Nora Roberts ili J.D.Robb - Svjedokinja

„O, jebi ga. Je li to bilo nužno?” „Vidjela nas je. Alexova kurva otišla je s drugim čovjekom, i mislili smo da je sam.” „Večeras je bio u potrazi za svježim mesom. Na njezinu nesreću. A gdje je druga?” „Druga?” Lijepe crne oči postale su ledene. „Bile su dvije. Ova i još jedna − niska, crna kosa, crvena haljina.” „Jegor.” Krupni čovjek kimnuo je glavom, izvukao nož i krenuo uz stube. Korotkij je krenuo prema kuhinji, a Ilja je mahnuo rukom i zaputio se prema terasi. „Liz”, mrmljao je. „Sve je u redu, Liz. Ja ću se pobrinuti za tebe.” Izvukao je nož iz čizme i držeći ga iza leđa upalio vanjska svjetla. Vidio je odbačene cipele, preletio pogledom po terasi, potrčao do ograde. „Ovdje nema nikoga”, rekao je Korotkij s vrata. „Bila je tu. Pronađi je.”

4 Trčala je naslijepo, praznih očiju, daha isprekidana jecajima. Nije smjela ispustiti vrisak koji joj je puzao kroz grlo. Mogli bi je čuti. Ako je čuju, ako je uhvate, ubit će je. Kao Julie. Borila se protiv poriva da istrči na ulicu. Moglo bi ih biti još tamo vani. Kako bi mogla biti sigurna neće li u autu koji se zaustavi biti oni? Kako bi mogla znati neće li vrata na koja zakuca otvoriti netko od njih? Morala je trčati, pobjeći što brže i što dalje. Mora se sakriti. Kad je naišla na ogradu, popela se preko nje. Naišavši na živicu, gurala je granje i probijala se dalje. Kad je razrezala stopalo na oštrom kamenju, prigušila je krik bola. Sklanjala se od mjesečine i tražila sjenu kao krtica. Pretrčala je preko nekog mračnog dvorišta, a pas je bijesno zalajao. Samo da me ne čuju, samo da me ne sustignu. Ne okreći se. Nešto ju je proparalo u boku i, dok je padala prema naprijed, u jednom trenutku strave pomislila je da je nastrijeljena. Srušila se na zemlju i skvrčila. Pokušavala je doći do daha, a hrapavi, šišteći grcaji grebli su je po grlu. Grč, samo grč. Ali za njim je došao snažan napadaj mučnine. Odgurnula se na koljena, povraćala, plakala, kašljala i ponovno povraćala samu slinu jer više ništa nije ostalo u želucu. Šok, pomislila je dok su joj zubi cvokotali. Znojenje i drhtavica, vrtoglavica, mučnina, ubrzano bilo. U šoku je, a mora misliti. Prekrižila je ruke i trljala se dlanovima kako bi se zagrijala, i istodobno je pokušavala usporiti disanje. Otpuzala je natrag po torbicu koja joj je izletjela iz ruke. Uspjela ju je zadržati tijekom bijega i tješila se mišlju da je ipak zadržala neštorazuma. Mora nazvati policiju; mora pozvati pomoć.

„Izvadi telefon”, prošaptala je tjerajući se da se pokrene. „Pritisni broj jedan u memoriji. Reci im... reci im...” „Devet−jedan−jedan, kakav problem imate?” „Pomozite mi. Možete li mi pomoći?” „O čemu je riječ?” „Ustrijelio ih je.” Suze su joj grunule iz očiju i gotovo zagušile glas. „Ubio ih je, a ja sam pobjegla.” „Gospođo, prijavljujete pucanje iz vatrenog oružja?” „Ubio ih je. Ubio je Julie. Ja sam pobjegla.” „Poslat ću vam pomoć. Gdje se nalazite?” „Ne znam gdje sam.” Pritisnula je ruku na usta boreći se da se ne slomi. „Trčala sam. Samo sam trčala. Mislim da sam u blizini Lake Shore Drivea. Čekajte. Hoćete li pričekati? Nemojte otići.” „Ovdje sam. Ne brinite se. Kako se zovete?” „Elizabeth. Ja sam Elizabeth Fitch.” „Elizabeth, prepoznajete li nešto u blizini. Neki istaknuti detalj, adresu?” „Pronaći ću adresu. Nalazim se iza neke kuće. Siva kamena kuća s tornjićima.” Šepajući, prišla je kući i žestoko zadrhtala jer su je iznenada obasjala sigurnosna svjetla. „Ima popločani kolni prilaz i veliku garažu. Trijemove i... i vrtove.” „Možete li doći do ceste?” „Mogu. Vidim je. Vidim ulične svjetiljke. Ako izađem na svjetlo, a oni me ugledaju, ubit će me.” „Samo nastavite govoriti. Ostanite na vezi, Elizabeth. Pronaći ćemo vas preko telefonskog signala.” „Vidim adresu. Vidim brojeve.” Pročitala im je podatke s ploče. „Policijski automobil krenuo je prema vama. Pomoć stiže, Elizabeth. Jeste li ozlijeđeni?” „Ne. Ne, pobjegla sam. Bila sam na terasi kad su ušli u kuću. Bila sam na terasi. Nisu znali da sam tamo. Nisu me vidjeli. Pucao je u njih. Ubio ih je. Ubio je Julie.”

„Žao mi je. Gdje se to dogodilo?” „Ne znam točno. Negdje na Lake Shore Driveu. Nismo trebale otići tamo. Nismo trebale otići u tu kuću. Julie je mrtva.” „Tko je Julie, Elizabeth?” „Ju−Julie Masters. Moja prijateljica Julie. Nailazi neki auto. Moram se sakriti.” „To je patrolni automobil. Pomoć je stigla.” „Jeste li sigurni?” Panika joj je sjela na prsa, istisnula sav zrak. „Jeste li sigurni?” „Upravo sam s njima u vezi preko radija, približavaju se adresi. Reći ću im da upale rotirajuća svjetla. Vidjet ćete ih za trenutak.” „Da. Da, vidim ih.” Posrćući je krenula prema svjetlu. „Hvala vam.” „Sada ste na sigurnom, Elizabeth.” Htjeli su je odvesti u bolnicu, ali ona se samo još više uznemirila pa su je ipak odlučili prvo odvesti u postaju. Na stražnjem sjedalu policijskog automobila skutrila se ispod prekrivača koji joj je jedan policajac ovio oko ramena i nastavila drhtati. Odveli su je u sobu s jednim stolom i stolicama. Jedan policajac ostao je s njom, a drugi je otišao po kavu. „Reci mi što se dogodilo?” Rekao joj je svoje ime, zapamtila ga je. Blakely. Imao je tvrdo lice i umorne oči, ali on joj je dao prekrivač. „Otišle smo u klub. Julie i ja, otišle smo u klub.” „Julie Masters.” „Da.” „Koji klub?” „Skladište 12.Ja...” Reći će cijelu istinu. Nema više laganja. „Napravila sam lažne isprave za nas dvije.” Iznenađenje mu je samo na trenutak preletjelo preko lica. Nastavio je zapisivati u mali notes. „Koliko imaš godina?” „Šesnaest. Napunit ću sedamnaest u rujnu.”

„Šesnaest”, ponovio je ravna glasa i bezizražajna pogleda. „Gdje su ti roditelji?” „Imam samo majku. Ona je izvan grada na medicinskom simpoziju.” „Morat ćemo je obavijestiti o ovome.” Elizabeth je samo sklopila oči. „Da. Ona je dr. Susan L. Fitch. Odsjela je hotelu Westin Peachtree Plaza, u Atlanti.” „Dobro. I ti si falsificirala isprave kako bi mogla ući u Skladište 12?“ „Da. Žao mi je. Možete me zatvoriti, ali morate pronaći čovjeka koji je ubio Julie.” „Rekla si da ste bile u kući, ne u klubu.” „Upoznale smo Alexa u klubu. Otišle smo u njegovu kuću. Nismo to trebale napraviti. Pile smo. Nismo trebale. Meni je pozlilo, onda sam otišla na terasu jer...” Suze su joj ponovno počele teći niz obraze. „Izišla sam na terasu, a dva su muškarca ušla u kuću. Pucali su u Alexa, a, kad je Julie ušla u sobu, pucali su i u nju. Ja sam pobjegla.” „I ne znaš gdje je ta kuća?” „Mogu je pronaći. Mogu vas odvesti ili vam mogu nacrtati. Ali ne znam točnu adresu. Bila sam glupa, glupa, glupa. Molim vas, ne možemo je samo ostaviti tamo.” „Znaš li puno ime tog Alexa?” „Ja... Da!” Hvala Bogu. „Ime mu je Alex, ali čovjek koji ga je ubio zvao ga je Alexi. Alexi Gurevič.” Blakely je utihnuo, a pogled mu je postao oštar. „Kažeš da si bila u kući Alexija Gureviča i da si svjedočila dvostrukom umorstvu?” „Da. Da. Da. Molim vas.” „Samo trenutak.” Ustao je kad je drugi policajac ušao s kavom i nešto mu promrmljao. Što god to bilo, drugi ju je policajac brzo pogledao pa izjurio iz prostorije. „S obzirom na tvoje godine, obavijestit ćemo socijalnu službu. Sad će doći jedan detektiv. On će dalje razgovarati s tobom.” „Ali Julie. Mogu li vas prvo odvesti do kuće? Ostavila sam je. Samo sam je ostavila tamo.” „Mi znamo gdje Gurevič živi.”

Izišao je, ali za petnaestak minuta netko je došao i donio joj zdjelicu pileće juhe iz automata. Nije mislila da bi mogla išta pojesti, ali nakon prvog gutljaja njen izmrcvareni želudac preklinjao je za još. Nakon kave i hrane, konačno je nastupila reakcija i dovukla sa sobom teški umor. Predajući se, Elizabeth je položila glavu na stol i sklopila oči. Ispred prostorije za ispitivanje detektiv Sean Ripley prišao je dvostranom ogledalu i stao uz svoju partnericu. „Znači, to je naša svjedokinja.” „Elizabeth Fitch, šesnaest godina, kći doktorice Susan L. Fitch, šefice kirurgije u bolnici Silva Memorial.” Brenda Griffith povukla je dugi gutljaj kave iz plastične šalice. Radila je u policiji već petnaest godina i bila je naviknuta na noćne pozive. Ali kava je ipak pomagala. „Netko iz socijalne službe uskoro stiže.” „Je li provjereno?” „Gurevič je dobio jedan u čelo, dva iza uha. Mali kalibar, pucanj iz neposredne blizine. Ženska žrtva − na ispravi piše Julie Masters − dvadeset jedna godina, ali prema iskazu njene prijateljice, godine su lažne. Policajci s uviđaja javili su da je primila dva metka u glavu.” „Jebenih šesnaest godina.” Riley, veteran s dvadesetogodišnjim stažem, kroničnim bolovima u leđima i prorijeđenom smeđom kosom, zatresao je glavom. „Sretna je što je preživjela.” „Preživjela je i reći će nam što zna.”Brenda se okrenula od ogledala. „Ja ću voditi, ići ćemo mekano. Ako je samo polovica od onoga što je rekla istinito, imala je paklenu noć. Ah, evo i socijalne službe.” „Ja ću joj donijeti Colu“, rekao je Riley. „Oboje ćemo početi mekano.” Elizabeth se probudila uz trzaj straha. Zurila je u ženu prijazna lica i crne kose stegnute otraga u bogati konjski rep. „Oprosti. Nisam te kanila prestrašiti. Ja sam detektivka Griffith. Ovo je gospođa Petrie iz socijalne službe. Moj će partner stići za trenutak. Mislio je da bi ti godilo neko osvježavajuće piće.” „Zaspala sam. Koliko dugo...” Pogledala je na sat. „Bože, gotovo je svanulo. Julie...” „Žao mi je zbog tvoje prijateljice.”

„To je moja greška. Nismo trebale otići tamo. Znala sam da je to pogrešno. Samo sam željela... krivotvorila sam vozačke dozvole.” „Čula sam o tome. Mogu li vidjeti tvoju?” „Naravno.” Elizabeth je izvadila ispravu iz torbice. Griffith ju je proučavala podignutih obrva, okretala na jednu pa na drugu stranu, i konačno vratila pogled na Elizabeth. „Kažeš da si to sama napravila?” „Da. Zanimalo me kako se radi i malo sam eksperimentirala. A Julie je željela ići u klub pa sam ih napravila. Znam da je to ilegalno. Nema isprike. Jesam li uhićena?” Griffith je bacila letimičan pogled na Petrie pa ponovno na Elizabeth. „Mislim da ćemo pričekati s tim. Poznaješ li Alexa Gureviča otprije?” „Ne. Došao je za naš stol. Pile smo cosmopolitane.”Prekrila je lice dlanovima. „Bože, potražila sam podatke o klubu prije nego što smo krenule. Nikad prije nisam bila u noćnom klubu. Pročitala sam nekoliko članaka u kojima se spominje veza s ruskom mafijom. Ali nisam ni pomislila... Zatim nam je prišao Ilja...” „Ilja? Govoriš o Ilji Volkovu?” „Da. Plesale smo s njima, sjedili smo u separeu i on me poljubio. Nikada me nitko nije poljubio prije toga. Bio je tako drag i dobar prema meni, a onda...” Na zvuk otvaranja vrata naglo se prekinula, a bljesak straha vratio joj se u oči. „Elizabeth, ovo je moj partner, detektiv Riley.” „Donio sam ti Colu.Moja kći ujutro ne može živjeti bez Cole.” „Hvala. Ne bih trebala piti...” Elizabeth se nervozno nasmijala. „To je stvarno glupo, zar ne? Pila sam alkohol dok mi nije pozlilo. Gledala sam kako ubijaju dvoje ljudi. A ne želim prekršiti majčinu direktivu o gaziranim pićima.” Otvorila je limenku i natočila sadržaj u plastičnu čašu. „Hvala vam”, ponovila je. „Elizabeth.” Griffith je pričekala dok nije ponovno zadobila Elizabethinu pozornost. „Jeste li ti, Julie, Alex Gurevič i Ilja Volkov

zajedno napustili klub Skladište 12i otišli u Gurevičevo prebivalište?” „Ne. Samo nas troje. Ilja je trebao nešto obaviti u klubu. Trebao je doći − i došao je, ali kasnije. Nakon.” „Je li Ilja Volkov ubio Gureviča i Julie?” „Ne. Ubio ih je čovjek po imenu Jakov Korotkij. Mogu vam ga opisati, ili nacrtati, ili raditi s policijskim crtačem. Sjećam se njegova lica. Sjećam ga se vrlo dobro. Imam eidetsko pamćenje. Ja ne zaboravljam. Ne zaboravljam”, ponovila je povišena glasa i počela drhtati. „Detektivi”, umiješala se gospođa Petrie. „Elizabeth je proživjela veliku traumu. Mislim da joj je za večeras bilo dosta.” „Ne. Ne. Moram pomoći. Moram nešto napraviti.” „Imamo dopuštenje njene majke”, rekla je Griffith. „Moje majke?” „Obaviještena je o ovom incidentu. Doletjet će poslije tijekom dana.” Elizabeth je sklopila oči. „U redu.” „Elizabeth, ovo je važno. Kako znaš da je Jakov Korotkij čovjek koji je ubio Gureviča i Julie?” „Alex ga je oslovio prezimenom dok su razgovarali. Julie je vjerojatno bila u kupaonici. Ja sam nakratko zaspala, vani na terasi. Njihovi glasovi − Alexov i dvojice muškaraca − probudili su me.” „Dva muškarca.” „Drugi je bio viši, krupniji. Korotkij ga je zvao Jegor. Korotkij je optužio Alexa da je krao od svog ujaka. Alex ga je nazvao svog ujaka − Sergejom. Poricao je, ali lagao je. Vidjela sam na njemu da laže. Korotkij, on je... Jeste li ikada vidjeli kobru kako ubija miša? Kako ga strpljivo promatra. Kako se čini da uživa u tim trenutcima jednako kao i u samom napadu? Tako je izgledalo. Alex ga je oholo ignorirao, kao da je on vođa. Ali nije bio. Korotkij je bio glavni. I Alex se uplašio kad ga je Korotkij optužio da surađuje s policijom. Rekao je da i Sergej zna. Alex je preklinjao. Trebate li točne riječi koje su rekli jedan drugomu?” „Vratit ćemo se na to.” „Krupni čovjek gurnuo je Alexa na koljena. A Korotkij je iza leđa izvukao pištolj. Valjda je imao navlaku otraga na pojasu. Nisam vidjela.

Pucao mu je ovamo.” Elizabeth se dotaknula kažiprstom po čelu. „Stavio je cijev pištolja na njegovo čelo i opalio. Nije uopće bilo glasno. Onda je opalio još dva puta. Ovamo. Zamalo sam vrisnula. Morala sam staviti ruku preko usta kako ne bih vrisnula. Korotkij je nazvao Alexa .... Neka gruba ruska psovka.” „Ti govoriš ruski?” „Ne baš tečno. Nikada prije nisam čula taj izraz, ali bilo je... razumljivo samo po sebi. Spominjem to samo zato što se sve odigravalo tako brzo. Nazvao je Alexa, čak i kad je bio mrtav, pogrdnim imenom. Onda je naišla Julie, iz smjera kuhinje. Straga, iza kuhinje je kupaonica. Rekla je: 'Alex, ne osjećam se baš dobro. Trebali bismo...' To je bilo sve što je rekla. Korotkij se okrenuo i ustrijelio je. Julie je pala. Vidjela sam da je mrtva, ali svejedno je još jedanput opalio. I psovao je na ruskom. Na trenutak ništa nisam čula. Vrištala sam u sebi. Nisam čula. Onda sam ugledala Ilju. Mislila sam da će i njega ubiti, htjela sam ga upozoriti, pomoći mu. A onda...” „Odmori se malo”, blago je rekao Riley, a Griffith je znala da to nije njegov ići−ćemo−mekanoglas, već istinska zabrinutost. „Predahni.” „Govorili su ruski, ali sve sam razumjela − ili gotovo sve. Ilja je bio ljut, ali ne zbog Alexove smrti.” Sklopila je oči, duboko udahnula, i prenijela razgovor riječ po riječ. „To je prilično precizno”, napomenuo je Riley. „Ja imam eidetsko pamćenje”, ponovila je. „Pobjegla sam jer je Ilja znao da sam došla u kuću. Znala sam da će pitati za mene. Znala sam da će i mene ubiti. Zato sam pobjegla. Nisam obraćala pažnju kuda idem − samo sam trčala. Ostavila sam cipele. Nisam mogla trčati u cipelama, visoke pete, pa sam ih ostavila na terasi. Nisam razmišljala. Jednostavno sam reagirala. Da sam razmišljala, ponijela bih ih sa sobom. Sigurno su ih pronašli. I znaju da sam sve vidjela. Znaju da sam čula.” „Zaštitit ćemo te, Elizabeth. Obećavam ti.” Griffith je ispružila ruku i dotaknula je po dlanu. „Bit ćeš sigurna.” Griffith je izišla iz prostorije s Rileyom i uhvatila se rukama za glavu. „Isuse Kriste, Riley, Isuse Kriste na romobilu. Znaš li što imamo?”

„Imamo očevidca s fotografskim pamćenjem koji govori ruski. Imamo pasjeg sina Korotkija i ono lukavo kopile Ilju. I ako Bog bude milostiv, imat ćemo Sergeja. Ako ona izdrži i ustraje, slomit ćemo leđa cijeloj bandi.” „Izdržat će ona.” Griffith je sjajnih očiju pogledala prema vratima. „Morat ćemo pozvati nadređene, Riley, i staviti je u sigurnu kuću. Treba nam i Šerifov ured.” „Zajebi to.” „Ako ih ne pozovemo, doći će sami. Pozovemo li ih, i mi ostajemo unutra.” „Dovraga, mrzim kad si u pravu. Primimo se posla. Znaš što sam još primijetio?” „Što?” „Čini se da joj je više muka od majčina dolaska nego od svega ostaloga.” „Mislim da je zabrana izlaska trenutačno najmanja od njezinih briga.” Elizabeth se prepustila. Nije ju bilo briga kamo je vode. Samo je htjela spavati. Zaspala je u automobilu između dvaju detektiva. Kad su se zaustavili, izišla je van bez pitanja i u polusnu ušla u malu kuću prekrivenu šindrom. Prihvatila je čistu majicu i pamučne hlače, čak se uspjela presvući u maloj spavaonici sa bračnim krevetom. Bojala se snova, ali bila je nemoćna pred iscrpljenošću. Legla je na namješten krevet i pokrila se policijskom dekom kojom je cijelo vrijeme bila zaogrnuta. Sklopila je oči i osjetila suze između trepavica. Onda nije osjećala više ništa. Probudila se u podne, suha i prazna. Nije znala što sada slijedi. Cijelog je života točno znala što se od nje očekuje, kad se to očekuje. No sad nije bilo popisa, nije bilo rasporeda na koji bi se mogla osloniti. Posramila se jer osjeća glad, jer želi kavu, tuš, četkicu za zube. Svakodnevne stvari, obične stvari. Julie više nikada neće biti gladna ili raditi svakodnevne stvari.

Ali ustala je i trgnula se kad je s bolnim stopalom stala na pod. A onda je ustanovila da je boli cijelo tijelo. I treba je boljeti, pomislila je. Treba patiti. Tada se sjetila majke. Majka se vraća, možda je već stigla. Toće biti veća kazna od bola i gladi. Želeći kaznu, otvorila je vrata. Oslušnula. Čula je glasove − nerazgovijetan žamor − namirisala kavu. Namirisala, uz još jedan trzaj, i sebe. Željela je kaznu, ali nadala se da će se moći istuširati prije nego ona stigne. Izišla je iz sobe i krenula prema glasovima. I sledila se. U maloj bijelo−žutoj kuhinji stajao je stranac. Visok čovjek, krakat, ulijevao je kavu iz vrča u debelu bijelu šalicu. Zaustavio se u pokretu i nasmiješio joj se. Traperice, bijela majica i − navlaka za pištolj. „Dobro jutro. Ili dobar dan. Ja sam zamjenik saveznog šerifa John Barrow. Sve je u redu, Elizabeth. Mi smo ovdje da te zaštitimo.“ „Vi ste šerif.” „Točno. Poslije ćemo te premjestiti u drugu sigurnu kuću.” „Je li detektivka Griffith ovdje?” „Doći će malo kasnije. Donijela ti je nešto odjeće i osobnih stvari.” Zastao je jer je Elizabeth samo zurila u njega. „Dala si joj ključ i rekla si joj da je u redu ako ode do tvoje kuće i pokupi odjeću, četkicu za zube i takve stvari.” „Da, sjećam se.” „Kladim se da bi ti dobro došlo malo kave i aspirin.” „Ja... voljela bih se istuširati, ako je to u redu.” „Naravno.” Ponovno se nasmiješio i odložio vrč i šalicu. Imao je plave oči, ali ne kao njena majka. Njegove su bile tamnije, i tople.

„Donijet ću tvoju torbu. Ja sam ovdje sa zamjenicom šerifa Theresom Nolan. Želim da se osjećaš sigurnom, Elizabeth − ili te zovu Liz?” Zapekle su je suze. „Julie me zvala Liz. Julie me tako zvala.” „Žao mi je zbog tvoje prijateljice. Prošla si teško iskustvo, Liz. Theresa i ja ćemo paziti na tebe.” „Ubit će me ako me pronađu. Sigurna sam u to.” Plave oči zagledale su se ravno u njezine. „Neće te pronaći. A ja im neću dopustiti da te ozlijede.” Željela mu je vjerovati. Imao je dobro lice. Mršavo, kao i ostatak tijela, gotovo učiteljsko. „Koliko ću se dugo morati skrivati?” „Krenimo prvo dan za danom. Donijet ću tvoje stvari.” Kad se vratio, pronašao ju je kako još uvijek stoji na istom mjestu. „Mogao bih pripremiti nešto za jelo dok se ti središ”, predložio je. „Ja kuham bolje od Terry. To ne govori mnogo, ali neću te otrovati.” „Hvala. Ako vam nije problem.” „Nikako.” „Oprostite. Ne znam gdje je kupaonica.” „Onuda.” Pokazao je rukom. „Onda skreni desno.” Gledao je za njom dok je odlazila, onda podignuo svoju kavu i zagledao se u šalicu. „Ustala je”, rekao je svojoj partnerici koja je upravo stigla. „Isuse, Terry, više izgleda kao da joj je dvanaest nego dvadeset. Nije trebala otići u taj klub.” „Vidio si isprave koje je krivotvorila. Mogla bi živjeti od toga.“ Niska, oštra, dražesna, Terry je dohvatila vrč. „Kako se mala drži?” „Za tanku nit srčanosti, ako mene pitaš. Uljudna kao tvoja pratetka Martha.” „Kad bih ja imala pratetku Marthu, ona bi bila kuja na kotačima.”

„Uopće nije pitala za svoju majku. Za Griffith, da, ali ne za svoju vlastitu majku. To ti govori nešto. Pripremit ću joj jaja sa slaninom.” Otvorio je hladnjak i izvadio namirnice. „Želiš li da ja nazovem tužitelja? On želi što prije razgovarati s njom.” „Dajmo joj malo vremena. Neka prvo stavi nešto hrane u želudac. Mogla bi mjesecima ostati u sigurnoj kući.” „Možda godinama. Kako se netko tko je toliko pametan može naći upleten s Volkovima?” „Pokatkad je dovoljno imati šesnaest godina.” John je bacio slaninu na tavu i pustio je da cvrči. „Ja ću nazvati tužitelja. Reći ću mu da dođe za dva sata. To će joj dati vremena da se odjene, pojede nešto i sabere se.” „Kad si već kod toga, provjeri kad stiže njezina majka.” „Vrijedi.”

5 Kad se Elizabeth vratila, odjevena u traperice i plavu majicu s tankim čipkanim obrubom, pladanj sa slaninom, jajima i tostom već je bio pripremljen. „Je li detektivka Griffith donijela sve što ti je potrebno?” „Da. Ne znam trebam li raspakirati sve stvari ili ne. Rekli ste da nećemo ostati ovdje.” „Ne brini se o tome. Jedi dok je toplo.” Zurila je u tanjur. „To je mnogo hrane.” Slanina? Njezin bi nutricionist dobio infarkt. Pomisao na to izvukla joj je smiješak na lice. „Izgledaš gladno.” „I jesam gladna.” Podignula je glavu, a smiješak joj je ostao na licu. „Ne bih smjela jesti slaninu.” „Zašto?” „Prerađeno meso, natrij, životinjska masnoća. To nije na popisu prihvatljive hrane. Moja majka i njezin nutricionist zacrtali su vrlo precizan plan prehrane.” „Je li? Pa, bilo bi šteta sve to baciti.” „Uistinu.” Miris ju je privukao bliže stolu. „A vi ste se potrudili i sve to pripremili.” Sjela je, nabola komad slanine na vilicu i zagrizla mali zalogaj. Zatvorila je oči. „Odlično je.” „Sve ima bolji okus sa slaninom.” Stavio joj je pokraj tanjura visoku čašu sa sokom i tri aspirina. „Uzmi ovo. Popij sok. Izdaleka vidim mamurnost.” Smiješak je izblijedio. „Nismo trebale piti alkohol.” „Ne, niste trebale. Ti uvijek radiš ono što bi trebala?” „Da. Mislim, prije ovoga jučer. A da sam i jučer radila ono što sam trebala, Julie bi još bila živa.”

„Liz, Julie je mrtva zato što je Jakov Korotkij ubojica, zato što su Volkovi zli ljudi. Ti i Julie napravile ste glupost. Ali ona nije zaslužila umrijeti zbog toga. Ti nisi odgovorna za njenu smrt. Uzmi aspirine, popij sok. Jedi.” Poslušala ga je, više iz navike nego što je bila gladna. Ali, hrana je, oh, hrana je bila tako dobra, tako utješna. „Možete li mi reći što sada slijedi? Ne znam kakva je procedura, a lakše je kad znaš što se očekuje od tebe.” Donio je šalicu s kavom do stola i sjeo pokraj nje. „Mnogo toga sada ovisi o tebi.” „Jer je moj iskaz potreban kako bi osudili Jakova Korotkija za umorstvo, a onog drugog čovjeka za sudioništvo. I Ilju za pomaganje nakon počinjenoga djela. To bi, također, moglo uplesti i Sergeja Volkova, iako bi to bilo svjedočenje po čuvenju. Za ovaj dio nisam sigurna. On je vjerojatno najzanimljivija meta jer je, kako se čini, on na čelu te organizacije ili je jedan od čelnih ljudi.” John se zavalio u stolicu. „Čini se da imaš solidan uvid u situaciju.” „Slušala sam neka predavanja i dosta sam čitala.” „Od jučer?” „Ne.” Nasmijala se, ali joj je smijeh zapeo u grlu. „Otkako sam krenula na fakultet. Zanimalo me.” „Ali ti studiraš medicinu.” Spustila je pogled na tanjur i pažljivo zagrabila komadić kajgane. „Da.” John je ustao, prišao hladnjaku i izvadio jednu Coluza sebe, a onda još jednu. Upitno je podignuo obrvu. „Ne bih trebala... Da, molim. Voljela bih popiti Colu.”Otvorio je obje limenke i vratio se za stol. U tom trenutku naišla je zbijena žena plave kose vezane u glatki konjski rep. „Liz, ovo je zamjenica saveznog šerifa Nolan. Terry, Liz.” „Kako se osjećaš danas, Liz?” „Bolje, hvala.” „Liz se baš raspitivala o procesu, iako se čini da joj je sve jasno. Terry je kontaktirala Ured državnog tužitelja. Ako tvoja majka ne stigne

navrijeme, uz tebe će tijekom razgovora biti predstavnica socijalne službe. Tvoja je suradnja dobrovoljna, Liz, ali...” „Mogli bi me zadržati kao krunskog svjedoka i protiv moje volje. To neće biti potrebno. Moram surađivati. Moram svjedočiti. Možete li mi reći jesu li Volkovi uistinu pripadnici ruske mafije?” „Ono što mislimo i ono što možemo dokazati...” „Želim znati što vi mislite”, prekinula ga je Elizabeth. „Mislim da trebam biti upoznata sa svojom situacijom. Možda sam maloljetna, legalno, ali nisam dijete. Kvocijent inteligencije mi je dvjesto deset. Znam da sam se ponijela budalasto i neodgovorno, ali nisam glupa. Ako je ubojstvo izvedeno po zapovijedi pahana −šefa − i ja sam postala metom. Ako odlučim svjedočiti pred sudom, učinit će sve da me spriječe. Čak i nakon procesa, i napose ako moje svjedočenje dovede do osude, ostat ću meta. Za odmazdu.” Zastala je i otpila malo Coleravno iz limenke. Nevjerojatno. „Sinoć, zapravo rano jutros, da budemo precizniji, bila sam u lošem stanju. Od pića, mučnine, a zatim od šoka. Nisam mogla potpuno procijeniti situaciju. Ali sada mogu. Ako su Volkovi stvano vrlo loši ljudi, labavo povezana banda nasilnika i kriminalaca, situacija je teška. Ako su pripadnici kriminalne organizacije, ako su članovi Crvene mafije, sve postaje mnogo gore. Moram znati o čemu je riječ.” Čekala je dok su John i Terry izmijenili poglede. „Čim dobijem pristup računalu,” dodala je, „moći ću i sama saznati što me zanima.” „Kladim se da možeš”, promrmljao je John. „Mi mislimo − kvragu, znamo − da su Volkovi pripadnici zločinačke kriminalne organizacije. Znamo da su duboko upleteni u krijumčarenje oružjem i trgovinu ljudima, u računalne prijevare − to im je specijalnost − reketarenje, krađe i poslove s drogom. To je dalekosežna organizacija s brojnim legitimnim, ili bar dovoljno legitimnim poslovima kao što su noćni klubovi, restorani, striptiz−barovi i poslovi s nekretninama. Nekolicinu manje značajnih članova uspjeli smo uhvatiti, ali hijerarhija je ostala netaknuta. Znamo da je Korotkij Sergejov čovjek, njegov ubojica. Ali nikada mu ništa nismo mogli prišiti.”

„On je uživao u ubijanju Alexa. Prezirao ga je. A Julie... to ga je samo iznerviralo. Ništa više, ništa manje. Žao mi je, ali više nisam gladna.” „U redu je.” Na trenutak se zagledala u svoje ruke, pa ponovno u Johnove oči. „Neću se moći vratiti na Harvard. Više neću moći otići kući. Ako odlučim svjedočiti, morat ću ući u Program zaštite svjedoka. Tako će biti, zar ne?” „Sad malo trčiš pred rudo”, rekla je Terry. „Ja uvijek mislim unaprijed. Sinoć nisam mislila i platila sam užasnu cijenu. Hoću li se moći upisati na neko drugo sveučilište, pod drugim imenom?” „Mogli bismo to organizirati”, rekao je John. „Mi se dobro brinemo za naše svjedoke, Liz. I to možeš provjeriti na računalu.” „Hoću. Oni ne znaju tko sam ja. Želim reći, Ilji sam rekla samo ime, bez prezimena. On je upoznao samo Liz − a uvijek sam bila samo Elizabeth. A prije nego što samo otišle u klub, ja... ošišala sam se i obojila kosu. Inače ne izgledam ovako.” „Sviđa mi se ta frizura”, rekla je Terry. „Dobro ti stoji.” „Izgledam potpuno drukčije. Sinoć, sa šminkom, u haljini, s ovom frizurom, uopće nisam bila nalik sebi. Možda bih mogla dati iskaz a da oni ne saznaju tko sam ja. Znam da su male šanse za to, ali voljela bih pokušati vjerovati u to. Bar zasad.” Terry je ustala kad joj je zazvonio mobitel za pojasom. „Nolan. Da. Razumijem.” Vratila je telefon u navlaku. „Upravo dovode tvoju mamu.” „U redu.” Elizabeth je ustala i odnijela svoj tanjur do sudopera. „Ja ću oprati posuđe.” „Pomoći ću ti”, ponudio se John. „Ne. Ako ne zamjerite, voljela bih na trenutak biti sama prije nego što moja majka stigne.” „Naravno.” Stavio joj je ruku na rame. „Bit će sve u redu, Liz.” Samo je kimnula glavom i držala ruke zaposlenima kako nitko ne bi primijetio da se tresu.

Kad su policajci u civilu uveli Susan kroz vrata, već se bila smirila i uspostavila kontrolu nad sobom. U škrto namještenoj dnevnoj sobi, Elizabeth je ustala da dočeka majku. Jedan pogled bio je dovoljan da shvati kako će isprika koju je pripremila biti više nego nedovoljna. „Za ime svijeta, Elizabeth, što si učinila s kosom?” „Ja...” Izbačena iz ravnoteže, Elizabeth je podignula ruku do glave. „Žao mi je.” „Sigurna sam u to.” „Dr. Fitch, ja sam zamjenik šerifa Barrow, a ovo je zamjenica Nolan. Razumijemo da je ovo vrlo teška situacija. Sjednimo pa ćemo vam točno objasniti koje su sve mjere poduzete za zaštitu vaše kćeri.” „To neće biti potrebno. Već sam informirana. A sad me ispričajte, željela bih nasamo razgovarati s njom.” „Žao mi je, dr. Fitch, ali radi njene zaštite, nužno je da netko od nas cijelo vrijeme bude s njom.” Elizabeth ga je letimice pogledala pitajući se zašto ju je ostavio samu u kuhinji. „U redu. Sjedni, Elizabeth.” Susan je ostala na nogama. „Ne postoji nikakvo prihvatljivo opravdanje, nikakvo logično objašnjenje, za tvoje ponašanje. Ako sam točno informirana o činjenicama, prekršila si zakon falsificirajući dokumente. Onda si te dokumente iskoristila za ulazak u noćni klub s još jednom maloljetnicom, gdje ste konzumirale alkohol. Jesu li te tvrdnje ispravne?” „Da. Točne su.” „Svemu tomu dodala si još nezreliju prosudbu i otišla si s čovjekom kojega si tek upoznala u njegovu kuću. Jesi li se upustila u seksualne odnose s tim čovjekom?” „Ne.” „Iskren odgovor od ključne je važnosti. Mogla si pokupiti neku spolno prenosivu bolest ili ostati u drugom stanju.” „Nisam imala seksualne odnose ni s njim ni s bilo kojim drugim čovjekom.”

Suzan ju je pogledala hladno kao što bi pogledala neki uzorak ispod mikroskopa. „Ne mogu ti vjerovati na riječ. Podvrgnut ćeš se specijalističkom pregledu čim to bude moguće. Djela imaju posljedice, Elizabeth, kao što vrlo dobro znaš.” „Nisam imala seksualni odnos”, ponovila je Elizabeth ravnim glasom. „Julie je imala odnos s Alexom i sad je mrtva. Čini mi se da je to predrastična posljedica.” „Svojim postupcima dovela si i sebe i tu djevojku u ozbiljnu opasnost.” Riječi su bile kao kamenje bačeno na njene udove, lomile su kosti, lomile su joj srce. „Znam. Nemam isprike.” „Zato što ona ne postoji. Sada je ta djevojka mrtva, a ti si pod policijskom zaštitom. Uz to bi mogla krivično odgovarati...” „Dr. Fitch”, umiješao se John. „Uvjeravam vas da protiv Elizabeth neće biti podignuta nikakva optužnica.” „A o tome vi odlučujete?”, obrecnula se na njega i odmah zatim vratila pogled na Elizabeth. „Svjesna sam da djevojke tvojih godina mogu nezrelo rasuđivati, čak prkositi autoritetu. Dopustila sam to i tijekom našega posljednjeg razgovora progledala sam ti kroz prste. Ali od osobe tvojih sposobnosti, inteligencije i odgoja ne bih očekivala ovakav debakl. Samo te hir sudbine spasio da ne budeš i ti ubijena.” „Pobjegla sam.” „Na kraju si ipak pokazala malo zdravog razuma. A sad pokupi svoje stvari. Prije nego što odemo kući dogovorit ću da te pregleda jedan od dežurnih ginekologa.” „Ali... ja ne mogu ići kući.” „Ovo nije dobar trenutak za neprikladno dokazivanje neovisnosti.” „Elizabeth je pod zaštitom savezne vlade”, umiješao se John. „Ona je jedini svjedok dvostrukog umorstva. Čovjek koji je počinio ta umorstva osumnjičen je kao ubojica bratveVolkov. Toje ruska mafija, dr. Fitch, ako vas nisu informirali o tome.” „Znam što je Elizabeth izjavila policiji.”

Elizabeth je poznavala taj ton šefice kirurgije koji nije dopuštao nikakve gluposti, nije podnosio nikakve prigovore niti prihvaćao bilo kakve rasprave. „Također mi je rečeno da je taj čovjek nije vidio i da njeno ime nije poznato ni njemu ni njegovim suradnicima. Kanim odvesti svoju kćer kući, gdje će biti adekvatno kažnjena za svoje nedolično ponašanje.” „Možete kaniti što god želite, dr. Fitch, ali Liz je pod zaštitom savezne vlade.” John je govorio tako smireno, činjenično, da je Elizabeth samo blenula u njega. „Noćas će biti preseljena s ove lokacije na drugo mjesto koje je mnogo sigurnije. Vaša vila nije sigurna, a Elizabethina je sigurnost naš prioritet. Kao što je, pretpostavljam, i vaš.” „Ja imam dovoljno sredstava i mogu angažirati privatnu zaštitarsku tvrtku ako to bude potrebno. Već sam kontaktirala svog odvjetnika. Ne možete prisiliti Elizabeth na svjedočenje.” „Ne prisiljavaju me. Ja sam pristala na to.” „Tvoje je rasuđivanje i dalje manjkavo. Ovo je moja odluka.” Nazvao me je Liz, pomislila je Elizabeth. Nazvao me je Liz, suprotstavio se direktivi Dr. Susan L. Fitch − u lice. I zato ću bitiLiz. Neću se skršiti kao Elizabeth. „Ne, nije.” Svijet se nije zaustavio kad je izgovorila te riječi. „To je moja odluka. Moram svjedočiti i ne mogu ići kući.” Šok se razlio Susaninim licem i prekrio okrutno hladan gnjev. „Imaš li ti ikakvu predodžbu o posljedicama toga? Nećeš se moći uključiti u ljetni program niti nastaviti studij na Harvardu. Prolongirat ćeš i zapostaviti svoje obrazovanje i stavit ćeš svoj život, svoj život,Elizabeth, u ruke ljudi čiji je jedini cilj optužnica protiv tog čovjeka, bez obzira na cijenu koju ćeš ti platiti.” „Julie je mrtva.” „I ništa to ne može promijeniti, ali ova odluka mogla bi uništiti tvoj život i tvoju budućnost.”

„Kako bih mogla samo otići kući kao da se ništa nije odgodilo? Vratiti se svom životu? I tvojim planovima, jer to nikada nisu bili moji planovi. Ako je njihov plan osuditi ubojice, prihvaćam to. Tvoj je plan da ne učinim ništa, pokoravam se, živim život koji si ti zacrtala za mene. Ne mogu to više raditi. Moram pokušati napraviti ono što je ispravno. To je posljedica, majko. A ja moram prihvatiti posljedice.” „Samo ćeš povećati svoju pogrešku.” „Dr. Fitch”, umiješao se John. „Savezni tužilac dolazi ovamo na razgovor s Liz...” „Elizabeth.” „Čut ćete što će on reći. Koji će koraci biti poduzeti. Uzmite si malo vremena. Razumijem da je sve ovo došlo prenaglo i da ste u šoku. Preselit ćemo vas i vašu kćer na novu lokaciju, gdje ćete imati nekoliko dana za razmišljanje, razgovor.” „Nemam ni najmanju nakanu ikamo ići, i nisam obvezna ići. Očekujem da ćeš se urazumiti za dan ili dva”, obratila se Elizabeth. „Kad uvidiš puni razmjer posljedica. Javit ću gospođi Friscoda si bolesna i da ćeš nadoknaditi propuštena predavanja. Dobro promisli, Elizabeth. Neke korake više nećeš moći povući.” Čekala je, a kako Elizabeth nije odgovarala, usnice su joj se stisnule u ravnu crtu. „Kontaktiraj me kad budeš spremna doći kući. Gospodo”, hladno je pozdravila i krenula prema vratima. John ju je pretekao. „Samo trenutak, doktorice.” Podignuo je radio. „Barrow. Dr. Fitch izlazi. Treba je otpratiti do kuće.” „Primljeno. Vani je sve čisto.” „Vi ne odobravate moju odluku u ovoj situaciji”, rekla je Susan. „Vi niti želite niti trebate moju suglasnost, ali ne. Ne odobravam, nikako.” „U pravu ste. Ne treba mi vaše odobravanje.” Izašla je van bez osvrtanja.

John se vratio u sobu i zatekao Terry kako sjedi na naslonu Elizabethine stolice s rukom ovijenom oko njenih ramena. „Ljudi na različite načine reagiraju na strah i brigu”, rekao je. „Ona nije bila ni uplašena ni zabrinuta, ne primarno. Primarno, bila je ljuta i zlovoljna jer su joj pokvareni planovi. Razumijem to.” „Nije u pravu”, rekla je Terry. „Znam da je ona tvoja mama, ili nije u pravu i gadno je pretjerala.” „Ona je uvijek u pravu i nikada nije bila mama. Je li u redu ako odem na trenutak u svoju sobu?” „Naravno. Ali, Liz,” dodao je John kad je ustala, „nitko nije uvijek u pravu.” „Kučka”, siknula je Terry kroz zube kad je Elizabeth izišla. „Bezdušna kučka, dođe ovamo, svaka jebena dlaka na svome mjestu, i mrcvari sirotu djevojku u ovakvoj situaciji.” „Nijedanput je nije dodirnula”, promrmljao je John. „Nijedanput nije zagrlila to dijete, nije pitala kako se osjeća, nije rekla da joj je drago što nije ozlijeđena. Isuse Kriste, ako joj je život do sada bio ovakav, Program zaštite svjedoka mogao bi biti napredak.“ Elizabeth je provela dva sata u razgovoru s gospodinom Pomeroyem iz Ureda državnog tužitelja. Morala je još jedanput proći kroz cijelu priču, korak po korak, svaki detalj prethodne večeri, ali ovaj put s mnogo prekida, objašnjavanja, vraćanja natrag, preskakanja i ponovnog vraćanja na već ispričano. S njim su bila još trojica, svi u tamnim odijelima. Jedan od njih pisao je bilješke, iako se cijeli razgovor snimao. Došli su i detektivi Riley i Griffith pa se kuća činila vrlo malom i napučenom. U jednom trenutku Pomeroy se zavalio u stolicu i namrštio. „Dakle, Elizabeth, priznaješ da si popila nekoliko alkoholnih pića. Koliko točno? Tri, četiri? Više?” „Malo više od četiri. Posljednje piće nisam mogla dovršiti. Kad smo došli u Alexovu kuću, pila sam samo vodu. Pripremio mi je još jedno piće, ali nisam ga željela popiti. Nisam se dobro osjećala.” „Zapravo, pozlilo ti je. Nakon što ti je pozlilo, zaspala si vani na terasi. Koliko često piješ?”

„Ne pijem. Zapravo, pokatkad popijem malu količinu vina jer moja majka smatra da trebam razviti nepce za sofisticirane okuse, ali nikada prije nisam popila miješano piće.” „Znači to je bilo tvoje prvo iskustvo s tom vrstom alkohola, i konzumirala si gotovo pet čaša tijekom večeri, pozlilo ti je, zaspala si − ili izgubila svijest − vani, na terasi. Ipak, tvrdiš da možeš identificirati osobe koje su došle u kuću i ustrijelile Alexa Gureviča i Julie Masters? S koje udaljenosti?” „Oko tri metra. Ali sigurna sam. Vidjela sam ih vrlo jasno. Bili su u osvijetljenoj sobi.” „Zar nisi bila smanjene prisebnosti nakon što si popila sav taj alkohol, nakon što si partijala sve dok ti nije pozlilo?” Posramljena, zagledala se u svoje ruke, stisnute u krilu. „Sigurna sam da su moje reakcije bile usporene, i svakako, moje rasuđivanje. Ali ne moj vid i sluh.” Pomeroy je kimnuo jednom čovjeku iz svoje pratnje. Čovjek je prišao stolu i poslagao niz fotografija pred Elizabeth. „Prepoznaješ li nekoga od ovih ljudi?” upitao je. „Da.” Pokazala je na sliku u desnom kutu. „To je Jakov Korotkij. On je ustrijelio Alexa, a potom i Julie. Na ovoj slici ima dužu kosu.” „Poznaješ li tog čovjeka?” upitao je Pomeroy. „Jesi li ga ikada prije vidjela ili susrela?” „Nikada ga nisam susrela. Vidjela sam ga samo jedanput, sinoć, kad je ustrijelio Alexa i Julie.” „U redu.” Pomeroy je skupio fotografije, a njegov pomoćnik postavio je drugi niz. „Prepoznaješ li ikoga ovdje?” „Ovaj čovjek. Zovu ga Jegor. Ne znam mu prezime. On je bio s Korotkijem. Sputao je Alexa i gurnuo ga na koljena.” Ponovno, fotografije su maknute, a pred nju su postavljene nove. „Ovo je Ilja.” Usne su joj zadrhtale i čvrsto ih je stisnula. „Ilja Volkov. On je došao kasnije... nakon što su Alex i Julie već bili mrtvi. Samo nekoliko minuta poslije. Bio je ljut. Govorio je ruski.” „Kako znaš da je bio ljut?”

“Ja govorim ruski, ne baš dobro. Rekli su... ovo je prijevod. Je li to u redu ili da ponovim na ruskom?” “U redu je.” Duboko je udahnula i nastavila govoriti. “Onda sam pobjegla. Znala sam da će me tražiti, a, ako me pronađu, ubit će me jer sam vidjela što se dogodilo. Kad sam prestala trčati nazvala sam devet−jedan−jedan.” “To je dobro. Bila si dobra, Elizabeth, uhitit ćemo te ljude. Vjerojatno ćeš ih morati identificirati još jedanput, u policijskoj postaji. Oni te neće moći vidjeti.” “Da, znam.” “Tvoj iskaz pomoći će da stavimo vrlo opasne ljude iza rešetaka. U ime državnog tužitelja zahvaljujem ti na pomoći.” “Nema na čemu.” Nasmiješio se na to. “Razgovarat ćemo opet. Sljedećih nekoliko tjedana često ćemo se viđati. Ako ti nešto treba, Elizabeth, bilo što, jedan od šerifa će ti to nabaviti ili možeš kontaktirati mene. Želimo da ti bude udobno koliko god je to moguće.” “Hvala.” Kad je Pomeroy otišao, napetost koje nije bila ni svjesna, samo joj je skliznula s ramena. Kao i Terry prije, Griffith je sjela do nje na naslon stolice. “Bio je oštar s tobom jer će suđenje biti teško. Odvjetnici obrane pokušat će diskreditirati tvoje svjedočenje. To neće biti lagana šetnja.“ “Znam. Jeste li vi još uvijek uključeni u istragu?” “Sada je to zajednička istraga jer smo Riley i ja navaljivali. Loptu imaju federalci, ali mi smo i dalje na terenu. Kako se držiš?” “Dobro sam. Svi su bili vrlo uviđavni. Hvala što ste mi donijeli odjeću i potrepštine.” “Nema problema. Trebaš li još štogod?” “Željela bih svoj laptop. Trebala sam to već prije zatražiti, ali nisam jasno mislila.” “Nećeš moći slati poruke ili objavljivati tekstove na forumima.”

“Ne treba mi za to. Željela bih učiti, i istraživati. Ako biste mi mogli donijeti računalo i neke knjige..“ “Provjerit ću.” To bi trebalo biti dovoljno dobro. Kad je pala noć, ukrcali su je u automobil s Johnom i Terry. Griffith i Riley vozili su iza njih; još policajaca naprijed. Dok su jurili autocestom palo joj je na pamet da je samo prije dvadeset četiri sata prvi put odjenula svoju novu crvenu haljinu i stala na visoke pete. A Julie, blistavih očiju i afektirana glasa, sjedila je do nje u taksiju. Živa. Sada se ponovno sve promijenilo. Uvezli su se ravno u garažu jednostavne jednokatnice sa širokim dvorištem. Osim parkiranog automobila garaža je bila potpuno prazna − bez alata, bez polica, bez otpada. Ulazna vrata imala su razmetljivo čvrstu bravu. Vrata im je otvorio čovjek tamnosmeđe kose prošarane sijedim vlasima. Iako gotovo podjednako visok kao i John, bio je puniji, mišićaviji, u trapericama i polo majici, s oružjem u navlaci ispod pazuha. Odmaknuo se ustranu propuštajući ih u kuhinju, veću od one iz koje su upravo otišli. Kuhinjski uređaji bili su moderniji, a na podu su bile keramičke pločice bež boje. “Liz, ovo je zamjenik šerifa Cosgrove.” “Bill.” Pružio je ruku i ohrabrujući se nasmiješio. “Dobrodošla kući. Zamjenica Peski − Linda − upravo provjerava stanje oko kuće. Večeras ćemo te mi čuvati.” “Oh... Ali...” „Vratit ćemo se ujutro”, rekao je John. „Ali prvo ćemo te smjestiti.” „Pođimo gore da pogledaš svoju sobu”, predložila je Terry i, prije nego što se Elizabeth mogla složiti ili protestirati, podignula je njenu torbu i krenula uza stube. „Djeluje mlađe nego što sam mislio”, primijetio je Bill. „Iscrpljena je i još uvijek malo ošamućena. Ali to je žilava cura. Izdržala je dva sata s Pomeroyem i nijedanput se nije zbunila niti zabrljala.

Porota će je obožavati.” „Tinejdžerica koja je srušila Volkove.” Bill je zatresao glavom. „Zamisli ti to.” Sergej Volkov bio je čovjek u naponu snage, bogataš koji je potekao iz najsurovije bijede. Već s deset godina bio je spretan lopov i poznavao je svaki kut, svaku rupu u svom siromašnom getu u Moskvi. Prvog čovjeka ubio je s trinaest godina, rasporio ga je ukradenim američkim borbenim nožem. Još uvijek je imao taj nož. Uspinjao se kroz hijerarhiju moskovske bratvei postao brigadir prije svoga osamnaestog rođendana. Ambicija ga je vukla još dalje, a kad se raspao Sovjetski Savez, preuzeo je cijelu bratvuu nemilosrdnom, krvavom puču. Oženio se ženom lijepa lica sa skupim ukusom. Podarila mu je dvije kćeri i bio je zapanjen dubinom ljubavi koju je od prvog dana osjećao za njih. Plakao je kad je prvi put uzeo u naručje svako od svoje djece, preplavljen čuđenjem, divljenjem i ponosom. Ali, kada je, naposljetku, uzeo u ruke svog sina, oči su mu ostale suhe. Ta radost, to divljenje i ponos bili su preduboki za suze. Njegova djeca, njegova ljubav i želja da stvori što više za njih, natjerali su ga da emigrira u Ameriku. Tu će im moći ponuditi veće mogućnosti i bolji život. A smatrao je da je došlo vrijeme za širenje. Vidio je kako se njegova starija kći udaje za odvjetnika i plakao je kad je primio u ruke svoje prvo unuče. Mlađoj kćeri, svom nježnom sanjaru, svojoj umjetnici − otvorio je njezinu vlastitu, privatnu galeriju. Ali njegov sin, ah, njegov sin, njegov poslovni čovjek s diplomom Sveučilišta u Chicagu, to je njegova baština. Njegov je dječak pametan, snažan, trijezan, hladnokrvan. Sve nade, sve gladne želje dječaka iz moskovskog geta ostvarile su se u njegovu sinu. U Ilji. Sada je radio u sjenovitu vrtu svojeg imanja u povijesnoj četvrti Gold Coast i čekao ga. Sergej je bio krupan i privlačan muškarac sa sijedim pramenovima u valovitoj tamnoj kosi, s gustim crnim obrvama i očima boje

oniksa. Održavao je tijelo u odličnoj formi i zadovoljavao je svoju ženu, ljubavnicu i povremene kurve. Vrtovi su bili drugi izvor njegova ponosa. Imao je vrtne arhitekte i vrtlare, naravno, ali provodio je sate, kad god bi uhvatio vremena, sam u vrtu, gdje je mogao vlastitim rukama okopavati, plijeviti i saditi nove biljke. Da nije postao pahan,mogao bi sretno živjeti jednostavnim životom vrtlara. Čuo je sina kako mu se približava i prestao je kopati. „Kokošje govno”, rekao je. „Jeftinije je, lakše ga je nabaviti i usrećuje biljke.” Zbunjen, kao i uvijek, očevom ljubavlju prema zemlji, Ilja je zatresao glavom. „I ima miris kao kokošje govno.” „Mala cijena za korist koju daje. Moje fuksije uživaju, vidiš tamo? A plućnjak će uskoro procvjetati.” Sergej se okrenuo prema Ilji i malo zaškiljio. „Dakle, jesi li je pronašao?” „Ne još. Ali pronaći ćemo je. Jedan čovjek provjerava na Harvardu. Uskoro ćemo imati ime, a onda je naša.” „Žene lažu, Ilja.” „Mislim da o tome nije lagala. Studira medicinu i nesretna je. Majka joj je kirurg, ovdje u Chicagu. Vjerujem da je i to istina. Usporedo tražimo i majku.” Ilja je čučnuo do oca. „Neću ići u zatvor.” „Ne, nećeš. Niti će Jakov. Radim i na drugim izvorima. Ali ne sviđa mi se što jedan od mojih najboljih brigadira sada sjedi u ćeliji.” „On neće progovoriti.” „Ne brine me to. On im neće ništa reći, kao ni Jegor. Američka policija? Musor.“Odbacio ih je kao smeće trzajem zgloba. „Oni nikada neće slomiti ljude kao što su oni. Ne bi slomili ni tebe da te nismo uspjeli izvući uz jamčevinu. Ali ta djevojka, ona me zabrinjava. Brine me, Ilja, što je bila tamo i živa je. Brine me što Jakov nije znao da su ona i ta druga djevojka tamo.” „Zadržali su me u klubu, inače bih i ja bio tamo. Ne bi bilo svjedoka.”

„Komunikacija, to je problem. Ali i to je već riješeno.” „Rekao si da ga držim na oku, tata, da budem blizu njega dok ne bude kažnjen.” Ilja je skočio na noge i trzajem skinuo sunčane naočale. „Ja bih mu sam iščupao ruku zbog krađe od obitelji. Dao si mu sve, ali on je stalno želio više. Više novca, više droge, više žena, više zabave. Moj rođak. Suki.”Ispljunuo je tu riječ s gađenjem. „Pljunuo nam je u lice, ponovno, ponovno i ponovno. A ti si bio dobar prema njemu, tata.” „Nećak tvoje majke. Kako mu ne bih dao najbolje. I polagao sam nadu u njega.” „Uzeo si ga pod svoje okrilje, njega i Jakova.” „I Jakov se svaki put iznova pokazao vrijedan tog dara. A Alexi?” Sergej je slegnuo ramenima. „Pileće govno”, rekao je s poluosmijehom. „A sada će biti gnojivo. Droge. To mu je bila slabost. Upravo zato sam uvijek bio strog s tobom i s tvojim sestrama. Droge su samo posao. Zbog droge − tu je korijen svega, zbog droge je krao od nas, izdao i nas i svoju krv.” „Da sam znao, bio bih tamo i gledao ga kako preklinje kao baba. Gledao bih ga kako umire.” „Informaciju o pogodbi koju je taj kopilan sklopio s policijom dobili smo te večeri. Trebalo je što prije riješiti problem. Poslao sam Jakova i Jegora da provjere je li kod kuće. Možda su se prebrzo obračunali s njim. Pogreške se događaju, kako to Amerikanci kažu. Ti prije nisi odlazio na kurvanje s Alexijem. Njegov ukus uvijek je bio manje profinjen od tvojega.” „Trebao sam biti blizu njega”, ponovio je Ilja. „A ta djevojka, bila je zanimljiva. Svježa, neiskvarena. Pomalo tužna. Svidjela mi se.” „Ima još mnogo drugih. Ona je već mrtva. A sada, hoćeš li ostati na večeri? To bi razveselilo tvoju majku i mene.” „Naravno.”

6 Dva tjedna su prošla i počeo je sljedeći. Mogla je nabrojiti na prste jedne ruke koliko puta je dobila dopuštenje za izlazak iz kuće. Rijetko. I nikada sama. Nikada nije bila sama. Ona, koja je prije čeznula za društvom, ustanovila je da manjak samoće može ograničavati više nego četiri zida. Dobila je svoj laptop, ali su joj blokirali pristup elektroničkoj pošti i forumima. Iz dosade i radoznalosti razbila je zaštitu. Nije kanila kontaktirati ni s kim, ali to joj je dalo osjećaj nekog postignuća. Zadržala je taj mali trijumf za sebe. Imala je noćne more, i to je također zadržala za sebe. Donijeli su joj knjige i glazbu. Trebala je samo zatražiti što želi. Težeći za osjećajem slobode proždirala je popularnu literaturu i glazbu, sve stvari koje njezina majka nikako nije odobravala. No, umjesto toga, samo su poslužile kao podsjetnik na sve ono što je propustila i koliko je doista malo znala o vanjskome svijetu. Susan nijedanput nije došla. Svakog jutra John i Terry zamijenili bi noćnu smjenu, a svake večeri Bill i Linda zamijenili bi njih. Pokatkad su kuhali; činilo se da je doručak Johnova specijalnost. Ali u većini slučajeva donosili su hranu sa sobom. Pizzaili pljeskavice, piletina ili kineska hrana. Iz osjećaja krivnje − a djelomično iz obrane − Elizabeth je počela eksperimentirati u kuhinji. Po svemu što je vidjela, recepti su samo formule. A kuhinja je vrsta laboratorija. A eksperimentirajući, stekla je afinitet. Svidjelo joj se sjeckati i miješati, voljela je osjetiti razne mirise i teksture. „Što je na jelovniku?” Elizabeth je podignula glavu i ovlaš pogledala Johna. „Kanila sam isprobati recept za prženu piletinu s povrćem.”

„Dobro zvuči.” Dohvatio je vrč s kavom. „Moja žena radi stir−frykako bi navukla djecu da pojedu malo povrća.” Znala je da on i njegova žena Maddie imaju dvoje djece. Sedmogodišnjeg dječaka, Maxfielda, nazvanog po slikaru Maxfieldu Parishu, i petogodišnju Emily, nazvanu po Emily Bronte. Pokazao joj je slike, one iz novčanika, i ispričao joj smiješne male anegdote iz njihova života. Kako bi se personalizirao, to joj je bilo jasno. I postigao je svrhu, ali ju je istodobno natjerao da shvati kako ona nema veselih, malih anegdota iz svoga djetinjstva. „Jesu li zabrinuti za tebe? Zbog tvog posla?” „Max i Em? Premladi su za to. Ja ganjam zle ljude i to je otprilike sve što zasad mogu dokučiti. A Maddie?” Sjeo je s kavom za stol. „Da, na neki način. To je sve dio paketa. I zna biti teško za nju, neredovito radno vrijeme, prekovremeni sati, duga razdoblja razdvojenosti.” „Rekao si da je ona radila kao sudski izvjestitelj.” „Aha, sve dok nije došao Max. Najbolji dan mog života, taj dan na sudu. Jedva sam se mogao sjetiti svog imena dok je sjedila tamo pokraj mene. Najljepša žena koju sam ikada vidio. Ne znam ni sam kako sam je uspio nagovoriti da iziđe sa mnom, a kamoli da se uda za mene.” „Ti si častan i pouzdan čovjek”, primijetila je Elizabeth. „Privlačan. Ljubazan, imaš široke poglede i raznovrsne interese. A autoritativan položaj i oružje mogu biti atraktivni, na instinktivnoj razini.” Oči su mu se smijale preko šalice s kavom. „Ti si kao nitko drugi, Liz.” „Željela bih da je obratno.” „Nemoj. Ti si jedinstvena djevojka, zastrašujuće pametna, hrabra, suosjećajna − i tebe također zanimaju razne stvari. Ja ne mogu držati korak sa svim tim. Znanost, pravo, zdravlje i prehrana, glazba, knjige, sada kuhanje. Tko zna što će biti sljedeće?” „Hoćeš li me naučiti kako se rukuje oružjem?” Spustio je šalicu. „Otkuda je to došlo?” „To bi mogao biti jedan od mojihraznovrsnih interesa.” „Liz.”

„Imam noćne more.” „Oh, dušo.” Položio je ruku na njen dlan. „Pričaj mi o tome.” „Sanjam o toj noći. Znam da je to normalna reakcija, očekivana reakcija.” „Ali zato nije ništa lakše.” „Nije.” Zagledala se u kuharicu pred sobom i pitala se hoće li život ikada ponovno biti jednostavan kao sastojci i mjerice. „I sanjam o odlasku u policijsku postaju, na prepoznavanje. Samo, u snu, on me vidi, Korotkij. Znam da me vidi jer se smiješi. I posegne iza leđa, kao što je napravio one noći. A kad izvadi pištolj, sve se uspori. Nitko ne reagira. Ustrijeli me kroz staklo.” „On te nije vidio, Liz.” „Znam. Ali ovdje je riječ o strahu i emocijama − podsvjesnom strahu i emocijama. Nastojim ne razmišljati o tome, pokušavam se okupirati drugim stvarima i biti zaposlena.” „Zašto ne porazgovaraš sa svojom majkom?” „Čemu?” Iskrena zbunjenost na licu natjerala ga je da proguta psovku. „Ti znaš da imamo psihologa koji ti stoji na raspolaganju. Rekla si da ne želiš razgovarati s njim, ali...” „I dalje ne želim. Koja bi bila svrha? Ja razumijem što se dogodilo, i zašto. Znam da je to proces kroz koji moj um mora proći. Ali, on me ubije, znaš. U ovoj kući, jer me u snu pronađe. Ili na prepoznavanju, jer me vidi kroz staklo. Bojim se i osjećam se bespomoćno. Nemam moći, nemam oružja. Ne mogu se obraniti. Ne želim biti bespomoćna.” „I misliš da ćeš se, ako naučiš pucati, osjećati manje ranjivom, dobit ćeš kontrolu nad svojim strahovima?” „Mislim da je to rješenje.” „Onda ću te naučiti.” Izvadio je pištolj, skinuo spremnik i stavio ga na stranu. „Ovo je Glock 19.Standardno oružje. Ima petnaest metaka u spremniku.” Pružio joj je oružje i ona ga je oprezno uzela u ruku. „To je polimer. Pogledala sam na internetu.”

„Naravno.” „Nije toliko težak koliko sam mislila. Ali nije napunjen pa to oduzima malo težine.” „Zasad ćemo ga zadržati praznim. Prvo razgovarajmo o sigurnosti.” Podignula je glavu i pogledala ga u oči. „U redu.” Nakon nekoliko osnovnih informacija, pokazao joj je kako treba stajati, kako držati oružje, kako ciljati. I tada je u kuhinju ušla Terry. „Isuse Kriste, Johne.” „Nije napunjen”, brzo je rekla Elizabeth. „Ponavljam, Isuse Kriste.” „Daj nam minutu, Liz.” „Oh. U redu.” Nevoljkije nego što bi pomislila, vratila je oružje Johnu. „Bit ću u svojoj sobi.” „Što ti je to, dovraga, palo na pamet?” upitala je Terry iste sekunde kad je Liz izišla. „Želi naučiti rukovati oružjem.” „Pa, ja želim Georgea Clooneya u svom krevetu, ali nisam ga pokušala oteti. Još.” „Ona ima noćne more, Terry.” „Sranje.” Terry je silovito otvorila hladnjak i izvadila Colu.„Žao mi je, Johne, ovo je stvarno grozna situacija za to dijete. Ali dopustiti joj da se igra s tvojim službenim oružjem nije rješenje.” „Ona misli da jest. Ne želi se osjećati bespomoćno. Tko joj može zamjeriti? Možemo joj po cijele dane govoriti da je sigurna, da ćemo je zaštititi, ali i dalje je bespomoćna. Ne radi se samo o onome što joj govorimo, već o onome što osjeća.” „Znam to, Johne, znam. Razumijem. Uplašena je i sigurno joj je nasmrt dosadno. Mi to ne možemo promijeniti. Ne uistinu.” „Njezin život više nikada neće biti isti, Terry, i to ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti da ona nije samo svjedok, ona je djevojka u tinejdžerskoj dobi. Ako joj učenje o sigurnom baratanju oružjem pomaže, onda ću se ja pobrinuti da to i nauči. Jer, najmanje što zaslužuje jest miran noćni san.”

„Sranje”, ponovila je Terry. „U redu, razumijem. Stvarno. Ali...” „Ali?” „Razmišljam.” „Dobro, samo nastavi. Ja ću iskušati ovaj govor na našem šefu. Želim dobiti odobrenje da je odvedem u streljanu.” „Prije toga protrljaj lampu. Možda pomogne.” John se samo nasmiješio i, vadeći telefon iz džepa, otišao u drugu prostoriju. Terry je otpuhnula. Nakon kratkotrajnog razmišljanja, izvadila je još jednu Colui otišla na kat. Pokucala je na vrata Elizabethine sobe. „Naprijed.” „Ja uvijek ožednim od igranja s oružjem.” Terry je prišla krevetu i pružila joj Colu. „Nadam se da se ne ljutiš na Johna. Ja sam kriva.” „Nisam ljuta.” Terry je sjela do nje. „Bila sam iznenađena, to je sve. John mi je rekao za tvoje noćne more. Uplašena si. A iskreno, na tvom mjestu i ja bih se bojala.” „Ništa nisam mogla napraviti. Ni u snovima, također, ništa ne mogu napraviti i on me ubije. Želim se naučiti brinuti za sebe. Obraniti se. Vi nećete uvijek biti uz mene. Ti i John, ili Bill i Linda. Ili koga god pošalju umjesto vas. Jednoga dana nitko od vas neće biti tu, a ja moram znati da se mogu brinuti za sebe. Moja majka neće poći sa mnom.” „Ne znaš još što će...” „Znam.” Rekla je to mirno, bez emocija, i sama iznenađena svojim mirom. „Kad dođe vrijeme, kad dobijem novi identitet, ona neće poći sa mnom. Njezin je život ovdje. Njena karijera. Uskoro ću napuniti sedamnaest godina. Mogu podnijeti zahtjev za osamostaljenje, ako to bude potrebno. I sigurno ću ga dobiti. Kad navršim osamnaest, dobit ću nešto novca iz svoje zaklade. I još malo kad napunim dvadeset jednu. Mogu studirati i mogu učiti. Sad već znam i malo kuhati. Ali ne mogu se obraniti ako što dogodi.”

„Ti si pametna i sigurno si pogledala podatke o našemu programu. Nismo izgubili nijednog svjedoka koji je slijedio naše sigurnosne upute.” „Cijelog života slijedila sam nečije upute, naviknuta sam na to.” „Oh, Liz. Kvragu.” „To je bilo pasivno−agresivno”, rekla je Elizabeth i uzdahnula. „Žao mi je. Ali riječ je o tome da me oni nikada neće prestati tražiti. Oni vjeruju u odmazdu i naplatu dugova. Znam da ćete vi napraviti najviše što možete, ali, ako me pronađu, ja moram znati uzvratiti.” „Za to ima i drugih načina, osim oružja.” „A ipak, ti ga imaš uz sebe.” „Dva.” Terry se potapšala po gležnju. „Odobreno rezervno oružje. Ako želiš naučiti pucati, John je tvoj čovjek. Ali ima i drugih načina. Ja te mogu naučiti nekim potezima za samoobranu. Čovjek na čovjeka.” Zainteresirana, Elizabeth je nakrivila glavu. „Stvarna borba.” „Mislila sam više na samoobranu, ali da, uzvratiti udarac.” „Voljela bih naučiti. Ja sam dobar učenik.” „To ćemo još vidjeti.” John je ušao kroz otvorena vrata. „Pet ujutro. Budi spremna. Dobili smo dopuštenje za korištenje streljanom.” „Hvala ti. Puno hvala.” „Terry?” „Pet. Ujutro. Kvragu, uračunajte i mene.” Triput na tjedan prije svitanja, John ju je vodio u podrumsku streljanu. Naviknula se na osjećaj pištolja u ruci, na njegovu težinu, trzaj. Naučio ju je ciljati u tijelo, grupirati metke, puniti spremnik. Kad je saznala da je suđenje odgođeno, ispuhala je frustraciju na streljani. U izmjenične dane Terry ju je podučavala tehnikama samoobrane. Naučila je koristiti se protivnikovom težinom u svoju korist, razbiti gard, udariti iz ramena. Noćne su more i dalje dolazile, ali ne svake noći. A pokatkad bi u njima i pobijedila.

Kad je prošao prvi mjesec, njezin joj se stari život činio sve manje njezinim. Živjela je u jednostavnoj jednokatnici sa sigurnosnom ogradom i saveznim šerifom na straži. Linda joj je iz svoje kolekcije posuđivala ljubavne romane, krimiće, horore. Kad je prošao i kolovoz, Linda ju je ponovno ošišala − sa znatno više vještine − i pokazala joj kako će obojiti izrast. Za vrijeme dugih, mirnih večeri, Bill ju je naučio igrati poker. A vrijeme se vuklo kao vječnost. „Željela bih imati nešto novca”, rekla je Johnu. „Trebaš pozajmicu, mala?” „Ne, ali hvala ti. Htjela bih imati svoj novac. Imam štedni račun i željela bih podići svoj novac.” „Odlazak u banku bio bi nepotreban rizik. Ako ti je nešto potrebno, mi ćemo ti donijeti.” „Moja ga majka može podići umjesto mene. To je kao i pištolj. Za sigurnost.” Dobro je promislila o svemu. Imala je vremena promisliti o svemu. „Kad me konačno pozovu na sud i kad me presele, sve će se, pretpostavljam, odigravati dosta brzo. Željela bih imati nešto svojeg novca pri ruci. Želim znati da mogu kupiti ono što mi je potrebno i ne moram to tražiti ni od koga.” „Koju svotu imaš na umu?” „Pet tisuća.” „To je mnogo novca, Liz.” „Ne, zapravo. Trebat će mi novo računalo i još neke stvari. Želim misliti na sutra, a ne na danas. Danas je uvijek samo danas.” „Znam, čekanje je frustrirajuće.” „Odugovlačit će koliko god budu mogli jer se nadaju da će me pronaći. Ili se nadaju da ću izgubiti hrabrost. Ali ne mogu odugovlačiti unedogled. Moram misliti o ostatku svojeg života. Gdje god to bilo, tko god ja postanem. Želim se vratiti na fakultet. Imam fond za studij koji će biti prebačen na moje novo ime. Ali postoje i drugi troškovi.” „Vidjet ću što mogu napraviti.”

Nasmiješila se. „Volim kad to kažeš. S mojom majkom sve je uvijek da i ne. Ona rijetko, ako ikada, kaže možda jer možda znači neodlučnost. Ti kažeš da ćeš vidjeti što možeš učiniti, a to nije možda, nije neodlučno. To znači da ćeš nešto poduzeti. Pokušat ćeš. A to je mnogo bolje od ne i zamalo jednako tako dobro kao da.” „Svašta se rodi u tvojoj glavi.” Na trenutak je oklijevao. „Nikada ne spominješ svojeg oca. Znam da on nije dio vašeg života, ali u ovim okolnostima...” „Ja ne znam tko je on. On je bio donator.” „Donator?” „Da. kad je Susan odlučila imati dijete, proučila je podatke o brojnim donatorima, procjenjivala njihove kvalifikacije. Fizičke atribute, zdravstvenu povijest, obiteljsku povijest, intelekt i sve takve stvari. Odabrala je najboljeg kandidata i organizirala oplodnju.” Zastala je ispustila pogled na svoje ruke. „Znam kako to zvuči.” „Znaš li? Uistinu?” promrmljao je. „Nadmašila sam njena očekivanja, intelektualno. Zdravlje mi je uvijek bilo odlično. Fizički sam zdrava i neoštećena. Ali ona se nije mogla vezati za mene. Taj je dio procesa zakazao. Uvijek mi je pružala najbolju moguću njegu, hranu, prebivalište, obrazovanje. Ali me nije mogla voljeti.” Osjetio je bol u želucu, u srcu. „To je njena mana.” „Da. A znajući da je zakazao njen dio procesa, teško joj je pokazati bilo kakvu naklonost. Mislila sam, dugo, da je to moja greška. Ali to nije istina. Znala sam to kad me napustila. Napustila me jer je mogla, jer sam ja napravila izbor koji joj je omogućio da ode. Mogla bih je učiniti ponosnom na ono što je postigla sa mnom, ali je nikada ne bih mogla navesti da me voli.” Nije si mogao pomoći. Privukao ju je u naručje i milovao po kosi. „Bit ćeš ti dobro, Liz.” „Želim biti.” Susreo je Terryne oči preko njene glave i vidio u njima suze i sažaljenje. Dobro da je i ona čula, pomislio je. Jer ova mala imala je dvoje ljudi kojima je stalo do nje i koji će učiniti sve što je u njihovoj moći da ona bude dobro.

Sergej se sastao sa svojim bratom i nećakom, s Iljom i s jednim od svojih najpouzdanijih brigadira. Djeca su se igrala u bazenu pod budnim okom žena, a odrasli su sjedili za dugim stolovima za piknik ispunjenima obiljem hrane. Pića su se hladila u širokim zdjelama punima leda. Neka od starije djece igrala su odbojku na livadi. Sergeja ništa nije veselilo više od bučne, velike zabave s obitelji i prijateljima. Operirao je oko golemog roštilja koji je dobio za rođendan od svoje najstarije kćeri i zeta. Zlatni Rolexi križ oko vrata bliještali su na jarkom ljetnom suncu, a on je s crvenom pregačom, opasanom preko pamučne majice i hlača, pozivao svakoga da poljubi kuhara. Okretao je debele pljeskavice, velike komade mesa i dugačke ražnjiće s komadima raznog povrća natopljene u njegovoj tajnoj marinadi. „Majka odlazi u bolnicu”, govorio je Sergejev nećak Miša. „Provodi tamo mnogo sati, svakodnevno, često i po noći. Izlazi na večeru, otprilike jedanput tjedno, s čovjekom s kojim spava. Četiri puta tjedno ide u skupu teretanu, gdje ima osobnog trenera. Odlazi kozmetičarki, frizeru, pedikeru. Živi svoj život kao da nema kćeri.” Sergej je jedva kimnuo glavom dok je prebacivao povrće na pladanj. „Ja sam prošao kroz kuću”, dodao je brigadir. „Provjerio sam telefone. Zove bolnicu, svog momka, druge liječnike, frizerski saIon. Nikakvih poziva policiji, šerifskom uredu, FBI-ju.” „Mora posjetiti djevojku”, tvrdio je Mihael. Bio je puniji od svog brata i mnogo sjedi. „Majka joj je.” Pogledao je prema bazenu i ženama koje su sjedile pokraj bazena i pazile na djecu. „Mislim da njih dvije nisu bliske”, Ilja je pijuckao pivo. „Majka je majka”, inzistirao je Mihael. „Ona, sigurno, zna gdje joj se kći nalazi.” „Možemo je presresti”, predložio je Miša. „Na putu u bolnicu. Možemo je... nagovoriti da nam kaže gdje se djevojka skriva.” „Ako je prava majka, neće ništa reći.” Sergej je počeo slagati meso na drugi pladanj. „Prije će umrijeti. Ako nije prava majka, a, po informacijama koje imam, čini se da nije, možda uistinu i ne zna. Mi krenemo na majku, oni premjeste djevojku, dodaju nove čuvare i nismo postigli ništa. Zato ćemo samo motriti na majku koja nije neka majka.”

„U kući,” dodao je brigadir, „izvan djevojčine sobe, nema ništa što bi pokazivalo da tu živi. A ni u sobi nema bogzna što. Ono što ima, spakirano je u kutije. Kao spremište.” „Eto vidiš.” Sergej je kimnuo. „Imam ja drugi način koji će to završiti, a neće ostaviti iza sebe nikakve tragove o nama. Reci Jakovu neka se strpi još malo, Miša. Sljedeći put kad organiziramo zabavu, bit će to proslava njegova povratka. A sada“, podignuo je pladanj krcat mesom, „sada ćemo jesti.” Kad bih sada bila kod kuće, razmišljala je Elizabeth dok se ljeto polagano vuklo prema jeseni, do sada bih se već predala − najvjerojatnije − i odrađivala bih ljetni program u bolnici. Osim toga, ne bih radila ništa mnogo različitije od onoga što radim i sada. Uči, čita. Osim toga što sad sluša glazbu, gleda filmove na DVD−u ili na televiziji. Tijekom ljetne reprize Buffy, ubojice vampirakonačno je počela razumijevati moderni žargon. Kad se vrati na fakultet, bolje će poznavati jezik, možda će se lakše uklopiti. Nastavila je odlaziti u streljanu. Učila je samoobranu i poker. Ništa nije moglo vratiti Julie natrag, a jad i stalna vrtnja u krug s uvijek istim pitanjem što bi bilo da je bilo...bila je beskorisna. Bolje je iskoristiti prednosti koje joj je pružalo ljetno zatočeništvo. Nikada neće biti kirurg. Nakon nekoga vremena dobit će novi identitet, novi život i iskoristit će ga na najbolji mogući način. Može studirati što god poželi. Pretpostavljala je da rad za FBI više nije opcija, ali nije se raspitivala o tome. Možda je to luckasto, ali sve dok ne zna definitivni odgovor, postoji tračak nade. Prihvatila je rutinu, naviknula se, postalo joj je čak udobno. Njezin rođendan nije promijenio rutinu. To samo znači da je danas napunila sedamnaest godina. Nije se osjećala drukčije,ili izgledala drukčije. Ove godine neće biti rođendanske večere − odrezak s povrćem sa žara i torta od mrkve − ili ikakve mogućnosti za automobil koji joj je majka obećala. Ovisno o njezinim akademskim rezultatima i vladanju, naravno. Toje samo još jedan dan, jedan dan bliže ročištu i onomu što je zamišljala kao slobodu.

Kako ni Terry ni John nisu spominjali njezin rođendan, prepostavila je da su zaboravili. Na kraju krajeva, zašto bi ga zapamtili? Darovala si je slobodan dan od učenja i odlučila napraviti posebnu večeru − neodrezak − za svoju vlastitu proslavu. Padala je kiša, teška i olujna. Zato je kuhinja djelovala još toplije, ugodnije. Razmišljala je o torti, ali to joj se činilo nekako egoističnim. A još se nije iskušala u pravim jelima. Špageti i mesne okruglice u sosu činili su se dovoljno velikim izazovom. „Bože, ovo fantastično miriše.” Terry je zastala u sredini kuhinje i duboko udisala aromu. „Gotovo si me navela da poželim i sama naučiti nešto spremiti.” „Volim kuhati, pogotovo kad radim nešto novo. Nikada nisam radila mesne okruglice. Bilo je zabavno.” „Mi svi imamo stvari koje su nam zabavne.” „Mogu staviti malo umaka i okruglica u zdjelicu da poneseš kući. Treba samo dodati špagete. Skuhala sam ih dosta.” „Linda je javila da je bolesna, pa će ti društvo praviti Bill i Steve Keegan. Kladim se da će oni pojesti sve što staviš pred njih.” „Oh, žao mi je što je Lindi loše.” Rutina, pomislila je. Uvijek je štrecne kad se rutina poremeti. „Poznaješ li šerifa Keegana?” „Ne, zapravo. John ga malo zna. On radi već pet godina, Liz. Ne brini se.” „Dobro. Samo mi treba malo vremena da se naviknem na nove ljude. Nije važno. Nakon večere ću malo čitati i vjerojatno ću otići ranije na spavanje.” „Na svoj rođendan?” „Oh.” Elizabeth se zarumenjela. „Nisam bila sigurna jeste li zapamtili.” „Ovdje nema tajni.” Terry se nasmijala i prišla bliže kako bi još jedanput omirisala umak. „Znam da voliš čitati, ali nisi li mogla smisliti ništa zabavnije za svoj rođendan?” „Pa, ne.” „Onda ti treba mala pomoć.” Potapšala je Elizabeth po ramenu i izišla iz kuhinje.

Čitanje je zabavno, pomislila je Elizabeth. Pogledala je na sat i primijetila da će uskoro doći smjena. Umak će se polako kuhati dok Bill i taj novi šerif ne požele jesti, ali odvojit će jedan dio u posude za Terry i Johna. Kao obratni rođendanski poklon, pomislila je. „Pomoć stiže.” Elizabeth se okrenula od štednjaka. Na vratima je stajala nasmijana Terry s kutijom zamotanom u sjajni ružičasti papir i s raskošnom bijelom mašnom na vrhu. Pokraj nje, John s malom poklon−vrećicom i s bijelom kutijom iz slastičarnice. „Vi... donijeli ste mi poklone.” „Naravno. A imamo i tortu.” „Tortu.” John je odložio kutiju na stol i podignuo poklopac. „S dvostrukom čokoladnom kremom. I glazurom na vrhu.” „Ja sam birala”, objavila je Terry. „Sretan rođendan, Liz.” „Hvala vam.” Sretan rođendanbilo je kaligrafski ispisano i na torti. A uokolo, uz rub, bili su pupoljci od marcipana s blijedo−zelenim listićima. „Ovo nije torta od mrkve”, promrmljala je. „Ja imam vjerski prigovor na sve kolače od povrća”, rekla je Terry. „Nije loše, doista. Ali ovo izgleda mnogo, mnogo bolje. Izgleda... kao pravi rođendanski kolač. Prekrasna je.” „Moramo ostaviti mjesta za to iza sladoled”, rekao je John. „Nakon rođendanske večere. Kanili smo donijeti pizzu,ali ti si započela s tim mesnim okruglicama pa smo se prilagodili.” Prostorija se odjedanput rasvijetlila, kao da se sunce probilo kroz pljusak. „Ostat ćete sa mnom.” „Ponavljam, to je tvoj rođendan. Nema šanse da propustim tortu i sladoled. Pričekat ćemo s večerom dok ne stigne ostatak ekipe, ali mislim da bi darove trebala otvoriti odmah.” „Stvarno? Je li to u redu?”

„Očito, ova genijalka ne shvaća moć rođendana. Evo.” Terry je gurnula kutiju u Elizabethine ruke. „Otvori prvo moj. Umirem od znatiželje hoće li ti se svidjeti.” „Već mi se sviđa.” I počela je polako odljepljivati vrpcu. „Znala sam. Ti si jedna od onih koji deset minuta razmotavaju poklon, umjesto da odmah poderu papir.” „Papir je tako lijep. Nisam očekivala ništa.” „Trebala si”, rekao joj je John. „Trebaš početi očekivati.” „Ovo je najbolje iznenađenje ikada.” Skinula je papir i uredno ga presavila pa bojažljivo podignula poklopac. Izvadila je tanku vestu sa sićušnim cvjetnim uzorkom i diskretnim nabranim volanom na prednjoj strani. „Prekrasna je. Ah, evo i majica u paru s njom.” „Ovo nije dvostruki kompletić tvoje majke”, objavila je Terry. „Možeš to nositi uz traperice ili uz suknju, kako želiš. A bilo je nalik tebi.” Nitko joj još nije rekao da izgleda kao ljubičica s volanom. „Sviđa mi se. Stvarno mi se sviđa. Divno je. Oh, hvala ti.” „Moj red. Imao sam malu pomoć dok sam birao. Pa, ako ti se ne dopadne, možeš okriviti moju ženu.” „I ona je sudjelovala? Oh, to je tako lijepo od nje. Moraš joj zahvaliti u moje ime.” „Možda je bolje da prvo pogledaš.” Usplahirena, uzbuđena, Elizabeth je zavukla ruku u vrećicu i izvadila malenu kutiju. Naušnice u njoj bile su trolist tankih srebrnih suza povezanih sićušnim biserom. „Oh, divne su. Prelijepe.” „Znam da uvijek nosiš one zlatne kuglice u uhu, ali Maddie je mislila da bi ti se i ove mogle svidjeti.” „Još kako. Obožavam ih. Nemam ništa drugo osim kuglica. Dala sam probušiti uši dan prije... dan prije. Ovo su moje prve prave naušnice.” „Sretan sedamnaesti rođendan, Liz.” „Hajde, isprobaj ih”, zapovjedila je Terry. „Znaš da umireš za tim.”

„Uistinu. Mogu li?” „Moć rođendana. Idi.” „Hvala.” Gušeći se od uzbuđenja, uhvatila je Terry u zagrljaj. „Puno. Puno. Hvala.” Onda Johnu. „Ja sam sretna sedamnaestogodišnjakinja.” Stisnula je darove u ruku i poletjela prema stubama. „Uspjeh.” Terry je polagano izdahnula. „Zagrlila me je. Ona se nikada ne grli.” „Nikada je nitko nije grlio. Dao sam njenoj majci broj sigurne linije −još jedanput. Rekao sam joj da ćemo donijeti tortu i da možemo organizirati i njen dolazak. Odbila je. Uljudno.” „Uljudna kuja je i dalje kuja. Bit ću sretna kad sve ovo završi za nju, znaš? I za nas. Ali nedostajat će mi ta mala.” „I meni. Moram javiti Maddie da su naušnice bile pun pogodak.” Pogledao je na sat. „Usput ću nazvati centralu i provjeriti kad stižu Cosgrove i Keegan. Vjerojatno su već krenuli.” „Ja ću postaviti stol, malo ću ga ukrasiti da izgleda svečano.” Izvadila je tanjure i pomislila na cvijeće. „Hej, Johne?” Krenula je prema dnevnoj sobi. „Vidi može li Cosgrove usput kupiti buket cvijeća. Neka sve bude kako treba.” John je kimnuo i nastavio razgovor s Maddie. „Aha, oduševljena je. Sada je gore i upravo ih isprobava. Hej, daj mi malo djecu. Vjerojatno će već spavati kad ja stignem.” Terry se vratila u kuhinju i odlučila kušati malo onog crvenog umaka, tek toliko da provjeri je li mu u okus tako dobar kao i aroma. Baš je posegnula za žlicom kad je John doviknuo iz sobe. „Upravo dolaze pred kuću.” „Primljeno.” Iz navike, s jednom rukom na oružju, Terry je prišla vratima garaže i čekala na signal. Tri brza udarca, tri polagana. „Vi, momci, stižete u pravo vrijeme na gozbu. Imamo...” Bill se brzo progurao kroz vrata. „Možda imamo problem. Gdje je John?”

„U sobi. Što..“ „Billu se učinilo da nas netko prati”, rekao je Keegan. „Gdje je svjedokinja?” „Ona je...” Nešto ne valja. Nešto nije u redu. „Jeste li prijavili centrali?” upitala je i izvukla telefon. Zamalo je izbjegla prvi metak koji ju je zaderao iznad uha. „Proboj!” povikala je dok joj se krv slijevala u oči. Držak Keeganova pištolja smrskao joj je glavu. Srušila se i povukla za sobom stolicu koja je s treskom pala na pod. S oružjem u ruci John se priljubio uza zid sobe. Morao se probiti do stuba, doći do Liz. „Nemoj ga ubiti”, rekao je Keegan tiho. Vratio je svoj pištolj u navlaku i uzeo Terryn. „Zapamti, ne želimo rupe u njemu.” Bill je kimnuo. „Imam ga, Johne. Imam tog gada. Terry je pala. Terry je pala! Keegan zove pomoć. Osiguraj svjedokinju.” John je brzo procjenjivao situaciju. A onda je začuo krčanje parketa pod opreznim koracima. Izišao je van, s uperenim oružjem. Vidio je Billa, vidio mu je oči. „Spusti oružje. Spusti ga!” „Terry je mrtva! Pokušat će se probiti s prednje strane.” „Spusti pištolj, odmah!” John je primijetio kad je Billov pogled skrenuo ulijevo, izmaknuo se i sunuo laktom unatrag prije nego što ga je Keegan uspio udariti. Dok se bacao u stranu, Cosgrove je opalio. Metak ga je okrznuo sa strane po rebrima i zapekao kao žig. Misleći na Elizabeth, uzvratio je vatru i potrčao uza stube. Sljedeći metak pogodio ga je u nogu, ali nije usporio. Preko oka je vidio Keegana kako u trku cilja i puca. Treći metak pogodio ga je u trbuh. Pogled mu se zamutio, ali nekako je skupio snagu i nastavio se kretati. Ugledao je Elizabeth kako istrčava iz sobe. „Vrati se unutra. Vrati se u sobu!”

Bacio se naprijed gurnuvši je pred sobom i zaključao vrata prije nego što je pao na koljena. „Bože moj.” Zgrabila je košulju koju je upravo svukla i pritisnula je na njegov trbuh. „To su Cosgrove i Keegan.” „Ali oni su policajci.” „Netko ih se dočepao.” Stežući zube, pogledao je krvavu ranu na trbuhu i osjetio kako gubi svijest. „Oh, Isuse, možda su oduvijek bili pokvareni. Terry. Ona je dolje. Vjerojatno je mrtva.” „Ne.” „Oni znaju da ću pucati u svakoga tko pokuša ući kroz ta vrata.” Sve dok bude mogao držati oružje u rukama. „Ali znaju i da sam ranjen.” Lijevom rukom stegnuo je Elizabethin zglob. „Nije dobro, Liz.” „Bit ćeš dobro.” Ali nije mogla zaustaviti krvarenje. Majica je bila već skroz promočena, a krv je i dalje nezaustavljivo tekla, kao bujica. „Pozvat ćemo pomoć.” „Zaboravi na telefon. Keegan, on ima veze − u službi − jake veze. Brzo je napredovao. Ne znam tko bi još mogao biti umiješan. Ne mogu znati. Nije sigurno, mala. Nije sigurno.” „Moraš mirno ležati. Trebam zaustaviti krvarenje.” Pritisak, mora jače pritisnuti. „Htjeli su me zavarati i nasrnuti na mene. Imali su neki plan. Nije sigurno. Slušaj. Slušaj.” Prsti su mu se zabili u njezin zglob. „Moraš pobjeći. Kroz prozor. Spusti se, skoči, kako bilo. Ali odlazi. Trči. Sakrij se.” „Neću te ostaviti.” „Hoćeš. Uzmi svoj novac. Ne možeš vjerovati policiji, ne više. Ima ih još u ovome. Mora biti. Uzmi novac, sve što ti treba. Brzo. Dovraga. Pokreni se!” Poslušala ga je kako bi ga smirila. Ali neće ga ostaviti. Nagurala je novac u torbu, nekoliko komada odjeće koje je dohvatila nasumce, svoj laptop. „Evo. Ne brini se”, rekla je. „Netko će doći.”

„Ne, neće. Pogođen sam u trbuh, Liz, izgubio sam previše krvi. Neću se izvući. I ne mogu te zaštititi. Moraš pobjeći. Uzmi moj rezervni pištolj − navlaka na gležnju. Uzmi ga. Ako te tko od njih vidi, krene za tobom, upotrijebi ga.” „Nemoj tražiti da te ostavim. Molim te, molim te.” Pritisnula je lice uz njegovo rame. Bio je tako hladan. Previše hladan. „Ne tražim. Naređujem. Moj posao. Idi. Idi sada.” „Dovest ću pomoć.” „Trči. Nemoj se zaustavljati. Ne osvrći se. Prozor. Sada.” Pričekao je dok se uspela na okvir. „Broji do tri”, zapovjedio je puzeći prema vratima. „Onda kreni. Ja ću ih zadržati.” „Johne.” „Učini me ponosnim, Liz. Broji.” Nabrojila je do tri, kliznula van. Dok ju je kiša šibala po licu, napipala je oluk. Nije znala hoće li izdržati njenu težinu, nije joj bilo važno. Onda je čula višestruku paljbu iz kuće i spuznula dolje kao majmun. Pronađi pomoć, promrmljala je i počela trčati. Nije prošla ni pedeset metara kad je kuća eksplodirala iza nje.

Ali ovo iznad svega - sam prema sebi budi istinit, Jer za tim slijedi, kao noć za danom, Da nikom lažan biti ne možeš. Sad zbogom i nek moj te blagoslov u svemu tome krijepi! William Shakespeare

7 Arkansas, 2012. Pokatkad je posao šerifa u malom gradu ušuškanom u planinama Ozarksa, jednostavno, šugav. Na primjer, kad moraš zatvoriti tipa s kojim si igrao bejzbol u srednjoj školi zato što je postao kreten. Iako je Brooks smatrao da je to prije bogomdano pravo nego kazneno djelo, Tybal Crew je upravo spavao u ćeliji i pročišćavao iz organizma mnogo čaša viskija previše. Brooks je jednako tako smatrao da je povremeno uživanje u viskiju također bogomdano pravo. No, kad zbog tog uživanja čovjek svaki put iznova dotetura kući i izudara ženu, to postaje kazneno djelo. A to je šugavo. Baš. A još je šugavije, iako sigurno kao cvjetanje tratinčica u proljeće, da će Missy Crew − bivša glavna navijačica srednje škole Bickford, Senior − dojuriti u postaju još prije podneva i tvrditi kako je Ty nije istukao, o ne. Ona se zaletjela u vrata, zid, saplela se na stubama. I nikakav razgovor, suosjećanje, ljutnja, šarm, prijetnje, neće ih uvjeriti da im je potrebna pomoć. Izgrlit će se i izljubiti kao da je Ty bio godinu dana negdje u ratu, otići će kući i poševiti se kao zečevi. Za tjedan ili dva Ty će uzeti u ruku još jednu bocu Rebel Yella[1]i sve počinje ispočetka. Brooks je doručkovao u svojemu omiljenom separeu u Lindyjevu Café & Emporiumui kuhao u sebi zbog te situacije. Nitko nije pripremao pečena jaja sa slaninom i domaćim prženim krumpirima kao Lindy, ali danas ga masnoća i hrskava slanina jednostavno nisu mogli oraspoložiti.

Vratio se u Bickford prije šest mjeseci, nakon što je njegov otac doživio infarkt. Loren Gleason − koji je pokušavao naučiti Tya Crewa i svakoga drugog srednjoškolca u gradu tajnama algebre − oporavio se. A s novim režimom prehrane i vježbanja koje je jadnom čovjeku nametnula Brooksova majka, sada je bio zdraviji i vitalniji nego što je ikada bio. Ipak, taj incident potresao je Brooksa i poželio se vratiti kući. Zato je nakon deset godina u policiji Little Rocka, posljednjih pet godina kao detektiv, dao otkaz i prijavio se za upravo oslobođeno mjesto šefa policije u Bickfordu. Većinu je vremena bilo dobro biti kod kuće. Vjerojatno bi mislio to isto i o Little Rocku, ako bi se ikada vratio tamo, ali za sada mu je Bickford baš odgovarao. Baš po mjeri. Čak i kad je posao bio šugav. Volio je jedanput ili dvaput tjedno doručkovati kod Lindy, volio je pogled na brda sa svoga prozora u uredu i volio je postojanost posla. Volio je svoj grad, umjetnike, lončare, tkalce, glazbenike, jogije, spiritiste i sve dućane, restorane i gostionice koji su šarolikom ponudom privlačili turiste. Hipiji su došli i nastanili se šezdesetih godina. A bogzna zašto je njegova majka, koja je promijenila svoje krsno ime Mary Ellen u Sunshine, desetak godina poslije dolutala iz Pennsylvanije. I tako je Sunshine očarala, ili pokvarila − ovisno o tome tko je pripovijedao − mladog profesora matematike. Izmijenili su zavjete na riječnoj obali i sagradili kuću. Nakon nekoliko godina i dvoje male djece, i Sunny je popustila blagom, ali konstantnom pritisku kakav je znao činiti samo njegov otac, i ozakonili su svoju vezu. Brooks je volio zadirkivati svoje sestre tvrdeći kako je on jedini Gleason rođen u braku. One bi mu odgovarale da je on također jedini Gleason koji mora imati oružje da bi mogao obavljati svoj posao. Zavalio se u sjedalu sa šalicom kave u ruci. Gledao je kroz izlog kafića i bez žurbe se pripremao za nadolazeći dan. Još je bilo rano i rešetke na trgovinama i restoranima bile su spuštene, ali Zeleni je vrt već bio otvoren. Trudio se podjednako obilaziti sva mjesta u gradu, i svratio bi k njima tu i tamo na juhu, ali Brooks je bio uvjereni

mesožder i, jednostavno, nije mogao shvatiti koja je svrha prerušiti bljutavu stvar kao što je tofu i nazvati to odreskom. Pekarna − e, to je već nešto drugo. Oni su radili ozbiljan posao. Cup O’Joeje uvijek imao punu blagajnu. Iako je ožujak tek smijenio veljaču, turisti sa sjevera već su polako pristizali. Japanske trešnje počele su pupati. Za desetak dana cvjetovi će pokazati svoju punu raskoš. Kamion Sida Firehawka eksplozivno je prdnuo u prolasku. Brooks je uzdahnuo i napravio mentalnu bilješku da ga ponovno opomene. Već je krajnje vrijeme da zamijeni tu prokletu ispušnu cijev. Pijani muževi koji tuku žene i bučni onečišćivači zraka. Dalek put od odjela Pljačke−umorstva. Ali uglavnom mu je odgovaralo. Čak i kad je bilo šugavo. A kad nije šugavo, pomislio je ispravljajući se u sjedalu kako bi imao bolji pogled na ulicu, to je sjajan gradić. Smjestio se ovdje tako rano nadajući se, s malom šansom, da će ona danas sići u grad. Abigail Lowery s toplo smeđom kosom, jedinstvenom stražnjicom i daškom tajanstvenosti oko sebe. Hodala je na svojstven način, ta Abigail Lowery, uvijek s ciljem. Nikada nije šetala, zastajkivala, krivudala. Dolazila je u grad svaka dva tjedna, samo po namirnice. Uvijek vrlo rano ujutro, ali nikada u isti dan. U rijetkim prilikama kad bi otišla u neki od drugih dućana, brzo bi obavila posao i odmah otišla dalje. To mu se svidjelo kod nje. Svrha. Energičnost. Mislio je da bi mu se mogle dopasti i druge stvari, ali ona je bila toliko zatvorena da bi pokraj nje i pustinjak djelovao kao društveni leptirić. Vozila je veliki crni terenac, ali nije primijetio da se nešto puno vozikala uokolo. Koliko je mogao ustanoviti, ostajala je na svom posjedu, lijepom i urednom kao slika, ako je vjerovati dostavljačima FedExai poštarima od kojih je suptilno ispipao informacije. Znao je da ima i povrtnjak i vrt s cvijećem, vlastiti staklenik i golemog bulmastifa sivosmeđe dlake kojeg je zvala Bert.