Lav africki - Amin Maalouf

Amin Maluf LAV AFRIČKI

Mene, Hasana, sina Muhameda Mjerača, mene, Johannes-Leo de Medicisa, obrezana rukom brijača i krštena rukom pape, nazivaju danas Afrikancem, ali iz Afrike ja nisam, ni iz Evrope, ni Arabije. Zovu me i Granađanin, Fešanin, Zajati, no ja ne potječem ni iz jedne zemlje, ni iz jednoga grada, ni iz jednoga plemena: sin sam druma, karavana mi je domovina, život najneobičnija od svih putanja. Moje su ruke naizmjence upoznale milovanje svile i grubost vune, zlato vladara i okove robova. Moji su prsti otkrili tisuće koprena, usne natjerale u crvenilo tisuće djevica, moje su oči vidjele mnoge gradove i carstva na umoru. Iz mojih ćeš usta čuti arapski, turski, kastilski, berberski, hebrejski i pučki talijanski, jer meni pripadaju svi jezici i sve molitve. No ja ne pripadam nijednom jeziku, nijednoj molitvi. Pripadam samo Bogu i zemlji i njima ću se vratiti jednoga dana. A ti ćeš ostati iza mene, sine moj. I nositi uspomenu na mene. I čitati moje knjige. I sjetit ćeš se tada ove slike: tvoj otac, odjeven kao Napolitanac, na galiji što ga vraća na afričku obalu, sjedi i piskara, kao kakav trgovac koji svodi račune na kraju dugotrajne plovidbe. Ne radim li, djelomično, upravo to: što sam dobio, što izgubio, što kazati vrhovnomu Vjerovniku? Posudio mi je četrdeset godina koje sam razasuo prepuštajući se putovanjima: moja je razboritost živjela u Rimu, strast u Kairu, tjeskoba u Fesu, a u Granadi još uvijek živi moja nevinost.

I KNJIGA O GRANADI

GODINA SALME HORRE 894. godina hidžre (5. prosinca 1488 - 24. studenoga 1489) Te je godine sveti mjesec ramazan padao usred ljeta i otac je rijetko izlazio iz kuće prije sumraka; ljudi su u Granadi preko dana bili nervozni, svađe česte, a sumorno raspoloženje znak pobožnosti. Samo je čovjek koji se ne pridržava posta mogao sačuvati smiješak pod užarenim suncem, samo je čovjek ravnodušan prema sudbini muslimana mogao ostati vedar i prijazan u gradu kojeg je izjedao građanski rat, u gradu kome su prijetili nevjernici. Rodio sam se milošću Svevišnjega, posljednjih dana šabana, neposredno pred početak svetoga mjeseca, tako da Salma, moja majka, nije morala postiti jer se oporavljala, a Muhamed, moj otac, nije morao pokazivati nezadovoljstvo, jer je rođenje sina koji če nositi njegovo ime, a jednoga dana i njegovo oružje, za svakoga čovjeka, čak i u vrijeme gladovanja i vrućina, opravdan razlog za veselje. Povrh svega, bio sam i prvi sin, te bi se otac, slušajući kako ga zovu Abu-al-Hasan, neprimjetno isprsio, pogladio brkove i prelazeći polagano s oba palca duž cijele brade, pogledavao prema ložnici na gornjem katu gdje sam bio smješten. No njegova neprikrivena sreća nije imala ni dubinu ni intenzitet sreće koju je, usprkos stalnim bolovima i krajnjoj iscrpljenosti, proživljavala Salma koja se preporodila mojim dolaskom na svijet, jer moje joj je rođenje osiguralo prvo mjesto u kući, kao i očevu naklonost za dugi niz godina koje dolaze. Mnogo kasnije mije povjerila strepnje koje sam, i ne znajući, ublažio, ako ne i odagnao. Otac i ona, bratić i sestrična obećani jedno drugomu već u djetinjstvu, četiri godine u braku a da Salma nije zatrudnjela, već nakon druge godine primijete kako oko njih bruje uvredljive glasine. Tako se Muhamed jednoga dana vrati kući s lijepom kršćankom crnih pletenica, kupljenom od vojnika koji ju je uhvatio za prepada u okolici Murcije. Nadjene joj ime Warda i smjesti je u sobicu s ulazom iz dvorišta. Govorio je

čak i da će ju poslati Ismailu Egipćaninu da je, kao i sultanove miljenice, poučava sviranju lutnje, plesu i pisanju. »Ja sam bila slobodna a ona robinja«, pričala je majka, »i borba među nama bila je neravnopravna. Ona je do mile volje mogla koristiti svo oružje zavođenja, izlaziti bez koprene, pjevati, plesati, točiti vino, namigivati i razodijevati se, dok sam ja, zbog svog položaja, morala biti smjerna i suzdržana i ni u kom slučaju ne pokazivati interes za zadovoljstva tvoga oca. Obraćao mi se sa 'sestrično moja'. Govoreći o meni s poštovanjem bi rekao Horra, slobodna, ili Arabia, Arapkinja; sama Warda mi je ukazivala svu smjernost koju služavka duguje gospodarici. No noću je gospodarica bila ona!« »Jednog je jutra«, nastavila je majka stisnuta grla uprkos godinama što protekoše, »Šarena Sara zakucala na naša vrata. Usana obojanih orahovim korijenjem, crno namazanih očiju, kaniranih noktiju, nakinđurena, umotana od glave do pete u stare, zgužvane, svilene halje svih mogućih boja, prožete mirisnim prahom. Često me posjećivala - Bog joj se smilovao, ma gdje bila - nudeći na prodaju amajlije, narukvice, parfeme spravljene od limuna, sivu ambru, jasmin i lopoče, kao i svoju gatarsku sposobnost. Namah primijeti moje crvene oči i, ne čekajući da joj povjerim uzrok svoje tuge, stade mi je čitati iz dlana kao iz zgužvane stranice kakve otvorene knjige; ne dižući pogleda, polagano izgovori riječi što ih i sad pamtim: 'Za žene Granade sloboda je podmuklo ropstvo, a ropstvo suptilna sloboda.' Zatim, bez drugih objašnjenja, iz rogožara izvadi sićušnu zelenkastu bočicu: 'Večeras ćeš tri kapi ovog eliksira uliti u čašu bademova soka što ćeš ga poslužiti bratiću. Dolepršat će k tebi kao leptir lampi. To ćeš ponoviti nakon tri a, potom, nakon sedam dana.' Kada me Sara ponovno posjetila, već sam imala jutarnje mučnine. Toga sam joj dana dala sav novac koji sam imala kod sebe, punu šaku četvrtastih drahmi i moravedija. Smijući se, gledala sam kako pleše i uvija se u bokovima, kako lupa snažno nogom o pod sobe i baca u zrak kovanice kojih se zveckanje miješalo sa joljolom, zvončićem što su ga morale nositi sve Židovke.« Bilo je krajnje vrijeme da Salma ostane trudna, jer Providnost je htjela da je Warda to već bila, ali je, kako bi izbjegla neprilike, to pažljivo skrivala. Kada se nakon dva mjeseca stvar saznala, glavno pitanje je bilo koja će roditi dječaka a, ako ga obje nose, koja će roditi ranije. Samo je Salma provodila besane noći ispunjene strepnjom, Warda bi se bila zadovoljila i rođenjem mlađeg sina, pa čak i kćeri, budući da joj je, prema

našem Zakonu, sam porođaj donosio status slobodne žene ostavljajući joj, međutim, dragocjenu frivolnost koju joj je omogućavalo ropsko podrijetlo. Moj otac, pak, toliko bijaše obuzet dvostrukim dokazom svoje muškosti, da ni u jednom trenutku nije slutio kakva se čudna borba odvija pod njegovim krovom. Kada su se obje žene već bile poprilično zaokružile, neke im večeri naloži da ga prate do čajane gdje se sastajao s prijateljima, u blizini Vrata zastava. Držeći se za ruke, išle su nekoliko koraka iza njega, postiđene napose majka - pred ispitivačkim pogledima muškaraca, praćene smijuljenjem starih lajona iz našega kvarta, najbrbljavijima i najsiromašnijima u cijelomu predgrađu Albaicina. Ove ih promatrahu s visine svojih kućnih promatračnica, skrivene iza zastora što se razmicahu dok su prolazile. Dok ih je tako svima pokazivao otac, očito, i sam osjeti težinu pogleda te se, uz izgovor da je nešto zaboravio, uputi kući, a sumrak već poče padati prikrivajući brojne opasnosti što vrebaju uličicama Albaicina - blatnim i klizavim toga kišovitog proljeća, ili pak popločanim, no tim opasnijim: svaki kamen koji je nedostajao, mogao je biti koban za buduće majke. Iscrpljene, zbunjene, na rubu živaca, Salma i Warda, po prvi put solidarne, bace se na služavkinu postelju, jer Horra ne bje u stanju svladati stepenište što je vodilo do ložnice. Otac se vrati u čajanu nesvjestan činjenice da je mogao izgubiti oba djeteta i nestrpljiv da, govorila je majka, primi oduševljene čestitke prijatelja za rođenje dvaju velikih i lijepih dječaka i da tako zada posla našem susjedu, brijaču Hamzi. Čim su čule kako za njim kračunaju vrata, obje žene prasnu u smijeh i još ga dugo ne uspiju savladati. Prisjećajući se toga nakon petnaest godina, majka je nanovo crvenjela zbog svoga djetinjastog ponašanja, primjećujući postiđeno da je, ako je Warda i imala jedva šesnaest godina, ona sama već bila u dvadeset i prvoj! Zahvaljujući tom događaju među njima se rodi određeno razumijevanje što ublaži postojeće suparništvo. I kada sutradan Šarena Sara stigne u uobičajeni mjesečni posjet, Salma pozove služavku da i njezin trbuh opipa vidovita židovska trgovkinja koja je, po potrebi, bila i babica i maserka i frizerka i depilatorka, a povrh svega, osoba koja je umjela brojnim klijenticama zatvorenim u haremima prenijeti novosti i glasine o tisuću i jednom skandalu u gradu i zemlji. Sara je majku uvjeravala da je poružnjela pričinivši joj time, dakako, veliko zadovoljstvo, jer to bijaše siguran znak da nosi dječaka; Wardi je, naprotiv, sažaljivo udijelila nekoliko komplimenata za izvanrednu svježinu lica.

Salma bijaše tako sigurna u točnost dijagnoze da ne mogne izdržati te još iste večeri sve ispripovijedi Muhamedu. Mislila je da će mu tako lakše spomenuti i Sarinu primjedbu, prilično nezgodnu, kako se muškarac ne bi smio više približavati nijednoj od žena da ne naškodi plodu ili ne prouzroči prerani porod. Iako obazrivo uvijena i isprekidana dugim oklijevanjima, poruka bijaše dovoljno drska da otac u trenutku plane i da se baci u žestok, jedva razumljiv napad u kojem su se, kao udarci bata po mužaru, ponavljale riječi trabunjanja, vještice, Nečastivi Iblis, kao i ne baš pohvalne izjave o medicini, Židovima i ženskoj pameti. Salma je pomislila da bi je, da nije trudna, bio istukao, no odmah se sjeti da, u tom slučaju, svađe ne bi ni bilo. Za utjehu, na kraju mudro zaključi kako prednosti materinstva, ipak, prevladavaju nad prolaznim neprilikama. Muhamed joj za kaznu zabrani da i dalje u njegovoj kući prima trovačicu Saru - njezino ime izgovarao je piskavo, tipičnim granadskim akcentom što ga zadrža cijeli život i zbog čega je majku zvao Silma, priležnicu Wirda, vrata bib (umjesto bob), svoj grad Ghirnata, a sultanovu palaču Alhimra. Nekoliko je dana bio ubojitog raspoloženja no što iz opreza, što iz bijesa - u sobe svojih žena nije zalazio do iza poroda. Oni se dese u razmaku od dva dana. Warda prva osjeti trudove, prvo rijetke, pred zoru sve učestalije, i tek tada stane stenjati dovoljno glasno da ju čuju. Otac otrči do susjeda Hamze, zalupa na vrata i zamoli ga da o porodu obavijesti svoju majku, staru gospođu, dostojanstvenu, pobožnu i izuzetno vještu. Ova stigne nakon nekoliko časaka, sva umotana u bijelo, noseći zvonoliku posudu, ručnik i sapun (govorahu da je sretne ruke i da je porodila znatno više dječaka nego djevojčica). Moja sestra Mirjam rodi se oko podneva; otac jedva da je i pogleda. Za nj je postojala još samo Salma koja se usudi izjaviti: »Ja te neču razočarati!« No usprkos Sarinim nepogrešivim receptima i stalnom uvjeravanju, nije u to bila tako sigurna. Valjalo je pretrpjeti još dva beskrajno duga dana tjeskobe i patnji prije no što doživi da joj se ispuni najveća želja: da čuje kako je bratić naziva Umm al-Hasan, Hasanovom majkom. Sedmoga dana nakon mog rođenja otac pošalje po Hamzu brijača da obavi svečani čin obrezivanja, a pozove i nešto prijatelja na proslavu. S obzirom na stanje u kojem bijahu majka i Warda, uz pomoć služavki objed pripreme moje dvije bake. Majka nije prisustvovala slavlju ali mi je priznala da se ipak neprimjetno iskrala iz sobe kako bi vidjela uzvanike i

osluhnula njihov razgovor. Toga dana bijaše toliko sretna te joj se i najsitnije pojedinosti urezu u pamćenje. Okupljeni u dvorištu oko bijele mramorne fontane koja je zrak osvježavala šumom vode i tisućama kapljica što su prštale uokolo, uzvanici su jeli tim slađe što je bio početak ramazana te su istodobno prekidali post i slavili moj ulazak u zajednicu vjernika. Po sudu moje majke koja se sutradan počastila ostacima, večera je bila ravna kraljevskoj gozbi. Glavno jelo bilo je mamzija, ovčje meso pripravljeno s medom, korijandrom, amidonom, bademima, kruškama i zelenim orasima kojih je sezona upravo počinjala. Bilo je i zelene tafaje, kozjeg mesa izmiješana sa stručkom svježeg korijandra, kao i bijele tafaje koja se priprema sa sušenim korijandrom. Da i ne spominjem piliće, golubove i ševe u umaku od sira i češnjaka, pečene zečeve posute šafranom i zalivene octom, kao i desetine drugih jela koja mije majka tako često nabrajala sjećajući se posljednjega velikog slavlja što se održa u kući prije nego se Nebeski gnjev obori na nju i njezine. Slušajući pripovijedanje, kao dijete, uvijek sam nestrpljivo čekao da stigne do mudžabanata, vrućih kornjača sa sirom, uronjenih u med, do kolača od bademova tijesta i datulja, do pogača punjenih jezgrom šiške i oraha namirisanih ružinom vodicom. Na toj su gozbi uzvanici pili samo bademovo mlijeko, klela se majka pobožno. Dobro se čuvala da ne doda kako ni kap vina nije istočena isključivo iz obzira prema svetomu mjesecu. Obrezivanje je, u Andaluziji, oduvijek bilo zgodom za slavlja kada se potpuno zaboravlja vjerski čin što se proslavlja. Ne spominje li se i dan danas najraskošnija od svih ceremonija, proslava koju je nekoć u Toledu organizirao ibn Dul-Nun u čast unukova obrezivanja, proslava koju otada svi uzaludno pokušavaju nadmašiti? Nije li ondje, dok su vino i likeri tekli potocima, stotine lijepih robinja plesalo u ritmu glazbe orkestra Židova Danija? Tvojemu su obrezivanju, naglašavala je majka, prisustvovali i glazbenici i pjesnici. Sjećala se čak i stihova što ih uputi ocu: Ovim obrezivanjem sin tvoj dobiva novi sjaj: jer svjetlost voštanice pojačava se kraćenjem stijenja. Nakon što ih je sam brijač izrecitirao i otpjevao u svim tonovima, ovi su stihovi drevnoga pjesnika iz Zaragoze označili kraj večere i početak obreda. Otac se popeo na kat i privio me u naručje dok su se gosti u tišini okupljali oko brijača i njegova pomoćnika, golobrada mlaca. Na Hamzin je znak, sa svjetiljkom u ruci krenuo dvorištem, zaustavljajući se kraj svakoga gosta: trebalo je nešto priložiti za brijača, a običaj je nalagao

da svatko novac koji poklanja zalijepi na čelo momčića. Ovaj bi glasno objavio ime darovatelja i zahvalio mu, a potom kretao ka slijedećem. Nakon što su prilozi prikupljeni, brijač je zatražio da mu približe dvije jake svjetiljke, razmotao britvu recitirajući prigodne stihove i nadvio se nada mnom. Majka je pričala da je krik koji sam tada ispustio odjeknuo u cijeloj četvrti kao znak preuranjene srčanosti, a zatim se, dok sam ja i dalje urlao iz petnih žila kao da pred sobom vidim sve nesreće koje će nas zadesiti, slavlje nastavilo uza zvukove lutnje, flaute, gusala i bubnjeva, sve do suhom, obroka pred zoru. No nisu svi bili raspoloženi za slavlje. Moj ujak, Abu Manvin, kojega sam uvijek zvao Hali 1 , u to vrijeme pisar u Državnom sekretarijatu u Alhambri, na proslavu stigne kasno, mrzovoljna lica. Oko njega se odmah stvori krug znatiželjnika. Majka osluhne: do nje dopre rečenica što je, na nekoliko dugih minuta, uroni u košmar za koji je vjerovala da je zauvijek zaboravljen: »Nakon Velike Parade«, govorio je, »nije bilo nijedne jedine sretne godine!« »Prokleta Parada!« Majci se ponovno smuči kao u prvim mjesecima trudnoće i kao kroz maglu u sjećanju joj izroni slika bosonoge devetogodišnje djevojčice koja sjedi posred blatnjave, puste uličice (kojom je prolazila stotine puta ali je više nije prepoznavala), i zadiže skut zgužvane crvene haljinice, promočene i zablaćene, kako bi u nj skrila uplakano lice. »Bila sam najljepše i najviše maženo dijete cijelog albecinskog predgrađa. Tvoja mi je baka - Bog joj oprostio - na odjeću prikačila dvije identične amajlije, jednu vidljivu, drugu sakrivenu, da me sačuva od uroka. No toga dana nije ni to djelovalo.« »Tadašnji sultan, Abu al-Hasan Ali, odlučio je da organizira, iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, raskošne vojne parade, ne bi li svima pokazao dokle se proteže njegova moć - no samo je Bog svemoćan, a On ne voli drznike! Taj je sultan dao sagraditi, na crvenom brežuljku Alhambre, u blizini Vrata izdaje, terasasta sjedišta na koja bi svako jutro zasjeo s cjelokupnom pratnjom, primao podanike i rješavao državne poslove, dok su grupe vojnika koje su pristizale iz svih dijelova carstva, od Ronde do Bastije, od Malage do Almerije, defilirale bez prestanka, pozdravljajući sultana i upućujući mu želje za dobro zdravlje i dug život. Stanovnici Granade i obližnjih mjesta, stari i mladi, počeli su se svakodnevno okupljati na obroncima Sabike, podno Alhambre, odakle su mogli promatrati

ceremoniju bez kraja i konca. U blizini su se smjestili i putujući trgovci, nudeći na prodaju papuče i mirkas kobasice, uštipke i sok od narančina cvijeta.« Desetog dana Parade, krajem 882. arapske godine, uvijek skromna proslava Ra's sane2 bila je jedva zamijećena usred neprekinutih svečanosti. Svečanosti su nastavljene i tokom moharrama, prvog mjeseca nove godine, i odlazeći svakodnevno s braćom i sestrama do Sabike, majka je primijetila da se broj gledalaca stalno povećava i da se pojavljuje sve više nepoznatih osoba. Na ulicama se namnože pijanci i učestaju krade i tučnjave između mladih koji su se kratkim toljagama mlatili do krvi. Jedan mrtav i više ranjenih natjeraju muhtasiba, nadzornika trgovaca, da donese nove uredbe. Tek tada, plašeći se nereda i meteža, sultan odluči prekinuti svečanosti. Dekretom objavi da će posljednji dan Parade biti 22. moharrama, 883. dakle 25. travnja 1478. godine Krista dodajući, međutim, kako će završna proslava biti još raskošnija od prethodnih. Toga su se dana na Sabiki žene iz pučkih kvartova, s koprenom ili bez nje, izmiješale s muškarcima svih društvenih slojeva. Već u rano jutro, svečano obučena, gradska su djeca, medu njima i moja majka, krenula od kuće izmolivši pokoji bakreni novčić da kupe suhih smokava s Malage. Privučeni sve većom gomilom, Sabikom se razmile žongleri, mađioničari, lakrdijaši, plesači po užetu, akrobati, dreseri majmuna, prosjaci, pravi i lažni slijepci. Kako bijaše proljeće, seljaci sa sobom dovedu pastuhe koji su, uz naknadu, opasivali kobile koje su im dovođene. »Cijelo smo jutro«, prisjećala se majka, »pljeskali i uživali gledajući igru tabla u kojoj su zenetski konjanici pokušavali, jedan za drugim, pogoditi drvenu metu štapovima što su ih u galopu bacali iz sedla. Nismo mogli vidjeti tko je uspješniji, no graja koja je stizala s brežuljka, s mjesta koje se i zvalo al-Tabla, nepogrešivo nam je označavala pobjednike i poražene.« »Nad glavama nam se iznenada nadvi crni oblak. Stigao je tako brzo da smo imali osjećaj kako se sunce gasi poput svjetiljke u koju je puhnuo kakav div. Usred podneva pade noć, igra se zaustavi bez sultanova naređenja: oćutimo težinu neba na leđima.« »Bljesak munje, prasak groma, nova munja, potmula grmljavina i slap vode što se obori na nas. Vjerujući kako je prije riječ o oluji nego o mračnomu prokletstvu Neba, bijah nešto manje uplašena i, poput tisuće osoba na Sabiki, potrčah da potražim sklonište. Stariji brat me držao za ruku, što me ohrabrivalo ali i prisiljavalo da trčim po već muljevitu kolniku.

Iznenada, nekoliko koraka od nas, djeca i starci su popadali i, gazeći ih, gomila se izbezumila. Još uvijek je bilo jednako mračno. Krikovima užasa pridruže se bolni jauci. Okliznuh se i ispustih bratovu ruku, grabeći grčevito skut neke blatnjave haljine, zatim druge, treće, ne uspijevajući se čvrsto uhvatiti. Voda mi je već dopirala do koljena, urlala sam nesumnjivo glasnije od svih ostalih.« »U pet ili šest navrata padah i dizah se, uklanjajući se nekako gaženju, sve dok ne primijetih da gomila oko mene postaje raspršenija i sporija. Nisam više raspoznavala ni mjesto ni ljude, nisam više tražila ni braću ni bratiće. Stropoštah se pod neki trijem i, što od umora, što od očaja, usnuh. Probudih se sat ili dva kasnije. Nije bilo mračno, no kiša je i dalje lila, a zaglušujuća grmljavina dopirala je sa svih strana, potresajući kamen gdje sam sjedila. Koliko li sam samo puta prošla tom sada tako jadnom uličicom, promatrajući je tako pustu i preplavljenu bujicom, nisam je uspijevala prepoznati! Drhtala sam od zime, odjeća mije bila mokra, sandale izgubih u jurnjavi, a iz kose su neprestano kapale ledene kapi zalijevajući mi oči što su pekle od plača. Još sam drhtala tresući se od jakog kašlja, kad začuh ženski glas: 'Ovamo, dijete, ovamo!' Osvrćući se na sve strane ugledah, visoko nada mnom, na jednom natkritom prozoru, prugastu maramu i ruku što je njome mahala.« »Majka me upozorila da nikada ne smijem ulaziti u kuće nepoznatih ljudi i da se moram čuvati ne samo muškaraca, već i nekih žena. Ipak, nisam dugo oklijevala. Na tridesetak koraka, na istoj strani kolnika, žena koja me dozivala već je otvarala teška drvena vrata požurujući i hrabreći me: 'Poznajem te, ti si kćer Sulejmana, knjižara, poštena čovjeka koji živi u strahu od Svevišnjeg.' Ja sam se primicala, a ona je govorila dokazujući kako me poznaje: 'Vidjela sam te više puta kada si s njim prolazila na putu do tetke Tamime, žene pisara koji stanuje u blizini, u prolazu Dunja.' Iako na vidiku nije bilo nijednog muškarca, preko lica je imala prebačenu koprenu koju skine tek kad za mnom zaključa vrata. Uzevši me za ruku, provede me kroz uzak, zavojit hodnik, a zatim, ne puštajući me, pretrči po kiši malo popločano dvorište kojim stignemo do uska strma stepeništa što je vodilo u njezinu izbu! Blago me gurne ka prozoru. 'Pogledaj, to je gnjev Božji!'« »Bojažljivo se nadvijem nad prozor: bijah na vrhu brežuljka Mauror. Nadesno se prostirala nova tvrđava Alhambra, nalijevo, u daljini, stari grad, a iza njegovih zidina bijeli minareti našeg albecinskog predgrađa. Tutnjava

što je očuh na ulici postane zaglušujuća. Tražeći izvor buke, pogledah prema dolje i, ne mogavši se suzdržati, ispustih krik užasa. 'Bog nam se smilovao, ovo je Nuhov3 potop!' mrmljala je iza mene moja gostoljubiva domaćica.« Prizor koji su ugledale njezine djetinje oči majka nikada neće zaboraviti, kao što ga neće zaboraviti nitko tko se zadesio u Granadi prokletog dana Parade: u dolini kojom je inače tekla bučna ali mirna rijeka Darro, mahnitala je bujica odnoseći sa sobom sve što joj se zateklo na putu, pustošeći vrtove i voćnjake, čupajući na tisuće stabala, dostojanstvene brijestove, stoljetne orahe, jasenove, bademe i brekinje, prodirući zatim u samo srce grada, odnoseći, kao pobjedonosni Tatar, sve njegove trofeje, preplavljujući i središnje četvrti, rušeći stotine kuća, baraka i spremišta, sravnjujući sa zemljom nastambe podignute na mostovima, da bi se potom, koncem dana, zbog nanosa koji su zakrčili riječno korito, pretvorila u golemu kaljužu što je proždirala dvorište velike džamije, trgovačku Cezareju, štandove zlatara i kovača. Nitko ne zna koliko se ljudi utopilo, koliko ih je smrvljeno ruševinama ili odneseno bujicom. Navečer, kada je Nebo konačno dopustilo da se košmar rasprši, bujica je odnosila otpad iz grada, a voda je otjecala brže nego što je nadirala. »To je bila pravedna kazna za zlodjela Granade«, ponavljala je majka. »Bog je htio pokazati da Njegovoj moči nema ravne i kazniti drskost vladara, njihovu pokvarenost, nepravednost i izopačenost. Pokušavao nas je upozoriti na ono što će nas zadesiti ako ostanemo na putu bezbožnosti, no oči i srca ostadoše zatvoreni.« Drugoga su dana svi stanovnici grada bili uvjereni da čovjek koji je najviše odgovoran za nesreću, čovjek koji je na njih navukao Božanski gnjev, nije nitko drugi već drzak, pokvaren, nepravedan i izopačen Abu alHasan Ali, sin Saada Nasridskog, dvadeset i prvi i pretposljednji sultan Granade, neka mu Svevišnji izbriše ime iz našeg pamćenja! Kako bi se uspeo na prijestolje, srušio je i utamničio vlastita oca; kako bi učvrstio svoju moć, dao je odrubiti glave sinovima najuzvišenijih obitelji carstva, te je tako pogubio i srčane potomke obitelji Abencerage. Ipak, u očima moje majke, sultanov neoprostivi grijeh bila je činjenica daje svoju slobodnu ženu, sestričnu Fatimu, kćer Muhameda Ljevaka, napustio radi Isabele de Soliš, kršćanke kojoj je nadjenuo ime Soraja. »Priča se«, govorila je, »da je sultan jednoga jutra u Mirtinu dvorištu4 okupio cjelokupnu pratnju kako bi prisustvovali kupanju te kaurke.« Moja se majka

užasavala što mora prepričavati takve bogohulne činove. »Bog mi oprostio!« mrmljala je gledajući u Nebo; »Bog mi oprostio« ponovila je s nepokolebljivom odlukom da nastavi priču: »Kada je kupanje završeno, vladar pozva prisutne da popiju po čašu vode iz koje Soraja bijaše upravo izišla, i da prozom i stihovima izraze divljenje fantastičnu okusu što ga je voda poprimila. Svi se odazovu osim vezira Abu al-Kasem Vengasa koji umjesto da se gura oko bazena, ostane dostojanstveno na svojemu mjestu. Njegovo držanje ne promakne sultanu koji ga upita za razlog: 'Uzvišeni', odgovori Abu al-Kasem, 'bojim se da, kusajući umak, ne poželim i jarebicu!* 'Bog mi oprostio!'« ponovi majka ne pokušavajući zatomiti smijeh. Anegdotu sam čuo u vezi s nekoliko uglednih Andaluzijaca i, pravo da kažem, ne znam komu je treba pripisati; no nakon te proklete Parade svatko je u razvratnu životu gospodara Alhambre tražio događaj koji je prelio čašu i izazvao Svevišnjeg i pokušavao dati pravo tumačenje, često u obliku stiha, dosjetke ili kakve drevne parabole prilagođene duhu vremena. Sultanova reakcija na nevolju koja se obrušila na glavni grad, zabrinjavala je više od svih brbljanja i glasina. Umjesto da pustošenje bujice shvati kao opomenu Svevišnjega, sultan zaključi kako su užici na ovomu svijetu prolazni, kako život izmiče i kako valja što bolje iskoristiti svaki trenutak. To je moglo biti dostojno pjesničkog mudrovanja, no svakako ne razmišljanja jednog vladara koji je napunio pedeset godina i čijemu je carstvu prijetila propast. On se, dakle, prepusti užicima, usprkos stalnim upozorenjima svog liječnika Išaka Hamona. Okruži se bijelim robinjama i pjesnicima sumnjiva morala koji su stihove uobličavali prema oblinama nagih plesačica i vitkih efeba 5 , koji su hašiš uspoređivali sa smaragdom a miris njegov s tamjanom, koji su, iz dana u dan, neumorno opjevavali vino, crveno il bijelo, staro i uvijek dobro. Ogroman zlatni pehar kolao je od ruke do ruke, od usta do usta, i kad bi ga netko ispraznio ponosno je zvao peharnika da ga opet natoči do vrha. Pred uzvanike su iznašani bezbrojni pladnjevi badema, jezgra šiški i oraha, svježeg i sušenog voća, artičoka i boba, ušećerena voća i kolača, što je sve posluživano koliko da utaži glad, toliko da potakne žeđ. Kasnije sam, za svojeg boravka u Rimu, saznao kako je navika grickanja uz opijanje bila obična stvar već u starih Rimljana koji su svako od tih jela nazivali nukleus6 ; jesu li zato ta ista jela u Granadi nazivana »nukl«? samo Bog zna uzroke svega! Prepuštajući se užicima, sultan je zapostavljao državne poslove i dopuštao da njegovi prijatelji gomilaju prava bogatstva

nezakonitim porezima i svojatanjima. Istodobno, ostavši bez plaće, vojnici su bili prisiljeni prodavati odjeću, konje i oružje kako bi prehranili obitelji. U gradu gdje je vladala nesigurnost i strah od sutrašnjice, gdje se znala i prepričavala sudbina svakog vojnika, gdje su novosti sa pijanki redovito stizale zbog indiskretnosti uzvanika i posluge, već je samo spominjanje sultanova ili Sorajina imena izazivalo pogrde i kletve i dovodilo do nereda. Nepotrebno je bilo da propovjednici petkom otvoreno prozivaju Abu alHasana, što su se, uostalom, rijetko usuđivali, dovoljno je bilo da stanu prezrivo govoriti o pokvarenosti, sramotnim djelima i bezbožnosti, pa da među vjernicima kojima je bilo jasno na koga se cilja, zaore svadljivi uzvici Allahu ekber7 , na koja bi imam ponekad odvraćao, hinjenom zagonetnošću: »Božja ruka je iznad njihovih.« Izgovarajući to, upućivao je gnjevne poglede u pravcu Alhambre. Premda su ga svi mrzili, sultan je i dalje u gomili imao oči i uši koje su javljale sve o čemu se govori, te ovaj postane još sumnjičaviji, suroviji i nepravedniji. »Koliko li je samo velikaša, koliko poštenih građana«, prisjećala se majka, »uhapšeno na temelju prijave kakvog suparnika ili čak ljubomorna susjeda, pod optužbom da su vrijeđali vladara i kaljali njegovu čast! Potom bi ih vodili ulicama posjednute naopako na leđa magarca i, najposlije, bacali bi ih u tamnicu ili im sjekli glave!« Pod utjecajem Soraje, Abu al-Hasan je zatvorio ženu Fatimu i njezina dva sina, Muhameda zvana Buabdil ili Boabdil i Jusufa, u kućni pritvor u kulu Comares, veličanstvenu četvrtastu tvrđu, sjeveroistočno od Alhambre, nasuprot al-Generaliffe. Priležnica se nadala da će time vlastitim sinovima otvoriti put ka vrhovnoj moći. Dvor je pak bio podijeljen između Fatiminih pristaša, brojnih no diskretnih, i Sorajinih, jedinih koje je vladar slušao. U opisivanju sukoba u palači puk je još i mogao naći materijala da zavara dosadu za dugih, hladnih večeri, no najteža posljedica rastuće sultanove nepopularnosti bio je njegov stav prema Kastiliji. Optužen daje sestrični pretpostavio jednu kršćanku, daje zanemario vojsku i da vodi život bez sjaja, Abu al-Hasan, komu nije nedostajalo fizičke hrabrosti, odluči da se s kršćanima ogleda u snazi. Oglušujući se o upozorenja nekolicine razboritih savjetnika koji su mu ukazivali na činjenicu da je Aragon vjenčanjem Izabele i Ferdinanda ujedinio svoju sudbinu sa sudbinom Kastilije i da treba izbjeći da im pruži i najmanju izliku da napadnu muslimansko carstvo, sultan odluči prekinuti primirje što je vladalo između Granade i njezinih moćnih susjeda te pošalje

tristo granadskih konjanika da, iznenadivši čuvara, zauzmu dvorac Zahara što ga kršćani osvojiše prije tri četvrtine stoljeća. Prva reakcija u Granadi bijaše prava eksplozija veselja i Abu Al-Hasan ponovo zadobije neku sklonost podanika. No, uskoro se mnogi počnu pitati nije li sultan počinio nevjerojatnu nesmotrenost; uvukavši carstvo u rat kojega je ishod bio, u najmanju ruku, nesiguran. Razvoj događaja dade im za pravo: Kastiljanci odgovore osvajanjem Alhame, najjače tvrđave u zapadnom dijelu carstva, svi očajnički pokušaji da se tvrđava povrati ostadoše uzaludni. Počne veliki rat koji muslimani nisu mogli dobiti no koji su mogli, ako ne izbjeći, a ono barem odgoditi. Rat će trajati deset godina i završiti na najsramotniji mogući način. Povrh svega, uskoro će ga u stopu pratiti i krvavi građanski rat, sudbina svih carstava na umoru. Točno dvije stotine dana nakon osvajanja Zahare Abu al-Hasan je svrgnut sa vlasti. Revolucija je izbila 27. dana mjeseca džumad al-awala 887, tj. 14. jula 1482. godine. Toga je dana Ferdinand bio na čelu kraljevskog pohoda na obali rijeke Genil, pod zidinama grada Loje, kada ga iznenadi četa muslimana predvođena Ali al-Attarom, jednim od najsposobnijih oficira Granade. Bio je to znamenit dan kojim bi se Abu alHasan mogao dičiti jer je junak dana, izvršavajući njegova naređenja, uspio posijati paniku u redovima kršćanskoga kralja koji pobjegne u pravcu Cordobe, ostavljajući za sobom municiju, topove, veliku zalihu brašna i stotine mrtvih i zarobljenih vojnika. No, očito prekasno! Kada je velika novost stigla do Granade, ustanak je već uzimao maha: Buabdil, Fatimin sin, uspije pobjeći iz kule Comares, spustivši se, kažu, po užetu. U predgrađu Albecina odmah ga dočekaju jednoglasnim klicanjem a, već sutradan, uz pomoć nekolicine pristaša uđe u Alhambru. »Božjom voljom Abu al-Hasan je svrgnut upravo na dan najveće pobjede! Kao što mu posla potop posljednjega dana Parade, Bog ga prisili i da mu se pokloni« primijeti Salma. No stari sultan nije prihvaćao poraz. Sklonio se u Malagu, oko sebe okupio pristaše i stao spremati osvetu vlastitom sinu. Tako se carstvo razbije na dvije zaraćene stranke, a Kastilijanci se zabavljahu prateći kako se međusobno uništavaju. »Ovo je već sedma godina građanskoga rata«, razmišljala je moja majka, »sedma godina kako sin ubija oca, brat davi brata, susjedi sumnjiče i izdaju jedan drugoga! Sedam godina kako se muškarci iz naše albecinske

četvrti ne mogu uputiti do granadske Velike džamije a da ne budu popljuvani, zlostavljani, izmlaćeni, ponekad čak i zaklani.« Tako su njezine misli lutale daleko od ceremonije obrezivanja koja se odigravala na nekoliko koraka od nje, daleko od brujanja glasova i zveckanja pehara što do nje dopirahu čudnovato prigušeni, kao u kakvom snu. Uhvati se kako sveudilj ponavlja: »Prokleta Parada!« * * * »Salma, sestro moja, snatriš... kao uvijek?« Hrapavi Halijev glas pretvori majku u djevojčicu: baci se starijemu bratu oko vrata, i prekri mu toplim poljupcima čelo i ramena, ruke i dlanove. Raznježen i smeten izljevom što je ometao njegovo dostojanstveno držanje, ostane stajati, strog i krut u dugačkoj svilenoj džubba8 širokih rukava, s maramom, talisanom elegantno prebačenom preko ramena i jedva primjetnim, tek nagoviještenim zaštitničkim osmjehom što je svjedočio o njegovu veselju. No, ova prividna hladnoća nimalo ne obeshrabri Salmu, oduvijek je znala da se valjan muškarac ne može razmetati osjećajima a da ne ostavi dojam nesmotrenosti koja se nikako ne uklapa u pravila ponašanja. »O čemu razmišljaš?« Da joj je pitanje uputio moj otac, Silmin bi odgovor bio uvijen; no Hali je bio jedini muškarac pred kojim je mogla podiči veo i sa srca i sa lica. »Razmišljala sam o našim nedaćama, o Paradi, o ovomu ratu bez konca i kraja, o našemu razjedinjenom gradu... o ljudima koji svakodnevno umiru.« Velikim, plosnatim palcem obriše jednu usamljenu suzu na sestrinu obrazu. »To nisu razmišljanja majke koja je upravo rodila prvijenca« izjavi neuvjerljivo, da bi zatim nastavio svečanije: Imat ćete vladare kakve zaslužujete, rekao je Prorok«. I ona za njim ponovi te riječi: Qama takunu džuala 'aleikum. Dodavši prostodušno: »Što si time htio kazati? Nisi li i sam bio jedan od prvih pristaša sadašnjeg sultana? Nisi li digao Albaicin da ga podrži? Nisi li ti ugledna ličnost u Alhambri?« Dirnut u živac, Hali se spremao obraniti žučljivo, no predomisli se primijetivši da je pred njim tek sestrica, nježna i još slaba od poroda koju,

povrh toga, voli više od svega na svijetu. »Nisi se izmijenila, Silma. Čovjek misli da razgovara s običnom ženom a, zapravo, ima posla sa kćerkom Sulejmana knjižara neka Bog tvojem životnom vijeku doda što je oduzeo njegovu! I neka ti skrati jezik koliko je produžio njegov.« Blagoslivljajući spomen na oca, prasnu u iskren smijeh, ponovno oćute negdanju bliskost. Hali zadigne skut svoje džubbe te sjede na prostirač od pletene slame, na ulazu u sestrinu sobu. »Tvoja pitanja dušu razdiru nježno kao što snijeg sa planinskih vrhova Cholaira lice sprži jače od pustinjskog sunca!« Odjednom ispunjena povjerenjem, pomalo obješenjački, Silma će bez uvijanja: »A odgovor?« Nimalo spontanim pokretom sagnu glavu, uhvati rub bratova talisana i njime sakri uplakane zjene. Zatim, i dalje sakrivena lica, dometnu kao kadija koji donosi presudu: »Ispričaj sve!« Nije mu trebalo mnogo riječi. »Ovaj grad čuvaju njegovi pljačkaši, njime vladaju njegovi vlastiti neprijatelji. Valja nam uskoro, sestro, u izgnanstvo preko mora.« Glas mu puče te se on, kako ne bi pokazao koliko je potresan, istrgne od Salme i nesta; užasnuta, i ne pokuša ga zadržati, čak ne primijeti da se udaljio! Nikakva zvuka, ni glasa, ni smijeha, ni zveckanja pehara, čak ni tračka svjetlosti iz dvorišta: slavlje bi završeno.

GODINA AMAJLIJA 895. godina hidžre (25. studenoga 1489 -13. studenoga 1490) Te je godine, zbog jednog smiješka, ujak krenuo u dobrovoljno progonstvo - tako mi je barem protumačio svoju odluku nakon mnogo godina, dok je naša karavana sporo odmicala nepreglednom Saharom, južno od Segelmesse, neke svježe i spokojne noći koju su udaljeni urlici šakala više uspavljivali, nego uznemiravali. Puhao je vjetrić koji je Halija prisiljavao da govori glasno. Glas mu je bio tako umirujući da mi je dočaravao mirise rodne Granade, a govor tako magičan da se činilo kako i moja deva korača u ritmu njegova pripovijedanja. Toliko bih htio prenijeti svaku njegovu riječ, no moje sjećanje je ograničeno a izražavanje nemaštovito i zato, nažalost, živopisnost njegova pripovijedanja neće, avaj, oživjeti ni u jednoj knjizi! »Rano ujutro, na samu Novu godinu, popeh se u Alhambru, ali ne da bih, kao obično, stigao u malu pisarnicu divana9 gdje sam sastavljao vladarova pisma, već da bih s nekolicinom uglednika iz moje obitelji sultanu uputio najbolje želje u povodu Ra's sane. Madžlis, sultanovo vijeće koje se o toj zgodi održavalo u Sali ambasadora, vrvjelo je od kadija s turbanima, dostojanstvenika s visokim pustenim kapama, zelenim i crvenim, bogatih veletrgovaca kanirane kose koja, poput moje, po sredini bijaše razdvojena preciznim razdjeljkom.« »Nakon što bi se poklonili Buabdilu, posjetioci bi odlazili u Mirtino dvorište i, šetajući oko bazena, izmjenjivali bi brojne alejkum-selame10 . Najviši uglednici sjedjeli su na divanima prekrivenim sagovima, naslonjeni na zid ogromne prostorije, upirući se jako o bokove ne bi li se što više približili sultanu ili kojemu veziru da im iznesu kakvu molbu ili, jednostavno, da skrenu pažnju na svoje prisustvo.« »Kao pisar i kaligraf Državnog sekretarijata, o čemu su svjedočili tragovi tinte na prstima, uživao sam neke sitne privilegije. Mogao sam, primjerice, do mile volje lutati između madžlisa i bazena, prošetati par

koraka s osobama koje mi se čine zanimljivima, a potom se vratiti i sjesti vrebajući novi plijen. Bio je to izvanredan način da prikupim novosti i mišljenja o aktualnim zbivanjima, tim više što su za vrijeme Buabdila ljudi govorili slobodno. Za vladavine njegova oca, naime, svatko bi se sedam puta osvrnuo oko sebe prije nego bi iznio i najmanju kritiku, pa i onda tek kroz kakvu dvosmislenu izjavu, stih ili poslovicu kako bi, u slučaju potkazivanja, ostalo mjesta za uzmak. Usprkos tomu što su bili slobodniji i manje nadzirani, stanovnici Granade bili su kritični prema sultanu, čak i pod njegovim vlastitim krovom, čak i kada bi mu dolazili poželjeti dug život, zdravlje i pobjede. Naš je narod nemilosrdan prema suverenima koji to nisu. Toga jesenjeg dana čvršće se požutjelo lišće držalo drveća, nego uglednici Granade svoga vladara. Grad je već godnama bio podijeljen na pristaše mira i na pobornike rata, no nijedna se strana nije pozivala na sultana« Povornici rata su govorili: neprijatelj je odlučio da nas jednom zanavijek uništi, naše pokoravanje neće ga navesti da se predomisli. Pogledajte kako su stanovnici Malage predajom postali obični robovi! Pogledajte kako inkvizicija Židovima podiže lomače po Sevilli Zaragozi i Valenciji, u Teruelu i Toledu! Sutra će se i usred Granade dizati lomače ne samo za one koji praznuju subotom, već i za muslimane! Kako ih spriječiti ako ne otporom, mobilizacijom i džihadom? Uvijek kad smo se energično borili uspijevali smo zaustaviti napredovanje Kastilijanaca, no nakon svake pobjede našlo se medu nama izdajnika koji su težili jedino pomirenju s Božjim neprijateljem, koji su mu plaćali danak, otvarali vrata svojih gradova. Nije li i sam Buabdil obećao Ferdinandu da će mu jednoga dana prepustiti Granadu? Već prije tri godine mu je u Loji potpisao neki dokument o tome. Ovaj sultan je izdajica. Moramo ga zamijeniti pravim muslimanom, spremnim da vodi sveti rat i povrati povjerenje našoj armiji.« »Teško je bilo naći vojnika, oficira, zapovjednika desetine, stotine, tisuće vojnika, još teže pobožnog čovjeka, kadiju, bilježnika, ulemu ili propovjednika, koji nije dijelio ovo mišljenje, dok su se trgovci uglavnom opredjeljivali za mir. I Buabdilov dvor je bio podijeljen. Daje mogao sam odlučivati, Buabdil bi pod svaku cijenu sklopio primirje. Rodivši se kao vazal nije ni težio da umre drugačije; no nije mogao zatvoriti oči pred voljom armije koja je s jedva prikrivenim nestrpljenjem promatrala borbe što su ih he rojski zametali drugi vladari nasridske11 kraljevske obitelji.

»Jedan slikovit primjer stalno se pojavljivao u govorima pobornika rata: onaj Bastie, muslimanskoga grada smještena istočno od Granade, što su ga nevjernici opkolili i torpedirali već pet mjeseci. Kršćanski su kraljevi - razorio im Svevišnji sve što izgradiše i izgradio sve što razoriše! - podigli drvene kule nasuprot gradskih bedema i iskopali jarak spriječivši tako opkoljeno stanovništvo da kontaktira s vanjskim svijetom. No uza svu nadmoć u ljudstvu i oružju, unatoč Ferdinandovu prisustvu na mjestu događaja, Kastilijanci nisu uspijevali pobijediti, a noćni napadi u koje se garnizon stalno upuštao završavali su velikim gubicima. Tako je žestok otpor branitelja Bastie, pod vodstvom nasridskog emira Jahje an-Nadžara, poticao strasti i uspaljivao maštu stanovnika Granade.« »Buabdilu to ne bje nimalo ugodno jer je Jahja, bastijski heroj, spadao medu njegove najljuće neprijatelje - čak je tvrdio da polaže pravo na prijestolje Alhambre, jer da je na njem negda sjedio njegov djed! Sadašnjeg sultana držao je, dakako, uzurpatorom.« »Uoči same Nove godine, novi podvig branitelja Bastie stigne do ušiju Granade: Kastilijanci su, govorilo se, saznali da je zaliha hrane u Bastii sve manja. Kako bi ih uvjerio u suprotno, Jahja odredi neka se sakupe sve preostale zalihe, neka ih rasporede na vidljiva mjesta po čaršiji, a zatim neka pozovu na pregovore kršćansku delegaciju. Ušavši u grad, Ferdinandovi se poslanici začude nad tolikim obiljem svakojakih proizvoda. Ne propuste to prenijeti kralju, savjetujući da odustane od opsade Bastie i neka njezinim braniteljima predloži častan sporazum.« »U razmaku od samo nekoliko sati, najmanje mi je deset osoba u hamamu12, džamiji i hodnicima Alhambre, radosno prepričalo taj događaj, a ja sam svaki put glumio iznenađenje da ne povrijedim sugovornika i da mu prepustim užitak da na svoj način začini priču. Smješkao sam se, no sve manje i manje, a u grudima mi je rastao nespokoj. Pitao sam se zašto je Jahja dopustio Ferdinandovim predstavnicima da uđu u opkoljeni grad a, nadasve, kako je mislio pred neprijateljem skriti oskudicu što je mučila Bastiu kad je svatko u Granadi, a vjerojatno i drugdje, znao pravu istinu i uživao u lukavstvu.« »Moje najcrnje slutnje«, nastavljao je ujak, »potvrdit će se o samoj Novoj godini, tijekom razgovora s posjetiteljima Alhambre. Saznao sam da je Jahja, Borac za Vjent, Mač islama, odlučio ne samo da Bastiju preda nevjernicima već i da se priključi kastilskim trupama kako bi im otvorio put u druge gradove carstva, napose, u Guadix i Almeriju i, nakraju, Granadu. Vrhunskom umješnošću Jahja je uspio narod zabaviti navodnom prijevarom i tako prikriti pravi cilj pregovora s Ferdinandom.

Odluku je donio, pričalo se, u zamjenu za znatnu svotu novaca i obećanje da će svi vojnici i stanovnici grada izvući živu glavu. No dobio je i više: preobrativši se na Kristovu vjeru, emir kraljevske obitelji i sultanov unuk, postat će visoki dostojanstvenik Kastilije. Pričat ću ti još o njemu.« »Početkom ljeta 895, nitko, dakako, nije naslućivao mogućnost jedne takve preobrazbe. No već prvih dana moharema pristignu uznemiravajuće vijesti: Bastia se predala. Slijedile su je Purcena, Almeria i, nakraju, Guadbe. Cijeli zapadni dio carstva gdje pobornici rata bijahu najbrojniji, bez otpora padne u ruke Kastilijanaca. Pobornici rata izgubili su svog heroja a Buabdil se lišio neugodna suparnika: ipak, pobjede Kastilijanaca svele su njegovo carstvo na Granadu i najbližu okolicu koja je i sama bila izložena neprestanim upadima. Je li se sultan trebao veseliti ili je trebao žaliti?« »To su trenuci«, nastavljao je ujak, »kada se vidi veličina ili niskost čovjekova. A ja sam toga dana, na samu Novu godinu, na Buabdilovu licu jasno čitao niskost. Od nekoga mladoga berberskoga gardijskog oficira koji je imao obitelj u opkoljenom gradu, saznah okrutnu istinu. Taj me često posjećivao u Državnom sekretarijatu pa se i sad obrati meni - nije se, naime, usuđivao izravno obratiti sultanu, osobito ne s tako lošim vijestima. Odmah ga odvedem Buabdilu koji ga pozove da mu šapatom podnese izvještaj. Nagnuvši se k naćuljenu vladarovu uhu, oficir mucajući ponovi informacije što ih bijaše sakupio.« »No kako je oficir govorio, sultanovo se lice razvlačilo u širok, besraman, gadan smiješak. I sad pred sobom vidim te mesnate usne kako se otvaraju, te maljave obraze koji se razvlače prema ušima, razmaknute zube koji kao da proždiru pobjedu, te oči koje se lagano sklopiše kao da očekuju topli poljubac nježne ljubavnice, tu glavu koja se s nasladom micala gore-dolje kao da sluša najčeznutljiviju ljubavnu pjesmu.« Hali ušutje. Noćna mu je tmina skrivala lice no čulo se njegovo glasno disanje i uzdasi, a potom poluglasno očitavanje molitvi koje sam stao ponavljati za njim. Činilo se da negdje blizu štekće šakal. »Buabdilovo ponašanje me nije iznenadilo«, nastavi Hali vedrije. »Nije mi bila nepoznata nesmotrenost gospodara Alhambre kao ni slabost njegova karaktera, pa čak ni dvoličnost njegovih odnosa sa Kastilijancima. Znao sam da su nam vladari pokvareni, da ne pomišljaju da brane carstvo i da će uskoro progonstvo postati sudbina našeg naroda. No trebalo je da vlastitim očima vidim razgolićeno srce posljednjeg sultana Andaluzije da bih se

osjetio prisiljenim da nešto poduzmem. Bog vodi ispravnim putom koga želi, druge vodi stazom propasti.« Ujak je u Granadi ostao još samo tri mjeseca - tek koliko je bilo potrebno da dio imanja neupadljivo pretvori u lako prenosive zlatnike. Zatim je, jedne noći bez mjesečine, zajedno s majkom, ženom, četiri kćeri i slugom, opskrbljen jednim konjem i nekolikim mulama, krenuo u Almcriju gdje su mu Kastilijanci izdali dopuštanje da se s ostalim izbjeglicama ukrca za Tlemcen. Namjeravao se nastanili u Fesu gdje smo ga, moji roditelji i ja, zatekli nakon pada Granade. Premda je te godine majka neprestani) oplakivala Halijev odlazak, Muhamed, moj otac. Bog mu blagoslovio uspomenu, nipošto nije namjeravao slijediti primjer svoga šurjaka. Puk u gradu nije se prepuštao očajavanju: cijele godine kolale su izu/etno ohrabrujuće glasine, a obično ih je, pričala je majka, donosila Šarena Sara. »Svaki put kada bi me Šarena posjetila, znala sam da ću tvom ocu moći prenijeti novosti zbog kojih će cijeli tjedan biti veseo i bezbrižan! Nakraju me već i sam zapitkivao je li se joljol oglasio u našoj kući u vrijeme njegova odsustva.« Jednog dana Sara stigne očiju prepunih novosti. I ne sjede pravo, a već otpoče priču gestikulirajući burno: upravo je od bratića koji živi u Sevilli saznala da je kralj Ferdinand u posvemašnjoj tajnosti primio dva glasnika egipatskog sultana, dva redovnika iz Jeruzalema, čija je dužnost, priča se, da mu prenesu ozbiljno upozorenje gospodara Kaira: ako napadi na Granadu ne prestanu, srdžba mamelučkog sultana bit će strahovita! Novost je u roku od nekoliko sati obišla cijeli grad, neumjereno narastajući kićena sveudilj novim pojedinostima, tako da je sutradan, od Alhambre do Maurora, od Albaicina do Potiersa, na svakoga tko bi se usudio dovesti u pitanje siguran masovni dolazak egipatskih trupa, gledano s prezirom i dubokom sumnjom. Jedni su čak tvrdili da se u pristaništu La Rabita, južno od Granade, pojavila ogromna muslimanska flota i da su se Egipćanima već pridružili Turci i Magrebanci. Ako te novosti nisu istinite, dobacivalo se posljednjim skepticima, čime objasniti to što su Kastilijanci već nekoliko tjedana obustavili napade u cijelom carstvu, i da je Buabdil, prije tako bojažljiv, na područje pod vlašću kršćana upućivao napad za napadom ne izazvavši odmazdu? Čudnovata opijenost pobjedom spopadne grad na umoru. U to sam vrijeme bio tek dojenče, lišen muške razboritosti no i muške ludosti, te budem pošteđen sudjelovanja u sveopćoj lakovjernosti. Mnogo

kasnije, kao odrastao muškarac, noseći ponosno nadimak Granađanin kako bih svakoga podsjećao na zanosan grad odakle bijah prognan, često sam pomišljao na tu zaslijepljenost svojih sunarodnjaka - počevši od vlastitih roditelja koji su se uspjeli uvjeriti u neizbježan dolazak spasilačkih trupa u času kada je već vrebala samo smrt, poraz i sramota. * * * Ta je godina ujedno bila i jedna od najopasnijih za moj život. Ne samo zbog prijetnji što su lebdjele nad mojim rodnim gradom i mojom obitelji, već i zato jer je za svakog Adamova sina prva godina doba kada se najviše od bolesti umire i kada mnogi muškarci nestaju ne ostavljajući za sobom ni traga o onomu što su mogli biti ili što su mogli ostvariti. Koliko moćnih kraljeva, darovitih pjesnika, neustrašivih putnika nije uspjelo provesti u djelo sudbinu za koju su bili predodređeni, ne mogavši prebroditi taj prvi težak prijelaz - tako jednostavan, ali tako smrtonosan! Koliko se majki ne usuđuje vezati uz vlastito dijete iz straha da će, jednoga dana, milovati sjenku. Smrt, kaže pjesnik, drži naše živote za dva kraja, času smrti starost nije bliža no djetinjstvo Nije li se u Granadi govorilo da je najopasniji trenutak u životu svakog dojenčeta doba koje slijedi neposredno nakon odvajanja od sise, krajem prve godine života? Lišena majčina mlijeka, mnoga djeca ne uspijevaju dugo preživjeti te im, obično, radi zaštite vješaju amajlije od crnog jantara i talismane umotane u kožne vrećice - nerijetko s tajanstvenim zapisom kojega je svrha zaštita od uroka i bolesti; talisman zvan vučji kamen omogućava, navodno, da se pripitome divlje životinje na kojih ih glavu stavimo. U vrijeme kada su se u okolici Fesa nerijetko mogli susresti krvoločni lavovi, događalo mi se da požalim što mi »kamen« nije nadohvat ruke; no ne vjerujem da bih se tim zvijerima usudio približiti dovoljno da im talisman položim na grivu. Pobožni ljudi kažu da ta vjerovanja i postupci nisu u skladu s religijom, a ipak i njihova vlastita djecu nose amajlije jer ti smjerni ljudi rijetko uspijevaju u takvo što uvjeriti svoje žene i majke. Ni ja se, čemu poricati, nikad ne odvojih od komadića jantara što ga Sara prodade Salmi dan uoči moga prvog rođendana. Na njemu su urezani

kabalistički znakovi koje nisam uspio odgonetnuti. Da ta amajlija posjeduje neku magičnu moć - ne vjerujem, no čovjek je tako ranljiv pred Sudbinom da mu jedino preostaje vezivanje uza stvari obavljene tajnovitošću. Bog koji me stvorio slaba - hoće li mi jednoga dana predbacivati moju slabost?

GODINA ESTAGFIRULAHA 896. godina hidžre (14. prosinca 1490 - 3. prosinca 1491) Šeik Estagfirulah imao je široki turban, uska ramena i promukao glas propovjednika Velike džamije, a gusta crvenkasta brada koja je počela sijedjeti te godine davala je njegovu uglatom licu izraz nezasitna gnjeva što će ga, kao jedini prtljag, ponijeti sa sobom u progonstvo. U jednom trenutku, zlovoljan i nesretan, odlučio je da više nikada kanom ne oboji bradu, objasnivši to ovako: »Kada te Stvoritelj bude upitao što si činio za vrijeme opsade Granade, hoćeš li se usuditi reći da si se dotjerivao?« Svakoga jutra, u vrijeme mujezina, penjao se na krov svoje kuće, jedne od najvećih u mjestu, ne da bi vjernike pozvao na molitvu kao što je to činio godinama, već da bi ispitivački promotrio predmet svoga pravednog gnjeva što se nazirao u daljini. »Gledajte«, vikao je još snenim susjedima, »tamo, na putu prema Loji diže se vaša grobnica, a vi tu spavate i čekate da vas dođu pokopati. Dođite vidjeti, Bog će vam otvoriti oči! Dođite vidjeti zidine podignute u jednomu jedinom danu uz pomoć sila Nečastivoga!« Ispruživši ruku ka zapadu, upirao je tankim prstima u bedeme Santa Fea što ga katolički kraljevi počeše graditi u proljeće i koji već sredinom ljeta poprimi izgled pravoga grada. U toj zemlji gdje su muškarci poodavno stekli besramnu navadu da ulicom hodaju gologlavi iii da se pokriju tek običnim šalom ležerno prebačenim preko kose koji, klizeći preko dana, završava na ramenima, svi su izdaleka prepoznavali Estagfirulahovu gljivastu siluetu. Malo je Granađana, međutim, znalo njegovo pravo ime. Kazivalo se da ga je tim nadimkom usrećila vlastita majka, zbog užasnih krikova koje je ispuštao od najranijeg djetinjstva čim bi se pred njim spomenuo predmet ili čin za koji je mislio da zaslužuje prijekor. Estagfirulah! Estagfirulah! Bože me prosti! urlao je već pri samom spomenu vina, ubojstva ili kakvoga ženskoga odjevnog predmeta.

Prije su mu se rugali, nekad uglađeno, nekad okrutno. Otac mi je pričao kako se, davno prije mog rođenja, petkom sastajao s grupom prijatelja, zbog oklade, neposredno pred početak svečane podnevne molitve u knjižari blizu Velike džamije: koliko će puta u toku propovijedi šeik izgovoriti omiljenu izreku? Broj bi iznosio od petnaest do sedamdeset i pet - cijelo vrijeme jedan od mladih urotnika savjesno je brojao izmjenjujući s ostalima obješenjačke grimase... »No u vrijeme opsade Granade nitko se više nije rugao Estagfirulahovim ispadima«, nastavljao je otac, zamišljen i smeten pri sjećanju na davne nestašluke. U očima mnogih ljudi šeik postane simbolom časna čovjeka. Stareći, on nipošto ne izmijeni izreke i ponašanje što su ga karakterizirali, naprotiv, detalji nekoć smiješni postanu još izrazitiji. Ali grad bijaše promijenio dušu. »Moraš shvatiti, Hasane, sine moj, taj je čovjek život proveo proričući ljudima da će ih, nastave li živjeti kao dotada, Svevišnji kazniti i na ovom i na onom svijetu; nesreću je koristio za svoju hajku. Još pamtim jedan od njegovih govora, a otpočinjao je, mislim, ovako: 'Dolazeći jutros ka Džamiji preko Vrata pješčanika i trgovišta staretinara, prođoh ispred četiriju taverni, estagfirulah! gdje se skoro otvoreno prodaje vino iz Malage, estagfirulah! kao i ostala zabranjena pića kojih imena i ne želim znati.' Pucketavim, uzbuđenim glasom, otac stane oponašati propovjednika kiteći rečenice bezbrojnim estagfirulah! koje je tako brzo izgovarao da su bili nerazgovijetni, osim ponekih, vjerojatno jedinih autentičnih. Izuzevši to pretjerivanje, čini mi se da je inače prilično vjerno reproducirao šeikov govor. »Zar oni koji posjećuju ta kužna mjesta nisu već u djetinjstvu naučili da je Bog prokleo onoga tko prodaje vino i onoga tko vino kupuje? Da je prokleo onoga tko vino pije i onoga tko ga toči? Naučili su - ali i zaboravili, ili su piće što čovjeka pretvara u podlu životinju pretpostavili Riječi koja mu obećava Raj! Jednu od tih krčmi vodi Židovka, svi to znaju, no preostale tri drže, estagfirulah! muslimani! A klijentela im, koliko znadem, nisu ni Židovi ni kršćani. Neki od njih možda su i među nama ovoga petka, te eto, sagibaju ponizno glavu pred Stvoriteljem, a još sinoć su ležali ničice pred peharom, izvaljeni u naručju bludnice ili su, čak, pomračena uma i neukrotiva jezika hulili Onoga tko vino zabranjuje, Onoga koji je rekao: Ne dolazite na molitvu u stanju pijanstva! Estagfirulah!« Nakon što se nakašljao kako bi pročistio grlo nadraženo visokim glasom kojim se služio, otac nastavi:

'Da, braćo vjernici, to se zbiva u vašem gradu, pred vašim očima, a vi ostajete ravnodušni, kao da na sudnji dan nećete morati Bogu polagati račune! Kao da će vas Bog podržati protiv neprijatelja kada do puštate da se prepušta ruglu Riječ Njegova i Njegova Poslanika, Bog mu podario svoju molitvu i blagoslov! Ako prepunim ulicama vašega grada žene šetaju bez koprene, izlažući lice i kosu pohotnim pogledima muškaraca koji im, pretpostavljam, nisu svi očevi, muževi, sinovi i braća, zašto da Bog štiti Granadu od opasnosti koje joj prijete? Stanovnici toga grada ponašaju se kao u doba neprosvijećenosti, caruju običaji od prije Islama - pogrebno naricanje, plemenska oholost, gatanje, vjerovanje u znamenje i relikvije, upotreba epiteta i nadimaka sve za što nas je Svevišnji upozorio da valja izbjegavati.' Otac mi je uputio vragolast pogled, no nije prekidao govor, ni daha nije uzeo: 'Kada su se u vašim vlastitim kućama, usprkos izričitim zabranama, ustoličile mramorne statue i figurice od slonovače koje bezbožno predstavljaju ljude, žene i zvijeri, kao da Stvoritelj treba pomoć onih koje je sam stvorio kako bi dovršio stvaranje? Kada se u vaše duše i duše vaših sinova uvukla pogubna i bogohulna sumnja koja vas udaljava od Stvoritelja, Njegove Knjige, Njegova Poslanika i Zajednice Vjernika, sumnja što ruši bedeme i same temelje Granade?' Što je duže govorio, očev je glas postajao sve mračniji, gestikulacija umjerenija, uzvici estagfirulah! sve rjeđi: 'Kada besramno i bez ustezanja na svoje užitke trošite svote koje bi utolile glad tisući siromaha i vratile osmijeh tisući siročadi? Kada se ponašate kao da su kuće i zemlja kojima raspolažete vaši, premda sve pripada Svevišnjem, sve je samo Njegova svojina, dolazi od Njega i vratit će se Njemu kada to bude poželio, kao što ćemo Mu se i mi vratiti ne noseći sa sobom drugog bogatstva do mrtvački pokrov i svoja dobra djela? Bogatstvo se, braćo vjernici, ne mjeri stvarima koje posjedujemo već stvarima kojih se umijemo lišiti. Bojte se Boga! Bojte se Boga! Bojte Ga se kad ste stari ali i kada ste mladi! Bojte Ga se kada ste slabi ali i kada ste moćni! Čak štoviše, bojte Ga se više kada ste moćni jer prema vama će Bog biti još nemilosrdniji, i znajte da Njegov pogled istom lakoćom prodire kroz veličanstvene bedeme palače kao i kroz glinene zidove trošna kućerka. A na što nailazi Njegov pogled u unutrašnjosti tih palača?' U tom trenutku očev glas više nije bio glas imitatora, bio je to glas učitelja Kurana; riječi su mu tekle jednostavno i prirodno, a oči bijaše

uperio u daljinu poput mjesečara: 'Kad Mu pogled prođe kroz bedeme palače, On vidi da se više slušaju pjevačice nego učitelji Zakona, da od zvuka lutnje ljudi ne čuju poziv na molitvu, da se muškarac i žena više ne razlikuju ni odijevanjem ni ponašanjem, da se novac iznuđen vjernicima baca pod noge plesačica. Braćo! Kao što ulovljenoj ribi prvo istruli glava, tako se i u ljudskoj zajednici trulež širi odgore dodolje.' Uslijedi duga tišina, a kada pokušah nešto upitati, otac me prekine odričnom kretnjom. Pričekam, dakle, da se udalji od tih uspomena i da progovori glavom on: »Riječi koje si čuo, Hasane, odlomci su iz govora što ga je šeik održao nekoliko mjeseci prije pada Granade. Slagao se ili ne s njegovim besjedama, potresu me kad ih se sjetim, čak i nakon deset godina. Možeš dakle zamisliti učinak što su ga 896. godine te propovijedi imale na Granadu, grad na umoru.« »Kako su postupno shvaćali da se kraj bliži i kako su se nevolje koje je Estagfirulah neumorno proricao stale svaljivati na njih, stanovnici Granade počnu vjerovati da je šeik otpočetka bio u pravu i da je samo Nebo oduvijek zborilo na njegova usta. Na ulici, pa ni u najsiromašnijim kvartovima, nije se više moglo vidjeti nijedno žensko lice. Neke su se žene - čak i djevojčice jedva dorasle do puberteta - pokrivale iz straha pred Bogom, druge iz straha pred ljudima - jer gradom su krstarile grupe mladića s toljagama koje su pozivale ljude da čine dobra djela i da se klone poroka. Nijedna taverna nije se usuđivala otvoriti vrata, čak ni kradomice. Prostitutke su masovno napustile grad prešavši utaborenim napadačima, gdje ih vojnici oduševljeno dočekaju. Knjižari ukloniše sva djela što su dovodila u sumnju uvriježene dogme, sve zbirke pjesama što veličaju vino i užitke, jednako kao i sve rasprave iz astrologije i geomancije13 . Jednoga su dana neke knjige zaplijenjene i spaljene u dvorištu Velike džamije. Slučajno sam onuda prolazio upravo u času kada se mala lomača počela gasiti, a besposleni promatrači razilaziti zajedno s dimom. Iz lista što odnekud doleprša saznah da je na hrpi bilo i djelo drevnoga liječnika-pjesnika poznata pod imenom al-Kalandar. Na listu, napola spaljenu, uspijem pročitati ove riječi: Najljepše trenutke u životu dubljem pijanstvu. Mnome vino kola kao krv.

* * * Knjige spaljene toga dana, objasni otac, pripadale su nekomu liječniku, jednom od najogorčenijih Estagfirulahovih protivnika. Zvao se Abu-Amr no šeikovi prijatelji prekrste ga u Abu-Qamr, otac Alkohol. Propovjedniku i liječniku bijaše zajednička jedna jedina crta: iskrenost. I upravo je ta iskrenost neprestano poticala međusobne svađe kojih je zaplete i rasplete pratila cijela Granada. U svemu ostalom činilo se daje Svevišnjega zabavljalo da stvori dva biča koja će biti različita koliko je to samo moguće. Estagfirulah je bio sin preobraćena kršćanina - to donekle objašnjava njegovu gorljivost - dok je Abu-Qamr bio sin i unuk kadije, te nije osjećao potrebu da dokazuje svoju odanost tradiciji i dogmi. Šeik bijaše plavokos, mršav i razdražljiv; liječnik, tamnoput kao zrela datulja, masniji od ovna uoči Bajrama, s vječitim osmijehom ironije i zadovoljstva na usnama. Medicinu je proučavao iz drevnih knjiga Hipokrata, Galena, Razesa, Avicene, Abulkasisa, Avenzura i Majmonida, kao i iz novih rasprava o gubi i kugi, Bog nas sačuvao njih! Svakodnevno je besplatno dijelio, bogatašima i siromasima, desetine bočica terijaka14 što ga sam bijaše spravljao. To je radio samo zato da prouči djelovanje mesa zmije otrovnice ili elektuarija15 - jer daleko su ga više zanimali znanost i eksperimentiranje, nego medicinska praksa. Uostalom, kako bi i mogao, rukama drhtavim od alkohola, operirati očnu mrenu ili zašiti ranu? Kako je mogao propisivati dijete - dijeta je početak svakog liječenja rekao je Prorok - savjetovati bolesnicima da ne zlorabe pića i hranu, kad se sam bez sustezanja prepuštao svim užicima dobre trpeze? Jedino je još eventualno mogao za liječenje jetre preporučiti staro vino, što su i drugi liječnici činili prije njega. To što su ga nazivali tubib16 bilo je uglavnom zato jer se, među svim znanostima što su ga zanimale - od astronomije i botanike, preko alkemije i algebre - u medicini najmanje ograničio na ulogu obična čitatelja. No od toga nikada ne dobi ni jedne jedine drahme, jer nije živio od medicine: u bogatoj granadskoj Vegi17 , nedaleko od sultanove zemlje, posjedovao je desetak sela okruženih poljima pšenice i ječma, maslinicima, izvanredno uređenim voćnjacima. Berba

pšenice, krušaka, limuna, naranči, banana, šafrana i pšenične trske, donosila mu je, pričalo se, svake sezone tri hiljade zlatnika, što liječnik ne može zaraditi ni za trideset godina. Osim toga, na brežuljku gdje se uzdizala Alhambra, imao je ogromnu vilu, veličanstvenu carmen okruženu vinogradima. Kad bi javno napadao bogataše, Estagfirulah je često pravio aluzije na Abu-Qamra, i sirotinja bi pred očima imala lik liječnika - trbonje odjevena u svilu i kadifu. Jer, čak i oni koji su, ne odriješivši kesu, koristili njegove lijekove, ćutjeli su izvjesnu nelagodnost u njegovu prisustvu - bilo zbog liječničkih procedura koje kao da su proizlazile iz magije, bilo zbog načina izražavanja toliko nakićena znanstvenim izrazima da ga je razumjela samo šačica obrazovanih siromaha koji su s njim provodili dane i noći, pijuci i raspravljajući o nadrilječništvu, astrolabiji i seljenju duša. Među njima bi se često zatekao i pokoji princ iz kraljevske obitelji, pa i sam Buabdil je povremeno prisustvovao tim pijankama, barem do dana kada ga je atmosfera koju je u gradu stvorio Estagfirulah prisilila da razboritije bira društvo. »Bili su to ljudi koje je zanimala znanost i ljudska podsvijest«, govorio je otac. »Kad nisu bili pod utjecajem alkohola kazali bi i pokoju valjanu, ali na način koji je - koliko zbog nepoštivanja svetinja, toliko i svojom hermetičnošću, izazivao ogorčenost običnih ljudi. Kada si bogat, zlatom ili znanjem, moraš biti obziran prema tuđoj neimaštini.« Zatim mi povjeri: »Tvoj djed po majčinoj strani, knjižar Sulejman, Bog mu se smilovao, odlazio je ponekad do tih ljudi. Naravno, ne zbog pića već zbog razgovora. Uostalom, liječnik mu je bio najbolja mušterija. Naručivao je za nj rijetke knjige iz Kaira, Bagdada i Ispahana, ponekad čak i iz Rima, Venecije ili Barcelone. Abu-Qamr se čak tužio da muslimanske zemlje objavljuju manje knjiga nego u prošlosti, a i to malo uglavnom su nova izdanja ili sažeci starih knjiga. S tom se tvrdnjom tvoj djed slagao: prvih stoljeća Islama, često je ogorčeno ponavljao, na Istoku se nisu mogle prebrojati rasprave iz filozofije i matematike, spisi iz medicine i astrologije. Čak su i pjesnici bili brojniji i originalniji, kako stilom tako i sadržajem. I u Andaluziji je cvjetala misao koje su plodovi bile knjige što su, strpljivo prepisivane, kružile među učenim ljudima od Kine do krajnjeg Zapada. A za tim presahnu i duh i pero. U obrani od Franaka, njihovih ideja i običaja, od Tradicije je podignuta tvrđava gdje smo se zatvorili: otada Granada rađa samo oponašatelje bez dara i smjelosti. Abu-Qamr se tužio na

to, no Estagfirulahu je to odgovaralo. Za nj bijaše drskost tražiti nove ideje pod svaku cijenu; trebalo se, naprosto, pokoravati učenjima Svevišnjega, kako su ih shvaćali i tumačili preci. »Tko se usuđuje tvrditi da se Istini približio više nego Prorok i njegovi sljedbenici? Zato što su skrenuli s puta pravednika, zato što su dopustili da im istrunu ideje i moral, zato su muslimani oslabili pred neprijateljima.« Za liječnika je, naprotiv, pouka Povijesti glasila drugačije: »Najplodnije doba Islama«, govorio je, »bilo je vrijeme kada su kalifi zlatom obasipali znanstvenike i prevoditelje, kada su večeri provodili u društvu polupijanih pjesnika raspravljajući o medicini i filozofiji. Zar je u Andaluziji bilo loše kada je vezir Abdurahman govorio kroza smijeh: 'O, ti koji vičeš: Pohrlite na molitvu! bolje bi učinio da vičeš: Pohrlite na piće!' Muslimani su oslabili tek kada su im tišina, strah i pokornost zamračili duh.« Činilo mi se da je otac pomno pratio sve te prepirke no kao da nikada nije donio konačni sud o svemu: i nakon deset godina njegove su riječi odavale neodlučnost. »Malo je ljudi slijedilo liječnika na putu bezbožnosti, no neke su ih njegove ideje pokolebale. O tomu svjedoči događaj s topom... Jesam li ti to već pričao?« »Bližio se kraj 896. godine. Svi putovi što su vodili u Vegu bili su već u rukama Kastilijanaca i namirnice su bivale sve rjeđe. U Granadi su dane odjeljivala još samo zapomaganja, naricaljke i zvižduk topovske tanadi i kamenih krhotina što zasipahu kuće; u javnim parkovima, stotine bijednika u dronjcima, suočenih sa zimom što je obećavala da će biti duga i teška, otimalo se o posljednje grane posljednjega raščetvorenog drveta; šeikovi ljudi, razulareni koliko i zbunjeni, krstarili su ulicama u potrazi za kakvim grešnikom kojega treba kazniti. Oko opkoljenoga grada borbe su bivale sve rjeđe i manje žestoke. Pješaci i konjanici Granade koje je kastilska artiljerija desetkovala kod svakog izlaska iz grada, nisu se više usuđivali u velikim grupama udaljavati od bedema. Zadovoljavali su se malim noćnim pohodima u kojima bi iznenadili četicu neprijatelja, opskrbili se oružjem ili domogli ponekoga konja; akcije smjele, no bez budućnosti - ne bijahu, naime, dovoljne ni da popusti stega, ni da se u gradu poboljša opskrba ili podigne moral. Odjednom, glasine. Ne glasine što se šire kao sitna kišica iz gusta oblaka, već glasine što se obrušavaju ljetnjom pljusku nalik zaglušujući

bučnom tutnjavom ništetnost svakodnevnih zvukova: glasine što našemu gradu doniješe notu podsmijeha koje nije pošteđena nijedna tragedija.« »Pročulo se da je Abu-Qamr nabavio top koji da je šačica vojnika otela neprijateljima te ga za deset zlatnika pristala dovući u Abu-Qamrov vrt.« Prinijevši pehar usnama, otac lagano otpije nekoliko gutljaja soka od narančine kore, a potom nastavi ne obzir ući se na moju začuđenost. »Stanovnici Granade nikad ne bijahu imali topove a, kako im je Estagfirulah neprestano ponavljao da đavolji izum pravi više buke nego štete, pomire se s idejom da se takva nova i složena naprava može naći samo u neprijatelja. Inicijativa liječnika potpuno ih zbuni: danima je trajao neprekidan defile 50 mladih i starih koji su, zadržavajući se na pristojnoj udaljenosti od 'stvari', poluglasno komentirali njezine zaobljene forme i prijeteću čeljust. Što se tiče Abu-Qamra, i on bijaše ondje, sa svojim zaobljenim formama, naslađujući se osvetom. 'Kažite šeiku da dođe, a ne da dane provodi u molitvi! Upitajte ga znade li upaliti fitilj istom lakoćom kako pali knjige!' Najpobožniji su se odmah udaljavali mrmljajući kletve i uvrede, dok su ostali uporno ispitivali liječnika o tehnici upotrebe topa i učinku što bi ga ovaj imao kad bi ga upotrijebili protiv Santa Fea. Dakako, ni on o tomu nije znao ništa, no njegova su kazivanja bila tim impresivnija. Pogodit ćeš, Hasane, sine moj, top nikada nije upotrijebljen! Abu-Qamr nije imao ni tanad, ni barut, ni topnike, i dio posjetilaca počeo mu se podsmijavati. Na njegovu sreću, muhtasib18 , šef policije, uzbunjen tim okupljanjima, naložio je svojim ljudima da zaplijene sporni predmet i odvuku ga do Alhambre da ga pokažu sultanu. Nikada više nije viđen! No još dugo su ga spominjali, osobito Abu-Qamr koji je neumorno ponavljao da bi jedino uz pomoć topa muslimani bili mogli poraziti neprijatelja i da će, sve dok ne odluče nabaviti ili proizvesti velik broj tih naprava, njihova carstva biti u opasnosti. Estagfirulah je propovijedao suprotno: opsada grada bit će slomljena jedino mučeništvom boraca za vjeru.« »Sultan Buabdil će ih pomiriti, ta on sam nije htio ni mučeništvo, ni topove. Dok su se šeik i liječnik neumorno prepirali a, preko njih, cijela Granada zabrinjavala nad vlastitom sudbinom, gospodar grada mislio je samo o tom kako da izbjegne borbu. Slao je kralju Ferdinandu poruku za porukom pregovarajući još samo o danu predaje: napadači su govorili u tjednima, a opkoljeni u mjesecima - nadajući se možda da će u međuvremenu ruka Svevišnjega pobrkati krhke

ljudske dogovore kakvim nenadanih dekretom, potopom, kataklizmom ili kugom koja bi desetkovala španjolske velikane.« No Nebo nam namijeni drugačiju sudbinu...

GODINA PADA 897. godina hidžre (4. studenoga 1491 godine - 22. listopada 1492) »Te godine u Granadi je vladala studen, studen i strah, a snijeg bijaše crn od razrovane zemlje i krvi. Kako je smrt bila znana, kako je progonstvo bilo blizu, kako li surove bijahu uspomene na nekadašnje užitke!« Kada bi govorila o padu našega grada, majka bi se sasvim izmijenila; za tu tragediju imala je i glas i pogled i riječi i suze kao ni za što drugo. Tih burnih dana imao sam nepune tri godine i ne znam jesu li krici što mi i sad odjekuju u ušima sjećanje na ono što sam tada doista čuo, ili je to samo eho tisuća pripovijesti koje su mi otada ispričali. Nisu sve pripovijesti imale isti početak; majčine su uvijek započinjale opisom oskudice i tjeskobe: »Već u prvim danima godine,« govorila je, »snijeg je zameo rijetke putove što ih napadači bijahu poštedjeli i tako je potpuno ocijepio Granadu od ostalog dijela carstva, posebno od Vege i brežuljaka Alpujarras, na jugu, odakle su nam još pristizali pšenica, zob, proso, ulje i suho grožđe. Ljudi u našemu susjedstvu strahovali su, čak i oni imućniji; svakodnevno su kupovali sve što bi im dopalo ruku, no pogled na krcate krčage poredane uza zid umjesto da ih smiri, još više je budio strah od gladi, štakora i pljačkaša. Svi su tvrdili da će, ako se putovi nanovo otvore, bez odlaganja krenuti prema nekom selu gdje su imali rođake. Prvih mjeseci opsade, stanovnici obližnjih sela tražili su sigurnost u Granadi, pridružujući se izbjeglicama iz Guadixa i Gibraltara. Smještali su se kojekako u rodbine i prijatelja, u sporednim zgradama džamije ili u napuštenim kućama; prošlog ih je ljeta bilo i pod improviziranim šatorima podignutim po vrtovima i neplodnoj zemlji. Ulice su vrvjele od grupa prosjaka - katkad, zapravo, cijelih obitelji - otac, majka, djeca, starci a, katkad, od čopora mladih ljudi sumnjiva izgleda; ponositi ljudi koji nisu mogli prihvatiti milostinju ni pljačkanje umirali su lagano u svojim domovima, skriveni od tuđih pogleda.«

Moja obitelj nije dijelila tu sudbinu. Čak i u trenucima najveće bijede u našoj kući ničeg nije nedostajalo zahvaljujući očevu položaju. On je, naime, od svoga oca naslijedio važnu gradsku službu, dužnost glavnoga mjerača koji važe žito i jamči za poštenje u trgovačkoj praksi; to je obitelji i donijelo nadimak al Wazzan, Mjerač, što ga ja još i danas nosim; u Magrebu nitko ne zna da se sada zovem Lav ili Johannes-Leo de Medicis, nitko me nikad nije nazvao Afrikancom; ondje uvijek bijah Hasan, sin Muhameda al-Wazzana, a u službenim dokumentima dodavali su al-Zajjati, ime plemena odakle potječem, al-Garnati19 Granađanin, a kada bih se udaljio iz Fesa zvali bi me i al-Fasi, što je upućivalo na prvu, no ne i na jedinu zemlju što me posinila. Kao mjerač, otac je od namirnica koje bi mu bile stavljene na uvid mogao uzeti koliko je htio unutar normalnih granica, a mogao je čak i zlatnicima naplaćivati šutnju trgovcima koji su varali; ne vjerujem da je težio bogatstvu, no u svakom je slučaju njegov položaj od nas potpuno udaljio sablast gladi. »U to si vrijeme bio tako debeljkast,« pričala je majka, »da se nisam s tobom usuđivala šetati ulicom da ne privučem urok; također da ne odam naše relativno dobro stanje.« Brinući se da se ne otuđi od susjeda koji su najviše trpjeli, moj je otac često s njima dijelio dio vlastitih akvizicija, napose kada se radilo o mesu, voću i povrću, no uvijek je davao umjereno i s taktom, jer pretjerana darežljivost je provokacija, koliko je i pretjerana popustljivost poniženje. I kada je stanovništvo grada, na kraju snaga i iluzija, izišlo na ulice da iskaže svoj bijes i očaj, kada se delegacija uputila sultanu da ga pozove da okonča rat na bilo koji način, moj je otac pristao da se priključi predstavnicima Albaicina. Zato je, kada bi mi on prepričavao pad Granade, pripovijest neizbježno započinjala u tapeciranim dvoranama Alhambre. »Bilo nas je trideset, iz svih dijelova grada, od Nadža do Fontane suza, od predgrađa Potiers do Bademovih polja. I oni koji su glasno vikali drhtali su ništa manje od ostalih. Neću ti kriti da sam i sam bio zastrašen i da bih se rado bio povukao da nisam strahovao da ću okaljati svoj ugled. Zamisli, dakle, ludost toga našeg koraka: puna dva dana, tisuće je građana izazivalo nered na ulicama uzvikujući najgore pogrde protiv sultana, vrijeđajući njegove savjetnike, ismijavajući njegove žene, dovikujući mu bezobzirno da se ili bori ili da potpiše primirje, ali da ne produžava u beskonačnost stanje u kojem je život lišen radosti, a smrt slave. I, nakon svega, kao da mu u lice želimo dobaciti

uvrede koje su mu doušnici nesumnjivo već bili prenijeli, evo kako stižemo, neobični poslanici, bučni i razbarušeni, damu prkosimo u njegovoj vlastitoj palači, pred komornikom, vezirima i stražom. A ja, službenik u uredu muhtasiba koji bi trebao bdjeti nad poštivanjem zakona i javnog reda, ja sam bio tamo, medu kolovođama pobune, u trenutku kada je neprijatelj bio pred vratima grada. Mudrujući smušeno o svemu tome, pomislio sam da ću se naći na dnu podzemne tamnice, izbičevan do krvi volujskom žilom, ili čak razapet na kruništu bedema.« »Pokazalo se da su moje strepnje smiješne i strah je uskoro zamijenio stid; srećom, nijedan od mojih drugova nije zamijetio ni jedno ni drugo. Uskoro ćeš razumjeti, Hasane, sine moj, zašto ti otkrivam taj trenutak slabosti o kojemu nikada nisam nikome govorio: želim da znaš što se zaista, te kobne godine, zbilo u našemu gradu, u Granadi; možda će ti to pomoći da izbjegneš da te zloupotrebe oni koji u svojim rukama drže sudbinu naroda. Sve što vrijedi znati o životu saznao sam razgolićujući srce vladara i žena. Naša je delegacija, dakle, ušla u Dvoranu ambasadora gdje je, kao i uvijek, Buabdil sjedio okružen nekolicinom savjetnika, a čuvahu ga dva vojnika. Za jednog tridesetgodišnjaka imao je nevjerojatno duboko usječene bore, gotovo posve sijedu bradu i naborane vjeđe; ogromna bakrena posuda za žeravicu koja bijaše pred njim, zaklanjala mu je noge i prsa. Bilo je to krajem muharrema20 koji je te godine odgovarao početku prosinca, u vrijeme takvih hladnoća da su iz sjećanja navirali drski stihovi pjesnika IbnSara de Santarema što ih je zapisao za svoga prvog posjeta Granadi: Narode ove zemlje! Ne moli se. Ne okreći leda zabranjenim stvarima! Ionako ćeš dobili svoje mjesto u paklu gdje vatra tako krijepi kada fijuče sjeverni vjetar. »Sultan nas je primio s jedva primjetnim no, ipak, s dobronamjernim smiješkom na usnama. Pokretom nas je pozvao da sjednemo, što sam poslušao, sjedajući na rub stražnjice. Još prije početka rasprave, primijetio sam, na svoje veliko iznenađenje, kako se jedan za drugim nižu brojni uglednici, oficiri, ulema i velikaši, pristigli sa svih strana, među inima i šeik

Estagfirulah, vezir al-Mulih, liječnik Abu-Qamr sve u svemu gotovo stotinjak osoba od kojih su se neke inače izbjegavale.« »Buabdil je govorio polagano, prigušenim glasom koji je posjetioce primorao da utihnu i da se, jedva dišući, nagnu u njegovu pravcu: 'U ime milostivog Boga, dobročinitelja našeg, tražio sam da se ovdje, u palači Alhambre, okupe svi koji imaju neko mišljenje o situaciji u koju je sudbina stavila naš grad. Razmijenite mišljenja i složite se o stavu što ga treba prihvatiti za opće dobro, a ja ću djelovati u skladu s vašim savjetima. Naš vezir al-Mulih prvi će iznijeti svoje mišljenje. Ja ću govoriti tek na kraju.' Na te riječi naslonio se na duž zida poredane jastuke i ušutio.« »Al-Mulih je bio sultanov glavni suradnik i iz njegovih se usta očekivalo, u rimovanoj prozi, veličanje svega što je dotad bio preduzeo njegov gospodar; no ništa od toga. Premda se, započinjući, obratio 'slavnom potomku slavne nasridske dinastije', govor je nastavio u posve drugačijem tonu. Gospodaru, obećavate li mi nekažnjenost, aman, ako bez uvijanja i okolišanja iznesem što mislim ovoga časa?' Klimanjem glave Buabdil potvrdi. 'Moje je mišljenje,' nastavi vezir, 'da politika koju slijedimo ne služi ni Bogu ni njegovim poklonicima. Možemo mi raspredati deset dana i deset noći, to neće donijeti ni zrno riže u prazne zdjele djece Granade. Pogledajmo istini u oči, ma koliko strašna bila, izbjegnimo laži pa bile iskićene i draguljima. Naš grad je velik i čak ni u danima mira nije lako osigurati potrebnu količinu namirnica. Svaki dan koji prolazi uzima svoj danak, a jednoga će dana Svevišnji tražiti da mu položimo račune za sve nevine žrtve koje smo prepustili smrti. Mogli bismo od stanovnika zahtijevati požrtvovanost kada bismo im mogli obećati skoro izbavljenje, kada bi neka moćna muslimanska vojska bila na putu da oslobodi Granadu i kazni njezine napadače, no, sada to znamo, nitko nam neće priteći u pomoć. Ti si, gospodaru ovog carstva, pisao Sultanu Kaira i Otomanu, jesu li ti odgovorili?' Buabdil slegnu ramenima u znak negativnog odgovora. 'Nedavno si ponovno pisao muslimanskim vladarima u Fesu i Tlemcenu da nam s vojskom priteknu u pomoć. Što su odgovorili? Tvoja ti plemenita krv, o Buabdile, zabranjuje da to kažeš, no ja ću to učiniti umjesto tebe. Dakle, vladari Fesa i Tlemcena poslali su glasnike krcate darovima, no ne nama, već Ferdinandu, zaklinjući mu se da ga nikada neće napasti! Granada je danas sama jer su ostali gradovi carstva već izgubljeni, jer su se muslimani ostalih zemalja oglušili na naše pozive. Koji nam izlaz preostaje?'

Mučna tišina vladala je medu prisutnima koji su se zadovoljavali da s vremena na vrijeme promrmljaju nešto nalik na odobravanje. Al-Mulih je otvorio usta kao da se sprema nastaviti s argumentiranjem. No, ništa ne rekavši, povuče se korak unatrag i sjede pogleda prikovana za pod. Zatim, jedan za drugim, ustanu tri govornika nepoznata podrijetla koji ustvrde da hitno treba pregovarati o predaji grada i da su oni koji upravljaju zemljom već izgubili previše vremena, ravnodušni prema bijedi i nevoljama puka.« »Konačno na red dođe i Estagfirulah koji se nestrpljivo vrpoljio već od početka. Ustavši, nesvjesno podigne obje ruke da učvrsti turban pa, uperivši pogled u strop ukrašen arabeskama, otpočne: 'Vezir al-Mulih je čovjek čuven po mudrosti i umješnosti i kada svojim slušaocima poželi nešto sugerirati, u tomu lako uspijeva. Htio nam je prenijeti određenu poruku, pripremio nas je da je prihvatimo a zatim je ušutio jer nam ne želi sam pružiti gorak pehar koji zahtijeva da ispijemo. Što je u peharu? Ako to ne želi sam kazati, kazat ću ja: vezir želi da prihvatimo da Granadu predamo Ferdinandu. Objasnio nam je da je odsad svaki otpor besmislen, jer nam nikakva pomoć neće stići ni iz Andaluzije i ni od kojega drugog mjesta. Otkrio nam je da su se glasnici muslimanskih vladara nagodili s našim neprijateljem, Bog ih kaznio jedne i druge kako to samo On zna! No alMulih nam nije sve otkrio! Nije nam povjerio da već tjednima pregovara s kaurima. Nije nam priznao da im je već obećao otvoriti vrata Granade!« Estagfirulah podigne glas da nadjača graju koja je postajala sve jača. 'Al-Mulih nam nije povjerio da je pristao i na približavanje datuma predaje, te da će se ona zbiti u danima koji dolaze, i da je jedino zahtijevao rok potreban da stanovnike Granade pripremi na poraz. Da bi nas prisilili na kapitulaciju, skladište namirnica zatvoreno je već danima; da nas obeshrabre, vezirovi su ljudi organizirali ulične ma nifestacije; a danas su nas doveli u Alhambru ne zato da bismo kritikovali postupke naših vođa, u što nas je vezir htio uvjeriti, već zato da i sami damo jamstvo njihovoj bezbožnoj odluci da izdaju Granadu.' »Šeik je gotovo urlao; brada mu je drhtala od srdžbe i gorke ironije. 'Ne ljutite se, braćo vjernici, jer ako nam je al-Mulih i sakrio istinu, nije to bilo s namjerom da nas prevari, učinio je to samo zato jer mu je nedostajalo vremena! Ali, za ime Boga, nemojmo ga više prekidati, pustimo ga da potanko iznese sve što je poduzimao ovih dana, poslije toga moći ćemo čavrljati o stavu koji treba zauzeti.' Naglo je zanijemio i sjedajući, drhtavom

je rukom zadigao rubove zamrljane mantije; u dvorani zavlada mrtvačka tišina, a svi pogledi bijahu uprti u al-Muliha.« »A on je čekao da se netko od prisutnih umiješa, no zaludu. Usta, stoga, kao ponesen nekom novom snagom: 'Šeik je pobožan i osjećajan čovjek, to svi znamo; njegova ljubav prema ovom gradu tim je vrednija hvale što u njemu nije rođen, njegova gorljivost u služenju islamu tim je pohvalnija što islam nije vjera njegovih predaka. On je ujedno i čovjek široke naobrazbe, upućen kako u vjersko, tako i u svjetovno koji ne preza od toga da znanje traži na samom izvoru pa ne znam kako daleko ovaj bio; slušajući ga kako prepričava što se zbilo između mene, poslanika moćnog sultana Andaluzije, i izaslanika kralja Ferdinanda, ne mogu sakriti divljenje, čuđenje i iznenađenje, jer te pojedinosti nije saznao od mene. Uostalom, moram priznati da njegove riječi nisu bile daleko od istine. Zamjeram mu jedino što je stvari iznio onako kako ih predstavljaju naši neprijatelji. Njima je važan datum primirja, jer ih opsada skupo stoji; nama nije cilj da neminovni rasplet odgodimo za nekoliko dana ili tjedana po isteku kojih će se Kastilijanci baciti na nas dvostrukom žestinom; sada, kad je pobjeda nemoguća, neopozivom odlukom Neba koje vlada svim stvarima, moramo pokušati postići najbolje moguće uvjete. Drugim riječima, jamstvo da će biti pošteđen život i nama i našim ženama i našoj djeci; jamstvo da svatko od nas može ostati živjeti u Granadi prema vjeri Boga i njegova Proroka, moliti se u našim džamijama i plaćati samo zekat i desetinu koje propisuje naš šerijat; dalje, jamstvo onima koji to žele da krenu preko mora u Magreb, odnoseći sa sobom svu imovinu, uz rok od tri godine da donesu odluku i uz mogućnost da imanje prodaju po pravoj vrijednosti, kršćaninu ili muslimanu. Evo, o tomu sam htio i trebao postići čvrst dogovor sa Ferdinandom koji mi se na Evanđelje zakleo da će dogovor poštivati do smrti, kao i njegovi nasljednici. Jesam li krivo postupio?'« »Ne zastavši da posluša odjek koji je izazvao njegov govor, Al-Mulih nastavi: 'Dostojanstvenici i velikaši Granade, ne objavljujem pobjedu, želim vas poštedjeti gorka pehara ponižavajućeg poraza, masakra, silovanja žena i djevojaka, obeščašćenja, ropstva, pljačke, razaranja. Za to trebam vaš pristanak i vašu podršku. Ako tako zatražite, mogu pregovore prekinuti ili odugovlačiti; to bih učinio kada bih žudio za hvalospjevima budala i lažnih poklonika. Ferdinandovim glasnicima bih pružio tisuće izlika za odgodu primirja. No bi li to zaista bilo u interesu muslimana? Zima je, neprijateljske snage su raspršene, a snijeg ih prisiljava da prorijede napade.

Zaklonjen iza bedema Santa Fea i utvrda koje je sagradio, neprijatelj se zadovoljava odsijecajući nam ceste. Za tri mjeseca, kad stigne proljeće, Ferdinand će raspolagati svježim trupama, spremnim da krenu u odlučan napad protiv našega grada koji će glad dotad već učiniti beživotnim. Sada je trenutak za pregovore! Sada će Ferdinand prihvatiti naše uvjete, jer sada mu još možemo nešto pružiti zauzvrat.'« »Abu-Qamr, koji se dotad nije uključivao u raspru, skoči nenadano sa svoga mjesta, gurajući susjede širokim ramenima: 'Nešto mu još možemo pružiti, kažeš, a što? Zašto skrivaš riječi u dnu svoga grla? Ono što želiš ponuditi Ferdinandu nije ni zlatni svijećnjak, ni raskošna halja, ni petnaestgodišnja robinja. Ono što misliš ponuditi Ferdinandu to je ovaj grad o kojemu je pjesnik rekao: Granado, nijedan grad nije ti nalik ni u Egiptu, ni u Siriji, ni u Iranu. Ti si mladenka, druge su zemlje samo tvoj miraz. Ono što ti želiš pokloniti Ferdinandu, o veziru, to je ova Palača Alhambra, raskoš nad raskošima, čudo nad čudesima. Osvrnite se, braćo! Razgledajte pomno ovu dvoranu koje su svaki zid naši očevi i djedovi strpljivo dotjerivali, kao kakav osjetljiv i rijedak dragi kamen. Utisnite zauvijek u vaša sjećanja ovo sveto mjesto na koje više nikada nećete stupiti nogom osim, možda, kao roblje!' Liječniku su tekle suze i mnogi su muškarci krili lica. 'Osam smo stoljeća', nastavio je slomljena i drhtava glasa, 'svojim znanjem prosvjećivali ovu zemlju, no naše je sunce na zalasku, mrak pada. Oj, Granado, znam da tvoja vatra plamti po posljednji put, no ne oslanjajte se na to da ću je ja utmuti, jer moji bi potomci pljuvali po mojoj uspomeni sve do Sudnjega dana.'Više se sruši nego što sjede na stolac, i protekne nekoliko sporih, mučnih časaka prije nego tišinu prekinu Estagfirulah, zaboravljajući neprijateljstvo prema Abu-Qamru: 'Liječnik govori istinu. Ono što vezir želi pokloniti kralju nevjernika to je naš grad sa džamijama koje će postati crkve, sa školama u koje je više nikada neće prodrijeti Kuran, kućama gdje ni jedna zabrana više neće biti poštovana. Ono što nudi Ferdinandu to je pravo života i smrti nad nama, našim ženama i djecom, dobro znamo koliko vrijede ugovori i zakletve kaura. Nisu li, ima tome četiri godine,

stanovnicima Malage obećali život i poštivanje njihovih običaja neposredno prije nego što su ušli u grad i žene i djecu odveli u zatočeništvo? Možeš li mi jamčiti, al-Mulih, da s Granadom neće biti isto?'« »Vezir odgovori razdraženim glasom: 'Ništa ti ne mogu jamčiti osim da ću i sam ostati u gradu, dijeliti sudbinu njegovih stanovnika i da ću svu snagu koju mi Svevišnji podari upotrijebiti da ih prisilim da dogovore poštuju. Naša sudbina nije u Ferdinandovim, već u Božjim rukama, i jedino nam On jednoga dana može podariti pobjedu koju nam danas krati. Trenutačna situacija vam je poznata i beskorisno je da nastavljamo ovu raspravu, treba donijeti odluku. Neka svi koji odobravaju sporazum s Kastilijancima izgovore parolu nasridske dinastije!'« »Iz svih kutova Dvorane ambasadora«, prisjećao se otac, »odjekne ista rečenica - Samo Bog može podariti pobjedu! izrečena odlučno no bez radosti, jer ono što je negda bio ratni poklič, te je godine bilo izraz rezignacije; u pojedinaca, možda, i prijekor upućen Stvoritelju, neka nas On sačuva od sumnje i nevjere.« »Kada bijaše siguran u podršku većine prisutnih, Buabdil odluči preuzeti riječ. Utišavši podanike odlučnim pokretom ruku, izjavi poučnim tonom: »Vjernici su se uglavnom izjasnili i njihova odluka je donesena. Slijedit ćemo stazu mira, vjerujući da nas Bog vodi prema onomu što je za nas najbolje. On je Taj koji sluša, on je Taj koji odgovara.« Prije nego je sultan završio rečenicu, Estagfirulah se uputi ka izlazu pa, šepajući u srdžbi još primjetnije, izusti ove riječi: 'Je li Bog zaista na nas mislio kad je u Knjizi rekao: Vi ste najbolji narod koji je čovječanstvo ikad imalo'? * * * Iste je večeri cijela Granada do u tančine znala što se govorilo na sastanku u Alhambri; otpoče mučno iščekivanje praćeno dnevnom dozom glasina što su se očajnički vrtjele oko jedne jedine teme: dan i sat ulaska Kastilijanaca u grad. »Posljednjega tjedna mjeseca sef era«, pričala je majka, »dan nakon proslave rođenja Spasitelja Is21 - mir neka je s njim Šarena Sara me posjeti noseći malu knjižicu brižno umotanu u svilenu maramu blijedoljubičaste boje, koju pažljivo izvuče sa dna košarice od vrbova pruća. 'Ni ti ni ja ne

znamo čitati' - reknem joj sileći se na smiješak, no činjaše se da je Sara izgubila onu veselu ćud. 'Donijela sam ovu knjigu da je pokažem tvom bratiću', zausti ledenim glasom. "To je spis napisan rukom izuzetno mudra čovjeka naše zajednice, Ishaka Ben Jehuda22 . On tvrdi da će se na nas obrušiti bujica, bujica krvi i vatre, kazna što će stići sve koji su život u prirodi zamijenili za pokvarenost gradskoga života.' Govorila je isprekidano a ruke su joj drhtale.« »Sjedio si mi na koljenima, sine moj, čvrsto sam te privila u zagrljaj i toplim poljupcima obasula po vratu. 'Zloslutnico!' dobacim joj, više iz očaja nego iz pakosti. 'Zar ne misliš da su svakodnevne patnje već dovoljno strašne? Moraš li nam zaista proricati još jadniju sudbinu?' No Židovka nije skretala s teme: 'Rabin Ishak je prijatelj kralja Ferdinanda, poznaje mnoge tajne i služeći se jezikom proroka želi nam dati na znanje ono što nam drugačije ne može objaviti. Možda vas jedino želi upozoriti na to da će Granada pasti, no to više nije tajna. Njegove riječi imaju drugo značenje: On objavljuje da u ovoj sefardskoj23 zemlji Židovi neće imati zraka da dišu, ni vode da utole žeđ.' »Ona koja je uvijek bila tako brbljiva, jedva je uspijevala uobličiti riječi, toliko je bila obuzeta strahom. 'Zar te ta knjiga toliko potresla?' - 'Ne samo knjiga! Jutros sam saznala da mi je jedan nećak živ spaljen na lomači u La Guardiji, zajedno s još deset osoba. Optužili su ih da se bave crnom magijom, da su oteli jedno kršćansko dijete i razapeli ga poput Krista. Inkvizitori nisu raspolagali nikakvim dokazima, nisu mogli čak niti imenovati dijete koje je navodno ubijeno, niti pokazati leš, a ni dokazati da je uopće nestalo kakvo dijete u okolici. No mučeni vodom i udarcima biča, Jusuf i njegovi prijatelji morali su priznati sve što se od njih tražilo. Misliš li da bi tvoje u Granadi mogla zadesiti ista sudbina?' Sara mi dobaci pogled u kojem se mogla naslutiti mržnja. Nisam znala čime sam je uvrijedila, ali s obzirom na stanje u kojem je bila, odlučih zamoliti oprost. No nije mi ostavila vremena za to. 'Kad osvoje ovaj grad,' dometnu, 'misliš li da će prema vašoj zemlji, kućama i zlatu biti manje gramzivi nego prema našim? Misliš li da će plamen lomače biti skloniji Semovu sinu nego drugima? Svi koji smo u Granadi, u istoj smo barci, zajedno smo plovili, zajedno ćemo i potonuti. Sutra, na stazi progonstva...' Osjetivši da je otišla predaleko, zašuti pa me, da ublaži učinak svojih riječi, obgrli rukama i stade jecati na mom ramenu. Dakako, ne zamjerih joj, slike što su strašile nju progonile su i mene, i na javi i u snu, čineći nas sestrama, siročićima istoga umirućeg

grada.« »Tako smo jadikovale kad očuh korake tvog oca koji se vraćao. Zazovem ga iz svoje ložnice i, dok se penjao stepenicama, ja sam krajičkom haljine brisala suze, dok je Sara navrat-nanos popravljala lice i kosu. Muhamed je imao krvave oči, ali sam se ja pravila da ništa ne primjećujem kako ga ne bih zbunila. 'Sara ti je donijela jednu knjigu da bi nam objasnio što piše u njoj.' Tvoj otac već odavno nije imao ništa protiv Sare koja je, sada, dolazila gotovo svakodnevno. Rado je s njom razmjenjivao mišljenja i novosti, volio ju je i zadirkivati zbog njezine neobične odjeće čemu bi se od srca smijala. Toga dana, ni njemu ni njoj ne bje do smijeha. Uze knjigu i, ne skidajući se, šutke sjede na prag sobe i poče čitati. Zadubi se u čitanje više od sat vremena, a mi smo ga šutke promatrale; potom zaklopi knjigu i osta tako zamišljen. Gledao me, no vidjelo se da me ne vidi: 'Tvoj mi otac, knjižar Sulejman, reče jednom kako se uoči svih velikih događaja pojavljuju ovakve knjige koje proriču smak svijeta i pokušavaju, kretanjem zvijezda Ili ljudskom nepokornošću, objasniti nemilosrdne odluke Svevišnjega. Ljudi ih razmjenjuju kradom, čitanje tih knjiga ih smiruje jer se njihova vlastita nevolja gubi i zaboravlja kao kap u bujici. Ova knjiga, kaže da tvoji moraju otići, Saro, ne čekajući da zla kob zakuca na njihova vrata. Čim budeš mogla, uzmi djecu i napusti ovu zemlju.' U znak svoje patnje Sara otkrije lice. 'Kamo da krenem?' Bio je to više krik očaja no pitanje, no Muhamed otpovrne listajući knjigu: 'Rabin preporuča Italiju ili Otomansko Carstvo, no možeš otići i u prekomorski Magreb koji je bliži. I mi ćemo onamo.' Ostavi knjigu i iziđe i ne pogledavši na nas.« »Bijaše to prvi put da moj muž spominje odlazak; poželjeh, dakako, razgovarati s njim o toj odluci i pripremama što ih bijaše poduzeo; no nisam ga se usuđivala pitati ništa, a on to spomenu još samo jednom, sutradan, nalažući poluglasno da ni riječ ne spominjem pred Wardom.« Slijedećih dana utihnu topovi i bacači kamenja; snijeg je i dalje bijelio Granadu zaogrćući je velom mira i spokoja koji kao da nikad neće biti narušen. Nije bilo borbi, ulicama bi zabrujila jedino povremena graja djece. Grad je toliko želio da ga vrijeme zaboravi! No vrijeme je protjecalo. Godina 1492. poče posljednjeg dana mjeseca safara 897. godine, netko pred zoru snažno zalupa na naša vrata. Majka se trgne iza sna i pozove oca koji je te noći spavao u Warde, da ode otvoriti. Bili su to sultanovi vojnici koji mu narede da ih slijedi na svome konju; već bijahu okupili više desetaka ljudi, među njima i nekoliko sasvim mladih momčića kojima je

snijeg osvjetljavao golobrada lica. Otac se vrati da se toplo obuče, a zatim se uputi, praćen dvojicom vojnika, ka štaglju iza kuće da odveže konja. Držeći me još snena u naručju, s Wardom koja je istezala glavu preko njezina ramena, majka je stajala na odškrinutim vratima pokušavajući upravo od oficira saznati kamo joj vode muža; odgovore da su od vezira alMuliha dobili popis osoba koje hitno želi vidje ti, i još dodaju da se nema čega plašiti. Odlazeći, i otac nas je smirivao koliko je mogao.« »Stigavši do trga Tabla, pred Alhambru, u svjetlosti dana što je svitao, Muhamed ugleda oko pet stotina zatočenika u sedlu, ogrnutih teškim vunenim kaputima. Bijahu opkoljeni s kakvih tisuću vojnika, što konjanika, što pješaka, koji nisu ni riječima ni djelom pokazivali nikakvu grubost, zadovoljavajući se time da skupinu drže opkoljenu i da onemoguće ičije udaljavanje. Predvođena konjanikom zastrta lica i praćena vojnicima koji se rasporede s obiju strana, ogromna trupa krene šutke na put. Prođu kraj Vrata od sedam katova, nastave uz bedeme do Vrata Nadžd kroz koja iziđu iz grada, i stignu do rijeke Genil koja na površini bijaše zaleđena. Na nekom polju trešanja, na obali rijeke, šutljiva i drhtava karavana zaustavi se po prvi put. Već je bilo svanulo, no na nebu su se još razabirali obrisi mlada mjeseca. Konjanik s velom otkrije lice i pozove tuce visokih odličnika koje odabere medu zatočenima. Nitko se nije začudio, bijaše to al-Mulih. Govor otpoče molbom da se ne brinu, i ispriča se što ranije ne dade sva objašnjenja: 'Čekao sam da iziđemo iz grada kako bi se izbjegao svaki incident, svaka nepromišljena reakcija. Ferdinand je zatražio da mu se pet stotina uglednika, pripadnika poznatih granadskih obitelji, ostavi kao taoce, kako bi u grad mogao uvesti vojsku ne bojeći se zamke. I nama je stalo da se predaja obavi bez ikakva nasilja. Umirite ostale, kažite im da će se s njima dobro postupati i da će sve vrlo brzo završiti.' Informacija je prenesena i ostalima, izazvavši tek tu i tamo kakvo gunđanje bez posljedica. Prisutni bijahu mahom ponosni što su odabrani, neki su čak osjećali određenu sigurnost jer neće biti u gradu ka da ga preplave neprijateljske grupe, što je uvelike nadomještalo neugodnosti privremena zatočeništva. Ostali, među inima i moj otac, radije bi u tim teškim trenucima bili kraj žena i djece, no znali su da ionako za njih ne bi ništa mogli učiniti, volja Svevišnjega morala se u potpunosti ostvariti.

Zastoj potraja nekih pola sata, a zatim se karavana uputi ka zapadu ne udaljujući se od Genila više no što bi se kamen dobaciti mogao; uskoro se na obzoru pojavi grupa Kastilijanaca i, kad pristigoše do naše visine, njihov vođa postrance izmijeni par riječi s al-Mulihom. Zatim se, na al-Mulihovo naređenje, granadski vojnici okrenu i kasom upute ka Granadi, a Ferdinandovi vojnici zauzmu njihova mjesta oko talaca. Obrisi mlada mjeseca postanu nevidljivi: marš je nastavljen, još tiše, još mučnije, sve do zidina Santa Fea. 'Čudan je taj njihov novi grad sagrađen našim starim kamenjem,' razmišljao je Muhamed ulazeći u logor koji je tako često, sa strahom i znatiželjom, promatrao izdaleka. Unutra su vladale pripreme kakve prethode velikim napadima Ferdinandovi su se vojnici očito spremali da povedu odlučni boj ili, točnije, da svale grad na umoru, kao što su u granadskim arenama činili s bikom nakon čega bi ga rastrgao čopor pasa. O večeri, 1. siječnja 1492. godine, vezir koji je bio ostao s taocima, vrati se u Granadu praćen, ovaj put, nekolicinom kaura-oficira koje je, prema dogovoru, trebao uvesti u grad. Uđoše noću kroz ista vrata kojima su moj otac i njegovi drugovi krenuli u zatočeništvo - to je imalo jednu prednost, nije, naime prerano izazvalo sumnje građana. Drugoga jutra osvanu u kuli Comares gdje im Buabdil preda ključeve tvrđave. Ubrzo istim putom stigne nekoliko sto tina kastilskih vojnika koji se rasporede duž bedema. Jedan svećenik postavi na kulu-promatračnicu križ, vojnici ga pozdrave uzvikujući tri puta: Kastilija! Kastilija! Kastilija! - to je bio običaj kada bi se osvojilo neko mjesto. Čuvši uzvike, stanovnici Granade shvate da se ono nepopravljivo već zbilo pa se, zaprepašteni da se tako značajan događaj mogao zbiti uz tako malo buke, stanu moliti i psalmodirati, suznih očiju i klecavih koljena. Kako se vijest širila, na ulicu su zajedno izlazili muškarci i žene, Židovi i muslimani, siromašni i bogati, lutajući obezglavljeno, trzaj ući se na svaki zvuk. Majka me vukla, iz uličice u uličicu, sve do Sabike gdje ostane više sati, promatrajući što se događa oko Alhambre. Čini mi se da se sjećam da sam toga dana vidio kastilske vojnike kako pjevaju, viču i kočopere se po zidinama. Oko podneva se pripiti razmile gradom, a Salma se pomiri s time da se vrati kući i ondje čeka muža. Tri dana kasnije, jedan naš susjed, stari pisar koji je bio zatočen s mojim ocem, doveden je kući; simulirao je da mu je pozlilo pa se Kastilijanci uplaše da ne umre u njihovim rukama. Saznavši od njega kojim je putom

otišla karavana, majka odluči da već sutradan, u zoru, ode do Vrata Nadžd u južnom dijelu grada, nedaleko Genila, ne bi li ondje vrebala očev povratak. Ocijenila je da bi bilo mudro da je prati Warda koja bi, u slučaju potrebe, mogla pregovarati sa svojom braćom po vjeri. Krenusmo, dakle, u osvit dana - ja u majčinu naručju, moja sestra Mirjam na rukama svoje majke, odmičući polako, kako se majka i Warda ne bi okliznule na sleđenu snijegu. Prođosmo kroza stari dio grada, prijeđosmo Kadijin most, potom židovsku četvrt Mauror, a zatim Vrata lončara. Ne sretosmo nijednog prolaznika, i tek nas je zveckanje kuhinjskog posuda povremeno podsjećalo na to da nismo u kakvomu napuštenom logoru punom duhova, već u gradu gdje ljudi od krvi i mesa još uvijek imaju potrebu da zveckaju loncima. Dan, doduše, tek bijaše svanuo, no da li to objašnjava činjenicu da na Vratima Nadžd nema nijednog stražara na dužnosti, pitala se majka glasno. Spustila me na zemlju i gurnula vrata koja s lakoćom popuste jer već bijahu malko odškrinuta. Iziđosmo iz grada i ne znajući pravo ni kamo ni kuda. Još uvijek bijasmo nadomak bedema, kad ugledamo neobičan prizor: dvije grupe konjanika kretale su u našem pravcu: ona s desne strane uspinjala se od Genila no, usprkos uzbrdici, napredovala je kasom a, druga, s lijeve strane, stizala je od Alhambre troma koraka. Uskoro se iz te grupe izdvoji konjanik koji nastavi nešto bržim tempom. Vrativši se navrat-nanos do grada, ponovno prođosmo kroz Vrata Nadžd, no za sobom ih ne zatvorismo kako bismo mogli nastaviti promatranje a da ne budemo viđeni. Kada nam se konjanik sasvim približio majka jedva priguši krik: 'To je Buabdil!' izusti pa, bojeći se da je izrekla preglasno, dlanom mi pokrije usta da me prisili na šutnju iako sam bio potpuno tih, jednako kao i Mirjam; ta oboje bijasmo obuzeti neobičnim prizorom što se zbivao pred nama. Od sultana sam vidio samo turban kojim je ovio glavu pokrivši čelo sve do obrva. Njegov mi se konj učinio bezličan u odnosu na dva kraljevska paradna grla prekrivena zlatom i svilom. Buabdil napravi pokret kao da će sići s konja, no Ferdinand ga zaustavi umirujućom kretnjom. Na to se sultan približi pobjedniku i pokuša mu uhvatiti i poljubiti ruku; no kralj je povuče. Nagnuvši se prema njemu, Buabdil mu poljubi samo rame, znak da se s njim još uvijek postupa kao s vladarom. Ipak, ne kao s vladarom Granade:

novi gospodari grada dodijele mu malo vlastelinstvo u brdima Alpujarras, gdje mu dopustiše da se nastani. Prizor na Vratima Nadžd nije trajao duže od nekoliko sekundi; Ferdinand i Isabela nastave put prema Alhambri, dok se Buabdil zbunjeno osvrnu oko sebe prije no što nastavi dalje. Jahao je sporo i uskoro ga sustigne njegova trupa, sastavljena od stotinjak konja i mula koji su prevozili žene i djecu kao i veliki broj kovčega i predmeta umotanih u tkaninu. Sutradan su govorili kako je iskopao i tijela svojih predaka i ponio ih sa sobom da ne padnu neprijatelju u ruke. Priča se i da sa sobom nije mogao ponijeti svu imovinu, te da je u pećini na brdu Cholair sakrio bajoslovno bogatstvo. Koliko li ga je ljudi mislilo pronaći! Hoće li mi vjerovati da sam cijeloga života sretao ljude koji su sanjali samo o tom sakrivenom blagu? Upoznao sam i ljude koje nazivaju kannazin, koji se bave isključivo traženjem blaga, posebno Buabdilova (u Fesu ih je toliko da se redovno sastaju na saborima). Dok sam živio u tom gradu birali su čak i svoga konzula koji se brinuo o stalnim sporovima koje su vodili s vlasnicima zgrada kojima su uzdrmali temelje svojim iskapanjima. Ti su kannazini vjerovali da su blaga drevnih vladara začarana kako ne bi bila otkrivena - valjda su se zato često obraćali vračevima i tražili od njih da uklone urok. S jednim kannazinom ne možete progovoriti ni tri riječi a da vam se ne stane zaklinjati da je u kakvu podzemnom hodniku vidio gomile zlata i srebra koja nitko nije mogao taknuti jer nije znao pravu vradžbinu ili sa sobom nije imao potrebnih mirisa. Odmah vam pokazuje - ne dopuštajući, doduše, da je listate - knjigu što spominje gdje se nalaze ta blaga! Koliko je do mene, ne znam je li blago što su ga tako dugo gomilali nasridski vladari još uvijek zakopano u Andaluziji; sumnjam, ipak, ta Buabdilov odlazak bijaše bez nade u povratak, a kršćani mu dopustiše da ponese sve što želi. Krenuo je, dakle, u zaborav, bogat ali bijedan. Kad je prelazio preko zadnjega prijevoja s kojega se još mogla vidjeti Granada, zastao je, kažu, nekoliko trenutaka, nepomičan, pomućena pogleda i sleđena razuma, kao obamro; Kastilijanci mjesto nazovu Posljednji Maurov uzdah. Ondje je, kažu, svrgnuti sultan prolio i nekoliko suza stida i pokajanja. 'Kao žena plačeš za carstvom koje nisi znao obraniti kao muškarac!', dobaci mu, navodno, majka Fatima.« U očima te žene, pričao je otac, ono što se zbilo nije bila samo pobjeda Kastilijanaca već, također, možda čak ispred svega, osveta njezine

suparnice. Kćerka sultanova, žena sultanova, majka sultanova, Fatima je bila oblikovana politikom i intrigama daleko više nego Buabdil koji bi se drage volje bio zadovoljio životom ispunjenim zabavom, bez ambicija, bez rizika. Ona je bila ta koja je sina gurnula ka vlasti kako bi svrgnula Abu alHasana vlastita muža, Abu al-Hasana, kriva što ju je napustio zbog lijepe kršćanke, robinje Soraje. Fatima je bila ta koja je Buabdilu omogućila bijeg iz kule Comares i koja je do u pojedinosti organizirala pobunu protiv starog monarha. Ona je, dakle, ta koja je otjerala priležnicu i zauvijek onemogućila dolazak na vlast njezinoj djeci. No sudbina je promjenljivija od kameleonove kože, kako je govorio jedna pjesnik iz Denie: dok je Fatima bježala iz izgubljena grada, Soraja je spremno ponovno uzela svoje nekadašnje ime, Isabela de Soliš, i pokrstila sinove Saada i Nasra, koji postanu don Fernando i don Juan, infanti Granade. Nisu to bili jedini članovi kraljevske obitelji koji su napustili vjeru svojih očeva kako bi postali velikani Španjolske: Jahja an-Nadžar, kratkotrajni heroj ratne stranke, pretekao ih je u tome primivši naslov vojvode Granada-Venegas. Odmah nakon pada Granade, Jahja je postavljen za »alguazil mayor«, šefa policije, što jasno pokazuje da je u potpunosti pridobio povjerenje pobjednika. Njegov su primjer slijedili i drugi poznati ljudi, među inima ijedan sultanov sekretar po imenu Ahmed, u koga se već neko vrijeme sumnjalo da je špijun u Ferdinandovoj službi. Dani što slijede nakon poraza često potpuno otkriju ljudsku pokvarenost. Kada to kažem, manje mislim na Jahju, više na vezira alMuliha. Vodeći pregovore, kako nam je nadugačko i naširoko objašnjavao, za spas udovica i siročadi Granade, taj čovjek nije zaboravio na sebe: kao nagradu za kapitulaciju koju je tako vješto ubrzao, dobio je od Ferdinanda dvadeset hiljada kastilijanskih zlatnika, što je gotovo deset tisuća moaravedija, i još k tomu mnogo zemlje. I drugi velikaši stare vladavine bez problema su se prilagodili vlasti kaura koji su, u početku, pokazivali spremnost na primirje. Zaista, život se odmah počeo normalno odvijati u okupiranoj Granadi, kao da je Ferdinand htio izbjeći masovni odlazak muslimana. Taoci su se vratili obiteljima drugi dan nakon ulaska kralja i kraljice u grad, i otac mi je pričao da su se s njim ophodili obzirno kao da je vladarov gost. On i njegovi suputnici u Santa Feu nisu bili zatvoreni u tamnici; mogli su odlaziti do tržnice, a ponekad su se u manjim grupama šetali ulicama, praćeni ipak stražom koja je bila zadužena da ih nadzire, no ujedno i da ih

zaštiti od eventualne srdžbe kakva pijanog ili razdraženog vojnika. Za vrijeme jedne od tih šetnji, ocu su pokazali, na vratima neke krčme, jednog mornara iz Genove na čiji račun se zabavljao cijeli Santa Fe. Zvali su ga Cristobal Colon24 . Namjeravao je opremiti karavele kojima bi, idući na Zapad, pošto je zemlja okrugla, stigao u Indiju; nije krio nadu da će za tu ekspediciju dobiti dio Alhambrina blaga. Bio je ondje već tjednima, uporno zahtijevajući da vidi kralja ili kraljicu koji su ga izbjegavali premda ga preporučiše viđeni ljudi. Čekajući da bude primljen, neprestano im je slao poruke i molbe što ih je, u ovo ratno vrijeme, očigledno gnjavilo; Muhamed više nikad nije vidio mornara iz Genove, no ja sam zato često imao priliku slušati o njemu. Nekoliko dana nakon očeva povratka, vojvoda Jahja ga pozove i zamoli da opet preuzme dužnost mjerača jer, kako reče, roba će se ubrzo u izobilju vratiti na tržnice pa treba bdjeti da se suzbije svaka prijevara. Izbečivši prvo oči od straha i srdžbe pri samom pogledu na odmetnika, otac najposlije ipak pristane da surađuje s njim kao sa svakim drugim šefom policije, sipajući potiho kletve pri pomisli na to kako su muslimani nekoć svu nadu polagali u toga čovjeka. Jahjino prisustvo, uostalom, umiri gradske velikaše; neki od njih dobro su ga poznavali, neki nisu no, i jedni i drugi, stanu ga posjećivati revnije nego u vrijeme kad je bio zlosretan Buabdilov suparnik. »Brinući se da poražene umiri u pogledu njihove sudbine, Ferdinand je,« prisjećao se otac, »često svraćao u Granadu da provjeri kako njegovi ljudi poštuju dana obećanja. U početku jako zabrinut za svoj život, kralj se najposlije poče normalno kretati gradom, posjećivati tržnice i nadgledati zidine, dakako, uz pratnju. Doduše, još je mjesecima izbjegavao da prenoći u Granadi, radije se pred zalazak sunca vraćao u Santa Fe. No njegovo nepovjerenje, spočetka potpuno shvatljivo, nije bilo praćeno nepravdom i diskriminacijom, a niti ikakvom povredom sporazuma o kapitulaciji. Ferdinandova briga, stvarna ili hinjena, bila je tolika da su kršćani koji bi posjetili Granadu govorili muslimanima: 'Vi ste srcu našega vladara miliji nego što smo mi ikad bili.' Neki su čak govorili, iz čiste pakosti, da su Mauri začarali kralja kako bi onemogućili kršćane da im oduzmu imovinu.« »Naše će patnje«, uzdahnuo je Muhamed, »uskoro dokazati našu nedužnost i pokazati nam da smo, iako slobodni, lancima vezani za naše poniženje. Ipak, u prvim mjesecima iza pada Granade - Bog je izbavio! - bili smo pošteđeni najgoreg; dok smo čekali da se obruši na nas, zakon pobjednika sručio se na Židove. Na svoju nesreću, Sara je imala pravo.«