramena su joj se opustila. Samo gnjavaža, neugodan prekid, ali ne prijetnja. Blake je djelovao uspješno, namjernouspješno, u savršeno krojenu odijelu i laganim gradskim cipelama. Drugi čovjek također je bio u odijelu i nosio je torbu za spise. Primijetila je laganu izbočinu ispod sakoa na njegovu desnom boku. Ima oružje. Pa, pomislila je, imam i ja. Htjela je ignorirati kucanje na vratima. Nije morala razgovarati s Justinovim ocem. Ali, po svemu onome što je čula, Blake nije bio osoba koja će se samo okrenuti i otići. A bila je i malo radoznala. S Bertom uz nogu, otvorila je vrata. „Gospođice Lowery.” Blake se široko nasmiješio i pružio ruku. „Ispričavam se zbog ometanja. Ja sam Lincoln Blake, jedan od vaših susjeda.” „Vaša kuća je na drugoj strani Bickforda, nekoliko milja odavde. Ne živite toliko blizu da bih vas mogla smatrati susjedom.” „Ovdje smo svi susjedi”, odgovorio je živahno. „Ovo je moj osobni asistent, Mark. Želio bih se ispričati zbog Justinova sinoćnjeg nesmotrenog dolaska na vaš posjed. Možemo li ući unutra i porazgovarati?” „Ne.”

Uvijek se pitala zašto ljudi djeluju tako iznenađeno, čak srdito, kad postave pitanje i dobiju negativan odgovor. „Gledajte, gospođice Lowery, došao sam ovamo s isprikama jer sam shvatio da vam je moj sin prouzročio neke neugodnosti i želio bih to raščistiti. Bilo bi lakše kad bismo mogli udobno sjediti dok razgovaramo.” „Meni je udobno i ovako. Hvala na isprici, gospodine Blake, iako nije primjerena, jer je vaš sin, a ne vi, došao ovamo bez dopuštenja i pokušao ubosti šerifa Gleasona. Sada se time bavi policija i mi doista nemamo o čemu razgovarati.” „Upravo zato sam i došao. I stvarno ne volim raspravljati na vratima.” „Ja ne volim strance u svojoj kući. Željela bih da odete. A o toj temi možete razgovarati s policijom.” „Nisam završio.” Uperio je prst u nju. „Kako sam čuo, vi ste u prijateljskimodnosima s Brooksom Gleasonom, i to...” „Da, u prijateljskim smo odnosima. On inače ne bi bio ovdje u dva sata ujutro, kad su vaš sin i njegov prijatelj neovlašteno ušli na moj posjed. No, kako god bilo, moj odnos sa šerifom Gleasonom ne mijenja činjenice.” „Činjenica je da vi živite ovdje tek kratko vrijeme i niste potpuno svjesni mog položaja u zajednici.” Pitala se, iskreno, zašto bi to na bilo koji način trebalo biti relevantno. „Svjesna sam, ali vaš položaj ne mijenja činjenice o onome što se noćas dogodilo.” „Činjenice.” Blake je udario kažiprstom o otvoreni dlan druge ruke. „To se dogodilo usred noći, dakle u mraku. Brooks Gleason izazvao je mog sina, prijetio mu. Justin se jednostavno branio.” „To nije točno”, odgovorila je Abigail mirno. „Sigurnosni reflektori bili su upaljeni. Ja imam odličan vid i stajala sam na manje od pet metara udaljenosti. Šerif Gleason jasno je rekao vašem sinu da baci nož. On ne samo što to nije napravio, već je prvo probušio gumu na njegovu vozilu, a potom je zaprijetio Brooksu nožem.” „Moj sin...” „Nisam završila s korigiranjem vaših pogrešnih tvrdnji”, nastavila je i na trenutak ušutkala zapanjenog Blakea.

„Brooks je izvukao oružje tek nakon što mu je vaš sin verbalno prijetio i nasrnuo na njega nožem. Ali ni tada se nije zaustavio. Po mome mišljenju, Brooks je u tom trenutku mogao posve opravdano pucati, ali odlučio ga je razoružati dovodeći sebe u veću opasnost.” „Ovdje vas nitko ne poznaje. Vi ste čudna, osamljena žena bez povijesti u ovoj zajednici. Kad biste ispričali tu apsurdnu priču na sudu, moji odvjetnici rastrgali bi vaše svjedočenje u komadiće i ponizili vas.” „Ne vjerujem u to, ali sigurna sam da vaši odvjetnici moraju raditi svoj posao. Ako je to sve, zamolila bih vas da odete.” „Pričekajte jednu vražju minutu.” Blake je zakoračio prema njoj, a Bert se napeo i zarežao. „Uznemirili ste mog psa”, hladno je rekla Abigail. „A ako vaš pomoćnik pokuša izvući oružje, pustit ću Berta na njega. Ja sam također naoružana, kao što možete jasno vidjeti. I odličan sam strijelac. Ne volim kad mi stranci dolaze u kuću, prijete mi i pokušavaju me zastrašiti. Ne sviđaju mi se ljudi koji odgajaju agresivne, gnjevne mladiće.” Kao Sergej Volkov. „Ne sviđate mi se, gospodine Blake, i zadnji put vas molim da odete.” „Došao sam ovamo raščistiti stvari s vama, ispričati se i ponuditi vam naknadu za proživljenu neugodnost.” „Naknadu?” „Deset tisuća dolara. Velikodušna isprika za nesretan slučaj, za nesporazum.” „Svakako”, složila se Abigail. „Novac je vaš, u gotovini, ako se složite da je to, uistinu, bio nesporazum.” „Nudite mi deset tisuća dolara u gotovini za lažan prikaz onoga što se dogodilo?” „Nemojte biti tvrdoglavi. Nudim vam novac kao ispriku, a sinoćnji događaj bio je nesporazum. Također ćete dobiti moju riječ da Justin nikada više neće stupiti nogom na vaš posjed.” „Prvo, vaša riječ ne može kontrolirati ponašanje vašeg sina. Drugo, ispriku mi duguje vaš sin, a ne vi. Treće, vaša je ponuda pokušaj

podmićivanja, a to se svrstava u kazneno djelo. Zato kažem ne, hvala. I zbogom.” Zakoračila je unatrag, zatvorila vrata i zaključala brave. On je uistinu počeo šakom lupati po vratima. To je nije iznenadilo. Justin je naslijedio isti nestabilni temperament i iluziju veličine. S rukom na dršku pištolja prišla je monitoru u kuhinji i promatrala kako pomoćnik pokušava smiriti svog poslodavca. Nije željela zvati policiju. To bi samo dovelo do novih komplikacija, trošenja vremena i grubog ponašanja. Ovo ju je malo potreslo, ali suprotstavila se zastrašivanju. Bez panike, bez poriva da pobjegne. Nije vjerovala u sudbinu, u ištapredodređeno, ali, kad bi vjerovala, možda su − teoretski − ova dva neugodna susreta bila potrebna kako bi dokazala sebi da se može i usuđuje suprotstaviti. I više ne bi morala bježati. Kad bi vjerovala u sudbinu. „Dat ćemo mu dvije minute da se sabere i ode. Ako ne ode, mi ćemo se vratiti van.” Ali ovaj put, pištolj će joj biti u ruci, a ne u navlaci. I to je mislila, doslovno. Namjestila je tajmer na satu i nastavila promatrati monitor. Krvni tlak mora mu biti opasno visok, pomislila je gledajući zažareno lice i iskolačene oči. Monumentalna prsa ubrzano su se dizala dok je urlao na svog pomoćnika. Nadala se da neće morati zvati i hitnu pomoć i policiju. Samo je željela završiti posao i provesti malo vremena u vrtu. Problemi tog čovjeka nisu njezini problemi. Nakon jedne minute i četrdeset dvije sekunde, Blake se okrenuo i stuštio s trijema. Kad se automobil polukružno okrenuo i odvezao, Abigail je tiho odahnula od olakšanja. Nakon toliko godina, pomislila je. Je li to ironija? Ponovno se suočila sa zločinom, ponovno su joj prijetili i pokušali je zastrašiti.

Ne, nije vjerovala u sudbinu, a ipak... doista je izgledalo kao da je sudbina odlučila zaokrenuti joj život i vratiti ga natrag, tamo gdje je i započela. To je nešto o čemu bi se moglo promisliti. „Otići ćemo u šetnju”, rekla je Bertu. „Previše sam ljuta da bi odmah sjela za posao.” Vani, na zraku, raspoloženje joj se popravilo. Hodala je kroz šumu, gledala zelenilo, uočila nove mladice i divlje cvijeće koje je bujalo s proljećem i ponovno počela razmišljati o klupi na proplanku s pogledom na brda. Uskoro će početi tražiti odgovarajuću klupu. Osjetila se... sretnom kad je primila poruku od Brooksa. Kako bi bilo da donesem večeru od Kineza? Vjerojatno si umorna. Malo je promislila i odgovorila. Nisam umorna, ali volim kinesku kuhinju. Hvala. Trenutak poslije primila je i drugu poruku. Nema na čemu. Nasmijao ju je i još malo joj podignuo raspoloženje. Kako je već bila vani, priuštila je Bertu puni sat vježbanja pa se vratila kući da bistra uma nastavi s poslom. Izgubila je pojam o vremenu, rijetkost za nju, i zlovoljno je podignula glavu kad se oglasio alarm. Ako se onaj neugodan čovjek vratio, ovaj put neće biti onako uljudna. Raspoloženje joj se odmah promijenilo jer je prepoznala Brooksov auto. Bacila je pogled na sat i ustanovila da je već prošlo šest sati. Ništa od vrtlarenja, pomislila je, i okrivila za to antipatičnog Blakea. Zatvorila je računalo i prišla vratima sretna − ponovno. Ali, kad ga je ugledala, osmijeh dobrodošlice pretvorio se u zabrinuto mrštenje. „Nisi spavao.” „Svašta se događalo.” „Izgledaš iscrpljeno. Daj mi te vrećice. Donio si gomilu hrane.” „Znaš što kažu o kineskoj hrani.”

„To uopće nije istina. Nećeš biti gladan sat vremena nakon večere ako jedeš kako treba. A, vidim da si donio i pijin.” „Jesam li?” „Kinesko pivo”, rekla je i krenula prema kuhinji. „Kineski seljaci proizvodili su ga još nekoliko tisuća godina prije Krista.” „Sumnjam da je naš Zhujiang toliko star.” „To je šala, da? Upotrebljavalo se − ne ovo koje si kupio − u obredima. Moderan način proizvodnje piva stigao je u Kinu tek u sedamnaestom stoljeću.” „Dobro je znati.” „I glas ti zvuči umorno. Sjedni i popij nešto. Ja sam odspavala dva sata i prošetala sam po šumi. To me osvježilo. Pripremit ću stol.” „Samo sam im rekao neka napune vrećice. Nisam znao što voliš.” „Nisam izbirljiva.” Počela je otvarati kartonske kutije. „Žao mi je što si imao težak dan. Ispričaj mi ako si raspoložen.” „Odvjetnici, prepirke, optužbe, pregovaranje, prijetnje.” Otvorio je pivo i sjeo na pult. „Gomila papira, sastanci. Ne moraš to sve vaditi van. Ljepota kineske hrane jest u tome da možeš jesti ravno iz ambalaže.” „To je zbrzano i ne pomaže opuštanju. Pripremit ću ti tanjur, samo mi reci što voliš.” „Svejedno. Ni ja nisam izbirljiv.” „Mogli bismo prošetati nakon večere. Djeluješ jako napeto, a to je kod tebe rijetkost.” „Ma, samo sam još ljut na odvjetnike koji mi se unose u lice i pokušavaju me zastrašiti.” „Da, on je vrlo neugodan čovjek.” Istresla je na jedan pladanj rižu i prelila je slatko−ljutim umakom i komadićima mesa, a na drugi je poslagala škampe i valjuške. „Morala sam se ohladiti u šetnji nakon što je otišao.” „Otišao? Ovdje? Blake je došao ovamo?” „Danas poslijepodne. S pomoćnikom. Prividno s isprikom za Justinov ’nesmotren’ dolazak. Ali to je bila varka, ne pretjerano dobro kamuflirana. Nije bio zadovoljan kad ga nisam pustila u kuću.”

„Kladim se. On ne voli čuti odbijanje. Dobro je što mu nisi otvorila vrata.” „Jesam, ali ga nisam htjela pustiti unutra.” Odlučila je popiti malo piva iz boce, kao što je Brooks radio. „Znaš li da je njegov pomoćnik naoružan?” „Da. Zar je potegnuo oružje na tebe?” „Oh, ne. Nemoj se uzrujavati.” Kanila ga je opustiti, a postigla je suprotno. „Naravno da nije. Samo sam uočila izbočinu na njegovu odijelu i govor tijela kad je Bert zarežao.” Brooks je povukao veliki gutljaj. „Reci mi točno što su rekli i napravili.” „Uzrujao si se”, promrmljala je. „Nisam to trebala spominjati.” „Da, trebala si.” „Nije bilo ništa značajno, doista. Rekao je da se došao ispričati, a onda se očito iznenadio kad sam ga odbila pozvati u kuću. Nazvao je ono sinoć nesporazumom i nagovijestio da si ti kriv za to. Riješila sam ga te zablude. Onda je implicirao kako naš odnos dovodi moje svjedočenje u sumnju. Ne baš tim riječima, ali to je bilo značenje. Želiš li da ti točno prenesem cijeli razgovor?” „Ne za sada. Sažetak je dovoljan.” „Sažetak. Dobro. Bio je nezadovoljan i ljut jer sam mu rekla da ode. I podsjetila sam ih da sam i ja naoružana.” „Isuse Kriste.” „Činilo se najboljim upozoriti na očito. Gospodin Blake ponovio je da se došao ispričati i ponudio mi naknadu u iznosu od deset tisuća dolara. To me razljutilo.” „Koliko puta si mu rekla da ode?” „Tri puta. Na kraju se više nisam niti zamarala time, samo sam rekla zbogom i zatvorila vrata. Nakon toga je još gotovo dvije minute lupao po njima. Bio je vrlo grub. Nakraju ga je pomoćnik odvukao u auto.” Brooks je skočio s pulta i ushodao se po kuhinji. „Zašto me nisi pozvala?” „Nije bilo potrebe. Bilo je relativno lako izići s njime na kraj. Iritantno, ali jednostavno. Ja...”

Naglo se okrenuo, a kontrolirani gnjev na njegovu licu oduzeo joj je riječ. „Slušaj me. Dva čovjeka koje ne poznaješ dođu ti na vrata, jedan od njih je naoružan. Odbiju otići nakon što si ih to zamolila, više puta. Koja logična radnja slijedi nakon toga?” „Zatvoriti vrata. Što sam i napravila.” „Ne, Abigail. Logično je zatvoriti vrata i pozvati policiju.” „Ne slažem se. Žao mi je što te to ljuti, ali ne slažem se. Otišli su.” Odlučila je izbjeći još veći gnjev i prešutjela je da se nakon dvije minute kanila vratiti van s oružjem u ruci. Poslije se pitala ubraja li se to izbjegavanje u ono zamršeno klupko međuljudskih odnosa. „Bila sam naoružana, Brooks, a Bert je bio u pripravnosti. Nisam bila ni u kakvoj opasnosti. Zapravo, Blake se toliko uzrujao i, da nije otišao, vjerojatno bih morala pozvati i tebe i medicinsku pomoć.” „Želiš li ga tužiti?” „Ne. Ljutiš se na mene. Ne želim da se ljutiš na mene. Učinila sam ono što sam u tom trenutku smatrala najboljim. Ako je tvoj ego povrijeđen zato što nisam pozvala pomoć...” „Možda malo. Da. I ne poričem, dobro je što se znaš brinuti za sebe. Ali ja poznajem Blakea. Bio je nasilan. Prijetio ti je. Pokušao te zastrašiti.” „Da, pokušao je. I nije mu pošlo za rukom.” „Pokušaj je dovoljan. I htio te podmititi.” „Rekla sam mu da je pokušaj podmićivanja svjedoka kazneno djelo.” „Kladim se.” Brooks je provukao ruku kroz kosu i sjeo. „Ti ga ne poznaješ. Ne znaš kakvog si neprijatelja danas stvorila, a, vjeruj mi, stvorila si ga.” „Znam to”, tiho je rekla. „Vrlo dobro to znam. Ali to što se on pretvorio u neprijatelja nije moja greška, ni tvoja.” „Možda. Ali što je, tu je.” „Suočit ćeš se s njim oko toga.” „Prokleto si u pravu.”

„Neće li to samo pojačati razinu animoziteta?” „Možda. Ali, ako to ne napravim, on će misliti da si ti slaba točka. Mogao bi doći ponovno, pokušati ponovno. Mislit će da ga zavlačiš jer želiš izvući više novca.” „Jasno sam mu rekla što mislim.” „Kad bi razumjela s kakvom osobom imaš posla, znala bi da to njemu ne znači ni pišljiva boba.” Dvanaest godina bijega, pomislila je. O da, razumije ona to, jako dobro. „U pravu si, ali bilo mi je važno, na vrlo osobnom planu, jasno pokazati svoje stajalište.” „Dobro, to je obavljeno. A sada ti kažem, ako se Blake vrati, ne otvaraj vrata. Pozovi mene.” „I podčinim svoj ego tvojemu?” „Ne. Možda. Sranje, ne znam ništa o tome i nije me briga.” Sitno se nasmiješila. „To bi bila druga rasprava.” Način na koji je duboko uvukao zrak rekao joj je da se pokušava smiriti. „Govorim ti to zato što će, ako se vrati, sljedeći put biti još agresivniji. Tražim to jer želim da on shvati kako će biti poduzete mjere ako nastavi maltretirati tebe ili bilo koga drugoga. To isto tražio sam i od Russa, njegove žene, njegovih roditelja, i naložio sam svojim zamjenicima neka prenesu svojim obiteljima.” Manje ljuta, kimnula je glavom. „Razumijem.” „On je podivljao, Abigail. Ni njegov novac ni njegov položaj ne mogu zataškati ovaj slučaj. Sin mu je iza rešetaka i tamo će, vrlo vjerojatno, ostati još dugo.” „On voli svog sina.” „Iskreno, nisam siguran u to. Ali znam da mu je povrijeđena taština. Nitko neće strpati njegova sina u zatvor. Nitko neće ocrniti njegovo ime. Uložit će sve snage u borbu protiv toga, a, ako to znači nasrtanje na tebe, nasrtat će.” „Ne bojim ga se. To mi je također važno, znati da ga se ne bojim.” „Vidim. Ali želim da me pozoveš ako opet dođe ovamo, ako pokuša razgovarati s tobom na ulici, ako te na bilo koji način pokuša kontaktirati. Ti si svjedokinja, i ti si pod mojom zaštitom.”

„Nemoj to govoriti.” Srce joj je doslovno preskočilo otkucaj. „Ne želim biti ni pod čijom zaštitom.” „Onako je kako je.” „Ne. Ne, ne.” Užareni val panike šiknuo je iz svih pora. „Pozvat ću te ako opet dođe jer nije etično što pokušava utjecati na mene i podmititi me. Ali ne želim i ne trebam nikakvu zaštitu.“ „Smiri se.” „Ja odgovaram sama za sebe. Ne mogu biti s tobom ako to ne razumiješ ili ne prihvaćaš.” Povukla se za nekoliko koraka, a pas se postavio između nje i Brooksa. „Abigail, ti si sposobna izići nakraj s gotovo svim što se nađe pred tobom. Ali moja je dužnost štititi svaku osobu koja se nalazi u mojem djelokrugu. To uključuje i tebe. I ne sviđa mi se što se koristiš osjećajima koje gajim prema tebi kao oružjem.” „Ne radim to.” „Upravo to prokleto radiš.” „Ja nisam...” Prekinula se, pokušala povratiti ravnotežu. „Nisam to kanila. Ispričavam se.” „Zajebi isprike. Nikada više nemoj upotrijebiti moje osjećaje kao čekić.” „I sada se ljutiš na mene. Nisam kanila manipulirati tvojim osjećajima. Nisam. Nespretna sam u takvim situacijama. Ne znam što treba napraviti, što reći i kako to reći. Ja samo ne želim da osjećaš neku posebnu odgovornost za mene. Ne znam kako bih ti objasnila koliko bi mi to bilo mučno i nelagodno.” „Zašto ne pokušaš?” „Ljut si i umoran, a večera ti se ohladila.” Zapanjila se kad je osjetila suze na obrazima. „Nisam mislila da ćeš se toliko uzrujati zbog Blakea. Sve radim pogrešno, ali ne znam što bih trebala reći. Ne želim plakati.” „Znam to.” „Ja ću − zagrijat ću hranu.” „Ne treba. Dobro je i ovako.” Ustao je, izvadio vilice iz ladice i vratio se za stol.

„Dobro je”, ponovio je nakon što je kušao jedan zalogaj. „Trebao bi jesti sa štapićima.” „Nikada to nisam svladao.” „Ja bih te mogla naučiti.” „Neki drugi put. Sad sjedni i jedi.” „Ja... Još uvijek si ljut. Potiskuješ to jer sam se rasplakala. Znači, suze jesu oružje.” „Aha, ljut sam i potiskujem to jer si se rasplakala i očito si rastrzana stvarima koje mi ne želiš reći. Potiskujem ljutnju jer sam zaljubljen u tebe.” Suze koje je već zamalo imala pod kontrolom navrle su natrag, vruće i brze kao panika. Zajecala je i posrnula prema vratima, nespretno se izborila sa zasunom i izjurila van. „Abigail.” „Nemoj. Nemoj. Moram se smiriti, moram srediti misli. Sad ne mogu racionalno razgovarati.” „Misliš da ću te ostaviti samu kad si ovako uzrujana? Kažem ti da te volim, a ti reagiraš kao da sam ti slomio srce.” Okrenula se, dlanova stisnutih iznad srca, lica oblivena suzama i emocijama. „Nitko mi to nikada nije rekao. U cijelome mom životu nitko mi nikad nije rekao te riječi.” „Obećavam ti ovdje i sada, slušat ćeš ih svakoga dana.” „Ne... nemoj obećavati. Nemoj. Ja ne znam što osjećam. Kako mogu znati da to nije samo zbog tih riječi? To je toliko intenzivno. Kako to mogu znati da to stvarno misliš?” „Ne možeš znati sve. Pokatkad moraš vjerovati. Pokatkad trebaš, jednostavno, osjećati.” „Želim to.” Držala je šake stisnute na prsima kao da bi, ako otvori prste, dopustila da sve odleti od nje. „Želim to više nego što mogu podnijeti.” „Onda uzmi. Ovdje je. Pokraj tebe.” „To nije u redu. Nije pošteno prema tebi. Ne razumiješ. Ne možeš razumjeti.”

„Abigail.” „To nije čak ni moje ime!” Pljesnula se dlanom po ustima, zajecala. On joj je samo prišao, obrisao suze s obraza. „Znam.” Svaki trag boje nestao joj je s obraza, posrnula je unatrag i stegnula ogradu trijema. „Kako možeš znati?” „Bježiš od nečega ili se skrivaš. Možda oboje. Ali sigurno se ne skrivaš pod svojim pravim imenom. Previše si pametna za to. Abigail mi se sviđa, ali znam da nije pravo ime. Ime nije važno.” „Zna li to još netko?” „Plašiš se toga kao živog vraga. Ne sviđa mi se to. Ne znam zašto bi itko drugi znao ili mario. Jesi li ikomu drugomu dopustila da ti priđe toliko blizu, kao meni?” „Ne. Nikada.” „Pogledaj me.” Tiho je rekao i prišao joj još malo bliže. „Slušaj me.” „Slušam.” „Neću te iznevjeriti. Nikada. Jednoga dana povjerovat ćeš u to, i počet ćemo iznova. A sad pokušajmo ovaj dio još jedanput. Zaljubljen sam u tebe.” Privukao ju je u poljubac, blago, nježno sve dok nije prestala drhtati. „Evo, nije bilo toliko strašno. I ti si zaljubljena u mene. Vidim to i osjećam to. Zašto ne pokušaš riječima? Iskušaj ih, saznaj kako zvuče.” „Ja... zaljubljena sam u tebe. Oh, Bože.” Sklopila je oči. „Čini se stvarno.” „Reci ponovno i poljubi me.” „Zaljubljena sam u tebe.” Nije se prepustila poljupcu, bacila se u njega. Gladna te spoznaje, dara, lakoće. Ljubavi. Nije vjerovala u ljubav. Nije vjerovala u čuda. Ipak, ljubav je bila tu. Njezino čudo je tu. „Ne znam što sada.” „Ide nam sasvim dobro.”

Udahnula je. Čak se i disanje činilo drukčijim. Slobodnijim. Punijim. „Želim podgrijati hranu. Želim te naučiti kako se jede štapićima i želim večerati s tobom. Možemo li? Možemo li nakratko, jednostavno, biti?” „Naravno.” Ako joj je potrebno još malo vremena, pružit će joj to. „Ali ne obećavam ništa za štapiće.” „Sve si promijenio.” „Na dobro ili loše?” Šutjela je neko vrijeme. „Ne znam. Ali promijenio si.”

21 Pripremanje večere malo ju je smirilo − jednostavne radnje, rutina. Brooks je nije požurivao. To je bila njegova vještina, i njegovo oružje. Znao je čekati. I znao je kada treba promijeniti ton, dati joj prostora, pomoći joj da opusti čvor napetosti u sebi. Njegova nespretnost sa štapićima, iako bar djelomično namjerna, nasmijala ju je. Otkako je on ušao u njen život smijala se više nego sve vrijeme prije toga. Ako ništa drugo, to je bilo vrijedno rizika. Mogla je odbiti razgovor, tražiti još malo vremena. Dao bi joj ga, a ona bi mogla iskoristiti vrijeme za pronalaženje nove lokacije, novog identiteta, napraviti plan za bijeg. A, ako ponovno pobjegne, nikada neće saznati kako je moglo biti. Nikada neće osjetiti ono što osjeća sada, s njim. S vremenom bi pronašla zadovoljstvo i sigurnost. Već je to napravila. Ali nikada ne bi upoznala ljubav. „Možemo li prošetati?” upitala ga je. „Naravno.” „Znam da si umoran”, rekla je kad su izišli van. „Možemo pričekati s razgovorom o... svemu.” „I sutra je dobar dan za razgovor.” „Ne znam hoću li sutra imati hrabrosti.” „Onda mi reci čega se bojiš.” „Toliko toga. Ali najviše od svega? Bojim se da me više nećeš voljeti.” Brooks se sagnuo, podignuo granu i bacio je. Bert je pogledao Abigail, dobio signal i pojurio za lovinom. „Ljubav se ne uključuje i isključuje prekidačem.” „Ne znam. Nikada nisam bila zaljubljena. Bojim se izgubiti ljubav, i tebe. I sve ovo. Ti imaš svoju dužnost, ali više od toga, imaš kodeks.

Poznavala sam čovjeka poput tebe, bio ti je sličniji nego što sam isprva mislila. On je umro štiteći me.” „Od čega?” „Komplicirano je.” „Dobro. Jesi li ga voljela?” „Ne na način na koji misliš. Ništa romantično ili seksualno. Bila je to njegova dužnost. Ali bilo mu je stalo do mene. On je bio prva osoba kojoj je bilo stalo do mene.” Pritisnula je ruku na srce. „Ne zbog onoga što predstavljam. Nego zbog onoga što jesam.” „Oca nisi upoznala, znači to nije bio on. Policajac? Dužnost. Jesi li bila u programu zaštite svjedoka, Abigail?” Ruka joj je drhtala. Je li to primijetio u mraku ili, jednstavno, osjetio, pitala se. Ali uzeo ju je u svoju, grijao je i smirio. „Bila sam zaštićena. Dobila bih novi identitet, novi život ali... sve je pošlo u krivo.” „Kada je to bilo?” „Imala sam šesnaest godina.” „Šesnaest?” „Napunila sam sedamnaest tog dana... Ne. Ne pripovijedam to kako bi trebalo. Nikada nisam mislila da ću komu govoriti o tome.” „Zašto ne počneš od početka?” „Nisam sigurna gdje je početak. Možda u trenutku kada sam postala potpuno sigurna da ne želim biti liječnica, na kraju svoga prvog semestra predstudija.” „Nakon što je sve pošlo ukrivo?” „Ne. Tada sam već završila praksu, uvjet za upis na medicinski fakultet. Najesen sam trebala krenuti na fakultet kao redoviti student.” „Rekla si da si imala šesnaest godina.” „Da. Ja sam jako pametna. Pohađala sam ubrzana predavanja tijekom cijeloga svog školovanja. Prvi semestar na Harvardu živjela sam kod obitelji koju je moja majka odabrala. Bili su vrlo strogi. Platila im je da budu takvi. Onda sam jedan semestar živjela sama, u studentskom domu, ali

pažljivo nadzirana. Mislim da je moja pobuna počela onog dana kad sam kupila svoje prve traperice i trenirku s kapuljačom. Bila sam oduševljena.” „Stani malo. Imala si šesnaest godina, Harvard, medicina, i kupila si prve traperice?” „Moja majka kupovala je ili nadzirala nabavu moje garderobe.” To joj se još uvijek činilo velikom stvari pa se stidljivo nasmiješila. „Izgledala sam grozno. Ne bi me ni pogledao. Silno sam žeIjela biti kao druge djevojke. Željela sam razgovarati telefonom, razmjenjivati poruke o dečkima. Željela sam izgledati onako kako izgledaju djevojke mojih godina. I, Bože, Bože, nisam željela studirati medicinu. Htjela sam se prijaviti u FBI, raditi u jedinici za računalni kriminal.” „To sam mogao i misliti”, promrmljao je. „Slušala sam predavanja, studirala on−line.Da je majka saznala... ne znam što bi napravila.” Zastala je na mjestu gdje je željela postaviti klupu i pitala se hoće li je nakon ovoga imati razloga kupiti. Ali sada se više nije mogla zaustaviti. „Obećala mi je ljeto bez učenja. Putovanje, tjedan dana u New Yorku i potom plažu. To me držalo tijekom zadnjeg semestra. Ali prekršila je obećanje i upisala me na još jedan ljetni program. Intenzivan studij, rad u laboratoriju. Izgledat će dobro u životopisu, ubrzat će mi dobivanje diplome. I ja sam se − prvi put u životu − suprotstavila.” „Već je bilo i vrijeme.” „Možda, ali pokrenulo je strašan lanac događaja. Majka se pakirala. Trebala je održati uvodni govor na nekoj konferenciji umjesto bolesnog kolege. Posvađale smo se. Ne, nije točno.” Ljuta na sebe, Abigail je zatresla glavom. U takvim trenutcima preciznost je ključna. „Ona se nije svađala. Moje ponašanje i zahtjeve smatrala je samo prolaznom fazom. Jer na kraju je uvijek bilo po njezinu. I samo me ostavila. Kuharica je imala dva tjedna slobodno i, tako, ostala sam sama u kući. Otišla je bez riječi dok sam se ja durila u svojoj sobi. Ne znam zašto sam bila toliko povrijeđena, ali bila sam iskreno šokirana. Onda sam se razljutila, a potom razveselila. Uzela sam njene ključeve i odvezla se u trgovački centar.”

„Trgovački centar?” „Zvuči tako glupavo, zar ne? Moj prvi pravi okus slobode i ja odem u šoping. Ali sanjarila sam o tome kako tumaram po dućanima s prijateljicama, smijuckamo se i ogovaramo, pomažemo jedna drugoj pri izboru odjeće. I tada sam naletjela na Julie. Neko vrijeme išle smo zajedno u školu. Ona je bila godinu dana starija od mene, popularna i lijepa. Zastala je i razgovarala sa mnom samo zato što je upravo prekinula s dečkom i nije znala što bi sa sobom. I od toga trenutka sve je krenulo nizbrdo.” Ispripovijedala mu je o kupnji, kako s osjećala. O bojenju kose, lažnim ispravama i odlasku u noćni klub. „To je dobar komad tinejdžerske pobune za jedan dan.” „Nakupilo se.” „Kladim se. Mogla si, sa šesnaest godina, napraviti dobre falsifikate?” „Odlične. Zanimalo me sve u vezi s računalima. Željela sam napraviti karijeru kao istražitelj.” „Ne bi me iznenadilo.” „Laskavo je to što kažeš. Tada mi je to mnogo značilo. Onoga dana, u trgovačkom centru, snimila sam Julieninu fotografiju, a svoju sam napravila kasnije. Odrezala sam kosu i obojila je u crno. Vrlo crno, i kupila sam make−up.Namazala sam se onako kako mi je Julie pokazala, ali već prije sam promatrala djevojke u školi pa sam znala kako se to radi.” „Čekaj malo. Pokušavam te zamisliti s kratkom crnom kosom.“ Suzio je oči i zagledao se u nju. „Malo gotski, malo funky.” „Nisam sigurna, ali bilo je potpuno različito od moga uobičajenog izgleda. Vjerojatno je bila riječ upravo o tome.” „Sigurno, a imala si puno pravo na to. Svako dijete ga ima.” „Možda je to istina. Ali trebala sam se zaustaviti na tome. To je trebalo biti dovoljno. Odjeća, kosa, šminka. I odbiti otići na seminar u ponedjeljak. Bila bi bijesna i to bi bilo dovoljno. Ali nisam se zaustavila na tome.” „Uhvatila si vjetar”, rekao je s razumijevanjem. „Napravila si lažne isprave i otišla si u noćni klub.”

„Da. Julie ga je odabrala. Nisam znala ništa o tom mjestu pa sam potražila podatke na internetu. Šuškalo se da su vlasnici kluba povezni s ruskom mafijom. Obitelj Volkov.“ „Maglovito mi je poznato. U Little Rocku nismo imali posla s Rusima. Neki Irci i talijanski gangsteri.” „Sergej Volkov bio je − još uvijek je − pakhan,šef bratveVolkovih. Poslije sam saznala da je klub vodio Sergejev sin Ilja. Tamo je radio i njegov rođak Alexi koji je u klubu primarno pio, drogirao se i lovio žene. Kad smo ga upoznale, ja ništa od toga nisam niti znala niti razumjela.” „Pile smo cosmopolitane,Julie i ja. Bili su popularni zbog televizijske serije Seks i grad.Pile smo i plesale i to je bila najuzbudljivija noć mog života.“ Ispričala mu je sve, kako joj je klub izgledao, zvučio. Kako je za njihov stol došao Alexi, kako je upoznala Ilju, kako ju je gledao, razgovarao s njom. Kako je dobila prvi poljubac. „Bile smo tako mlade, tako luckaste”, nastavila je. „Nisam željela ići u Alexijevu kuću, ali nisam znala kako neotići. Bilo mi je slabo, a, kad je Ilja morao ostati u klubu, postalo je još gore. Nikada prije nisam bila pijana. Više nije bilo ugodno.” „To mi je poznato.” „Jesi li ti ikada..., kad si bio tinejdžer?” „Russ i ja smo se prije punoljetnosti nekoliko puta zajedno napili i povraćali. I nekoliko puta poslije.” „To je bio moj prvi i posljednji put. I nikada više nisam popila cosmopolitan.Čak i pogled na njega izaziva mi mučninu.” I strah, dodala je u sebi. „Imao je divnu kuću s pogledom na rijeku. Namještenu dizajnerski promišljeno. Previše moderno, pretenciozno, činilo mi se. Poslužio je još pića, uključio glazbu, ali meni je bilo slabo i otišla sam u kupaonicu. Bilo mi je toliko mučno da nisam mogla misliti. Sve što sam željela bilo je...” „Sklupčati se na podu i umrijeti.” „Da. da.” Sitno se nasmijala. „Pretpostavljam da to većina ljudi iskusi prije ili kasnije. Izišla sam van još uvijek bolesna i vidjela sam... Julie i Alexa kako vode ljubav na sofi. Bila sam fascinirana i užasnuta istodobno, i

postiđena. Izišla sam na terasu kroz kuhinju. Na zraku mi je bilo malo lakše. Sjela sam na stolicu i zaspala. A onda su me probudili glasovi.” „Hladno ti je.” Počela je drhtati i Brooks ju je zagrlio oko ramena. „Bilo mi je hladno te noći, od povjetarca s rijeke ili od mučnine ili − od onoga što se dogodilo poslije. Sada se jednako tako osjećam. Željela bih se vratiti natrag. Bit će mi lakše govoriti dok hodamo.” „Dobro.” „Kanila sam ovdje postaviti klupu, nešto organsko. Nešto što će izgledati kao da pripada ovamo. Volim ovaj pogled, i tišinu, žuborenje potoka i ptice. Vidiš kako se Bert voli igrati u vodi? Čini mi se kao da je sve ovo moje. Šašavo.” „Ne, nije.” Šašavo, ponovila je u glavi. „Te noći, prišla sam kliznim vratima i vidjela sam dvojicu muškaraca s Alexijem. Julie nije bilo. Isprva su govorili ruski, ali ja sam učila ruski. Volim jezike, lako ih učim. Razumjela sam. Čovjek, zove se Korotkij, Jakov Korotkij, optužio je Alexa za krađu. Prepirali su se i Alexi je isprva bio vrlo arogantan. Ali to nije potrajalo. Drugi čovjek, bio je golem, prisilio je Alexija da klekne i Alexi se uplašio. Pokušao je pregovarati, pa prijetiti i nakraju je počeo preklinjati. Hoćeš li me primiti za ruku?” Uzeo je njezin dlan i nježno ga stisnuo. „Stani kad ti bude previše.” „To treba biti obavljeno dokraja. Korotkij ga je ustrijelio. Pucao je jedanput, pa još dvaput u čelo. Ustrijelio ga je kao što bi li uključio auto ili navukao majicu. Obična stvar. Onda je naišla Julie iz kupaonice. Nije bila odjevena, bilo joj je slabo. Jedva je zaustila, jedva vidjela što se događa, a Korotkij ju je ustrijelio, refleksno, kao kad zgaziš kukca. Bože. Bože.” „Hej, samo polako. Evo, nasloni se na mene.” Pustio joj je ruku i zagrlio je oko ramena pa su zajedno nastavili dalje. „Nisu znali da sam ja skutrena tamo, na terasi, sleđena. Jednostavno, sleđena.” Odlazak u šetnju nije bio dobra ideja. Noge su joj bile drvene, a želudac joj se uznemirio. Poželjela je sjesti, poželjela je da jasnoća tih slika bar malo izblijedi.

„Sada je dosta”, promrmljao je Brooks. „Vratit ćemo se u kuću.” „Onda je došao Ilja. Poljubio me. Moj prvi. Bio je tako zgodan, poljubio me i učinio da se osjećam stvarnom. Nikada se prije nisam osjećala potpuno stvarnom. Osim kad sam kupila traperice i trenirku, i kad sam obojila kosu. I kad me Ilja poljubio.” „To nije važno.” „Da, važno je.“ „Ušao je i bio je bijesan. Ne zato što je njegov rođak bio ubijen, nego zato što ga je Korotkij trebao ubiti sljedeće noći. I u tom sam trenutku znala da će me taj čovjek, čovjek koji me poljubio, ubiti. Znao je da sam ja tamo, pronaći će me i ubiti. Opsovao je Alexija i šutnuo ga nogom. Bio je već mrtav, a on ga je udarao.” „Vidjela sam to sinoć u Justinu Blakeu. To je strašnije od svakog oružja.” Približili su se kući i namirisala je svoj vrt. To ju je utješilo jednako kao i Brooksova ruka oko ramena. „Zato sam pobjegla. Moje nove cipele ostale su na terasi, ali tada nisam ni pomislila na njih. Trčala sam i nisam obraćala pažnju kuda idem. Samo slijepi strah. Uhvatit će me i ubiti jer sam se suprotstavila mami, radila sam ono što sam željela i Julie je bila mrtva. Imala je samo osamnaest godina.” „Šššš. U redu je. Sada je sve u redu.” „Nije u redu i nije sve. Ni približno sve. Pala sam i torbica mi je izletjela iz ruke. Nisam čak ni bila svjesna da je imam sa sobom. Telefon je bio u njoj. Nazvala sam policiju. Došli su, policija, i pronašli su me. Rekla sam im što se dogodilo. Razgovarala sam s dva detektiva. Bili su dobri prema meni. Detektivi Griffith i Riley. Pomogli su mi.” „Dobro, daj mi ključeve.” „Ključeve?” „Idemo u kuću. Otključat ću vrata.” Iskopala ih je iz džepa i predala mu. „Odveli su me u sigurnu kuću. Ostali su sa mnom, a onda je došao John. Ti si kao on, kao John. Strpljiv, pronicav i drag.” „Sjednimo ovamo u sobu. Zapalit ću vatru i pripremiti čaj.”