Nora Roberts ili J.D.Robb - Svjedokinja

Bila je sama − bar nije živjela ni s kim − i nije imala prsten na ruci. Dostavljači su je opisivali kao uljudnu i velikodušnu, ali distanciranu. Većina ljudi u gradu smatrala ju je čudakinjom. „Još malo kave?” Konobarica Kim pružila je vrč s kavom. „Ne bi bilo loše, hvala.” „Očito djeluje. Bio si ljut kao grizli kad si ušao, a sad si sav ozaren”, rekla je srdačno i potapšala ga je po obrazu. Brooks se široko nasmiješio. Ponašala se majčinski prema njemu, iako je bila jedva pet godina starija od njega. „Od kave motor bolje radi.” „Rekla bih da od njebolje radi.” Kim je podignula bradu prema Abigail koja je upravio ulazila u prodavaonicu na uglu. „Dobro izgleda, svatko će to potvrditi, ali ona je od čudne sorte. Živi ovdje gotovo godinu dana i još nijedanput nije kročila ovamo ili u bilo koji drugi restoran. Jedva dolazi u grad i po namirnice. Gotovo sve naručuje preko interneta.“ „To sam i ja čuo.” „Nemam ništa protiv on−linekupnje. Pokatkad i ja kupim nešto na taj način. Ali mi ovdje stvarno imamo svega. I jedva progovori koju riječ. Uvijek prijazna, ali gotovo bez riječi. Provodi cijele dane gore na svojem posjedu. Potpuno sama.” „Mirna, uljudna, drži se za sebe. Mora biti serijski ubojica.” „Brooks.” Kim je frknula i, tresući glavom, otišla do drugoga stola. Dodao je žličicu šećera u kavu, lijeno promiješao i nastavio gledati kroz prozor. Nema razloga zašto ne bi otišao prijeko, prošvrljao po dućanu. Mogao bi uzeti nekoliko Colaza postaju ili... smislit će već nešto. Nagnuo se na stranu i izvukao novčanik iz džepa. Izdvojio je novac za račun i kliznuo iz separea. „Hvala, Kim. Vidimo se, Lindy.” Mršavi dugonja sa sivom pletenicom sve do pasa, samo je zagunđao i mahnuo kuhačom. Brooks je nehajno izišao van. Bio je visok kao i otac, a uz režim prehrane koji je majka uvela za cijelu obitelj, bio je i vitak kao on. Majka je

tvrdila da je ponoćno crnu kosu naslijedio od indijanskog pretka koji je oteo njegovu prapraprabaku i oženio se njome. S druge strane, njegova je majka često pričala koješta, namjerno. Imao je oči boje lješnjaka koje su pod različitim svjetlom mijenjale boju od zelenkastoplave do jantarne. Nos mu je bio malo savijen ustranu, rezultat niske lopte, pogrešne procjene i loše izvedenog skoka. Pokatkad je govorio ženama, ako bi ga pitale, da je to zaradio u tučnjavi. Kadšto je i on bio muljator, kao i njegova majka. U luksuznoj trgovini prodavale su se delikatese po delikatesnim cijenama. Volio je miris svježih začina, bogatstvo boja, presijavanje boca s uljima, čak i sjaj kuhinjskih potrepština za koje nije imao ni blagu ideju čemu služe. Po njegovu mišljenju, čovjek može sasvim dobro proći s dva dobra noža, kuhačom, vilicom i kutlačom. Sve je drugo samo prenemaganje. U svakom slučaju, kad je baš morao kupovati namirnice − posao koji je mrzio više od svega − odlazio je u Piggly Wiggly. Nije ju bilo teško primijetiti dok je birala bocu skupog ulja, a potom jednu od onih čudnih kvasina. I, iako to nije bilo lako primijetiti, registrirao je da nosi oružje ispod jakne s kapuljačom. Imajući to u vidu, polagano joj je prišao kroz uski prolaz. „Gospođice Lowery.” Okrenula je glavu i prvi put joj je izbliza vidio oči. Široke i zelene, kao mahovina u sjenovitoj šumi. „Da.” „Ja sam Brooks Gleason, šef policije.” „Da, znam.” „Dopustite mi da vam ponesem košaru. Čini se teškom.” „Ne, hvala. Sve je u redu.” „Nikako ne mogu dokučiti što ljudi rade s ovim stvarima. Ocat od malina”, dodao je kucnuvši bocu u njezinoj košari. „Ne zvuči kao sretan brak.”

Na njezin blijedi pogled iskušao je jedan od svojih najboljih osmijeha. „Maline, ocat. Oni u mojoj glavi nekako ne idu zajedno. Tko smišlja takve stvari?” „Ljudi koji kuhaju. Ako biste me ispričali, ja...” „Ja sam od one baci−odrezak−na grill vrste.” „U tom slučaju nemate nikakve potrebe za octom od malina. Oprostite, moram platiti.” Iako bi se, po njegovu iskustvu, led sada već trebao malo otopiti, nije se dao obeshrabriti. Nastavio je hodati uz nju do blagajne. „Kako vam je tamo na staroj Skeeterovoj farmi?” „Odlično, hvala.” Otvorila je patentni zatvarač na pretincu torbe i izvadila tanki novčanik. I nakosila ga, primijetio je, kako on ne bi mogao zaviriti unutra. „Ja sam odrastao ovdje, a neko sam vrijeme živio sam u Little Rocku. Vratio sam se šest mjeseci nakon što ste se vi doselili ovamo. Što vas je dovelo u Bickford?” „Moj auto”, odgovorila je, a blagajnik je prigušio smijeh. Tvrd orah, zaključio je, ali slomio je on i tvrđe ljuske. „I to vrlo lijep auto. Mislio sam, što vas je privuklo u ovaj dio Ozarksa?” Izvadila je gotovinu i pružila novac blagajniku. „Sviđa mi se teren. Volim mir.” „Niste osamljeni tamo vani?” „Volim mir”, ponovila je i pokupila ostatak novca. Brooks se naslonio na pult. Nervozna je, zaključio je. Ne primjećuje se, ne na licu, očima, držanju tijela. Ali osjetio je nervozu. „Što radite tamo?” „Živim. Hvala”, rekla je prodavaču koji je složio kupljene stvari u platnenu torbu s ručkama koju je donijela sa sobom. „Nema na čemu, gospođice Lowery. Dođite opet.” Stavila je torbu na rame, vratila sunčane naočale na oči i izišla van bez ijedne riječi. „Nije baš pričljiva, je li?” komentirao je Brooks.

„Ne. Uvijek je stvarno uljudna, ali ne govori mnogo.” „I uvijek plaća gotovinom?” „Hm... zapravo da, sad kad si to spomenuo.” „Aha. Pa, idem ja sad. Drži se.” Potapšao je prodavača po ramenu. Na putu do auta žvakao je o tom susretu. Manjak konverzacijskih vještina ili simpatije jedna je stvar. Ali oružje pod pazuhom nešto je drugo. Mnogi ljudi imaju oružje, ali nema ih mnogo koji ga skrivaju ispod trenirke dok kupuju ocat od malina. Čini se da je konačno dobio izgovor da se odveze do njezine kuće. Prvo se zaustavio u postaji. Imao je tri zamjenika koji su radili puno radno vrijeme u rotirajućim smjenama, još dvojicu sa skraćenim radnim vremenom, jednoga stalnog otpremnika i jednoga honorarnog. Kad dođe ljeto i vrućina legne na grad kao đavolji dah, zaposlit će ih sve na puno radno vrijeme kako bi izišao nakraj sa sporovima, svađama, vandalizmom i s turistima koji obraćaju više pažnje na pogled nego na cestu. „Ty je gnjavio cijelo vrijeme.” Ash Hyderman, njegov najmlađi zamjenik, durio se za stolom. Tijekom zime pokušavao je bez mnogo uspjeha pustiti kozju bradicu, ali nije odustajao. Izgledao je kao da je razmazao karamel preko gornje usnice i obraza. „Odnio sam mu doručak, kao što si rekao. Smrdi kao jeftina kurva.” „Kako ti znaš kako smrdi jeftina kurva, Ash?” „Imam mašte. Idem kući, dobro, Brooks? Ostao sam raditi noćnu smjenu jer smo dovukli toga smrdljivog Tya u buksu. A ovaj prokleti ležaj lomi čovjeku leđa.” „Moram nešto provjeriti. Boyd bi trebao stići svakoga trenutka. On će preuzeti smjenu. I Alma bi se trebala uskoro pojaviti. Slobodni smo čim oni dođu.” „Kamo ideš? Trebaš podršku?” Brooks je bio uvjeren kako Ash više od svega čezne za nekom bandom desperadosa koji će se sručiti na grad, samo da bi mogao izići van s oružjem.

„Samo moram nešto provjeriti. Neću se dugo zadržati. Ako išta iskrsne, pozovite me preko radija. Reci Boydu neka pokuša utjerati malo pameti u Missy kad počne plakati i tvrditi kako je Ty nije ni dotaknuo. Neće upaliti, ali neka bar pokuša.” „Stvar je u tome, Brooks, ja mislim da ona to voli.” „Nitko ne voli dobiti šaku u lice, Ash. Ali može postati navikom. Na objema stranama. Imam upaljen radio”, ponovio je i otišao. Abigail se borila s nervozom, bijesom i golom iritacijom jer joj je izlazak koji je napose voljela pokvario radoznali šef policije koji nema pametnijeg posla pa zabada nos tamo kamo ne treba. Preselila se u ovaj lijepi dio Ozarksa upravo zato što nije željela nikakve susjede, nikakve ljude, nikakve smetnje rutini koju si je postavila, kakva god ona bila. Dovezla se zavojitom, neravnom privatnom cestom do svoje kuće u šumi. Trebali su joj tjedni da osmisli mrežu senzora koji se neće aktivirati svaki put kad se neki zec ili vjeverica približe kući. Još toliko vremena da sve instalira, poveže s kamerama i testira. Ali vrijedilo je. Voljela je tu kuću od grubo tesanih balvana s natkrivenim trijemovima. Prvi put kad ju je vidjela, pomislila je kako je to istodobno i kuća iz bajke i dom. Pogreška, znala je to. Odučila se od vezanja za stvari i ljude, ali ovom mjestu nije mogla odoljeti. Tako nevjerojatno tiho da je mogla čuti žuborenje potoka. Tako izolirano i osamljeno, s gustom, dubokom šumom. I sigurno. Za sigurnost se pobrinula sama, nikomu drugomu nije vjerovala. Osim Bertu. Veliki je pas sjedio na trijemu napeta tijela, sjajnih usredotočenih očiju. Izišla je iz automobila i dala mu znak da se opusti. Krenuo je prema njoj krupnim kasom, svih šezdeset kilograma radosnog meškoljenja. „Evo moga dobrog dječaka. Najbolji pas na svijetu. Tako pametan. Tako pametan.” Energično ga je počešala po glavi. „Ne bi vjerovao kakvo sam jutro imala.”

Zajedno su krenuli uskom kamenom stazom prema kući. „Gledam svoja posla, kupujem namirnice a šef policije dođe u trgovinu i počne me ispitivati. Što kažeš na to?” Otključala je dvije čvrste automatske brave i još jednu s čeličnim zasunom pa ušla unutra i deaktivirala alarm sa šifrom koju je mijenjala svakih nekoliko dana. „To i ja mislim.” Zaključala je vrata, provjerila šipku zasuna. „Bio je nepristojan.” Prešla je preko dnevne sobe namještene za opuštanje. Voljela se sklupčati na sofi uz vatru iz kamina, s Bertom pokraj nogu. Čitati ili gledati DVD. A samo je trebala pritisnuti drugu tipku i na velikome ravnom ekranu pojavila bi se slika s nadzornih kamera. Krenula je prema kuhinji uz koju je, umjesto blagovaonice, namjestila pomoćni ured. Iz navike, provjerila je brave na stražnjim vratima i tanke markere koje je ostavljala uz prozorske okvire. Ali ovdje se nije bojala. Vjerovala je da je konačno pronašla mjesto na kojemu će se osjećati sigurnom. Ipak, oprez nikad nije naodmet. Uključila je televizor u kuhinji, također povezan s nadzornim kamerama. Sad može spustiti torbu s namirnicama − bar s onim što je uspjela kupiti prije nego što je bila prekinuta − i obaviti provjeru perimetra oko kuće. Dala je Bertu jednu od gurmanskih psećih poslastica koje je držala u metalnoj kutiji. Bila je uvjerena da ih on može razlikovati od običnih, jeftinih psećih keksa. Kao njezin tjelesni čuvar, zaslužio je najbolje. „Moram se primiti posla nakon ovoga. Moram zaraditi honorar na Bosto računu. Onda ćemo otići u dugu šetnju, razgibati se. Daj mi sat vremena a onda...” Prekinula se u pola riječi kad je zapištao alarm na prilazu, a Bert se napeo. „Danas ne očekujemo nikakvu dostavu.” Stavila je ruku na pištolj pod pazuhom. „Netko je vjerojatno zalutao. Trebala bih postaviti rampu, ali imamo toliko mnogo dostava.”

Namrštila se dok je gledala automobil koji se približavao, onda prišla računalu i zumirala sliku. „Oh, zaboga. Što on sad hoće?” Bert je osjetio njezinu uznemirenost i zarežao je duboko iz grla. „Jastuk.” Na šifriranu naredbu koja je značila budi miranpas se opustio, ali ju je nastavio pomno promatrati i tražio naznaku bilo kakve pogibelji. „Jastuk”, ponovila je i dala mu znak da pođe za njom. Bert je bio vrlo uspješan u obeshrabrivanju posjetilaca. Deaktivirala je alarm, otključala vrata i izišla na trijem. Promatrala je šefa policije koji se zaustavljao iza njezina terenca. To ju je zasmetalo. Nije joj blokirao izlaz, ili ne posve. Mogla ga je zaobići kad bi bilo potrebno. Ali nakana je bila prisutna, a to joj se nije dopalo. „Gospođice Lowery.” „Šerife Gleason. Nešto nije u redu?” „Pa, smiješno, baš sam ja vama htio postaviti to pitanje. Ali prije toga, dopustite mi da kažem, ovo je stvarno velik pas.” „Da, velik je.” Izbačena boka, s palcima u prednjim džepovima, govor njegova tijela odavao je opuštenost i ležernost. Ali primijetila je da su mu oči oštre i pažljive. Oči autoriteta. „Hoće li mi iščupati grlo ako priđem bliže?” „Ne, osim ako mu to ja ne kažem.” „Cijenio bih kad biste se suzdržali od toga. Možemo li ući unutra?” „Zašto?” „To je prijateljskije. Ali dobro je i ovdje. Dobro izgleda. Bolje nego što mi je ostalo u sjećanju.” Kimnuo je prema ograđenu četvrtastom komadu zemlje prekrivenu crnom plastikom. „To će biti povrće ili cvijeće?” „Cvijeće. Ako ste došli sve do ovamo kako biste me pitali imam li problema, odmah ću vam odgovoriti. Ne, nema problema.” „Onda imam dodatno pitanje. Zašto nosite oružje?”

Znala je da joj se trenutačan izraz iznenađenja vidio na licu i zažalila što nema sunčane naočale. „Živim sama. Ne poznajem vas, a došli ste nepozvani, zato imam psa i pištolj za zaštitu. Imam dozvolu.” „To je dobro. Stvar je u tome, imali ste oružje i kad ste kupovali onaj šminkerski ocat. Mislim da vam u delikatesi nije potrebna zaštita.” Oštrouman i pronicav, pomislila je opet, i prigovorila sama sebi što nije ponijela manji pištolj. „Imam dozvolu za nošenje oružja na javnom mjestu koje ne smije biti istaknuto. Držala sam se propisa.” „Zamolit ću vas da mi pokažete dozvolu, ako nemate ništa protiv.” „Naravno da imam. Zašto to ljudi uvijek kažu, iako vrlo dobro znaju da je osoba kojoj to govore protivna.” „Gole manire, pretpostavljam.” Govorio je prijaznim glasom, strpljivo, a ona je tu sposobnost smatrala i talentom i oružjem. „Stvarno želim vidjeti tu dozvolu, tek toliko da raščistimo stvari − Abigail, zar ne?” Okrenula se bez riječi i izvadila ključeve. Pustila ga je da je slijedi do trijema. „Pričekajte. Donijet ću je.” „Znate, počinjem se pitati zašto me tako odlučno ne želite pustiti u kuću. Možda kuhate kristalni met, vodite bordel, krijumčarite oružje, izrađujete eksplozivne naprave?” „Ne radim ništa takvo.” Ravno odrezana, do ramena duga zlatnosmeđa kosa zaljuljala se kad se okrenula. „Ja vas nepoznajem.” „Brooks Gleason, šef policije.” Da, definitivno, osoba koja može reći nešto sarkastično s tako ležernim smiješkom mora biti vješta. „Vaše ime i zanimanje ne mijenjaju činjenicu. Ne poznajem vas.” „U pravu ste. Ali imate golemog psa koji me otrovno gleda jer zna da ste uzrujani i zna da sam ja razlog tomu. Sigurno ima bar pedeset kila.” „Šezdeset.” Brooks se ispitivački zagledao u Berta. „Ja imam oko dvadesetak kilograma više od njega, ali on ima oštrije zube, a vi imate pištolj.”

„Kao i vi.” Gurnula je vrata, a kad je Brooks ušao za njom, podignula je ruku. „Želim da me pričekate. Ostavit ću Berta da vas čuva. Ako ne ostanete ovdje, on će vas obuzdati. Nemate nikakva prava švrljati po mojoj kući.” „U redu.” „Bert, čuvaj.” Okrenula se i počela uspinjati stubama. „Definirajte ’obuzdati’.” Već na kraju strpljenja − a šerif je tomu uvelike pridonio − zastala je u pola koraka. „Ostanite tu gdje se nalazite i nećete morati saznati”, odrezala je. „U redu. Mirno stojim i ne mičem se.” Otpuhnuo je zrak kad je nestala na okretištu. On i pas odmjeravali su jedan drugoga. „Onda, Bert, čime se baviš za razonodu? Ne priča ti se, ha? Zgodno je ovo mjesto.” Na oprezu, Brooks je stajao vrlo mirno i polagano pomicao samo glavu. „Praktično, uredno.” Trostruka brava, automatski čelični zasun, osigurani prozori, vrhunski alarmni sustav. Tko je, dovraga, Abigail Lowery, i koga − ili čega − se boji? Vratila se s papirom u ruci i pružila mu ga. „Glock 91.To je ozbiljan pištolj.” „Svi pištolji su ozbiljni.” „U pravu ste.” Vratio joj je dozvolu i pogledao u oči. „I u pravu ste kad kažete da me ne poznajete. Mogu vam dati ime svoga bivšeg kapetana u Little Rocku. Prije nego što sam se vratio kući, radio sam deset godina u tamošnjoj policiji. Ja sam dobar policajac, Abigail. Ako mi kažete u kakvoj ste nevolji, pokušat ću vam pomoći.” Nije samo šerif Gleason vješt. Uzvratila mu je pogled potpuno mirno i odgovorila ravnim glasom. „Nisam u nevolji. Samo živim svoj život. Imam posla, a sigurna sam kako i vi imate svog posla. Voljela bih kad biste sada otišli.” „U redu. Ako se predomislite.” Izvadio je posjetnicu i spustio je na stolić kod vrata. „Tu je i broj mog mobitela. Ako vam zatreba pomoć, samo nazovite.”

„Ne treba mi pomoć.” „Imate zasun i tri vrhunske brave na vratima, šipke na prozorima i alarmni sustav bolji nego u banci. Mislim da to nije zato da zadržite psa u kući.” Otvorio je vrata i osvrnuo se prema njoj. „Volite li zagonetke?” „Da, ali ne vidim kakve to ima veze.” „I ja ih volim. Vidimo se, Bert.” Zatvorio je vrata za sobom. Abigail je koraknula naprijed, zaključala sve brave, a onda je sklopila oči, spustila se na pod i zaronila lice u Bertov snažan vrat.

8 Trbušasti, prosijedi zamjenik šerifa Boyd Fitzwater dežurao je za prijamnim pultom i dvama prstima pisao izvještaj. Kad se Brooks vratio, podignuo je glavu i pucnuo jezikom. „Navratila je Missy Crew. Kao što si i očekivao, modricu na oku zaradila je nesretnim slučajem. Ovaj put bila je kreativna. Okliznula se na sagu, a Ty ju je pokušao uhvatiti.” „Pala je na njegovu šaku?” „Tako je rekla. A kako je on malo popio, krivo je procijenio i došlo je do nezgode.” „A to što su nas susjedi pozvali jer je polugola, vrišteći, istrčala iz kuće?” „To?” Boyd se osmjehnuo zategnutih usana i stresao glavom. „Vidjela je miša, ali ne onoga na svojem oku. Pretjerano je reagirala, a susjedi nas nisu trebali gnjaviti. A prije nego što pitaš dalje, Ty ju je udario, tehnički, ali svemu je kriva njena smetenost. On ju je samo htio zadržati da ne padne.” „I pustio si ga?” „A što sam drugo mogao?” „Ništa, ali to sranje mora prestati. Kad sljedeći put budemo pozvani na intervenciju, želim biti obaviješten. Tko god bio dežuran u tom trenutku, želim da me pozove.” „Drage volje. Pokušao sam, Brooks. Čak je i Alma razgovarala s njom, misleći da će možda saslušati drugu ženu.” „Pa, očito, nije.” Alma Slope, njihov glavni dispečer, izišla je iz pokrajnje prostorije i pridružila im se. Nokti su joj danas bili obojeni električno plavo, u skladu s krupnim drvenim kuglicama na ogrlici. Kovrčavu, intenzivno žuto obojenu kosu pričvrstila je iza uha plavim svilenim leptirom.

Otpila je gutljaj kave iz bijele šalice i ostavila jasan otisak žarkocrvenog ruža na rubu. Blijedozelene oči, jedina blijeda stvar na Almi, virile su preko zakošenih okvira naočala optočenih sitnim raznobojnim kristalićima. Podbočila se šakom o pojas na izblijedjelim levisicama,a na licu prekrivenu mrežom finih bora ogledala se ogorčenost. Alma je priznavala da ima šezdeset godina, ali to je tvrdila još prije nego što je Brooks otišao u Little Rock. Nitko nije znao, ni približno, koja je njezina stvarna dob. „Odvela sam je u sobu za odmor, sjela s njom, razgovarala s njom kao sa svojim djetetom. Rasplakala se i pomislila sam da smo se ipak pomaknule s mrve točke. Ali onda mi ona kaže kako voli Tybala, on je dobar čovjek i zao je samo kad se napije. A slušaj sad dalje. Ne bi imali nikakvih problema i sve bi bilo u najboljem redu samo kad bi ona mogla ostati u drugome stanju.” „Isuse Kriste.” „Kaže kako se stvarno trudi oko toga. I čim dobiju dijete, Ty će se istoga trenutka srediti i opametiti.” „Sljedeći put pozovite mene”, ponovio je Brooks. „Hvala na pokušaju, Alma. Boyd, ti možeš krenuti u patrolu. Ja moram riješiti neke papire i ostajem ovdje.” „Evo, krećem.” „Šefe, jesi li za kavu?” upitala je Alma. „Ne bih se protivio.” „Donijet ću ti. Sad nemam posla. Miran dan.” „Neka tako i ostane.” Otišao je u ured, uključio računalo i pokupio Slinkyja,prastaru igračku od metalnih spiralnih opruga. Prišao je prozoru i ljuljao igračku gore−dolje slušajući šuštanje zavojnica. Volio je taj zvuk, djelovao je smirujuće, kao stari prekrivač ili bosa stopala na toploj travi. Smatrao se − a to su mislili i drugi ljudi koji su ga poznavali − čovjekom blage naravi. Neki bi rekli čak i preblage. I zato se iznenadio koliko ga je razljutio incident s Abigail Lowery.

Uzmi na primjer toga psa. Prekrasna beštija ali, bez sumnje, zario bi mu zube u grlo samo da je napravio krivi korak ili da je njoj sunula u glavu kakva jebena mušica. Brooksu nisu smetale neriješene situacije jer ih je volio rješavati, pronalaziti odgovore. Obaviti posao, postići pomirenje. Ali, sasvim sigurno, nije se volio naći u tako prokleto klizavoj, nepovoljnoj situaciji naspram naoružane žene i njezina guzatog psa čuvara. Nikakav zakon nije prekršen, pomislio je. Nijedan. A ipak. Neki ljudi po prirodi nisu prijateljski nastrojeni. Nikada to nije mogao razumjeti, no poznavao je takve ljude, imao je posla s njima. Ali kod ove žene bilo je nešto više od toga. Puna vreća više. Doživljavao ju je kao neobičnu i zanimljivu mješavinu napetih živaca i smjelosti, izravnosti i tajnovitosti. Sjevernjački naglasak. Nepunih trideset godina, ako on može o tome suditi a − osim kad je u pitanju Alma − obično je dosta dobro procjenjivao godine. Vitka, ali iznutra navijena kao opruga. Zgodna, iako se ne šminka, a odjeća je jednostavna. Dobre čizme, prilično izgažene. Bez nakita, bez laka na noktima, bez žarkih boja. Ne gledaj me − to je poručivala cijela njezina pojava. Ne primjećuj me. „Što te toliko uzrujalo?” upitala je Alma i stavila mu šalicu na stol. „Samo razmišljam.” „A to ima neke veze sa ženom koja je kupila staru Skeeterovu farmu?” „Što, ovih dana postala si i vidovita?” „To prepuštam svojoj kćeri.” „Kako je Caliope?” Almina kći gatala je iz karata, dlana i aura − i bila je jedna od najbližih prijateljica njegove majke. „Sinoć je radila na zaručničkoj zabavi. I dobila tri nove narudžbe.” „Drago mi je zbog nje.” „To je posao. Čula sam da ste ti i ta cura Lowery imali nešto što bi se moglo nazvati razgovorom, prijeko u delikatesi.” „Ona nije brbljava.” Sjeo je, uzeo šalicu objema rukama i digao noge na stol. Poziv i Almi da sjedne. „Što ti znaš o njoj?”

„Ne puno, a to me gnjavi ko sam vrag. A ono što znam, izvukla sam od Jacka McQueena. On je vodio prodaju. Kaže da mu se javila e−mailom.Vidjela je oglas na internetu, postavila mu nekoliko pitanja, ljubazno je zahvalila. Nekoliko dana poslije, evo druge poruke, s ponudom za kupnju. Nije to bilo onoliko koliko su tražili, ali, kako Jack kaže, ponudila je više od onoga što se nadao izvući, i ponudila je plaćanje u gotovini.” „Gotovina.” „Točno. Ravno na stol. Skeetersi su skočili na to. A ti znaš Jacka, on je trgovac, voli razgovarati. Ali iz nje je uspio izvući samo suho da i ne. Poslala je kaparu iz banke u Kansas Cityju. Dovezla se na zaključivanje ugovora s prikolicom i s onim svojim psom. Potpisala papire, predala gotovinski ček, ovaj put iz banke u Fairbanksu na Aljasci. Jack je pozove na ručak da proslave, ali ona ga odbije. Želi je odvesti do imanja, pokazati joj put, a ona ga opet otpili. Uzme ugovor, ključeve, hvala svima, bilo mi je drago, doviđenja, i to je cijela priča.” „To je zagonetka”, promrmljao je Brooks. „Ljudi koji kažu: ’živi i pusti živjeti’? Oni, po mom mišljenju, nemaju baš puno od života.” Ustala je jer je zakrčao radio na njezinu stolu. „Bilo bi zanimljivo saznati koja je njena priča.” „Da, bilo bi zanimljivo”, složio se Brooks. Alma je otišla zaprimiti poziv, a uto je zazvonio i telefon na njegovu stolu. „Policijska postaja Bickford, šef Gleason.” Prebacio je Abigail na drugi kolosijek, ali nije odustao. Riješio je papirnati dio posla, odgovarao na telefonske pozive, otišao pješice do trgovine s lončarijom i saslušao vlasnika koji se žalio na vlasnika susjedne trgovine sa svijećama jer mu je ponovno automobilom blokirao dostavni ulaz. I ponovno je porazgovarao s prijestupnikom. Uzeo je sendvič sa šunkom i pržene krumpire, vratio se u postaju i, dok je jeo svoj kasni ručak, počeo je rješavati zagonetku. Grickao je krumpiriće i prvo provjerio u računalu njezine osobne podatke. Pročitao je datum rođenja, i ustanovio da ima dvadeset osam godina, dakle taj dio je dobro pogodio. Vozačka dozvola bez ograničenja. Davateljica organa, bez prometnih prekršaja.

Pristupio je bazi i potražio podatke o kriminalnoj prošlosti. Bez podataka. To bi trebalo biti dovoljno, pomislio je. Ona je, po svemu sudeći, uzorna građanka. Nema čak ni kazni zbog prebrze vožnje. Ali... Iz znatiželje, proguglao je njezino ime. Dobio je nekoliko rezultata, ali nijedna od tih osoba nije bila njegova Abigail Lowery. Sada ga je već uhvatila tragačka groznica, nije se mogao zaustaviti. Imao je osnovne podatke; njeno ime, adresu, identifikacijski broj, podatke iz vozačke dozvole. Aha, dozvola za nošenje oružja. Upisao je broj i čekao. A kad su se počeli listati podaci, zavalio se u stolicu. „Pa ovo je cijeli arsenal”, promrmljao je. Osim Glocka 19,imala je dozvolu za Glock 36, Glock 26,devetmilimetarsku Berettu,dalekometni Sig,devetmilimetarski Colt Defender, Smith &Wessoni dva Walthera P22. Za što je toj ženi trebalo toliko oružja? On je policajac, zaboga, i osim službenog pištolja, imao je samo još jedan privatni. „Tko si ti, dovraga?” „Hej, Brooks.” Zavodljiva plavuša nehajno se oslonila na vrata ureda. Sylbie. Sjajna, valovita kosa uokvirivala je bijelu čipkanu košulju labavo prihvaćenu remenom preko pripijenih traperica na dugačkim nogama. Njezine su ga oči uvijek podsjećale na tigra, zlatnožute i tek malčice krvoločne. U srednjoj ju je školi želio više nego sljedeći udah zraka. A kad ju je dobio, život mu je postao ljuljačka između blaženstva i jada. Automatski je zatvorio bazu s podacima. „Kako si, Sylbie?” „O, sasvim dobro. Radim još od zore pa sam uzela malu pauzu.” Okružena provokativnim mirisnim oblakom kliznula je u sobu i sjela na rub stola. „Poželjela sam te vidjeti pa sam navratila pitati želiš li da se vidimo večeras.” „Imam mnogo posla ovdje.” „Ako šef policije ne može uzeti slobodnu večer, tko može?” „Zakon je uvijek budan.”

Nasmijala se i zabacila bujnu kosu. „Ma hajde, Brooks. Kupit ću bocu nekog dobrog vina.” Nagnula se prema njemu. „A onda ćeš me moći iskoristiti.” Nakon što se vratio u Bickford bili su zajedno nekoliko puta i imao je dojam da je on taj koji je iskorišten. I nije se baš dobro osjećao zbog toga. Ne da mu je to u tom trenutku smetalo. Ali poslije... „To je primamljiv poziv, Sylbie, ali večeras moram raditi.” „Onda dođi nakon posla.” „Sumnjam.” „Žalostiš me.” „Nije mi to nakana.” Ali nije ni želio biti ponovno uhvaćen. Prošli su mnogo toga još od škole, kad mu je zarobila srce, zatim ga zgnječila, i opet se približila nakon svojega drugog razvoda. „Ako se želiš igrati tipa koji je teško dostupan”, započela je i kliznula sa stola. „Ne igram se.” Da nije ustao sa stolice, spustila bi mu se ravno u krilo. „Slušaj, Sylbie.” Kako je bio okrenut prema vratima, ugledao je Abigail koja se pojavila na ulazu i vidio trenutačan trzaj nelagode. „Gospođice Lowery”, rekao je prije nego što se stigla povući. „Žao mi je što sam vas prekinula. Navratit ću poslije.” „Ne, sve je u redu. Razgovarat ćemo poslije, Sylbie.” „Ja ću kupiti to vino”, promrmljala je i uputila mu polagan, obećavajući osmijeh. Okrenula se i nagnula glavu proučavajući Abigail. „Vi ste ona žena što živi dolje na Skeeterovoj farmi.” „Da.” „Svi se pitaju što, za ime svijeta, radite tamo vani posve sami.” „Ne bi trebali.” „Ljudi su znatiželjni. To je normalna stvar. Ja sam Sylbie MacKenna.” „Jedna od lokalnih lončarica. Radite stvarno dobro. Prije nekog vremena kupila sam kod vas jednu zdjelu.” Abigail je vratila pogled na Brooksa. „Možemo razgovarati i poslije, gospodine Gleason.”

„Sada ste ovdje. Sylbie je upravo na odlasku.” „Strašno služben. Prije nije bio takav.” Zavjerenički se nasmiješila Abigail. „Vidimo se poslije, Brooks.” „Vrlo atraktivna žena”, komentirala je Abigail. „Oduvijek.” „Žao mi je što sam vas prekinula. Ona žena vani, vaš...” „Dispečer?” „Da. Rekla je da mogu ući.” „To je u redu. Sjednite.” „Mogu li zatvoriti vrata?” „Naravno.” Nakon što je zatvorila vrata i smjestila se u stolicu za posjetioce, na nekoliko trenutaka zavladala je tišina. „Nešto vas muči?” upitao je. „Da. Shvatila sam da sam se loše ponijela... tijekom našeg susreta, jutros. U trgovini, i kad ste došli u moju kuću. Nisam bila pripremljena.” „Morate se pripremiti za razgovor s ljudima?” „Ja nisam društvena osoba i ne razgovaram često s ljudima, napose s ljudima koje ne poznajem. U trgovini mi je bilo nelagodno zbog vašeg zanimanja za stvari koje sam kupovala.” „Moje zanimanje za ono što kupujete bio je samo manevar za početak razgovora.” „Da.” Pomislio je kako je sve oko nje mirno, rezervirano i staloženo. Čista suprotnost Sylbie koja uvijek nekuda žuri, stalno je u pokretu. „Ovo je mali grad, Abigail. Mali turistički grad pun poklonika nove duhovnosti, starih hipija, druge generacije hipija, umjetnika. Mi smo prijateljska zajednica.” „Ja nisam. Ispričavam se ako zvučim grubo, ali to je činjenica. Ja nisam društvena osoba i preselila sam se ovamo u potrazi za mirom i samoćom. Kad ste došli k meni, neposredno nakon našeg susreta u trgovini, postala

sam nervozna, ljuta. Ja imam svoje razloge zašto nosim pištolj. Nisam dužna objašnjavati te razloge. Nisam napravila ništa loše.” „To je dobro znati.” „Volim svoj posjed i prirodu. Sviđa mi se ovaj grad. Ugodno mi je ovdje. I samo želim da me se pusti na miru.” „Istina je ono što je Sylbie rekla o radoznalosti. To je prirodna stvar. Što ste vi zagonetniji, to su ljudi znatiželjniji.” „Ja nisam zagonetna.” „Vi ste hodajući misterij.” Ustao je i obišao oko stola. Kad je došao s druge strane, vidio je kako se ukočila, ostala na oprezu čak i kad se ležerno naslonio na ploču stola. Želio ju je upitati tko ju je povrijedio, koga se toliko boji. Ali, kad bi to napravio, izgubio bi je. „Vi ste vrlo atraktivna žena koja živi sama − s velikim mišićavim psom − izvan naselja. Nitko ne zna odakle ste došli, zašto ste došli ovamo, ni od čega živite. Sa sjevera ste, Jenki, pa vam ljudi daju malo prostora. Mi ovdje volimo ekscentrike, dobro se uklapaju u našu zajednicu. Ako ljudi zaključe da ste ekscentrik, prestat će nagađati.” „Po nekim standardima, ja jesam ekscentrična. Mogu biti i više, ako to ljude bude zadovoljilo.” Nakesio se, jednostavno se nije mogao suzdržati. „Vi ste definitivno drukčiji. Što radite za život, Abigail? Ako to nije tajna, ili pitanje nacionalne sigurnosti, mogli biste mi reći. A to bi bio samo razgovor.” „Ja sam samostalni računalni programer i dizajner softvera. Također projektiram sigurnosne sustave i unapređujem ili preuređujem postojeće, primarno za korporacije.” „Zanimljivo. I nije tako teško za reći.” „Veći dio mog posla vrlo je osjetljiv. I sve je povjerljivo.” „Razumijem. Za to morate biti prilično pametni.” „Ja sam vrlo pametna.” „Gdje ste studirali?” Zurila je u njega, hladna, mirna, suzdržana. „Vidite, kad postavljate sva ta pitanja, to ne zvuči kao razgovor. Zvuči kao ispitivanje.”

„Pošteno. Postavite vi meni neko pitanje.” Namrštila se. „Ja nemam pitanja.” „Ako ste tako pametni, možete smisliti neko pitanje.” Odgurnuo se od stola, otišao do maloga priručnog hladnjaka i izvadio dvije Cole.Pružio joj je jednu i povukao zatvarač na drugoj. „Nešto nije u redu?” upitao je kad je ona ostala gledati limenku u svojoj ruci. „Ne. Ne. Sve je u redu, pitanje. Zašto ste otišli u policiju?” „Eto, to je dobro pitanje.“ S odobravanjem je uperio prst u nju i ponovno se naslonio na stol. Kroz prozor iza njegovih leđa nazirali su se valoviti brežuljci. „Volim rješavati probleme. I vjerujem u mnogo stvari. A, u mnoge stvari ne vjerujem, ali jedna od stvari u koje vjerujem jest da postoji dobro i da postoji loše. E sad, ne procjenjuju to svi ljudi na isti način. To može biti subjektivna stvar. Kad si policajac, pokatkad je sve crno i bijelo, a kadšto moraš odvagati − u ovoj situaciji, s ovim ljudima, je li to loše ili tek nešto s čime se treba pozabaviti i riješiti?” „To je prilično konfuzno.” „Ne zapravo. To je rješavanje problema, a za to treba upotrijebiti glavu. I instinkt.” „Intelekt je mnogo precizniji od emocija. Intelekt operira s činjenicama. Emocije su nepostojane i nepouzdane.” „I ljudske. Kakva korist od zakona ako nisu ljudski?” Uzeo joj je limenku iz ruke, otvorio je i vratio joj natrag. „Trebate li čašu?” „Oh. Ne. Hvala.” Otpila je sitan gutljaj. „Šerife Gleason.” „Brooks. Zar me nećete pitati kako sam dobio to ime?” „Pretpostavljam da je to obiteljsko ime.” Opet je uperio prst u nju. „Pretpostavili biste krivo. Zar sad niste znatiželjni?” „Ja... Da, malo.” „Brooks Robinson.” „Molim?”

„Toga sam se i bojao. Bejzbol, Abigail. Brooks je bio jedan od najboljih braniča na trećoj bazi koji je ikada čuvao taj vrući kut. Moja majka potječe iz Baltimorea i veliki je ljubitelj bejzbola. Čak i kad je dolutala ovamo, potkraj sedamdesetih, pratila je bejzbol i obožavala baltimorski klub Orioles.Prema njezinim riječima, nakon što je 1970. godine Brooks osvojio nagradu za najboljeg igrača u Svjetskom kupu, zaklela se da će svog sina, ako ga ikada bude imala, nazvati Brooks.” „Čini se da ona shvaća bejzbol vrlo ozbiljno.” „O, svakako. Otkuda potječe ime Abigail?” „To je samo ime.” „Sviđa mi se Abigail. Gospodski staromodno.” „Hvala.” Ustala je. „Sad moram ići. Danas moram dovršiti još mnogo posla. Ispričavam se ako sam jutros djelovala grubo i nadam se da samo raščistili taj problem.” „Cijenim što ste došli. A ono što sam jutros rekao i dalje stoji. Ako vam išta bude potrebno, nazovite.” „Neću, ali hvala za Colui razgovor.” Pružila mu je limenku natrag. „Doviđenja.” Kad je ostao sam, zagledao se u limenku i poželio je poslati u laboratorij na analizu. A što to govori o njemu, zapitao se. Nije se činilo ispravnim, na nekoliko razina. Ali ipak ju je odnio u toalet i izlio preostali sadržaj u slivnik. Vratio se u ured, ubacio je u vrećicu za dokaze i odložio u donju ladicu svog stola. Za svaki slučaj. Od svih današnjih događaja osjećao se nemirno, nije se mogao koncentrirati na posao. Nije želio biti sam, a kako je već umjesto jednostavnog „ne, hvala“ rekao Sylbie da mora raditi, nije mogao svratiti do McGrewa na pivo, partiju bilijara i malo ćaskanja s poznanicima. Odvezao se do Shop Streeta, skrenuo lijevo i zaustavio se iza majčina Priusapred dugačkom kućom nepravilna tlocrta, nikada dokraja završenom. Između dasaka skele pričvršćene uz bočni zid nazirao je napredak u stvaranju njene najnovije freske. Zavodljive vile, primijetio je, s delikatnim krilima i kosom koja vijori na vjetru. Pod krovnom gredom na prednjoj strani tanki, mišićavi muškarci i žene sjajne kože jahali su na zmajevima

rubinsko crvenih, smaragdnih i safirno plavih boja koje su se prelijevale na suncu. Impresivan rad, pomislio je. Možda malo neobično za dom, ali nitko nije mogao promašiti kuću O’Hara−Gleasonovih. Popeo se na trijem i zakoračio u glazbu, mirise i boje. Udobna pretrpanost i nered u kojem dominira majčina umjetnost i cvijeće koje je njegov otac donosio kući bar dvaput tjedno. Tulipani u slavu nadolazećeg proljeća, zaključio je. U svim duginim bojama, u vazama, zdjelama i teglama razmještenima posvuda po sobi. Stari crni mačak, Chuck, ležao je sklupčan na sofi i jedva ga lijeno pogledao kroz uske proreze između vjeđa. „Ne, nemoj ustajati”, rekao mu je Brooks nadglasavajući Fergie koja se orila iz zvučnika. Prošao je pokraj očeve radne sobe i male napučene knjižnice u središte svijeta − kuhinju. Najveća prostorija u kući puna šarma i kontrasta; moderni kuhinjski uređaji i vesele tegle s bujnim začinskim biljkama. Kristalne kapljice različitih oblika treptale su na prozoru i hvatale sunčeve zrake. Još svjetla dopiralo je kroz kosi krovni prozor na mnoštvo cvijeća i vitica loze koje je majka naslikala preko mekane žute boje zidova. Namirisao je svježi kruh i ugodnu aromu nečega što je kuhala na štednjaku dok je pjevala uz Fergie. I nije bila ništa lošija od nje. Koliko je on znao, njegova majka mogla je napraviti gotovo sve što bi naumila. Smeđu kosu, prošaranu zlatnim pramenovima splela je u pletenicu, a srebrne naušnice poskakivale su joj u ušima. Bosom nogom udarala je takt. Tetovirani simbol mira na desnom gležnju svjedočio je o senzibilitetu šezdesetih godina. „Hej, ljepotice.” Trgnula se i okrenula. Pogledala ga je sa smijehom u toplim, smeđim očima. „Hej, ljepotane. Nisam čula kad si došao.” „Ne možeš čuti ništa od ove buke. Koliko puta sam vam, djeco, rekao da stišate ton kad slušate glazbu?”

„Pomaže u kreativnom procesu.” Ali uzela je daljinski i prigušila Fergie. „Što ima novo kod tebe?” „Ovo i ono. Gdje je tata?” „Ima roditeljski sastanak. Brzo će se vratiti. Ostaješ na večeri?” „Što se nudi?” „Minestrone, kruh s ružmarinom i domaća zelena salata.” „Ostajem.” Otvorio je hladnjak, izvadio pivo i upitno zanjihao bocu. „Pa, ako inzistiraš.” „Inzistiram.” Izvadio je drugu bocu i otvorio obje. „A sada.” Bocnula ga je prstom u trbuh. „Što te muči? Poznajem to lice.” „Ti si mi ga dala.” „I obavila sam vraški dobar posao. Imaš problema, dušo?” „Ne, zapravo. Sylbie je danas navratila u postaju.” Otpila je gutljaj piva. „Mmm.” „A ja poznajem tvoj ’mmm’. Htjela je da se nađemo večeras.” „I evo te ovdje u maminoj kuhinji. Minestrone umjesto seksa.” „Ti radiš odličan minestrone. Lagao sam joj.” „Aha, ti si ona rijetka biljka, iskreni policajac.” Sad je on nju bocnuo prstom. „Ti se još uvijek držiš onoga starog prijezira djece cvijeća prema autoritetu. No, u svakom slučaju, jedna je stvar lagati osumnjičeniku, to je posao. Jednostavno lagati, to je sasvim druga stvar. Ne volim to.” „Znam. A zašto si lagao?” „Da izbjegnem scenu, pretpostavljam, što je, jednostavno, glupo, jer je to samo odgoda. Ne želim natrag u srednju školu. Bio sam tamo, radio sam to. Neću više. A ona ne želi mene, želi nekoga.Seks je stvarno dobar, ali ništa dugo ne valja.” „Tražiš više od seksa.” Sunny je obrisala imaginarnu suzu. „Moj dečko je odrastao.” „Možda. Ne znam. Ali znam da to ne želim sa Sylbie. Nadam se lakšem rješenju. Netko drugi će joj zapeti za oko i izgubit će zanimanje za mene.”

„Mislila sam da se ne želiš vratiti u srednju školu.” „Da. Znam da to moram riješiti, i trebao sam to obaviti danas kad je došla u postaju. Ljuti me što nisam. Ali hoću.” „Dobro. Ona nije sretna, Brooks. Izjednačuje svoju vrijednost s izgledom i seksualnošću, i neće biti sretna sve dok ne prestane to raditi. Mogla bi biti sretna, i mogla bi usrećiti nekoga, samo kad bi uvidjela da ima ponuditi više od toga. Ali zapamti, problem možeš popraviti, ali ne možeš popraviti nju.” „U pravu si. Poradit ću na tome.” „A sad, idemo dalje. Ima tu još nečega.” Kucnula ga je po čelu. „Danas sam službeno upoznao Abigail Lowery.” „O, to je dobro. Ovo je sjedni−i−brzo−mi−sve−ispričaj dobro.” Sjela je za pult i potapšala visoku stolicu do sebe. „Već neko vrijeme umirem od želje da prokljuvim o čemu je tu riječ. Kakva je?” „Isprva bih rekao gruba, odsječna i otvoreno neprijateljski nastrojena, ali nakon malo više razgovora, rekao bih društveno neprilagođena.” „Jadnica.” „Ta jadnica nosi Glockdok kupuje u delikatesi.” „Pištolj? Kada će ljudi konačno shvatiti da je nošenje oružja samo traženje...” Zašutjela je kad ju je potapšao prstom po usnama. „Znam što misliš o oružju, kontroli oružja i da to smatraš perverzijom Drugog amandmana, Sunshine.” Otpuhnula je i slegnula ramenima. „Nikad nije previše spomenuti. Ali nastavi.” Ispričao joj je o susretu u trgovini, odlasku do njezine kuće, psu, bravama. Kad je stigao do provjere njenih podataka u računalu i broju oružja, Sunny je zaključila da je vrijeme za još jedno pivo. „Čega se boji?” „Vidiš! Točno. To bih i ja htio znati. A kao šef policije, to je ono što trebam znati. Ali da završim, tada je u ured došla Sylbie.” Kad joj je sve ispričao, bijes zbog oružja stišao se. „To mi, jednostavno, para srce.”

„Što?” „Dušo, ona je sama. Naravno da je društveno neprilagođena kad je zabarikadirana tamo gore, sama samcata, u strahu od bogzna čega. Ne čini se kao neki od onih luđaka koji gomilaju oružje i spremaju se za revoluciju ili za smak svijeta. Kažeš da se bavi programiranjem i sigurnosnim sustavima. Možda je pronašla, ili izumila nešto. I sad je progoni vlada.” „Zašto uvijek mora biti vlada, mama?” „Zato što je najčešće tako. Mogla bi biti kibernetički špijun ili nešto slično.” „Volim te.” Stisnula je oči i lagano ga udarila u cjevanicu. „I koristiš se tako lijepim riječima za podsmjehivanje.” Nije mogao prikriti smijeh. „Recimo to ovako, nije me se dojmila kao špijunski tip.” „Pa to im je i cilj, zar ne? Moraju se uklopiti, stopiti, biti neuočljivi.” „U tom slučaju, ona je šugavi špijun, jer se ne uklapa.” „Dobro, možda bježi od nasilnog ljubavnika.” „Nema podataka o ikakvim prijavama.” „Neke žene ne idu na policiju. Neke, jednostavno, pobjegnu.” Pomislio je na Missy i njezine masnice. „A neke ostaju. Znam samo jednu stvar. Po ovome kako je naoružana i zabarikadirana, od nečega se krije. Od neke velike nevolje. A ako je ta nevolja pronađe, pronaći će je ovdje. Ja sam odgovoran za ovdje, sviđalo se to njoj ili ne, i za nju.” „Volim te.” „Je li to šala ili podsmjehivanje?” „Ne.” Obujmila mu je lice dlanovima. „To je, jednostavno, činjenica.”

9 Sunny je skrenula na pokrajnju cestu prema kući Abigail Lowery. Njezin sin neće biti ushićen tom idejom. Ali ona je i inače radila ono što je htjela, sve dok to ne bi nekomu štetilo − osim ako to niste zaslužili. U svakom slučaju, Brooksov jučerašnji posjet dao joj je savršenu ispriku da navrati. Parkirala je i mentalno se ugrizla za jezik na pomisao koliko benzina troši taj veliki terenac na parkiralištu. Ipak, s odobravanjem je pogledala kuću stopljenu s krajolikom. Vidjela je da su gredice već pripremljene za proljetnu sadnju. A staklenik koji se nazirao iza kuće izazvao joj je malu zavist. Baš lijepo jutro za posjet, zaključila je udišući svježinu. Proljeće već šapuće u zraku, drveće zeleni, a divlje svibe spremaju se pokazati punu raskoš bijelih cvjetova. Za svaki slučaj, jutros je ispekla pitu od borovnica. Nitko nije mogao odoljeti njenoj piti od borovnica. Izišla je iz automobila, popela se na trijem i pokucala na vrata. Kad su se odškrinula, nekoliko opreznih centimetara, široko se nasmiješila. „Hej, ja sam Sunny O’Hara, Brooksova mama.” „Da.” „Znam da je Brooks jučer bio kod vas i pomislila sam, gle, ta djevojka živi ovdje gotovo godinu dana, a ja je još nisam posjetila.” „Hvala, gospođo O’Hara, ali...” „Sunny. Ispekla sam vam pitu od borovnica.” „Oh.” Sunny nikada u životu nije vidjela osobu koju bi toliko osupnuo pogled na pitu. „Hvala vam. To je vrlo lijepo od vas. Ali, nažalost, imam puno posla pa...”

„Svatko može odvojiti nekoliko minuta za pitu. Zovu vas Abby, je li tako?” „Ne.” „Pa, Abigail je dražesno starinsko ime. Abigail, moram vam odmah reći, ja sam dosta uporna žena. Bit će lakše ako me, jednostavno, pozovete unutra na nekoliko minuta nego da pregovaramo sve dok me ipak ne pozovete. Sad, pretpostavljam da imate pištolj negdje u blizini. Ja ne odobravam oružje, ali neću vam držati prodiku o tome. Ne još.” Razvukla je lice u još jedan osmijeh, blistav kao i njeno ime. „Ja ne nosim sa sobom ništa opasno. Osim pite. U njoj je gomila kalorija, ali vi ste vitki kao vrba i moći ćete to podnijeti.“ „Ne želim biti gruba, ali...” „Oh, mislim da želite”, prekinula ju je Sunny veselo. „Tko bi vam zamjerio? Ali nudim vam pogodbu. Pozovite me unutra, pojedite komad pite. Onda možete biti grubi, a ja se neću uvrijediti.” Pritisnuta i razdražena, Abigail je maknula ruku s pištolja. Nije sumnjala da je ta žena majka Brooksa Gleasona. Imala je istu nametljivu narav maskiranu u prijateljstvo, istu strukturu kostiju. Bez riječi, otvorila je vrata i povukla se u stranu. „Eto, nije bilo toliko... oh, kako divanpas.” Bez imalo straha, tutnula je pladanj Abigail u ruke i čučnula. „Hej, kako si, veliki momče.” Podignula je glavu. „Mogu li ga pogladiti? Mi smo prije dva mjeseca izgubili našeg Thora. Sedamnaest godina i slijep kao šišmiš.” „Vrlo mi je žao.” „Oh, i meni. Isplakala sam dušu zbog njega. Još uvijek imamo starog Chucka. On je naš mačak, ali to nije isto. Nabavit ćemo drugog psa, ali još nisam spremna ponovno toliko voljeti. Oproštaji su tako teški i bolni.” Abigail je bespomoćno stegnula pladanj. „Ami”,rekla je psu. „Ami,Bert. Sad ga možete dodirnuti.” Bert se pokorio milovanju, čak je malo zamumlao od zadovoljstva. „Ami?To je francuski. Vi ste Francuskinja?” „Ne, ali govorim francuski.”

„Vidiš ti to. Bert, i ti govoriš francuski, je li? Tako si zgodan. Ima smeđe oči, malo nalik na Brooksove. Kako si ti dobar pas.” Oči su joj se napunile suzama. Otjerala ih je uz glasan šmrcaj i ustala. „Oprostite, još nisam preboljela gubitak.” „Smrt je uvijek teška.” „Sasvim sigurno.” Sunny je zamahnula pletenicom i uzdahnula dok se osvrtala po prostoriji. „Vi ste vrlo uredni, je li?” „Pa... da, pretpostavljam. Volim red.” „Ja volim kaos, uglavnom. U svakom slučaju, ništa ne mogu dugo držati na svom mjestu. Imam sliku koja bi se vrlo dobro uklopila u vaš boravak. Time se bavim. Ja sam slikarica.” „Razumijem.” „Slikam uglavnom mitološke studije. Vile, sirene, bogove, zmajeve, kentaure − takve stvari.” „Mitologija je plodno tlo za umjetnike i pripovjedače. Ah... jeste li možda vi naslikali fresku na kući pokraj Shop Streeta? „Jesam. To je moja kuća.” „Zanimljivo. Odličan rad.” „Hvala. Uživam u slikanju. Kako bi bilo malo kave uz pitu?” Abigail se zagledala u pladanj. „Gospođo O’Hara.” „Sunny.” „Sunny, ja nisam baš dobro društvo.” „O, dušo, to je u redu. Ja jesam.” Koliko god to bilo mučno i uznemirujuće, činilo se da će biti jednostavnije − i efikasnije − jednostavno, dati ženi njezinih pet minuta. I to će biti kraj. „Skuhat ću kavu.” Pogledala je prema kuhinji i pomislila kako već drugi put u dva dana ima nekoga u kući. Ipak, ta žena ne misli ništa loše. Osim.. „Je li vas vaš sin zamolio da dođete?”

„Ne. Zapravo, neće biti nimalo sretan kad sazna da sam vam se ovako nametnula. Ali ja − oh! Oh! Ova kuhinja je divna. Pogledaj sav taj prostor na pultu. I ja imam ovakav štednjak – stariji model. I sami uzgajate svoje začinske biljke. I ja. Vidi ti to, već smo pronašli nešto zajedničko. Ja volim kuhati. To je kao slikanje, samo umjesto boje, u umak miješaš trave i začine.” „Za mene je to kao znanost. Postoji formula. Ako odstupite od formule, stvorit ćete nešto novo ili drugačije.” Sunny se samo nasmiješila. „Kako god gledali na to, volite kuhanje i dobri ste u tome, inače ne biste imali ovakvu kuhinju.” Prišla je prozoru i pogledala van. „Zavidim vam na stakleniku. Ja imam jedan majušni, sagradili samo ga Loren i ja. Nemamo prostora za veći. Vidim da već imate salatu. Čini se kao pravi povrtnjak.” „Sama uzgajam većinu povrća i začina koji su mi potrebni.” „Tako i mi. Došla sam u ovaj kraj sedamdesetih godina s grupom drugih ljudi slobodna duha. Stvorili smo neku vrstu komune, umjetničke zajednice, moglo bi se reći − i uzgajali samo biljke za hranu, tkali smo svoju odjeću i prodavali svoje proizvode. Mnogi od nas još uvijek su ovdje. Stari hipiji.” „Bili ste pripadnici supkulture.” „Volim vjerovati da ja još uvijek jesam.” Dok je Abigail kuhala kavu i vadila šalice i tanjuriće, Sunny je bacila pogled prema radnom prostoru. I podignula obrve kad je vidjela na monitoru kolni prilaz i snimke kuće sa svih strana. „Pa to je stvarno nešto. Vama se nitko neće lako prišuljati. Vi radite sa sigurnosnim sustavima, je li tako?” „Da.” „Nekada ljudi ovdje nisu čak ni zaključavali vrata. Ako bi trgovac morao nakratko izići i nešto obaviti, samo bi ostavio poruku na vratima. Ljudi su mogli slobodno ući i samo bi ostavili novac na pultu ako su željeli nešto kupiti prije nego se vlasnik vrati. Pokatkad je napredak dobar, kadšto nije.” „Bolje je biti siguran.” Društveno neprilagođena, rekao je Brooks. Ipak, postavila je lijepe tanjure, poslužila mlijeko u malom vrču, šećer u zdjelici iz istog seta,

platnene ubruse. Zna kako ugostiti, čak iako je gost neočekivan i ne pretjerano dobrodošao. Sunny je sjela za pult. Pretpostavila je da Abigail ima dvije visoke stolice samo zato što su se prodavale u kompletu. Dodala je u svoju kavu mlijeko i znatnu količinu šećera pa potapšala drugu stolicu. „Dođite i sjednite. Pričajte mi o Abigail.” „Nema se što reći.” „Uvijek postoji nešto. Što volite raditi’” „Volim svoj posao.” Očito nevoljko, Abigail je sjela. „Žalim ljude koji ne vole svoj posao. A osim toga?” „Radim stvarno puno.” Kad je Sunny samo podignula obrve, Abigail je pokušala pronaći još nešto. „Bertu je potrebno kretanje, pa odlazimo u duge šetnje ili na planinarenje. To je jedna od draži ovog posjeda, ima mnogo zanimljivog terena. Radim u stakleniku i u vrtu. Tomu se veselim. Volim čitati. Volim gledati televiziju.” „I ja, više nego što kažu da bih smjela. Ali što oni znaju? I volite samoću.” „Volim.” „Dok sam podizala svoje troje djece, platila bih svaku cijenu za nekoliko sati samoće.” „Nisam znala da Brooks ima braću i sestre.” „Dvije starije sestre.” „Vi ste jako mladi za djecu te dobi.” „Imala sam devetnaest godina kad sam došla u Bickford. Prije toga sam dvije godine lunjala okolo.” „Vi... otišli ste od kuće sa sedamnaest godina?” „Dan nakon mature. Nisam htjela napustiti školu ranije, previše sam uložila u to. Ali, čim je odzvonilo zadnje zvono, otišla sam.” Sunny je pucnula prstima. „Nisam se slagala s roditeljima, što ne iznenađuje jer smo na sve, mislim baš na sve, gledali sa suprotnih stajališta. I sada je tako, ali pomirili smo se. Kad sam došla ovamo, upoznala sam mladog učitelja. Bio je stidljiv, i drag, i pametan, i imao je divne oči boje lješnjaka. Zavela sam ga.”

„Shvaćam.” „Taj dio bio je lagan. U svoje doba bila sam prilično zgodna i živahna”, rekla je kroz smijeh. „Ali nije bilo lako kad sam uvidjela da spavam s nekim u koga se zaljubljujem. Bila sam posve sigurna da ne želim takav život. Muškarca, dom, korijene, obitelj. Ali, on je bio neodoljiv. Htio se oženiti mnome. Rekla sam ne, ne, to nije za mene.” „Institucija braka dio je tkanja naše kulture, ali zapravo je samo neka vrsta ugovora, nepotrebnog, jer se lako može raskinuti.” „Točno to su bile i moje riječi. Kad sam ustanovila da nosim Myu, pristala sam na neku vrstu spajanja ruku. U to vrijeme privlačile su me religije prirode, boginja majka i takve stvari. Imali smo divnu ceremoniju pokraj rijeke i preselili smo se u malu kolibu izvan grada, oh, ni upola veliku kao ova. I bez unutarnjih instalacija, ali bilo nam je dobro.” Uzdahnula je nad šalicom i svojim sjećanjima. „Rodila sam dvoje djece tamo. I više nije bilo baš tako dobro. Moj čovjek htio je pravo vjenčanje, pravi dom. Pustio je da bude po mome tri godine. I shvatila sam kako je sad došlo vrijeme da bude malo i po njegovu. I tako smo pokupili klince, otišli do suca i vjenčali se, legalno. A s uštedom od svog rada − uspjela sam dobiti prilično profitabilan ugovor za izradbu čestitki − i s novcem koji je on uštedio od učiteljske plaće, kupili smo onu trošnu kuću pokraj Shop Streeta. Počeli smo je renovirati, a tada je došao i Brooks. Nikada nisam zažalila. Ni na trenutak.” Abigail nije bila sigurna smatra li se konverzacijom i to kad potpuni stranac sjedne do tebe i ispriča ti svoju životnu priču, ali bila je fascinirana. „Vi ste vrlo sretna osoba.” „Oh, da. Jesam. Kakva je pita?” Abigail je trepnula i pogledala u tanjur. Zaokupljena Sunnynom pričom nije ni primijetila da je pojela gotovo pola. „Odlična je.” „Dat ću vam recept.” „Nikada nisam pekla pite. To sam samo ja. Ne čini se praktičnim.” „Oko pite nema ništa praktično. Trampit ćemo. Ja ću vama dati recept za pitu ako vi meni date jedan od svojih.” „Ne znam što volite.” „Iznenadite me.”

Nakon malo razmišljanja Abigail je otišla do računala i otvorila mapu s receptima. Odabrala je pileći paprikaš i isprintala ga. „Začine možete prilagoditi po svom ukusu.” „To izgleda sjajno. Na povratku ću svratiti do trgovine, kupit ću što mi treba i isprobat ću ga večeras. A sad, s moje strane, recept za pitu.” Izvukla je notes i olovku iz torbe i počela pisati. „Znate ga napamet?” „Pečem tu pitu godinama. Lorenov omiljeni kolač.” „Smiješite se kad izgovorite njegovo ime.” „Stvarno? U braku smo, a u to računam i spajanje ruku, već trideset šest godina. I još uvijek me usrećuje.” To je, pomislila je Abigail kad je ostala sama, najvažnija i najuvjerljivija izjava o nekoj vezi. Takva veza može se održati. Proučavala je recept u ruci. Poslije će ga prepisati u računalo. Savjesno je prvo pokupila posuđe i s iznenađenjem primijetila koliko je sati. Nekako je provela više od trideset minuta uz kavu i fascinantan razgovor s nepoznatom osobom u svojojkući. „Pretpostavljam kako to onda znači da Sunny više nije stranac”, rekla je Bertu. Nije bila sigurna kako se zbog toga osjeća, nije mogla točno protumačiti. Pogledala je na posao koji ju je čekao, pogledala je psa. „Kvragu. Idemo u šetnju.” „Napravila si što?” Brooks se otvorenih usta zagledao u majku. „Dobro si me čuo. Otišla sam do Abigail i odnijela sam joj pitu. Popile smo kavu i lijepo smo popričale. Sviđa mi se.” „Mama...” „Mislim da je društveno nespretna, dobar izraz. Nije stidljiva, samo zahrđala kad su u pitanju odnosi s drugim ljudima. Jedanput kad smo probile led, bilo je sasvim u redu. Razmijenile smo recepte.” „Ti...” Za svojim stolom Brooks je spustio glavu i obuhvatio je rukama. „Jesi li ti uopće čula što sam sinoć govorio?” „Naravno.”

„Ona je možda u bijegu. Možda je u nevolji. Možda je, ako ta nevolja pronađe nju, u opasnosti. A ti samo odlepršaš onamo s pitom?” „Od borovnica. Morala sam ispeći dvije kako se tvoj otac ne bi uvrijedio. Ima prekrasnu kuhinju. A, sudeći po receptu koji mi je dala, kladim se da je odlična kuharica. Također, ima kamere razmještene posvuda oko kuće. Vidjela sam na monitoru. Ima pogled na kolni prilaz, stražnju stranu kuće, sve uokolo.” „Kriste.” „Sa psom govori francuski.” Podignuo je glavu. „Što?” „Samo se pitam zašto bi netko učio svoga psa francuski, to je sve. Ima sjajne manire. Sluša cijelim tijelom kad joj nešto govoriš. Nešto u njoj jednostavno me privuklo. Kunem se, poželjela sam je pomilovati kao onog njenog psa.” „Ti... dotaknula si onog velikoguzog monstruma?” „Rekla mu je na francuskom da sam prijatelj. Baš je sladak. Privržen joj je, silno, to se vidi. Ne miče se od nje više od dva koraka. To je krasan pas i sigurna sam, dobro društvo. Ah ta djevojka treba prijatelja. Sad moram odjuriti u trgovinu po neke stvari. Želim isprobati taj recept.” „Mama, ne želim da više odlaziš onamo dok ne saznam nešto više.“ „Brooks.” Imao je trideset dvije godine, a taj ton, taj pogled, još uvijek su mu mogli stisnuti muda na veličinu pikule. „Ti si odrastao čovjek, ali još uvijek nismo došli do točke kad mi možeš govoriti što smijem ili ne smijem raditi. Ako želiš saznati nešto više o njoj, zašto joj ne odeš u posjet kao što sam to ja napravila?” „I odnesem pitu?” „Možeš pokušati s bocom vina.” Odlučio se za kvalitetan sivi pinot.Učinio mu se kao dobar izbor, pitak, prijateljski, bez jakih tonova. Također mu se učinilo da previše razmišlja o svemu tome, zato je prestao misliti i jednostavno se odvezao do posjeda. Sinoćnja kiša izvukla je još malo zelenila na biljkama. Sada je kasno popodnevno sunce treperilo između grana, prosipalo se po cesti, svjetlucalo

na žustroj vodi malog potoka koji je vijugao pokraj kuće. Dotruckao se do parkirališta i primijetio prugu dima koji se uvijao iz dimnjaka. Onda je ugledao nju. Stajala je tamo na trijemu s velikim psom uz nogu. U trapericama, visokim crnim čizmama, crnoj kožnoj jakni i s pištoljem na boku. Odlučio je ne razmišljati previše ni o činjenici da je u tom trenutku sve oko nje bilo tako ubojito seksi. Jednostavno je bilo − sve do oštrog, razdraženog izraza na njezinu licu. Zgrabio je bocu vina i izvukao se iz auta. Ležerno je krenuo prema kući, kao da ona nema Glockza pojasom, kao da pokraj nje nije pas koji bi mu vjerojatno pregrizao vratnu žilu prije nego što bi uspio posegnuti za pištoljem. Svrnula je pogled na bocu. „Što je to?” „Dakle, Abigail”, nastavio je. „Ovo je prilično dobro vino. Drugo, to je isprika.” „Za što?” „Moju majku. Bio sam kod nje one večeri i spomenuo sam joj da sam bio ovdje. Ona je odmah skočila na to i... Pa, ispričavam se zbog nametanja.” „Pa se namećeš kako bi se ispričao zbog nametljivosti.” „Tehnički. Ali ovo je stvarno dobro vino. Znači, bila si vani u šetnji?” „Zašto?” „Na čizmama imaš malo blata. Sinoć je kišilo. Pomaže pupanju, ali nosi sa sobom blato. Uvijek nosiš pištolj sa sobom kad ideš sa psom u šetnju?” Ona uvijek nosi pištolj sa sobom, točka, ali to se njega ne tiče. „Vježbala sam gađanje. Vino nije potrebno.” „Vino nije potrebno, ali to je jedna od onih ugodnih povlastica koje dolaze s isprikom.” Podignuo je bocu i okrenuo je blijedožutu naljepnicu prema njoj. „Gdje ti je streljana za vježbanje?”

„Zašto postavljaš toliko pitanja? Zašto uporno dolazite ovamo, sa svojim vinom i pitama? Što nijeu redu s vama, ljudi? Zašto se ceriš?” „Na koje pitanje želiš prvo dobiti odgovor?” Kad ga je samo ledeno pogledala, slegnuo je ramenima. „Dakle, idemo redom. Ja sam prirodno radoznao čovjek, plus policajac. A pitanja su dio posla. Vjerojatno sam nešto radoznalosti naslijedio od majke, koja je došla ovamo, s pitom. I zato što je prijateljski nastrojena osoba. Vino sam već objasnio. S moje točke gledišta, s nama je sve u redu. Mi smo, jednostavno, ono što jesmo. Iz tvoje točke to se može činiti drukčijim. Nacerio sam se jer sam se pitao ima li u tebi imalo temperamenta. Ima. Rasvijetli ti lice. Lijepo je vidjeti svjetlost. Jesam li pokrio sve točke?” U kasnom poslijepodnevnom suncu oči su mu jantarno sjale, a osmijeh je bio privlačan. Pomislila je kako on nosi taj ležerni razgovorni stil kao što drugi ljudi nose čarape. „Ti misliš da si šarmantan?” „Aha. To je vjerojatno mana, ali tko želi biti savršen? Ja sam odgovorio na tvoja pitanja, ali ti nisi odgovorila na moje. Gdje je streljana?” „Zašto te to zanima?” „Dva razloga. Prvi, opet ta znatiželja. Drugi, kad, kao policajac, upoznam ženu koja običava nositi oružje sa sobom, obično želim znati može li se ona služiti onime što nosi.” „Ja sam odličan strijelac.” „To ti kažeš. Ja bih mogao reći da plešem tango kao Argentinac, ali, ako to ne demonstriram, mogao bih lagati − ili pretjerivati.” „Ne plešu svi Argentinci tango.” „Onda, kao Argentinac koji zna plesati.” „Ako demonstriram svoju vještinu u gađanju, ostavit ćeš me na miru?” „Pa sad, Abigail, to ne mogu obećati. Možda ću se morati vratiti. Što ako te pokuša oteti banda ekstremista? Ili izvanzemaljaca? Ovdje imamo priličan broj ljudi koji se kunu u te izvanzemaljce − mislim na one E.T. vrste. Zapravo, Beau Muglsey tvrdi da ga otimaju dvaput godišnje točno kao sat.” „To je apsurdno.”

„Ne, ako pitaš Beaua Mugsleyja. Nemoj dopustiti ni da počne govoriti o analnim sondama. Ali, ako sve te nevolje stavimo na stranu, ti si zanimljiva žena.” „Ne želim biti zanimljiva.” „Vidiš? Sada si samo još zanimljivija.” „A kad bi na drugim planetima i postojao inteligentan život, sumnjam da bi trošili vrijeme na otmicu ljudi koji se bave svojim poslom i ne zovu vraga.” „Ali to ne možemo znati, je li tako?” Ona jednostavno nije znala kako izići nakraj s osobom poput njega, s nekim tko govori potpuno nesuvisloi istodobno je toliko prokleto ljubazan oko svega toga. Dodaj tomu žilavu upornost i policijsku radoznalost, i zaglavila je. „Zadovoljit ću tvoju neopravdanu sumnjičavost o mojoj vještini. Onda možeš otići.” „To je dobar početak.” Primijetio je da je, prije nego što se okrenula, stavila ruku na Bertovu glavu. „Mama kaže da taj pas govori francuski”, rekao je dok je hvatao korak za njom. „Ja sam učio francuski dvije godine u srednjoj školi, uglavnom − no dobro, isključivo − zato što je profesorica bila seksi. Opasno. Ne da sam bogzna što zapamtio, ali sam dvije godine uživao gledajući vruću gospođicu Gardner.” „Studije su pokazale da muški adolescenti često donose odluke bazirane na seksu. Mnogi to nikada ne prerastu.” „Ne možeš nas osuđivati zbog našega genskog sklopa. Hej”, zastao je i zagledao se u streljanu, „to je impresivna struktura.” Tamo gdje je očekivao dvije kružne mete, ona je imala tri siluete izrađene u policijskom stilu koje su se pomicale s pomoću kolotura. Štitnici za uši i zaštitne naočale bili su odloženi na drvenoj klupi sa strane. A, po njegovoj procjeni, mete su bile namještene na dobrih pedeset metara udaljenosti. „Nemam rezervne štitnike”, rekla je i stavila ih na uši. „Nema problema.” Odmaknuo se i pritisnuo rukama uši dok je ona zauzimala stav za pucanje.

Policijski stav, primijetio je, a zauzela ga je uvježbanom, nehajnom kretnjom. Ispalila je šest metaka bez oklijevanja, vratila je pištolj u navlaku i tek onda privukla metu. „Dobro grupiranje”, kimnuo je s odobravanjem. Svih šest u središnjem dijelu. Zbijen, gotovo prokleto savršen uzorak. „Kao što vidiš, ja sam odličan strijelac. Sposobna sam.” „U to nema sumnje”, rekao je dok je ona skupljala čahure i bacila ih u kantu. „Mogu li i ja probati?” Nije odgovorila, ali je skinula štitnike za uši i naočale i pružila mu ih. Osvrnula se prema psu koji je sjedio i strpljivo čekao. „Jastuk.” „Što?” „Govorila sam psu. Inače bi se... pobunio kad izvučeš pištolj.” „A to ne bismo željeli.” Brooks joj je pružio vino i stavio štitnike za uši. „Imaš Glock 22”,primijetila je. „To je dobro oružje.” „Obavi posao.” Sada je on zauzeo položaj za pucanje, opustio ramena i ispalio šest metaka. Vratio je pištolj u navlaku i bacio pogled na psa. Bert se nije niti pomaknuo. Abigail je približila metu i nekoliko trenutaka proučavala grupaciju koja je bila gotovo istovjetna njezinoj. „I ti si odličan strijelac.” „Uvijek sam mislio, ako već nosiš oružje, onda trebaš i pogoditi ono u što ciljaš. Moja majka je iz generacije djece cvijeća i ogorčeni je protivnik oružja, možda sam zato postao tako vješt. Klasična pobuna, pretpostavljam.” „Da.” Pogledala ga je u oči. „Jesi li pucao na koga?” „Još ne. Volim to govoriti. Nekoliko puta bio sam prisiljen izvući oružje, ali nikada nije došlo do toga da moram pucati.” „Ali mogao bi?” „Da.” „Kako znaš ako to nikada nisi napravio?”

„Štitim i služim.” Pogledao ju je u oči, tako jasne, oprezne i staložene. „Zaštita je na prvom mjestu. Nemam pravo nositi značku ako ne mogu štititi. Ali bio bih sretan ako nikada ne dođe do toga da moram pucati u čovjeka.” I on je pokupio čahure s tla. „Jesi li ti?” „Pucala u nekoga? Ne. Ali pretpostavljam, čak i da jesam, to bi samo dovelo do novih pitanja.” „U pravu si. Dakle, bi li mogla?” „Da. Mogla bih.” Pričekala je trenutak. „Ne pitaj me kako to znam.” „Ne moram. Je li ostalo išta od one pite? I prije nego što pitaš zašto, reći ću ti. Sada kad smo jedno drugomu pokazali koliko smo dobri strijelci, mogli bismo otvoriti tu bocu, popiti malo vina i pojesti komad pite.” „Vino je bilo samo varka, manevar.” „Djelomično, ali to je još uvijek prilično dobro vino.” Ima majčin šarm, pomislila je, i vrlo vjerojatno istu vještinu postizanja onoga što želi. Fizički je privlačan, nema smisla poricati. A to što osjeća hormonalnu reakciju na njegov izgled, ponašanje, čak na njegov glas? To je potpuno prirodno. „Ne mogu sama pojesti cijelu pitu. Previše je za jednu osobu.” „Šteta da propadne.” Odložila je zaštitnu opremu na klupu. „U redu. Možeš doći na pitu i čašu vina. Ali neću spavati s tobom.” „Sad si me povrijedila.” „Ne, nisam.” Krenula je prema kući odlučivši mu jasno dati na znanje koja je njena pozicija. „Ja volim seks.” „Evo vidiš, neprestano pronalazimo sve više zajedničkih tema. Ako tako nastavimo, do kraja tjedna bit ćemo najbolji prijatelji.” „Kad bih tražila prijatelje, učlanila bih se u čitalački klub.” Polako se opušta, pomislio je, oduševljen njezinim sarkazmom. „Ja volim čitati, što je još jedna zajednička crta. Ali, razgovarali smo o seksu.” „Seks je normalna fizička funkcija i ugodno iskustvo.” „Za sada smo još uvijek na istoj stranici.” Izvadila je ključeve i otključala vrata. Čim je ušla, resetirala je alarm. „Vjerojatno ti na nekoj razini djelujem privlačno.”

„Na svim razinama, zapravo.” „I to je možda razlog zašto si došao ovamo, s vinom. Popit ću čašu vina, ali neću spavati s tobom.” „U redu.” Apsolutno oduševljen, slijedio ju je u kuhinju. „Neki poseban razlog za to, osim činjenice da još nismo podijelili čak ni pitu od borovnice?” „Postavljaš previše pitanja. Odgovaranje na njih zamorno je i neugodno.” „Prokleta moja radoznalost. Isuse, Abigail, jesi li se ti to nasmiješila?” „To je vjerojatno bila grimasa.” „A sada si se i našalila. Za koji trenutak nabacit ćeš cilindar i zaplesati na stolu.” „Duhovit si. Ja nisam, ali cijenim osobu s prirodnim smislom za humor.” Svukla je jaknu, otvorila vrata neke manje prostorije koja je vjerojatno služila kao priručna garderoba i objesila je na kuku. „A ti si fizički atraktivan muškarac i u dobroj si formi. Draži mi je seks s osobom koja je u dobroj formi.” Izvadila je vadičep i, iako je on već pružio ruku, sama je otvorila bocu, brzo i efikasno. Pa kvragu sve, pomislio je i sjeo. „Znači, znatiželja je za sada jedini križić protiv mene?” „Ima i drugih. Blizina, za početak, što bi postalo nelagodno i problematično kad više ne bih htjela spavati s tobom.” „Zbog čega misliš da bi do toga ikada došlo?” Izvadila je dvije čaše, dva desertna tanjurića, dvije vilice. „Zakon prosjeka.” „Ja prkosim statistici.” „Mnogi ljudi to misle. Ali nije tako.” Natočila je vino i pogledala ga. „Sviđa mi se tvoj nos.” „Abigail, ti me jebeno fasciniraš. Zašto ti se sviđa moj nos?” „Bio je slomljen. Nedostatak simetrije daje licu osobnost i zanimljivost. Osobnost mi se sviđa.”

„A ipak, nema seksa za mene.” Nasmiješila se, ovaj put potpuno. „Sigurna sam da imaš i druge opcije.” „To je istina. Dijelim brojeve, kao u delikatesi.” Pričekao je dok je izvadila pitu i odmotala je. „Želiš li znati zašto neću spavati s tobom?” Iznenadio ju je. I zainteresirao. „Da, želim.” „Zgodna si i čini se... u dobroj formi. Imaš taj pogled koji kao da prolazi ravno kroz mene, u dubinu mene. Ne znam zašto je to seksi, ali jest. I potrebna ti je pomoć.” „Ne želim nikakvu pomoć.” „Nisam rekao ništa o želji. Potrebna ti je pomoć, a ja sam slab na ljude kojima je potrebna pomoć. Sviđa mi se tvoj pas, iako pretpostavljam da je opasan jednako toliko, ili bar približno, koliko i Glockna tvom boku. Sviđa mi se način na koji govoriš, kao da si tek malčice zahrđala u tome. Volio bih osjetiti oblik tvojih usana na svojima. Želio bih to više nego što sam mislio. Ali.” S prenaglašenim uzdahom, podignuo je ruke i pustio ih da padnu. „Ja ću uvijek imati pitanja. I tu leži problem. A, budući da sam muškarac, raspoložen sam za seks ako žena samo kihne u mom smjeru. Iako je obično volim prvo upoznati. Večera, konverzacija, takve stvari.” „Spoj? Ja ne izlazim na spojeve.” „Znaš, to me ne iznenađuje. E sad, dijelili smo zajedničku aktivnost, gađali smo u metu. Podijelili smo razgovor i gledišta. Sada dijelimo vino i pitu. Ako to malo nategnemo, lako bismo mogli prebaciti loptu preko crte i nazvati to spojem.” Izraz na njezinu licu bio je definicija smetenosti i uzrujanosti. „Ovo nije spoj.” „Po tvom mjerilu.” Mahnuo je vilicom s nabodenim komadom pite. „Ja imam svoje mjerilo. Po njemu, jedino što nam stoji na putu jest moja radoznala priroda. Mogu poraditi na tome. A onda je još jedina prepreka tvoja volja.” „Nisam voljna pa, ako želimo nastaviti razgovor, trebali bismo promijeniti temu. To nije bio izazov”, dodala je kad joj je to doprlo do svijesti. „Nisam kanila postaviti seksualni izazov.”

„Ne, shvatio sam, ali je svakako imalo taj okus. I ukusan je. Kao pita.” Zagrabio je još jedan komad. „Jesi li ti dizajnirala ovaj sigurnosni sustav?” Pogled joj je ponovno postao oprezan. „Da.” „Kamere, također?” „Da. Naravno, pojedinačne elemente ne proizvodim sama.” „Naravno.” Nagnuo je glavu i proučavao računalnu radnu stanicu. „Ozbiljna stvar.” „To je moj posao.” „Ja sam dobar na računalima. Mogu obaviti ono što trebam obaviti, obično je to pronalaženje onoga što trebam pronaći. Ali moj otac, on je nevjerojatan. Negdje zapnem, on odmah riješi stvar. To mora biti matematički štreber u njemu. Jesi li ti bila matematički štreber?” Nekada davno bila je štreber u svemu. Možda je to još uvijek. „Volim matematiku. Njenu logiku.” „Mogao sam i misliti.” Otpio je malo vina. „Sviđa mi se tvoja kuća. Mama želi ukrasti kompletnu kuhinju.” „Trebao bi joj nabaviti psa.” „Što?” „Kaže da još nije spremna, ali po njenoj reakciji na Berta bilo je očito. Nedostaje joj pas. Ona je... Oprosti.” Crvenilo joj je obojilo obraze. „To nije bilo na mjestu.” „Mi ovdje ne stojimo puno na jednom mjestu. Voljela je toga psa. Svi smo ga voljeli. Sve nas je pogodilo kad smo ga morali dati uspavati.” Pogledao je dolje u Berta i othrvao se − jer volio je imati svoju ruku − porivu da ga pomiluje. „Stvarno misliš da je spremna za novoga?” „Nisam to trebala spominjati.” „Spomenula si. Trebala si. Sad tražim tvoje mišljenje.” „Onda, da. Vjerojatno bi se osjećala nelojalnom kad bi sama nabavila drugog psa. Ali poklon, od nekoga, od svoje djece? To je druga stvar, zar ne?”

„Da. Hvala. Dopala si joj se, mojoj mami.” „I ona se meni svidjela. Trebao bi ponijeti ostatak pite i njen pladanj.” Ustala je i izvadila foliju i prekrila preostali dio. „Izvoli svoj šešir. Čemu žurba?” „Nisi imao šešir.” „To je izraz. Kao, na primjer, pazi da te vrata ne udare po guzici dok izlaziš.” „Oh. Onda, da, trebaš poći. Moram nahraniti psa i čeka me još puno posla. Molim te, reci svojoj majci da sam uživala u kolaču.” „Hoću. Prenijet ću joj.” Ustao je i podignuo pladanj. „I hvala na vinu. Ispratit ću te.” Pričekao je pred vratima dok je otključala sve brave i isključila alarm. Onda je odložio pladanj na stolić pokraj vrata. „Reci svom psu da se opusti.” „Zašto?” „Zato što želim staviti ruke na tebe, a trebat će mi poslije, bar jedna od njih, da se odvezem do kuće.” „Ne volim da me se dodiruje.” „Voliš seks. Poljubac je negdje između dodira i seksa. Zar nisi radoznala, Abigail?” „Malo.” Proučavala ga je onim rendgenskim očima pa spustila pogled prema psu. „Ami”,rekla je i lagano dotaknula Brooksa po ruci. „Ami,Bert.” Ipak, ukočila se kad ju je Brooks uhvatio za ruku − ruku kojom drži oružje. „Ami”, promrmljao je. „To se zalijepilo za mene. Onda budimo prijatelji.” Stavio je drugi dlan na njezin obraz, pomilovao je. A ona ga je gledala. Taj oprezan, čvrst pogled udario je neku strunu u njemu. Poljubio ju je lagano, možda malo iznad crte prijateljstva, ali lagano i mekano. Usne su se susrele, oči spojile. Pritisnuo je samo još malo, tijelom uz tijelo, dok njena ruka nije našla put do njegova ramena.

Dok nije kliznula oko vrata, u kosu. Dok njen jezik nije dotaknuo njegov, a pažljive oči nisu postale tamnozelene. Odmaknuo se i pustio joj ruku. Uzimajući pladanj zatresao je glavom. „Znaš da ću morati doći ponovno.” „To je pogreška.” „Za koga?” „Za oboje.” „Različita gledišta, sjećaš se.” Prignuo se i brzo − ovaj put stvarno prijateljski − dotaknuo joj usne. „Vratit ću se. Vidimo se, Bert”, dodao je i izišao van. Abigail je zatvorila vrata i zaključala ih prije nego što je čula paljenje motora. Uzdahnula je i pogledala psa. „To je pogreška”, ponovila je.

10 Brooks je proveo veći dio dana u utjerivanju straha u kosti trojici tinejdžera uhvaćenih u krađi po dućanima, očevidu na mjestu prometne nesreće − što je primarno uključivalo sprečavanje vozača da se potuku − pisanju izvještaja o tim incidentima i slušanju jadikovki Sida Firehawka kojemu je konačno napisao kaznu zbog pregorjela prigušivača. Za nagradu, odlučio je skočiti do pekarne po neko hrskavo pecivo, ali u to je Alma provirila u ured. Naušnice veličine dječje šake u obliku simbola mira opasno su joj plesale oko glave. „Javio se Grover. U Ozark Artu je došlo do nekih problema.” „Kakvih problema?” „Svađa ili nešto takvo. Rekao je samo da su se stvari malo zažarile i zamolio te da svratiš.” „Dobro. Prošetat ću do tamo. Ako želiš da ti nešto donesem, na povratku bih mogao svratiti do pekarne.” „Bježi od mene, Sotono.” „Samo sam spomenuo.” Brooks je ustao i uzeo jaknu. „Ako čokoladni kolač s bademima i cappuccinos bezmasnim mlijekom nađu put do mog stola, to neće biti moja krivnja.” „Naravno.” Dok je izlazio iz postaje, pitao se zašto, kad već uzima kolač, želi kavu s bezmasnim mlijekom. Ali to je bila jedan od ženskih misterija oko kojih nije želio lupati glavu. Dok je hodao, pogledao je u nebo. Temperatura se odbijala stabilizirati; naglo gore, strmoglavo dolje, pa tresak po sredini, kao dobrodošlica tornadu. Ali nebo je i dalje bilo bezopasne, isprano plave boje. Prešao je preko trga u Shop Street i zadovoljno promatrao popodnevnu subotnju gužvu u trgovinama. Prošao je pokraj prodavaonice s delikatesama, pomislio na Abigail, i prošao još jedan blok do Ozark Arta.

Kroz izlog nije vidio nikakve znakove komešanja, nije vidio ni Grovera, ni mušterije ni ikoga drugoga. Malo zvonce nad vratima veselo je ciknulo kad je otvorio vrata i pogledom preletio po izložbenom prostoru punom slika, skulptura, lončarije i ručno rađenog stakla. Zrak je bio prožet mirisom proljetne šume koji je dolazio iz jednog od onih difuzora u obliku trske. Groverov rad, odsutno je pomislio. Tip izgleda kao gnom iz slikovnice, ali je čarobnjak za mirise. Krenuo je dalje prema skladištu i ustanovio da nema nikoga ni kod blagajne. A onda je začuo kuckanje peta na drvenom podu. Sylbie, raspuštene kose i sanjivih očiju, kliznula je iz stražnje sobe. „Pa, evo i tebe... šerife.” „U čemu je problem, Sylbie?” „Reći ću ti.” Rastresla je kosu i pozvala ga savijenim kažiprstom. „Unutra.” „Gdje je Grover?” „Vratit će se za nekoliko minuta. Netko je morao ostati i paziti na dućan.” Brooks je osjetio kako mu se pod nogama otvara zamka. „Sylbie, Grover je nazvao postaju, rekao je da je došlo do nekog spora koji traži policijsku intervenciju.” „Postoji spor, ali ne mora ga biti. Dođi straga i riješit ćemo to.” „Riješit ćemo to ovdje.” „U redu, kad baš želiš.” Imala je na sebi haljinu s crnim i bijelim volanima. A onda više nije imala ništa. „Isuse Kriste, Sylbie.” Nasmijala se i zamahnula glavom šireći oko sebe miris parfema. Naslonila se na kvaku, gola osim visokih crvenih sandala iz kojih su se nazirali nokti obojeni istom intenzivnom nijansom. „Nisi došao one večeri, Brooks. Morala sam sama popiti vino.” „Rekao sam ti da sam u gužvi. Vrati tu haljinu na sebe.” „Pa ne sjećam se da si to prije govorio.”

Zadržao je pogled na njezinu licu, iznenađen i pomalo uznemiren jer mu za to nije trebalo mnogo napora. „Kažem to sada. Odjeni se, Sylbie.” „Dođi ovamo i natjeraj me.” „Što nije u redu s tobom?” upitao je. „Nagovorila si Grovera da zatraži policajca za uviđaj.” „Ne bilo kojeg policajca, dušo.” Napućila je usnice u poljupcu. „Htjela sam tebe.” „Prestani.” Smirenost koju je rijetko gubio napinjala je lanac samokontrole. „Ako za deset sekundi ta haljina ne bude na tebi, uhitit ću te.” „Oh... želiš tu igru.” „Pogledaj me, prokletstvo. Da li se ja igram?” Njegov napeti ton i izraz lica konačno su se probili do Sylbie. Bijes joj je obojio oči dok se saginjala i povlačila haljinu na sebe. „Ne možeš tako razgovarati sa mnom.” „Napravit ću i više od toga ako još jedanput izvedeš nešto ovakvo. Ja sam jebeni šef policije, Sylbie. Na dužnosti sam.” Namjestila je tanke naramenice dvama prijezirnim trzajevima. „Kao da se ovdje ikada išta događa.” „Reći ću ti što će se dogoditi. Idem pronaći Grovera i napisat ću mu kaznu zbog lažne prijave.” „Nećeš.” „Vjeruj mi.” Brzo je zakoračila prema njemu. „Nemoj to raditi, Brooks. Nemoj. Napravio je to samo zato što sam ga ja zamolila.” „Onda će drugi put biti pametniji. I ti, također.” „Zašto si takav?” Kroz ljutnju su se probile suze. „U zadnje vrijeme si tako čudan. Moram se doslovno baciti na tebe, a onda se samo ljutiš. Dok smo bili u školi, nisi mogao skinuti ruke s mene.” „Ovo nije srednja škola. Ne želim u školu.”

„Ne želiš mene.” Poznavao je te suze. Već je plivao kroz rijeke njenih suza. Pokatkad su bile i iskrene. „Sylbie, ti si lijepa, vjerojatno najljepša žena koju sam ikada vidio. Talentirana si, a, kad se potrudiš, zanimljiv si sugovornik. Ali ne želim te onako kako sam te želio prije. Ne želim ono što smo imali prije.” „Nisi to govorio prije dva tjedna kad smo bili u krevetu.” „Ne, nisam, i žao mi je, Sylbie. Seks s tobom uvijek je bio dobar, ali nikada nismo imali mnogo toga zajedničkog.” „Što te briga, sve dok dobiješ ono što tražiš?” „Dušo, moraš imati bolje mišljenje o sebi. Ja imam.” „Nešto nije u redu s tobom.” Bijes, zbunjenost i nelagoda obojili su joj obraze žarkim crvenilom. „Trebaš me željeti kad ti se nudim.” „Ako je to sve što želiš, mnogo je drugih koji bi bili sretni da te dobiju.” „Ali ne ti.” „Ne, ja ne.” Došli su do kraja tog puta i osjetio je olakšanje. „Ne više. Možda ćemo se bez seksa više sviđati jedno drugomu. Ali jednu stvar ti obećavam, i dobro me slušaj. Ako ikada izvedeš nešto slično, vidjet ćeš kako ćelija izgleda iznutra.” Crvenilo je i dalje bilo na obrazima, ali lice joj je postalo ledeno hladno. „Promijenio si se, Brooks.” „Bože, nadam se da je tako. Sad bolje ostani čuvati dućan dok se Grover ne vrati.” Krenuo je prema vratima i osvrnuo se. „To je lijepa haljina, Sylbie. Zadrži je na sebi.” Izišao je van i pronašao Grovera − okrugla tijela, povijenih ramena i proćelav − sjedio je na klupici između njegove i susjedne trgovine i pućkao Marlboro. „Oh, hej.” „Hej i tebi, Groveru. Pođi sa mnom.” „Ali...” „Postoji globa za lažnu prijavu, i ti ćeš je platiti.” „Ali ja...”

„Sljedeći put kad neka lijepa žena zatraži od tebe neku glupost, prvo uključi mozak.” „Ali rekla je...“ „To što je Sylbie rekla, riješi sa Sylbie. Ja kažem, ne viči ’vuk’, osim ako ti pomoć doista nije potrebna. Ne troši moje vrijeme, ni vrijeme gradske policije. Mogao bih te strpati u zatvor zbog ovoga.” Groverovo lice osulo se crvenim mrljama, rumenilo je bujalo preko nezdravo bijele kože dok se on drhtavo podizao na noge. „Zatvor? Sveti Bože. Ja sam samo...” „Samo to nemoj ponoviti. Globa je dvije tisuće dolara.” Bio je spreman uhvatiti Grovera ako se onesvijesti i bio je siguran da nije daleko od toga. „Ja−jaja...” „Smanjit ću to na dvadeset pet dolara, s popustom na glupost. Do kraja današnjeg dana nacrtaj se u postaju s novcem ili se vraćamo na dvije tisuće. Jasno?” „Da, gospodine. Žao mi je. Ja sam samo mislio...” „Ne, nisi uopće mislio. Sljedeći put hoćeš.” „Ja ću platiti, Groveru.” Sylbie je izišla iz trgovine i pridružila im se. „Ja sam kriva. Ja ću platiti globu.” „Ne tiče me se otkuda dolazi novac, samo mora biti uplaćen do pet sati.” „Nisi ga morao toliko preplašiti.” Sylbie je sjela na klupu, povukla Grovera k sebi i ovila mu ruku oko zgrbljenih ramena. „Ja sam kriva za sve.” „Bez rasprave. Platite globu i račun je čist.” Iako je izgubio apetit, prešao je na drugu stranu do pekarne i uzeo Alminu narudžbu. Ostavio je kolač i kavu na njezinu stolu, otišao u ured i počeo pisati prijavu. Dvoumio se oko razloga, a onda se ipak odlučio za lažnu dojavu. Odgovaralo je, a neće nikoga dovesti u neugodnost. Ispisao je formular i stavio ga pokraj Almine kave. „Grover ili Sylbie doći će kasnije i platiti globu. Ne pitaj ništa.”

„Kad god netko kaže ne ’pitaj’, to znači da svakako treba pitati.” „Ne kad ti je taj netko upravo donio cappuccinoi čokoladni kolač.” Alma je kucnula plavo lakiranim noktom po kartonskoj šalici. „Znači ovo je mito.” „Moglo bi se i tako interpretirati. Ne pitaj, Alma.” Okrenuo se prema ulazu jer se na vratima pojavio Ash. „Morao sam rastjerati nekoliko skateboarderas parkirališta kod banke. Opet. I zaustavio sam Doylea Parsinsa zbog prebrze vožnje. Opet. Neki ljudi nikada neće naučiti. Ima kolača?” „Kolač”, rekla je Alma. „Jednina. Moj.” „Prošao sam pokraj igrališta Male lige. Vidio sam kako onaj Draperov klinac udara solidnu tricu. I usput sam si kupio sam ekspresni lonac. Kolač bi baš dobro došao za kraj.” Alma se nasmiješila, namjerno polagano zagrizla kolač i zakolutala očima od užitka. „Mmm!” „To je, jednostavno, zlobno.” Brooks ih je ostavio i vratio se u svoj ured. Uzeo si je malo vremena za traženje podataka o Abigail Lowery − koja, kako je otkrio, ima magisterij iz računalnih znanosti i još jedan inženjera sigurnosnih sustava, oba s MIT−a. Prilično impresivno. Malo je potrajalo, ali na kraju je saznao da radi kao honorarni vanjski suradnik za tvrtku Global Network. Promijenio je fokus i bacio se na čeprkanje po podacima o toj tvrtki. U privatnom vlasništvu. Osnovala ju je neka Cora Fiense, trideset tri godine. Bez fotografije u dokumentu. Ali pronašao je nekoliko članaka koji su spominjali malu, ekskluzivnu tvrtku koju je pokrenula medijski stidljiva agorafobičarka. Stranica nije pružala nikakve konkretne podatke o vlasnici ili zaposlenicima, samo informaciju da Global radi dizajn i analize sigurnosnih sustava. Zavalio se u stolici i pitao se zašto i dalje ustraje na tome. Nije prekršila nikakav zakon, bar ne po onome što je saznao. Sviđala mu se, ali tu je bilo

nešto što ga je svrbjelo i taj svrbež nije mogao ignorirati. Od one vrste koja mu je govorila da će, ako nastavi kopati, pronaći nešto... drugo. Netko je pokucao na vrata i brzo je prebacio drugi dokument na ekran. „Da.” „Ja sam gotova”, javila se Alma. „Pozivi su preusmjereni na tvoj mobitel. Ash je na desku do osam, Boyd je u patroli.” „U redu.” „Sylbie i Grover došli su zajedno, platili su globu.” „Dobro.” „Ne znam je li kolač bio vrijedan toga. No, u svakom slučaju, smjena ti je završila prije deset minuta. Idi kući.” „I mogao bih. Hvala, Alma.” Provjerio je kalendar i ustanovio da u ponedjeljak ima mjesečni sastanak s gradskim vijećnicima − veselje. A do kraja mjeseca mora još završiti tromjesečne izvještaje i inspekcije. Mogao bi otići kući i obaviti nešto od tih stvari. Društveni mu kalendar, tako i tako, nije baš prštao od aktivnosti. Mogao bi svratiti u pubili nazvati nekog prijatelja. Ali nije bio raspoložen ni za to. Još od incidenta sa Sylbie bio je razdražljiv, blago depresivan. I uspaljen. A taj dio ga je baš ljutio. Jer nakon prvotne zbunjenosti i šoka, bio je u napasti. Samo maloj napasti. Teško bi ga itko mogao kriviti zbog toga, pomislio je, i prišao prozoru. Čovjek bi trebao biti mrtav godinu dana pa da ga gola Sylbie ne dovede u napast. I, evo, sada je razdražen i naoštren. A prije odlaska u Ozark Art bio je prilično dobre volje. Onda se lišio brzog, vrućeg seksa, talijanske kave i kolača i sve se skiselilo. Ali Sylbie je bila u pravu. Promijenio se. Nadao se da nikada neće izgubiti sklonost za brzim, vrućim seksom, ali više to nije želio plaćati osjećajem krivnje i praznine koji je dolazio poslije.

Ono što mu sada treba jest odvlačenje pozornosti i razonoda. Možda se odveze do Mye i užica večeru, poigra se s klincima. Ništa ne može brže izbiti seks iz glave od dvaju divljih klinaca koji se svađaju oko PlayStationa. Uzeo je jaknu, zatvorio ured i pozdravio Asha na izlasku. Impulzivno je skrenuo i požurio do cvjećarnice. Stigao je baš pred zatvaranje. Veliki buket tulipana dobra je trampa za večeru i razbibrigu. Odvezao se izvan grada prema velikoj, bučnoj kući njegove sestre pokraj rijeke. Sve dok nije skrenuo na drugu stranu nije bio ni svjestan da se predomislio. Abigail je upalila vatru u kaminu. Na štednjaku se krčkala gusta pasta e fagioli.Ispekla je malu štrucu kruha s maslinama i upravo pripremala miješanu salatu koju je kanila začiniti octom od malina. Sav posao planiran za taj dan bio je završen. Devedeset minuta utrošila je na vježbanje i prošetala je s Bertom. Kanila se počastiti večerom i filmom − možda čak dvama filmovima i kokicama. Uzevši u obzir sve prekide i uznemiravanja, imala je prilično dobar, produktivan tjedan. Honorar za upravo završen posao podebljat će joj bankovni račun i pridonijeti miru u duši. A nedjelja? Dat će računalu malo odmora. Očistit će oružja, radit će u vrtu i stakleniku, možda ode na dulju šetnju u brda. Onda će se predahnuti uz ostatke juhe od graha i provesti večer uz knjigu. Za nju, to je obuhvaćalo savršen vikend. „Razmišljam o nekoj akciji−avanturi i komediji nakon toga”, rekla je Bertu i još jedanput promiješala juhu. „I vino. Mislim da bismo mogli...” Oboje su se ukočili kad je zapištao alarm s upozorenjem. „Netko dolazi”, promrmljala je i spustila ruku na pištolj za pojasom. Prepoznala je policijski automobil i nabrala obrve. „Zašto je opet došao?”