Izgledalo je kao da ju je taj posjet potresao, no nisam shvaćao zašto. Već sutradan smo opet bili zajedno i ona je opet bila vesela i pažljiva. Otad su naše šetnje postale svakodnevne, odnosno, gotovo svakodnevne, jer sredinom tjedna, u ponedjeljak i utorak, nikad nije bila slobodna. Kada sam joj nakon mjesec dana to spomenuo, burno je reagirala. »Moglo je biti i da me uopće ne viđaš, ili da me viđaš samo jednom mjesečno. Sada kad s tobom provodim dva, tri, pet dana u tjednu, predbacuješ mi moja izbivanja. - Ne brojim dane što ih provodim s tobom. Brojim one ostale koji se čine beskonačno dugima.« Bila je nedjelja, nalazili smo se u blizini Džamije Ibn Tulun, pred ženskim hamamom kamo se Nour spremala ući. Oklijevala je. »Jesi li me spreman pratiti bez da mi postavljaš ikakva pitanja? - I do Kine ako treba! - Onda me sutra ujutro sačekaj sa dvije deve i punim posudama ispred Velike Džamije Gizeh.« * * * Spreman da održim obećanje, nisam je zapitkivao kamo smo se uputili, pa u prva dva sata izmijenismo tek nekoliko riječi. Činilo se, međutim, da neću prekršiti sporazum ako primijetim: »Piramide bi trebale biti blizu. - Točno.« Ohrabren to naznakom, nastavih: »Idemo tamo? - Točno. - Zar ovamo dolaziš svaki tjedan zato da bi gledala te okrugle građevine?« Prasne u iskren, neobuzdan smijeh koji me povrijedi. Kako bih jasno iskazao neodobravanje, spustim nogu na zemlju i sapnem devu. Odmah se vrati do mene. »Oprosti što sam se nasmijala! Ali rekao si da su okrugle! - Nisam to ja izmislio. Poznati putnik, Ibn-Batuta, kaže, doslovno, da su piramide kružna oblika. - Znači da ih nikad nije vidio! Ili samo noću, iz daljine, Bog mu oprostio! Kad putnik pripovijeda o svojim podvizima postaje sužanj
oduševljena kvocanja slušaoca. Iz straha za svoj ugled, više se ne usuđuje reći ne znam ili nisam vidio. Ima laži za koje su više krive uši nego usta.« Nastavismo jahati. Upita: »Što još o piramidama kaže taj Ibn-Batuta? - Kaže da ih je sagradio majstor koji je bio vrlo upućen u kretanje zvijezda i koji je predvidio Potop: zato je podigao te piramide kojima je predočio cjelokupnu znanost i sve umjetnosti kako bi ih sačuvao od propasti i zaborava.« Da bih izbjegao druge sarkastične primjedbe, žurno dodam: »U svakom slučaju, Ibn-Batuta kaže da su to samo pretpostavke i da nitko nije siguran čemu su zaista služile te čudne građevine. - Ja mislim da su piramide podignute samo zbog njihove ljepote i veličanstvena izgleda, da budu prvo svjetsko čudo. Vjerojatno su imale i neku namjenu, no ona je prinčevima toga vremena služila samo kao izlika.« Stigosmo na vrh jednog brežuljka odakle su se piramide jasno ocrtavale na obzorju. Zauzda devu, i ruku uperi prema istoku ganutljivim, gotovo svečanim kretom. »Dugo nakon što nestanu kuće i palače, i mi sami, ove piramide će i dalje biti tu. Nije li to znak da su u očima Vječnosti one najvrednije?« Položih ruku na njezinu: »Zasad smo živi. I zajedno. I sami.« Osvrćući se uokolo odjednom dobaci vragolasto: »Pa stvarno, sami smo!« Primakne devu, podigne veo i spusti poljubac na moje usne. Bože, ostao bih tako do Sudnjega dana! Ni ja ni ona nismo prekinuli poljubac. Krivci bijahu naše deve koje se razdvoje prerano, te umalo izgubismo ravnotežu. »Kasno je. Da se odmorimo? - Kod piramida? - Ne, malo dalje. Nekoliko milja odavde nalazi se seoce gdje živi dadilja koja me podigla. Ona me čeka svakog ponedjeljka uvečer.« Na rubu sela bijaše trošna seljačka kuća, okružena blatom, na kraju male stazice kojom se Nour uputila zamolivši da je pričekam. Nestade u kući. Čekao sam, naslonjen na palmu. Već se smrkavalo kada se vratila u pratnji stare debele seljanke dobroćudna izgleda. - Hadra, upoznaj moga novog muža.
Trgnuo sam se. Moje razrogačene oči susrele su njezine podignute obrve dok je starica preklinjala Nebo: »Udovica u osamnaestoj godini! Nadam se da će moja princeza ovaj put imati više sreće. - I ja se nadam - uzviknem spontano.« Nour se nasmiješi, a Hadra promrmlja još jednu molitvu i zatim nas odvede do još manje zemljane kućice koja bijaše u blizini. »Nije palača, no ovdje ćete biti na suhu i nitko vas neće buditi. Ako me ustrebate, zovnite kroz prozor.« Kuća se sastojala od samo jedne četvrtaste prostorije rasvijetljene treperavim svjetlom svijeće. Jedva primjetan miris tamjana lebdio je oko nas. Kroz prozor na kojem nije bilo kapaka dopiralo je rikanje bivola. Zatvorivši vrata moja Čerkeskinja se nasloni na njih. Prvo pade njezina raspuštena kosa, potom oprava. Oko razgolićena vrata ukaza se ogrlica od rubina koje je središnji kamen ponosito počivao među grudima - oko obnažena struka protezao se tanak pojas ispleten od zlatnih niti. Priđe i šapne mi: »Druge bi žene prvo prodale svoj intimni nakit. Alija ga čuvam. Kuće i namještaj se prodaju, tijelo i njegovi ukrasi ne.« Zagrlih je: »Danas doživljavam sama iznenađenja. Piramide, tvoj poljubac, ovo selo, objava našeg vjenčanja, pa ova noć, tvoj nakit, tvoje tijelo, tvoje usne...« Strasno sam je poljubio, onemogućivši da mi prizna da sam, što se tiče iznenađenja, dosad čuo tek besmellu... a da ostatak molitve tek slijedi. Ostatak uslijedi tek pred jutro, nakon predivne, beskrajno duge noći. Ležali smo ispruženi jedno kraj drugoga, tako blizu da su mi usne podrhtavale od njezina šaputanja. Njezine povijene noge oblikovale su piramidu koje vrh bijahu koljena, priljubljena jedno uz drugo: na moj dodir razdvojiše se kao da su zavađene. Moja Čerkeskinja! I danas moje ruke ponekad opisuju obline njezina tijela. A moje srce nije ništa zaboravilo. * * *
Kad sam se probudio Nour je stajala naslonjena na vrata, kao sinoć. Ruke joj bijahu teške, osmijeh usiljen. »Ovo je moj sin Bajazid kojega krijem kao da je dijete bluda!« Primakne se i položi ga, kao žrtveno janje, na moje dlanove pomirene sa sudbinom.
GODINA NEPOKORNIH 921. godina hidžre (15. veljače 1515 - 4. veljače 1516) To dijete nije bilo moja krv, ali se pojavilo da blagoslovi ili kazni moju ljubav. Bio je dakle, moj i morao bih imati Abrahamovu hrabrost da ga žrtvujem u ime vjere. Zar objavljene vjere ne nalaze same sebe u oštrici noža kojim Božji Prijatelj vitla nad lomačom? Nisam se usuđivao počiniti taj sveti zločin koji svake godine veličam na svečanoj proslavi Bajrama. A ipak, te mi je godine dužnost nalagala da to učinim bez okolišanja. Pred mojim se očima rađalo muslimansko carstvo, a to je dijete predstavljalo prijetnju za nj. »Jednog će dana pred Bajazidom, Aladinovim sinom, drhtati otomansko prijestolje. Samo on, posljednji preživjeli princ svoje loze, samo on može podiči na ustanak plemena Anatolije. Samo on može oko sebe okupiti čerkeske mameluke i perzijske seferide i svrgnuti Velikog Turčina. Samo on. Ukoliko ga prije ne zadave plaćenici sultana Selima.« Nour se nadnese nad sinovljevu kolijevku, nesvjesna na kakve me muke stavljaju njezine riječi. To carstvo, kojemu je ovako najavljivano uništenje, ja sam u svojim molitvama prizivao još prije nego sam naučio moliti, od njega sam oduvijek očekivao oslobođenje Granade. Danas je to carstvo bilo tu, gledao sam ga kako se kali pred mojim očima. Već je bilo zauzelo Konstantinopol, Srbiju, Irak i Anatoliju i spremalo se da prodre u Siriju, Iran, Pustinjsku Arabiju, Sretnu Arabiju, Petrejsku Arabiju a, potom, i u Egipat. Sutra će zagospodariti Berberijom, Andaluzijom, možda i Sicilijom. Svi će se muslimani, kao u vrijeme Umajada ujediniti pod okriljem istog kalifata, uspješnog i moćnog, koji će narodima nevjernika nametnuti svoje zakone. Hoću li se staviti u službu tom carstvu, snu mojih snova, nadi mojih nadanja? Hoću li pridonijeti njegovu izdizanju? Nipošto. Bio sam primoran ili boriti se protiv njega, ili ga izbjegavati. Nasuprot Selimu Osvajaču koji je poklao oca, braću i njihove potomke a da ga Božja ruka nije zadržala, nasuprot silini božanskog
gnjeva, stajao je dječak kojeg sam odlučio štititi i hraniti sve dok ne postane čovjek, emir, grobar toga carstva, sve dok i on ne počne ubijati prema običajima svoga naroda. Ništa od toga ne odabran sam: sve mi namrije život i moja narav. Sad sam morao napustiti Egipat jer su tu Bajazid i njegova majka bili u opasnosti. Nour je tajila trudnoću svima osim Hadri koja joj pomože pri porodu i preuze brigu o djetetu do njegova rođenja. Kad bi dadilja, već stara, iznenada umrla, dijete bi bilo odneseno u Kairo i njegov identitet bi ubrzo bio otkriven. I bio bi prepušten na milost i nemilost Selimovim plaćenicima, tako brojnim u Egiptu; možda bi ga izručio i sam sultan Kansoh jer, ma koliko da je bio sumnjičav prema Otomanima, previše ih se bojao da bi odbio žrtvovati jedno dijete. Nađem izlaz: oženiti Nour i s djetetom otići u Fes gdje ga mogu predstaviti kao vlastita sina i vratiti se u Egipat tek kad odraste i kad godine više ne budu odavale njegovo pravo podrijetlo. Vjenčanje je bilo jednostavno, pošto je Nour bila udovica. Kod mene se na večeri okupilo nekoliko susjeda i prijatelja, među kojima je bio i jedan bilježnik Andalužanin. U času kada je sastavljao ugovor zamijeti ikonu i križ na zidu. Zamoli me da ih skinem. »Ne mogu, obećao sam vlasniku kuće da ih neću dirati do njegova povratka.« Pravnik je djelovao zbunjeno, uzvanici također. Sve dok se ne umiješa Nour: »Ako se ti predmeti ne mogu skinuti, ništa nas ne sprečava da ih pokrijemo!« I ne čekajući odgovora, približi zidu šareni paravan. Zadovoljan, bilježnik obavi obred. Samo dvije noći proveli smo u kući koju sam napuštao sa žaljenjem. Slučaj mi ju je ponudio i bijaše mi na raspolaganju više od dvije godine - Kopt se, naime, nije niti pojavljivao, niti je slao ikakvih vijesti. Saznao sam da je epidemija kuge pogodila Asyut i desetkovala stanovništvo, te zaključih da se moj dobročinitelj vjerojatno našao među žrtvama. Daj Bože da sam se prevario, no nemam drugoga objašnjenja za njegovu odsutnost, a naročito za odsustvo bilo kakve poruke! Ipak sam, prije odlaska, ključeve ostavio kod svoga zlatara Dauda Alepina. Kako je on bio rođeni brat Jošue, upravitelja kovnice novca, mogao je, lakše no itko drugi spriječiti da neki mameluk prisvoji praznu kuću.
Na put krenemo početkom mjeseca safara, uoči kršćanskog Uskrsa. Prva stanica bijaše Hadrina kuća, kraj Gize. Ondje prenoćismo, a ujutro se s Bajazidom koji je tada imao šesnaest mjeseci uputismo ka Boulaku, velikoj riječnoj luci Kaira. Zahvaljujući razumnom bakšišu uspjesmo se bez čekanja ukrcati na lađu koja je za Aleksandriju prevozila tovar rafinirana šećera koji je potjecao iz sultanove tvornice. U Boulaku je bilo mnogo brodova, neki su štoviše bili i vrlo udobni, no htio sam u Aleksandriju stići pod sultanovom zastavom pošto su me prijatelji upozorili na teškoće na koje su nailazili na carini. Neke su putnike sitničavi službenici pretresali do gaća, kako na dolasku tako i na odlasku, carineći ne samo robu već i novac. Izbjegavši te neugodnosti još sam više uživao u veličanstvenomu antičkom gradu što ga osnova Aleksandar Veliki, vladar o kojemu Kuran govori izuzetno pohvalno i na čiji grob hodočaste njegovi poklonici. Doduše, grad je danas samo sjenka onoga što je negda bilo. Stanovnici se još sjećaju vremena kad je u luci stalno bilo usidreno na stotine brodova koji su dolazili iz Flandrije, Biskaja, Portugala, Apulije, Engleske i Sicilije, osobito iz Venecije, Genove, Dubrovnika i Turskoga dijela Grčke. Ove su godine lukom plovile samo uspomene. U centru grada, nasuprot luke, nalazi se brežuljak koji, kažu, nije postojao u antičko doba već je nastao gomilanjem ruševina. Prekopavajući ga, često se nađu vaze i kojekakvi vrijedni predmeti. Na vrhu je sagrađena mala kula gdje danju i noću bdije čovjek čija je dužnost da nadgleda brodove što prolaze. Svaki put kada carinskom službeniku dade znak da dolazi neki brod, dobije nagradu. Zauzvrat, ako zaspi ili napusti svoj položaj, mora platiti kaznu u iznosu od dvije nagrade. I izvan grada mogu se vidjeti brojne ruševine usred kojih se diže izuzetno širok i visok stup za koji u drevnim knjigama piše da ga je sagradio učenjak Ptolomej. Navrh stupa postavio je ogromno čelično zrcalo koje je, prema predaji, spaljivalo neprijateljske lađe kad bi se pokušale približiti obali. Bilo je, jasno, i mnogo drugih zanimljivih stvari, no mi smo žurili da odemo, zaklevši se da ćemo se jednoga dana u Aleksandriju vratiti spokojni i bezbrižni. Ukrcasmo se, dakle, na egipatski brod koji je kretao za Tlemcen, gdje smo se cijeli tjedan odmarali i potom nastavili put. * * *
Ponovno sam nosio svoju magrebsku odjeću, a kad smo ulazili u grad preko lica navučem tajlasan65 . Nisam htio da se za moj povratak sazna prije nego vidim svoje. Kad kažem svoje mislim na oca, majku, Wardu, moju šestgodišnju kćer Sanvat, kao i na Mirjam i Haruna, koje nisam očekivao sresti, no nadao sam se da ću dobiti vijesti o njima. Nisam mogao odoljeti da ne zastanem kraj gradilišta svoje palače. Bilo je potpuno isto kao kad sam ga napustio, samo je trava obrasla nedovršene zidove. Brzo odvratih pogled i mazgu potjerah prema Halijevoj kući udaljenoj svega nekoliko koraka. Pokucah. Iznutra mi se javi nepoznati ženski glas. Zazvah majku po imenu. »Ne stanuje više ovdje!« odvrati glas. Riječ mi zasta u grlu od uzbuđenja što me obuze. Uputim se ka očevoj kući. Salma bijaše pred vratima; privi me na grudi, a potom pozdravi Nour; Bajazida obasu poljupcima, čudeći se kako mi sin ima tako neobično ime i tako svijetlu put. Ne reče ništa. Samo su joj oči govorile i u njima pročitam daje otac umro. Potvrdi mi to i jednom suzom. No ne htjede time započinjati. »Nemamo puno vremena. Prije nego odeš, moraš poslušati što ću kazati. - Ali ja ne namjeravam otići! - Poslušaj me i razumjet ćeš.« Govorila je više od jednoga sata, možda čak i dva. Bez oklijevanja, bez prekida, kao da je stotinu puta ponavljala vježbajući što će mi ispripovjediti onoga dana kad se budem vratio. »Ne želim proklinjati Haruna, no njegovo je ponašanje bacilo prokletstvo na nas. Ta nitko u Fesu nije ga krivio za Zerualijevu smrt. Ali avaj! Nije se zaustavio na tome!« Nedugo iza mog odlaska, pričala je, sultan je poslao dvjesto vojnika dauhite Njuškala, no gorštaci se svojski zauzeše za nj. Šesnaest vojnika ubijeno je iz zasjede. Kad se vijest pročula, po Fesu je čitan i lijepljen ukaz koji obznanjuje da je na Harunovu glavu raspisana nagrada. Naše su kuće stavljene pod prismotru. Agenti su na njih motrili i danju i noću, ispitujući tako detaljno svakoga posjetitelja, da su čak i najbolji prijatelji počeli oklijevati da se javno pokazuju s rodbinom žigosana izgnanika. Otad se svakoga tjedna čitaju proglasi kojima se Harun i njegova banda optužuju sad za napad na konvoj, sad za pljačku karavane i masakr putnika.
»To nije istina!« uzviknuh. »Poznajem Haruna. Mogao je ubiti u samoobrani ili iz osvete, ali ne iz koristoljublja! - Je li to istina to je važno samo Bogu, nama je najhitnije ono u što ljudi vjeruju. Tvoj otac je kovao planove za selidbu u Tunis ili neki drugi grad, no srce mu je popustilo, prošle godine za vrijeme ramazana.« Duboko uzdahnu i nastavi: »Pozvao je nekoliko prijatelja da s njim prekinu post, no nijedan se nije usudio prekoračiti prag. Život mu postade nepodnošljiv. Sutradan, u vrijeme sijeste, probudi me neki tresak: ležao je na podu, u dvorištu kojim je nervozno šetkao cijelo jutro. Glavom je udario o rub bazena. Više nije disao.« Jezovita vrućina preplavi mi grudi. Zagnjurim lice u ruke. Majka je nastavila ne gledajući me. »Pred udarcima sudbine žene se sagibaju, muškarci lome. Tvoj je otac bio sužanj svoga ponosa. Mene su naučili da se pokoravam. - A Warda? - Otišla je nakon Muhamedove smrti. Bez muža i kćeri nije imala nikoga svog u ovoj zemlji. Mislim da se vratila u svoje rodno mjesto da smrt dočeka među svojima.« Zatim poluglasno doda: »Nismo smjeli napustiti Granadu. - Možda se vratimo jednoga dana.« Nije se udostojila odgovoriti. Odmahnula je rukom kao da tjera dosadnu muhu. »Bolje me pitaj kako ti kćer.« Lice joj se razvedri. I moje. »Čekao sam daje ti spomeneš. Nisam se usudio pitati. Ostavio sam je tako malenu!« - Bucmasta je i drska. Sad je kod Sare koja je ponekad povede da se igra s njezinim unucima. Stigle su nakon dva sata. Protivno mojem očekivanju, Sara je bila ta koja me srdačno zagrlila dok moja kćer ostade na pristojnoj udaljenosti. Trebalo nas je, dakle, upoznati. Salma bijaše odveć uzbuđena pa Šarena preuze dužnost: - Sarwat, ovo je tvoj otac. Curica zakroči, a zatim stade. »Ti si bio u Timb...
- Ne u Timbuktuu već u Egiptu. I doveo sam ti malog bracu.« Posjedoh je na koljena i obasuh poljupcima, mirišući duboko miris njezine crne ravne kose, milujući je sanjalački po vratu. Imao sam osjećaj da do u najsitniji detalj ponavljam prizor što ga vidjeh stotinu puta: otac na svom jastuku s mojom sestrom u krilu. »Ima li novosti od Mirjam?« Odgovori Sara: »Priča se da su je vidjeli s macom u ruci kraj njezina čovjeka. No o njima se pričaju tolike bajke! - A ti, misliš li i ti da je Harun bandit? - U svakoj zajednici ima nepokornih. U javnosti ih proklinju, a kad su sami mole se za njih. Čak i u Židova!« U ovoj zemlji ima Židova koji ne plaćaju porez, jašu na konjima i nose oružje. Zovemo ih Carayim. Vjerojatno si čuo za njih. Potvrdio sam. - Ima ih na stotine, organizirani su kao vojska, a žive u planinama Demensara i Hintata, blizu Marakeša. No htio sam se vratiti na ono što me najviše brinulo: »Misliš li da u Fesu zbilja ima ljudi koji se u tajnosti mole za Mirjam i Haruna?« Salma prasne: »Da je Harun običan razbojnik ne bi ga tako ogorčeno progonili, obznanjivali proglas za proglasom. Napadom na Zerualija postao je gotovo heroj pa su ga htjeli prikazati kao razbojnika. U očima naroda zlato je prljavije od krvi.« Zatim nastavi, blažim glasom, kao da iz nje govori tkogod drugi: »Ničemu ne služi da pokušavaš opravdati svog šurjaka. Ako ga budeš branio snaći će te sudbina njegova pomagača. Opet.« Majka se bojala da u želji da pomognem Mirjam i Harunu ponovno ne počinim nešto nepromišljeno. Očito je bila u pravu, no morao sam pokušati. Način kako je donesena odluka o mom progonstvu davao mi je nade da će me sultan htjeti saslušati. Sultan je u to vrijeme bio u pohodu protiv Portugalaca, u okolini Boulaouana. Mjesecima sam krstario zemljom slijedeći kraljevu vojsku, ponekad i s oružjem u ruci, sudjelujući u više okršaja. Bijah spreman na sve kako bih iznudio oproštaj. Između dviju borbi razgovarao bih s monarhom, njegovom braćom i brojnim savjetnicima. No čemu zalaziti u pojedinosti kad je rezultat bio tako porazan? Jedan sultanov savjetnik konačno mi
prizna da su Harunu mnogi zločini nepravedno pripisani. Zatim doda razoružavajućom iskrenošću: »Čak i kad bismo tvom šurjaku i mogli oprostiti ono što je počinio, kako da mu oprostimo sve ono za što ga optužujemo?« Jednoga dana odlučimo obustaviti sva nastojanja s tim u vezi. Nisam, očigledno, dobio ono čemu sam se nadao, ali sam u usputnom razgovoru napabirčio neke informacije koje sam namjeravao provjeriti. Vratio sam se u Fes, uzeo Salmu, Nour, Sanvat i Bajazida i ne uputivši ih u svoje planove, odlučio da krenem i da se unatrag ne osvrćem. U Fesu sam posjedovao samo jedno gradilište, ruševinu krcatu žaljenjima, bez uspomena. * * * Putovanje se produžilo tjednima, a ja nisam otkrivao svoj cilj - to nije bilo mjesto, već čovjek! Arudž, gusar, zvan Riđobradi. Čuo sam, naime, da je Harun s njim. Uputio sam se pravo za Tlemcen, zatim obalnim putom ka istoku, izbjegavajući gradove pod vlašću Kastilijanaca kao npr. Oran i Mers-wel-Kebir, odmarajući se u mjestima gdje sam sretao Granađane, npr. u Alžiru i posebno u Cherchellu gdje su gotovo cjelokupno stanovništvo činili Andalužani. Riđobradom je baza bio mali grad Jijil što ga je prethodne godine oteo Genovi. Međutim, prije nego sam stigao do tamo, saznao sam da je Riđobradi opkolio kastilski garnizon u gradu Bougie. Pošto mi je to bilo na putu, odlučim svratiti onamo. Obitelj ostavim na udaljenosti od nekoliko milja, kod imama jedne male seoske džamije, uz obećanje da ću se vratiti po njih čim ispitam kakvo je stanje na bojnom polju. Riđobradog sam upoznao u Bougiju, taj susret sam prikazao u Opisima Afrike. Zaista je imao izrazito riđu bradu i boja joj bijaše prirodna ali pojačana kanom. Bijaše mu preko pedeset godina, a činjaše se i starijim. Izgledalo je kao da ga još samo strast za pobjedom drži na nogama! Šepao je, a njegova ljevica bijaše od srebra. Ruku je izgubio baš tu, u Bougiju, za prethodne opsade koja okonča porazom. Ovaj put situacija je bila bolja. Već je osvojio staru gradsku citadelu i spremao se opkoliti drugu tvrđavu, kod plaže, gdje su Kastilijanci još pružali otpor. Na dan moga dolaska bitka je jenjavala. Pred komandnim šatorom bijahu stražari od kojih je jedan bio iz Malage. On otrča po Haruna sa
smjernošću iz koje zaključim da je Harun zamjenik Riđobradog. I zaista, stigne ovaj u pratnji dvaju Turčina koja otpusti odrešitim pokretom prije nego mi se baci u zagrljaj. Dugo ostasmo zagrljeni, plješćući se žestoko po ramenima, izražavajući tako svo naše prijateljstvo, iznenađenje i tugu zbog razdvojenosti. Harun me uvede u šator i predstavi Arouju kao pjesnika i ugledna ambasadora. Zašto, to doznah kasnije. Gusar je govorio kao kralj - kratkim i zapovjedničkim rečenicama što zvučahu banalno, a kojih je preneseni smisao bilo teško razaznati. Tako je govorio o pobjedama Otomana Selima i sve većoj drskosti Kastilijanaca, primjećujući tužno kako se sunce islama diže na Istoku a zalazi na Zapadu. Kad se oprostismo od njega, Harun me odvede u svoj šator, manji i ne tako raskošan, izvrsno opskrbljen pićem i voćem. I ne otpočeh s pitanjima, a Njuškalo stade odgovarati: »Ubijao sam samo ubojice, pljačkao jedino razbojnike. Ni jednoga časka nisam se prestao bojati Boga i moćnika. Ovdje se borim protiv nevjernika s kojima se naši vladari druže, branim gradove koje oni napuštaju. Moji su drugovi izgnanici, osuđenici na smrt, razbojnici iz svih krajeva zemlje. No zar siva ambra ne dolazi iz utrobe ulješure?« Riječi su mu tekle u nizu, kao da govori Fatihu. Zatim dometnu drugačijim glasom: »Tvoja je sestra bila predivna. Lavica s Atlasa. Sada je u mojoj kući u Jijilu, šezdeset milja odavde, s naša tri sina od kojih se najstariji zove Hasan.« Nisam ni pokušavao sakriti ganutost. »Nijednog trenutka nisam sumnjao u tebe.« Još od djetinjstva, uvijek bih brzo kapitulirao u raspravama s Harunom. No ovaj put sam mu morao objasniti kakve je posljedice njegov način života imao za naš rod. Smrkne se. »U Fesu sam za njih bio mučitelj. Ovdje ću mi biti zaštitnik.« Nakon tjedan dana svi se okupismo u Jijilu - krhotine moje obitelji - deset bjegunaca pod krovom jednoga gusara. Ipak, bili su to trenuci rijetke sreće i rado bih da su potrajali duže.
GODINA VELIKOG TURČINA 922. godina hidžre (5. veljače 1516 - 23. siječnja 1517) Ja koji sam lutao svijetom kako bih Bajazida spasio od progona Otomana, te se godine sa ženom i djetetom nađem u srcu Konstantinopola, u pozi koju ni u snu ne bih bio mogao zamisliti: nagnut nad ispruženu ruku strašnoga Selima koji me hrabri zaštitničkim klimanjem glave i jedva primjetnim osmijehom. Kaže se da žrtvu često privlače očnjaci koji će je razderati; možda tu leži i objašnjenje moje lude smjelosti. No tada to nisam tako doživljavao. Zadovoljavao sam se slijeđenjem događaja, i trudio se da započnem novi život na ono malo zemlje gdje se nisam osjećao kao izgnanik. Još moram objasniti kako. Riđokosi je stjecao sve veči ugled, a s njim i Harun, u njegovoj sjenci. Napad na Bougi je, nakraju, završio neuspjehom, no gusar zauzme Alžir početkom nove godine, usmrtivši osobno bivšega gospodara grada u času kad je nesretnik bio na masaži u svojem hamamu. Alžir nije bio tako velik kao Oran ili Bougie, svojom površinom ne bi pokrio ni jednu jedinu četvrt Tlemcena. Usprkos tome sa svoje četiri tisuće vatri, uređenim dućanima podijeljenim prema zanatima, ulicama koje su obilovale lijepim kućama, kupkama i prenoćištima, Alžir je imao izgled pravoga grada. Osobito zbog veličanstvenih bedema sagrađenih od krupna kamenja a koji su se, u dijelu prema plaži širili u prostranu esplanadu. Riđobradi ga je proglasio svojim sjedištem, uzeo kraljevski naslov i počeo poduzimati korake da ga priznaju i drugi vladari islama. Nakon što smo u Jijilu proslavili ponovni susret, ja opet krenem na put. Umoran od lutanja, nadao sam se usidriti u Tunisu, barem na nekoliko godina. Odmah sam nabavio odjeću kakva se nosi u toj zemlji, stavio sam turban prekriven velom, hranio se bazinom, ponekad i besicom. Probao sam čak i opaku smjesu imenom el-hasis, mješavinu droge i šećera koja izaziva
opijenost, veselje i apetit. To je ujedno i jak afrodizijak neobično na cijeni u tuniskog suverena Abu-Abdulaha. Zahvaljujući Harunu koji je u gradu imao ugledne prijatelje u koje je spadao i mizvar, zapovjednik vojske, bez teškoća nađem kuću u predgrađu Bag-el-Bahr i stupim u kontakte s više proizvođača tkanina, kako bih osnovao malu trgovačku ispostavu. Nisam stigao. Nakon nepunih mjesec dana, jedne večeri Harun zakuca na moja vrata, u pratnji triju : poručnika Riđobradoga; među njima bijaše i Turčin kojeg sam upoznao u gusarovom šatoru. Njuškalo se držao dostojanstveno, kao kadija. »Nosimo ti poruku Njegova Pobjedonosnog Veličanstva al Kaim bi Amrillaha66.« To je bila titula što je Riđobradi zadobi zaklavši alžirskog emira. Tražio je od mene da odem u Konstantinopol i sultanu odnesem poruku kojom ga ovaj obavještava o osnivanju alžirskog kraljevstva, zaklinje mu se na vjernost i pokornost i moli ga za podršku u borbi protiv Kastilijanaca koji su još uvijek držali jednu pomorsku tvrđavu na ulazu u alžirsku luku. »Izuzetno sam počašćen tolikim povjerenjem. No već vas je četvero. Što ću vam još i ja? - Sultan Selim ne pristaje primiti poslanika koji nije pjesnik i koji mu ne uputi stihove hvalospjeva i zahvalnosti. - Mogu napisati pjesmu koju ćeš ti sam pročitati. - Ne. Mi smo svi ratnici a ti si već vršio dužnost ambasadora, Ti se bolje izražavaš, a to je bitno: naš gospodar mora ispasti kralj, a ne gusar.« Zašutio sam tražeći izliku da izbjegnem taj pogibeljni zadatak, ali Harun me nije puštao ni na tren. Njegov glas kao da je dolazio pravo iz moje vlastite savjesti. »Nemaš pravo na oklijevanje. Na Istoku se rađa veliko muslimansko carstvo i mi na Zapadu moramo mu pružiti ruku. Dosad smo trpjeli zakon nevjernika. Oni su osvojili Granadu, Malagu, pa Tanger, Mellilu, Tripoli, Oran i Bougie; sutra će prigrabiti Tlemcen, Alžir, Tunis. Da bismo im se suprotstavili, trebamo Velikog Turčina. Tražimo da nam u tome pomogneš, i ne možeš nam odbiti. Ništa što ovdje radiš nije toliko važno. I obitelj ti je na sigurnom. Povrh svega, bit će ti plaćeni svi troškovi i čeka te velikodušna nagrada.« Ne propusti dodati sa smiješkom u uglu usana:
»Naravno, ni ja ni moji drugovi ne bismo se usudili vratiti Riđobradom s negativnim odgovorom.« Bio sam slobodan kao ptić kojega progoni soko. Pošto nisam mogao otkriti prave razloge oklijevanja a da ne odam Nourinu tajnu, nisam se mogao prepirati. »Kada biste se trebali ukrcati? - Još ove noći. Flota nas čeka u La Goulettu. Skrenuli smo s puta da dođemo po tebe.« Kao da izražavam posljednju želju osuđenika na smrt, zatražio sam da porazgovaram sa Nour. Njezina reakcija bijaše doista vrijedna divljenja - to je bila reakcija kćeri vojnika što je oduvijek bila, a ne supruge građanina što je tek postala našim vjenčanjem. Bila je to reakcija majke sultana, što se tek nadala postati: stajala je u našoj sobi, otkrivene kose i lica, visoko uzdignuta čela i otvorena pogleda: »Moraš ići?« Rečenicu je intonirala napola puta između pitanja i tvrdnje. »Da, odgovorio sam. - Misliš li da je to neka klopka? - Nipošto. Dao bih si odrubiti glavu. - Baš to treba izbjeći. No ako imaš toliko povjerenje u Haruna onda idemo zajedno.« Nisam vjerovao svojim ušima. Objasnila mi je odlučnim glasom: »Bajazid mora vidjeti svoj grad i svoju palaču. Možda u mladosti neće za to imati drugu priliku. Doduše, putovanje morem sadrži i opasnosti, no moj sin se na to mora navići. Na Bogu je da ga čuva ili prepusti propasti.« Govorila je tako sigurno da se nisam usuđivao upuštati u raspravu, već sam pokušao pronaći neku izliku: »Harun nikad ne bi pristao da povedem ženu i dijete. - Ako ti pristaneš na njegov zahtjev, on ne može odbiti tvoj. Porazgovarajte, znat ćeš pronaći prave riječi«. U zoru smo već prošli Gammart. Uz pomoć morske bolesti činilo mi se da sanjam ružan san. * * *
Čudan grad, Konstantinopol! Tako burne povijesti, a ipak tako nov, i po kamenju i po ljudima: za manje od sedamdeset godina turske okupacije grad je potpuno izmijenio lice. Doduše, još uvijek postoji Aja Sofija, bivša katedrala preinačena u džamiju, kamo sultan i njegova pratnja odlaze svakoga petka. No većinu zgrada podigoše osvajači; svakoga dana nicahu nove palače, džamije i medrese, pa i obične drvene kućice gdje se guralo tisuću Turaka pristiglih iz stepa gdje su živjeli nomadskim životom. No u gradu je narod pobjednika ostao samo jedna od manjina ni u kojem slučaju najbogatija, izuzevši obitelj na vlasti. U najljepšim vilama i najraskošnije uređenim trgovinama obično su viđani Armenci, Grci, Talijani i Zidovi, od kojih su neki stigli iz Andaluzije nakon pada Granade. Ima ih više od četrdeset tisuća i sporazumjeli su se s Velikim Turčinom da mu plaćaju za jednakopravnost. Trgovištem se turski turbani i kršćanske i židovske kape mimoilaze bez mržnje i osvetoljubivosti. Osim rijetkih izuzetaka, gradske ulice su tako blatne da se ljudi na položaju gradom kreću isključivo tako da ih nose na leđima. Na tisuće ljudi obavlja taj mukotrpni posao, uglavnom pridošlice koji još nisu našli bolji posao. Kad je brod pristao bili smo previše iscrpljeni da bismo prešli lučku zonu. Plovili smo za lošega vremena jer smo u Konstantinopol morali stići prije nego se sultan uputi u proljetni pohod. Prvu smo noć proveli u prenoćištu koji je držao neki Grk iz Kandije, daleki rod Riđobradog. Već sutradan smo se pojavili u šaraju, dvoru gdje je obitavao sultan. Nour ostane s vanjske strane ograde šapćući nešto Bajazidu u uho, ne obazirući se na njegove godine, povremeno brundanje i bezrazložan smijeh. Slutim da mu je toga dana detaljno ispričala slavnu i krvavu povijest njegove dinastije. A ja sam bio na samo nekoliko koraka, s druge strane veličanstvene kapije, odjeven u dugu svilenu halju ukrašenu zlatom, iščitavajući po stoti put pjesmu koju sam trebao izrecitirati pred suverenom i koju spjevah na pučini, između dviju vrtoglavica. Oku mene stotinu vojnika ali i mnoštvo građana svih slojeva, svi mirni i tihi iz poštovanja prema sultanovoj osobi. Čekao sam više od dva sata, uvjeren da će mi biti naloženo da dođem drugi put. Očito sam potcijenio značaj Ridobradog i Otomanovo zanimanje za nj. Uskoro je po mene, Haruna i njegove suputnike stigao paž koji nas provede kroz Središnja vrata do dvorišta duwan - ogromna parka puna cvijeća i nojeva koji ondje slobodno šetahu. Par koraka dalje spazim špalir
nepomičnih konjanika na osedlanim konjima. Zamagliše mi se oči a grlo tako stisnu te mi se činilo da neću moći izustiti ni riječi. Je li to bio strah? Ili umor od putovanja? Ili samo sultanova blizina? Prolazeći kroz špalir zaiskri mi pred očima. Ništa nisam vidio. Prisilim se da održim normalan korak, iako bijah na granici da posrnem i srušim se; više od svega bojao sam se da ću zanijemiti pred nogama strašnog sultana. Sjedio je preda mnom - svilena piramida na brokatnim jastučićima, očekivana, a ipak nenadana prikaza koja mi je jednim hladnim pogledom rastjerala maglu iz očiju, ne ublaživši moga straha. Bio sam još samo automat, no automat koji je radio prema preciznim uputama koje kao da mi je diktirao ravnodušni sultan. Tada mi iz sjećanja izroni pjesma, bez pretjerane elokvencije no bez zamuckivanja, popraćena pri posljednjim stihovima nekolikim bojažljivim gestama što me stajahu znoja i napora. Sultan je klimao glavom izmjenjujući povremeno pokoju riječ sa savjetnicima. Nije nosio bradu već samo široki brk što ga je neprestance gladio; boja kože mi se činila pepeljastom, poluzatvorene oči prevelikima za sitno lice. Na malom, uskom turbanu bio je rubin umetnut u zlatan cvijet. O desnom uhu visio mu je biser u obliku kruške. Kad sam završio, nagnem se nad uzvišenu ruku i poljubim je. Na ruci je imao zlatni prsten proste izrade, poklon, kako su mi rekli, od njegova zvjezdoznanca. Dižući me, jedan me paž zagrne dugom haljom od devine dlake i pozove da ga slijedim. Primanje bi završeno. Rasprava je mogla započeti u drugoj dvorani, sa savjetnicima. Jedva sam sudjelovao u razgovoru. Moja uloga bila je da predstavljam, nipošto da pregovaram, pogotovu ne s obzirom na to da se razgovor, započet na arapskom, nastavio na turskom, jeziku što ga poznavah slabo prije boravka u Rimu. Ipak, zahvaljujući greški jednog savjetnika, dobijem značajnu informaciju. »Ništa nije gore za čovjeka od jezika koji lako sklizne«, rekao je kalif Ali, Bog ga blagoslovio! A jezik tog savjetnika klizio je neprestano. Dok se govorilo o alžirskoj citadeli što je zauzeše nevjernici, stalno je govorio kairska citadela, idući čak i do toga da kaže Čerkezi umjesto Kastilijanci, sve dok mu jedan drugi savjetnik, premda mnogo mladi, ne dobaci gnjevan pogled od kojeg problijedi, osjećajući kako mu se glava klima na ramenima. Baš iz tog pogleda, više nego iz lapsusa, shvatim ozbiljnu i važnu stvar: te je godine sultan Selim sve držao u uvjerenju da su ratne pripreme uperene protiv perzijskih konjanika, čak je i gospodara Kaira
pozvao da mu se pridruži u borbi protiv heretika; no Otoman je, zapravo, namjeravao krenuti u rat protiv mamelučkog carstva! Čim su završeni dogovori, požurih da to ispričam Nour, što je s moje strane bilo puno gore od lapsusa. Kao što sam mogao i pretpostaviti, moja se Čerkeskinja raspalila, ne prividno, već iz dubine srca. Htjela je svakako upozoriti svoju braću o opasnosti što im prijeti. Sultan Kansoh je bolestan i neodlučan starac koji će i dalje pobožno slušati Selimova prijateljska obećanja, sve dok mu Otomanova sablja ne odrubi glavu - kako njegovu, tako svih Čerkeza. U mladosti je, vjerojatno, bio hrabar vojnik, no danas još samo gleda kako će zaštititi kapke i kako će od podanika iznuditi zlato. Moramo ga upozoriti na namjere Konstantinopola, mi smo jedini koji to možemo učiniti, budući da smo jedini koji za njih znamo. »Shvaćaš li što mi predlažeš? Da budem špijun, da izađem iz Selimova predsoblja da bih otišao Kansohu ispričati što se ovdje govorilo. Znaš li daje i ovo dovoljno da nam padne glava sa ramena? - Ne pokušavaj me uplašiti! Sami smo i govorimo poluglasno. - Zbog tebe sam napustio Egipat a ti sad od mene tražiš da se onamo vratim!« - Morali smo otići da sačuvamo Bajazidov život; danas se moramo vratiti da sačuvamo život moje braće i budućnost moga sina. Svi Čerkezi će biti pobijeni, sultan Selim će ih iznenaditi, osvojiti njihovu zemlju, izgraditi tako veliko i moćno carstvo da ga moj sin više neće moći ni priželjkivati. Ako se nešto može učiniti, moram pokušati, po cijenu života. Možemo otići do Galate i ukrcati se na prvi brod za Aleksandriju. Uostalom, ta dva carstva još nisu zaraćena, štoviše, smatraju se saveznicima. »A ako kažem ne? - Reci mi: 'Ne. Nećeš pokušati spasiti od propasti svoj narod', 'Ne, nećeš se boriti da tvoj sin jednoga dana bude gospodar Konstantinopola' - reci mi i ja ću se pokoriti. No izgubit ću volju da živim i ljubim!« Ništa nisam rekao. Nastavila je: »Od kakva si tijesta sazdan da prihvataš da gubiš grad za gradom, domovinu za domovinom, ženu za ženom, bez borbe, bez žaljenja, bez osvrtanja? - Između Andaluzije koju sam napustio i Raja što mi je obećan, život je samo proputovanje. Nikamo ne idem, ni za čim ne žudim, ni za što se ne hvatam grčevito. Pouzdajem se u strast za životom, u instinkt za srećom, u
Providnost. Nije li nas upravo to sjedinilo? Bez oklijevanja sam napustio jedan grad, jedan dom, jedan život, da bih slijedio tvoj put, da bih se zanosio tvojom strasnošću.« »A sada, zašto me više ne želiš slijediti? - Sit sam bjesomučnosti. Naravno, neću te ostaviti ovdje, okruženu neprijateljima. Odvest ću te do tvojih da bi ih mogla upozoriti, no tamo će nam se putovi razdvojiti.« Nisam bio siguran da sam sklopio dobru pogodbu ni da ću imati hrabrosti da je se pridržavam. Ipak, činilo mi se da sam, barem samom sebi, odredio granice pustolovine u koju sam dopustio da budem uvučen. Sto se Nour tiče, ona je sva blistala. Nije marila za moje neodobravanje dok joj nije stajalo na putu. Od svega što sam rekao čula je samo da koje nisam čak ni izgovorio. I odmah, bez odlaganja, dok sam ja smišljao laži koje ću servirati Harunu kako bih se riješio njegova prisustva, ona je već stala pričati o brodovima, pristaništima, prtljazi. * * * Kada me na povratku u zemlju Nila carini upitao, između dviju premetačina, je li istina da se Otomani spremaju napasti Siriju i Egipat, odgorio sam psovkom, proklinjući sve žene na svijetu, osobito plavokose Čerkeskinje što je, na moje veliko čuđenje, moj sugovornik energično odobravao, kao da je to očigledno tumačenje svih nevolja koje se spremaju. Cijelim putom do Kaira, Nour je morala trpjeti moje prijekore i sarkastične primjedbe. No nakon trećeg dana boravka u glavnom gradu morao sam priznati da je, donekle, bila u pravu što je poduzela tako pogibeljan poduhvat. Glasine što su kolale bile su toliko suprotne da je vladala opća zbunjenost, ne samo u narodu već i u citadeli. Sultan je odlučio krenuti u Siriju, u susret otomanskim trupama, a zatim je, oslonivši se na umirujuće informacije, otkazao pohod. Pukovima koji već bijahu dobili naređenje da krenu na put naloženo je da se vrate u kasarnu. Kalif i četiri kadije dva puta su pozvani da sultana prate u Alep: oba puta se njihova pratnja uputila ka citadeli spremna na veliki put, oba puta su im javili da se vrate kući. Da bi pridonio općoj pometnji, stigne i jedan otomanski opunomoćenik koji, uz veliku pompu, obnovi obećanja o miru i prijateljstvu i još jednom
pozove na savezništvo protiv heretika i nevjernika. Iščekivanje i nesigurnost otupljivahu borbenost armije sto je, vjerojatno, i bio cilj Velikoga Turčina. Bijaše, dakle, važno da svjedočanstvo izravno iz Konstantinopola otvori oči odgovornim ljudima. Ipak trebalo ga je prenijeti tako da zvuči vjerodostojno, a da izvor ostane u tajnosti. Nour je došla na ideju da napiše pismo i položi ga, zapečaćeno, u kuću državnoga sekretara Tumanbaya, osobe broj dva u državi, najpopularnijega medu visokim državnim službenicima Egipta; vjerovala je da će poruku jedne Čerkeskinje bez odlaganja prenijeti velikomu mameluku. Još iste noći netko zakuca na moja vrata: Tumanbav glavom, nezamisliva stvar u gradu gdje najsitniji zapovjednik čete nije ni pomišljao da se kreće bez brojne i bučne pratnje! Bio je to čovjek od svojih četrdesetak godina, visok, elegantan, svijetle puti, duga brka - prema čerkeskom običaju - kratke, brižljivo podrezane brade. Namrštio se već na prve riječi dobrodošlice koje izgovorih. Zabrinjavao ga je moj naglasak pošto je magrebska zajednica u Kairu bila poznata po svojim simpatijama prema Otomanima. Žurno pozovem Nour. Pojavi se otkrivena lica. Tumanbav je prepozna. Sunarodnjakinja i udovica Selimova protivnika ulijevala je puno povjerenje. Tako je državni sekretar bez posebne ceremonije sjeo da sasluša moju priču; ponovih mu što čuh, ne kiteći priču, ne izostavljajući ni najmanju pojedinost. Kada završih, umiri me: »Neću javno iznositi ovo svjedočanstvo! Najvažnije je intimno uvjerenje ljudi na vlasti! Ja sam svoje već stvorio a, nakon što sam ovo čuo, zauzet ću se zdušno da i sultana uvjerim kako sam u pravu.« Lice mu bijaše zamišljeno. Na usnama se pojavi grimasa, a zatim reče kao da govori sam sa sobom: »No sa sultanom stvari nikada nisu jednostavne! Ako budem previše uporan, mislit će da ga želim udaljiti iz Kaira i neće htjeti otići.« Njegova otvorenost me ohrabri: »Zašto ne bi ti krenuo s vojskom? Pa ti si trideset godina mlađi! - Kad bih pobijedio, plašio bi se mog povratka na čelu vojske.« Gledajući uokolo, državni sekretar primijeti ikonu i koptski križ na zidu. Nasmiješi se, češući se znatiželjno po glavi. Dosta je stvari izazivalo njegovu radoznalost: Magrebanac odjeven kao Egipćanin, oženjen Čerkeskinjom, udovicom otomanskog emira, u kući koja je uređena kao
domovi kršćana! Stadoh mu tumačiti kako sam dospio u tu kuću, no on me prekine: »Pogled na te stvari me ne vrijeđa. Ja sam doduše musliman, Božjom milošću, no rođen sam kao kršćanin i pokršten, kao i sultan, kao i svi mameluci!« Na te riječi ustade i oprosti se od nas, zahvalivši još jednom na svemu. Nour je sjedjela u mračnom kutu sobe i nije sudjelovala u razgovoru. No izrazi svoje zadovoljstvo: »Već zbog ovog susreta ne žalim što sam prevalila toliki put!« Vrlo brzo, zbivanja pokazaše da je imala pravo. Saznali smo, naime, da se sultan konačno odlučio na pokret. Primijećeno je da bataljon izlazi s hipodroma, prelazi preko trga Rumalia da bi se zatim popeo po Volovskom usponu i ulici Saliba gdje bijah toga dana sluteći da ću ugledati takav prizor. Dok je sultan praćen ovacijama prolazio na nekoliko koračaj a od mene, primijetim da je zlatom izvezena ptica na vrhu suncobrana, mamelučko znamenje, zamijenjena zlatnim polumjesecom; oko mene se šaputalo da je promjena naložena nakon otomanskog pisma koje je izražavalo sumnju u Kansohov vjerski zanos. Na čelu nepregledne sultanove povorke grabilo je petnaest redova deva kojih sedla bijahu urešena pomponima protkanim zlatnim nitima; za njima je slijedilo drugih petnaest redova s raznobojnim baršunastim pomponima; zatim je kaskala konjica, koje je tempo određivalo stotinu vranaca prekrivenih metalnim pozlaćenim ormama. Nešto iza, na mazgama su se mogle vidjeti nosiljke s pokrivačima od žute svile, namijenjene prijevozu kraljevske obitelji. Sinoć je Tumanbay imenovan kraljevskim namjesnikom s neograničenim ovlaštenjima; međutim, pronosile su se glasine da je sultan sa sobom ponio svo zlato iz državne blagajne, više milijuna zlatnika, kao i sve dragocjenosti iz kraljevskih spremišta. Pozvan Nour da pođe sa mnom kako bi prisustvovala događaju kojem je kumovala; otpovrne da pođem sam, tvrdeći da se ne osjeća baš najbolje. Mislio sam da se ne želi previše pojavljivati u javnosti; uskoro ću saznati da je bila trudna. Nisam se usuđivao previše radovati jer, premda sam na pragu tridesete godine žarko želio naslijednika, bilo mi je jasno da mi njeno stanje sada onemogućava da je napustim, pa čak i da s njom pobjegnem iz Kaira, što je nalagao zdravi razum.
Prošla su tri mjeseca tijekom kojih smo redovito dobij ali vijest o sultanovu napredovanju: Gaza, Tiberiade, i zatim Damask gdje se zbio jedan incident. Upravitelj kovnice novca, Židov imenom Sadaka, bacio je, kako nalaže običaj, nove kovanice sultanu pod noge za njegova pobjedonosnog ulaska u grad. Kansohovi stražari tako jurnuše da sakupe zlatnike da gurnuše vladara koji umalo pade s konja. Znalo se da je poslije Damaska sultan stigao u Hamu, pa u Alep. Zatim je nastala tišina. Tišina koju u prvo vrijeme nisu prekidale nikakve glasine. Tek odjednom, jedne subote, šesnaestog dana šabana, u citadelu stigne glasnik, prašnjav i zadihan: došlo je do bitke kod Mardž Dabeka, blizu Alepa. Sudjelovao je sultan, u bijelom ogrtaču, s malom tokom na glavi i satarom na ramenu, okružen kalifom, kadijama i s četrdesetak glasnika Kurana. U početku su Egipćani pobjeđivali, otevši neprijatelju sedam zastava i topništvo na zaprežnim kolima. No sultan je izdan, točnije, izdao ga je guverner Alepa koji ji u dogovoru s Otomanima. On je vodio lijevo krilo i kada je neočekivano promijenio stranu, to je trenutačno izazvalo malodušnost u cijele vojske. Shvativši što se događa, Kansoh dobije napad hemiplegije67 . Pri padu s konja osta mrtav na mjestu, u općemu metežu ni tijelo mu više nije pronađeno. Stanovništvo Kaira bijaše zaprepašteno, pogotovu kad uslijediše nove glasine o napredovanju Otomana što su obrnutim putom slijedile kretanje egipatske vojske: tako je u njihove ruke pao Alep, pa Hama. U Han elHalili opljačkano je nekoliko dućana što su pripadali Turcima iz Male Azije i Magrebincima, no Tumanbav je energično uspostavio red; kako bi ublažio porazne vijesti, objavi ukidanje poreza i sniženje cijena svih proizvoda bitnih za život. Iako je državni sekretar držao situaciju u šaci, pričekao je da protekne mjesec dana i tek onda se proglasio sultanom. Toga dana i Damask pade u Selimove ruke. Ubrzo je na red došla Gaza. U nedostatku redovne vojske Tumanbav naloži da se osnuje narodna vojska za obranu glavnoga grada; isprazni tamnice i objavi da će svi zločini, pa i ubojstva, biti oprošteni onima koji budu sudjelovali u obrani. Kada se potkraj godine otomanska vojska primakla Kairu, mamelučki sultan okupi trupe u logoru Raidanieh, istočno od grada. Vojsci priključi nekoliko slonova i svježe izlivene topove i dade da se iskopaju dugački i duboki rovovi, u nadi da će izdržati dugotrajnu opsadu.
No Otomani su imali drugačije planove. Nakon što je vojsci dao dva dana odmora poslije dugoga prijelaza Sinaja, Selim dade naređenje za opći juriš, uz takvo obilje topova i tako poražavajuću prednost u ljudstvu, da egipatska vojska bude raspršena za nekoliko sati. Tako je posljednjega dana te godine Veliki Turčin svečano ušao u Kairo, iza vikača koji su obećavali da će stanovnicima poštedjeti život i pozivali ih da se već sutradan vrate svakodnevnim poslovima. Bio je petak, i toga dana je kalif, zarobljen u Siriji i doveden u pratnji pobjednika, naložio da se u svim džamijama glavnoga grada održe propovjedi u ime »sultana sina sultanova, vladara dvaju kontinenata i dvaju mora, rušitelja dviju armija, vladara dvaju Iraka, sluge svetih hramova, nepobjediva kralja šaha Selima«. Nour je imala zakrvavljene oči. Toliko je bila pogođena pobjedom Velikog Turčina da sam se bojao za život djeteta koje je nosila. S obzirom na to da je za nekoliko dana trebala roditi, morao sam je prisiliti da mi se zakune da će ležati nepomično u postelji. Tješio sam se obećanjima da ću otići iz ove zemlje čim se ona oporavi. Svi velikaši u mojoj ulici su iz straha pred pljačkom sve dragocjenosti sakrili u podrume. Moj se estafier toga dana ipak pojavi pred vratima da me, kao i svakoga dana odvede u grad. Momčić mi veselo ispriča kako se, dolazeći ovamo, spotakao o odrubljenu glavu nekoga mamelučkog oficira. Pošto se nisam nasmijao dopusti sebi ustvrditi kako ja stvari shvaćam preozbiljno. Za što dobi blagu pljusku. »Tako znači«, gunđao sam očinski, »tvoj grad je osvojen, tvoja zemlja okupirana, njezini vođe poklani, u bijegu, ili drugi dolaze na njihova mjesta, s druge strane svijeta, a ti mi predbacuješ to preozbiljno?« Umjesto odgovora, slegne ramenima i dol kovnu izreku pomirenosti sa sudbinom. »Tkogod mi uzme majku, postaje mi očuh Opet prasne u smijeh. Netko se nipošto nije mirio sa sudbinom. Bio je to Tumanbav. On se spremao ispisati junačke stranice povijesti Kaira.
GODINA TUMANABYA 923. godina hidžre (24. siječnja 1517 - 12. siječnja 1518) Gospodar Kaira, Veliki Turčin, paradirao je kao da svojom neizbrisivom sjenkom proganja svako sveto mjesto, svaku četvrt, svaka vrata, svaki zastrašeni pogled. Ispred njega glasnici su neumorno izvikivali da stanovništvo više ne mora strahovati za život i imovinu, premda su se klanje i pljačka nastavljali - katkad na samo nekoliko koraka od sultanove povorke. Prve žrtve bijahu Čerkezi. Mameluke i njihove potomke proganjahu neštedice. Kad bi uhvatili kakvoga odličnika stare vlade, zavezali bi ga na magarca, glavom prema unatrag, na glavu bi mu stavili plavi turban, a oko vrata privezali zvončiće. Tako nakićena vodili bi ga ulicama, a potom mu odrubili glavu - nabili bije na motku, a tijelo prepustili psima. U svakom logoru otomanske vojske bilo je na stotine motki zabijenih u zemlju, jedna do druge - šume strave i užasa kojima se Selim tako rado šetao. Naravno, načas prevareni Otomanovim obećanjima, Čerkezi se ubrzo liše tradicijske kalote i lagana turbana, a namjesto njih stave velike turbane kako bi se stopili sa stanovništvom. Na to vojnici stanu hapsiti redom sve prolaznike optužujući ih da su prerušeni Čerkezi i zahtijevajući da plate otkupninu kako bi ih pustili. Kad bi ulice bile prazne, vojnici bi obijali kućna vrata i, pod izlikom da traže Čerkeze u bijegu, odavali bi se pljački i silovanju. Četvrtoga dana te godine sultan Selim bijaše u predgrađu Bulak gdje je bio najveći vojni logor; prisustvovao je pogubljenju nekoliko oficira, a zatim naložio da stotinu obezglavljenih leševa koji zakrčiše logor smjesta bude bačeno u Nil. Potom svrati u hamam da se očisti prije nego krene na večernju molitvu u džamiju blizu pristaništa. Kada je pala noć, vrati se u logor i sazove nekoliko pomoćnika. Sastanak je upravo započinjao kada, odjednom, nasta neuobičajeni metež: stotine deva natovarenih zapaljenom kudjeljom jurilo je prema
otomanskim pozicijama. Zahvaljujući mraku i tako uzrokovanu kaosu, tisuće vojnika opkoli logor. A na čelu Tuman-bay. Trupe su mu bile sastavljene mahom od običnih ljudi, mornara, nosača vode, bivših kažnjenika koji se pridružiše narodnoj vojsci. Neki su bili naoružani bodežima, drugi su imali praćke ili čak samo toljage. Međutim, u okrilju noći i uz pomoć iznenađenja posijaše smrt u redovima Otomana. U jeku borbe i sam Selim bijaše opkoljen sa svih strana i jedino mu žestina njegove garde omogući da si prokrči put ka izlazu iz logora. Logor bijaše u rukama Tumanbava koji, ne gubeći ni trena, naloži svojim pristašama da se bace u progon osvajačkih trupa po cijelom Kairu i da ne zarobljavaju nikog. Ulica za ulicom, i glavni grad ponovno bi osvojen. Čerkezi stanu proganjati otomanske vojnike uz pomoć stanovništva. Žrtve su, postavši krvnici, bile nemilosrdne. Vlastitim sam očima vidio, nedaleko od moje kuće, muke kojima je podvrgnuto sedam Turaka koji se skloniše u džamiju. Pred progonom dvadesetak stanovnika Kaira potražiše utočište na samom vrhu minareta. No, uhićeni su zaklani i, onako krvavi, bačeni s vrha zgrade. Borba započe u utorak navečer. U četvrtak se Tumanbav ustoliči u džamiji Cheikhu u ulici Saliba, smjestivši u njoj svoj glavni štab. Činilo se da u potpunosti vlada gradom, tako da su sutradan s propovjedaonica opet održane propovijedi u njegovo ime. No položaj mu je ipak bio izuzetno nesiguran. Nakon što je prošao prvobitni šok zbog napada, Otomani se sabraše. Ponovno zauzmu Buluk, prodru u stari dio Kaira sve do moje ulice i sad su korak po korak osvajali izgubljene dijelove. Tumanbav je nadzirao glavne pučke četvrti u središtu gdje je onemogućio pristup na brzinu iskopanim rovovima i barikadama. Od svih dana koje je Alah stvorio, baš je taj petak, nijedan drugi, Nour izabrala za svoj porod. Moradoh pužući izići iz kuće i šmugnuti kroz vrt do susjedstva kako bih pozvao babicu koja je pristala da dođe tek nakon cjelosatnog moljakanja i za vrtoglavu cijenu: dva zlatnika ako je djevojčica, četiri ako je dječak. Kad je ugledala nježan ružičasti usjek među bebinim nogicama, dovikne ljutito: »Dva dinara!« Na to joj odgovorim: - Ako sve sretno završi, dobit ćeš ipak četiri!» Ushićena tolikom velikodušnošću, obeća da će navratiti za nekoliko dana zbog ekscizije koju da će obaviti besplatno. Zahvalim joj
objašnjavajući da se to u mojoj zemlji ne radi, što je jako začudi i ozlovolji. Moja je kćer bila isto tako lijepa kao i njezina majka. I isto tako svijetle puti. Dao sam joj ime Hayat68 , zaželjevši joj jedino, kao i cijeloj obitelji, da netaknuta izađe iz ubilačke orgije koja bijaše u punom jeku gdje su se sukobljavala dva carstva: jedno opijeno pobjedom, drugo riješeno da se izbori za opstanak. Bitka je i dalje bješnjela ulicama. Otomani su se zauzevši opet većinu predgrađa, pokušavali probiti ka središtu no napredovali su sporo i uz velike gubitke. Ipak, ishod bitke je već bio jasan, vojnici narodne armije polako su napuštali Tumanbayev logor gdje se na čelu šačice vjernih pristaša, nekolicine crnih strijelaca i Čerkeza iz lične garde, mamelučki sultan odupirao još cijeli dan. U noći, subotu na nedjelju, odlučio je napustiti grad, uz čvrstu odluku da je to samo privremeno. Poručio je da će se uskoro vratiti s novim snagama i izbaciti osvajače. Kako opisati strahote koje uslijediše kada Otomani ponovno prodriješe u središte Kaira? Više im nije bio cilj, kao kod prve pobjede, onesposobiti trupe Čerkeza koje su im pružale otpor; ovaj put se radilo o tomu da kazne cjelokupno stanovništvo Kaira: vojnici Velikog Turčina razmilješe se ulicama uz naredbu da pobiju sve što diše. Nitko ne uzmogne otići iz ukleta grada, sve ceste bijahu zatvorene; nitko ne nađe sigurnoga utočišta, - i groblja i džamije pretvoriše u poprišta borbe. Nije preostalo drugo nego zavući se u kuću i nadati se da će uragan proći. Toga dana, od izlaska do zalaska sunca pobijeno je više od osam hiljada ljudi. Ulice su bile prekrivene leševima muškaraca, žena, djece, konja, magaraca, pomiješanih u nepreglednu krvavu smjesu. Sutradan Selim u logoru istakne dvije zastave, bijelu i crvenu, dajući tako svojim ljudima znak daje osveta završena, da krvoproliće mora prestati. Bijaše već krajnje vrijeme - da se odmazda nastavila istim tempom još koji dan, Veliki Turčin bi u toj zemlji posjedovao veliku kosturnicu. Tih krvavih dana, Nour je bez prestanka molila za Tumanbayovu pobjedu. I ja sam je priželjkivao. Pošto sam ga jedne večeri primio u vlastitom domu, bio sam tim osjetljiviji na njegovu srčanost. Osim svega, postojao je i Bajazid. Prije ili kasnije, nečija če ga prijava, sumnja, naklapanje, predati Otomanima, njega i cijelu njegovu obitelj. Zbog sigurnosti djeteta, osuđena na smrt, zbog naše sigurnosti, Tumanbav je morao pobijediti. Kada sam u nedjelju shvatio da je nepovratno poražen počeh, razočaran, suzdržavajući strah i bijes, praskati protiv njega,
izjavljujući da se nije smio upuštati u tako riskantan pothvat, da nije smio u to uvuci stanovnike i time na njih navući Selimov gnjev. Premda je još bila vrlo slaba, Nour se odjednom trgne i ustane kao da se budi iz ružna sna: na beskrvnu licu isticale su se samo njezine oči što gledahu u prazno. »Sjeti se piramida! Koliko je ljudi umrlo gradeći ih, ljudi koji su još godinama mogli raditi, jesti, množiti se. Zatim bi ih odnijela kuga, i iza njih ne bi ostao nikakav trag. Voljom faraona sagradili su spomenik kojega će obrisi ovjekovječiti sjećanje na njihov rad, njihovu patnju, njihovu plemenitu težnju. Tumanbav je napravio istu stvar. Četiri dana junaštva, četiri dana dostojanstva, četiri dana megdana, vrednije je od četiri stoljeća pokornosti, rezignacije, kukavičluka! Tumanbav je Kairu i svom narodu poklonio najljepši dar: svetu vatru što će obasjavati i zagrijavati dugačku noć što počinje.« Nourine riječi bile su samo napola uvjerljive, no nisam joj se htio suprotstavljati. Zadovoljili se time da je nježno zagrlim i ponovno položim u postelju. Ona je govorila jezikom svoga naroda; moja jedina želja bijaše da preživimo i odemo, kako bih jednog dana na sjajnom papiru mogao zabilježiti pad Kaira, pad jednoga carstva i njegova zadnjeg junaka. * * * U gradu sam morao ostati nekoliko tjedana kako bi se Nour oporavila toliko da bude u stanju krenuti na put. U međuvremenu, život u Kairu postajao je sve nepodnošljiviji. Počele su nedostajati namirnice. Sir, maslac i voće uopće se nije moglo dobiti, cijena žitarica je rasla. Pričalo se da Tumanbav namjerava izgladnjeti otomansku vojsku onemogućavanjem opskrbe grada iz krajeva što još bijahu pod njegovom vlašću; dogovorio se i s arapskim nomadskim plemenima koja se nikada nisu pokorila egipatskoj vlasti da opustoše okolicu glavnoga grada. Govorilo se da je Tumanbav iz Aleksandrije dopremio ratni materijal, lukove, strijele i barut, da je okupio svježe trupe i da se spremao krenuti u novu ofanzivu. I doista, sukobi su postajali sve češći, osobito oko Gize, čineći neprohodnim put kojim smo trebali krenuti da bismo izbavili Bajazida. Je li usprkos svemu trebalo pokušati pobjeći, bez obzira na rizik da nas presretne otomanska patrola, mamelučki dezerteri ili kakva razbojnička
družina? Oklijevao sam sve do trenutka kada saznah da je Selim odlučio iz Kaira deportirati više tisuća stanovnika. Prvo su se spominjali samo kalif, mamelučki dostojanstvenici i njihove obitelji, no lista se neprestano širila: zidari, tesari, klesari, taracari, kovači, radnici svih struka. Ubrzo saznah da otomanski službenici sastavljaju poimence liste svih Magrebanaca i Zidova u gradu kako bi bili otpremljeni. Donesem odluku. Zaklevši se da ću otići u roku od tri dana, krenem u posljednji obilazak grada kako bih sredio neke poslove, kada do mene dopriješe glasine: Tumanbay je zarobljen, izdalo ga je jedno beduinsko pleme. Oko podneva stanu odjekivati krici miješajući se s pozivom na molitvu. Netko je kraj mene spomenuo Bab Zuvvail vrata. Doista u tom je pravcu hitalo na tisuće građana, muškaraca i žena, starih i mladih. Krenem za njima. Bijaše ondje mnoštvo ljudi koji su neprestano pritjecali. Prizor je bio tim impresivniji što je vladala potpuna tišina. Gomila se odjednom rascijepi da propusti kolonu Otomana, oko stotinjak konjanika i dvostruko više pješaka. Okrenuvši se leđima prema gomili načine tri koncentrična kruga, a u sredini bijaše konjanik. Nije bilo lako u njemu prepoznati Tumanbava. Gologlav, raščupane brade, sav u dronjcima koje je djelomično prikrivao bijeli ogrtač, s prostim povojem od plave tkanine na nogama. Na zahtjev jednoga otomanskog oficira svrgnuti je sultan skočio na zemlju. Odvezali su mu ruke no odmah ga okruži tuce vojnika s isukanim sabljama. Međutim, on očito nije ni sanjao o bijegu. Oslobođenim je rukama pozdravio gomilu koja mu je srčano klicala. Zatim su se svi pogledi, uključujući i njegov, uperili u ta čuvena vrata na koja je krvnik postavljao uže. Tumanbav je izgledao začuđen no osmijeh mu nije silazio s usana. Jedino mu je pogled izgubio žestinu. Doviknuo je gomili: »Izmolite Fatihu tri puta za mene!« Zaorilo se tisuće glasova, kao grmljavina, svakoga trenutka sve silnija. »Slava Bogu, Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivomu Gospodaru Sudnjega dana...« Posljednji amen preraste u otegnuti krik, krik bijesa i ogorčenja; zatim zavlada posvemašnja ti&ina. Čak su i Otomani djelovali zaprepašteno i upravo ih je Tumanbav prodrmao: »Na posao, krvniče!« Osuđeniku je oko vrata omotano uže. Povukoše ga na drugomu kraju. Sultan se podiže za stopu a zatim pade na zemlju: uže je puklo. Ponovno je
omotano, ponovno ga krvnik i njegovi pomoćnici povuku, ponovno puče. Napetost postade nepodnošljiva. Jedino se Tumanbav činio kao da ga sve to zabavlja: kao da je već bio negdje drugdje - u svijetu gdje hrabrost dobiva sasvim drugačiju nagradu. Krvnik omota uže treći put. Nije puklo. Zaori se žamor negodovanja, jecaja, molitvi: posljednji egipatski car, najsrčaniji čovjek koji je ikad vladao dolinom Nila, izdahnu obješen na Zuwail-Kapiji kao najobičniji konjokradica. * * * Cijele mi je noći pred očima bila slika pogubljenika. Ujutro, ohrabren gorčinom i nesanicom, ravnodušan prema opasnostima, krenem put piramida. Nesvjesno izabrah najbolji tren za bijeg: umireni pogubljenjem glavnog neprijatelja, Otomani razlabavješe budnost, a Tumanbavovi prijatelji, dotučeni porazom, dadoše petama vjetra. Doduše, morali smo pet-šest puta stati i odgovarati na neka sumnjičava pitanja, no nismo bili ni zlostavljani ni opljačkani i već smo navečer mirno ležali kod Hadre, u kućici gdje provedosmo prvu ljubavnu noć. Ondje proživjesmo nekoliko mjeseci jednostavne i nenadane sreće. Premalo i presiromašno da bi privuklo pohlepu, dadiljino selo živjelo je postrani od ratova i meteža. No taj miran i jednoličan život mogao mi je biti samo sjenovita oaza između dviju etapa: dozivali su me zvuči daljine, a bijaše zapisano da se ne oglušim o njihovu primamljivost.
GODINA OTMICE 924. godina hidžre (13. siječnja 1518 - 2. siječnja 1519.) Iz duga odmora na selu, ispunjena razmišljanjima i tihim šetnjama, izronih bez pouzdanih spoznaja o istini: svi gradovi mogu propasti, sva carstva su krvoločna, Providnost je nedokučiva. Tješih se jedino vodostajom Nila, kretanjem zvijezda i sezonskim rađanjem bivola. Kada kucnu čas odlaska, bacih pogled ka Meki: mojemu biću nametalo se hodočašće. Kako je Nour strahovala od putovanja s dvoje djece, od godinu i četiri godine, pozovem Hadru da nas prati. Razveselivši se, Hadra se zakle da ne traži druge nagrade do povlasticu da joj se život ugasi na Svetomu mjestu. Na afričkoj obali rijeke, na pola dana puta južno od Gize, ukrcasmo se na neki jedrenjak. Pripadao je bogatom proizvođaču sezamova ulja koji je robu prevozio prema gornjem Egiptu, zaustavljajući se na dan-dva u svakomu većem mjestu. Tako redom posjetismo Bani Suwayf el-Miniu i Manfalout gdje nam se pridruži jedan stariji čovjek. Te sam noći, koristeći tišinu i usnulost djece, počeo pisati uz svjetlo svijeće, kada me novi putnik zazove. »Hej! Probudi nekog mornara! Vidim u vodi veliki komad drveta koji će nam sutra poslužiti za kuhanje!« Nisu mi se dopadali ni janjičarski ton, ni promukli glas, ni ta ideja usred noći. Ipak, iz obzira prema njegovim godinama pristojno odgovorim: »Ponoć je. Bolje je da nikoga ne budimo. No možda ja mogu pomoći.« Sa žaljenjem odložih pero i uputih se prema njemu. No on mi nervozno dobaci: »Ne treba mi nitko! Mogu i sam!« Nagne se preko ograde, držeći u ruci uže kojim je pokušavao zahvatiti drvo, kadli iz vode odjednom izroni dugačak rep i, ovivši se oko njega, strmoglavi ga u Nil. Uzmem urlati, budeći grubo usnule putnike i članove posade. Spustiše jedra da se barka zaustavi te ostanemo usidreni cijeli sat
dok su neustrašivi mornari skakali u vodu. Zaludu: jednoglasno je zaključeno da je nesretnika rastrgao krokodil. Do kraja putovanja mornari su mi pričali najneobičnije pripovijesti o tim ogromnim gušterima što su sijali strah Gornjim Egiptom. Navodno su u vrijeme faraona, a, zatim, i u vrijeme Rimljana, pa čak i u početku muslimanskih osvajanja, krokodili rijetko činili štetu. No u trećem stoljeću hidžre, kažu, zbude se jedan od najčudnijih događaja za koje čuh: u pećini blizu Manfalouta pronađena je olovna statua u obliku krokodila, prirodne veličine, ispisana hijeroglifima. Zaključivši da se radi o bogohulnom idolu, tadašnji egipatski vladar Ibn Tulun naredi da se statua imade uništiti. Krokodili preko noći pobješnješe te stadoše s mržnjom na ljude nasrtati, sijući za sobom užas i smrt. Tek tada se shvatilo da je kip bio podignut prema određenim zvjezdanim odnosima kako bi se krotile te životinje. Srećom, prokletstvo snađe samo Gornji Egipat, nizvodno od Kaira krokodili se nisu hranili ljudskim mesom valjda zato što statua koja ih u tome sprečava nikad nije ni pronađena. Nakon Manfalouta stignemo do Asyuta, no ni smo se zaustavljali jer je javljeno da se ondje počela širiti nova epidemija kuge. Slijedeće pristajanje bilo je u el-Mounchuyu gdje posjetih berberskoga gospodara koji je upravljao gradom. Zatim je na red došao el-Hain, mali gradić kojega stanovništvo bijahu kršćani, osim komesara policije. Dva dana kasnije dojili smo u veliko trgovište po imenu Kina, okruženo bedemima od grube cigle gdje je u znak pobjede visjelo tristo krokodilskih glava! Otuda krenem kopnenim putom prema el-Kusairi, na Crvenomu moru, opskrbivši se dobro vodom - od Nila do obale, naime, nema nijednoga jedinog izvora vode. Trebalo nam je tjedan dana od el-Kusaira do Yanbha, luke u Pustinjskoj Arabiji, gdje pristadosmo u vrijeme izlaska mladog mjeseca kada završava doba hodočašća; šest dana kasnije bijasmo u Džidi. U toj luci koja ne doživje procvata, malo je stvari koje zavređuju da budu viđene: kuće su uglavnom drvene, osim dviju džamija i nekoliko prenoćišta. Treba spomenuti i skroman hram za koji se tvrdi da je u njemu nekoliko noći provela Naša Gospa Eva, majka svih ljudi. Te je godine gradom privremeno upravljao otomanski namjesnik koji se bivšeg vladara odana mamelucima riješio tako da ga je s broda bacio u more koje je vrvjelo morskim psima. Stanovništvo, izuzetno siromašno, očekivalo je od nove vlasti da kazni nevjernike koji su ometali plovidbu Crvenim morem.
U Džidi ostasmo dva dana, koliko nam je trebalo da stupimo u kontakt s karavanom što je kretala ka Meki. Na pola puta između tih dvaju gradova svukoh odjeću kako bih ponovno navukao pokajnički ihram, dvije duge trake od bijele tkanine bez šavova, koje se nose jedna ovijena oko pojasa, druga oko ramena. Neumorno sam ponavljao hodočasnički uzvik: »Lebbejke Allahumme« Lebbejke Allahumme! 69 Oči su mi tražile Meku na obzoru, no sveti sam grad ugledao tek krajem drugoga dana putovanja, u času kad sam stigao pred zidine. Rodni grad Proroka, slava mu i hvala! smješten je na dnu jedne doline okružene planinama što ga štite od pogleda. Ušao sam kroz Bab-el-Omrah, najživlju od triju kapija grada. Ulice su bile prilično uske, a kuće, prislonjene jedna uz drugu, izgledale su solidnije i raskošnije od onih u Džidi. Usprkos neplodnoj okolici tezge bijahu krcate svježim voćem. Što sam više hodao, to sam više ulazio u svijet iz mašte: tom gradu, podignutom na toj jalovoj zemlji, kao da je oduvijek bilo zapisano da bude mjestom okupljanja; u centru Časni hram, Abrahamovo obitavalište; a u srcu hrama, Kaba, veličanstvena građevina oko koje bih bio u stanju kružiti do iznemoglosti, a čiji svaki ugao nosi jedno ime: Ugao Iraka, Ugao Sirije, Ugao Jemena i, konačno okrenut istoku, najobožavaniji, Crni Ugao. Ondje je uzidan Crni Kamen. Rekli su da, dotičući ga, dotičemo desnu ruku Tvorca. Najčešće se oko njega natisne toliko ljudi, da ga je nemoguće razgledati duže vremena. No, pošto su upravo prošli najveći valovi hodočašća, mogao sam se nesmetano približiti kamenu, zaliti ga suzama i obasuti poljupcima. Kada sam mjesto prepustio Nour koja me slijedila na kratkoj udaljenosti, otišao sam da se pod voltom pokraj Kabe napijem blagoslovene vode Zam-Zam. Zamjetivši da su se vrata Kabe upravo otvorila za neke ugledne posjetitelje, pohitam da uđem i pomolim se. Kaba je bila popločena bijelim mramorom sa crvenim i plavim prugama, a preko cijele dužin zida protezao se zastor od crne svile. Sutradan sam opet obišao ista mjesta i strasni ponavljao iste rituale, a zatim satima sjedio naslonjen na ogradu hrama, ne zamjećujući ništa oko sebe. Nisam ni pokušavao razmišljati, moja se duša prepustila razmišljanjima o Bogu, kao što se cvijet prepušta jutarnjoj rosi; osjećao sam se tako blaženo da su svaka riječ, svaki pokret, svaki pogled postali suvišni. Svaku večer ustajao sam sa žaljenjem, svako jutro vraćao sam se s veseljem.
Za vrijeme meditacije glavom su mi često prolazili dijelovi iz Kurana, osobito onaj iz sure o junici što opširno opisuje Kabu: »Osnovali smo Sveto Stjecište kako bi bilo utočište svim ljudima, i rekli smo: uzmite Ibrahimovo mjesto za hram za klanjanje.« Usne su mi mrmljale riječi Svevišnjega, kao u vrijeme vazu nasihata, bez zamuckivanja i grešaka. »Kažite: Vjerujemo u Boga i u onoga koga je Nebo poslalo nama, Ibrahimu i Ismailu, Isaku i Jakubu, i potomcima njihovim, i u Knjige koje su date Musi i Isi70 , u Knjige koje su dane poslanicima od njihova Gospodara; Mi ne pravimo razliku između nijednog od njih, mi smo muslimani i predajemo se Božjoj volji.« Meku smo napustili nakon mjesec dana što prohujaše brže nego jedna noć ljubavi. U očima mije još uvijek bila tišina i Nour je od mene uklanjala dječju viku. Uputili smo se na sjever da u Medini posjetimo grob Božjeg Poslanika, a zatim smo preko Tabuka i Akabe stigli u Gazu gdje se jedan trgovac iz Sousse, ponudio da nas poveze svojim brodom, jedrenjakom usidrenim u malom zaljevu zapadno od grada. Tog sam čovjeka upoznao na zadnjoj etapi puta i često smo jahali jedan uz drugoga. Zvao se Abad. Bio je mojih godina, moje visine, imao je kao i ja sklonost prema trgovini i putovanju ali je on, umjesto zebnjama, bio obdaren iskrenošću i jednostavnošću. Nije, doduše, bio pročitao mnogo knjiga, te je tako sačuvao neznanje koje ja prerano izgubih. Isplovismo već kad me Nour po prvi put upita: »Kamo idemo?« Odgovor je morao biti očigledan, njoj kao i meni. Nemam li u Tunisu dom gdje me čekaju majka i starija kćer? Ipak, nisam odgovarao, navukoh na lice zagonetan smiješak. Moja Čerkeskinja je bila uporna: »Što si rekao svom prijatelju? Njegov će brod preploviti cijeli Mediteran, a zatim se kod Tangera spuštati uz atlantsku obalu. Iskrcat ćemo se gdje nam se svidi.« Ne htijući otvoreno pokazati svoju zabrinutost, Nour nastavi pjevuckajući: »Ni u Egiptu, ni u Siriji, ni u Kandiji...« Uključih se u igru: »Ni u feškom carstvu, ni u Soussi... - Ni u Broussu ni u Konstantinopolu... - Ni u Alžiru... - Ni u Čerkeziji...
- Ni u Andaluziji...« Prasnemo u bučan, usiljeni smijeh, vrebajući jedan drugoga krajičkom oka kako bismo vidjeli tko će se prvi prepustiti čežnji za domovinom koju je svakom prognaniku tako teško priznati. Trebalo je proći još deset dana da bih ugledao suze, crne od prašine i galenita, koje su odavale užas i strah što ih je proživljavala. Pristali smo u Aleksandriji kako bismo obnovili zalihe i, u času kad smo se spremali otploviti na brod se popne jedan oficir otomanske vojske da obavi zadnju kontrolu, što samo po sebi nije bilo ništa neuobičajeno. Čovjek, očito, nije gajio drugih sumnji osim onih što mu ih nalagaše dužnost, no tako nas je ispitivački promatrao da je čovjeka obuzimao osjećaj da je nešto zgriješio, da je u bijegu, da je prepoznat. Iznenada se Nourin sin otrgne Hadri koja ga je zadržavala, i pojuri pravo oficiru. »Bajazid!« zazva ga dadilja. Na zvuk toga imena Otoman se sagne kraj djeteta, podigne ga na ruke i poče ga vrtjeti, promatrajući napadno njegovu kosu, lice, vrat. »Kako se zoveš? - Bazid. - Čiji si ti sin? Nesretnico, lijepo sam ti govorio, zavapih u sebi Dva sam puta čuo Nour kako poučava sina da je on Bajazid, sin Aladina Otomana, i oba sam je puta oštro prekorio tumačeći joj da se, dok je tako mali, može odati! Ne tvrdeći da nisam u pravu, odgovorila je da dijete mora znati vlastito podrijetlo i, u njegovu slučaju, pripremati se da preuzme svoje dužnosti { obveze, jer da bi se moglo dogoditi da ona jednoga dana umre ne prenijevši mu tajnu; ali sad je drhtala i znojila se, a i ja s njom. »Sin Aladinov« odgovori Bajazid. Istodobno nesigurnom kretnjom upre prst u pravcu gdje sam ja sjedio. Ustadoh na taj pokret i uputih se oficiru sa širokim smješkom i pružene ruke: »Ja sam Aladin Hasan Ibn-al-Wazzan, feški trgovac rodom iz Granade, Bog nam je povratio uz pomoć sile Otomana!« Prestrašen, Bajazid se baci na mene i zari mi lice u rame. Oficir ga pusti govoreći mi: »Lijepa li djeteta! Zove se kao i moj stariji sin! Nisam ga vidio već sedam mjeseci.«
Brk mu je podrhtavao. Njegov pogled više nije izazivao strah i trepet. Okrenuo se i uputio na mostić dajući Abadu znak da može isploviti. Čim smo odmakli pola milje od obale, Nour se povukla u kabinu da isplače sve suze koje je dotad zadržavala. * * * U Džerbi, mjesec dana kasnije, Nour doživi drugi šok, no taj put nisam vidio njezine suze. Usidrismo se da prenoćimo i bijah zadovoljan da na neko vrijeme napustim nestabilne brodske daske kako bih s Abadom prošetao po čvrstu tlu. Osim toga, bijah znatiželjan da vidim taj otok kojega su mi draži često hvalili. Otok je dugo pripadao tuniskom kralju, no krajem prošloga stoljeća stanovnici odluče , proglasiti nezavisnost i uništiti most koji ih je vezivao s kontinentom - osnovne životne potrebe mogli su namiriti izvozom ulja, vune i suhog grožđa. No ubrzo među protivničkim klanovima izbije građanski rat i zaredaju ubojstva koja krvlju okaljaju otok. Malo pomalo, nestane svake vlasti. No Abadu to nije nimalo smetalo da se tu usidri što je češće moguće. »Kaos i životne radosti idu tako dobro zajedno!« primijeti. Poznavao je jednu jako ugodnu mornarsku tavernu. »Služe najveće ribe i najbolje vino na obali!« Nipošto se nisam imao namjeru prežderavati, još manje opijati na povratku s hodočašća. No poslije dugih tjedana provedenih na pučini, nametala se potreba da se malo počastimo. Tek što smo ušli, dok smo još zagledali gdje ima kakav prazan stol, trgnem se začuvši kraj jedne rečenice. Osluhnuh: neki mornar je pripovjedao kako je na trgu u Oranu izložena odrubljena glava Riđobradog, jezoviti trofej što su ga Kastilijanci koji ga ubiše prenosili iz luke u luku. Kad se smjestismo, stanem Abadu pričati uspomene vezane uz gusara, moj posjet njegovu logoru, poslanstvo koje sam u Konstantinopolu obavljao u njegovo ime. Odjednom mi prijatelj dade znak da spustim glas. »Iza tebe su«, prišapne, »dva sicilijanska mornara, jedan mlad, drugi stariji, a slušaju te s malo prevelikim zanimanjem.« Neprimjetno se osvrnem. Izgled naših susjeda nije nimalo ulijevao povjerenje. Promijenili smo temu i odahnuli kada ih ugledasmo kako odlaze. Nakon sat vremena iziđemo i mi, veseli i siti, zadovoljni što šetamo duž plaže, po mokru pijesku, uza sjaj mjesečine.
Prođosmo kraj nekoliko ribarskih kućica, kad odjednom pred nama iskrsnu sumnjive sjenke: u trenu bijasmo okruženi tucetom ljudi, oboružanih mačevima i bodežima, među kojima odmah prepoznam i naša dva susjeda iz taverne. Jedan od njih ispusti nekoliko uzvika na iskrivljenom arapskom; ipak uspijem shvatiti da se ne smijemo ni micati ni govoriti ako ne želimo završiti probodeni. U slijedećemu trenu obore nas na zemlju. Zadnje čega se sjećam jest šaka koja se pred mojim očima obruši na Abadov potiljak; zatim utonuh u dugu, nemirnu noć brodolomnika. Ni slutiti nisam mogao da je time započelo najneobičnije od svih mojih putovanja.
IV KNJIGA O RIMU
Ni zemlje, ni mora, ni sunca. Samo putovanje. Okus morske vode na jeziku, mučnina u glavi, izmaglica, bolovi. Spremište kamo me baciše vonjalo je po crknutim štakorima, trulim daskama, tjelesima zatočenika koji su ga pohodili prije mene. Bio sam, dakle, rob, sine moj, i stidio sam se toga. Ja, čiji su preci nemilosrdno osvajali evropsko tlo, ja ću biti prodan nekom princu, bogatom trgovcu iz Palme, Napolia, Dubrovnika ili, još gore, nekomu Kastilijancu s kojim ću svakoga dana ispijati gorku čašu poniženja Granade. Pokraj mene, otežan istim lancima, istim kuglama, u prašini je, kao najprostiji sluga, ležao Abad iz Sousse. Promatrao sam ga, ogledalo mojega vlastitoga pada. Još jučer je ponosno grmio sa kapetanskog mosta svog jedrenjaka, nagrađujući mornare smijehom ili udarcima, ni pučina mu nije bila dosta prostrana, ni valovi dosta neobuzdani. Uzdahnem glasno. Moj supatnik za kojega sam mislio da spava, odvrati mi, ne otvarajući oči: »Elhamduilillah! Elhamduilillah!«71 Nije bio trenutak za bogohuljenje. Stoga se zadovoljih da kažem: »Zahvalimo Mu u svakom trenu. No na čemu Mu zahvaljuješ u ovim okolnostima? - Da me poštedio toga da veslam kao ovi nesretni galioti čije stenjanje i soptanje dopire do mene! Zahvaljujem Mu i što me ostavio na životu i u dobru društvu. Nisu li to tri shvatljiva razloga da se kaže Elhamduilillah!« Uspravio se. »Nikad ne molim Boga da me poštedi nevolja, već samo da me poštedi očaja. Ne gubi povjerenje: kada te Svevišnji ispusti iz jedne ruke, uhvati te drugom.« Abad nije ni slutio koliko je u pravu, sine moj! Nisam li u Meki ostavio desnu ruku Božju? U Rimu ću živjeti na dlanu Njegove lijeve ruke!
GODINA SAN ANGELA 925. godina hidžre (3. siječnja 1519 - 22. prosinca 1519) Moj otmičar bio je čuveni bogobojazni Pietro Bovadiglia, zloglasni sicilijanski gusar, mnogostruki ubojica koji je, plašeći se da se sa smrću suoči kao zločinac, osjetio potrebu da Bogu prinese žrtvu kojom će izbrisati svoja zločinstva. Točnije, da donese poklon Božjem zastupniku u tom dijelu Mediterana, Lavu X, rimskom papi i vladaru, poglavaru kršćanstva. Poklon za papu bio sam ja, a izručen sam u nedjelju, 14. veljače, na dan svetoga Valentina. O tomu su me obavijestili dan ranije i cijelu tu besanu noć prostajao sam naslonjen na zid ćelije, osluškujući uobičajene zvukove grada, smijeh stražara, pljusak nekoga predmeta bačena u Tiber, plač novorođenčeta, neobično glasan u mrkloj tišini. Od dolaska u Rim često sam patio od nesanice i, nakon izvjesnoga vremena, shvatio sam što dane čini tako nepodnošljivima: gore od nemanja slobode, gore od odsustva žene, bilo je odsustvo mujezina. Nikad dotad nisam živio, iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju, u gradu kojim ne odjekuje poziv na molitvu, poziv koji određuje vrijeme, ispunjava prostor, umiruje ljude i zidine. Prošlo je već dobrih mjesec dana kako sam bio zatočen u dvorcu. Nakon mukotrpne plovidbe i čestih zaustavljanja, iskrcali su me, bez Abada, na pristaništu u Napoliu, najnapučenijemu talijanskom gradu. Svoga druga pronaći ću tek za tri godine, u vrlo neobičnim okolnostima. Još uvijek sam bio okovan lancima, no na moje veliko iznenađenje, Bovadiglia je ocijenio da mi se zbog toga treba ispričati: »Trenutno smo na španjolskom području, a kad bi Španjolci ugledali Maura bez lanaca, okomili bi se na nj.« Ton pun poštovanja kojim mi se obratio, ulije mi nadu da će se ubuduće sa mnom bolje postupati. Da sam imao pravo pokazalo se čim smo stigli u utvrdu San Angelo, veličanstvenu tvrđavu u obliku valjka, kamo uđoh preko zavojita pokretnog mosta. Smjestiše me u malu sobu gdje bijaše postelja, stolac i drvena škrinja. Izba je više nalikovala skromnu hotelu
nego tamnici, osim što je imala debela, teška vrata, brižljivo zatvorena lokotom. Nakon deset dana stigne jedan posjetilac. Zamijetivši užurbanost kojom ga je straža primila, shvatim da je to netko blizak papi. Pozdravio me s dužnim štovanjem i predstavio se: Firentinac, messire Francesco Guiccardini, guverner Modene, diplomat u službi Njegove Svetosti. I ja kazah svoje ime, titule i značajne službe što sam ih vršio, ne zaboravljajući nijedno poslanstvo, ma koliko bilo kompromitirajuće, od Timbuktua do Konstantinopola. Izgledao je vrlo zadovoljan onime što je čuo. Razgovarali smo kastilski, jezikom koji sam dobro razumio no na kojem sam se izražavao teško. Trudio se da govori polako i, nakon što se uljudno ispričah zbog smetnji što ih uzrokuje moje neznanje, odgovori izvanredno ljubazno: »Ni ja ne znam arapski premda se on govori po cijelom Mediteranu. I ja bih se vama trebao ispričati.« Ohrabren njegovim držanjem, izgovorim što sam bolje mogao nekoliko riječi pučkoga talijanskog, odnosno toskanskog, čemu se nasmijemo zajedno, zatim mu obećah, tonom prijateljskog izazova: »Prije konca godine govorit ću tvojim jezikom. Ne tako dobro kao ti, no dovoljno da mogu razgovarati.« Primio je to na znanje laganim klimanjem, a ja nastavih: »Ipak, trebat će mi vremena da usvojim neke običaje. Osobito način kako se Evropljani obraćaju sugovorniku govoreći mu 'Vi' kao da ih je više ili 'ona' kao da se radi o ženi koja je odsutna. Na arapskom se svakomu kaže 'ti', i princu i slugi.« Diplomat napravi stanku, ali ne da bi razmislio, već da bi riječima što slijede dao što svečaniji prizvuk. Sjedio je na jedinom stolcu u sobi, a na glavi mu bijaše tijesno priljubljena crvena kapica koja mu je davala izgled zavjerenika. Ja sam sjedio na kovčegu, na metar od njega. Nagne se uperivši u. mene svoj grabežljivi nos. »Messire Hasan, vaš dolazak ovamo je važan, izvanredno važan. Ne mogu vam kazati više od toga jer tajna pripada Svetom Ocu i samo on vam je može otkriti kada nađe za shodno. No nemojte misliti da ovu pustolovinu dugujete slučaju ili ćudljivosti jednoga gusara.« Ispravi se: »Ne želim time reći da je valjani Bovadiglia oplovio more u potrazi za vama. No znao je kakvu vrstu Maura treba izručiti Svetom Ocu: putnika, i
to pismena, učena. On je, uza sve to, naletio na diplomata. Nismo toliko očekivali.« Jesam li trebao biti polaskan time što sam predstavljao tako dobru lovinu? Nisam, u svakom slučaju, iskazivao ni veselje ni nezadovoljstvo. Bio sam, više od svega, užasno znatiželjan i odlučan da saznam više. No Guiccardini se već spremao za odlazak. Tek što je izišao, pojavi se oficir iz garde i upita me trebam li štogod. Drsko zatražim čistu odjeću, stolić, lampu i pribor za pisanje, što i dobijem tijekom dana. Još istu večer uobičajenu leću i bob zamijeni meso s lazanjama i povrh toga crno vino iz Trebiate koje pijuckah ne pretjerujući. * * * Firentinac mi uskoro posla vijest koju sam iščekivao: Pietro Bovadiglia će me izručiti papi. Na dan svetoga Valentina, pirat i diplomat stignu zajedno pred moju ćeliju. Papa nas je očekivao u samom dvorcu, u biblioteci. Prepun žara, Bovadiglia mu se baci pod noge. Guiccardini mu je pomogao da ustane, zadovoljivši se smjernim no kratkim cjelivanjem ruke. Dođe red na mene da se primaknem. Lav X je sjedio nepomično u svojoj fotelji, glatkih obraza, okrugla, prijatnog lica, s jamicom na bradi i punim usnama, osobito donjom, očiju istodobno umirujućih i ispitivačkih, nježnih prstiju čovjeka koji nije radio rukama. Iza njega, stajao je svećenik koji je, kako se poslije pokazalo, bio tumač. Papa je, u znak naklonosti ili posesivnosti, položio dlanove na moja pognuta leda, a zatim gusaru uputi nekoliko riječi zahvalnosti. Još uvijek sam klečao, hotimice zadržan od strane novoga gospodara koji mi dopusti da ustanem tek nakon što Firentinac izvede mog otmičara. Za njih je audijencija bila gotova. Za mene je upravo započinjala. Arapskim jezikom obojenim kastilskim izrazima, tumač mi prenese: »Učen čovjek i poznavalac umjetnosti uvijek nam je dobro došao, ne kao sluga već kao štićenik. Istina je da se vaš dolazak ovamo zbio protiv vaše volje i na način koji mi ne odobravamo. No svijet je tako napravljen da je porok često ruka vrline i najbolja djela često se čine s najgorim namjerama, a najgora s najboljima. Tako je naš prethodnik, papa Julije,
pribjegao osvajanju kako bi našoj svetoj Crkvi podario područje gdje se osjeća zaštićenom.« Prekine se, shvativši da govori o problemu o kojemu ne znam ni jedne jedine riječi. Iskoristim to da bojažljivo iznesem svoje mišljenje: »Po meni u tomu nema ničega sramotnog. Kal ili, Prorokovi sljedbenici, oduvijek su zapovijedali vojskom i upravljali državama.« Sasluša prijevod s neskrivenim zanimanjem pa pohita da me upita: »Je li uvijek bilo tako? - Sve do vremena kada su ih sultani istisnuli. Kalifi su otad ograničeni na svoje palače.« »Je li to bilo mudro? Činjaše se da papa pridaje veliku važnost mojemu mišljenju. Dobro razmislih prije no što ću odgovoriti. - Ne mislim da je bilo! Dok su vladali kalifi, islam je zračio kulturom. Vjera je nesmetano gospodarila svjetovnim stvarima. Sada caruje sila, a vjera je često samo mač u sultanovoj ruci. Moj sugovornik bio je tako zadovoljan da tumača uze za svjedoka: »Uvijek sam držao da je moj slavni prethodnik bio u pravu. Bez vlastite armije papa bi bio samo kapelan najmoćnijega kralja! Ponekad moraš koristiti isto oružje kao protivnik, prihvaćati iste kompromise. Uperi kažiprst prema meni: »To što kažete okrepljuje Nas. Bovadiglia je bio sretne ruke. Jeste li spremni da Nam služite?« Promrmljah neku frazu koja je označavala pristanak. Primio ju je na znanje uz pomalo ironičnu grimasu: »Prihvatimo pomirljivo odluke Providnosti!« Zatim nastavi govoreći tako brzo da ga je tumač jedva slijedio: »Naš savjetnik, messire Guiccardini, rekao vam je nekoliko riječi o značenju onoga što Mi očekujemo od vas. Razgovarat ćemo o tomu kad dođe trenutak. Znajte samo da u ovaj blagoslovljeni grad dolazite u času kada on proživljava najteže trenutke u svojoj povijesti. Rimu prijeti uništenje. Sutra, kada budete obilazili grad, primijetit ćete da raste i uljepšava se, kao kad na grani starog drveta, veličanstvena ali osušena, izbijaju pupoljci, zeleni listići i cvjetići što zrače svjetlošću. Posvuda po gradu najbolji slikari, kipari, pisci, glazbenici i zanatlije pod našim okriljem stvaraju najveća remek-djela. Proljeće je tek započelo, no zima se već bliži.
Smrt već vreba. Odasvud. Kojim će nas mačem raniti? To zna samo Bog, jedino ako ne poželi od naših usana udaljiti tako gorak pehar.« - Bog je velik! - uskliknem spontano. - »Spasio nas Bog od svih sultana!« - nadoveže papa čije se lice odjednom razvedri. To je bilo sve toga dana. Lav X mi obeća da će me pozvati ponovno. Vrativši se u ćeliju, otkrijem da su pale nove upute u vezi s mojim boravkom ovdje: vrata više neće biti zaključana preko dana, i moći ću se slobodno kretati unutar dvorskih bedema. Kada sam nakon tjedan dana ponovno vidio papu, imao je za mene pripremljen vrlo ozbiljan program: odsad ću svoje vrijeme dijeliti - malo ću učiti, malo poučavati. Jedan će me svećenik učiti latinski, drugi katekizam, treći evanđelje i hebrejski jezik; jedan armenski svećenik davat će mi lekcije iz turskog jezika. Ja ću, s druge strane, imati sedam učenika koje ću poučavati arapskom jeziku. Za taj posao dobivat ću plaću od dukata mjesečno. Premda ne izustih ni riječi protivljenja, moj dobročinitelj priznade da se radi o suptilnom obliku prisilnog rada, dodajući da je taj program izraz njegova oduševljenja mnome. Zahvalih mu obećavši da ću se truditi da ga ne razočaram. Otad me pozivao jednom mjesečno, sama ili s mojim učiteljima, da bi provjerio kako napredujem, osobito u katekizmu. U njegovoj glavi već je bio određen datum mojega krštenja kao i ime što ću ga nositi. Godina zatočeništva, dakle, bijaše laka za tijelo i izvanredno korisna za duh. Osjećao sam kako iz dana u dan moje znanje raste, ne samo preko gradiva što sam ga proučavao već, jednako tako, iz kontakta s učiteljima i učenicima među kojima bijahu dva aragonska svećenika, dva Francuza, dva Venecijanca i jedan Nijemac Saksonac. On me prvi uputio u sve žešći sukob koji je suprotstavljao Lava X i svećenika Luthera, sukob što je prijetio da cijelu Evropu uvuče u krvoproliće, sukob koji će na Rim navući najgoru pokoru.
GODINA HERETIKA 826. godina hidžre (32. prosinca 1519 - 12. prosinca 1520) »Čemu služi papa? Čemu služe kardinali? Kojemu Bogu se klanjaju u Rimu, tom gradu luksuza i užitaka?« Tako je govorio moj njemački učenik Hans, u redovničkom životu brat Augustin, koji me salijetao sve do predsoblja Lava X pokušavajući me pridobiti za Lutherovo učenje, dok ga ja moljah da govori tiše ako ne želi završiti na lomači. Plavokos, četvrtasta lica, probitačan i uporan, Hans bi nakon svake lekcije iz torbe vadio pamflet ili brošuru koje bi mi stao prevoditi i tumačiti, dodijavajući mi neprestano ne bi li saznao što ja mislim o tomu. Ja sam mu sveudilj jednako odgovarao: »Štogod ja mislio, svoga pokrovitelja izdati ne mogu.« Hans bi pokazao razočaranost ali nipošto obeshrabrenost i već bi se u slijedećem satu vratio na istu temu. Shvatio je da ga zapravo slušam sa zanimanjem. Barem neke njegove stavove koji su me podsjećali na hadis proroka Muhameda, slava Mu i hvala! Nije li Luther predlagao da se s obrednih mjesta uklone svi kipovi, ocjenjujući da su postali predmetom idolatrije? »Anđeli ne ulaze u kuću gdje se nalazi figura psa ili čega drugog« - rekao je Božji Poslanik u jednomu ovjerenom hadisu. Ne tvrdi li Lutrusr da je kršćanstvo samo zajednica vjernika i da se ne može svoditi na crkvenu hijerarhiju? Ne jamči li da je Sveto pismo jedina podloga vjere? Ne ruga li se celibatu svećenika? Ne uči li da nitko ne može izbjeći sudbinu koju mu je njegov Stvoritelj namijenio? Ni Prorok muslimanima nije drugo govorio. Usprkos tim podudarnostima, bilo mije nemoguće da s tim u vezi slijedim vlastite sklonosti. Luther i Lav X upustili su se u žestok duel i nisam mogao dati za pravo neznancu na račun čovjeka koji me uzeo pod zaštitu i brinuo se o meni kao da mije rođeni otac.
Ne bijah, dakako, jedini koga je papa zvao sine moj, no meni je to govorio nekako drugačije. Svoja dva imena, Giovanni Leone (Johannes Leo), kao i prezime svoje ugled ne obitelji, Medici, dao mi je svečano i uz veliku pompu, 6. siječnja 1520. godine, u petak, u novoj, još nedovršenoj bazilici Svetoga Petra. Toga je dana bazilika vrvjela biskupima, ambasadorima i brojnim papinim štićenicima, pjesnicima, slikarima i kiparima koji su blistali u sjaju brokata, bisera i dragog kamenja. Bio je tu čak i Raffaello od Urbina, Božanski Raffaello, kako su ga zvali poklonici njegove umjetnosti. Na njemu se nije mogla naslutiti bolest koja će ga odnijeti tri mjeseca kasnije. S tijarom na glavi, papa je likovao: »Danas, na dan Bogojavljanja, kada, prema Tradiciji72 , slavimo sveta tri Maga73 koji su došli iz Arabijeda obožavaju našega Gospodara, može li biti veće sreće za nas nego da prihvatimo u krilo naše Svete Crkve novoga kralja Maga koji je došao iz daleke Berberije kako bi prinio žrtvu u Kući Molitve?« Klečeći pred oltarom, obučen u dugi ogrtač od bijele vune, bijah omamljen mirisom tamjana i smožden tolikim nezasluženim počastima. Svi prisutni su znali da je toga kralja-Maga jedne ljetnje noći neki gusar zarobio na plaži u Djerbi i doveo ga u Rim kao roba. Sve što se govorilo o meni kao i sve što mi se događalo bilo je tako nerazumno, tako pretjerano, tako groteskno! Sanjam li možda ružan san ili mi se privida? Nisam li kao i svakoga petka u nekoj džamiji, u Fesu, Kairu ili Timbuktuu, ošamućen od umora i probdjevene noći? Odjednom, usred najdublje sumnje, odjekne glas pape koji mi se obraćao: »A ti, Naš voljeni sine, Johannes Leo kojega je Providnost odabrala između svih smrtnika...« Giovanni Leone! Johannes Leo! Nikada se nitko iz moje obitelji nije tako zvao! Još dugo nakon obreda u glavi sam obrtao i okretao slova i slogove, čas na talijanskom, čas na latinskom. Leo, Leone. Čudna li običaja da si ljudi nadijevaju imena zvijeri koje ih drže u strahu, rijetko onih koje su im odane. Svatko će rado nositi ime Vuk, ali ne ime Pas. Hoću li jednoga dana uspjeti zaboraviti Hasana i gledajući se u zrcalo reći: »Leone, imaš tamne podočnjake!« Da bih se naviknuo na novo ime odmah sam ga arabizirao: Johannes Leo postalo je Youhanna al-Assad. Tako sam se i potpisivao na djelima što ih napisah u Rimu i Bologni. No stalni posjetitelji papinskoga dvora, malo iznenađeni kasnim rođenjem jednoga tamnoputog i
kovrčavog Medicija, odmah su mi priljepili nadimak Afrikanac kako bi me razlikovali od mojega svetog poočima. Možda i zato da bi izbjegli da me ne imenuje kardinalom kao većinu svojih bratića, neke već u četrnaestoj godini. Uvečer na dan krštenja, papa me pozove k sebi. Otpočne objavom da sam odsad slobodan, da mogu i dalje živjeti u dvorcu dok ne nađem smještaj u gradu, te da mu je stalo da jednakom revnošću nastavim i učenje i poučavanje. Zatim sa stola uzme minijaturnu knjigu koju poput hostije položi na moj otvoreni dlan. Otvorivši je vidjeh da je pisana na arapskom. »Čitajte naglas, sine moj!« Poslušah i stadoh listati stranice vrlo obazrivo. Knjiga molitvi... dovršena 12. rujna 1514... u gradu Fano pod okriljem Njegove Svetosti pape Lava... Moj me zaštitnik prekine drhtavim i nesigurnim glasom: »Ovo je prva knjiga na arapskom jeziku ikad izašla iz tiska. Kad se vratite među svoje, brižljivo je čuvajte uza se.« U njegovim očima pročitah da zna da ću otići jednoga dana. Bio je tako potresen da nisam mogao suzdržati suze što potekoše. Ustade. Sagnuh se da mu poljubim ruku. Zagrli me i privine uza se, kao pravi otac. Tako mi Boga, od toga ga trenutka zavoljeh bez obzira na obred što mi ga bijaše nametnuo. Da se tako moćan čovjek kojega cijene kršćani širom Evrope i svijeta može tako raznježiti zbog sićušna djela na arapskom jeziku izašla iz kakove židovske štamparije, to mi se, eto, činilo dostojno jednoga kalifa iz vremena prije rasapa, kalifa kakav je bio al-Mamun, sin Haruna al-Rašida, Bog podario Svoje milosrđe i jednom i drugom! Kad sutradan prvi put iziđoh slobodan, nesputanih ruku, izvan bedema svoga zatvora, dok sam prolazio most San Angela idući u pravcu četvrti Ponto, od zatočeništva mi ne ostade ni mržnja ni gorčina. Nekoliko tjedana teških lanaca, nekoliko mjeseci ugodna služenja i, evo, opet sam putnik, osoba u prolazu, kao u svim zemljama gdje sam boravio i privremeno uživao u počastima i ljubavi. Koliko ulica, koliko spomenika, koliko ljudi i žena za kojima sam žudio da ih otkrijem i upoznam, ja koji sam za godinu dana boravka u Rimu upoznao valjkastu siluetu dvorca San Angelo i dugački hodnik što ga povezuje s Vatikanom! * * *
Vjerojatno sam pogriješio kada sam u prvi obilazak Rima krenuo u Hansovoj pratnji. Prvo sam se uputio pravo ka Ulici starih banaka, a zatim skrenuh desno u Pellegrinovu ulicu da bih se divio pročeljima zlatarnica i policama trgovaca svilom. Ostao bih ondje satima, no moj je Nijemac postajao nestrpljiv. Najposlije me uze vući za rukav, kao dijete koje more glađu. Suzdržah se, ispričavajući se zbog vlastite frivolnosti. Koliko li je samo unaokolo crkava, palača i spomenika što ih čovjek treba vidjeti! Ili me možda želi odvesti do Piazza Navona gdje uvijek, u svako doba godine, ima lakrdijaša i glumaca? Hans nije imao to u planu. Vukao me uskim, smrdljivim kaletama kojima se moglo ići samo preskačući hrpe smeća. Kad stiže do najsmrdljivijeg i najmračnijeg mjesta, zaustavi se. Okružiše nas prljave, skeletične spodobe. Sa prozora nas je zvala neka žena da joj se pridružimo za nekoliko novčića. Obuze me mučnina, ali Hans se nije micao. Pošto ga prostrijelili pogledom, nađe za shodno izjasniti se: - Htio sam da uvijek pred očima imaš ovaj prizor bijede kada gledaš kako žive crkveni poglavari, svi ti kardinali koji imaju po tri palače u kojima se natječu u raskoši i razvratu, gdje organiziraju slavlje za slavljem, gdje se služe ribe pripravljene na dvanaest načina, osam vrsta salata, pet vrsta slastica. A papa? Jesi li ga vidio kako ponosno paradira sa slonom što mu ga je poklonio portugalski kralj? Jesi ga vidio kako svojim dvorskim ludama baca zlatnike? Jesi li ga vidio u lovu na njegovu posjedu u Magliani, kako u visokim čizmama jaše za medvjedom ili divljom svinjom u pratnji svojih šezdeset i osam pasa? Jesi li vidio njegove sokolove i jastrebe dopremljene po cijeni suha zlata sa Kandije74 ili iz Armenije? Shvaćao sam njegove osjećaje no njegovo me ponašanje razdraživalo. - Pokaži mi radije spomenike antičkog Rima, one o kojima govore Ciceron i Tit Livije! Moj mladi prijatelj navuče pobjednički smiješak. Bez riječi krene tako brzim korakom da sam ga jedva slijedio. Kada nakon pola sata odluči zastati, i posljednje naseljene ulice već odavno bijahu iza nas. Nalazili smo se sred prostrana, napuštena zemljišta. - Ovdje je bio Forum Romanum, srce antičkoga grada, a oko njega živahne gradske četvrti; danas ga zovu Campo Vaccino75! A tu ispred, vidiš li brdo Palatin, a na istoku, iza Koloseja, brdo Esquilin? Nenastanjeni su već stoljećima! Rim je danas samo veliko trgovište izgrađeno na mjestu
jednoga veličanstvenoga grada. Znaš li koliko ima stanovnika? Osam, najviše devet tisuća. To je bilo puno manje od Tunisa, Fesa ili Tlemcena. Vraćajući se prema dvorcu vidjeh da je sunce još visoko, te predložih Hansu da se lijepom četvrti Borgo odšetamo do Svetog Petra. Tek što smo stigli pred baziliku Hans se opet baci u žestoki napad: - Znaš li kako papa misli dovršiti gradnju ove crkve? Tako da uzme novac Nijemcima. Već se stade okupljati oko nas šačica prolaznika. - Dovoljno sam spomenika vidio za danas - preklinjao sam ga. Doći ćemo ponovno. Ne gubeći ni časka, pohitam pronaći utočište u svojemu nekadašnjem zatvoru, zaklinjući se sam sebi da više nikad neću šetati Rimom s vodičomluteranom. Kod slijedećeg obilaska imao sam sreću, pratio me Guiccardini koji se upravo bio vratio sa duljeg boravka u Modeni. Iznijeh mu svoje duboko razočaranje, osobito nakon posjeta Kravljem pašnjaku Nije ga se to osobito dojmilo. - Vječni grad Rim, no s prekidima - zaključi mudrom rezigniranošću. Zatim još doda: - Grad svetosti ali i bezbožništva; grad dokolice ali i remekdjela što se svakodnevno rađaju. Bilo je pravo zadovoljstvo šetati uz Guiccardinija, slušati njegove utiske, komentare, povjeravanja. Ipak, imalo je to i svojih loših strana: da bismo stigli od dvorca San Angelo do nove palače kardinala Farnesea, udaljene manje od milje, trebalo je skoro dva sata, toliko je moj pratilac bio omiljen. Jedni bi ga samo pozdravljali u prolazu, no drugi bi sjahali i upuštali se s njim u duge razgovore u četiri oka. Kad bi ponovno bio slobodan Firentinac se vraćao ispričavajući se: »To mi je zemljak koji je nedavno doselio u Rim«, ili pak: »Vrlo utjecajan službenik papinske kancelarije«, »To je upravitelj pošte francuskog kralja«. Ili, čak dva puta: »Mulac kardinala tog i tog«. Nije me to čudilo. Hans mi već bijaše kazao da u papinu sjedištu, premda krcatom redovnicama, redovnicima i hodočasnicima iz svih zemalja, ljubavnice poglavara Crkve imaju palače i poslugu, da je njihovoj djeci otvoren put do najviših službi, da i niži svećenici imaju konkubine ili kurtizane s kojima se bez ustručavanja pojavljuju u javnosti.
- Veći je skandal raskoš nego razvrat, domet ne Guiccardini kao da je slijedio, korak ukorak, moje misli. Nastavio je. - Raskošan život rimskih prelata stoji znatnu svotu novca, a u ovomu gradu svećenika ništa se ne proizvodi! Sve se kupuje Firenci, Veneciji, Milanu i drugdje. Da bi namirili ludosti ovoga grada, pape su počeli prodavati crkvene časti: deset, dvadeset, trideset tisuća za kardinala. Ovdje je sve na prodaju, čak i dužnost glavnoga kardinala. Kako ni to nije dovoljno, počeli su nesretnim Nijemcima prodavati oprost grijeha. Ako platite, grijesi su vam oprošteni! Sve u svemu, sveti Otac nastoji prodati raj. Zato se izrodila svađa sa Lutherom. - Taj fratar je, dakle, u pravu. - Na izvjestan način, da. Samo ne mogu a da ne pomislim kako novac sakupljen na tako sumnjiv način treba poslužiti da se završi bazilika Svetog Petra, i da je djelomično namijenjen ne bančenju, već najplemenitijemu ljudskom stvaralaštvu. Na stotine pisaca i umjetnika upravo u Rimu stvara remek-djela pred kojima bi naši preci poblijedjeli od zavisti. Rađa se novi svijet, s novim svjetonazorom, novim ambicijama, novom ljepotom. Rađa se tu i sada, u tomu pokvarenom, potkupljivom, bezbožnom Rimu s novcem iznuđenim od Nijemaca. Nije li to korisno rasipanje? Nisam više znao što da mislim. Dobro i zlo, istina i laž, ljepota i pokvarenost nerazmrsivo se zapletoše u mojoj glavi! No možda je baš to bio Rim Lava X, Rim Lava Afrikanca. Ponavljao sam na glas Guiccardinijeve riječi da bi mi se usjekle u pamćenje: Grad dokoličar... sveti grad... vječni grad... Iznenada me prekine slomljena glasa: - I ukleti grad. Dok sam ga gledao očekujući tumačenje, iz džepa izvuče zgužvani papir. - Prepisao sam ovdje nekoliko rečenica iz pisma što ga je Luther napisao papi. Pa pročita poluglasno: O Lave, najnesretniji od svih, Ti koji sjediš na najopasnijemu tronu! Rim je negda bio ulaz u Nebo, danas je ždrijelo Pakla.
GODINA OBRAĆENICE 927. godina hidžre (13. prosinca 1520 - 30. studenog 1521) Subota, šesti travnja te godine, bijaše sretan dan u mom životu. Premda je papa bio bijesan. Tako je grmio da sam dugo ostao stajati u predsoblju, nepomičan, zaštićen od njegova urlanja, teškim, izrezbarenim dvokrilnim vratima. No Švicarac iz pratnje bijaše dobio naređenje. Bez kucanja otvori vrata ureda, gotovo me gurnu unutra i zalupi vratima. Kad me ugleda, papa prestade vikati. No obrve mu ostanu namrštene, a donja usna podrhtavaše i dalje. Glatkim prstima kojima je nervozno lupkao po stolu dade znak da se primaknem. Nadvih se nad njegovu ruku, a zatim na ruku osobe koja je stajala kraj njega. - Lave, znadete li Našega bratića, kardinala Giulia? - Kako bih mogao živjeti u Rimu a ne znati ga? To nije bio najbolji odgovor u ovim okolnostima. Giulio de' Medici je bio nesumnjivo najbriljantniji među crkvenim poglavarima, papin čovjek od povjerenja. No već neko vrijeme papa mu je predbacivao njegove vragolije, sklonost razmetanju, bučne ljubavne afere koje su bile omiljena tema luteranaca. Guiccardini mi je, naprotiv, o njemu govorio samo lijepe stvari: »Kardinal ima sve kvalitete pravoga gospodina; dobrotvor, pun razumijevanja, čovjek koji voli dobro društvo. Zašto, dođavola, žele od njega napraviti redovnika?« U crvenu plastu i svećeničkoj kapici, sa crnim šiškama preko čela, papin je bratić, naizgled, bio utonuo u bolna razmišljanja. »Kardinal želi s vama razgovarati, sine moj. Smjestite se onamo, na neku od fotelja. Ja moram pregledati poštu.« Mislim da se ne varam kad kažem da papa toga dana nije propustio nijednu riječ našega razgovora, jer od teksta što ga je imao pred sobom ne okrenu ni jednu jedinu stranu. Giuliano je djelovao zbunjeno, tražeći u mom pogledu tračak podrške. Neupadljivo se nakašlje.