„Blake je najurio Birdie?” Brooks je začuđeno podignuo obrve. „Radila je u toj kući dvadeset godina.” „Dvadeset četiri godine, u kolovozu, kako ona kaže. Došla je u zalogajnicu i jadala se. Ne zna ima li još posao ili nema, ne zna želi li ga uopće ili ne.” „Sada je sam”, tiho je rekla Abigail. „Oprostite, nisam vas trebala prekinuti.” „U redu je, a pogodili ste u sredinu. Sam je u toj velikoj kući, sin mu je u zatvoru, a žena ga je ostavila. Sjedio je tamo satima i, pretpostavljam, došao do zaključka kako je Brooks kriv za sve.” „To je netočan zaključak izveden iz pogrešnih premisa”, rekla je. „Mislim, zaključak gospodina Blakea, ne vaš.” „Da gospođo.” Lindy se nakesio. „To je lijep način da se kaže kako je Blake pun govana, ako vam ne smeta moj priprost rječnik.” „Ne, ne smeta mi. On je pun govana.” Brooks je otpio malo kave i prebacio pažnju na Tya. „Koliko ti je platio da me ubiješ, Ty?” „Oh. Bože.” Promucala je Abigail i skočila na noge. „Opusti se, dušo. Ty neće povrijediti nikoga. Je li tako, Ty?” „Ne, gospodine. Ne, gospođo. Došao sam vam reći. Lindy je rekao da je tako najbolje i evo me.” „Reci mi što se dogodilo kod Blakea.” „Da, naravno Vidite, pozvao me k sebi, u kuću. Nikada nisam bio tamo i stvarno je nešto. Kao u filmovima. Mislio sam da ima neki posao za mene, a posao bi mi uistinu dobro došao. Odveo me ravno u svoju radnu sobu i posjeo u onu veliku kožnatu fotelju. Ponudio mi je piće. Ja sam rekao, ne hvala. Ali on je svejedno natočio i ostavio čašu pokraj mene. Moja marka, također. Ja imam tu slabost, Brooks.“ „Znam.” „Ali nisam popio ni kapi otkako si me uhitio. Božja istina, sve do večeras. Bio sam nervozan, tamo u toj velikoj, raskošnoj kući. A on stalno govori kako mi jedno piće neće naškoditi. Ja sam muškarac, je li tako. I nisam ga uzeo.”
„U redu je, Ty.” „Ali on nije prestajao nuditi i govoriti kako ima nekog posla, ali on ne zapošljava pičkice i, koja je ono još bila riječ, Lindy?” „Eunuh. Kurvin sin − oprostite, opet moj rječnik.” „Slažem se”, rekla je Abigail i pogledala Tya. „Vezao je vašu slabost s vašom muškošću, i vezao oboje uz vašu potrebu za poslom. To je bilo okrutno i manipulativno.” „Razbjesnilo me, ali zvučalo je istinito kad je to rekao. Kako si me ponizio, Brooks, i kastrirao − rekao je da si me kastrirao i to me pogodilo. I razbjesnilo. A čaša Rebel Yellabila je točno pokraj moje ruke. Kanio sam popiti samo tu jednu, dokazati da mogu. Ali popio sam još jednu i još jednu nakon toga.” Tyeve oči napunile su se suzama, spustio je glavu, a ramena su mu se zatresla. Abigail je ustala i izišla iz sobe. „Nastavio sam piti, jer je čaša bila točno ispred mene i stalno se punila. Ja sam alkoholičar, znam da ne mogu popiti samo jednu čašu. Znam.” Abigail se vratila noseći pladanj s kolačićima i spustila ga na stol. Dok ju je promatrao kako uzima jedan kolač i pruža pladanj Tybalu, Brooks je pomislio kako je voli više od zraka koji diše. „Bio je okrutan”, rekla je. „Trebao bi se stidjeti toga što vam je napravio.” „Nastavio sam piti i bio sam sve ljući. A on je ponavljao i ponavljao kako me Brooks prikazao kukavicom i slabićem pred mojom ženom, kako upropaštava cijeli grad. Vidi samo kako je namjestio njegovu sinu. Nešto se mora napraviti u vezi s tim.” „On je nastavio govoriti, a ja sam nastavio piti. Pitao me imam li srčanosti, imam li muda. Prokletstvo, imam, to sam mu odgovorio. Možda ću otići i napuniti tog Brooksa olovom.” Ty je ponovno sagnuo glavu. „Išao sam na sastanke i bio sam u grupi. Počeo sam shvaćati što se zbiva sa mnom kad pijem. Postanem agresivan i želim razbijati, tući se. Zbog toga sam povrijedio Missy, toliko puta. A nakon pića i njegovih riječi, bio sam nabrijan, totalno, potpuno. Činilo se točnim kad je rekao kako malo batina nije dovoljno. Rješenje treba biti
trajno. Ti si ubio moju muškost, to si napravio. I mogu je vratiti samo tako što ću te ubiti. A on će biti zahvalan, sa svoje strane, pa će mi dati pet tisuća dolara. Kao nagradu, rekao je. Dao mi je pola prije, a pola će mi dati kasnije.” „Dao ti je novac?” upitao je Brooks. „I ja sam ga uzeo. Sramim se reći, pružio mi je novac i ja sam ga uzeo. Ali nisam ga zadržao. Dao sam ga Lindyju. Rekao je − mislim, gospodin Blake je rekao − pođi kući i uzmi pušku. Neka pričekam do mraka, sjednem tamo uz cestu i čekam. A kad ti naiđeš, zazvat ću te i reći da je u gradu neka strka. A kad se ti okreneš, jednostavno ću te upucati. Otišao sam kući po pušku. Missy nije bilo, otišla je prijeko k svojoj sestri. Izvadio sam pušku, napunio je i počeo razmišljati zašto dovraga Missy nije kod kuće. Počeo sam misliti kako je zaslužila dvije preko uha. Ne znam kako bih to objasnio, ali čuo sam sebe kako mislim te stvari i zgadilo mi se. Uplašio sam se. Pozvao sam Lindyja i on je došao po mene.” „Dobro si napravio, Ty.” „Ne, nisam. Uzeo sam piće. Uzeo sam novac.” „I pozvao si Lindyja.” „Vi ste bolesni, gospodine Crew”, rekla je Abigail. „Blake je iskoristio vašu bolest i upotrijebio je protiv vas.” „I Lindy je to rekao. Hvala vam, gospođo. Stidim se reći Missy. Ona je još uvijek malo ljuta na tebe, Brooks, ali drago joj je što ne pijem. Stvari su se popravile među nama i ona to zna. Opet će se razbjesniti ako me strpaš u zatvor. Lindy je rekao da nećeš.” „Lindy je u pravu. Morat ćeš mi dati taj novac, Lindy.” „Zaključan je u mom kamionetu.” „A ti, Ty, morat ćeš poći sa mnom u postaju i dati službenu izjavu.” „Missy će pošiziti.” „Malo će šiziti zbog pića, ali, kad čuje sve od početka do kraja, bit će ponosna na tebe.” „Misliš?” „Mislim. I ja sam ponosan na tebe. Drago mi je što me nisi pokušao ubiti.”
„I meni. Što ćeš poduzeti, Brooks?” „Posložit ću sve na hrpu, sve uredno i po zakonu, i uhitit ću Blakea zbog naručivanja ubojstva i poticanja na ubojstvo policijskog službenika.”
29 Abigail je odvela Berta k Sunny i vratila se kući. Sljedeći korak, pomislila je. Bilo je čudno i pomalo tužno ući u praznu kuću. Samo nakratko, tješila se. Kratki izlet koji će sve promijeniti. Kad se Brooks vrati s posla, otići će na aerodrom, odletjeti privatnim avionom u Virginiju, prijaviti se u svoje sobe. Imat će dovoljno vremena za postavljanje kamera i pripremu videoveze. Dovoljno vremena za opsesije, brige i dvojbe. Ali neće si to dopustiti. Koncentrirala se na trenutačni zadatak i počela transformaciju u Catherine Kingston. Brooks je otvorio ulazna vrata i zazvao, „Gdje je moja ženska?” Nasmiješila se. Ona je nečija ženska. „Gore sam. Je li sve u redu?” „Koliko može biti. Blakeovi su odvjetnici u punom zamahu i izvrću istinu na sve moguće načine. Očekujem nagodbu. Možda se čak izvuče bez zatvorske kazne, ali u ovom je gradu gotov. Ne očekujem...” Došao je do vrata i zašutio kad ju je ugledao. „Ponavljam, gdje je moja ženska?” „Dobar posao”, zaključila je okrećući se pred ogledalom. Frizura i spretno nanesena šminka učinile su crte lica oštrijima. Leće su potamnjele zelenilo očiju. Pažljivo podstavljena odjeća dodala je punoću i vitka figura dobila je obline. „Kad saznaju gdje je sastanak, vjerojatno će pogledati hotelske sigurnosne snimke. Provjerit će kad sam stigla i jesam li sama. Zato ćemo s aerodroma doći odvojenim taksijima, prijavit ćemo se u različito vrijeme.” „Izgledaš viša.” Odmjerio ju je i poljubio je. „Definitivno viša.” „Imam uloške u cipelama. Samo nekoliko centimetara, ali pridonosi iluziji. Ako išta od ovoga procuri, trebalo bi ostati u slijepoj ulici. Abigail nije u sustavu i bilo bi vrlo teško povezati Catherine Kingston ili Elizabeth Fitch s Abigail Lowery. Ako si ti spreman, i ja sam.”
„Odnijet ću torbe.” Nikada prije nije letio privatnim zrakoplovom i zaključio je da bi se mogao naviknuti na to. Bez redova, odgađanja leta, bez gužve, a u samom avionu ugodno je i tiho. A svidjele su mu se i bijele kožnate stolice postavljene jedna nasuprot drugoj pa je mogao gledati kako joj se svjetlost prelijeva preko lica. „Započeli su istragu o Cosgroveu i Keeganu”, objavila je Abigail i nastavila raditi na računalu. „Zatražili su naloge za prisluškivanje njihovih komunikacija. Možda pronađu nešto zanimljivo. Cosgrove napose zna biti nepažljiv. On kocka”, dodala je. „Kako mu ide?” „Gubi više nego što dobiva, po onome što vidim iz njegovih financija, a njegovo kockanje omogućilo je Volkovima da ga pritisnu.” „Kockanje”, glasno je razmišljao Brooks. „I slomi se pod pritiskom. Kako bi reagirao na anonimni izvor koji bi tvrdio da ima informacije o njegovoj vezi s Volkovima?” Podignula je pogled i spustila velike sunčane naočale na pola nosa. „Zanimljivo pitanje.” „Ako puca pod pritiskom, ucjena bi ga mogla potaknuti da napravi pogrešan korak.” „On nije pametan kao Keegan. Zato i nije napredovao kod Volkova, u njihovoj hijerarhiji. Ali, očito, ipak im još u nečemu koristi.” „Jesi li ikada bila na pecanju?” „Ne. Djeluje kao dosadan hobi. Ne razumijem kakve veze pecanje ima s Cosgroveom ili Volkovima.” Uperio je prst u nju. „Prvo, jedanput ću te odvesti na pecanje i saznat ćeš razliku između relaksacije i dosade. Drugo, pokatkad upecaš malu ribu, a ona te odvede do veće ribe.” „Ne mislim... oh, to je metafora. Cosgrove je mala riba.” „Bravo. Možda bi se isplatilo upecati ga.” „Da, moglo bi. Pohlepa reagira na pohlepu, a njegova primarna je motivacija novac. Prijetnja, nešto s tek dijelom informacije. A, ako pokuša
komunicirati telefonom ili elektroničkim putem, FBI će dobiti razlog da ga privede na ispitivanje.” „Što bi moglo dovesti do veće ribe. A to će dati težinu tvom iskazu.” Pružio joj je vrećicu čipsa, ali Abigail je odmahnula glavom. „Koji je mamac? Čak i za malu ribu moraš imati mamac, je li tako?” Kimnuo je glavom i zagrizao čips. „Čekaj dok natakneš svoga prvog crva.” „Ne sviđa mi se čak ni zvuk tih riječi. No, svejedno, bila je jedna žena u programu zaštite svjedoka koja je svjedočila protiv svog bivšeg momka, niskorangiranog gangstera u lancu prostitucije u Chicagu. Pronašli su je silovanu i nasmrt pretučenu u Akronu u Ohiu, tri mjeseca nakon osude.” „Cosgrove je to izveo?” „Ne, on nije bio zadužen za taj slučaj, ali sve upućuje na to da je on prenio informaciju. Mogla bih sastaviti uvjerljivu, prijeteću poruku.” „Još jedan oblutak u rijeci.” „Kojoj rijeci? Onoj s ribama?” Nasmijao se i lagano je gurnuo nogom. „Ne, u tu rijeku ne treba bacati kamenje. Moglo bi preplašiti ribe.” „Zbunio si me.” „U tu, drugu metaforičku rijeku bacamo oblutke jer želimo napraviti valove.” „Oh. Oblutak onda.” Razmislila je na trenutak pa počela slagati poruku. Anja Rinki svjedoči protiv Dimitrija Bardova, 8. svibnja 2008. Ulazi u Program zaštite svjedoka. Novi identitet: Saša Simka. Premještena u Akron, Ohio; zaposlena kao prodavačica u butiku Monique. Slučaj je dodijeljen zamjeniku saveznog šerifa Robynu Treacheru. William Cosgrove pristupio podacima 12. i 14. listopada 2008. − bez službenog zahtjeva za
otvaranje dosjea. U prilogu se nalazi kopija poruke poslane 15. listopada 2008. s osobnog računa Williama Cosgrovea na račun Igora Badrova, Dimitrijeva brata. 16. listopada 2008. na račun Williama Dwyera, pravo ime William Cosgrove, položeno 15.000 USD. 19. listopada 2008. Saša Simka, pravo ime Anja Rinki, pronađena silovana i ubijena. Ako unutar četrdeset osam sati ne platite 50.000 USD, ovi će podaci biti poslani administratoru FBI-a Wayneu Powellu. Detalji o plaćanju bit će dostavljeni u sljedećoj poruci. „Mislim da je to lijepo oblikovan oblutak”, rekla je i okrenula računalo prema Brooksu. Osmijeh mu se polagano proširio preko cijelog lica. „Dobar oblik, prava težina. Sve te datume imaš u glavi?” „Točni su, ne brini se.” „Što piše u poruci koju ćeš priložiti?” „’Saša Simka, Akron, 539 Eastwood, Apartman 3−B’.” Brooks se odmaknuo, a osmijeh mu je izblijedio. „Znači, Cosgrove ju je ubio za petnaest tisuća dolara.” „Da. Ne osobno, nije ju on pretukao, ali nije ništa manje odgovoran. Vjerujem da će odgovoriti na ovo. Čim se uvjerim da su počeli pratiti njegove razgovore, poslat ću poruku.” „Koliko su mu platili za tebe?” Ton je bio ravan, tvrd i hladan. Polagano je sklopila računalo. „Imao je pedeset tisuća dolara kockarskih dugova. Ilja je otkupio − oni to zovu markeri − otkupio je Cosgroveove markere i iskoristio ih da ga pritisne.”
„A kad nisi bila... eliminirana?” „Oprostili su mu polovicu i natjerali ga da odradi ostatak. Naknada, čak iako sam preživjela, bila je mnogo viša nego za Anju Rinki. Korotkij je Sergeju Volkovu vredniji od Dimitrija Bardova.” Progovorio je tiho, s apsolutnom sigurnošću. „Platit će, Abigail, za ono što su napravili tebi, Anji Rinki, svima drugima. Kunem ti se.” „Nemoj se zavjetovati na nešto što možda nećeš moći kontrolirati.” Pogled mu ni na trenutak nije skrenuo s njenih očiju. „Što god bilo potrebno, koliko god trajalo.” Dirnuo ju je i malo uplašio pa se osvrnula prema prozoru. „Počinjemo se spuštati.” „Nervozna?” „Ne.” Zašutjela je na trenutak kako bi bila sigurna. „Ne, nisam nervozna zbog onoga što slijedi. Iznenađena sam, zapravo, jer bila sam potpuno uvjerena da to nikada neću moći napraviti. A sad sam potpuno uvjerena da mogu, i moram. A razlika je...” Uzela ga je za ruku i preplela prste s njegovima. „Ovo. Samo ovo.” „Ovo je”, pojačao je stisak, „prilično, prokleto važno.” Prijavila se u hotel punih trideset minuta prije Brooksa i, kad je on pokucao na vrata, već je postavila kamere i mikrofone. U njegovu sobu, s druge strane hodnika i dvoja vrata niže, postavila je monitore i povezala ih s opremom u svojem apartmanu. U malo više od sat vremena postavila je, povezala i testirala sve veze. „Čim uspostavimo kontakt, FBI će postaviti svog agenta u hotel”, rekao je Brooks. „Znam. Što prije, to bolje. Mislim da smo sve pripremili. Krećemo. Nazovimo ih.” Čekala je sama, ali bilo je utješno znati da je on promatra. Nije gubila vrijeme, već je nastavila raditi na pripremama za sljedeći korak. Programirala je vremenski poček od dva sata i poslala ucjenjivačku poruku. Kamenčić u rijeci, pomislila je, pogledala ravno u kameru i nasmiješila se.
Pratila je sve aktivnosti vezane uz njezin slučaj i znala je da je zrakoplov sa zamjenikom direktora Gregoryjem Cabotom i specijalnom agenticom Elyse Garrison poletio. „Krenuli su”, rekla je razgovijetno, „i trebali bi sletjeti na Dulles za sat i četrdeset minuta.” Pogledala je na sat i proračunala. „Pretpostavljam da će stići u hotel do deset sati. Možda odluče čekati do jutra, ali vjerojatno će ipak doći večeras.” Ustala je i poželjela rastvoriti zavjese. Ali s pravom opremom, pod dobrim kutom, mogli bi vidjeti u njenu sobu iz susjedne zgrade. „Mislim da ću naručiti nešto za jelo. To će im biti prilika da pošalju nekog agenta kao konobara i dobiju vizualnu potvrdu jesam li to ja, i jesam li sama. To bi moglo biti od pomoći.” Naručila je salatu, bocu vode i čaj. Bilo je neobično, i nekako intimno, voditi jednosmjeran razgovor s Brooksom. Uključila je televizor i malo stišala ton. Provjerila je šminku i periku i izgužvala posteljinu kako bi izgledalo da je ležala pred televizorom. Kad je konobar pokucao na vrata, otvorila ih je i kretnjom ruke pokazala mu da uđe. Bio je zbijene građe, s tamnom kosom i brzim očima. „Jeste li poslovno u gradu, gospođice?” „Jesam.” „Nadam se da ćete imati malo vremena i za zabavu. Uživajte u večeri”, dodao je kad je potpisala račun. „Ako vam još štogod zatreba, samo pozovite.” „Hoću. Hvala vam. Zapravo... možda možete pripremiti još malo kave kad stignu zamjenik direktora i agentica Garrison.” „Molim?” „Vaše cipele, vaše oči i oružje ispod konobarskog kaputića. Prenesite im da sam spremna za razgovor i večeras, ako im to odgovara.” A to je bila jasna poruka da kontrola ostaje u njenimrukama.
„Može čekati i do jutra, ali uštedjelo bi nam vrijeme ako obavimo razgovor večeras. I hvala što ste mi donijeli večeru. Salata djeluje vrlo ukusno.” Odmjerio ju je dugačkim pogledom. „Gospođice”, rekao je i izišao. „To nije bio samo impuls i nije bilo razmetanje. Ne sasvim. Mislila sam, ako shvate da ja razumijem, proces bi mogao teći brzo i glatko. Još jedan oblutak u rijeci”, dodala je. „Mislim da ću sad nešto pojesti. Ova salata stvarno dobro izgleda.” U svojoj sobi Brooks je samo odmahnuo glavom i zagrabio još malo oraščića iz minibara. Kakvu to samo ženu ima. Kadje završila s jelom, iznijela je pladanj i ostavila ga pokraj vrata. Mnogo otisaka, pomislila je, dovoljno DNK također. Moći će odmah usporediti otiske i uštedjeti još malo vremena. Sjela je, pijuckala čaj, tražila znakove za uzbunu na monitoru i razmišljala kako bi željela biti kod kuće, s Brooksom, sa svojim psom, u svojem vrtu. Sada je znala, uistinu znala, kako je ugodno čeznuti za domom. Kad se konačno začulo kucanje na vratima, isključila je računalo, ustala, prišla vratima i kroz špijunku pogledala visoka, mršava muškarca i atletski građenu ženu. „Da?” „Elizabeth Fitch?” „Molim vas, podignite svoje isprave da ih mogu vidjeti.” Znala je njihova lica, naravno, ali djelovalo bi neozbiljno kad to ne bi napravila. Otvorila je vrata. „Izvolite, uđite.” „Zamjenik direktora, Cabot.” Muškarac je ispružio ruku. „Da, hvala što ste došli. A vi, agentice Garrison, drago mi je što se možemo i osobno upoznati.” „Također, gospođice Fitch.” „Elizabeth, molim vas, ili Liz. Sjednimo. Ako želite kavu...” „Rečeno nam je da ste je već ponudili.” Cabot se jedva vidljivo nasmiješio. „Upravo stiže. Agent kojega ste prozreli zaradio je mnogo
zadirkivanja od svojih kolega.” „Žao mi je. Očekivala sam da ćete, ako dobijete priliku, poslati nekoga da provjeri situaciju. A ja imam dobru moć opažanja.” „Dugo vam je uspjelo ostati ispod radara.” „Željela sam ostati živa.” „A sada?” „Sada želim živjeti. Konačno sam shvatila razliku.” Cabot je kimnuo. „Morat ćemo snimiti ovaj razgovor.” „Da, naravno.” „Postavite opremu agentice Garrison. Ja ću ovo preuzeti”, rekao je kad se začulo lagano kucanje na vratima. Garrison je izvadila računalo iz torbe. „Željela sam vas pitati zašto ste izabrali mene za kontakt?” „Vi imate uzoran dosje. Potječete iz solidne, čvrste obiteljske sredine, u školi ste imali izvrsne rezultate, formirali ste trajna prijateljstva. Zaključila sam da ste vi zaokružena, cjelovita osoba sa snažnim osjećajem za dobro i loše. Nastavili ste školovanje i po vašim rezultatima u Quanticu pa zatim u Chicagu zaključila sam da, iako ambiciozni, želite uspjeti i napredovati po svojim zaslugama. Imate zdrav odnos prema autoritetima i zapovjednom lancu. Možete pokatkad savinuti pravila, ali poštujete ih kao osnovu sustava, a sustav kao sredstvo pravde.” „Vau.” „Ispričavam se, možda sam na nekim mjestima povrijedila vašu privatnost. Opravdavam to željom da raskrinkam Volkove i njihovu organizaciju. Cilj opravdava sredstvo. To je najčešće izgovor za loša djela, ali u ovom slučaju, vjerovala sam da je to moja jedina održiva opcija.” „Želite li da vam natočim kavu, gospodine Cabot?” „Ne, hvala, sam ću se poslužiti.” Abigail je zašutjela i napravila samoprocjenu. Nervozna, da. Bilo ubrzano, ali bez pritiska panike. „Pretpostavljam da ste provjerili moje otiske s posuđa.” Cabot se, opet, zamalo nasmijao. „Vaša pretpostavka je točna. Garrison?” „Da, gospodine. Sve je spremno.”
„Hoćete li reći svoje ime za evidenciju.” „Ja sam Elizabeth Fitch.” „Gospođice Fitch, vi ste kontaktirali FBI, preko posrednika, i izrazili ste želju da date izjavu o događajima koji su se zbili u ljeto i jesen 2000. godine.” „Točno.“ „Mi imamo vašu pisanu izjavu iz toga vremena, ali možete li nam prepričati te događaje, svojim vlastitim riječima?“ „Da. 3. lipnja 2000. posvadila sam se sa svojom majkom. To je važno, jer se nikada prije nismo tako ozbiljno posvadile. Moja je majka bila − i još uvijek jest, pretpostavljam − dominantna osoba. Ja sam bila pasivna, poslušna. Ali toga dana suprotstavila sam se njenim željama i naredbama, a to je pokrenulo lanac događaja koji su slijedili.” Dok je u svojoj sobi slušao još jedno ponavljanje priče, Brooksu se ponovno slomilo srce nad tom mladom, očajnom djevojkom. Govorila je mirno, sabrano, ali sada ju je već dobro poznavao. Prepoznao je one kratke stanke, suptilne promjene govora i disanja. Koliko će još puta morati sve to ponoviti, pitao se. Tužitelju, sucu, poroti. Koliko će još puta morati sve to iznova proživjeti? Koliko će puta započeti, stati, započeti i stati, dok je druga strana prekida pitanjima, traži objašnjenja. Ali nije se pokolebala. „Šerifi Cosgrove i Keegan, obojica, izjavili su i potkrijepili dokazima, sljedeće. Agentica Nolan već je bila oborena kad su oni došli preuzeti smjenu. Na njih je pucala nepoznata osoba ili osobe, a oni su uzvratili vatru. U tom trenutku nisu se mogli probiti na kat. Cosgrove je bio ranjen i Keegan ga je iznio iz kuće. Pozvao je pojačanje i primijetio neku osobu kako bježi iz kuće. Nije uspio utvrditi identitet osobe jer je bjesnjela oluja i vidljivost je bila smanjena. U tom trenutku kuća je eksplodirala zbog, kako je poslije utvrđeno, namjerne sabotaže plinskih instalacija.” „Da.” Nadajući se da djeluje smireno, Abigail je kimnula glavom. „To je točan sinopsis njihovih izjava. Lagali su.” „Vi to pobijate i tvrdite kako su dvojica saveznih šerifa dali lažne izjave?”
„To je moja izjava pod zakletvom. Oni su, u dosluhu s bandom Volkova, ubili šerife Theresu Nolan i Johna Barrowa.” „Gospođice Fitch...” „Željela bih završiti. William Cosgrove i Steven Keegan kanili su me, po direktivi bratveVolkov, ubiti i spriječiti da svjedočim protiv Jakova Korotkija i ostalih. Izazvali su eksploziju u kući kako bi prikrili tragove. Izjavljujem pod zakletvom da su ta dvojica i dalje na platnoj listi bratve.John Barrow izdahnuo je na mojim rukama dok me pokušavao zaštititi. Dao je život za mene. Zadnjim dahom rekao mi je neka pobjegnem i to me spasilo. Inače bih i ja bila ubijena u toj kući.” Ustala je, prišla otvorenom kovčegu i izvadila zapečaćenu vrećicu. „Ovo je džemper koji mi je Terry te večeri darovala za rođendan. Otišla sam ga isprobati neposredno prije nego što su Cosgrove i Keegan stigli. Imala sam ga na sebi kad sam držala Johna koji je krvario iz višestrukih rana. Ovo je njegova krv. To je Johnova krv.” Zastala je kad joj se glas slomio i nekoliko puta duboko udahnula kako bi se sabrala. Predala je vrećicu agentici Garrison. „John i Terry zaslužuju pravdu, njihove obitelji zaslužuju cijelu istinu. Trebalo mi je mnogo vremena da sakupim hrabrost i kažem tu istinu.” „Ne postoji nijedan konkretan dokaz o osobi koja je pucala tog dana, ali, s druge strane, postoje posredni dokazi koji bi se mogli interpretirati protiv vas. Mlada djevojka napetih živaca, slomi se, i u pokušaju bijega ubije svoje zaštitnike.” Abigail je ponovno sjela i sklopila ruke u krilu. „Vi ne vjerujete u to. Ne vjerujete da sam mogla napasti i ubiti dva iskusna policajca, raniti trećega, dići kuću u zrak i pobjeći. To je moguće, ali nije logično.” „John Barrow naučio vas je kako se rukuje oružjem”, rekla je Garrison. „Da, i naučio me dobro, uzevši u obzir ono malo vremena što smo ga imali. I da, ja sam zatražila i primila pet tisuća dolara iz moje zaklade”, preduhitrila je sljedeći komentar. „Željela sam sigurnost i iluziju neovisnosti. Znam da je eksplozija uništila neke dokaze, ali moći ćete napraviti rekonstrukciju. Znate da je Terry umrla u kuhinji, a John na katu. Također znate, iz izvještaja Socijalne službe i snimljenih intervjua, da ja nisam pokazivala nikakve znakove te vrste stresa.”
Opet je malo zastala pa nastavila. „Ako ste bar zavirili u te podatke, ako išta znate o mojem životu prije tog lipnja, znate da sam tamo bila zadovoljnija nego ikada prije.” „Ako su Cosgrove i Keegan odgovorni za smrt Terry Nolan i Johna Barrowa, bit će privedeni pravdi. Vaše svjedočenje o ubojstvima Alexija Gureviča i Julie Masters i smrti saveznih šerifa Nolan i Barrow ključno je za nastavak istrage. Morat ćemo vas staviti pod zaštitu i odvesti natrag u Chicago.” „Ne.” „Gospođice Fitch, vi ste materijalni svjedok i osumnjičenik.” „Osumnjičenik je zamka za lakovjerne i svi to znamo. Ako me stavite u zaštitni pritvor, ubit ćete me. Probit će se do mene, preko svega što im stavite na put.” „Elizabeth. Liz”, javila se Garrison i nagnula se naprijed. „Imali ste povjerenja u mene i proslijedili ste mi mnogo važnih informacija. Vjerujte mi i sada. Ja ću osobno nadzirati vašu zaštitu.” „Ja ne želim biti odgovorna za vašu smrt, za tugu vaših roditelja. Uvjeravam vas, ako poživim dovoljno dugo, pobjeći ću prije svjedočenja. Ja sam dobra u skrivanju i nikada nećete dobiti moj iskaz.” „Morate nam vjerovati, nećemo dopustiti da vam se išta dogodi.” „Ne, ne moram. Komu možete povjeriti moj život na čuvanje. Agentu Picktu?” Garrison se trgnula. „Što s Picktom?” „Specijalni agent Anthony Pickto, trideset osam godina, radi u čikaškom uredu. Rastavljen, bez djece. Njegova su slabost žene. A uživa u njima još i više kad nisu voljne. Dostavljao je informacije o istragama u zamjenu sa pristup ženama koje su Volkovi dovodili iz Rusije i prisiljavali ih na prostituciju. Davali su mu i novac, ali to je sekundarno. On traži agenta s kojim je uspostavljen kontakt − traži vas, agentice Garrison. Sve je bliže. Ako on sazna tko je primio informacije, pokupit će vas. Ispitivat će vas, mučiti, silovati. Ucijenit će vas životima onih koje volite, a možda ubiju nekoga kao dokaz da se ne šale. Kad im više ne budete korisni, ubit će i vas. Agent Pickto je u vašoj službi, gospodine zamjeniče direktora.”
„Da”, potvrdio je Cabot. „To je točno. Iznijeli ste vrlo ozbiljne optužbe o agentu s dobrom reputacijom.” „To nisu optužbe, to su činjenice. I samo jedan od razloga zašto neću staviti svoj život u vaše ruke. Pomoći ću vam da raskrinkate te ljude, pomoći ću vam da razbijete cijelu organizaciju, ali neću vam reći gdje živim. Ako ne znate, nećete to moći otkriti pod pritiskom.” Posegnula je u džep i izvadila flash drive.„Provjerite informacije o Picktu, ali prije toga se zapitajte biste li tom čovjeku povjerili moj život, život vaše agentice ili život bilo koje osobe pod vašom jurisdikcijom. Dat ću vam sve podatke koje trebate i pomoći će vam da dobijete pravdu za Julie i Terry i Johna. A, kad to obavim, dopustite Elizabeth Fitch da nestane.” „Ne mogu vam obećati da to možemo izvesti na taj način. Imam nadređene kojima moram odgovarati.” Nestrpljenje se probilo van. „Zar mislite da bih došla k vama a da ne bih točno znalada vi možete autorizirati ono što tražim? Vi imate moć, imate dokaze, imate velik utjecaj. Na moj način Volkovi će propasti. Identificirat ćete agente i druge policijske i sudske službenike koji su surađivali s njima.” Skočila je na noge jer više nije mogla sjediti i pretvarati se da je smirena. „Imala sam šesnaest godina, i da, loše sam rasuđivala. Bila sam nesmotrena. Prekršila sam pravila, samo taj jedan put, jedne noći. Ali ne zaslužujem zbog toga umrijeti, ništa više od Julie. Ako me povedete protiv moje volje, to će procuriti u tisak. I svi će govoriti o toj mladoj djevojci, o dvanaest godina u progonstvu, o tome kako je istupila i ponudila pomoć unatoč velikom riziku.” „Je li to prijetnja?” „Da, to je prijetnja. Vaši nadređeni ne bi voljeli loš publicitet, napose ne u isto vrijeme kad rade na slučaju bratve,posebice kad su u to umiješani i cijenjeni agenti kao što je Anthony Pickto. Možda to možete objasniti svojim nadređenima, možda tada dobijete ovlasti.” „Zaustavite snimanje, Garrison.” „Da, gospodine.” „Moram telefonirati”, kratko je rekao i ukočenim korakom izišao iz sobe.
Abigail je ponovno sjela, sklopila ruke u krilu i pročistila grlo. „Ahm, hoću li naručiti još kave?” „Ne hvala, dovoljno je. Tvrdo igrate, Liz.” „Igram za svoj život.” „Da. Pickto, Jeste li sigurni?” „Inače ne bih okaljala nečije ime, reputaciju i ugrozila nečiju karijeru.” „U redu. Da, sjećam se, postavljao je pitanja. Ništa posebno, ništa što bi iskočilo na mom radaru, ali čula sam da je postavljao pitanja o zadnjim dvjema racijama kod Volkova. A kad stavim ta pitanja u ovaj kontekst, skače na radar, jako.” „Vjerovala sam mu”, dodala je nakon kraće stanke. „Naravno.” „Znate, ako dobije takvu naredbu, Cabot će vas odmah pokupiti.” „Ako me privede, pobjeći ću, bez obzira na to koliko čvrste bile brave. Pronaći ću način. I više me nikada nećete vidjeti, ni čuti.” „Vjerujem vam”, promrmljala je Garrison. „Ja mogu biti vrlo snalažljiva.” Cabot se vratio tek nakon dvadeset minuta. „Mislim da vam možemo ponuditi kompromis.” „Je li?” „Elitni tim, dvoje ljudi koje ću znati samo ja, čuvat će vas na lokaciji koja će biti poznata samo meni.” „A kad saznaju, a saznat će da vi znate gdje se nalazim, i otmu vašu ženu ili jedno od vaše djece, kad vam pošalju šaku ili uho, čiji život ćete spasiti?” Cabot je lupio šakom po koljenu. „Vi imate vrlo loše mišljenje o našem osiguranju.” „Ja imam vašu adresu, znam u koje škole vam idu djeca, gdje vaša žena radi, kamo najčešće odlazi u kupnju. Zar mislite da oni ne mogu saznati to isto, da neće upotrijebiti svako sredstvo kako bi uklonili prijetnju svojoj organizaciji? Surađivat ću. Svjedočit ću na sudu. Ali više nikada neću ući u neku sigurnu kuću i, kad sve bude gotovo, neću ući u program zaštite svjedoka. To je moja cijena, vrlo mala cijena za ono što vam nudim.” „A, ako vas pritisnem, vi ćete opet pobjeći?”
Posegnula je iza sebe i podignula vrećicu s krvavim džemperom. „Terryn džemper, Johnova krv. Čuvam ga već dvanaest godina. Kamo god sam išla, tko god sam postajala, uvijek je bio sa mnom. Moram ga pustiti iz ruku, i osloboditi se bar malo krivnje i tuge. A ne mogu, sve dok ne napravim ono što treba. Bit ćemo u svakodnevnom kontaktu preko računala. Kad bude objavljeno da sam se pojavila, Volkovi će učiniti sve što mogu kako bi pronašli osobu koja zna gdje se nalazim. Ali neće pronaći ništa jer neće imati što pronaći. A onoga dana kad uđem u sudnicu, to će biti njihov kraj. I završetak za sve nas. To je moja ponuda.” Kada su otišli, konačno otišli, ispružila se na krevet. „Hoće li održati riječ?” Sklopila je oči i zamislila da je Brooks pokraj nje, a ne u drugoj sobi. „Hoće li? Tako sam umorna. Drago mi je da si ovdje. Točno tu”, rekla je i pritisnula ruku na srce. Brooks ju je gledao kako pada u san. Ako Cabot ne održi riječ, to će ga skupo stajati, a on će se pobrinuti da plati. Ali za sada, samo je stajao i gledao je kako spava.
30 Brooks je uočio agente malo nakon što je sjeo u restoran i naručio doručak. Samo je letimice pogledao Abigail koja je sjedila sama za stolom i listala novine. Neupadljivo je pregledavao prostoriju pretvarajući se da odgovara na telefonske pozive. Samo još jedan poslovni čovjek u prolasku. I dalje s telefonom na uhu, krenuo je prema izlazu s malom putnom torbom u ruci. I usput povukao ručicu požarnog alarma. Zastao je, kao što bi svatko napravio − iznenađen, blago iznerviran − i gledao ljude kako žurno ustaju sa stolica, slušao sve glasniji žamor glasova. Abigail je bila odlična. Stopila se s gomilom koja se gurala prema izlazu. Brooks se kretao u izlomljenoj crti između nje i agenata koji su je pratili. Da je nije gledao, da nije znao plan, ne bi primijetio kad je kliznula u stranu i nestala u toaletu. Malo je usporio korak. „Požarni alarm”, rekao je u telefon. „Ma ne, upravo krećem prema izlazu”, dodao je i propustio agente ispred sebe. Gurnuo je telefon u džep, stavio sunčane naočale, gurnuo jaknu u prednji džep torbe, i prebacio torbu poprijeko preko tijela. Jedan se agent okrenuo i počeo probijati natrag kroz gužvu. Sada je već panično traže, pomislio je Brooks i nastavio hodati prema predvorju i izlazu iz hotela. Manje od dvije minute nakon što je povukao alarm, Abigail se iskrala iz toaleta i pridružila mu se. Dugi rep plave kose provukla je straga kroz prorez bejzbolske kape slične njegovoj. Imala je japanke i ružičastu trenirku s kapuljačom i stanjila se za dobrih deset kilograma. Izišli su van držeći se za ruke, pa se odvojili od gomile i sjeli u taksi. „Dulles Airport”, rekao je Brooks vozaču, „American Airlines.” „Hej, jel’ se to stvarno nešto zapalilo?“ upitala je Abigail s tragom njujorškog naglaska. „Ne znam, srce, ali sada smo vani.”
Iskrcali su se ispred terminala American Airlinesa, ušli unutra, napravili krug, vratili se van i uzeli drugi taksi do terminala za privatne charterletove. „Zapravo ih ne mogu kriviti što su te htjeli pratiti”, rekao je Brooks kad su se smjestili u svoj zrakoplov. „Ne.” „A ti si jedna prilično seksi plavuša.” Nasmiješila se i otvorila laptop. „Cosgrove je odgovorio!” „Već?” Brooks je nakrivio glavu prema računalu. Ne znam tko ste vi, ali imajte na umu da pokušavate ucijeniti saveznog agenta. Ovo će odmah biti proslijeđeno na istragu. „Standardni blef za prvu rundu.” „Da”, složila se Abigail. „A ja ću izravnati i još malo podići ulog.” Podignula je glavu. „Ja dobro igram poker, a ironično je to što me upravo on naučio igrati.” Brooks je gledao tekst koji se pojavljivao na zaslonu. „Učenik je nadmašio učitelja.” Rudolf Jankievič bio je vaša veza u tom slučaju. On trenutačno služi petnaestogodišnju zatvorsku kaznu u Jolietu. Vaši nadređeni sigurno će biti zainteresirani za razgovor s njim. Cijena je sada porasla na 75.000 USD i za svaku novu žlicu sranja koju mi pokušate servirati, porast će za 25.000. Ostalo vam je još trideset sedam sati. „Žlica sranja?” „Da, vjerujem kako je grubi rječnik prikladan u ovoj situaciji.” „Totalno sam lud za tobom.” Razvedrio ju je. „Znam reći ’sranje’ na nekoliko jezika. Naučit ću te.”
„Veselim se unaprijed.” Poslala je poruku i uzdahnula. „Ne mogu dočekati da pokupim Berta i dođem kući.” Moglo bi biti tako − bit će tako, ispravila se. Sjedila je na stražnjem trijemu s čašom vina i sa psom pokraj nogu. Mirno, tiho − da, ali ne samotno, ne uz Brooksa koji sjedi pokraj nje. „Što misliš, hoću li se naviknuti na to? Biti jedna osoba, sigurna, s tobom?” „Nadam se, čak toliko da ćeš tu i tamo sve uzimati zdravo za gotovo.” „Ne mogu to zamisliti.” Pružila je ruku prema njemu. „Sada bi se sve trebalo početi odigravati vrlo brzo.” „Bit ćemo spremni.” Sjedila je tako još malo, držala ga za ruku, gledala u rascvjetani vrt, tihu šumu iza njega. Još jedna mirna topla noć, pomislila je, dok proljeće prelazi u ljeto. „Spremit ću večeru.” „Ne moraš se gnjaviti. Možemo nešto naručiti.” „Htjela bih kuhati. Kao u svaki običan dan.” Vidjela mu je razumijevanje u očima. „Običan dan zvuči dobro.” U njezinu umu, nitko tko nije bio lišen svakodnevice, ne može u potpunosti razumjeti koliko je ona dragocjena. Izvadila je sve namirnice koje su joj trebale, zadovoljna što je sjeo na pult i razgovarao s njom dok je radila. Nasjeckala je rajčice i bosiljak, izgnječila češnjak, narezala malo mozzarelle,dodala papar i prelila mješavinu maslinovim uljem. Za zabavu, počela je pripremati pladanj s različitim predjelima. „Razmišljala sam, mogli bismo nabaviti još jednoga psa, štene, Bertu za društvo. Ti mu možeš dati ime jer sam ja dala ime Bertu.” „Dva psa, super.” Malo je razmislio. „Morao bi se zvati Ernie.” „Zašto?” Uzeo je jednu papričicu s pladnja. „Bert i Ernie. Muppeti? Sesame Street?”
„Oh. Onaj dječji program. Bert i Ernie su prijatelji?“ „Moguće i više od toga, ali kako je to dječji program, ostali smo pri prijateljima.” „Ja sam Berta nazvala po Albertu Einsteinu.” „Mogao sam i misliti.” „On je jako pametan.” Oglasio se signal na računalu. „Znak da je stigla poruka”, rekla je i iskoračila iz svakodnevice. Prišla je računalu, nagnula se naprijed i otvorila poruku. „To je Cosgrove.” „Zagrizao je mamac.” Ako ucjenjujete mene, ucjenjujete Volkove. Nećete živjeti dovoljno dugo da potrošite novac. Povucite se i ostanite na životu. „Ovim odgovorom povezao se s Volkovima. Nije konkretno, ali je početak.” „Ja ću odgovoriti na ovo”, zatražio je Brooks i sjeo. „Oh...” A onda se Abigailina nesigurnost istopila. Odobravajući je kimnula glavom. „Jako dobro.” Ako kažeš Volkovima da si ucijenjen, postaješ im teret. Oni se rješavaju tereta po kratkom postupku. Plati sada i ostani na životu. Cijena je sada 100.000 USD. Imaš dvadeset devet sati. „Ja ću poslati.” Prepustio joj je stolicu, stao iza nje, masirao joj ramena i gledao kako izvodi svoju čaroliju tipkovnicom, preusmjeruje poruku preko raznih servera i skriva izvorište. „On bi sada mogao blefirati, čekati da prođe zadani rok.”
„Ne, neće.” Brooks se nagnuo naprijed i poljubio je u tjeme. „Ispucao je sve, od pozivanja na zakon preko pozivanja na Volkove. Znoji se. U sljedećem pismu tražit će garanciju.” „To je iracionalno.” Okrenula se na stolici i pogledala Brooksa. „Ovo je nepošteno iznuđivanje. Traženje garancije nije logično i stajalo bi ga dodatnih dvadeset pet tisuća. Trebao bi ili pristati na isplatu ili ignorirati daljnje poruke.” „Deset dolara.” „Molim?” „Imam deset dolara koji kažu da će se javiti i tražiti garanciju.” Nabrala je obrve. „Želiš se kladiti na njegov odgovor? To mi se ne čini primjereno.” Nasmijao se. „Bojiš se staviti novac na te riječi?” „To je blesav izraz, i ne, ne bojim se. Deset dolara.” Povukao ju je na noge i zaljuljao u naručju. „Što radiš?” „Provjeravam kako ćemo izgledati na našemu svadbenom plesu.” „Ja odlično plešem.” „Da, istina je.” Položila je glavu na njegovo rame, sklopila oči. „Trebala bih se osjećati čudno, plešemo bez glazbe, kladimo se i istodobno planiramo nešto tako životno važno.” „I?” „Ne, ne zapravo.” Iz računala se oglasio signal i iznenađeno je otvorila oči. „Tako brzo.” „Na rubu je. Tijesna igra.” „Ne razumijem što to znači.” „Bejzbol. Objasnit ću ti poslije. Pogledajmo što kaže.” Kako mogu znati da se nećete javiti ponovno? „To je glupav odgovor”, požalila se Abigail.
„I stajat će te deset dolara. Budi kratka. Recimo: ’Ne znaš. Nema pogađanja. Sada je cijena 125.000 USD. Sat otkucava.’” Promatrala ga je. Lagano svinut nos, sjajne oči − sada prošarane s malo zelenila − razbarušena crna kosa. „Tebi iznuđivanje baš dobro ide za rukom.” „Hvala, draga.” „Skuhat ću tjesteninu dok on razmišlja. To sada radi, je li? Razmišlja?” „Znoji se, toči si neko piće, pokušava odgonetnuti tko se to zafrkava s njim. O da, mogu ga zamisliti. Vjerojatno razmišlja i o bijegu. Nema dovoljno vremena za detaljno planiranje pa će platiti i tek onda početi planirati.” Došao je za njom u kuhinju, uzeo maslinu s pladnja i zalio je s malo vina. A kad je okrenula leđa, dobacio je Bertu komadić kobasice. Odgovor je stigao baš kad je cijedila tjesteninu. Jednokratno plaćanje. Ako zatražite više, riskirat ću s Volkovima. Brzo potrošite novac jer dolazim po vas. „Muljator.” „Ti ga dobro razumiješ”, primijetila je Abigail. „Dio posla. Moraš razumjeti loše momke, inače ih nećeš moći uloviti. Što si planirala, kamo će poslati novac?” „Prvo moram otvoriti račun. Kad novac sjedne distribuirat ću ga dobrotvornim društvima za djecu ili poginule policijske službenike.” „To je pohvalno. Ja ne volim zakidati djecu, ali...” „Imaš nešto drugo na umu?” „Keegan. Možeš li prebaciti Cosgroveovu isplatu na Keeganov račun?” „Oh.” Lice joj se ozarilo kao ženi koja je upravo dobila dijamantnu ogrlicu. „Oh, to je savršeno.’' „Imam svojih trenutaka.” „Više od trenutaka. To će ih uplesti obojicu.”
„Dušo, razbucat ćemo ih iznutra i izvana.” „Da, stvarno. I da, mogu to napraviti. Treba mi nekoliko minuta.” „Nema žurbe. Dok ti radiš, Bert i ja ćemo otići u malu šetnju.” Na izlasku je ukrao s pladnja još dvije ploške kobasice − jednu za sebe, jednu za psa. Lijepa večer za šetnju, pomislio je, pravo vrijeme da provjeri kako napreduje vrt, promisli što bi još mogao napraviti. „Ovo je naše mjesto”, rekao je psu. „Bilo je suđeno da ona dođe ovamo i meni je bilo suđeno da je nađem. Znam što bi ona rekla na to.” Spustio je ruku na Bertovu glavu i lagano je počešao. „Ali bila bi u krivu.” Bert mu se naslonio na nogu, kako se često znao protrljati uz Abigail, a Brooks se nasmiješio. „Da, mi znamo što znamo, zar ne?” Prošetali su oko vrta i vratili se natrag. Abigail ih je dočekala na trijemu, nasmijana. „Obavljeno. Večera je gotova.” Pogledaj je, pomislio je, stoji na trijemu s pištoljem na boku, s osmijehom na licu i s večerom na stolu. O da, on zna ono što zna. „Dođi, Bert. Idemo jesti.” Brooks je proveo komad jutra − preveliki komad, po njegovu mišljenju − na sastanku s tužiteljem u slučaju Blake. „Klinac cvili za nagodbom.” Big John Simpson, spretan i klizav kao jegulja, s jednim okom na političkoj karijeri, raskomotio se u Brooksovu uredu kao kod svoje kuće. Malo previše kao kod kuće. „Hoćete li mu je ponuditi?” „Uštedjet ćemo novac poreznika. Neka prizna napad na policijskog službenika, opiranje uhićenju, nedopušten ulazak na tuđi posjed. Odsjedit će zbog vandalizma u hotelu i napada na osoblje. Sve što mu dajemo jest oprost od napada smrtonosnim oružjem. Nikada nećemo moći dokazati pokušaj ubojstva. Dobit će pet do sedam godina zatvora, uz obvezno savjetovanje.” „I odslužit će dvije i pol, možda tri.”
Big John prekrižio je noge s ulaštenim cipelama. „Uz pristojno vladanje i ako udovolji svim popratnim zahtjevima. Možeš li živjeti s tim?” „Je li to važno?” Big John podignuo je rame i otpio malo kave. „Pitam.” Ne, neće uspjeti dokazati pokušaj ubojstva, Brooks je to uviđao. Nekoliko godina u zatvoru napravit će jednu od dviju stvari. Ili će pretvoriti Justina Blakea u polupristojno ljudsko biće ili će dovršiti njegovo propadanje. U svakom slučaju, Bickford će neko vrijeme biti slobodan od njega. „Mogu živjeti s tim. Što je s njegovim ocem?” „Velegradski odvjetnici igraju svoju velegradsku igru i mute vodu, ali tu imamo čvrstu priču. Imamo podatke o telefonskim razgovorima koji dokazuju da je on zvao Tybala Crewa. Imamo tri odvojena svjedoka koji su spornoga dana vidjeli Tybalov kamionet ispred kuće. Imamo novac s Blakeovim otiscima.” Zastao je i prebacio noge na drugu stranu. „On tvrdi da je angažirao Tybala za neki posao oko kuće, platio mu unaprijed jer je Ty trebao novac.” „Kosseh sher.” „Što?” „Sranje na farsiju.” „Ma nemoj?” Big John se zacerekao. „Da, to je sranje na svakom jeziku. Možemo dovesti još desetak svjedoka koji će se zakleti da Blake nikada ne plaća unaprijed, nikada ne plaća gotovinom, i uvijektraži potpisanu potvrdu. Doduše, Ty je na kraju bio pijan, ali to ne mijenja njegovu priču ni za dlaku. Tako.” Slegnuo je ramenima i otpio još malo kave. „Ako Lincoln Blake bude inzistirao na suđenju, to me neće pogoditi. Bit će lijepa parada. Optužen je zbog poticanja na ubojstvo policijskog službenika. Na kraju će, sigurno, zatražiti nagodbu. No, u svakom slučaju, zatvor mu ne gine.” „I s tim mogu živjeti.“ „Dobro onda.” Izvukao je svoja dva metra iz stolice. „Nagodit ću se s dječakovim odvjetnikom. Ti si obavio dobar, čist posao u obama slučajevima.” „Dobar, čist posao jest ono što bi trebalo biti.”
„Trebalo bi biti, ali nije uvijek tako. Ostat ćemo u vezi.” Ne, nije uvijek tako, pomislio je Brooks. Ali volio bi se vratiti tom dobrom, čistom poslu. Želio je završiti s onim drugim stvarima, koliko god neki dijelovi bili zanimljivi. Obični dani, kako ih je Abigail zvala. Iznenadilo ga je koliko je počeo cijeniti svakodnevicu. Izišao je iz ureda. Tamo je Alma, prima pozive, s olovkom iza uha i šalicom slatkog čaja pokraj lakta. Ash skupljenih obrva nabada po tipkovnici, Boydov glas s radija javlja o manjoj prometnoj nezgodi kod Rabbit Runa. To je to. Da, upravo to. Obični dani. Osvrnuo se i ugledao Abigail na vratima. Poznavao ju je i primijetio je napetost, iako joj se na licu nije odražavao nemir. Spazila ju je i Alma. „Pa, vidi ovo. Čula sam vijesti. Želim ti sve najbolje, Abigail, jer sada si član obitelji. Dobila si dobrog čovjeka.” „Hvala. Da, jesam. Dobar dan, zamjeniče Hyderman.” „Um, samo Ash, gospođo. Drago mi je što vas vidim.” „Abigail, sada sam samo Abigail. Ispričavam se na smetnji, ali, Brooks, imaš li trenutak vremena?” „I dva. Uđi.” Zatvorio je vrata ureda i uzeo je za ruku „Što se dogodilo?” „Dobre stvari.” Bila je uzbuđena, malo bez daha. „Garrison se javila. Kratak izvještaj, uzevši sve u obzir, ali sveobuhvatan.” „Abigail, ispljuni.” „Ja sam − oh. Da. Skupili su Cosgrovea i Keegana. Sada su na ispitivanju i to će trajati neko vrijeme. Nije spomenula ucjenu, ali ja sam pratila interne komunikacije u Uredu. Naravno, vjeruju kako je Keegan ucjenjivao Cosgrovea, i upotrijebili su to kao polugu za pritisak na obojicu. A ima još. Još važnije. Uhitili su Korotkija i Ilju Volkova. Korotkija za ubojstvo Julie i Alexija, a Ilju kao sudionika.” „Sjedni, dušo.”
„Ne mogu. Događa se. Uistinu se događa. Dogovoren je sastanak sa saveznim tužiteljem i njegovim timom kako bi me pripremili za svjedočenje.” „Kada?” „Odmah sada. Imam plan.” Uhvatila ga je za obje ruke i čvrsto stegnula. „Moraš mi vjerovati.” „Reci.” U sunčano srpanjsko jutro, jedan mjesec i dvanaest godina od dana kad je vidjela ubojstvo, Elizabeth Fitch ušla je u sudnicu. Bila je odjevena u jednostavan crni kostim i bijelu košulju. Par lijepih naušnica bio je jedini nakit koji je imala na sebi. Sjela je na mjesto za svjedoke, zaklela se da će govoriti istinu. I pogledala ravno u oči Ilje Volkova. Kako malo se promijenio, pomislila je. Malo puniji u licu i tijelu, kosa profesionalnije počešljana. Ali još uvijek zgodan, ležeran. I tako hladan ispod svega. Sada je vidjela ono što mlada djevojka nije mogla primijetiti. Led ispod politure. Nasmiješio joj se, a godine su se istopile. Taj smiješak trebao ju je zastrašiti, ali umjesto toga, pomogao joj je da se prisjeti i pomogao joj je da si oprosti što je te večeri bila toliko zaslijepljena, što je poljubila čovjeka koji je kriv za ubojstvo njezine prijateljice. „Molim, recite svoje ime.” „Ja sam Elizabeth Fitch.” Ispričala je priču koju je do sada ispričala već toliko puta. Nije preskočila nijedan detalj i, kao što su je uputili, dopustila si je pokazati emocije. „To se dogodilo prije dvanaest godina”, podsjetio ju je savezni tužilac. „Zašto ste čekali toliko dugo?” „Sve sam prijavila policiji odmah te večeri. Razgovarala sam s detektivima Brendom Griffith i Seanom Rileyem iz čikaške policije.” I oni su bili u sudnici. Pogledala ih je, a oni su joj kimnuli s poštovanjem.
„Odveli su me u sigurnu kuću, zatim sam bila prebačena pod zaštitu službe saveznih šerifa i premještena na drugu lokaciju, gdje su me čuvali šerif John Barrow, Theresa Nolan, William Cosgrove i Lynda Peski. Tu sam ostala tri mjeseca jer je termin sudskoga procesa bio nekoliko puta odgađan. Sve do večeri na moj sedamnaesti rođendan.” „Sto se tada dogodilo?” „Šerifi Barrow i Nolan poginuli su dok su me šerif Cosgrove i Keegan, koji je te večeri zamijenio Lyndu Peski, pokušali ubiti.” Ruku čvrsto stisnutih u krilu, slušala je prigovore, odvjetnička prepucavanja. „Kako to znate?” upitao je tužilac. Odgovorila je i nastavila govoriti, o džemperu, naušnicama, rođendanskoj torti. O vriski i pucnjevima, o zadnjim trenutcima uz Johna Barrowa i njegovim posljednjim riječima. „Imao je ženu i dvoje djece koje je jako volio. Bio je dobar čovjek, prijazan i hrabar. Dao je život kako bi spasio moj. A, kada je shvatio da umire, kada je postao svjestan da me neće moći zaštititi, rekao mi je neka pobjegnem, jer su dva čovjeka kojima je vjerovao, koji su položili istu zakletvu kao i on, prekršili tu zakletvu. Nije mogao znati ima li i drugih kao što su oni, ni komu mogu vjerovati. U posljednjim trenutcima svog života učinio je sve kako bi me zaštitio. I tako sam pobjegla.” „I dvanaest godina živjeli ste pod lažnim imenom i skrivali ste se od vlasti.” „Da, i od Volkova, i od onih u redovima vlasti koji rade s Volkovima.” „Što se promijenilo, gospođice Fitch? Zašto ste sada odlučili svjedočiti?” „Sve dok se skrivam, moj život za koji su John i Terry umrli, siguran je. Ali sve dok se skrivam neće biti pravde ni za njih ni za Julie Masters. A život koji su spasili samo je poluživot. Želim da ljudi saznaju što se dogodilo i da život koji su spasili dobije vrijednost. Više ne želim bježati.” Nije pokleknula tijekom unakrižnog ispitivanja. Pretpostavljala je da će biti bolno slušati kako je odvjetnici nazivaju lažljivicom, kukavicom, kako pobijaju njene riječi, njezine motive, djela, kako sve izvrću i pokušavaju je diskreditirati.
Ali nije. Samo ju je učinilo odlučnijom, čvršćom. Nije spuštala pogled, a glas joj je bio snažan, riječi jasne. Kad je sve bilo gotovo, pod pratnjom su je odveli iz sudnice u konferencijsku sobu. „Bili ste sjajni”, rekla joj je Garrison. „Nadam se.” „Dobro ste se držali, davali ste jasne odgovore. Porota vam je vjerovala. Vidjeli su vas sa šesnaest godina, Liz, jasno kao što vas vide i sada. Natjerali ste ih da vas vide.” „Ako je tako, osudit će ih. Moram vjerovati u to.” „Vjerujte mi, zaključali ste vrata za njima. Jeste li spremni za nastavak?” „Nadam se.” Garrison ju je na trenutak uhvatila za rame i tiho rekla. „Budite sigurni. Mi vas možemo odvesti na sigurno. Možemo vas zaštititi.” „Hvala.” Pružila je ruku. „Za sve. Spremna sam za polazak.” Garrison je kimnula glavom, okrenula se prema stražarima i signalizirala da su spremni za pokret. Okružili su je i poveli kroz zgradu prema stražnjem ulazu, gdje ju je čekao automobil. Poduzeli su sve mjere opreza. Samo je odabrani tim agenata znao njihovu rutu, vrijeme izlaska. Koljena su joj malo zadrhtala, a nečija ju je ruka pridržala kad se spotaknula. „Polako gospođice. Mi smo tu.” Okrenula je glavu. „Hvala vam. Agent Pickto, zar ne?” „Točno.” Ohrabrujuće joj je stisnuo ruku. „Mi ćemo vas zaštititi.” Stupila je na danje svjetlo, okružena čuvarima, i požurila prema autu. Brooks, pomislila je. Pucanj je odjeknuo kao udarac čekića po kamenu. Tijelo joj se trznulo, a mrlja krvi procvjetala je na bijeloj košulji. Na trenutak je spustila pogled i gledala kako se širi. Crveno na bijelom, crveno na bijelom.
Pala je zajedno s Garrison koja se bacila preko nje, čula je viku, kaos, osjetila kako je netko podiže, pritišće joj prsa. Brooks, pomislila je još jedanput i prepustila se. Ubacili su je u auto, a Garrison ju je prekrila svojim tijelom. „Kreći! Kreći! Brže!” urlala je vozaču. „Vodi nas odavde. Ne mogu joj napipati puls, ne mogu ga pronaći. Hajde, Liz. Isuse Kriste!” Brooks. Bert. Njen vrt za leptire, njen proplanak s pogledom na brda. Njezin život. Elizabeth Fitch proglašena je mrtvom pri dolasku u bolnicu u petnaest sati i osam minuta. U sedamnaest sati, Abigail Lowery ukrcala se na privatni avion za Little Rock. „Bože. Bože.” Brooks joj je obuhvatio lice i ljubio je. „Tu si.” „Stalno to ponavljaš.” Spustio je čelo na njezino i držao je tako čvrsto da nije mogla disati. „Tu si”, ponovio je. „Mogao bih to govoriti do kraja života.” „Bio je to dobar plan. Rekla sam ti da je to dobar plan.” „Nisi ti bila ta koja je povukla okidač.” „Komu bih drugomu mogla povjeriti da me ubije − da ubije Elizabeth Fitch?” „Pucao sam ćorcima, ali svejedno sam umirao od straha.” „Jedva sam osjetila udarac kroz pancirku.” A ipak, taj trenutak ju je šokirao. Crveno preko bijeloga. Iako se kapsula s krvi rasprsnula pod njenom rukom, ipak ju je ta mrlja šokirala. „Garrison je bila odlična, i pomoćnik direktora. Vozio je kao luđak”, nasmijala se malo neurotično. „A s Picktom tamo pokraj mene, na poprištu, to je također bilo dobro. Potvrdit će Volkovima da je Elizabeth mrtva i neće biti razloga za sumnju.” „Netko će, sigurno, preuzeti slavu za to jer je raspisana nagrada za tvoju glavu. Ali i bez toga, službeno je. Elizabeth Fitch ubijena je danas poslije podne nakon svjedočenja na saveznom sudu.”
„Tužilac je bio vrlo blag prema Elizabeth. Žao mi je što nije znao za mene.” „Zato će još odlučnije raditi na osudi.” „Osim tebe, samo kapetan Anson, Garrison, zamjenik direktora i FBIjev liječnik koji je proglasio smrt znaju cijelu priču. Ipak, to je dosta ljudi kojima je trebalo vjerovati. Više povjerenja nego tijekom cijelog mog života.” Morao ju je dodirnuti, morao ju je dodirivati, morao se stalno uvjeravati da je tu, pokraj njega. Privukao ju je u zagrljaj. „Je li ti žao što je mrtva?” „Ne. Napravila je ono što je morala i može otići zadovoljna s tim. Sada moram napraviti za nju još samo jednu stvar.” Abigail je otvorila laptop. „Predala sam Garrison flash drive skopijom svih podataka koje imam o Volkovima. Financije, računi, adrese, imena, operacije. A sada, za Elizabeth, za Julie, za Terry, za Johna, sve ću im to oduzeti.” Poslala je Ilji poruku koristeći se adresom njegove trenutačne ljubavnice s malom seksi porukom kakve mu je ona običavala slati. Prilog će ostati nevidljiv. A to je, pomislila je s ponosom, tek dio njegove ljepote. „Koliko treba vremena prije nego što počne raditi štetu?” „Počet će u trenutku kad Ilja otvori poruku. Procjenjujem da će mu trebati oko sedamdeset dva sata da uništi sve, ali kontaminacija počinje odmah.” Uzdahnula je. „Znaš što bih voljela? Voljela bih otvoriti pjenušac kad stignemo kući. Mislim da je ovo dobra prilika.” „Napravit ćemo to, a ja imam jedan dodatak uz to.” „Što?” „Iznenađenje.” „Kakve vrste?” „Od one koja je iznenađenje.” „Ne znam volim li iznenađenja. Radije bih... Oh, gledaj. Već je otvorio poruku.” Zadovoljna, sklopila je računalo. „Znači, iznenađenje.”
Epilog Želio je odnijeti pjenušac na njezin proplanak s pogledom na brda. „Želiš piknik? Hoću li spremiti nešto hrane?” „Pjenušac je dovoljan. Dođi, Bert.” „Sluša te, slijedi te. Mislim da te voli jer mu potajno daješ hranu sa stola.” „Provalila si me.” Nasmijala se i uzela ga za ruku. „Volim te držati za ruku kad šećemo. Volim puno stvari. Volim biti slobodna. Slobodna sam zbog tebe.” „Ne, ne zbog mene.” „U pravu si, nije točno. Slobodna sam zbog nas. To je bolje.” „Još uvijek nosiš pištolj.” „Za to će trebati još malo vremena.” „Meni će trebati malo vremena dok opet ne uperim oružje u nekoga.” „Brooks.” „Gotovo je. Obavljeno je pa ti mogu reći, to je bila najteža stvar koju sam ikada napravio. Iako sam znao zašto, bilo je kao umiranje.” „Napravio si to jer me voliš.” „Da.” Prinio je njenu ruku usnama. „Moraš znati, volio bih i Elizabeth ili Liz ili tko god bila.” „Znam. Najbolje u svemu jest što to znam, a znam mnogo toga.” „Pametnjakovićka.” Nasmijala se i ustanovila da bi se mogla smijati satima. „Razmišljala sam.” „Kao što pametnjakovići obično rade.” „Global Network će se zatvoriti − vlasnica tvrtke se povlači. Želim početi ispočetka.“ „Radeći što?”
„Želim se vratiti razvijanju softvera. I igrama. Stvarno sam uživala u tome. Ne želim da se moj svijet i dalje vrti samo oko osiguranja.” Nasmijala se i stisnula mu ruku. „Sada imam tebe za to.” „Prokleto točno. Ja sam šef policije.” „A možda će jednoga dana bickfordskom policijskom odjelu trebati jedinica za računalni kriminal. Ja sam kvalificirana i znam falsificirati sve vrste dokumenata i potvrda. Šalila sam se s ovim na kraju”, rekla je kad ju je ozbiljno pogledao. „Nema više falsificiranja.” „Nema.” „Ni hakiranja.” Oči su joj se raširile. „Uopće? Ikada? Sljedećih nekoliko dana morat ću provjeriti kako virus funkcionira, a nakon toga... nema više hakiranja, osim ako ne prodiskutiramo o tome i složimo se.” „O tome bi se dalo razgovarati.” „To je kompromis. Parovi razgovaraju i rade kompromise. Želim razgovarati o pozivanju obitelji na večeru, o planovima za vjenčanje i želim naučiti kako...” Prekinula se usred riječi, zastala. „Tamo je klupa”, promrmljala je. „Prekrasna klupa, točno tamo gdje sam je željela.” „To je moje iznenađenje. Dobrodošla kući, Abigail.” Prišla je klupi i zamagljena pogleda prešla rukom preko glatkog drva, obline naslona, rukohvata. Izgledalo je kao izdubljeni trupac, izbrušen do sjaja, a u sredini naslona bila je izrezbareno srce s inicijalima A. L. i B. G. „Oh, Brooks.” „Banalno, znam ali...” „Ne, nije. To je glupa riječ. Draža mi je riječ romantično.” „I meni.“ „To je divno iznenađenje. Hvala ti. Hvala ti.” Bacila mu se u naručje. „Nema na čemu, ali i ja ću imati pravo sjediti na njoj.”
Sjela je i povukla ga k sebi. „Pogledaj, brda su tako zelena, sunce zapada, a nebo se tek počinje kupati u zlatu i crvenilu. Volim ovo mjesto. Možemo li se vjenčati ovdje? Točno ovdje?” „Ne mogu zamisliti bolje mjesto. I zato...”, kleknuo je i izvadio kutijicu iz džepa, „neka bude službeno.” „Kupio si mi prsten.” „Naravno, a što si mislila?” Otvorio je poklopac. „Sviđa ti se?” Svjetlucao je u mekanom svjetlu, kao život, pomislila je, kao svetkovina svega što je stvarno i istinito. „Sviđa mi se.” Podignula je oči, sada već pune suza. „Čekao si sve do sada jer si znao da će sada značiti više. Nitko me ne može razumjeti kao ti. Ne vjerujem u sudbinu, u predodređenost. Ali vjerujem u tebe.” „Ja vjerujem u sudbinu. I vjerujem u tebe.” Stavio joj je prsten na ruku. Poljubio ju je i otvorio pjenušac uz brzi veseli prasak. Prihvatila je čašu i pričekala dok je napunio sebi drugu čašu. Namrštila se kad je ulio malo tekućine i u malu plastičnu zdjelicu pa je stavio na tlo. „Ne možeš to raditi. Ne možeš davati psu pjenušac.” „Zašto ne?” „Zato.“ Zurila je u Berta koji je nakrivio glavu i promatrao je velikim, pametnim očima. „U redu, ali samo ovaj put.” Kucnula je čašom o Brooksovu. „Uskoro, i do kraja svog života, bit ću Abigail Gleason.” I dok je pas radosno srkao pjenušac, naslonila je glavu na Brooksovo rame i promatrala kako sunce zapada iza brda. Njezina doma. SVRŠETAK
NOTE [1]Rebel Yell − vrsta viskija; rebel yell − ratni poklič vojnika Konfederacije tijekom američkoga Građanskog rata [2]Humpty Dumpty − jajolika figura iz dječje pjesmice. Kad se jednom razbije, više se ne može popraviti.