Lav africki - Amin Maalouf

- Jedna mlada osoba stupila je u moju službu. Čedna i lijepa. I pametna. Sveti Otac želi da vas upoznam s njom i da je uzmete za ženu. Zove se Maddalena. Nakon riječi koje su mu očito teško padale, prešao je na druge teme, raspitivao se o mojim putovanjima i o boravku u Rimu. Otkrio sam u njega istu žed za znanjem koja je resila njegova bratića, isto ushićenje na sam zvuk imena Fes, Timbuktu i Kairo, na isto poštovanje stvari od duha. Natjera me da se zakunem da ću jednog dana zabilježiti prikaze svojih putovanja, obećavši da će biti moj najgorljiviji čitalac. Izvanredno zadovoljstvo što ga je pružao razgovor s njim, ne ublaži ipak moju sumnjičavost prema prijedlogu što mi je učinjen. Iskreno govoreći, nimalo nisam žudio da postanem zakašnjeli muž neke mlade djevojke čijoj se odmakloj trudnoći već smije cijeli Rim. Ipak, teško mi je bilo papi i njegovu bratiću reći kratko i jasno ne. Sastavim, dakle, dovoljno uvijen odgovor da se mogu naslutiti moji osjećaji: »Predajem se Njegovoj Svetosti i Njesti koji znaju bolje nego ja što je dobro za moju dušu i tijelo.« Trgne me papin smijeh. Ostavljajući pisma okrenu se prema meni: - Lav će otići vidjeti djevojku još danas, nakon mise zadušnice. * * * Toga se dana zapravo trebala obilježiti godišnjica smrti Raffaella koji je bio najdraži papin štićenik. Često ga je spominjao, iskreno dirnut, tako da sam požalio što sam ga tako slabo poznavao. Kako moj pritvor potraja dugo, sretoh ga samo dva puta: prvi put samo na tren, u jednom od vatikanskih hodnika, drugi put na mojemu krštenju. Poslije obreda je, kao i mnogi drugi, došao čestitati papi koji ga posjedne kraj mene. Na usnama mu je gorjelo jedno pitanje: - Je li istina da u vašoj zemlji nema ni slikara ni kipara? - Događa se da ljudi slikaju ili nešto oblikuju, no svako figurativno predstavljanje je zabranjeno. Na to se gleda kao na izazov Stvoritelju. - Prevelika je čast misliti da se naša umjetnost može staviti s onom Stvoritelja. Djelovao je začuđeno i nekako popustljivo. Osjećao sam potrebu da mu odgovorim:

- Nije li istina da je Michelangelo kada je završio Mojsija skulpturi naredio da hoda i govori? Raffaello se obješenjački nasmijao: - Priča se da je bilo tako. - Upravo to ljudi u mojoj domovini žele izbjeći! Da čovjek pokuša zamijeniti Stvoritelja. - A vladari koji odlučuju o životu i smrti, zar oni ne zamjenjuju Boga daleko bezbožnije od slikara? A gospodar koji posjeduje robove, kupuje ih i prodaje? Slikar malo podigne glas. Požurim ga smiriti: - Rado bih jednom posjetio vaš atelje. - Bi li bilo bezbožno kada bih odlučio napraviti vaš portret? - Nipošto! Za me bi to bilo kao kad bi mi najbolji pjesnik napisao pjesan. Ne nađoh bolje usporedbe. On se time zadovolji. - Izvrsno. Dođite kad vam bude zgodno. Namjeravao sam otići, no smrt bijaše brža. Od Raffaella mi osta samo nekoliko riječi, jedna grimasa, smiješak, obećanje. Moja je dužnost bila da ovaj dan posvetim sjećanju na nj. No misli mi brzo, prije kraja obreda, odi utaju Maddaleni. Pokušavao sam je zamisliti - njezinu kosu, glas, siluetu; razmišljao sam kojim jezikom da joj se obratim, kojim riječima da započnem. Nastojao sam odgonetnuti o čemu je papa razgovarao sa bratićem prije nego sam ja bio pozvan. Papa je, nesumnjivo, otkrio da je kardinal svojoj brojnoj sviti dodao još jednu ženu, mladu i lijepu; plašeći se novoga skandala, naložio mu je daje se riješi, brzo i dostojanstveno: tako da nitko ne može tvrditi da je kardinal imao loših namjera s djevojkom; ta on se samo starao da pronađe ženu svojemu bratiću Lavu Afrikancu! Jedan svećenik kojeg sam znao iz viđenja i kojega susretoh na izlasku iz kapele, novim je podacima potkrijepio moje pretpostavke: Maddalena je dugo živjela u samostanu. Za vrijeme neke posjete kardinal ju je zapazio i predvečer, kad je odlazio, naprosto ju je poveo sa sobom! Postupak je izazvao sablazan, a tužba dopre do ušiju Lava X koji je odmah reagirao - i kao crkveni poglavar i kao glava obitelji Medici. Mislio sam da u rukama držim cijelu istinu, no posjedovao sam tek tanku ljusku.

* * * Je li istina da si i ti, kao i ja, iz Granade? I da si, kao i ja, obraćenik? Precijenio sam svoju čvrstinu i spokojstvo. Kad je ušla u mali salon kamo me uveo kardinal, istoga trena izgubih želju da je ispitujem iz straha da me jedna njezina riječ ne bi prisilila da se udaljim. Za mene je, od danas, istina o Maddaleni bila Maddalena sama. Želio sam samo jedno - zauvijek gledati njezine kretnje, njezine boje. Ispred svih žena Rima stajala je zračeći nekom tugom i čežnjom - iz držanja, iz njezina glasa, njezina pogleda, istodobno pobjedničkog i patničkog. Kosa joj je bila one mrko-crne boje kakvu samo Andaluzija može stvoriti, alkemijom hladne noćne tmine i spržene zemlje. Dok mi ne postane ženom, već mi je bila sestra, njezino mi je disanje bilo blisko. Nije ni sjela, a već je pripovijedala svoju priču, cijeli svoj život. Sama je odgovarala na pitanja koja sam odlučio ne postavljati: njezin djed pripadao je osiromašenoj i zaboravljenoj grani velike židovske obitelji Abrabanel. Skromni kovač iz predgrađa Nadžd nije bio svjestan opasnosti što je prijetila njegovoj obitelji, sve dok nije objavljen ukaz o progonu. Odselio je u Tetouan gdje je sa šestero djece živio na rubu bijede. Jedina životna radost bila mu je da gleda kako mu sinovi stječu neko obrazovanje, a kćeri izrastaju u ljepotice. Jedna od njih postat će Madre Conversa76 . »Moji su roditelji namjeravali doseliti u Ferraru, objašnjavala je, gdje su imali bratiće kojima je posao cvjetao. No na brodu na koji su se ukrcali izbije kuga pa putnici i posada budu desetkovani. Kada smo pristali u Pišu, bila sam sama. Otac, majka i mlađi brat podlegli su bolesti. Imala sam osam godina. Prihvatila me jedna stara redovnica koja me povela sa sobom u samostan gdje bijaše glavaricom, i odmah me pokrstila davši mi ime Maddalena; otac me zvao Judita. Usprkos tuge zbog gubitka mojih najmilijih, čuvala sam se da ne proklinjem sudbinu jer nisam bila gladna, učila sam čitati i nikad nisam bila kažnjavana bez razloga. Sve dok ne umrije moja dobrotvorka! Njezina je zamjenica bila vanbračna kćerka nekoga španjolskog velikaša, zatvorena da bi ispaštala greške svojih roditelja, koja je na taj lijepi samostan gledala samo kao na čistilište za nju i druge. U njemu je vladala kao kraljica, dijeleći milosti i kazne. Za mene je čuvala sve najgore. Tijekom sedam godina, iz dana u dan, postajala sam sve

gorljivijom kršćankom. Za nju sam, međutim, bila samo obraćenica, conversa nečiste krvi čije će prisustvo na samostan navući najgore prokletstvo. I pod kišom zlostavljanja koja se nepravedno obrušila na mene, osjetila sam kako se vraćam svojoj prvoj vjeri. Svinjsko meso koje sam jela počelo me tjerati na povraćanje, mučili su me košmari. Počela sam kovati planove o bijegu. No jedini pokušaj završio je žalosno. Vrtlar me uhvatio i vratio u samostan, zavrćući mi ruku kao da sam kradljivac kokoši. Potom sam bačena u tamnicu i izbičevana do krvi. Ostali su joj tragovi, no ni oni nisu uspjeli narušiti njezinu ljepotu ni savršenu nježnost njezina tijela. Kada su me nakon dva tjedna pustili iz tamnice, odlučila sam promijeniti ponašanje. Pretvarala sam se da imam strašnu grižnju savjesti i da sam postala odana, pokorna, neosjetljiva na ponižavanje. Čekala sam na svoj trenutak. On je kucnuo dolaskom kardinala Giulia. Glavarica gaje imala dočekati s počastima iako bi ga, da je mogla, radije poslala na lomaču. Ponekad nas je tjerala da molimo za pokajanje crkvenih poglavara i nije štedjela riječi kritizirajući »razvratni život obitelji Medici«. Ne javno, već pred redovnicama koje su uživale njezino povjerenje, no koje bi jedva dočekale da nam to ispripovjede. Očito se ja, upravo zbog poroka za koje ga je optuživala, počeh ufati u kardinala. Dadoh joj za pravo: - Vrlina postaje bolesna kad nije ublažena povremenim skretanjima, a vjera lako postaje okrutna kad nije ublažena ponekom sumnjom. Maddalena mi lagano dotakne rame u znak povjerenja, a zatim nastavi pripovijest: »Kada je prelat stigao, svi smo stali u red da mu poljubimo ruku. Nestrpljivo sam iščekivala da dođem na red. Imala sam plan. Kardinalovi prsti, ukrašeni prstenjem, ispružili su se kraljevski prema meni. Dohvatila sam ih, stisla malo prejako i zadržala ih trenutak predugo u ruci. To je bilo dovoljno da privuče njegovu pažnju. Podigla sam glavu da bi mi mogao vidjeti lice. »Želim vam se ispovjediti.« Rekla sam to glasno, tako da molba bude službena, daje čuje cijela kardinalova svita kao i glavarica koja mi se slatkorječivo obrati: »Povucite se, mala moja, gnjavite Njegovu Uzoritost, a vaše sestre čekaju.« Slijedio je trenutak kolebanja. Hoću li se zauvijek naći u tamnici osvete? Ili ću se uhvatiti za ruku spasioca? Zaustavila sam dah, oči su mi bile molećive. Zatim je pala odluka. »Pričekajte ovdje! Ispovjedit ću vas!« Suze su mi potekle, odajući sreću što me obuzela. No kada

kleknuh na ispovjedaonicu, glas mi je ponovno bio čvrst, odlučno izgovorim riječi što ih bijah ponavljala stotinu puta. Kardinal je bez riječi slušao moj očajnički poziv u pomoć, zadovoljivši se ponekim klimanjem glave da bi me ohrabrio da nastavim. »Kćeri moja«, reče, »mislim da život u samostanu nije za vas.« Bijah slobodna. Pri pomisli na to, ponovno joj poteku suze. Uhvatio sam je za ruku, nježno je stisnuo i zatim pustio da čujem kraj priče: »Kardinal me poveo sa sobom u Rim. To se zbilo prije mjesec dana. Glavarica me nije htjela pustiti, no moj zaštitnik nije obraćao pažnju na njezine prigovore. Da bi se osvetila, skovala je cijelu spletku protiv njega i posredovala kod španjolskih kardinala koji su se, opet, obratili papi. Izrečene su najgore optužbe protiv mene i Eminencije... Prekinula je vidjevši kako sam se trgnuo. Nisam želio čuti ni riječi od tih kleveta, čak ni iz Maddaleninih prekrasnih usta. Odsad ništa nije bilo važno osim ljubavi što se rodila u našim srcima. Kad je ustala da me pozdravi, u očima joj se vidjela zabrinutost. Moja nagla reakcija je pomalo smete. Morala je nadvladati bojažljivost da bi me upitala: »Hoćemo li se još ponekad viđati? - Do kraja mog života!« Moje usne okrznu njezine. U očima joj se opet pojavi zbunjenost, ovaj put od sreće i nade.

ADRIANOVA GODINA 928. godina hidžre (1. prosinca 1521 - 19. studenog 1522) Početkom te godine papa umrije od čira i ja sam neko vrijeme razmišljao o tomu da možda napustim Rim koji je iznenada postao negostoljubiv bez toga pažljivog kuma, bez toga plemenitog zaštitnika, neka ga Nebesa obaspu obiljem, velikodušno, kao što je i on uvijek druge obasipao. Nisam bio jedini koji razmišlja o odlasku: kardinal se skloni u Firenzu, Guiccardini u Modenu, a stotine čuvenih slikara, pisaca i trgovaca stanu napuštati Rim kao da se na grad oborila kuga. Doduše premda je došlo do kratkotrajne epidemije, prava kuga bijaše nešto drugo: njezino ime orilo se od Borga do Piazza Navona, praćeno uvijek istim nadimkom: Adrian Barbarin. Kardinali ga izabraše kao pokoru.. Previše je optužbi bilo upućeno protiv papinstva tijekom zadnjeg pontifikata, a u Njemačkoj su se cijele pokrajine priklanjale Lutherovim tezama. Govorkalo se da je za to odgovoran Lav X, pa se htjelo promijeniti lice Crkve: Firentinca Medicija koji je u trideset i osmoj godini postao papom i koji je u Rim prenio sklonost ka raskoši i ljepoti, naslijedi strogi Holandanin od šezdeset i osam godina, »svetac, krepostan i dosadan, ćelav i bešćutan«. A ovako ga je opisala Maddalena koja ni časka nije pokazala ni najmanju blagost prema novomu kršćanskom poglavaru: »Odveć me podsjeća na glavaricu koja me progonila! Isti skučeni pogled, ista volja da život, vlastiti i tuđi, pretvori u trajnu korizmu!« Moje mišljenje je, spočetka, bilo nešto blaže. Premda sam uvijek bio odan svojemu dobrotvoru, neki aspekti života u Rimu vrijeđali su moje najdublje osjećaje. Da jedan papa, kao što je to učinio Adrijan, ustvrdi: »Volim siromaštvo!« imalo je za mene određenu privlačnost. Naprotiv, šaljive priče dvorjanika o tomu čijom je metom postao čim je stupio na dužnost, nisu me tjerale u smijeh. Ulazeći u Sikstinsku kapelu i ugledavši

strop koji je oslikao Michelangelo, novi papa je uskliknuo: »Ovo nije crkva već javna kupka krcata golotinjom!«, dodajući da je odlučeno da se krečom prekriju te bezbožne slike. Tako mi Boga, i ja bih bio u stanju jednako postupiti! Druženje s Rimljanima smanjilo je moje predrasude prema slikarstvu, golotinji i kiparstvu. Ali ne na obrednim mjestima! To su bila moja razmišljanja kada je Adrian VI stupio na prijestolje. Istina, tada još nisam znao da je taj bivši poreznik Karla V prije dolaska u Rim bio inkvizitor u Aragonu i Ferrari. No u nekoliko tjedana učinio je od mene pravoga pravcatog Medicija - ako već ne plemenita podrijetla, a ono barem plemenitih želja. Taj je papa počeo ukidanjem svih potpora koje je dodijelio Lav X, uključujući i moju. Obustavio je i sve narudžbe slika, skulptura, knjiga, kao i svaku gradnju. Na svakoj je propovjedi grmio protiv umjetnosti, kako starih Rimljana tako i suvremenih umjetnika, protiv proslava, užitaka, trošenja. Preko noći Rim je posto mrtav grad gdje se ništa nije i ni gradilo, ni prodavalo. Da opravda svoje odluke, novi je papa navodio da su se za vrijeme njegova prethodnika nagomilali dugovi zato što se novac rasipao: Sa novcem što ga je progutala rekonstrukciju Svetoga Petra, govorili su Adrijanovi istomišljenici, mogla se povesti križarska vojna s Turcima, s novcem isplaćenim Raffaellu mogla se opremiti cijela konjička regimenta.« Otkako sam stigao u Rim često sam slušao o križarskim vojnama, čak i iz usta samoga Lava X. No to je očito bila neka vrsta obreda bez budućnosti, gotovo identična pričama muslimanskih vladara koji govore o džihadu kako bi zbunili protivnika ili smirili odveć revnosne vjernike. Stvar je dobivala drugu dimenziju s Adrijanom, proklet bio i on i svi fanatici! Čvrsto je vjerovao da će mobiliziranjem kršćanstva protiv islama okončati Lutherovu šizmu i izmiriti Karla V sa francuskim kraljem77 . Obustava moje potpore i poziv na opći pokolj - bilo je to, zacijelo, dovoljno da mi ubije volju da mu kličem kao papi i da me ponuka da se što prije preselim u Firenzu kamo me kardinal Giulio bijaše pozvao da mu se pridružim. Vjerojatno bih mu se i bio pridružio da Maddalena nije bila trudna. Iznajmih trokatnicu u četvrti Ponte. Na zadnjem katu bijaše kuhinja, na drugomu dnevni boravak s radnim stolom, na prvom velika prostorija odakle se moglo izići u mali povrtnjak. U toj mi se sobi, jedne julske noći, rodio prvi sin kome sam dao ime Giuseppe, odnosno Jusuf, kao Spasiteljev otac, kao Jakovljev sin78 , kao sultan Saladin79 . Mome ushićenju nije bilo

kraja. Maddalena mi se malko rugala, no njezino oteklo lice blistalo je od sreće. Sate i sate provodio sam uz majku i dijete, milujući ih i promatrajući ih u svakodnevnim situacijama, napose kod dojenja koje mije bilo toliko dirljivo. Zato ih nikako nisam htio povesti putom egzila. Ni prema Firenzi, pa čak ni prema Tunisu, što mi je te godine predloženo u krajnje neobičnim okolnostima. * * * Jednog se dana zateknem u kardinala, baš pred njegov odlazak u Firenzu, u vrijeme kada je očekivao posjet nekoga mladog slikara. Zvao se, čini mi se, Manolo, a dolazio je iz Napolia gdje je bio dosta poznat. Nadao se prodati slike prije nego se vrati kući. Nije bila rijetkost da neki slikar dođe izdaleka samo da bi vidio Medicija, znajući da je svatko tko zakuca na njegova vrata siguran da neće otići praznih ruku. Napolitanac, dakle, razmota nekoliko platna kojih je kvaliteta bila dosta neujednačena. Rastreseno sam ih promatrao kada li se odjednom trgnem. Pred mojim je očima promakao jedan portret koji je Manolo hitro spremio nervoznim pokretom. Mogu li pogledati sliku? upitao sam. - Naravno, no nije na prodaju. Donio sam je greškom. U pitanju je narudžba nekoga trgovca.« Te obline, ta tamna put, ta brada, taj vječno zadovoljni smiješak... Greška nije bila moguća! Ipak sam morao provjeriti: »Kako se zove ovaj čovjek? - Messire Abbado. To je jedan od najbogatijih napuljskih brodovlasnika. - Hoćeš li ga uskoro vidjeti? - Između svibnja i rujna obično je na putu, no zimu provodi u svojoj vili kod mjesta Santa Lucia.« Uzmem list papira i drhtavom rukom napišem poruku za mog suputnika. Dva mjeseca kasnije, Abbado stigne u kočiji, u pratnji tri sluge. Da mi je bio rođeni brat ne bih bio tako sretan privijajući ga u zagrljaj! »Ostavio sam te okovana na dnu spremišta; nalazim te kako zračiš zadovoljstvom i blagostanjem! - Elhamdulillah! Elhamdulillah! Bog je bio velikodušan prema meni!

- Ne više nego zaslužuješ. Ja sam svjedok da ni u najtežim trenucima nisi prozborio ni riječi protiv Providnosti.« Bio sam iskren. No gorio sam od znatiželje. »Kako si se uspio tako brzo osloboditi? - Zahvaljujući majci, Bog blagoslovio zemlju u kojoj počiva! Uvijek mi je ponavljala ovu mudrost koju sam napokon i usvojio: čovjek nije bespomoćan dokle god ima jezik u ustima. Istina je, prodali su me kao roba, s lancima na rukama. No jezik mi nije bio okovan! Kupio me trgovac kome sam odano služio dajući mu savjet za savjetom, omogućivši mu da iskoristi moje mediteransko iskustvo. Zaradio je toliko novaca da me krajem prve godine oslobodio i uortačio se sa mnom.« Začudio sam se što je sve išlo tako glatko a on je samo slijevao ramenima. »Onaj tko se uspije obogatiti u jednoj zemlji, lako se obogati posvuda. Naš posao danas cvjeta u Napoliu kao rijetko koji. Elhamdulillah! U svakoj luci imamo po jednoga trgovačkog pomoćnika, i još k tomu tuce podružnica koje redovno obilazim. - Nanese li te put ikad do Tunisa? - Poći ću ovoga ljeta. Obići ću tvoju obitelj. Da im kažem da ti se dopada ovdje?« Morao sam priznati da, premda se nisam obogatio, nipošto nisam trpio i patio u zatočeništvu. I da mi je Rim dao da okusim dvije velike sreće: ponovno rođenje jednoga antičkog grada, opijena ljepotom; rođenje sina koji je spavao na koljenima žene koju sam ljubio. Moj prijatelj je bio zadovoljan: ipak je dodao: - Ako ti jednoga dana ovaj grad više ne bude pružao sreću, znaj da je moj dom otvoren i tebi i tvojoj obitelji, da će te moji brodovi odvesti i na kraj svijeta ako to poželiš.« Opirao sam se želji da napustim Rim, obećavši Abbadu da ću ga po povratku iz Tunisa ugostiti i prirediti mu veličanstvenu gozbu. * * * Nisam se htio jadati prijatelju, no stvari po mene loše krenu: Adrijan bijaše odlučio povesti kampanju protiv nošenja brade. »Brada pristaje samo vojnicima«, objavio je naređujući svim svećenicima da se obriju. To me se

izravno nije ticalo, no s obzirom na moje česte posjete Vatikanu, tvrdoglavo čuvanje tog ukrasa izgledalo je kao drsko isticanje mojega maurskog podrijetla, kao izazov samom papi a, vjerojatno, i kao dokaz bezbožništva. Među Talijanima koje sam upoznao brada je bila rijetka, rezervirana uglavnom za umjetnike; originalni detalj, znak elegancije za jedne, neukusan za druge. Neki su držali do nje, drugi su je se radije odrekli nego da im se zabrani pristup na dvor. Za mene je sve to imalo drugo značenje: u mojoj zemlji brada je običaj. Biti bez brade može se oprostiti, osobito strancu. Obrijati je nakon što si je nosio godinama znak je pada i poniženja. Nipošto nisam imao namjeru trpjeti takvu sramotu. Hoće li mi vjerovati ako kažem da sam te godine bio spreman i život dati za bradu? I ne samo za bradu, jer sve su se bitke izmiješale u mojoj glavi, kao i u papinoj: svećenička brada, obnažene grudi svoda Sikstine, Mojsijev lik ubilačkog pogleda i drhtavih usana. I nehotice postadoh glavni pokretač i simbol tvrdoglava suprotstavljanja Adrijanu. Kada bih prolazio ponosno gladeći gustu bradu, i najglatkije obrijani Rimljani mrmljali su zadivljeno. Svi pamfleti sastavljani protiv pape dolazili bi prvo u moje ruke, a zatim bi se kradomice ubacivali pod vrata gradskih velikaša. Neki tekstovi sadržavali su samo niz uvreda: »barbarin, gubavac, svinja«, i tako redom. Drugi su se pozivali na ponos Rimljana: »Nikada više jedan ne-Talijan neće sjedjeti na tom prijestolju!« Prestao sam davati satove, prestao sam učiti, svo vrijeme posvetio sam toj borbi. Doduše bio sam solidno nagrađen. Kardinal mi je slao znatne svote novca kojima je prilagao pisma ohrabrenja; obećao je da će mi iskazati svu zahvalnost čim se kolo sreće okrene. Nestrpljivo sam očekivao da kucne i taj čas, jer je moj položaj u Rimu postao nesiguran. Jedan od mojih prijatelja, svećenik, autor jednoga buntovničkog pamfleta, zatočen je u San Angelu dva sata nakon što me posjetio. Drugom su dosađivala dva španjolska monaha. I ja sam osjećao da me neprestano uhode. Više nisam izlazio iz kuće osim da obavim kakvu kupovinu. Svake mi se noći činilo daje to posljednji put što spavam kraj Maddalene. I tim jače sam je stezao u zagrljaj.

SULEJMANOVA GODINA 929. godina hidžre (20. studenoga 1522 - 9. studenoga 1523) Te je godine Veliki Turčin opet zadobio moju naklonost. Naravno, on o tome nije ništa znao, no zar je to bitno? Svađa se razbuktala u meni samom, u meni se morala i rasplinuti. Iz moćnoga islamskog carstva morao sam pobjeći da bih jedno dijete spasio od progona krvoločnog monarha, u kršćanskom sam Rimu pronašao kalifa u čijem bih okrilju tako rado bio živio u Bagdadu ili Cordobi. Moj je duh uživao u tom paradoksu, no savjest mi nije bila mirna. Hoće li doći vrijeme kada ću se moći ponositi svojim a da to ne bude puko razmetanje? Potom se pojavio Adrijan. Pa Sulejmen. Pa onda, povrh svega, taj Abbadov posjet. Vjeran obećanju, posjetio me na povratku iz Tunisa i još nije ni otvorio usta, a već sam mu u očima pročitao sažaljenje. Jer je oklijevao da mi zada udarac morah ga ohrabriti: »Ne može se glasniku zamjerati ono za što je odgovorna Providnost.« A ja dodah uz usiljeni smiješak: »Kad si od obitelji razdvojen dugo godina, ne možeš očekivati dobre vijesti. Čak i kad bi mi rekao da je Nour rodila dijete, i to bi bila zla kob.« Ocijenivši očito da će njegova uloga postati još neugodnija ako me pusti da nastavim sa šalom, moj prijatelj odluči progovoriti: »Tvoja žena te nije čekala. Samo je nekoliko mjeseci živjela u tvojoj kući u Tunisu.« Ruke su mi bile vlažne od znoja. »Otišla je i ostavila ti ovo.« Pružio mi je pismo koje sam otpečatio. Bilo je pisano vrlo njegovanim rukopisom, najvjerojatnije rukom kakvoga javnog bilježnika. No riječi su bile njezine: »Kada bi u pitanju bila samo moja sreća, čekala bih te godinama makar mi kosa osijedjela u noćnoj samoći Ali ja živim samo za svog sina, za

njegovu sudbinu koja će se, Božjom voljom, ispuniti jednoga dana. Tada ćemo te pozvati da s nama podijeliš časti kao što si dijelio opasnosti Uskoro ću biti u Perziji gdje Bajazid možda neće imati prijatelje, ali će barem uza se imati neprijatelje onoga tko ga progoni. Ostavljam ti Hayat. Čuvala sam tvoju kćer kao što si ti čuvao moju tajnu, vrijeme je da svatko uzme ono što mu pripada. Neki će reći da ne zaslužujem da budem majka, ali ti znaš da to činim za njezino dobro, zato da je poštedim opasnosti koje prate, stopu u stopu, mene i njezina brata. Ostavljam je kao dar za tebe, za tvoj povratak: kako bude rasla, sve više će mi nalikovati, i u svakom će trenutku u tebi buditi uspomenu na plavokosu princezu koju si ljubio i koja te ljubila. I koja će te zauvijek ljubiti u svojemu novom egzilu. Bilo da me zadesi smrt, bilo slava, ne daj da moja slika potamni u tvome srcu! Kod prve suze koja mi poteče, Abbado se nalakti na prozor, praveći se da je obuzet nek im zbivanjima u vrtu. Ne obazirući se na prazne stolce kojih je bilo posvuda, kliznem na pod, zamagljenih očiju. Kao da je preda mnom, gnjevno promrmljam: »Čemu sanjati o palači kada se sreća može naći u drvenoj kolibi podno piramida?« Nakon nekoliko časaka, Abbado priđe i sjedne kraj mene. »Majka i kćeri su ti dobro. Harun im svakoga mjeseca šalje novac i namirnice.« Uzdahnuvši duboko dva puta, pružih mu pismo. Pokušao ga je odgurnuti no bio sam uporan. Htio sam da ga pročita. Možda zato da ne bi osuđivao Nour. Možda iz samoljublja, da me ne gleda sažaljivo kao da sam najobičniji suprug kojega je odbacila supruga: umorna od čekanja. Vjerojatno sam i osjećao potrebu da s prijateljem podijelim tajnu koju ću ubuduće I sam nositi. Tako sam mu, do u tančine, ispripovjedio povijest moje Čerkeskinje, započevši sa slučajnim susretom kod trgovaca u Han-el-Halili. - Sad mi je jasno zašto si bio onako užasnut kad je turski oficir u aleksandrijskoj luci uzeo Bajazida u naručje. Smijao sam se. Abbado je nastavljao, zadovoljan što me uspio oraspoložiti.

- Nije mi bilo jasno kako se jedan Granađanin može toliko plašiti Otomana, jedinog naroda koji će mu možda jednoga dana povratiti rodni grad. - Ni Maddalena to ne može shvatiti. Ona misli da bi se svi Andaluzijci bili Židovi, bili muslimani, trebali kao i ona oduševljavati svaki put kada stigne vijest o kakvoj pobjedi Otomana. I čudi se kako ja ostajem tako hladan. - Hoćeš li joj sada sve razjasniti?« Abbado je govorio poluglasno. Odgovorim istim tonom: »Sve ću joj kazati, ali malo pomalo. Dosad joj nisam mogao govoriti o Nour. Okrenuh se prema prijatelju. Zamišljeno prošaptah: - Primjećuješ li koliko smo se promijenili otkako smo stigli u ovu zemlju? U Fesu nikada ne bih bio ovako govorio o svojim ženama, čak ni s najboljim prijateljom. Čak kad bih to i učinio, on bi pocrvenjeo od glave do pete. Abbado mije odobravao, smijući se: - I sam sam koristio tisuću ijednu ispriku da bih susjeda upitao kako mu žena a, prije nego bi odgovorio, osvrnuo bi se da provjeri da nas nitko ne čuje, iz straha da mu se ne okrnji ugled. Nakon bučna smijeha i kratke tišine što uslijedi, moj prijatelj započe rečenicu, no odmah se prekide, oklijevajući zbunjeno: - Što si htio kazati? - Vjerojatno još nije vrijeme za to. - Ja sam ti odao previše tajni da bi mi ti ovako krio pola svojih razmišljanja! Popustio je. - Htio sam kazati da odsad možeš opet voljeti Otomane s obzirom na to da Bajazid više nije tvoj sin, da tvoja žena više nije Čerkeskinja, da je u Rimu na mjesto tvog zaštitnika zasjeo običan inkvizitor, da je Selim Okrutni80 mrtav već dvije godine i da je na njegovo mjesto došao Sulejman81.« Abbado je unekoliko imao pravo. Sada sam bio slobodan da osjećam što hoću, da se oduševljavam čime hoću, slobodan da se pridružim spontanim Maddaleninim izljevima oduševljenja. Kakva sreća, kakvo spokojstvo, povući usred zbivanja u svijetu crtu koja će razdvajati ono čemu se

veselimo i ono zbog čega patimo! No znao sam da mi je ta sreća uskraćena zbog moje vlastite prirode. - No ja te poznajem, nastavio je Abbado ne gledajući me. Ti se ne znaš potpuno predati sreći. Zamislio se. - Mislim da ti, naprosto, ne voliš prinčeve a sultane još manje. Kad jedan od njih izbori pobjedu, ti automatski prelaziš na stranu neprijatelja, a kad im se neka budala klanja, za tebe je to dovoljan razlog da od njih zazireš. I ovaj put je Abbado unekoliko imao pravo. Vidjevši da se i ne pokušavam braniti, nastavio je: - Zašto bi bio neprijateljski raspoložen prema Sulejmanu? Obraćao mi se s toliko dirljive naivnosti da nisam mogao suzdržati osmijeh. U tom trenutku Maddalena stupi u sobu. Čula je pitanje koje mi Abbado bijaše postavio i koje joj on odmah prevede na talijanski, znajući da će mu Maddalena priteći u pomoć. Što je i učinila, energično: - Zašto si, dođavola, neprijateljski raspoložen prema Sulejmanu? Lagano nam se približila. Mi smo i dalje bili naslonjeni na zid, kao dječarci koji recitiraju dugačku suru o ženama. Abbado ustade zbunjeno mrmljajući. Ja ostah sjedjeti, zamišljen i neodlučan. Kao da mi čita misli, Maddalena se baci u strastan hvalospjev Velikom Turčinu. - Otkako je na vlasti, Sulejman je okončao krvave običaje svoga oca. Nije poklao ni braću, ni djecu, ni bratiće. Velikaši koji su deportirani iz Egipta vratili su se kući. Tamnice su prazne. Konstantinopol opjevava mladoga vladara, uspoređujući njegovo djelovanje s djelovanjem ljekovite ruže; Kairo više ne živi u strahu i tuzi. - Otomanski sultan koji ne ubija! Moj glas je bio sumnjičav. Abbado me ispravi: - Svaki vladar mora ubijati. Bitno je da u tomu ne nalazi zadovoljstvo kao što je to bio slučaj sa starim sultanom. Sulejman je, dakako, pravi Otoman i pri osvajanjima ni po čemu ne zaostaje za ocem. Već dva mjeseca opsjeda vitezove sa Rhodosa s najvećom flotom koju je islam ikada imao. Među oficirima koji ga okružuju je i tvoj zet Harun, kao i njegov stariji sin koji će jednoga dana oženiti tvoju kćer Sarwat, svoju sestričnu. Cak ako im se ne želiš pridružiti, ne bi li im barem mogao poželjeti pobjedu? Pogledah Maddalenu koja je, činilo se, bila ushićena njegovim riječima. Upitam je pomalo svečano:

Kada bih odlučio da je došlo vrijeme da s djetetom krenemo u Tunis, što bi rekla na to? - Reci samo riječ i sa zadovoljstvom ću krenuti daleko od ovog pape - inkvizitora koji samo čeka priliku da te zgrabi. Abbado je bio najuzbuđeniji: - Ovdje vas ništa ne zadržava. Pođite odmah sa mnom! Smirih ga: - Tek je prosinac. Na putovanje morem možemo se uputiti tek za tri mjeseca. - Dođite k meni u Napoli i ukrcat ću vas za Tunis čim osvanu prvi proljetni dani. - Možda bi to bilo najbolje, rekoh zamišljeno. No dometnuh odmah: - Moram još razmisliti! Abbado me i ne sasluša dokraja. Da proslavi moj bojažljivi pristanak i da izbjegne mogućnost da promijenim mišljenje, s prozora zazove sluge. Jednomu naredi da ode kupiti dvije boce najboljega grčkog vina, drugomu da pripremi lulu i duhan. - Jesi li već probao ta dva otrova Novoga Svijeta? - Jedanput, prije dvije godine, kod nekoga firentinskog kardinala. - U Rimu ga nema u prodaji? - Može se naći u nekim tavernama. Tabacchini koji drže te taverne su najozloglašeniji ljudi u gradu. - Uskoro će cijeli svijet biti pun tabacchina koji neće uživati ništa manji ugled od trgovaca mirodija ili parfema. I sam uvozim iz Seville duhan koji prodajem u Brusi i Konstantinopolu. Povukoh dim. Maddalena pomirisa ali ne htjede probati. - Bojim se da bih se mogla udaviti u dimu! Soussi joj svjetova da zagrije malo vode pa da duhan pije u čaju, s malo šećera. * * * Toga dana, čim je Abbado otišao, Maddalena mi se obisne o vrat. - Sretna sam što idemo. Nemojmo se ovdje više zadržavati! - Budi spremna! Kad se moj prijatelj vrati, zajedno ćemo na put. Abbado je otišao poslom u Anconu, obećavši da će se vratiti za desetak dana. Obećanje je održao, ali zatekne samo uplakanu Maddalenu.

Mene uhapsiše dan ranije, 21. prosinca, u nedjelju, dok sam neoprezno prenosio pamflet što mi ga neki francuski svećenik gurnu u džep na izlasku iz crkve San Giovanni di Fiorentini. Slučajnost ili ne, odvedu me u San Angelo i zatvore u istu ćeliju gdje bijah i prije dvije godine. No tada mi se nije moglo desiti ništa gore od zatočeništva. Sada sam mogao biti suđen i osuđen da kaznu izdržavam u nekoj dalekoj tamnici ili, čak, na galiji. To me, vjerojatno, ne bi bilo toliko pogodilo da već nisam bio donio odluku o odlasku. Međutim, u početku tamnovanje nije bilo tako teško kako sam se bojao. U veljači mi čak predadoše i Abbadov poklon koji mi je, s obzirom na situaciju, izgledao veličanstveno: vuneni ogrtač i kolač od datulja uz koji bijaše priloženo pismo, gdje me, jedva prikrivenim riječima, obavještavao o Sulejmanovom osvajanju Rhodosa: More nas je ponijelo na vrh stijene, zemlja je zadrhtala od naših pobjedonosnih uzvika. Promatrana iz ćelije, ta mi se pobjeda činila kao osobna osveta Adrijanu i njegovim snovima o križarskim pohodima. I kada je, kako je vrijeme protjecalo, tamnovanje postajalo sve teže, kad više nisam imao niti što čitati niti čime pisati, kada više nije bilo ni pera, ni tinte, ni papira, pa čak ni tračka svjetla da rastjera mrak što je padao već poslijepodne, kad već bijah izgubio svaku vezu s izvanjskim svjetom, kada se čuvar počeo pretvarati da ne razumije ni jedan jezik osim nekakvoga njemačkog dijalekta, Abadovo pismo počeh gledati kao relikviju, a rečenicu o osvajanju Rhodosa ponavljao sam kao kakvu čarobnu formulu. Jedne noći usnem san: vidjeh Sulejmana koji je pod turbanom imao dječje lice, Bajazidovo lice. Silazio je niz neku planinu da me oslobodi, no probudih se prije nego li stiže do mene. Bijah sam u svojoj ćeliji i, ma koliko se trudio, nisam uspijevao opet utonuti u san i dočekati oslobođenje. Mrak, zima, nesanica, očaj, tišina... Kako ne bih poludio, opet se počeh, pet puta dnevno, moliti Bogu moga djetinjstva. Čekao sam da iz Konstantinopola dođe ruka koja će me osloboditi. No moj je spasilac bio mnogo bliže, neka mu Svevišnji pruži Svoju pomoć u mukama koje su danas njegov usud.

KLEMENTOVA GODINA 930. godina hidžre (10. studenog 1523 - 28. listopada 1524) Buka koraka, mnoštvo glasova, opor i neprijatan zvuk ključa što se okreće i vrata što škripe po zarđalim pantama. Stajao sam kraj postelje, trljao oči i vrebao sjenke koje su se rastapale pri svjetlosti što je dopirala izvana. Uđe netko. Kad prepoznali Guiccardinija, zakoraknuh prema njemu spremajući se da mu se bacim oko vrata, no zastadoh naglo. Čak uzmaknuh, kao odbačen nekom nevidljivom silom. Možda je to bilo njegovo hladno lice, možda tišina što je trajala koju sekundu previše, možda neuobičajeno kruto držanje. U polumraku mi se pričini da vidim jedva primjetan smiješak na usnama, no kad progovori, glas mu bijaše suzdržan i nekako pretjerano skrušen: - Njegova Svetost vas želi vidjeti. Jesam li se trebao veseliti ili žaliti? Zašto me Adrijan želi vidjeti? Zašto mi šalje osobno Guiccardinija? Neprobojno lice Firentinca onemogućavalo me da ga ispitujem. Pogledah ka nebu. Moglo je biti šest ili sedam ujutro, no koji dan? Koji mjesec? Dok smo prolazili hodnikom što je vodio u Vatikan, upitah o tom čuvara. Odgovori mi Guiccardini, glasom koji nije mogao biti hladniji: »Danas je petak, 20. studenoga 1523. godine.« Stigosmo do malih vrata. On zakuca i ude dajući mi znak da ga slijedim. U sobi bijahu samo tri crvena, prazna naslonjača. Sjede, ne pozivajući me da učinim isto. Nisam shvaćao njegovo držanje. On koji je bio tako blizak prijatelj, osoba od povjerenja, on koji je, znao sam, toliko cijenio moje društvo, koji je sa mnom izmjenjivao dosjetke i prijateljske udarce... Ustade iznenada. - Sveti Oče, evo uhićenika!

Papa je nečujno ušao kroz mala vrata iza mojih leđa. Okrenuh se da ga vidim. - Pravedno Nebo! Pravedno Nebo! Pravedno Nebo! Ne bijah u stanju izgovoriti ništa drugo. Padoh na koljena i, umjesto da papi poljubim ruku, privijem je uza se, priljubim uz čelo, uz lice što se kupalo u suzama, uz drhtave usne. Blago se oslobodi. - Moram ići održati misu. Vratit ću se za sat vremena. Iziđe, ostavljajući me na zemlji. Guiccardini prasne u smijeh. Ustadoh i zakoračih prema njemu, prijetećega držanja. - Da te zagrlim ili da te obaspem udarcima? Slatko se smijao. Survah se u jedan naslonjač bez da me ponudio. - Kaži Francesco, jesam li sanjao? Je li zaista | kardinal prošao ovom sobom obučen u bijelo? Zar sam njegovu ruku poljubio? - Kardinal Julius de' Medici više ne postoji. Jučer je izabran na prijestolje svetoga Petra i odlučio je uzeti ime Klement VII. - Pravedno Nebo! Pravedno Nebo! Suze su mi tekle bez suzdržavanja. Ipak sam uspio promucati između dvaju jecaja: A Adrijan? - Nikad ne bih mislio da će te njegova smrt ražalostiti! Moja stisnuta šaka zgodi ga u plećku. Nije ni pokušao izbjeći udarac, znao je da ga je i zaslužio. - Papa Adrijan nas je napustio već prije dva mjeseca. Priča se da su ga otrovali. Kad se proširila vijest o njegovoj smrti, nepoznate su osobe girlandama ukrasile vrata njegova liječnika da mu zahvale što je spasio Rim. Promrmlja nekoliko neizbježnih riječi prijekora, a zatim nastavi: - U konklavi se razvila bitka između kardinala Farnesea i kardinala de' Medici. Činilo se da prvi ima više glasova no, nakon iskušenja kroz koja su prošli, crkveni poglavari su poželjeli na čelu ovoga grada opet susresti velikodušnost jednoga Medicija. Naš prijatelj je izabran nakon više krugova tajnoga glasanja. Istoga su časa počela ulična veselja. Ja sam svjedok da je jedna od prvih papinih misli bila posvećena tebi. Htio te osloboditi istoga trena, no ja sam ga zamolio za dopuštenje da izvedem ovu malu predstavu. Hoćeš mi oprostiti? - Teško! Privinuh ga u topli zagrljaj.

»Maddaleni i Guiseppeu nije manjkalo ništa. Poslao bih te da ih pozdraviš, ali moramo pričekati papu. Dok mi je Firentinac ispričao što se se zbilo za vrijeme mog tamnovanja, Klement VII se vratio. Naložio je da ga ne uznemiravaju te sjede, bez ikakve ceremonije, u naslonjač što smo ga za nj čuvali. - Vjerovao sam da u podvalama nitko u Rimu ne može nadmašiti neprežaljena kardinala Bibbiena. No ideje messire Guiccardinija zaslužuju da budu zapamćene. Malko se uspravio i lice mu odjednom dobije zabrinut izraz. Promatrao me netremice. - Francesco i ja smo noćas dugo razgovarali. On mi ne može davati savjete u području vjere, no Providnost mi je nametnula i dužnost da upravljam Državom i spriječim da svjetovne sile diraju u Petrov prijesto. S tim u vezi bit će mi dragocjeni i Francescovi i vaši savjeti, Lave. Jednim pogledom riječ dade firentinskom diplomatu. - Ti si se često pitao, Lave, koji je pravi razlog da si dovučen u Rim, zašto smo jednoga dana odlučili preko Pietra Bovadiglie oteti jednoga učenog Maura s berberskih obala? To je bio dio plana koji ti pokojni papa nije imao prilike otkriti. Sada je za to kucnuo čas. Guiccardini zašuti, a Klement nastavi kao da obojica govore napamet naučen tekst. - Osvrnimo se na svijet gdje živimo: na Istoku je opasno carstvo što ga pokreće vjera koja nije naša, carstvo izraslo na redu i slijepoj disciplini, carstvo sposobno za lijevanje topova i oružanje brodova. Njegove trupe napreduju ka Srednjoj Evropi. Budim i Pešta su već ugroženi, a još malo pa će i Beč biti u istoj situaciji. Na Zapadu, drugo carstvo, kršćansko, ne manje opasno, budući da se već proteže od Novoga Svijeta do Napolia i sanjari o sveopćoj prevlasti. Nadasve o tomu da Rim podvrgne svojoj vlasti. Na španjolskom dijelu toga carstva cvjeta inkvizicija, na njemačkom Lutherova hereza. Ohrabren papinim potvrdnim klimanjem, diplomat je precizirao: - S jedne strane Sulejman, sultan i kalif islama, mlad i ambiciozan, s neograničenom vlasti u rukama, no koji nastoji baciti u zaborav zločinstva svoga oca i prikazati se kao valjani čovjek. S druge strane Karlo, španjolski kralj, još mlad, jednako ambiciozan, čovjek koji je svoj dolazak na prijestolje Svetoga carstva platio suhim zlatom. Nasuprot toj dvojci najmoćnijoj na svijetu, Vatikan, s golemim križem i patuljastom sabljom.«

Napravi kratku stanku. - Dakako, Sveta Stolica nije jedina koja se boji njihova povezivanja. Tu je i kralj Franjo koji se muči da izbjegne komadanje francuskog carstva. Tu je zatim i engleski kralj Henrik, odan Njegovoj Svetosti82 , no predaleko da bi bio od pomoći. Još uvijek nisam shvaćao u čemu bi moja skromna pojava mogla biti korisna u tom nizu okrunjenih glava. No ne htjedoh prekidati Firentinca. - Delikatna situacija na koju je Sveti Otac aludirao pred tobom, bila je česti predmet razgovora što smo ih vodili kardinal Giulio i ja. Sada, kao i prije, uvjereni smo da treba djelovati u više pravaca kako bi se izbjegla opasnost. Treba se, prije svega, izmiriti sa Franjom, što neće biti lako. Francuski kraljevi već trideset godina pokušavaju osvojiti Italiju. S pravom ih se drži odgovornima za nevolje koje more naš poluotok, njihove trupe njihove bije glas da nose epidemije i pustošenja. Treba uvjeriti i Veneziu, i Milano i Firenzu da zaborave međusobne svađe i da se zajednički suprotstave Imperijalcima. Priguši glas i nadvije se nada mnom kao što je činio uvijek kada mi je htio priopćiti nešto povjerljivo. - Zaključili smo da bi trebalo zapodjenuti pregovore i s Otomanima. Na koji način? Ne znamo. Kao što ne znamo ni što bismo mogli dobiti. Usporiti proboj janjičara po kršćanskim zemljama Srednje Evrope? Zacijelo ne. Uspostaviti mir u Mediteranu? Stat i na kraj pustošenju gusara?« Sam je na vlastita pitanja odgovorio sumnjičavom grimasom. Klement preuzme riječ. - Jedino što je sigurno, to je da je došlo vrijeme da se uspostavi most između Rima i Konstantinopola. Noja nisam sultan. Ako se u to prenaglo upustim na mene će se iz Španjolske i Njemačke oboriti kiša kritike mojih vlastitih kolega. Nasmija se svom lapsusu. - Hoću reći, kardinala. Trebamo biti oprezni, čekati zgodu, vidjeti reakcije Francuza, Venecijanaca i drugih kršćanskih sila. Vas dvoje tvorit ćete ekipu. Lav sada osim arapskog govori i turski a, osim toga, poznaje Otomane i njihov način razmišljanja i djelovanja; čak je i obavljao jedno poslanstvo u Konstantinopolu. Francesco pak poznaje Našu politiku pa može pregovarati u Naše ime. Doda, potom, kao da govori sam sebi: - Jedino bih rado da je barem jedan od izaslanika svećenik... Potom, nešto glasnije, malo ironično:

- Messire Guiccardini je oduvijek odbijao da se zaredi. A što se tiče vas, Lave, čudi me što vam Naš slavni bratić i prethodnik nikad nije predložio da život posvetite vjeri. Bijah zbunjen: zašto mi čovjek koji me upoznao s Maddalenom postavlja takvo pitanje? Kradomice sam pogledavao prema Guiccardiniju; učinio mi se zabrinut. Iz toga sam zaključio da, prije nego mi povjeri misiju kod muslimana, papa želi provjeriti moja religijska uvjerenja. Opazivši da oklijevam s odgovorom, inzistirao je: - Zar vjera ne bi bila najbolji put za čovjeka učena poput vas? Odgovorih uvijeno: - Govoriti o vjeri u prisustvu Njegove Svetosti, isto je kao govoriti o zaručnici u prisustvu njezina oca. Klement se osmjehne ali ne odusta: - A što biste kazali o zaručnici da otac nije tu? Odlučih da više ne okolišam. - Kada me ne bi slušao crkveni poglavar, kazao bih da vjera ljude uči poniznosti ali da je ona sama nema ni najmanje. Kazao bih da su sve vjere stvorile i svece i ubojice, jednako mirne savjesti. I da u životu ovoga grada postoje godine Klementa i godine Adrijana, a da nam religija ne omogućuje da biramo između njih. Pruža li islam veću mogućnost izbora? Umalo te ne dometnuh mi, no ispravih se navrijeme. - Muslimani uče da je najbolji čovjek koji je ljudima najkorisniji, no, unatoč takvim parolama, događa im se da češće počastima obasipaju licemjera nego prava dobročinitelja. - A istina, gdje je istina u svemu tome? - To je pitanje koje više ne postavljam, između života i istine ja sam već odabrao. - Ali mora biti da postoji samo jedna prava vjera! - Ono što vjernike vezuje manje je jedinstvena vjera, a više geste koje zajednički izvode. - Je li to doista tako? Papin je ton bio nedokučiv. Je li razmišljao o tomu da dovede u pitanje misiju koju mi je netom bio povjerio? Bojeći se toga, Guiccardini se umiješa s širokim osmijehom: - Lav hoće kazati da istina pripada samo Bogu i da je ljudi mogu samo iskriviti, banalizirati, potčiniti Da izrazim svoje slaganje promrmljah dovoljno glasno da me čuju: - Koji čuvaju istinu, neka je puste na slobodu! Klement se smeteno nasmije a zatim nastavi: - Da zaključimo. Brat Lav se ne želi zarediti;

pristaje samo na diplomaciju, kao i brat Francesco. Umiren, Francesco sklopi ruke pa uvjerljivo pobožna izraza lica lakrdijaški izjavi: Ako se brat Lav užasava istine, može biti bezbrižan: neće je često susresti u našoj bratiji. - Amen, zaključim razgovor istim tonom. * * * Brojni prijatelji okupiše se u mene kako bi proslavili moje puštanje na slobodu o čemu se vijest proširi već u ranu zoru. Susjedi, učenici, prijatelji, svi bijahu jednodušni u tomu da sam se ponešto izmijenio u ovih godinu dana tamnovanja. Guiseppe je odlučno odbijao da me prepozna i tek me, poslije tri dana durenja, zazva, prvi put u životu: »Tata!« Uskoro i Abbado stigne iz Napolia da oda počast mom povratku ali i da me nagovori da bez oklijevanja napustim Rim. No to više nije dolazilo u obzir. - Jesi li siguran da, kada drugi put poželiš otići, nećeš opet biti zatočen u San Angelu? - Bog će odlučiti o tomu hoću li otići ili ostati. Abbadov glas odjednom postane grub: - Bog je već odlučio. Ne kaže li da ne treba svojom voljom ostajati u zemlji nevjernika? Uputim mu pogled pun prijekora. On požuri da se ispriča: - Znam da ti nemam pravo dijeliti lekcije, ja koji živim u Napoliu, i koji dvaput godišnje dajem poklon crkvi San Gennaro čiji su partneri Biskajci i Kastilijanci. No tako mi Knjige, plašim se za tebe! Osjećam da se uplićeš u svađe koje nisu za nas. Krećeš u rat protiv pape, spašava te tek njegova smrt. - Ovaj grad sada je moj, a to što sam ovdje okusio zatočeništvo, samo me još više vezalo za njegovu sudbinu i sudbinu ljudi koji upravljaju njime. Oni me drže prijateljom i ne mogu se prema njima ponašati kao da za me nisu drugo do dva kaura. - Ali tvoji nisu tu i i ti ih negiraš kao da trideset godina tvojega i njihova života nikada nije ni bilo. Napravio je pauzu prije nego mi je zadao posljednji udarac: - Tvoja majka je ljetos umrla.

Očito u toku, Maddalena priđe da mi svojim toplim cjelovom zagrije ruku. Abbado nastavi: Bio sam u Tunisu za vrijeme posljednjih dana njezine bolesti. Pitala je za tebe. - Jesi li joj kazao da sam u zatvoru? - Da. Bilo mi je draže da ti uputi svoju posljednju strepnju, nego svoju posljednju osudu. * * * Da se iskupi što je opet bio glasnik nesreće, Abbado mi iz Tunisa donese sanduk sa brojnim zapisima s mojih putovanja uz kojih se pomoć bacim na pisanje knjige na što su me često nukali, otkako bijah došao u Rim: opis Afrike i njezinih znamenitosti. No nisam još stigao napisati nijednu liniju, a već mi jedan drugi projekt oduže svo vrijeme koje sam mogao posvetiti pisanju: bezuman ali fascinantan projekt što mi ga za jednog posjeta, kakvih mjesec dana po izlasku iz zatvora, predloži moj bivši učenik Hans. Odlučivši da se vrati u Saksoniju, dođe me pozdraviti i još jednom mi zahvaliti na svemu što ga bijah naučio. Tom mi zgodom predstavi jednoga prijatelja, tiskara, također Saksonca, koji da u Rimu živi već petnaest godina. Za razliku od Hansa, on nije bio luteranac već sljedbenik nekoga holandskog misionara o kojemu mi je Guiccardini već bio govorio: Erazmo. Erazmo gaje bio nadahnuo tom ludom idejom kojoj se odluči potpuno posvetiti. Radilo se o pripremi ogromna rječnika kojega bi svaka riječ bila navedena na više jezika, među ostalima, na latinskom, arapskom, hebrejskom, grčkom, saksonskom njemačkom, francuskom, kastilskom i turskom. Ja prihvatih sačiniti arapski i hebrejski dio na temelju iscrpne liste latinskih riječi. Tiskar je o tomu govorio s takvom strašću, da je to bilo dirljivo: - Projekt se, vjerojatno, neće ostvariti, barem ne dok sam ja živ i u opsegu i obliku kako sam zamislio. Ipak sam spreman tomu posvetiti svoj život i bogatstvo. Omogućiti svim ljudima da se razumiju - nije li to najplemenitija od svih težnji? Veličanstvenom snu, toj očaravajućoj ludosti, saksonski tiskar nadjene ime: Antibabilon83 .

Rječnik o kojemu je riječ, dakle, ponovno uspostavlja jedinstveni jezik i razumijevanje među ljudima.

GODINA FRANCUSKOGA KRALJA 931. godina po hidžri (20. listopada 1524 - 17. listopada 1525) Hladan vjesnik smrti i poraza, te godine snijeg po treći put zamete cestu preda mnom. Kao u Granadi jedne zime moga djetinjstva, kao u Atlasu ujesen moje sreće, stuštio se iznenada, nošen olujnim vjetrom koji je pustošio, pronoseći zlokoban šapat Sudbine! Vraćao sam se s Guiccardinijem iz Pavie poslije obavljena poslanstva koje je bilo doista neobično i krajnje konspirativno pošto je sadržaj, od svih prinčeva kršćanstva, znao samo papa, a trebalo gaje prenijeti samo francuskom kralju. Za javnost, Klement VII je opunomoćio Firentinca za misiju mirovnog posredovanja. Zadnji mjeseci bijahu krvavi. Carske trupe su pokušale zauzeti Marseille obasuvši grad kišom topovske tanadi. Uzalud. Franjo I je uzvratio udarac zauzimanjem Milana i opsadom Pavie. Dvije vojske bile su na rubu frontalnog sukoba u Lombardiji i papina je dužnost bila spriječiti krvoproliće. To mu je bila dužnost, ali ne i interes, objasnio mi je Guiccardini, budući da je samo suparništvo dvaju kršćanskih velesila Svetoj Stolici osiguravalo kakvu - takvu samostalnost. »Da bi smo se osigurali da se neće sklopiti mir, mi moramo biti mirovni posrednici.« Veći značaj imala je druga misija u kojoj sam ja trebao imati značajnu ulogu. Papa je saznao da si prema logoru francuskoga kralja uputio jedan poslanik Velikog Turčina. Nije li to idealna prilika da se stupi u pregovore s Otomanima? Guiccardini i ja smo se trebali zateći unutar pavijskih bedema istodobno sa glasnikom, približiti mu se i predati mu usmenu poruku Klementa VII. Usprkos strahovitoj hladnoći, do francuskih redova stignemo za manje od tjedan dana. Ondje nas dočeka jedan stari plemić visokoga ranga, maršal Chabannes, gospodar Lapalisse84 koji je odlično poznavao Guiccardinija. Naš posjet ga je iznenadio s obzirom na to da je jedan drugi službenik papinske kancelarije, Matteo Gilberti, stigao tjedan dana ranije. Ne dajući

se zbuniti, moj je suputnik insinuirao lakrdijaškim glasom da je normalno »da Ivan Krstitelj ide prije Krista« Razmetanje koje se pokazalo korisnim budući da je Firentinac još istoga dana primljen kod kralja. Meni nisu dopustili da razgovoru prisustvujem, ali sam dobio dopuštenje da vladaru poljubim ruku, pri čemu sam se jedva sagnuo budući da me nadvisivao za dobar pedalj. Pogled mu kliznu preko mene kao savitljiva sjenka i raspe se u tisuće nedokučivih iskri, a moje oči ostanu prikovane uz jednu točku na njegovu licu, onu, naime, gdje je ogroman nos zaklanjao rijetke brkove spuštajući se junački preko usana. Stoga je, vjerojatno, njegov smiješak djelovao ironično čak i kad je htio biti blagonaklon. Iz okrugla šatora gdje se vodio razgovor, Guiccardini iziđe razdragan. Kralj mu je bio potvrdio vijest o Otomanovu dolasku i izrazio svoje zadovoljstvo idejom o uspostavljanju veze između Rima i Otomana. - Ima li ičega boljeg od blagoslova Svetog Oca u trenutku kada želi zapečatiti savez s nevjernicima? - zaključi Firentinac. Zatim doda, očito zadovoljan što će me zateći neočekivanim prijedlogom: - Naglasio sam da mi je jako stalo do tvoga prisustva i da dobro vladaš turskim jezikom. Njegovo Veličanstvo me zamolilo da budeš tumač na pregovorima. Međutim, kada je otomanski glasnik stigao i počeo govoriti, ja sam zanijemio, nesposoban da izustim ijednu jedinu riječ. Kralj me prostrijelio ubilačkim pogledom a Guiccardini je bio sav crven od srdžbe i zbunjenosti. Srećom, posjetilac je imao vlastita prevodioca koji je, povrh svega, znao francuski. Od svih prisutnih, samo jedan čovjek je shvaćao moje uzbuđenje i dijelio ga sa mnom, no dužnost mu je nalagala da to prikrije, barem dok ne obavi svečani ritual predstavljanja. Tek nakon što je naglas pročitao sultanovo pismo i sa kraljem izmijenio nekoliko ljubaznih riječi, glasnik mi se približi, toplo me zagrli pa glasno reče: - Znao sam da ću u ovom logoru susresti prijatelje i saveznike, ali nisam očekivao da ću pronaći brata kojeg izgubih prije mnogo godina. Kada je tumač otomanske delegacije preveo te riječi, cijeli skup se zagledao u mene, a Guiccardini je konačno odahnuo. Još uvijek u stanju omamljenosti, uspijem izustiti samo jedno ime: - Harun!

Doduše, sinoć su mi rekli da se glasnik Velikog Turčina zove Harunpaša. No ni nakraj pameti mi nije bilo da bi to mogao biti moj najbolji prijatelj, najbliži rod, gotovo brat. Tek kada je pala večer, nađosmo se sami pod veličanstvenim šatorom što ga bijaše podigla njegova pratnja. Njegova Ekselencija Njuškalo nosio je visok i težak turban od bijele svile, ukrašen velikim rubinom i paunovim perom. No u tili čas ga je skinuo, pokretom koji je odavao olakšanje, otkrivši tako svoju proćelavu i prosijedu glavu. Bez odugovlačenja, krene da zadovolji moju neprikrivenu znatiželju. - Nakon našega, zajedničkog putovanja u Konstantinopol, mnogo puta sam prekoračio sultanov prag kao glasnik Arudža Riđobradog, Bog mu se smilovao! a zatim njegova brata Hajrudina. Svladao sam turski jezik i način ophođenja na dvoru, stekao prijatelje na divanit i sudjelovao u pregovorima za pripajanje Alžira Otomanskom carstvu. Na to ću biti ponosan do Sudnjega dana. Širokim pokretom ruke popratio je svoje riječi. - Sada se, od granica Perzije do obala Magreba, od Beograda do Sretnog Jemena, proteže jedno jedino muslimansko carstvo kojega mi gospodar ukazuje povjerenje i naklonost. Nastavio je, ne prikrivajući prijekor u glasu: - A ti, što si ti radio sve ove godine? Jesi li zaista postao ugledna osoba na papinskom dvoru? Hotimice preuzeh njegove vlastite riječi: - Njegova Svetost mi ukazuje povjerenje i naklonost. Ocijenio sam da trebam dodati, naglašavajući svaku riječ: - I poslao me ovamo da bih razgovarao s tobom. Htio bi da se uspostavi veza između Rima i Konstantinopola. Ako sam očekivao uzbuđenje, radost, iznenađenje na ovu službenu izjavu, duboko sam se razočarao. Harun se odjednom sav posvetio mrlji blata na vrhu svojega široko naborana rukava. Nakon što ju je protrljao i puhnuo da izbriše svaki trag, udostoji se kazati izvještačenim glasom: - Između Rima i Konstantinopola, kažeš? A zbog čega? - Zbog mira! Ne bi li bilo divno kada bi kršćani i muslimani na Mediteranu zajedno živjeli i trgovali, ne ratujući i ne gusareći, kad bih ja mirno mogao putovati iz Aleksandrije u Tunis sa svojom obitelji a da me putem ne otmu Sicilijanci?

Opet ta tvrdoglava mrlja na rukavu. Pomno ju je istrljao i isprašio prije nego mi dobaci nezadovoljan pogled: - Slušaj me, Hasane! Ako želiš razgovarati o našemu prijateljstvu, o godinama što ih zajedno provedosmo u školi, o skoromu vjenčanju moga sina i tvoje kćeri, razgovarat ćemo mirno, uz bogatu trpezu, i sam Bog zna da ću u tim trenucima uživati više nego u ma čemu drugom. No ako si ti papin glasnik a ja sultanov, onda ćemo razgovarati drugačije! Pokušao sam se obraniti: - Što mi predbacuješ? Govorio sam samo o miru. Nije li normalno da se vjere koje se zasnivaju na Knjizi prestanu međusobno uništavati? Prekide me: - Znaj da je vjera ta koja dijeli Rim i Konstantinopol, Pariz i Konstantinopol, a interes, plemenit ili sebičan, jest ono što ih spaja. Ne pričaj mi ni o miru ni o Knjizi jer ne radi se o tomu, i naši gospodari ne misle na to.« Ni u djetinjstvu nisam uspijevao obraniti svoje mišljenje u diskusiji s Njuškalom. Moj odgovor imao je prizvuk kapitulacije: - Ipak, postoji nešto što je u interesu i mom i tvom gospodaru: ni jedan ni drugi ne žele vidjeti kako se carstvo Karla V proteže preko cijele Evrope i Berberije! Harun se osmjehne. - Sada kada govorimo istim jezikom mogu ti reći i zbog čega sam ovdje. Donosim kralju darove, obećanja, čak i stotinjak hrabrih konjanika koji će se boriti u njegovim redovima. Mi vodimo istu bitku: znaš li da je francuska vojska uhitila Uga de Moncadu, čovjeka kojega sam osobno porazio pred Alžirom poslije Arudžove smrti? Znaš li da je naša flota dobila naređenje da se umiješa ako Imperijalci opet pokušaju zauzeti Marseille? Moj gospodar je odlučio zapečatiti savezništvo s Franjom I i, da bi to postigao, učinit će brojne ustupke. - Bi li ti mogao kralju obećati da se otomanska ofanziva po Evropi neće nastaviti? Haruna dotuče moja naivnost: - Ako napadnemo Madžare čiji vladar je zet Karla V, Franjo nam to neće zamjeriti. Kao ni ako opkolimo Beč kojim vlada carov rođeni brat. - Zar francuskoga kralja neće kritizirati njegovi vlastiti velikaši ako bude puštao Otomane da osvajaju kršćanske zemlje?

- Dakako, no moj gospodar mu je spreman zauzvrat dati pravo da nadzire sudbinu Jeruzalemske crkve i kršćana na Levantu.« Zašutjesmo na tren, obuzeti svaki svojim mislima. Harun se nasloni na izrezbareni sanduk nasmiješen: - Kad sam rekao kralju Francuske da sam mu doveo stotinjak boraca, izgledao je zbunjen. Mislio sam na tren da neće dopustiti da se bore u njegovim redovima, no najposlije mi se toplo zahvalio. U logoru je obznanio proglas da su ti konjanici bili sultanovi kršćanski vazali. Nastavio je bez uvijanja: - Kada ćeš se vratiti svojima? - Jednoga dana, svakako, rekao sam oklijevajući, kada Rim za mene bude izgubio privlačnost. - Abbado iz Sousse mi reče, kad ga vidjeh u Tunisu, da te papa godinu dana držao zatočena u nekoj tvrđavi. - Kritizirao sam ga bez ustručavanja.« Haruna iznenada obuze veselost. - Ti, Hasan, sin Muhameda Granađanina, ti si se usudio da kritiziraš papu usred grada Rima! Abbado mi je čak rekao da si tom papi zamjerao da je stranac. - Nije to bilo baš tako! No moje su simpatije doista bile na strani Talijana, po mogućnosti Firentinca iz obitelji Medici.« Na Harunovu licu pojavila se zaprepaštenost kada je shvatio da govorim najozbiljnije moguće. - Medici, kažeš? Dobro, ja ću kad se vratim u Konstantinopol zahtijevati da se kalifske časti oduzmu Otomanima i dodijele Abbadovim potomcima. Oprezno je gladio svoj vrat i potiljak, ponavljajući kao kakav refren: - Ti bi dakle jednog Medicija, kažeš? Dok sam ja tako čavrljao s Harunom, Guiccardini je kovao najnevjerojatnije planove, uvjeren da moje veze s glasnikom Velikog Turčina predstavljaju neviđenu sreću za papinsku diplomaciju. Morao sam obuzdati njegovo oduševljenje, ukazujući mu na ravnodušnost kojom je moj zet dočekao papinu poruku. Odmahnuvši rukom, Firentinac je odbacio sve moje primjedbe: - Obavljajući svoju dužnost, Harunpaša neće propustiti da Velikom Turčinu prenese našu ponudu. Jedan korak je prijeđen, uskoro ćemo u Rimu primiti otomanskoga glasnika. Možda ćemo se čak ti i ja uputiti u Konstantinopol.

No prije nego bilo što dalje poduzmemo morali smo se vratiti u Rim i papi položiti račune o obavljenu zadatku. * * * Žurili smo prema Rimu kad nas, nekoliko milja južno od Bologne, iznenadi snježna mećava o kojoj sam govorio. Već nakon prvih naleta vjetra, navru mi uspomene na tragediju što me snađe na Atlasu. Činilo mi se kao da se vraćam u one jezovite trenutke kad sam se osjećao kao da me smrt opkolila poput čopora izgladnjelih vukova i da me sa životom spaja još samo Hibina ruka za koju sam se bjesomučno hvatao. Mrmljao sam bez prestanka ime svoje lijepe numiđanske robinje, kao da nijedna žena poslije nije zauzela njezino mjesto u mom srcu. Vjetar udvostruči snagu pa vojnici iz pratnje morahu sjahati kako bi se zaklonili. Učinim isto, kao i Guiccardini kojeg uskoro izgubih iz vida. Činilo mi se da čujem krikove, dozivanje, zapomaganje. S vremena na vrijeme bih ugledao neku nejasnu siluetu koju bih pokušao slijediti, no ona je svaki put nestajala u magli. Uskoro mi se otrgne konj. Trčeći naslijepo naletim na drvo za koje se čvrsto primim, čučeći i drhtureći. Kad se oluja stišala i kad su me konačno pronašli, ležao sam gotovo bez života, zatrpan snijegom, slomljene desne noge preko koje je projurio neki pobješnjeli konj. Očito, ne bijah dugo zatrpan i to me spasi od amputacije. No nisam mogao hodati i tresla me groznica. Vratismo se u Bolognu gdje me Guiccardini smjesti u mali hotel kraj španjolskog koledža. On ode sutradan uvjerivši me da ću za desetak dana biti na nogama i pridružiti mu se na papinu dvoru. No to reče, dakako, samo da bi me umirio: čim stiže u Rim, svjetova Maddaleni da sa Guiseppeom što prije ode u Bolognu i donese mi moje bilješke kako bih pisanjem ubio dosadu. Bilo mi je zaista teško priviknuti se na mirovanje i u prvo vrijeme sam neprestano bio razdražljiv, proklinjući po cijele dane snijeg, sudbinu i nesretna gazdu - premda me on strpljivo služio. Sobu ne napustih do kraja godine. Prvo me gotovo odnijela upala pluća, a tek što se oporavih, noga mi poče brige zadavati. Bila je ukočena i tako otečena da opet počeh strahovati od amputacije. Srdžba i očaj tjerali su me da radim danju i noću. Tako privedoh kraju prijevode na arapski i hebrejski koje obećah saksonskom tiskaru. Tu i napisah, te godine, prvih šest dijelova

Opisa Afrike. Nakon nekoliko mjeseci počeh uživati u ulozi nepokretna pisara, putnika pokajnika, kao i u svakodnevnim radostima moje male obitelji. Svejednako budno prateći događaje što se zbivahu oko mene. Još bijah između dviju groznica kada mi, početkom ožujka, Maddalena donese vijest koja bijaše uzdrmala cijelu Italiju: Imperijalci su pred Paviom pregazili vojsku francuskoga kralja. Proširile su se glasine prema kojima je Franjo ubijen; ubrzo se saznalo da je samo zarobljen. To nije umanjivalo nesreću: bez obzira na vladarovu sudbinu, bilo je jasno da se Francuzi neće tako skoro moći suprotstaviti ambicijama kralja. Mislio sam na Klementa VII. Kako nije učvrstio svoju sklonost francuskomu kralju, sada je morao ponijeti svoj dio poraza. Kako će se izvući iz toga krivog poteza? Hoće li se pomiriti s Karlom V kako bi spasio krunu? Ili će, naprotiv, iskoristiti svoj autoritet da kršćanske vladare ujedini u borbi protiv cara koji je postao odveć moćan, preopasan za sve? Puno bih dao da sam u tim trenucima mogao razgovarati s papom! I još više za susret s Guiccardinijem, osobito nakon pisma što mi ga je uputio početkom ljeta i gdje je stajala ova rečenica koje je ironija bila zagonetna i zastrašujuća: Samo još čudo može spasiti Rim, a papa bi htio da ja budem taj koji će čudo ostvariti!

GODINA CRNIH ČETA 932. godina hidžre (18. listopada 1525 - 7. listopada 1526) Stajao je preda mnom, kip od mesa i čelika, gromoglasna smijeha i goropadnih izljeva srdžbe. - Ja sam ruka-zaštitnica Crkve! Usprkos tomu zvali su ga Veliki đavo i voljeli ga takva, neukrotiva, neustrašiva, vatrenog kada na juriš osvaja žene i tvrđave; bojali su se njega i bojali su se za nj, molili su se Bogu da ga zaštiti i da mu se ne nađu na putu. - Moj nepopravljivi bratić Giovanni, rekao je Klement VII s nježnošću i rezignacijom. Pustolov i Medici, bio je oličenje Italije. Trupe kojima je zapovijedao bijahu njegovom slikom i prilikom: potkupljivi i plemeniti, okrutni i istinoljubivi, ravnodušni prema smrti. Te godine stupe u papinu službu. Zvali su ih Crne Čete a njihova vođu uskoro nitko nije nazivao Giovanni de' Medici već Giovanni od Crnih Četa. Upoznah ga u Bologni. Kad sam prvi put mogao izaći odlučio sam posjetiti palaču messira Jacopa Salviatia, prečasnoga gradskoga plemića koji me za vrijeme bolesti obasipao svojom naklonošću, šaljući mi stalno novac, knjige, odjeću i poklone. Guiccardini ga zamoli da me uzme pod svoje pokroviteljstvo, a on se te uloge lati s očinskom brižnošću, tako da nijedan tjedan nije prošao a da on ne bi poslao svojega paža da se raspita o mojemu stanju. Salviati je bio najuglednija osoba u gradu i živio je u raskoši dostojnoj i najvećeg Medicia. Doduše, njegova je žena bila sestra gape Lava a kćer, Maria, žena Giovannia od Crnih Četa. Na svoju nesreću, valja kazati, viđala ga je vrlo rijetko, između dvaju pohoda, između dviju ljubavnih idila, između dvaju poroda. Međutim toga je dana bio tu, manje zbog žene, više zbog svojega šestogodišnjeg sina. Približavao sam se Salviatijevoj palači oslanjajući se na Maddalenino rame, kad se odjednom oglasi povorka. Kondotijer je bio okružen sa četrdesetak pristaša na konjima. Prolaznici su šaputali njegovo

ime, neki su ga pozdravljali klicanjem, drugi su ubrzavali korak. Odmaknuh se da ga propustim, budući da sam još uvijek hodao sporo i nesigurno. Uzviknuo je izdaleka: - Cosimo! Na jednomu prozoru na katu pojavi se dječak. Giovanni podbode konja pa kad stiže ispod dječaka, potegne mač iz korica, uperi ga u dječaka i vikne. - Skoči! Maddalena se skoro onesvijesti. Pokrije oči. I ja se bijah skamenio. Međutim, messire Jacopo koji bijaše izišao da dočeka zeta, ne oglasi se. Dakako, vidjelo se da mu to smeta, no samo koliko ga može smetati svakodnevni sitni problem, a ne kakav strašan događaj. Ni maloga Cosima stvar pretjerano niti iznenadi niti uzbudi. Stade nogom na okvir prozora te skoči u prazninu. U posljednjemu trenu, ispustivši mač, otac ga uhvati ispod pazuha, prebaci u jednu ruku te podiže uvis. - Kako je moj princ? Otac i dijete prasnuše u smijeh, a za njima i vojnici iz pratnje. Jacopo Salviati se osmijehne usiljeno. Primijetivši moj dolazak, iskoristi to da opusti atmosferu. Ceremonijalno me predstavi svojemu zetu: - Messire Giovanni Leone, geograf, pjesnik i diplomat na papinskomu dvoru. Kondotijer sjaha. Jedan vojnik mu doda mač koji ovaj gurne u korice dok mi se veselo predstavljao: - Ja sam ruka-zaštitnica Crkve. Imao je kratku kosu, guste smeđe brkove, potkresane sa strane, i pogled oštriji od koplja. U tomu svemu djelovao je izrazito nesimpatično. No uskoro izmijenih mišljenje ushićen, kao i toliki drugi, nevjerojatnom lakoćom kojom je prestajao biti gladijator čim bi prekoračio prag salona - opet je, naime, postajao Firentinac, Medici, neobično uglađen i oštrouman. - Čuo sam da ste bili u Pavii. - Ostao sam samo par dana u društvu s messire Francescom Guiccardinijem. - I ja sam bio u blizini. Nadgledao sam svoje trupe na putu za Milano. Kad sam se vratio, otomanski glasnik već je bio otišao. I vi, ako se ne varam. Nasmiješi se značajno. Kako ne bih odao tajnu svoje misije odlučim prešutjeti odgovor i odvratiti pogled.

Nastavio je: - Čuo sam da je nedavno iz Pariza u Konstantinopol poslana poruka kojom se Veliki Turčin poziva da napadne Madžarsku kako bi Karla V prisilio da popusti pritisak na Italiju. - Zar francuski kralj nije uhićenik Španjolaca? - To ga ne priječi da pregovara s papom i sultanom i da šalje upute majci koja upravlja kraljevstvom u njegovoj odsutnosti. - Nije li se govorilo da je na samrti? - Više nije. Smrt je promijenila mišljenje. Jer sam tvrdoglavo izbjegavao iznijeti vlastito mišljenje već se bijah ograničio na postavljanje pita nj a, Giovanni me upita otvoreno: - Ne čini li vam se da je posrijedi vrlo neobična koalicija: papa u savezu sa francuskim kraljem koji je pak u savezu s Velikim Turčinom? Je li pokušavao otkriti kakve osjećaje gajim prema Otomanima? Ili je pokušavao saznati što se moglo zbiti s Harun-pašom? - Mislim da Veliki Turčin, ma koliko bio moćan, ne može odlučivati o ishodu jednoga rata u Italiji. Više znači sto ljudi na bojnom polju nego sto tisuća ljudi na drugomu kraju kontinenta. - Tko je prema vašemu mišljenju najmoćniji u Italiji? - Nakon bitke kod Pavie mogli su se izvući neki zaključci. Moj odgovor mu se, očigledno, dopade. Glas mu postade prijateljski, zadivljen. - Sretan sam što to čujem jer u Rimu papa oklijeva, a vaš prijatelj Guiccardini ga gura da se bori protiv Karla V i sklapa savezništvo sa francuskim kraljem, u času kada je on kraljev zarobljenik. Zbog svojega položaja, ja ne mogu izraziti svoje sumnje a da pritom ne ostavim utisak da se plašim Imperijalaca. No uskoro ćete shvatiti da ludi Giovanni nije bez pameti, a da veliki mudrac Guiccardini upravo čini jednu ludost i nagovara papu da je i on počini. Ocijenivši da je govorio preozbiljno, stade duhovito prepričavati šale u vezi s posljednjim lovom na divlje svinje u kojemu bijaše sudjelovao. Potom se iznenada vrati na prvu temu. - Trebalo bi da papi iznesete svoje mišljenje. Zašto ne biste sa mnom krenuli u Rim? Bilo je zaista vrijeme da okončam ovaj predugi prisilni boravak u Bologni. Hitro prihvatih ponudu, rekavši samom sebi kako će putovanje uz Giovannia biti izuzetno ugodno i lišeno opasnosti, budući da se nijedan

razbojnik ne bi usudio približiti njegovoj povorci. Tako se već sutradan nađem s Maddalenom i Giuseppeom na putu, okružen opasnim ratnicima Crnih Četa koji mi, stjecajem okolnosti, postadoše prijazni suputnici. * * * Nakon tri dana jahanja stigosmo do Giovannieva prebivališta, veličanstvenog dvorca po imenu Trebbio, gdje prenoćismo. Sutradan, rano ujutro, prođosmo kroz Firenzu. - Vi ste sigurno jedini Medici koji ne poznaje ovaj grad! uzviknu kondotijer. - Idući za Paviu s Guiccardinijem, skoro se zaustavismo ali nije bilo vremena. - Kako je okrutno to vrijeme koje vam onemogućava da upoznate Firenzu! Pa doda odmah: - Ni mi nemamo vremena, no vječno bih si predbacivao kad vas ne bih poveo na kratak obilazak. Nikad još ne upoznah grada uz vojsku kao vodiča! Bijaše to prava jutarnja parada: duž ulice Largo, sve do palače Medici gdje ujahasmo u dvorište s kolonadom. Jedan sluga pozva nas da uđemo, no Giovanni odlučno odbije: - Messire Alessandro je tu? - Mislim da spava. - A messire Ippolito? - I on spava. Da ih probudim? Giovanni prezrivo slegne ramenima i okrene konja. Na izlazu iz dvorišta skrene malo udesno da mi pokaže gradilište gdje je nicalo veliko zdanje: - Crkva San Lorenzo. Tu sad radi Michelangelo Buonarroti, no ne usuđujem te se onamo povesti mogao bi nas izbaciti. Nimalo ne voli obitelj Medin a, osim toga, ima gadnu narav. Uostalom zato se i vratio u Firenzu. Većina velikih umjetnika živi u Rimu. No Lav X koji je pozvao toliko darovitih ljudi, radije je Michelangela udaljio iz Rima i zaposlio ga ovdje. Krenu dalje, u pravcu Duoma. Kuće s obiju strana ulice bijahu lijepo uređene i znalački urešene, no malo koja je bila raskošna poput kuća u

Rimu. - Vječni grad je prepun remek-djela, priznade moj vodič - no cijela Firenza je jedno remek-djelo i Fireritinci su zaslužni za najveća dostignuća na svim područjima. Činilo mi se da slušam kakvog Fešanina! Stigosmo do Piazza della Signoria i u času kada jedan postariji velikaš priđe da se pozdravi sa Giovanniem, grupa ljudi poče skandirati: »Palle! Palle!«, zborni poklič obitelji Medici, na što moj suputnik otpozdravi, govoreći mi: - Nemoj slučajno pomisliti da bi tako dočekali svakoga iz moje obitelji! Ja sam jedini Medici koji još donekle uživa naklonost Firentinaca! Da se npr. moj bratić Giulio, hoću reći papa Klement, odluči na dolazak, bio bi izviždan i popljuvan. Uostalom, i sam to dobro zna. - Nije li to vaša domovina? - Prijatelju moj, Firenza je neobična ljubavnica Medicievih! Kad smo daleko, zove nas na sav glas, kad jo|se vratimo, proklinje nas. - Sto sada želi? Izgledao je zabrinuto. Zauzda konja usred kolnika, na samom ulazu na Ponte Vecchio, most gdje se gomila bijaše razmakla da ga propusti i odakle je dopiralo oduševljeno klicanje. - Firenza nema ništa protiv da njome vlada princ, pod uvjetom da ostane republika. Svaki put kad bi to zaboravili, naši su preci gorko požalili. Danas obitelj Medici u njihovu rodnom gradu predstavlja mladi uobraženi Alessandro. Ima jedva petnaest godina i zamišlja da mu, zato što je Medici i papin štit; pripada cijela Firenza. - Papin sin? Moje iznenađenje bijaše iskreno. Giovanni prasne u smijeh. - Nemoj mi reći da si sedam godina živio u Rimu ne znajući da je Alessandro Klementov mulac? Priznah da to nisam znao. Sa zadovoljstvom mi objasni: - U vrijeme kada nije bio ni papa ni kardinal, moj je bratić u Napulju upoznao jednu maursku robinju koja mu je rodila sina. Uspinjali smo se ka Palarzo Pitti. Prođosmo kroz Porta Romana gdje je Giovanni opet dočekan klicanjem. Zadubljen u brige, nije otpozdravljao. Pohitah to učiniti umjesto njega, što je Giuseppea toliko zabavljao da me cijelim putom molio da do iznemoglosti ponavljam iste pokrete, smijući se grohotom svaki put.

* * * Čim smo stigli, Giovanni je inzistirao da zajedno posjetimo papu. Zateknemo ga u razgovoru s Guiccardinijem koji se nije činio nimalo oduševljenim našim dolaskom. Očito je jedva uspio nagovoriti Svetoga Oca da donese neku tešku odluku i bojao se da pod Giovannievim utjecajem papa ne promijeni mišljenje. Kako bi prikrio zabrinutost i ispitao naše namjere izabere, kao i obično, šaljiv ton: - Više se, dakle, Firentinci ne mogu sastati a da se Mauri ne miješaju s njima! Papa se osmjehne zbunjeno. Giovanni čak niti to. Odgovorim istim tonom, poprativši riječi naoko ljutitim pokretom ruke: - Zar se više Medici ne mogu sastati a da se puk ne miješa s njima? Giovanniev smijeh odjekne kao prasak biča, a njegova teška ruka obori se prijateljski na moje rame. Pridruživši se smijehu, Guiccardini odmah prijeđe na aktualnosti: - Upravo smo primili vrlo značajno pismo. Kralj Franjo će napustiti Španjolsku prije Pepelnice. Slijedila je diskusija u kojoj smo Giovanni i ja dosta stidljivo iznijeli argumente u korist sporazuma s Karlom V. Zaludu. Papa bijaše potpuno pod utjecajem moga prijatelja Guiccardinija koji ga uvjeri kako se mora »oduprijeti Cezaru« i biti duša koalicije protiv njega. 22. svibnja 1526. godine, u francuskom gradu Cognac rodila se Sveta liga koju su uz papu i Franju I činili milanski vojvoda i Venecijanci. To je bio početak rata, jednog od najstrašnijih u povijesti Rima. Jer, premda je odugovlačio poslije Pavie, sada je Kralj odlučio ići dokraja protiv Franje koga bijaše oslobodio u zamjenu za pisani ugovor. Francuski kralj pak, brže bolje poništi isti ugovor čim prijeđe Pirineje, a potom i onaj s papom koji da je podržavao »krivokletnika«. Kraljeva vojska poče se okupljati u Italiji, kod Milana, Trenta i Napolia. U sukobu s njima papa je mogao računati samo na srčanost Crnih četa i na njihova zapovjednika. Ocijenivši da glavna opasnost dolazi sa sjevera Giovanni ode za Mantovu, odlučan spriječiti neprijatelja da prijeđe rijeku Po. Avaj! Karlo V je imao saveznike u samoj papinskoj državi, klan koji su nazivali »imperialista« i na kojega je čelu bio moćni kardinal Pompeo

Colonna. Iskoristivši odsutnost Crnih Četa, taj kardinal u rujnu upade u kvartove Borga85 i Trasteverea86 , na čelu grupe razbojnika koji zapališe nekoliko kuća i koji na javnim mjestima izvikivahu da će »osloboditi Rim papine tiranije«. Klement VII navrat-nanos potraži utočište u tvrđavi San Angelo gdje se zabarikadirao dok su Colonnini ljudi pustošili palaču svetoga Petra. Htio sam Maddalenu i Giuseppea odvesti u dvorac, no na kraju odustah jer zaključih da bi bilo vrlo opasno prelaziti most San Angela u takvim okolnostima. Zavukoh se, dakle, u kuću, čekajući da se zbude što se zbiti mora. Papa je bio prisiljen prihvatiti sve Colonnine zahtjeve. Potpisao je obvezu da će se povući iz Lige protiv kralja i da neće poduzimati nikakve sankcije protiv krivca, kardinala Colonne. Naravno, čim su se napadači povukli, dao je svima do znanja da ne dolazi u obzir da poštuje ugovor koji mu je nametnut silom, nasiljem, svetogrđem. Dan nakon napada, dok je Klement neumorno grmio protiv Karla i njegovih saveznika, u Rim stigne vijest o Sulejmanovoj pobjedi na Mohačkom polju, kao i o smrti madžarskoga kralja87, careva zeta. Papa me pozove da čuje što mislim, hoće li se Turci na juriš baciti na Beč, hoće li brzo prodrijeti u Njemačku ili će se pak uputiti na Veneciju. Morao sam priznati da nemam pojma. Sveti otac je izgledao vrlo zabrinuto. Guiccardini je ocijenio da je za taj poraz kršćana u cijelosti odgovoran Karlo koji ratuje po Italiji i okomljuje se na francuskoga kralja, namjesto da kršćanske zemlje brani od Turaka i da se bori s herezom koja bjesni po Njemačkoj. Dodao je: »Zašto bi Nijemci pomagali Madžarima kad ini Luter od jutra do mraka ponavlja: »Turci su kazna Božja. Suprotstaviti im se značilo bi suprotstaviti se volji Stvoriteljevoj«! Papa je odobravao klimanjem glave. Guiccardini je sačekao da izađemo da bi mi iskazao svoje zadovoljstvo zbog Sulejmanove pobjede: »Pobjeda Otomana izmijenit će tok sudbine. Možda je baš to ono čudo kojemu smo se nadali.« Te sam godine dovršio Opise Afrike. Zatim sam se, bez dana odmora, bacio na opisivanje svojega životnog puta i događaja kojima bijah svjedokom. Maddalena je, gledajući me kako mahnito radim, u tomu vidjela loše znamenje. »Kao da su nam dani odbrojani« govorila je.

Želio sam je umiriti, no ni sam se nisam mogao osloboditi bojazni što su me opsjedale: Rim se gasi, moj boravak u Italiji bliži se kraju i tko zna kad ću opet imati vremena za pisanje.

GODINA LASKENETA 933. godina hidžre (8. listopada 1526 - 26. studenoga 1527) Bila je to četrdeseta godina mojega života, godina posljednje nade, godina posljednjeg otpadništva. Voda Crnih Četa je sa fronte slao ohrabrujuće vijesti učvrstivši kod pape, kao i u cijelom Rimu, varljiv utisak da je rat daleko i da će tako i ostati. Karlova vojska je sjeverno od rijeke Po i nikada je neće prijeći, obećavao je kondotljer. I od četvrti Trastevere do četvrti Trevi svi su uživali veličajući Medicija i njegove ljude. Stanovnici Rima, pravi Rimljani kao i došljaci, natjecali su se u preziru prema tim »germanskim barbarima« koji su, svima bješe znano, Vječni grad oduvijek promatrali sa zavišću, pohlepom i tvrdoglavim nerazumijevanjem. Nisam se mogao priključiti toj ludoj euforiji, toliko su mi u sjećanju bile žive uspomene na priče o posljednjim danima Granade, kad su otac, majka, Sara i cijela armija budućih prognanika vjerovali da će uskoro biti oslobođeni, kada su njegovali isti jednodušni prezir prema pobjedonosnoj Kastiliji, kada su sumnjičavo gledali na svakoga tko bi se usudio dovesti u pitanje neminovan dolazak spasilačkih trupa. Poučen njihovom nesrećom naučio sam da se ne treba oslanjati na stvari koje se čine očiglednima. Kada svi nahrupe s istim mišljenjem, ja bježim: istina je sigurno negdje drugdje. Guiccardini je jednako reagirao. Kao zapovjednik papine vojske bio je na sjeveru Italije, uz Giovannia kojega je promatrao s mješavinom divljenja i srdžbe: Hrabar je i srčan, ali nepotrebno riskira život u svakom okršaju. A ako mu se što dogodi, nećemo moći zadržati navalu Imperijalaca. Za te jadikovke, zabilježene u jednom pismu papi, doznalo se tek kad su već bile bespredmetne, tane iz falkoneta razmrskalo je zapovjedniku Crnih Četa desnu nogu. Amputacija je bila neizbježna. Bilo je mračno. Giovanni je zahtijevao da sam drži baklju dok mu je liječnik pilom rezao nogu. Nepotrebno mučenje, ranjenik je izdahnuo nedugo nakon operacije.

Od svih ljudi koje sam poznavao, Čerkez Tumanbay i Giovanni bijahu, nema sumnje, najsrčaniji. Prvog ubi sultan Istoka, drugoga Kralj Zapada. Prvi nije uspio sačuvati Kairo; drugi neće uspjeti Rim sačuvati muka i patnji što su ga čekale. Čim se proču vijest o Giovannievoj smrti u gradu izbije panika. Neprijatelj se već bio približio na samo nekoliko milja, a činilo se da je već nadomak grada, kao da je Giovannieva smrt razorila snažne tvrđave, presušila rijeke, izravnala planine. I doista, činilo se da ništa ne može spriječiti propast. Vođa Crnih Četa je ubijen dok je očajnički pokušavao spriječiti da se na sjeveru Italije spoje dvije carske armije: one koja bijaše kod Milana, sastavljene gotovo isključivo od Kastilijanaca, i druge, daleko opasnije, koju su činili njemački plaćenici, laskeneti, mahom luteranci iz Bavarske, Saksonije i Franačke. Pregazili su Alpe i upali u Trentin, čvrsto uvjereni da vrše božansku misiju: kazniti papu, krivca za propadanje kršćanstva. Deset tisuća razularenih heretika jurišalo je protiv pape pod stijegom kršćanskoga kralja: tako je izgledala nevolja koja se te godine oborila na Rim. Giovannievu smrt popratilo je uzmicanje Crnih Četa što je Imperijalcima omogućilo da se sakupe i prijeđu Po, odlučni da idu sve do palače svetoga Petra. Skoro trideset tisuća vojnika, slabo obučenih, slabo hranjenih, slabo plaćenih, htjelo je bolji život, htjelo je opustošiti Italiju. Prvo su stigli do Bologne koja je platila veliku otkupninu da bi bila pošteđena. Potom na red dođe Firenza gdje upravo izbije kuga i koja također bijaše platila danak da izbjegne pustošenje. Guiccardini, koji je sudjelovao u tim pregovorima, savjetovaše papi da i on zaključi sličan sporazum. Ponovno je zavladala euforija, vjerovalo se da je mir nadohvat ruke. 25. ožujka 1527. godine, potkralj Napolia, Charles de Lannov, stigao je u Rim kao carev glasnik ovlašten za pregovore. Bijah usred gomile, na trgu Svetoga Petra, da prisustvujem oslobođenju. Kada se, okružen stražom, velikaš pojavio, vrijeme je bilo lijepo, prekrasan proljetni dan. No u času kada je prekoračio Vatikanski prag, bljesne munja za kojom je slijedila prava diluvijalna kiša koja se na nas obori uz buku kao da se primiče smak svijeta. Nakon prvog iznenađenja potrčah da nađem utočište ispod nekoga trijema što ga uskoro opkoli more blata. Kraj mene je jedna žena glasno zapomagala, tumačeći pljusak kao loše znamenje. Slušajući ju, sjetio sam se potopa Granade koji sam vidio očima

svoje majke, Bog joj podario Svoju milost! Je li to i ovaj put znak Božji, glasnik nesreće? Toga dana, međutim, nije bilo ni poplave, ni razarajućih bujica, ni krvoprolića. Kasno poslijepodne čak je potpisan i mirovni ugovor. U njemu je stajalo da papa, da bi grad bio pošteđen, mora isplatiti znatnu svotu novca. Otkupnina je doista isplaćena, šezdeset hiljada dukata, a da bi dokazao svoje dobre namjere, papa je morao raspustiti najamnike koje bijaše sakupio. Usprkos svemu carstva vojska je i dalje napredovala prema Rimu. Oficirima koji bi se usudili spomenuti povlačenje, vojnici su prijetili smrću; u jeku svađe, vrhovnog zapovjednika laskeneta obori napad apopleksije i vodstvo preuzme burbonski zapovjednik, bratić i zakleti neprijatelj francuskoga kralja. Bio je to čovjek bez velikog ugleda koji je carsku vojsku više slijedio nego vodio. Više nitko nije imao vlast nad tom hordom, čak ni sam kralj koji je, uostalom bio u Španjolskoj. Bez kontrole, neumoljivo razarajući sve što joj se našlo na putu, razularena rulja napredovala je prema Rimu gdje su nadanja u mir svakodnevno sve više ustupala mjesto mahnitoj panici. Osobito u kardinala koji više nisu mislili ni na što drugo osim da se sakriju ili pobjegnu sa svojim imetkom. Što se pape tiče, on je tvrdoglavo vjerovao da će se sporazum s potkraljem ipak poštovati, barem u posljednjem trenu. Tek krajem travnja, kad kraljeve trupe već pristigoše do rijeke Tiber, nekoliko milja uzvodno od grada, Sveti Otac odluči organizirati obranu. Kako državna blagajna bijaše prazna, dade kardinalsku čast šestorici bogatih trgovaca koji mu zauzvrat isplatiše dvjesto tisuća dukata. S tim novcem uspije unovačiti kakvih osam tisuća ljudi, dvije tisuće švicarskih stražara, dvije tisuće vojnika Crnih Četa i četiri tisuće dobrovoljaca, stanovnika Rima. Sa svojih četrdeset godina nisam se osjećao sposoban nositi oružje. Ponudim, međutim, svoje usluge za vođenje skladišta oružja i municije u dvorcu San Angelo. Da bih bolje obavljao tu dužnost koja je zahtijevala danonoćno prisustvo, odlučim preseliti u tvrđavu, zajedno s Maddalenom i Giuseppeom. To je, uostalom, bilo najbolje utvrđeno mjesto u gradu pa uskoro počnu pristizati i brojne izbjeglice. Smjestim se u svojoj bivšoj sobi koja mi se uskoro poče činiti kao pravi raj, s obzirom na to da su uskoro cijele obitelji bile prisiljeni gurati se po hodnicima. Početkom svibnja vladala je čudna atmosfera u tom improviziranom konačištu gdje ljudi bijahu razdražljivi i skloni pretjerivanju. Nikad neću

zaboraviti tren kada stiže neki svirač papinskog orkestra, sav zasopljen i derući se iz svega glasa: »Ubio sam Bourbona! Ubio sam Bourbona!« Bio je to izvjesni Benvenuto Cellini, Firentinac. Jedan mu se brat borio u Crnim Četama, no on sam nije nikad pripadao nijednoj vojsci. S dvojicom prijatelja borio se blizu Porta Trittone. »Usprkos gustoj magli«, izjavio je, »uspijem u jednom konjaniku prepoznati priliku glavnoga zapovjednika. Naciljam i opalim iz kremenjače. Tren kasnije magla se na to mjestu diže i vidjeh Bourbona gdje leži na zemlji, očito mrtav.« Slušajući ga, zadovoljih se ravnodušnim sleganjem ramenima. Drugi se grubo obrecnuše na nj: bitka bjesni unutar gradskih zidina, napose oko Borga, paljba ne prestaje; posvuda odjekuje zapomaganje puno straha i patnje; nije vrijeme za isprazno hvastanje. Predvečer je, na moje iznenađenje, vijest ipak potvrđena: Bourbon je zaista ubijen blizu Porta Trittone kapije. Kad nam je to, sa smiješkom na licu, objavio jedan kardinal, začulo se nekoliko pobjedničkih uzvika. Kraj mene stajaše čovjek koji nije pokazivao veselje. Bio je to veteran Crnih Četa koji je kipio od bijesa: »Zar je to rat? S tim prokletim puškama i najhrabrijeg viteza može izdaleka smaknuti najobičniji svirač! To je kraj viteštva! Kraj časna ratovanja!« Ipak, u očima većine prisutnih, firentinski svirač postade heroj. Dadoše mu da pije, moliše ga da po stoti put prepriča svoj podvig, trijumfalno ga nošahu na rukama. Slavljenje, potpuno neumjesno, jer Bourbonova smrt ne uspori juriš carske vojske ni za sekundu. Naprotiv, moglo bi se kazati da je gubitak vođe još više razulario ljudstvo. Pod okriljem magle koja je artiljeriju smještenu u San Angelu činila beskorisnom, laskeneti se na nekoliko mjesta prebace preko bedema i rasprše ulicama. Užas u očima nekolicine bjegunaca koji uspiju stići do San Angela, svjedočio je o prvim strahotama. Uslijediti će i druga svjedočanstva. Tako mi Boga koji me vodio po cijelomu svijetu, tako mi Boga koji mije dao da doživim muke i patnje Granade i Kaira, ne vidjeh nikad tolikoga divljaštva, tolike mržnje, takva krvoločnog biješnjenja, takva uživanja u masakru, razaranju i svetogrđu! Biste li vjerovali kada bih rekao da su po crkvenim oltarima redovnice silovali i davili nasmijani laskeneti? Biste li vjerovali da su samostani

razoreni, redovnici lišeni odjeće i bičevima prisiljavani da gaze po križu i izjavljuju da obožavaju Sotonu, da su starim manuskriptima iz biblioteka ložene vatre oko kojih su veselo plesali pijani vojnici, da nijedan hram, nijedna palača, nijedna kuća nije pošteđena pljačke, daje ubijeno preko osam tisuća ljudi, navlastito siromašnih, a da su bogati otimani zbog plaćanja otkupnine. Promatrajući sa bedema guste stupove dima što se dizahu nad gradom, nisam iz sjećanja mogao otjerati sliku pape Lava koji mi je kod našega prvog susreta tu nesreću najavio: Rim se tek ponovno rodio, a smrt već vreba na nj. Bila je tu, preda mnom, šireći se tijelom Vječnoga grada. * * * Tu i tamo šačica vojnika ili nekolicina preživjelih članova Crnih Četa pokušavala je onemogućiti prilaz kojem raskršću, no ubrzo bi ih preplavila bujica napadača. U četvrti Borgo, a osobito u blizini Vatikanske palače švicarske čete su se opirale nevjerojatno srčano, padajući na desetine, na stotine, za svaku ulicu, za svaku kuću usporivši tako za nekoliko sati napredovanje Imperijalaca. No najposlije su posustali pred brojno nadmoćnijim protivnikom i laskeneti upadnu na trg Svetog Petra, vičući: »Luther papa! Luther papa!« Klement VII je još bio u jednom oratoriju, nesvjestan opasnosti. Dotrči svećenik koji ga bezobzirno povuče za rukav: »Svetosti! Svetosti! Dolaze! Ubit će vas! Papa je klečao. Ustane smjesta pa stade trčati prema hodniku koji vodi u San Angelo dok mu je svećenik pridržavao skut kako se ne bi saplitao. Potrči kraj jednoga prozora i neki vojnik baš otvori paljbu, no ne pogodi ga. - Vaša bijela mantija je odveć upadljiva, Svetosti! - reče svećenik pa ga zagrnu žurno vlastitim ogrtačem smeđe boje manje uočljivim. Sveti Otac stigne živ i zdrav u San Angelo, ali iscrpljen, prašnjav, smeten, izobličena lica. Naloži da se spuste rešetke kako bi se onemogućio ulaz u dvorac, a zatim se zatvori u svoje odaje da moli, možda, i da plače. U gradu prepuštenu na milost i nemilost laskenetima, divljanje i pljačka potraju još danima. No utvrda San Angelo nije dirana. Vojska je opkoli sa svih strana, no i ne pokuša ga napasti. Ta imala je čvrste bedeme i jaku i raznovrsnu artiljeriju, falkonete i ručne topove; branitelji bijahu spremni

izginuti do posljednjeg, radije nego da ih zadesi sudbina koju dočekaše nesretni građani. U početku su se još nadali da će pristići pojačanje. Znalo se da su Talijani koji pripadaju Svetoj ligi, na čelu s urbinskim vojvodom Francescom della Serra, u neposrednoj blizini Rima. Jedan francuski svećenik mi prišapnu da je Veliki Turčin pregazio Alpe sa šezdeset hiljada ljudi i da će zaustaviti carsku vojsku. Novost nije potvrđena, a talijanska vojska iz Lige nije se usudila umiješati, premda su bez problema mogli povratiti Rim i desetkovati laskenete koji se posve odadoše pljački, orgijanju i opijanju. Demoraliziran neodlučnošću i kukavičlukom svojih saveznika, papa se odluči na pregovore. Već 21. svibnja primi Karlova izaslanika. Dva dana kasnije stigne u kratki posjet i drugi izaslanik. Dok se penjao preko pokretnoga mosta, čuh njegovo ime, okićeno s nekoliko zaista uvredljivih pridjeva. Razumljivo, ta radilo se o jednom od najuglednijih članova obitelji Colonna, bratiću kardinala Pompea. Jedan firetinski svećenik stao ga je vrijeđati no prisutni ga ušutkaju smjesta. Mnogi su, kao i ja, znali da se taj častan čovjek ne može veseliti nesreći koja se obrušila na njegov grad, da je sigurno požalio izdaju za koju je odgovorna njegova obitelj i da će poduzeti sve što je u njegovoj moći da grešku ispravi, pokušavajući spasiti što se još spasiti dade - i od Rima i od papinskog dostojanstva. Colonnin me dolazak, dakle, nije iznenadio. Međutim, nipošto nisam mislio da će za pregovora s papom izaslanik govoriti o meni. Nikada ga ranije ne vidjeh pa, kad je po me došao vojnik da me hitno odvede u papinske odaje, nisam imao pojma što žele od mene. Papa i Colonna su sjedili u naslonjačima koji bijahu postavljeni jedan uz drugi. Klement se več dva tjedna nije brijao u znak žalosti i protesta protiv udesa što ga bješe zadesio. Zamoli me da sjednem i predstavi me kao »voljena sina, dragog i odanog prijatelja«. Colonna je za mene imao poruku koju iznese uz izvjesno oklijevanje: - Vjeroučitelj saksonskih laskeneta zamolio me da vam prenesem da prema vama osjeća iskreno prijateljstvo i da vas se sjeća sa zahvalnošću.« Samo je jedan Saksonac mogao poznavati Lava Afrikanca. Njegovo ime izmakne mi kao pobjednički krik, pomalo neumjesan s obzirom na okolnosti: »Hans!«

- Vaš bivši učenik, ako sam dobro shvatio. Želi vam zahvaliti za sve što ste ga naučili s tolikom strpljivošću, i pokazati vam svoju odanost tako što će vam pomoći da odavde iziđete zajedno sa ženom i sinom. Prije nego uspjedoh kazati bilo što, papa se umiješa: - Dakako, ja se ni u kojem slučaju neću usprotiviti vašoj odluci, kakva god ona bila. No moram vas upozoriti da vaš odlazak uključuje ozbiljan rizik za vas i vašu obitelj. Colonna mi objasni: - Među trupama što su opkolile dvorac ima mnogo bjesomučnika koji žele ići do kraja u ponižavanju apostolskog prijestolja. To su najčešće Nijemci zaneseni Lutherom, neka ga Božja Srdžba progoni zavjeka! Ostali bi, naprotiv, htjeli okončati opsadu i pronaći rješenje koje će zaustaviti ponižavanje kršćanstva. Znam regimente koje, kada bi njegova Svetost danas pokušala izići, ne bi oklijevale da ga uhvate i stave na najgore muke. Klement problijedi dok je njegov posjetilac nastavljao: U tome ih ni ja, pa ni kralj Karlo ne bismo uspjeli onemogućiti! Treba još puno pregovarati, pribjeći uvjeravanjima, lukavstvu, ne štedjeti nikakva sredstva. Osobito bi koristio primjer na koji možemo ukazati. Danas nam se pruža neočekivana prilika da jednog od opkoljenih izbavimo na izričiti zahtjev luteranskog propovjednika. Čeka vas sa četom Saksonaca, heretika, i tvrdi da je spreman otpratiti vas do sigurne udaljenosti. Ako sve dobro svrši i ako vojska sutra sazna da je vjeroučitelj saksonskih laskeneta oslobodio jednu osobu iz San Angela, bit će nam lakše, kroz nekoliko dana ili nekoliko tjedana, predložiti oslobađanje ostalih zatočenika, možda čak i Njegove Svetosti, u dostojanstvenim i sigurnim uvjetima. Klement VII se umiješa ponovno: - Ponavljam, ne treba zanemariti rizik. Njegova Visost mi kaže da bi vas neki razbješnjeli vojnici mogli raskomadati, i vas i vašu obitelj i vašu pratnju, zajedno s tim svećenikom. Odluka koja se od vas očekuje nije jednostavna. Povrh svega, nemate vremena za razmišljanje. Kardinal će uskoro otići, a vi biste ga trebali pratiti. Po svojoj naravi bio sam skloniji izložiti se kratkotrajnu riziku nego se razvlačiti po ovoj opkoljenoj tamnici koja je svakoga časa mogla postati poprištem novoga pokolja. Oklijevao sam jedino zbog Madđalene i Giuseppea. Nije mi bilo lako povesti ih svojevoljno u susret hordama ubojica i razbojnika. No ostavljajući ih u San Angelu, sa ili bez mene, ni u kojem im slučaju nisam osiguravao sigurnost.

Colonna me požuri: - Jeste li odlučili? - Predajem se Bogu. Idem kazati ženi da spremi stvari. - Ništa ne možete ponijeti sa sobom. I najmanji paketić, najmanji zavežljaj, mogao bi laskenete razjariti kao što miris krvi razjaruje divlje zvijeri. Krenut ćete kakvi jeste, u laganoj odjeći, praznih ruku. I ne pokušah se suprotstaviti. Bilo je pisano da ću iz jedne u drugu domovinu ići kao što se iz života ide u smrt, bez zlata, bez ukrasa, pokoravajući se volji Svevišnjega. Kad sam joj u nekoliko riječi izložio o čemu se radi, Maddalena ustade. Polagano, kao i obična, no bez trunke oklijevanja, kao da je oduvijek znala da ću je jednog dana pozvati da sa mnom krene putom progonstva. Uze Giuseppea za ruku i uputismo se papi koji nas blagoslovi, odade priznanje našoj smjelosti i preporuči nas Božjoj zaštiti. Poljubih mu ruku i povjerih sve svoje rukopise, osim ove nedovršene kronike koju zarolah i neprimjetno pričvrstili remenom. Hans nas dočeka raširenih ruku na ulazu u četvrt Regula gdje smo nekoć zajedno lutali, a od čega ostade tek zgarište. Nosio je kratku mantiju i izblijedjele sandale, a na glavi mu bješe kaciga koju žurno skide prije nego se srdačno zagrlismo. Rat ga je prerano osijedio, a lice mu bijaše uglatije no igda. Oko njega bijaše tuce laskeneta u nabranoj odjeći i kvrgavim perjanicama, a predstavi ih kao svoju braću. Tek što prođosmo nekoliko koračaj a, jedan nam kastilski oficir sa svojim ljudima prepriječi put. Hans mu se obrati odlučnim, ali nimalo provokativnim glasom. Zatim iz džepa izvadi pismo - letimičan oficirov pogled na nj, i prolaz nam bješe slobodan. Koliko smo puta bili zaustavljeni prije nego smo stigli na cilj? Sigurno dvadeset, možda i trideset. No nijedno ga zaustavljanje ne zateče nespremna. Znalački je osigurao putovanje, osiguravši se čitavim svežnjom propusnica koje su potpisali potkralj Napolia, kardinal Colonna i razni vojni zapovjednici. Povrh toga bio je okružen stasitom saksonskom »braćom«, spremnom da upere oružje u pijane vojnike koji su lutali vrebajući kakav plijen. Kada se već bio uvjerio u uspjeh poduzetih mjera, Hans stade pričati o ratu. Začudo, ono što je govorio nije se uklapalo u sliku koju sam imao o njemu! Jadikovao je nad tijekom kako su krenula zbivanja, prisjećao se ganuto godina što ih bijaše proveo u Rimu i osuđivao pljačku i razaranje grada. Spočetka je govorio

uvijeno no, trećega dana, kad već bijasmo nadomak Napolia, stade jahati uza me, tako blizu da su nam se koljena doticala. »Po drugi put smo pustili da se razulare sile koje nismo mogli svladati! Najprije buna saksonskih seljaka koja je proizašla iz Lutherova učenja, buna koju je trebalo osuditi i ugušiti. A sada, uništenje Rima.« Počeo je govoriti arapski a zatim nastavi hebrejski, jezikom što ga je bolje poznavao. Jedna je stvar bila sigurna: nije htio da vojnici iz pratnje primijete njegove sumnje i grižnju savjesti. Činilo mi se da se tako loše osjeća u ulozi luteranskog propovjednika da sam se, kad stigosmo u Napoli, osjećao obveznim predložiti mu da me otprati do Tunisa. Osmjehne se gorko: - Ovaj rat je moj. Sam sam ga htio, sam sam u nj uvukao svoju braću, bratiće, mladiće iz moje biskupije. Ne mogu mu pobjeći pa odveo me i u vječno prokletstvo. Za razliku od mene, tebe je u nj umiješao prst Sudbine. U Napoliu nas neki dječarac odvede do Abbadove vile i tek kada nam on otvori vrata, Hans nas ostavi. Htio sam dometnuti kako bih rado da se sretnemo nekoga dana, negdje u ovomu velikom svijetu, no nije trebalo ispraznim frazama pokvariti iskrenu zahvalnost što sam je prema njemu osjećao. Zadovolji se time da ga privijem u čvrst zagrljaj i potom promatram kako odlazi, ne bez izvjesne doze očinske ljubavi. Sada je bio red na Soussia da me topio zagrli. Već mjesecima, svakodnevno se nadao našem dolasku. Otkazao je sva putovanja za tu godinu, zaklevši se da neće otići bez nas. Sad ga više ništa nije zadržavalo. Nakon kupanja, gozbe i počinka, svi se nađosmo u luci, namirisani i u novoj odjeći. Najljepša Abbadova galija čekala nas je da odjedri prema Tunisu. Posljednja riječ na posljednjoj strani, i evo afričke obale. Bijeli minareti Gammartha, plemeniti obrisi Kartage. U njihovoj sjenci vreba na me zaborav, prema njima me život vodi nakon toliko brodoloma. Pokolj u Rimu nakon kairske kazne, požar u Timbuktuu nakon pada Granade: priziva li nesreća mene ili ja prizivam nju? I opet me, sine, nosi ovo more, svjedok svih mojih lutanja, ovo more koje sad vodi tebe u tvoj prvi egzil. U Rimu si bio sin Afrikanca, u Africi ćeš biti sin kaurke. Gdjegod bio, netko će htjeti rovati po tebi i tvojim molitvama. Čuvaj se da laskaš njihovim instinktima, čuvaj se da se sagibaš pred mnoštvom. Musliman, Židov ili kršćanin, moraju te uzeti takva kakav jesi, ili te izgubiti. Kad ti se ljudi učine uskogrudni reci sam sebi da je Božja

zemlja prostrana, da su prostrane Njegove ruke i Njegovo srce. Ne oklijevaj da se uzdigneš iznad svih mora, svih granica, ponad svih domovina, svih vjerovanja. A ja sam stigao na kraj plovidbe. Četrdeset pustolovnih godina usporilo mi je i hod i dah. Nemam više želja doli jedne - da sa svojima proživim mirne dane. I da od svih koje ljubim budem prvi koi će otići prema posljednjem Utočištu gdje nitko nije stran Stvoritelju.

1 ujak, stric 2Ra's sane - Nova godina 3 Nuh - Noa 4Kompleks arhitekture Alhambre čine utvrde i palače s mnogo dvorana za stanovanje, ceremonije i reprezentacijuraspoređenih oko dvaju dvorišta, Palatio de los Airayanes ili Palatio de la Alberca (Mirtino dvorište) i Palatio de los Leones (Lavlje dvorište). 5efebos - mladić od 16 do 18 ljeta, između pais, dječak i neos, momak sposoban za vojsku 6vjerojatno prema lat. nucleus, jezgra (misli se na tip voća) 7Allahu ekber - Bog je velik, prve riječi ezana (poziv na molitvu s minareta 8džubba - ogrtač 9ministarstvo, kabinet vlade 10aleykum-selam - odgovor na pozdrav selamunaleykum tj. mir s vama, a znači također i s vama 11Nasridi - posljednja arapska dinastija u Granadi koja je vladala 1232-1492. 12javno kupalište 13geo = prefiks što se u složenicama odnosi na zemlju; mentefa = proricanje; tip gatanja i proricanja - baci se pregršt zemlje a, potom, na određeni način određuje budućnost na temelju izgleda i rasporeda grudica. 14od grč. ther - životinja, zvijer; komplicirani lijek u srednjem vijeku (kakvih sedamdeset sastojaka, mahom životinjskih seruma) za koji se vjerovalo da liječi sve bolesti. Današnja znanost kaže da je lijek bez vrijednosti... 15od lat. eligo - probrati, odabrati - electuaria, probrano, odabrano - ljekoviti pekmezi, zastarjeli oblik lijekova guste konzistencije pripremljnih od prašaka izmiješanih s medom ili sirupom. Još se koriste u veterinarskoj medicini! 16ljekar; izraz su prihvatili i Francuzi gdje tubib znači vojni liječnik 17pokrajina 18nadzornik 19od Garnata, Granada 20prvi mjesec muslimanske Mjesečeve godine 21Isus Krist 22Veliki teolog