Bijah užasnut. »Misliš opet onamo?« To mu se činilo tako jasnim da se i ne udostoja odgovoriti. Sutradan sam opet bio u zasjedi i ovaj put sam ga vidio kako ulazi. Usavršio je maskiranje. Nije se zadovoljio samo debelom crnom haljom, već je oko glave ovio bijelu maramu koja mu je skrivala kosu, dio čela i obraze, a vezivala se pod bradom. Preko toga, lagani prozirni veo. Prerušavanje je bilo tako savršeno da bih se i po drugi put prevario. Kad se vratio, bio je zbunjen i uznemiren. Molio sam ga da mi ispriča što je doživio, no odbijao je da odgovori usprkos mojoj upornosti i zapomaganjima. Tvrdoglavo je šutio; uskoro sam zaboravio na tu zgodu. Međutim, sam Harun će me na nju podsjetiti nakon mnogo godina, riječima koje će se zauvijek urezati u moje sjećanje. Koncem godine ujak se vratio s putovanja. Čim se to pročulo, grupe Andalužana naseljenih u Fesu počele su naizmjence dolaziti da slušaju ujakovo pripovijedanje i saznaju rezultat njegova poslanstva. Ujak je podrobno opisivao plovidbu, strah od potapanja i gusara, utisak što ga na nj ostavi Konstantinopol, Palača Velikog Turčina i janjičari, kao i druge zemlje Orijenta koje je obišao, napose Sirija, Irak, Perzija, Armenija i Turkestan. Ipak, vrlo brzo stigne do najvažnijeg. »Posvuda su moji domaćini naglašavali da će Kastilijanci uskoro biti pobijeđeni, voljom Svevišnjega, da će Andaluzija ponovno postati muslimanska zemlja i da će se svi moći vratiti kući.« Priznao je, doduše, da ne može točno reći ni kad ni kako, no ukazivao je na nesavladivu snagu Turaka i užas koji u svakom čovjeku izaziva već sam pogled na njihove nebrojene trupe. Svjedočio je o velikom interesu koji pokazuju za sudbinu Granade, kao i o njihovoj odlučnosti da je izbave iz ruku nevjernika. Kao i većina prisutnih, i ja sam bio zanesen vijestima. Kad smo navečer ostali sami, nastavio sam zapitkivati: »Što misliš, kad ćemo se vratiti?« Činilo se kao da ne shvaća o čemu govorim. »Vratiti? Kamo?« Njegovu sam reakciju objasnio umorom od puta. »Pa u Granadu, zar nisi o tome govorio?«
Dugo me ispitivački promatrao, zatim mi odgovori polako, naglašavajući svaku riječ: »Hasane, sine moj, imaš dvanaest godina i govorit ću s tobom kao s odraslim čovjekom (oklijevao je na trenutak). Dobro me slušaj. Evo što sam vidio na Orijentu: perzijski šah se sprema zaratiti s Turcima koji su sada zauzeti sukobom s Venecijom. Što se Egipta tiče, upravo je od Kastilijanaca primio tovar pšenice u znak prijateljstva i savezništva. Takva je situacija danas. Za nekoliko godina će se stvari možda promijeniti, no trenutačno nijedan muslimanski vladar kojeg sam susreo nije pretjerano zabrinut ni za sudbinu Granađana, ni nas izgnanika, ni onih nesretnih Stranaca.« Na mom se licu ocrtavalo iznenađenje, čak više nego razočaranost. »Pitaš«, nastavio je Hali, »zašto sam ljudima koji su bili tu govorio stvari koje ne odgovaraju istini. Vidiš Hasane, svi ti ljudi još uvijek čuvaju, obješene na zidu, ključeve svojih kuća u Granadi. Svaki ih dan gledaju, i gledajući ih uzdišu i mole se. Svakog dana u njima uskrsavaju uspomene na sretne dane, običaje, na snagu i gordost, koje nikada neće pronaći u izgnanstvu. Jedino što ih drži u životu jest nada da će, zahvaljujući velikom sultanu ili Providnosti, uskoro pronaći svoje kuće, boju kamena, miris vrtova, vodu iz fontana, netaknute, nepromijenjene, kao u njihovim snovima. S tim žive, s tim će i umrijeti, oni i njihova djeca poslije njih. Možda bi se netko trebao odvažiti i naučiti ih kako da se suoče s porazom, objasniti im da, ako želiš ustati, prvo moraš priznati da si na zemlji. Možda bi im jednoga dana netko trebao reći istinu. Ja nemam hrabrosti.«
GODINA RAZJARENIH LAVOVA 906. godina hidžre (28. srpnja 1500 -10. srpnja 1501) Moja sestra Mirjam odraste a da to ni zamijetio nisam. Dva duga razdvajanja učine od nje strankinju. Nismo dijelili ni isti krov, ni iste igre. Kada bih je susreo, naše riječi i naši pogledi bili su lišeni nekadašnje bliskosti i razumijevanja. Trebalo je da me zazove iz sedla da bih je ponovno vidio, promotrio, prisjetio se malene djevojčice koju sam volio i mlatio do suza. Bilo je to početkom ljeta u masliniku, na putu za Meknes. Otac je odlučio da ga, zajedno s Wardom i Mirjam, pratim na putovanju po unutrašnjosti. Još uvijek je tražio zemljište koje bi iznajmio. Namjeravao je, zajedno s nekolicinom andaluzijskih zemljoradnika koje je poznavao, razviti kulture koje su bile rijetke na afričkom tlu, osobito bijeli dud zbog dudova svilca. S tisuću pojedinosti govorio mije o velikom pothvatu u kojemu da će sudjelovati ijedan od najbogatijih ljudi u Fesu. Slušajući ga, činilo mi se da je ostavio za sobom fazu dotučenosti i zlovolje koja je uslijedila nakon odlaska iz Granade, da je prebolio ljutu ranu ražarenu gubitkom prvo jedne, a zatim druge žene. Sada je pravio planove i prihvaćao izazove, spremnih pesnica, očiju punih žudnje. Na tom sam putu, kao i on, jahao konja. Žene su bile na mulama i napredovali smo njihovim tempom. U jednom trenutku Warda se približi Muhamedu. Ja se vratim do Mirjam. Ona neprimjetno uspori. Roditelji su se udaljavali. »Hasane!« Iz Fesa smo krenuli prije četiri sata i ne bijah joj uputio još nijednu riječ. Okrenuo sam se i dobacio joj pogled koji je, u najboljem slučaju, govorio: »Imaš problema s mazgom?« No ona je zadigla lagani veo boje pijeska, a blijedo lice razvlačilo je tužni smiješak. »Tvoj ujak te voli kao vlastita sina, zar ne?« Pitanje mi je izgledalo neumjesno i besmisleno. Žurno sam potvrdio, nemajući ni najmanje volje da s Wardinom kćeri razgovaram o svojim odnosima sa majčinom obitelji. No to i nije bio njezin cilj. »Kad budem imala djece, hoćeš li ih voljeti kao što on voli tebe?«
»Naravno« odgovorio sam. Taj moj naravno bio je prebrz, preosoran. I zbunjen. Pribojavao sam se nastavka. Čekala je. Krišom sam je pogledao, njezina mi je šutnja bila jednako neugodna kao i pitanja. Nije me gledala, no usprkos prašnjavu putu nije spuštala veo. Okrenuo sam se prema njoj i promotrio je prvi put nakon dugo vremena: imala je iste bucmaste obraze kao i onoga dana kada sam je, na brodu što nas je vodio u izgnanstvo, ugledao u majčinu naručju, isti nježni ten, iste sjajne usne. Međutim, crni kol na kapcima davao joj je izgled žene. Kao i njezin stas. Uostalom, dok sam je promatrao, uspravila se i naslutio sam joj grudi. Srce joj je lupalo ili je to možda bilo moje? Oborio sam pogled. U godinu dana je sazrila, postala lijepa i uzbudljiva. »Kad budem imala djece, hoćeš li ih voljeti?« Umjesto da me razdraži, njezina me upornost natjera da se nasmiješim. Još uvijek se sjećam kako je, od najranijeg djetinjstva, istu igračku zahtijevala bez prestanka tri, četiri, deset puta, uvijek istim tonom. »Naravno da ću ih voljeti. - Hoćeš li s njihovom majkom pričati kao tvoj ujak sa Salmom? - Da, naravno da hoću. - Hoćeš li je često posjećivati? Raspitivati se je li sve u redu? Hoćeš li saslušati njezine brige? - Hoću, Mirjam, hoću!« Naglo je povukla uzde; mazga je stala kao ukopana. I ja sam zastao. Gledala me ravno u oči: »Ali zašto nikad sa mnom ne razgovaraš? Zašto me ne dođeš upitati tugujem li noću? Svih drugih muškaraca moram se plašiti. Danas oca, sutra muža, svih koji nisu iz naše obitelji i pred kojima se moram kriti.« Popustila je uzdu i mazga je krenula laganim kasom. Požurio sam da ostanem kraj nje. Nisam joj ništa odgovorio no počelo me obuzimati čudno osjećanje. Počeo sam se plašiti za nju i najednom sam je obuhvatio nježnim pogledom punim ljubavi. Učinilo mi se da neka opasnost vreba na nju. * * * Na pola puta između Fesa i Meknesa zaustavili smo se da prespavamo u selu po imenu La Vergogne45 . Imam iz seoske džamije ponudi nam gostoprimstvo u zamjenu za milodar što dadosmo za siročad o kojoj se
brinuo. Bio je to čovjek bez velike naobrazbe, no veoma ljubazan i bez oklijevanja nam objasni zašto selo nosi takvo ime. Stanovnici, priznao je, oduvijek na glasu po velikoj škrtosti, patili su zbog takve reputacije. Trgovačke karavane izbjegavale su da se zaustave kod njih. Jednoga dana, čuvši da u blizini feski kralj lovi lavove, odluče ga pozvati zajedno s cjelokupnom pratnjom, i u njegovu čast zaklaše nekoliko ovaca. Vladar je večerao i povukao se na spavanje. Kako bi dokazali svoju velikodušnost, postave mu pred vrata veliku mješinu i dogovore se da je do vrha napune mlijekom za veličanstven zajutrak. Stanovnici su morali izmusti koze, a zatim su jedan po jedan dolazili i iz svoje muznice izlijevali mlijeko u mješinu. S obzirom na veličinu mješine, svaki je seljak mislio da nitko neće primjetiti ako mlijeko razrijedi s priličnom količinom vode. Sve u svemu, sutradan su kralju i njegovoj pratnji natočili gotovo prozirnu tekućinu koja je imala samo okus škrtosti. No razlog zašto se i dan danas sjećam prolaska kroz to selo, nije neizlječivi porok stanovnika, već neizrecivi užas što ga ondje proživjeh. Imam nas pristojno primi i za spavanje nam ponudi drvenu kućicu u blizini džamije, pokraj koje bijaše ograđen prostor za stoku. Warda i Mirjam legnu unutra; otac i ja odlučismo spavati na krovu gdje smo, te tople ljetne noći, mogli uživati u svježem zraku. Bijasmo, dakle, na krovu kad, oko ponoći, dva ogromna lava, privučena mirisom mazgi i konja, stignu pred naša vrata pokušavajući iskidati ogradu od trnja koja je štitila životinje. Konji stanu njištati kao pomahnitali i udarati o zidove koji su, nakon svakog novog udarca, bili sve bliži urušavanju. To je trajalo puna dva sata, možda i duže, sve dok se jedan od lavova, vjerojatno razjaren trnjem što ga je ranjavalo kod svakog napada, ne okrenu vratima i stade ih grepsti i podrivati šapama. Otac i ja smo nemoćno promatrali prizor svjesni da bi zvijeri mogle doprijeti do žena i rastrgati ih, a da nama ne bi preostalo drugo nego da sav taj užas gledamo ili da se, u ime časti, bacimo u njihove ralje. Odozdo su dopirali Mirjamini krici i Wardine molitve u kojima je na kastilskom zazivala Bogorodicu u pomoć. Drhtavim glasom, Muhamed se zavjetova: ako izvučemo živu glavu, prekinut će ovo putovanje, uputit se na hodočašće u Taghvu i ostaviti poklon na grobu wali46 Bu 'Izze, sveca čuvena po brojnim čudesima s lavovima. Ne znam je li pomoglo posredovanje walija ili Spasiteljeve majke, no činjenica je da su lavovi u osvit dana, konačno, odustali i odjurili, premda
nam je njihova rika, gotovo jednako zastrašujuća, još uvijek dopirala s obližnje planine. Tek kada je u ranim jutarnjim satima selo oživjelo, smogli smo hrabrosti da napustimo sklonište. No prije nego smo nastavili put morali smo sačekati dolazak jedne velike karavane. Odlučivši da bez odlaganja ispuni zavjet, Muhamed je namjeravao u Meknesu naći grupu hodočasnika koja ide za Taghyu. Kada smo nakon tjedan dana puta stigli u Taghyu, ugledavši nepregledna gomilu ljudi koji su, kao i mi, došli na walijev grob, shvatio sam vječiti strah koji lavovi izazivaju u stanovnicima Afrike. Još ću se mnogo puta o tome osvjedočiti za svojih putovanja. Koliko sam puta, stigavši u neko selo, zatekao na okupu potresene stanovnike kako oplakuju obitelj koju su rastrgle te divlje zvijeri! Koliko su me puta vodiči odvratili od ceste kojom sam htio krenuti, jednostavno zato jer su lavovi tamo upravo desetkovali cijelu karavanu! Znalo se dogoditi i da jedna jedina zvijer napadne trupu od dvije stotine naoružanih vojnika, ubije pet-šest i uspije pobjeći. Lav je, zacijelo, najhrabrija od svih životinja, to iznosim i s izvjesnim zadovoljstvom, pošto ću tijekom osam godina života u Italiji nositi ime upravo te zvijeri. Ipak, valja kazati da su lavovi u hladnim predjelima mnogo manje krvoločni od onih u toplim krajevima. U Fesu, kada se želi ušutkati kakva hvalisavca, kaže mu se: Hrabar si kao lavovi iz Agle kojima telići grizu rep. Zaista, u mjestu koje nosi to ime, čim dijete vičući pojuri za lavom, on utekne glavom bez obzira. U jednomu drugom, planinskom mjestu koje se zove Pierre Rouge47 , lavovi hodaju između kuća i jedu kosti koje im ostave a nitko ih se ne boji. Čuo sam i priče da je, kad se žena nađe sama lice u lice s lavom na kakovu udaljenom mjestu, dovoljno da pred njim otkrije određeni dio tijela pa da lav, snažno zarikavši, obori pogled i povuče se. Svakom je prosto da vjeruje što hoće! * * * Vraćajući se s toga improviziranog hodočašća, prisjetih se nejasna straha što ga oćutjeh za Mirjam. Je li to bio predosjećaj napada lavova na kolibu? U tom sam času mislio da jest. U dvanaestoj godini još uvijek sam vjerovao da su, od zvijeri i ljudi, zvijeri daleko opasnije...
GODINA VAZU NASIHATA48 907. godina hidžre (17. srpnja 1501 - 6. srpnja 1502) Mirjamin zaručnik bio je od nje četiri puta stariji i dva puta deblji, imao je sumnjivo stečeno bogatstvo i smiješak čovjeka koji je rano shvatio da je život neprekidna pljačka. U Fesu je bio poznat pod imenom Zeruali i mnogi su bili zavidni tom bivšem pastiru koji je sagradio najveću palaču u gradu. Najveću poslije sultanove, jasno, osnovna razboritost čovjeka koji želi sačuvati glavu na ramenu. Nitko nije znao kako je niklo Zerualijevo bogatstvo. Govorilo se da je prvih četrdeset godina života krstario planinom Beni Zerual, u Rifu, trideset milja od mora, trgujući kožama. Kasnije sam imao prilike posjetiti taj kraj i osmotriti neobičan fenomen: na dnu jedne doline postoji otvor u zemlji, nalik pećini, odakle neprekidno kulja snažan plamen; uokolo se formirala lokva ljepljive tekućine oštra mirisa. Mnogi stranci dolaze vidjeti to čudo; bacaju u dolinu granje i komade drveta koji u času izgore. Ima ih koji vjeruju da su to Vrata Pakla. Nedaleko od tog uznemiravajućeg mjesta nalaze se, kažu, tajni rovovi kamo su Rimljani zakopali blago prije nego su napustili Afriku. Je li pastir lutajući slučajno nabasao na neko od tih skrovista? Te sam priče čuo u Fesu mnogo prije nego je Zeruali banuo u moj život. Kako bilo, našavši blago, umjesto da ga smjesta profućka kao većina ljudi koji se nenadano obogate, Zeruali je u glavi prevrtao razne planove koji su polako sazreli u određenu strategiju. Nakon stoje, malo pomalo, prodao dio blaga, jednoga se dana, raskošno opremljen pojavi u Fesu gdje ga primi feski sultan. - Koliko zlatnika izvučeš godišnje od Ben Zeruala? - zapita vladara. - Tri tisuće, odgovori sultan. - Ako mi ga daš u zakup, dat ću ti šest tisuća. Unaprijed. I da bi dobio što je tražio, naš je Zeruali, praćen odredom vojnika koji su mu, prijeteći ljudima i mučeći ih, pomagali pri sakupljanju poreza, uspije
stanovnicima iznuditi i zadnju paru. Koncem godine ponovno posjeti sultana. - Prevario sam se. Nisam sakupio šest već dvanaest tisuća. Zaslijepljen, gospodar Fesa dade Zerualiju u zakup cijeli Rif i povjeri mu stotinu strijelaca, tri stotine konjanika i četiri stotine pješaka da pomažu pri sakupljanju nameta. Pet godina prihod od poreza bio je daleko veći nego u prošlosti, no stanovništvo Rifa je osiromašilo, mnogi su počeli seliti u druge krajeve carstva, a neki su obalni gradići razmišljali čak i o predaji Kastilijancima. Shvativši da stvari kreću nizbrdo, Zeruali je predao dužnost, napustio Rif i s novcem koji je iznudio naselio se u Fesu. Sačuvavši sultanovo povjere nje dade sagraditi veličanstvenu palaču i poče se baviti raznim poslovima. Bijaše gramziv i nemilosrdan, vrlo spretan i uvijek pun novih, podmuklih ideja. Upoznavši ga preko nekoga bogatog iseljenika iz Andaluzije, otac mu izloži svoj plan o uzgoju dudova svilca. Zeruali je s velikim zanimanjem postavljao tisuće pitanja o gusjenici, čahuri, slini, filijeri, tražeći od svog savjetnika da zabilježi sve pojedinosti. Izjavio je kako je sretan da surađuje s tako upućenim čovjekom kao što je Muhamed. »Ovo je«, rekao je kroza smijeh, »savez pameti i bogatstva.« Kada mu je otac odgovorio da je cijelom Fesu poznata Zerualijeva pamet i umješnost, ovaj mu je odvratio: »Zar ti koji si pročitao toliko knjiga ne znaš što je sultanova majka izjavila kada je rodila sina? 'Neću ti poželiti da budeš pametan jer ćeš pamet morati staviti u službu moćnih; želim ti da imaš tu sreću da pametni ljudi služe tebi.' Vjerovatno je isto zaželjela moja majka kod mog rođenja« zaključi veselo se smijući. Ocu se učinilo da razgovor puno obećava, premda je njegov sugovornik zatražio izvjesno vrijeme za razmišljanje; htio je i sultana upoznati s planovima, dobiti njegov pristanak, posavjetovati se s nekoliko tkalaca i istraživača. Ipak, da dokaže zainteresiranost za posao, isplati Muhamedu predujam od četiri stotine zlatnika i dade mu naslutiti da bi bilo dobro da se njihove obitelji povezu sklapanjem bračne veze. Nakon nekoliko mjeseci, mislim da je to bilo u vrijeme šabana, Zeruali pozove oca i obavijesti ga da je njegova zamisao prihvaćena i da treba započeti pripreme - pronaći neka polja bijelih dudova, posaditi druga, skupiti kvalificirane radnike, sagraditi prva uzgajališta dudova svilca. I kralj
je bio oduševljen. Htio je Evropu i muslimanske zemlje preplaviti svilom kako trgovci ne bi trebali ići čak u Kinu zbog uvoza te skupocjene robe. Otac je blistao od sreće. Njegov će se san, dakle, ostvariti, i to u razmjeru koji je nadilazio sva njegova očekivanja. Obogatit će se, uživat će na ogromnim svilenim jastucima u palači ukrašenoj majolikom; postat će jednim od najuglednijih ljudi Fesa, ponos granadskih iseljenika, sultanov prijatelj, dobročinitelj džamija i škola... »Da se zapečati dogovor«, nastavio je Zeruali, »nema boljeg načina od krvnog saveza. Nemaš li ti kćer za udaju?« Na licu mjesta, Muhamed svom financijeru obeća Mirjaminu ruku. Nekoliko dana kasnije potpuno sam slučajno doznao sadržaj razgovora koji će promijeniti mnoge stvari u mome životu: Šarena Sara posjetila je Zerualijev harem prodajući parfeme i privjeske, kao nekada po granadskim kućama. Ondje su žene govorile samo o skoroj ženidbi njihova gospodara, šaleći se na račun njegove neosporne kreposti i raspravljajući o tome kako će ta posljednja akvizicija utjecati na život sadašnjih miljenica. Zeruali je već imao četiri žene, koliko mu Zakon dopušta da ima u isto vrijeme; morat će, dakle, jednu otjerati, no i on i njegove žene već su navikli na to. Rastavljena žena dobila bi kuću u blizini, ponekad bi čak ostala i unutar zidova; šaputalo se i da su neke zatrudnjele nakon razdvajanja, a da Zeruali nije odavao ni zbunjenost ni ljutnju. Naravno, poslijepodne Sara pohita do moje majke da joj prepriča govorkanja. Ja sam se upravo vratio iz škole i grickao datulje, slušajući samo napo uha udaljeno naklapanje dviju žena. Odjednom, jedno poznato ime. Približili se: - Već su uspjeli Mirjam nadjenuti ime: dudov svilac. Zatražio sam od Sare da mi od riječi do riječi ponovi cijelu priču, a zatim je zabrinuto upitam: - Misliš li da će moja sestra biti sretna s tim čovjekom? - Sretna? Žene traže jedino da izbjegnu najgore. Odgovor mi se činio preopćenit i uvijen. - Pričaj mi o tom Zerualiju. Bilo je to naređenje muškarca. Pomalo ironično, Sara se iskrevelji, no odgovori ipak: - Nema baš dobru reputaciju: lukav, beskrupulozan, nevjerojatno bogat... - Priča se da je opljačkao Rif.
- Svi su vladari oduvijek pljačkali provincije no nikad im netko zbog toga nije uskratio ruku sestre ili kćeri. - A kakav je prema ženama? Odmjerila me od glave do pete, zagledajući nježne dlačice moga lica. - Što ti znaš o ženama? - Znam sve što trebam znati. Prasnu u smijeh; moj odlučan pogled je presječe. Okrene se majci, kao da pita da li da se sa mnom upušta u takav razgovor. Kad joj majka potvrdno klimnu, Sara uzdahne i spusti mi ruku na rame: - Zerualijeve žene žive zatvorene u haremu; mlade i stare, slobodne i robinje, crne i bijele, više ih je od stotinu i neprestano pletu intrige kako bi osigurale noć s gospodarom, neku privilegiju za sina, sag u sobi, nakit, parfem, eliksir. One koje od muža očekuju ljubav, neće je dobiti, one koje traže pustolovine završavaju zadavljene, one koje jedino žele živjeti mirno, u sigurnosti, bez napora, bez kuhanja, bez tlake, bez muža koji će zahtijevati posudu s vodom ili grijalicu za krevet - one mogu biti sretne. U koju kategoriju spada tvoja sestra? Razbjesnjeh se. - Zar te ne užasava kad se djevojčica od trinaest godina daje starom trgovcu kao nagrada za sklopljeni posao? - U mojim godinama još me samo naivnost ponekad užasava. Okrenuh se prema majci pa ću zajedljivo: - I ti misliš da ta spodoba ima pravo muslimanima iznuđivati novac, uzeti stotinu žena umjesto četiri, izigravati tako i Boga i Zakon? Sakrila se iza čuvenog stiha: »Čovjek postaje nepokoran čim se nade u blagostanju.« Ne pozdravivši nijednu ni drugu, ustao sam i otišao. Pravo kod Haruna. Trebalo mi je da netko iz moje okoline negoduje. Da mi netko kaže da Zemlja ne postoji zato da sve, žene i užici, bude prepušteno Zerualiju i njemu sličnima. Ozlojeđeni izraz koji se već pri spomenu toga imena pojavio na Harunovu licu povrati me u život. Ono što je on čuo o životu Mirjamina zaručnika malo se razlikovalo od onoga što sam već znao. Njuškalo mi se svečano zakle da će medu nosačima povesti istragu da sazna što više. * * *
Biti trinaestgodišnjak i slutiti prvi nagovještaj brade, imati druga i objaviti rat nepravdi: dvadeset godina kasnije, to je predodžba o sreći. No tada - kolike frustracije, kolike patnje! Istina, imao sam dva valjana razloga za borbu. Prvi je razlog bio suptilan poziv upomoć koji mi je Mirjani uputila na putu za Meknes, poziv kojega sam suzdržanu tjeskobu tek sada u potpunosti shvatio. Drugi je razlog bio vazu nasihat koji je moje adolcscentno doba nadahnuo ponosom zbog poznavanja odredaba Vjere i odlučnošću da ne dopustim da ih itko ismijava. Da bi se razumjelo što vazu nasihat predstavlja u životu svakoga vjernika, treba živjeti u Fesu, gradu znanja koji kao da je nikao oko škola, medresa, kao što su neki gradovi podignuti oko kakve fontane ili groba kakva sveca. Kada, nakon dugogodišnjega strpljivog memoriranja konačno naučiš napamet svaki stih Kurana, kada učitelj objavi da si spreman za vazu nasihat u trenu iz djetinjstva prelaziš u život muškarca i prestaješ biti anoniman. Nekima je to prilika da počnu raditi, drugima da prijeđu u koledž, mjesto znanja i ugleda. Vjerska ceremonija koja se održava s tim u vezi daje mladom Fešaninu utisak daje ušao u svijet moćnika. U svakom slučaju tako sam se ja osjećao toga dana. Odjeven u svilu kao sin kakva emira, u sedlu rasna konja, praćen robom koji drži veliki suncobran, prolazio sam ulicama grada okružen učenicima iz mog razreda koji su jednoglasno pjevali. Prolaznici su mi mahali sa ruba ceste, ja sam im pozdrav uzvraćao. S vremena na vrijeme pojavilo bi se pokoje poznato lice: Hali, majka, sestrične, nekoliko susjeda među kojima brijač Hamza i momci iz hamama i, malo postrani, ispod jednog trijema, Mirjam i Warda. Otac me čekao ispred dvorane gdje se davao banket u moju čast. Pod rukom je držao novu odjeću u koju sam, po tradiciji, u znak zahvalnosti trebao odjenuti učitelja. Gledao me pogledom punim nježnosti i ganuća. I ja sam njega promatrao. Glavom mi u trenu prohuji toliko slika što sam ih imao o ocu: dirljiv, kad mi je pričao o Granadi, nježan, kad me milovao po vratu, zastrašujući, kad je otjerao majku, opak, kad je žrtvovao sestru, bijedan, kad je nepokretno ležao za stolom u krčmi. Koliko li sam mu samo istina htio doviknuti odozgo, iz sedla, a znao sam da će mi se jezik opet zavezati kad mi noge dotaknu tlo, kad vratim pozajmljena konja i svilenu odjeću, kad više ne budem jednodnevni junak vazu nasihata.
GODINA VARKE 908. godina hidžre (7. srpnja 1502 - 25. lipnja 1503) Zeruali nikad nije bio siromašan pastir kakvim se prikazivao. I nikad nije našao blago. Zapravo je godinama bio bandit, razbojnik, ubojica. Njegov početni kapital bio je plod otimačine duge četvrt stoljeća no, ni to nije ono najgore. Harun je tjednima spretno njuškao, no usprkos mojim čestim preklinjanjima odbijao je da mi povjeri i najmanju pojedinost prije nego istragu privede kraju. Toga me dana sačeka pred kairovanskom džamijom. Između tri i pet ujutro slušao sam predavanja nekoga sirijskog učenjaka koji je posjetio Fes. Harun je prekinuo učenje i već je nosio kratku i tamnu odjeću nosača: uskoro je počinjao njegov radni dan. »Najgore je«, nastavio je Njuškalo, »što ta spodoba, ljubomorna do ludila, stalno misli da ga žene varaju, napose najmlađe i najljepše. Dovoljna je jedna optužba ili kleveta, jedna podmukla riječ dobačena od suparnice, pa da nesretnica bude udavljena. Zerualijevi eunusi se zatim pobrinu da zločin prikažu kao utapanje, nesretan pad ili običnu anginu. Barem tri žene već su umrle pod okolnostima, u najmanju ruku, sumnjivim.« Šetali smo gore-dolje pod arkadama džamije, osvijetljenim brojnim uljnim lampama. Harun je šutio čekajući moju reakciju. Bio sam toliko užasnut da nisam uspio izustiti ni riječi. Naravno, već sam znao da je čovjek kojemu je obećana moja sestra sposoban za brojna nedjela, zato sam i htio spriječiti to vjenčanje. No više nije bilo u pitanju samo to da mladu djevojku poštedimo jednolična i dosadna života sa starcem, sad se radilo o tome daje spasimo iz pandži ubojice, iz ruku krvopilca i čudovišta. Njuškalo nije bio manje zabrinut od mene, no nije gubio vrijeme na jadikovke: - Kada se treba održati ceremonija?
- Najkasnije za dva mjeseca... Ugovor je potpisan, pripreme u toku, otac sakuplja miraz, čeka vezene plahte i jastuke, haljina za Mirjam već je gotova. - Moraš razgovarati s ocem, nasamo, jer ako se još tko umiješa on će se zainatiti i nesreća se više neće moći spriječiti. Poslušam njegov savjet, osim u jednoj pojedinosti: zatražim od majke da preko Sare provjeri jesu li Harunovi podaci točni. Nakon tjedan dana Sara mi sve potvrdi, no tek nakon što se na Kuran zakleh da njezino ime neću uplitati u zbivanja. Trebalo mi je i to svjedočanstvo kako bih se s ocem mogao suočiti a da mi se ni tračak sumnje vrzma glavom. Unatoč svim mjerama opreza, cijelu noć provedem smišljajući kako da načnem temu, kako da se oduprem napadima i, konačno, ako Svevišnji bude imao razumijevanja za mene, kako da pobijedim. Tisuću replika nastajalo je i nestajalo u mojoj glavi, od najuvijenijih do najosornijih, no nijedna ne opstane do jutra, tako da sam se sutradan s ocem morao suočiti bez određene ideje, bez osmišljenih argumenata. - Htio bih ti reći nešto što ti se možda neće dopasti. Sjedeći na kožnom jastuku u uglu dvorišta, upravo se spremao da, kao i svakoga jutra, pojede vjedro kuhane pšenice. - Napravio si neku glupost? - Ne radi se o meni. Skupim svu hrabrost: - Otkako se zna da će se moja sestra udati za Zerualija, ljudi dolaze i pričaju stvari koje me brinu. Sa zdjelicom na usnama, srkne glasno: - Koji ljudi? U ovom gradu ne manjka zavidljivaca! Napravih se da ne čujem. - Kažu da je nekoliko njegovih žena zadavljeno. - Ako ti opet budu rekli tako nešto, odgovori im da su te žene bile kažnjene jer su to zaslužile, a da su u našoj obitelji djevojke uvijek bile besprijekorna ponašanja. - Jesi li siguran da će Mirjam biti sretna sa... - Ne miješaj se u ono što te se ne tiče! Obriše usta krajem rukava i ustane spremajući se da ode. Zaustavih ga. - Ne odlazi! Saslušaj me! - Tvoju sestru sam obećao tom čovjeku, a riječ se prekršiti ne može. Štoviše, potpisan je i ugovor i vjenčanje će biti za nekoliko tjedana.
Umjesto što stojiš i slušaš izmišljotine, pomozi štogod! Skokni do tapetara da vidiš kako posao napreduje. - Za bilo što u vezi s tim vjenčanjem odbijam... Šamar. Tako snažan da mi se zavrtje u glavi. Začuh prigušene uzvike Mirjam i Warde koje su, skrivene iza vrata, pomno pratile cijeli razgovor. Otac me zgrabi za čeljust i, snažno je stisnuvši, poče me grozničavo tresti: - Da mi više nikad nisi rekao odbijam! Da mi se više nikad nisi obratio takvim tonom! Ne znam što mi je bilo u tom času. Činilo mi se kao da tkogod drugi govori iz mene: - Nikad ti se ne bih ni obratio takvim tonom da te nisam vidio kako sjediš u krčmi! Već slijedećega trenutka požalim. Do kraja života žalit ću što sam izgovorio te riječi! Volio bih da me ponovno ošamario, da me obasuo udarcima, sve, samo da se nije tako srušio na jastuk, tupa izraza, zabivši lice u ruke. Moliti za oproštenje - kakva bi to imalo smisla? Izišao sam iz njegove kuće, prognavši sam sebe, i hodao satima, besciljno, nikog ne pozdravljajući, nikog ne primjećujući, ne misleći ni o čemu, shrvan bolom. Te noći nisam spavao ni kod oca ni kod ujaka. Uvečer stignem kod Haruna, ispružim se na jednoj hasuri i ne ustanem više. Do jutra. Bijaše petak. Otvorivši oči, ugledam Haruna koji me promatrao. Činilo mi se kao da je već satima u tom položaju: - Još malo i propustio bi podnevnu molitvu. Nije pretjerivao, sunce je već zaista bilo visoko. - Kad si se jučer pojavio izgledao si kao netko tko je upravo ubio vlastita oca, kako se to u nas kaže. Razvukoh usne u ružnu grimasu koja je trebala nalikovati smiješku i objasnih što se zbilo. - Nisi mu to trebao reći. Ali i on je kriv, puno više od tebe, jer vlastitu kćer predaje na milost i nemilost krvniku. Dopustit ćeš da počine zločin nad tvojom sestrom kako bi iskupio vlastitu grešku? Baš to sam namjeravao. No ovako predstavljena, ta odluka je izgledala nečasno. - Mogu se obratiti Haliju. On će naći način da uvjeri oca. - Otvori oči, nije više stvar u tome da se uvjeri tvog oca. - Pa ipak, ne može Mirjam odbiti da se uda! Kad bi se drznula izreći i najmanju primjedbu, polomio bi joj sve kosti!
- Treba uvjeriti zaručnika! Nisam shvaćao. Mora da se još nisam sasvim razbudio. - Zeruali? - Da, baš on! I ne bleji tako začuđeno u mene! Diži se i slijedi me! Usput mi iznese svoju zamisao: nećemo zalupati na vrata bogata razbojnika, već na vrata starca koji s vjenčanjem moje sestre nema nikakve veze, ni izbliza ni izdaleka a koji je, ipak, jedina osoba koja ga još može spriječiti. Estagfirulah. Sam nam otvori vrata. Još nikad ga ne vidjeh bez turbana. Izgledao je kao da je gol i dva puta manji. Toga dana nije izlazio jer su ga već dvije nedjelje boljele slabine. Već mu je sedamdeset i devet godina, rekao nam je, i misli da je dovoljno poživio, no samo Bog može odlučili o tomu. Posjet dvaju zbunjenih dječaraca očito ga je zaintrigirao. - Nadam se da ne nosite loše vijesti. Harun preuze riječ. Pustih ga da govori, ideja je bila njegova. Na njemu je da stvar provede u djelo. - Vijest je loša, ali nitko nije umro: vjenčanje koje nije u skladu sa Božjim Zakonom - nije li to loša vijest? - Tko se udaje? - Hasanova sestra, Mirjam... - Kćer kršćanke? - Nije važno tko joj je majka. Pošto je Mjerač musliman, i kćer mu je muslimanka. Šeik ga pogleda blagonaklono. - Tko si ti? Ne poznajem te. - Ja sam Harun, sin Abasa nosača. - Nastavi. Dopada mi se kako zboriš. Ohrabren, moj prijatelj izloži svrhu našega posjeta. Nije dužio o sudbini Zerualijevih žena, znao je da takvi argumenti neće ganuti Estagfirulaha. Namjesto toga, potanko ispriča njegov razvratni život i odnose s bivšim ženama kako bi se, potom, dugo zadržao na njegovim razbojstvima, pljačkanju putnika, navlastito prvih iseljenika iz Andaluzije, te na pustošenju Rifa. - To što kažeš dovoljno je da čovjeka pošalje u vatru Pakla za vjeke i vjekove. Ali gdje su dokazi? Gdje su svjedoci? Harun odgovori ponizno i smjerno:
»Ja i moj prijatelj smo premladi, tek smo položili vazu nasihat i naša riječ nema težine. Nemamo puno životnog iskustva i možda nas ozlojeđuju stvari koje su u očima drugih obične. Sad kada smo ti rekli sve što znamo, kada smo rasteretili savjest, na tebi je, naš prečasni učitelju, da vidiš što treba poduzeti.« Kada smo izišli, pogledah Njuškala sa sumnjom u očima; činilo se da je siguran u uspjeh. »Zaista mislim to što sam mu rekao: Učinili smo sve što je u našoj moći, jedino što nam preostaje jest da čekamo.« Njegov vedar izgled govorio je drugačije. »Imam dojam da likuješ«, primijetih, »a ne vidim nikava razloga za to.« - Estagfirulah možda ne poznaje mene, ali ja poznajem njega. Već godinama. Pouzdajem se u njegov prokleti karakter.« Sutradan šeik ozdravi nenadano. Mogao se vidjeti njegov turban kako grozničavo obilazi dućane, muva se pod trijemovima i, konačno, nestaje u jednom hamamu. Slijedećeg petka, u času kada je bilo najviše svijeta, uzme riječ u džamiji gdje je obično držao propovijedi i koju su najviše posjećivali iseljenici Andaluzije. Poče najbezazlenije moguće prepričavajući primjeran život jednog vrlo uglednog čovjeka kojega da neće imenovati, evocirajući njegova pljačkanja, razbojništva i razvrat tako jasnim aluzijama da su uskoro svi prisutni počeli šaputati Zerualijevo ime, iako ga nijednom nije spomenuo. »Takve ljude vjernici poštuju i dive im se! Takvim ljudima ponosno otvarate kućna vrata! Takvim ljudima žrtvujete svoje kćeri, kao božanstvima prije islama!« Prije nego pade večer, cijeli je grad brujao o tom događaju. Naravno, i Zerualiju je od riječi do riječi prenesen cijeli šeikov govor. Čuvši to, smjesta pošalje po moga oca, pred njim izvrijeđa Granadu i sve Andaluzijce i dade mu do znanja, mucajući od srdžbe, da više nema ni govora o sporazumu, ni o vjenčanju, ni o dudovu svilcu i da ga opominje da mu bez odlaganja vrati novac koji mu je dao kao predujam. Užasnut, Muhamed je pokušao prosvjedovati i uvjeriti ga u svoju nedužnost, no Zerualijevi tjelohranitelji ga bezobzirno izbace van. Ako se vjenčanje otkaže u posljednji tren, u atmosferi neprijateljstva i mržnje, zaručnik često, napose ako se osjeća izvrgnut ruglu, proširi glasine kako mu zaručnica nije bila djevica ili kako je bila sumnjiva morala, kako više ne bi mogla naći muža. Ne bi me začudilo da je i otpravljeni razbojnik tako postupio, toliko se osjećao poniženim.
Ali nikada, ni u najcrnjim snovima, nisam mogao zamisliti osvetu koju je Zeruali spremao.
GODINA STRUČKA 909. godina hidžre (26. lipnja 1503 -13. lipnja 1504) Ta je godina počela klizavo, mirno i marljivo. Na Novu godinu koja je pala usred ljeta ljudi su gacali blatnim ulicama koje su, zbog Mihradžana, obilato poškropljene vodom prethodnih noći. Pri svakom nespretnom koraku, kod svake blatne lokve, mislio sam na oca koji je toliko mrzio taj praznik i običaje vezane uza nj. Nisam ga vidio poslije svađe, Bog mi oprostio jednoga dana! no redovno sam se o njemu raspitivao kod Mirjam i Warde. Njihovi su odgovori rijetko bili utješni. Istrošivši se novčano kako bi bogato opremio moju sestru, prezadužen i s drugih strana, prikraćen u svojim snovima i lišen ljubavi i pažnje svojih najbližih, Muhamed je po krčmama tražio zaborav. Ipak, početkom nove godine izgledalo je da je na putu da se postepeno oporavi od raskida sa Zerualijem: pođe mu za rukom da na vrhu nekoga brda, šest milja od Fesa, iznajmi starinsku kuću, pomalo trošnu, no s prekrasnim pogledom na grad, okruženu prostranim zemljištem gdje će, kleo se, odgojiti najbolje grožđe i smokve u cijelom kraljevstvu. Sumnjao sam da želi proizvoditi i vlastito vino, premda je brdo pripadalo području Velike džamije. Taj je plan, dakako, bio daleko skromniji od projekta o uzgoju dudova svilca, no barem nije bio prepušten na milost i nemilost razbojniku poput Zerualija. Zeruali se već mjesecima nije pojavljivao. Je li moguće da je zaboravio neuspjeh, da je oprostio, on koji je bio na glasu da mu se u pamćenje neizbrisivo urezuje i najsitnija uvreda? Dešavalo mi se da pomišljam na to, no rad i učenje toliko su me zaokupljali, da bi učas odagnali tu prolaznu zabrinutost. Od ponoći do pola dva ujutro slušao sam predavanja u Kairovanskoj džamiji, a ostatak vremena provodio sam u najpoznatijem koledžu u Fesu, u medresi Bu-Inania. Spavao sam u intervalima, malo u zoru, malo poslije
podne; inertnost mi je bila nepodnošljiva, odmor mi se činio suvišnim. Imao sam nepunih petnaest godina, tijelo željno akcije, strast za čitanjem i upoznavanjem svijeta koji se pružao preda mnom. Profesori su nam svaki dan tumačili Kuran ili Prorokove hadise, a nakon toga razvijala bi se diskusija. Sa svetih knjiga često smo prelazili na medicinu, geografiju, matematiku ili poeziju, ponekad čak i na filozofiju i astrologiju, usprkos tomu što su vladari izričito zabranili bavljenje tim predmetima. Imali smo sreće da su nam učitelji bili upućeni u sva područja spoznaje. Da bi se razlikovali od puka, neki su turbane omatali oko visokih, špičastih kalota što nalikovahu kapama koje ću, za vrijeme boravka u Rimu, zapaziti na glavama ljekara. Mi, učenici, nosili smo obične kape. Usprkos učenosti i izgledu, gotovo svi profesori bili su ljubazni i strpljivi pri tumačenjima i vodili su računa o darovitosti svakog pojedinca. Ponekad su nas pozivali kućama i pokazivali nam svoje biblioteke; jedan je imao pet stotina djela, drugi tisuću, treći čak više od tri tisuće. Poticali su nas da njegujemo krasopis kako bismo mogli prepisivati najdragocjenije knjige, jer tako se, naglašavali su, širi znanje. Slobodne trenutke između dvaju predavanja koristio sam da odšetam do stajališta nosača. Kad bih zatekao Haruna, otišli bismo na kiselo mlijeko ili tumarali oko Trga čudesa, koji je još uvijek pobuđivao našu znatiželju. Kad je Njuškalo bio odsutan zbog posla, odlazio sam preko Cvjetnog trga u posjet Mirjam. Utanačili smo da oko jedne pukotine u vanjskom zidu omota stručak trave kadgod bi otac cijeli tjedan provodio na selu. Jednoga dana, krajem safara, drugog mjeseca u godini, zatekao sam se u blizini; stručak trave bio je na dogovorenu mjestu. Pozvonio sam. Warda je uzviknula iznutra: - Nema mi muža. Sama sam sa kćerkom. Ne mogu otvoriti. - Ja sam, Hasan! Sva zbunjena, ispriča mi da su prije nekoliko časaka dolazili neki muškarci koji su uporno lupali na vrata zahtijevajući da ih pusti da uđu. Bila je uplašena. Kao i Mirjam koja mi se činila strašno blijeda i krhka. »Što se to zbiva u ovoj kući? Obje izgledate kao da ste plakale.« Suze im ponovno poteku. No Warda je brzo došla k sebi: »Već tri dana ovdje je pravi pakao. Ne usuđujemo se izići na ulicu. Susjedi stalno dolaze pitati je li istina da...« Glas joj se slomio, a Mirjam odsutno nastavi: »Pitaju imam li bolest.«
Kad se u Fesu kaže bolest, misli se na gubu. Nisam još ni pravo shvatio što su mi rekle, a na vratima odjekne lupanje: »Policija! U ime sultana! Više niste same! Maločas je ušao neki čovjek! On može s nama govoriti.« Otvorio sam. Bilo ih je deset. Jedan oficir, četiri žene zamotane u bijelo, ostalo vojnici. »Da li tu živi Mirjam, kći Muhameda Mjerača iz Granade?« Oficir razmota neki papir. »Ovo je naredba šeika za gubave: gore spomenutu Mirjam moramo odvesti u četvrt.« Kad se u Fesu bez posebnih oznaka kaže četvrt, misli se na četvrt gdje žive zaražene osobe. Jedna jedina misao kovitlala mi se po glavi: »Je li moguće, je li ovo neki noćni košmar!« Čuo sam se kako govorim: »To su klevete! Nikad nije imala ni najsitniju mrlju! Čista je kao objavljeni stavak!« »To ćemo vidjeti. Ove četiri žene zadužene su da je pregledaju na licu mjesta.« Ušle su s Mirjam u jednu sobu. Warda je pokušala ući s njima, no bila je spriječena. Ja sam ostao vani, mračna uma, pokušavajući urazumiti oficira. Odgovarao mi je smireno, praveći se da se slaže s mojim mišljenjem, no ipak je, poslije svake moje tirade, izjavljivao da on samo vrši svoju dužnost i da se moram obratiti šeiku. Nakon desetak minuta žene su se pojavile na vratima sobe. Dvije od njih držale su Mirjam ispod pazuha i vukle je. Oči su joj bile otvorene a tijelo mlitavo, nije davala ni glasa od sebe; izgledalo je kao da ne shvaća što se događa. Jedna od žena prišapnu nešto oficiru; on dade znak jednom od svojih ljudi koji preko Mirjam baci grubo platno boje pijeska. »Tvoja sestra je bolesna. Moramo je odvesti.« Pokušao sam se suprotstaviti; odgurnu me grubo. Zlokobna povorka krene. Na kraju prolaza okupiše se znatiželjnici. Vikao sam, prijetio, gestikulirao. Warda me slijedila, preklinjući me: »Vrati se, tako ti Neba! Uzbudit ćeš cijelo susjedstvo! Sestra ti se više neće moći udati.« Vratio sam se u kuću, zalupio vrata i šakama stao udarati po zidu, ravnodušan prema boli. Warda mi je prišla. Jecala je, no ostala je potpuno
prisebna. Zgrabila me za rukav i povukla unatrag. »Smiri se, raskrvario si šake.« Ruke su mi klonule na Wardina ramena i ja sam ih stiskao bjesomučno, zgrčenih pesnica, kao da i dalje mlatim po zidu. Ona se iznemoglo prepusti mojemu divljem zagrljaju. Njezine suze tekle su po mome vratu; njezina kosa prekrije mi oči, udisao sam njezin vreli dah, vlažan i mirisan. Nisam mislio na nju. Ni ona na mene. Naša tijela za nas nisu postojala. No odjednom, uspaljena bijesom, počela su postojati sama za sebe. Prvi put sam osjetio da sam muškarac, prvi put sam osjetio da je ona žena. Imala je trideset i dvije godine, godine u kojima je mogla biti baka, no lice joj je bilo glatko a kosa crna kao jantar. Nisam se usuđivao pomaknuti, iz straha da se ne odam, ni govoriti, iz straha da se ona ne udalji, pa čak ni otvoriti oči, da ne bih sam sebi morao priznati da u zagrljaju držim jedinu ženu koja mi je izričito zabranjena, ženu svoga oca. Kuda li su u tom trenu lutale njezine misli? Je li i ona, poput mene, nezaustavljivo klizila ka ponoru užitka? Ne vjerujem. Ili je bila samo umrtvljena, omamljena tijelom i duhom? Ili je osjećala potrebu da se grčevito uhvati za jedinu osobu koja je dijelila njezinu tjeskobu? Nikada to neću znati jer o tom nikad ne rekosmo ni riječi, ništa u našim riječima i ponašanju nije govorilo o tom da je postojao trenutak kada smo bili muškarac i žena povezani neumoljivim prstima Sudbine. Ona se prva povrati i lagano izvuče iz zagrljaja. Učini to gotovo neprimjetno, nježno govoreći: »Idi, Hasane, sine moj. Bog će nam pomoći. Ti si najbolji brat što ga Mirjam može imati!« Otrčao sam brojeći poluglasno vlastite korake kako bih time zaokupio misli. Sve do Halijeve kuće. * * * Ujak me sasluša ne trepnuvši, no osjetim da gaje to pogodilo i više no što sam mogao očekivati s obzirom na odsustvo ikakvih odnosa između njega i moje sestre. Kad sam završio, objasni mi: »Šeik za leprozne je čovjek vrlo moćan u ovomu kraju. On je jedini ovlašten da iz Fesa odvodi zaražene osobe, on jedini ima vlast nad
stanovnicima četvrti. Malobrojne su kadije koji se usuđuju suprotstaviti njegovim odlukama, pa se i sam sultan rijetko upliće u njegovu mračnu domenu. Izuzetno je bogat čovjek pošto na samrti mnogi vjernici imovinu ostavljaju četvrti - ili zato što je bolest pogodila njihovu obitelj ili, naprosto, sažalivši se nad jadnicima koji ostaju. A svom tom imovinom šeik upravlja sam! Jedan dio koristi da bolesnicima osigura smještaj, hranu i njegu, no ostaju mu značajne svote koje ulaže u svakojake poslove kako bi povećao vlastito bogatstvo. Lako je moguće da se u kakvu poslu povezao s Zerualijem i da mu je pristao učiniti uslugu kako bi nam se Zeruali osvetio.« Jasno sam čuo ujaka kako je rekao nama! Moje mu iznenađenje nije promaklo. »Ti već odavno znaš što ja mislim o strasti tvoga oca prema kršćanki! Jednog je dana izgubio glavu jer je skoro ostao bez nje, jer je njegova čast došla u pitanje, jer se htio, na svoj način, osvetiti Kastilijancima. Otad više nije u stanju zdravo rasuđivati. No ovo što se desilo ne tiče se ni Muhameda, ni Warde, čak ni jadne Mirjam: Zeruali je izvrgao ruglu cijelu Granadsku zajednicu u Fesu. Moramo se boriti čak i za kćer kršćanke. Svaka zajednica počinje se raspadati kada pristane da sudbini prepusti svojega najslabijeg člana.« Njegov mi stav, bez obzira na njegove razloge, povrati nadu. - Misliš da ćemo moći spasiti moju sestru? - Moli Svevišnjega da ti ulije vjeru i strpljenje! Morat ćemo se boriti protiv moćnih osoba, pravih sotona. Znaš i sam da je Zeruali sultanov prijatelj. - Ali ako Mirjam dugo ostane u četvrti i sama će dobiti lepru! - Treba je obići, kazati joj da se ne miješa s ostalima i nositi joj kornjačino meso koje suzbija bolest. I, svakako, neka preko lica stalno nosi veo natopljen octom. Prenesem Wardi njegove riječi. Ona nabavi potrebne stvari i kad se otac nakon nekoliko dana vratio u grad, odu zajedno do četvrti. Noćni čuvar pozove Mirjam koja ih dođe vidjeti. Satrta jadom, preplašena, krvavih očiju i blijeda lica, izgledala je kao da ne shvaća što se događa. Rijeka ih je dijelila no mogli su razgovarati. Roditelji joj obećaju da će brzo biti slobodna, dadu joj savjete, uputstva. Stvari koje joj doniješe povjeriše stražaru, tutnuvši mu u ruku nekoliko drahmi.
Stajao sam pred vratima čekajući da se vrate. Otac se pravio da me ne vidi. Kleknuo sam na jedno koljeno, uhvatio ga za ruku i prinio je usnama. Nakon nekoliko časaka koji su mi se činili kao cijela vječnost, on povuče ruku, pomilova me po obrazu i potapša po ramenu. Ustanem i bacim mu se u zagrljaj. »Spremi nam nešto za jelo«, dobaci Wardi slomljena glasa. »Imamo razgovarati.« Warda se užurba. Što se tiče razgovora, ni jedan ni drugi nismo imali bogznašto za kazati ali je dostajalo da smo zajedno, da prvi put kao dva muškarca sjedimo na istoj hasuri i na isti način uranjamo ruke u isti kuskus. Mirjamine zaruke su nas zavadile, njezina paklena muka nas je izmirila. Ona će, ujedno, opet zbližiti i Muhameda i obitelj moje majke. Te večeri Hali bane u kuću moga oca koje prag ne bješe prekoračio od našega dolaska u Fes prije punih deset godina. Warda ga posluži kao počasna gosta, ponudi mu sirup od naranče i preda nj iznese ogromnu košaru punu grožđa, marelica, krušaka i šljiva. Zauzvrat dobije blagonakloni osmijeh i utješne riječi. Povuče se potom ostavljajući nas da razgovaramo. Ostatak godine protekne u beskrajnim dogovorima i nebrojenim pokušajima. Ponekad bi nam se priključivali i ljudi izvan kruga obitelji, dajući nam savjete, dijeleći naš bol. To su najčešće bili Granađani-iseljenici i, dakako, moja dva prijatelja. Prvi je, naravno, bio Harun, koji će uskoro taj moj problem pretvoriti u svoj, u tolikoj mjeri da će mi ga sasvim oduzeti. Drugi se zvao Ahmed. U školi smo ga zvali Šepavi. Misleći na nj, ne mogu odoljeti da ne odložim pero, da ne prekinem svoje krivudavo črčkanje, ostajući na tren zbunjen i zamišljen. U Tunisu, Kairu Meki, pa čak i u samom Napulju, slušao sam priče o Šepavom i dan danas se još pitam hoće li moj negdašnji prijatelj ostaviti traga u Povijesti, ili će proći kroz ljudsko sjećanje kao što odvažan plivač prolazi Nilom, ne mijenjajući mu ni toka ni vodostaja. Dužnost mi je, ipak, da kao kroničar zaboravim vlastite osjećaje i ispričam, što je moguće vjernije, sve što sam saznao o Ahmedu od dana kada je, te iste godine, po prvi put stupio u naš razred gdje ga dočekaju sprdnja i podsmijeh. Mladi Fešani nemilosrdni su prema strancima, osobito kad stižu iz provincije, napose pak, ako imaju i kakvu tjelesnu manu. Šepavi je pogledom obuhvatio cijelu dvoranu kao da želi upiti svaki smiješak, svaku grimasu, a zatim priđe i sjede kraj mene, da li zato što mu
je to mjesto bilo najpristupačnije ili je zapazio da ga ja gledam drugačije. Snažno mi protrese ruku, no riječi što ih prozbori ne bijahu običan pozdrav: »Poput mene, i ti si stranac u ovomu prokletom gradu.« Ton nije bio upitan, glas nije bio prigušen. Osvrtao sam se oko sebe, zbunjen. Prekori me: »Ne boj se Fešana, odveć su nakljukani znanjem da bi sačuvali i najmanje hrabrosti.« Gotovo da je vikao. Osjetim da me protiv moje volje uvlači u mržnju koju nisam osjećao. Pokušam se izvući šaljivim dobacivanjem: »Zašto to govoriš, ti koji si došao tražiti znanje u jednu fešku medresu!« Popustljivo se nasmiješi: »Ne tražim ja znanje, znanje slabi ruke sigurnije od lanaca. Jesi li ikad vidio učitelja Zakona da zapovijeda vojskom ili udara temelje novom carstvu?« Još je govorio kada je u razred ušao profesor, dostojanstvena koraka i izgleda. Cijeli razred ustane iz poštovanja. »Kako zamišljaš da se čovjek bori s nečim tako klimavim na glavi?« Već sam požalio što je Ahmed sjeo kraj mene. Pogledah ga užasnut: »Stišaj se, preklinjem te, čut će te profesor!« Očinski me potapša po leđima. »Ne budi tako bojažljiv! Nisi li, kao dijete, glasno govorio istine koje su odrasli prikrivali? E vidiš, onda si bio u pravu. Moraš u sebi pronaći vrijeme neznanja jer je to bilo i vrijeme smjelosti.« Kako bi tvrdnju bolje ilustrirao, ustane, šepajući se uputi do profesorova uzdignuta sjedišta i obrati mu se ne poklonivši se, tako da u razredu zavlada tajac. »Zovem se Ahmed, sin princa Sadija, potomka Kuće Prorokove, Bog mu podario vječni mir. Šepam jer sam prošle godine ranjen u borbi s Portugalcima koji su osvojili Suzu.« Sumnjam da je s Božjim Poslanikom imao više veze nego ja; što se tiče njegove tjelesne mane, bila mu je urođena, što sam kasnije saznao od njegove obitelji. Dakle, dvije laži, no laži koje su ušutkale sve prisutne, počevši od profesora. Vrati se na mjesto uzdignuta čela. Od prvoga dana kada je stigao, postane učenikom kojeg su najviše poštovali i komu su se najviše divili. Kamogod išao, uvijek je bio okružen grupom školskih drugova koji su mu
bili potpuno potčinjeni, smijali su se kad se on smijao, drhtali kada se on ljutio, dijelili njegovu mržnju i neprijateljstva. A ona su bila vrlo postojana. Nekoga dana, jedan se profesor, potomak stare feške obitelji, usudi izraziti sumnju u podrijetlo kojim se Šepavi hvastao. Bilo je to mišljenje koje se nije moglo shvatiti olako jer je dolazilo od najčuvenijeg profesora na koledžu kojemu je nedavno ukazana čast da održava tjednu propovijed u Velikoj džamiji. Ahmed na to ne odgovori, i zadovolji se time da na upitne poglede odgovori zagonetnim smiješkom. Slijedećega petka cijeli razred ode na propovijed. Tek što je propovjednik izgovorio nekoliko riječi, Šepavog uhvati jaki napad kašlja. Malo pomalo, priključe se i drugi kašljači i, za nepunu minutu, tisuće grla strugalo je i kašljuckalo uglas a neobična se zaraza protegne dokraja, tako da se vjernici raziđu kućama ne uspjevši od propovijedi razabrati ni riječi. Otad se profesor dobro čuvao spominjanja Ahmeda i njegova plemenitog, no sumnjivog podrijetla. Za razliku od ostalih, ja ga nikada nisam pratio u stopu, i vjerojatno me zbog toga i poštivao. Viđali smo se jedino nasamo, ponekad kod mene, ponekad kod njega, tj. u samoj medresi gdje su postojale sobe za učenike čija obitelj nije stanovala u Fesu; njegovi su živjeli na samoj granici Carstva Marakeš. Moram priznati da su me, čak i kad smo bili sami, neki njegovi stavovi odbijali, zabrinjavali, ponekad i užasavali. No znao je biti velikodušan i privržen. Barem mi se tako činilo te godine. Opažao je i najmanji trag utučenosti na mom licu, uvijek je uspijevao iznaći pravi ton da me ohrabri, da mi povrati nadu. Njegovo i Harunovo prisustvo bilo mi je prijeko potrebno premda je bilo očigledno da ni jedan ni drugi ne mogu spasiti Mirjam. Činilo se da jedino ujak može poduzeti korake koji su se nametali. Sastajao se s pravnicima, vojnim emirima, različitim uglednicima u zemlji; jedni su ga hrabrili, drugi bili zbunjeni, treći su obećavali da će problem riješiti prije slijedećega blagdana. Jednu smo nadu napuštali da bismo se grčevito hvatali za drugu, jednako ispraznu. Sve dok se Hali ne uspije, preko tisuću posrednika, približiti starijemu sultanovu sinu, princu Muhamedu Portugalcu - tako su ga zvali jer je sa sedam godina otet i odveden u Portugal gdje je u zatočeništvu proveo duge godine. I on i ujak imali su tada oko četrdeset godina, i vrijeme im je brzo protjecalo u razgovoru o pjesništvu i nesretnoj sudbini koja je sustigla
Andaluziju. Kada je, nakon dva sata Hali spomenuo Mirjamin problem, princ je izrazio svoje negodovanje i obećao da će to svakako prenijeti ocu. Nije imao vremena da to provede u djelo jer je sultan, čudne li slučajnosti, umro dan nakon ujakova posjeta palači. Tvrditi da su moji dugo oplakivali staroga vladara bila bi čista laž, ne samo stoga što je bio Zerualijev prijatelj, već i zato jer nam je veza koju je Hali upravo uspostavio s njegovim sinom omogućavala da se nadamo najboljemu.
GODINA KARAVANE 910. godina hidžre (14. lipnja 1504 - 3. lipnja 1505) To je bila godina mojega prvoga velikog putovanja koje me odvelo, preko Atlasa, Segelmessa i Numidije, prema saharskim prostranstvima, sve do Timbuktua, zagonetnoga grada zemlje Crnaca. Novi sultan Fesa zaduži Halija da moćnomu vladaru Sudana, Askiji Muhamed Turi, prenese poruku kojom mu objavljuje svoj dolazak na prijestolje i želju da se između dvaju carstava uspostavi prijateljski odnos. Kao što mi je i obećao pet godina ranije, prije plovidbe po Orijentu, ujak me pozove da ga pratim na putu; razgovarao sam s ocem koji se, iz poštovanja prema mojoj mekoj ali već gustoj bradi, nije ni pokušao usprotiviti. U prvim svježim jesenskim danima, karavana sastavljena od dvije stotine jahaćih životinja koje su nosile ljude, namirnice i poklone, krene na put. Sultan nam dade stražu na devama kako bi nas štitila cijelim putom, te četu konjanika koja nas je trebala pratiti do Sahare. Vodili smo i goniče deva i iskusne vodiče, kao i velik broj slugu, da bi karavana ostavila dojam na naše domaćine. Uz ujakovo dopuštenje, službenoj se povorci sa svojom robom pridruže i neki trgovci, računajući da će uz kraljevsku pratnju na putu biti sigurni a na cilju dočekani uz posebnu naklonost i povjerenje - prijem koji nije izostao u Timbuktuu. Za moj ukus pripreme su bile odveć pomne i predugo su trajale. Zadnjih dana više nisam mogao ni spavati, ni čitati, jedva sam disao od silne uzbuđenosti. Htio sam krenuti istoga časa, uhvatiti se za devinu grbu i nestati u pustinjskom prostranstvu gdje ljudi, životinje, voda, pijesak i zlato imaju istu boju, istu vrijednost, istu nezamjenljivu ništavnost. Ubrzo sam shvatio da čovjeka isto tako može progutati karavana. Kada suputnici znadu da će tjednima i mjesecima hodati u istom pravcu, suprotstavljati se istim opasnostima, živjeti, jesti, moliti se, zabavljati se, patiti, ponekad i umrijeti zajedno, prestaju jedan drugomu biti stranci;
nijedan porok ne može se sakriti, nikakvo pretvaranje ne može uspjeti. Gledajući izdaleka, karavana je dugačka povorka; gledajući izbliza, to je pravo selo, sa svojim ogovaranjima, šalama, nadimcima, spletkama, sukobima i pomirenjima, večerima pjesme i poezije, selo udaljeno od svih zemalja, čak i od one iz koje dolazi, čak i od onih kojima prolazi. Bilo mije potrebno da se na neki način udaljim od svega, da zaboravim iscrpljujuće patnje Fesa, Zerualijevu nepopustljivost i okrutnost šeika za gubavce. * * * Prvog dana puta prošli smo kroz grad Sefru, smješten podno Atlasa, 15 milja od Fesa. Stanovnici su bogati no odijevaju se jadno i ruho im je puno masnih mrlja - sve zbog nekog princa iz kraljeve obitelji koji je tu podigao palaču pa visokim porezom uništava svakoga čiji izgled odaje bolje prilike. Dok smo prolazili glavnom ulicom, ujak dojaha do mene i prišapne mi: »Ako ti tkogod bude kazao da je neimaština majka škrtosti, reci mu da se vara. Škrtost su stvorili porezi.« Nedaleko od Sefre karavana se uputi prijevojem što vodi za Numidiju. Dva dana kasnije nađemo se usred šume, blizu ruševina staroga grada po imenu Ain el-Asman, Izvor Idola. Nekad ondje bijaše hram gdje bi se, u određeno doba godine, svečera sastajali muškarci i žene. Kad bi obavili ritualna žrtvovanja, pogasili bi svjetla i svatko bi legao sa ženom koju bi slučaj postavio kraj njega. Tako bi proveli cijelu noć, a ujutro bi napomenuli prisutnim ženama da nijedna nema pravo približiti se mužu godinu dana. Djeca koja bi se rodila u tom razdoblju odgajana su za svećenike toga hrama. Hram je, kao i cijeli grad, uništen u vrijeme osvajanja muslimana, no preživjelo je ime, jedini svjedok tog doba neprosvijećenosti. Dva dana kasnije prošli smo kraj planinskog sela punog antičkih ostataka. Zovu ga Stotinu jama, jer su u njegovoj blizini tolike jame da izgledaju kao pećine. Priča se da jedna od njih ima više katova i da su u njoj ozidane brojne dvorane - neke velike, neke male, no sve jednako opremljene. Tragači za blagom opskrbljeni konopcima i lampama, dolaze iz Fesa kako bi se spuštali u njih. Mnogi tu ostanu zauvijek. Tjedan dana nakon odlaska iz Fesa putovali smo kroz mjesto po imenu Um Džunaiba, gdje se održao čudan običaj: karavane dio puta idu uz obližnju rijeku i kaže se da tkogod tuda prolazi smije napredovati samo
plešući i skakućući, u protivnom oboli od groznice četvrtače49 . Cijela naša družina veselo se pokori običaju: i ja, i stražari, i trgovci - neki iz zabave, neki iz praznovjerja, neki da izbjegnu ubode insekata, svi, osim ujaka koji je ocijenio da bi takvo djetinjasto ponašanje narušilo dostojanstvo jednog ambasadora. Gorko će se pokajati. Već bijasmo u visokim planinama gdje čak i sjeseni puše sjeverac, leden i nepredvidljiv. Nisam očekivao da ću u tako visokim krajevima i tako surovoj klimi naići na tako dobro obučene i tako obrazovane ljude. Na jednoj od najhladnijih planina susreli smo pleme Mestasa - njihova je glavna aktivnost da uzornom kaligrafijom prepisuju brojne knjige koje prodaju u Magrebu i drugdje. Milostivi gospodin Thomasso de Marino, stari trgovac, Genovežanin nastanjen u Fesu gdje se i pridružio našoj karavani, kupio je, samo u jednom selu, oko stotinjak tih knjiga, prekrasno ispisanih i uvezanih u kožu. Objasnio mi je da ih ulema i uglednici u zemlji Crnaca rado kupuju i da se radi o izuzetno unosnoj trgovini. Tu stadosmo na konaku te me Genovežanin povede na večeru kod svog nabavljača. Kuća je bila od mramora i majolike, zidovi obloženi finim vunenim tkaninama, a podovi prekriveni vunenim sagovima prekrasnih boja. Izgled gostiju odavao je blagostanje i nisam se mogao suzdržati a da domaćinu ne postavim, najobzirnije moguće, pitanje što mije gorjelo na usnama: kako to da su ljudi iz tako hladna, planinskog kraja, tako bogati, učeni i sposobni? Kućegazda prasne u smijeh: »Ti zapravo želiš znati kako to da svi žitelji ove planine nisu prostaci, prosjaci i skitnice?« Nikada se ne bih tako izrazio no baš to me zanimalo. »Znaj, mladi prijatelju, roditi se u visokoj planini koju sijeku putovi, najveći je poklon što ga Svevišnji može dati čovjeku. Drumovi donose bogatstvo i znanje, planina pruža zaštitu i slobodu. Vi, gradski ljudi, imate nadomak ruke svo blago i sve knjige, no imate i vladare pred kojima sagibate glavu...« Doda još: »Mogu li ti govoriti kao što stari ujak govori nećaku, a stari učitelj učeniku, otvoreno, bez okolišanja, koristeći životno iskustvo? Obećavaš li da se nećeš uvrijediti?« Širokim sam ga osmijehom nukao da nastavi.
»Ako živiš u gradu, pristaješ na zaborav vlastitoga dostojanstva i ponosa u zamjenu za sultanovu zaštitu koju skupo plaćaš čak i kada ti je on ne može osigurati. Ako živiš daleko od grada, u ravnicama i brežuljcima, izbjegao si sultana, vojnike i poreznike, ali si prepušten na milost i nemilost arapskim a, ponekad, i berberskim razbojničkim plemenima koja pustoše zemljom pa, kadgod podižeš bedeme, strahuješ da ćeš ih uskoro zateći srušene. Kad živiš u kraju nepristupačnu ali daleko od putova, siguran si od pokore kakva je pljačka; ipak, ne izmjenjujući ništa s drugim krajevima živiš kao životinja, u neznanju, bijedi i strahu.« Ponudi mi pehar s vinom koji pristojno odbih. On otpi gutljaj te nastavi: »Mi smo jedini povlašteni: gledamo kako našim selima prolaze ljudi iz Fesa, Numidije, zemlje Crnaca, trgovci, plemići, studenti i ulema; svatko od njih donosi zlatnik ili kakav odjevni predmet, knjigu koju čitamo i prepisujemo, ili barem neku pripovijest, šalu, izreku; kako prolaze karavane tako sakupljamo bogatstvo i znanje, zaštićeni ovim nepristupačnim planinama koje dijelimo s orlovima, vranama i lavovima, našim ponosnim prijateljima.« Njegove sam riječi prenio ujaku koji je nijemo uzdahnuo i uperio pogled u nebo: ne znam da li se u tom času predavao Svevišnjem, ili je samo promatrao let kakve ptice grabljivice. Slijedeća nam je etapa bila u planinama Ziz, nazvanim prema istoimenoj rijeci koja ondje izvire Stanovnici toga kraja pripadaju opasnomu berberskom plemenu Zanaga. Snažni su i mišićavi; na golu kožu oblače vunene tunike a oko nogu omataju krpe koje im služe kao obuća; i ljeti i zimi hodaju gologlavi. Kad ih već opisujem, svakako moram spomenuti nešto nevjerojatno što se može vidjeti u njih, pravo čudo: među kućama gmiže ogroman broj zmija blagih i pitomih poput psića i mačkica. Ako tkogod jede, zmije se okupe oko njega da pokupe mrvite kruha i drugu hranu što im je ostavljaju. Trećeg tjedna puta spuštali smo se niz obronke planina Ziz, hodeći bezbrojnim nasadima palmi mekih i ukusnih plodova, odmičući prema nizini gdje bijaše Segelmesse. Bolje rečeno, gdje bijaše taj grad kojemu su se u prošlosti putnici toliko divili. Priča se da ga je osnovao sam Aleksandar Veliki, da je glavna ulica bila duga pola dana hoda, da je svaka kuća bila okružena vrtom i voćnjakom, da je grad imao veličanstvene džamije i nadaleko poznate medrese. ..
Od nekad visokih bedema ostade samo nekoliko zidova, napola srušenih i obraslih travom i mahovinom. Od stanovništva, preostadoše dva neprijateljska klana koji, sa svojim vođama, zaposjednu dva utvrđena sela u blizini ruševina starog Segelmessa; glavnom brigom bijaše im kako zagorčati život klanu susjednog sela. Toliko bijahu nemilosrdni jedni prema drugima da ne prezahu ni od toga da unište vodovod, ni da sasijeku palme u korijenu, ni da podbodu nomade da opustoše zemlju i kuće protivnika, te mi se čini da i zaslužuju sudbinu što ih je snašla. Bilo je predviđeno da na području Segelmessa ostanemo tri dana kako bi se ljudi i stoka odmorili, kako bismo obnovili zalihe, popravili nekoliko posuda; suđeno nam bješe ostati više mjeseci jer se dan nakon dolaska ujak teško razbolio. Danju je, usprkos nepodnošljivoj vrućini, drhtao i tresao se od zime, noću, pak, kad bijaše hladno kao u visokim planinama, znojio se iz svake pore na tijelu. Neki Židov, trgovac iz karavane, vrlo upućen u medicinu, dijagnosticirao je groznicu četvrtaču, koja kao daje kažnjavala Halijevo nepokoravanje običajima, njegovo odbijanje da zapleše kod Um Džunaiba. Samo je Bog gospodar nagrade i kazne! * * * Neprekidno sam bio uz njegovo uzglavlje, bdijući nad svakim pokretom, svakom grimasom, gledajući ga satima i satima dok je spavao nemirnim snom. Osjetio sam da je odjednom ostario, postao slab i nemoćan, dok je samo dva dana ranije bio u stanju raspoloženo održati govor o kršćanima, lavovima ili zmijama. Zahvaljujući pjesničkom i govorničkom talentu kao i svestranoj naobrazbi, uspio je ostaviti dojam na Muhameda Portugalca koji ga je, nakon što je došao na vlast, pozivao svaki tjedan. Govorilo se da će biti imenovan sekretarom ili guvernerom jedne pokrajine. Sjećam se kako sam ga jednog dana kada se vratio iz palače, upitao da li je ponovno govorio o Mirjam. Odgovorio je pomalo zbunjeno: »Upravo sam počeo zadobivati sultanovo povjerenje. Uskoro ću moći, bez problema, ishoditi oslobađanje tvoje sestre. Moram postupati vrlo oprezno i pogriješio bih da ga sada išta molim.« Zatim još, kao da se opravdava, doda kroza smijeh: »I ti ćeš se morati tako ponašati kada se budeš bavio politikom!«
Nedugo nakon Halijeva imenovanja za ambasadora, vratim se na isti problem. Nakon toga Hali je razgovarao sa sultanom koji mu obeća da će do njegova povratka iz Timbuktua djevojka već biti kod kuće. Ujak mu se toplo zahvali i prenese mi dobru vijest. Tada sam po prvi put odlučio da odem u četvrt i Mirjam prenesem vladarovo obećanje i novosti o putovanju što je imalo uslijediti. Nisam je bio vidio već kakvih godinu dana - što iz pretjerane osjećajnosti, što iz kukavičluka. Ne izusti ni riječi prijekora, nasmiješi mi se kao da smo se maločas rastali. Raspitivala se o tom kako napredujem s učenjem. Djelovala je ozbiljno i smireno te me to zastraši, snuždi i pomete. Možda bi mi bilo draže da je zatekoh u suzama, da sam je morao tješiti pa bilo to i s udaljenosti, pošto smo bili razdvojeni potočićem što je tuda protjecao. Pobjedonosno joj objavim sultanovo obećanje. Reagirala je tek toliko da me ne uvrijedi. Pričao sam joj o svom odlasku - pokaza interes, no nisam bio siguran je li to bila iznenadna razdraganost ili sprdnja. Potočić što bi ga spretan čovjek mogao prijeći u dva koraka činio mi se dubljim od bujice, širim od morskog tjesnaca. Mirjam je bila tako odsutna, tako nepristupačna, njezin glas dopirao je do mene kao u nekom košmaru. Gubava starica koja se u međuvremenu neprimjetno približila, odjednom spusti ruku bez prstiju na rame moje sestre. Stanem vikati i grabiti kamenje, zahtijevajući od nje da se udalji. Mirjam se umiješa štiteći leproznu svojim tijelom: »Pusti to kamenje, Hasane, ozlijedit ćeš moju prijateljicu!« Poslušao sam, no činilo mi se kao da ću se svaki čas onesvijestiti. Mahnuo sam u znak pozdrava i okrenuo se, skrhan i očajan. Mirjam ponovno uzvikne moje ime. Pogledao sam je: po prvi put otkako sam došao tekle su joj suze: »Izvući ćeš me odavde, zar ne?« Glas joj je zvučao molećivo i to me umiri. Pokretom što me i sama iznenadi, ispružim ruku kao da je polažem na Kuran, te glasno, riječ po riječ, izrečem ovakvu zakletvu: »Kunem se da se neću oženiti dok te ne izvučem iz te proklete četvrti.« Lice joj ozari smiješak. Okrenem se i stanem se udaljavati brzim koracima kako bi mi cijeloga putovanja u pamćenju ostala ta posljednja slika. Istoga dana posjetih oca i Wardu da im donesem vijesti o Mirjam. Prije nego zakucah na vrata, ostadoh na tren nepomičan: u jednoj pukotini vanjskoga zida još je uvijek stajao, osušen i potamnjeo, stručak cvijeća što
ga Mirjam bijaše stavila na dan kada je odvedena. Dohvatih ga prstima i kradom prinesoh usnama. Potom ga vratim na mjesto. * * * Upravo sam po ne znam koji put mislio na taj stručak, kada Hali odjednom otvori oči. Upitam ga je li mu bolje; kimnu potvrdno no istoga časa opet utone u san. Tako će lebdjeti, između života i smrti, nesposoban da se pomakne, sve do početka vrućega razdoblja kada je svaki pokušaj prijelaska Sahare unaprijed osuđen na propast. Zato smo u području Segelmesse morali sačekati više mjeseci prije nego smo mogli nastaviti putovanje.
GODINA TIMBUKTUA 911. godina hidžre (4. lipnja 1505 - 23. svibnja 1506) Ujak se već sasvim bio oporavio kada smo te godine, početkom svježeg razdoblja ponovno krenuli na put, prema mjestu Tabelbala, smještenu usred numidijske pustinje, tri stotine milja od Atlasa, dvije stotine milja južno od Segelmesse, u kraju gdje je voda rijetkost kao i meso - osim mesa antilope i noja - u kraj gdje samo sjenka palme ponegdje ublažuje tiraniju sunca. Za tu smo etapu predvidjeli devet dana, i već prve večeri, Hali mi stade pričati o Granadi, onako kako je to otac običavao činiti prije nekoliko godina. Kao da su bolest jednoga a utučenost drugoga imali isti rezultat, odnosno kao da su ih potakli da vlastita svjedočanstva i iskustvo prenesu u svježe, još neugroženo pamćenje, neka Svevišnji očuva ove stranice od vatre i zaborava! Iz noći u noć iščekivao sam nastavak pripovijedanja koje je samo ponekad prekidalo štektanje šakala koji bi se previše približio. Trećeg su nam dana, međutim, ususret došla dva vojnika. Nosili su poruku od vlastelina čija je zemlja bila zapadno od našega puta: čuo je da će tuda proći poslanik feškog kralja i svakako ga je htio upoznati. Hali se raspitao u vodiča koji mu objasni da bi nam to skretanje produžilo putovanje za najmanje dva tjedna. Ispriča se, dakle, vojnicima, i reče da kraljev poslanik ne može posjećivati vlasteline koji su izvan puta, napose zato što je bolest već znatno usporila izvršavanje misije. Ipak, da bi pokazao koliko poštuje tog vlastelina - za koga, kasnije mi je priznao, nije nikada čuo - poslati će svog nećaka da mu poljubi ruku. Tako sam se, s nepunih sedamnaest godina, odjednom našao zadužen za poslanstvo. Osim dva konjanika za pratnju, ujak mi dade i razne darove koje sam, u njegovo ime, trebao predati ljubaznom vlastelinu: dva stremena urešena na maurski način, par veličanstvenih mamuza, dvije svilene uzice, plavu i ljubičastu, isprepletene zlatnim nitima, jednu lijepo uvezanu knjigu o životu svetaca iz Afrike i, nakraju, pjesmu pohvale. Put je trajao četiri
dana koja iskoristili da i sam sastavim nekoliko stihova u čast moga domaćina. Kada smo stigli u grad koji se, čini mi se, zvao Uarzazat, objasniše mi da gospodar lovi lava u obližnjim planinama i da je dao nalog da mu se pridružim. Poljubio sam mu ruku i prenio ujakove pozdrave. Dodijelio mije kuću gdje se odmarah do njegova povratka. Vratio se prije sumraka i pozvao me u palaču. Došao sam, ponovno mu poljubio ruku, predao mu jedan po jedan poklone koji su mu se veoma svidjeli i, nakraju, pružila mu Halijevu pjesmu; na njegov zahtjev pročita je sekretar, prevodeći svaku riječ budući da je slabo poznavao arapski. Došlo je i vrijeme objeda koji sam nestrpljivo očekivao jer odjutra ne bijah jeo ništa osim par datulja. Poslužena je kuhana i pečena ovčetina umotana u vrlo tanko tijesto, nalik na talijanske lazanje, ali tvrde. Zatim su donijeli kuskus, pa ftaf, još jednu mješavinu mesa i tijesta, kao i brojna druga jela kojih se više ne sjećam. Kada smo se svi dosita najeli, ustanem i reknem pjesmu što je bijah sam napisao. Vlastelin je povremeno tražio da mu prevedu neki stih, promatrajući me ganuto i pokroviteljski. Čim sam završio povukao se na spavanje jer da ga je lov iscrpio; sutradan, rano ujutro, pozove me da zajedno doručkujemo i preko sekretara dade za ujaka sto zlatnika i dvojicu slugu da ga putom služe. Naloži mi da mu prenesem da su ti darovi zahvalnost za pjesmu, a ne uzvrat za poklone; dade mi i po deset zlatnika za konjanike koji su me pratili. I mene je čekalo iznenađenje: dobih pedeset zlatnika no, kada sam izlazio, sekretar mi dade znak da ga slijedim. Prođemo kroz hodnik na kraju kojega bijahu niska vrata za malo dvorište. U sredini konj, lijep ali malen, a u sedlu prekrasna smeđokosa jahačica otkrivena lica. »Ova mlada robinja gospodarov je poklon za tvoju poemu. Ima četrnaest godina, dobro govori arapski. Zovemo ju Hiba.« Uze uzde i pruži mi ih. Povukoh ih, podižući pogled pun nevjerice: moj se poklon nasmiješi. Ushićen poznanstvom s tako ljubaznim i velikodušnim gospodarom, uputim se ravno u Tabelbalu gdje me čekala karavana. Obavijestim ujaka da sam zadatak obavio uspješno i prenesem mu do u tančine svaku riječ, svaku gestu. Predam mu poklone i poruku što inje pratila a, najposlije, ispričam mu kakvo je iznenađenje uslijedilo na kraju. - Rekli su ti da robinja govori arapski? - Naravno, pri povratku sam se u to i uvjerio.
- To ti vjerujem. No, da si stariji i mudriji, u sekretarovim bi riječima čuo nešto drugo: darovati takvu robinju može biti način da te se počasti, ali i način da te uvrijede, da ti pokažu poniženje onih koji govore tvoj jezik. - Jesam li trebao odbiti? Ujak se nasmije od srca: -Vidim da ćeš se onesvijestiti od same pomisli da se moglo dogoditi da tu djevojku ostaviš u dvorištu gdje si je našao. - Mogu je, dakle, zadržati?« Pitao sam to tonom djeteta koje ne ispušta svoju igračku. Hali je slegao ramenima i goničima deva dao znak za polazak. Htio sam se povući no ujak me zazove: - Jesi li već dirao tu djevojku? - Ne - odgovorim oborena pogleda. - Na putu smo spavali pod otvorenim nebom i stražari su bili kraj nas. Nacerio se obješenjački. - Ni sada je nećeš dirati jer će ramazan započeti prije nego se opet nađemo pod krovom. Kao putnik ne moraš postiti, no trebaš Svevišnjem na drugi način svoju pokornost pokazati. Svoju ćeš robinju, dakle, pokriti od glave do pete i zabraniti joj da se miriše, maže, češlja, čak i da se pere. Nisam se protivio jer sam odmah shvatio da vjerska revnost nije jedini razlog ovom savjetu. U karavanama su se često mogle vidjeti svađe, napadi ludila pa j zločini kojima je povod kakva ljepojka i ujak je pod svaku cijenu htio izbjeći svako iskušenje. Slijedeća etapa vodila nas je do oaza Touat i Ghourara, početnih stanica saharskih karavana; ondje se trgovci i ostali putnici okupljahu kako bi krenuli zajedno. Mnogi Židovi-trgovci živjeli su u tim oazama dok ne postadoše žrtvama neobična progona. Iste godine kad je pala Granada, godine kada su iz Španjolske izbačeni Židovi, iz Tlemcena u Fes stigne neki propovjednik koji uze podbadati muslimane da istrijebe Židove u gradu. Čim to sazna, sultan narodi da se smutljivac izbaci iz grada; ovaj se skloni u oaze Touat i Ghourara gdje uspije stanovništvo pobuniti protiv Židova; skoro svi su izmasakrirani, a imovina i ni je opljačkana. U tom kraju ima mnogo obrađene zemlje, no zemlja je suha i može se navodnjavati samo iz zdenaca koji su i sami vrlo suhi. Stanovnici koriste neobičnu metodu kako bi zemlju oplemenili: kada stigne neki putnik zovu ga da se besplatno smjesti u njih; zauzvrat uzimaju izmet marvinčeta, a i ljudima daju do znanja da će se uvrijediti ako ovi ne budu svoje potrebe
obavljali u njih. Zbog toga putnici moraju začepiti nos čim prolaze kraj obrađena polja. Te su oaze zadnja stanica gdje se možeš solidno opskrbiti prije prijelaza Sahare. Mjesta s vodom postaju sve rjeđa, a tek nakon dva tjedna putovanja stiže se do prvog naselja. Osim toga, u tom naselju, imenom Teghaza, postoje samo rudnici odakle se vadi sol. Sol se sprema do dolaska karavane koja će je otkupiti kako bi ju prodala u Timbuktuu gdje je nikad nema dovoljno. Svaka deva može nositi do četiri barresa50 soli. Rudari u Teghazi žive isključivo od namirnica što ih dobivaju iz Timbuktua, udaljena dvadeset dana puta, ili iz nekoga drugog, jednako daleka grada. Znalo se dogoditi da karavana koja kasni zatekne u kolibama ljude skapale od gladi. Tek iza Teghaze pustinja postaje zaista paklenska. Putom se nailazi jedino na izbijeljele kosti ljudi i deva stradalih od žeđi. Jedine žive životinje na koje se ovdje nailazi, i to u velikom broju, su zmije. U najsparušenijemu dijelu pustinje nalaze se dva groba nad kojima se izdiže kamen s urezanim natpisom. Tu su pokopana dva čovjeka: prvi je bio bogati trgovac koji je, prolazeći tuda i mučen nepodnošljivom žeđi, od drugoga kupio čašu vode za deset hiljada zlatnika. No nakon nekoliko koračaja i trgovac i prodavač srušili su se zajedno, pokošeni žeđu. Samo Bog raspolaže životom i stvarima! * * * Ni da sam rječitiji ni da mi je pero poslušnije, ne bih uspio opisati što osjeća čovjek kada, nakon više tjedana iscrpljujućeg hoda, očiju razderanih vjetrom i pijeskom, usana nabreklih od slane i mlake vode, prljava i užarenog tijela zgrčena od tisuću bolova izazvanih jahanjem, najposlije ugleda kako se pojavljuju zidine Timbuktua! Naravno, nakon pustinje, svi su gradovi lijepi, sve oaze nalik Rajskom vrtu. No nigdje mi život nije izgledao tako vedar kao u Timbuktuu! Stigli smo u sumrak. Na ulazu u grad dočeka nas odred vojnika koji posla gospodar grada. Pošto je bilo prekasno za prijem u palaču, odvedu nas da prenoćimo, te smjeste svakoga prema položaju što ga bijaše zauzimao. Ujak dobije kuću blizu džamije; meni dopade prostrana soba s pogledom na živahan trg što se počinjao prazniti. Uvečer, nakon kupanja i lagane večere, s Halijevim dopuštenjem poslah po Hibu. Moglo je biti oko deset sati
navečer. S ulice su dopirali zvukovi: na trgu se skupi grupa mladića koji su pjevali i plesali. Uskoro sam se navikao na te šetače koji će dolaziti svake noći tijekom cijeloga mog boravka. Te prve noći, prizor mi je bio toliko neobičan da se naslonih na prozor i nepomično promatrah što se zbiva. Možda bijah i zbunjen što se prvi put nalazim u sobi sa ženom koja mi pripada. Ona je uklonila neugodne posljedice putovanja i ponovno je bila svježa, nasmijana, otkrivena lica, kao na dan kad mi je darovana. Primakla se prozoru i slala, kao i ja, promatrati plesače, dotičući me gotovo neprimjetno ramenom. Noć bijaše svježa, prohladna, no moje je lice gorjelo. »Hoćeš li da činim što i oni?« I ne čekajući odgovor, stade plesati, cijelim tijelom, prvo polako, zatim sve brže i brže, zadržavajući pritom svu ljupkost i gracioznost; ruke, kosa i marame bjesomučno su se vrtjeli sobom, kao nošeni vlastitim vjetrom, bokovi su se njihali u ritmu crnačke glazbe, bose noge ocrtavale su po podu bezbrojne arabeske. Sklonio sam se s prozora da propustim svjetlo mjesečine. Tek oko jedan sat poslije ponoći, možda čak i kasnije, na ulici zavlada tišina: moja se plesačica ispruži po podu, iscrpljena i zadihana. Povukoh prozorski zastor tražeći ohrabrenje u tmini. Hiba. Čak i da je bila jedini poklon što mi ga dade, afričko bi tlo zauvijek zaslužilo moju nostalgiju! Čak i u snu, moja je ljubavnica zadržala isti osmijeh koji sam naslućivao cijele noći, onaj isti miris, miris sive ambre. Nagnuvši se nad njezino glatko, ozbiljno čelo, obasuh je nečujnim, ganutljivim obećanjima. Kroz prozor je ponovno dopirao žamor, vika uličnih trgovaca, šuštanje slame, zveketanje bakrenih posuda i glasanje životinja. Blagi, svježi povjetarac donosio je ulične mirise, njišući lagano zastor na prozoru. Ljubio sam i blagoslivljao cijeli svijet, Nebo, pustinju, drum, Timbuktu, gospodara Uarzazata, pa čak i bol koja mi je nametljivo razapinjala tijelo, podsjećajući me na prvo, strasno i nespretno putovanje u nepoznato. Otvorila je oči i odmah ih zatvorila, plašeći se, valjda, da ne prekine moje sanjarenje. Prošaputao sam: »Nikad se nećemo rastati!« Nasmiješila se u nedoumici. Spustih usne na njezine. Ruka mi nanovo klizne po njezinoj mekoj koži, oživljavajući uspomene na proteklu noć. No, nekoje već lupao na vrata. Javio sam se ne otvarajući. Bijaše to sluga kojeg
je ujak poslao da me podsjeti na to kako nas očekuju u palači; trebao sam, svečano odjeven, prisustvovati predavanju pisma. * * * U Timbuktuu je ceremonija na dvoru raskošna i točno određena. Kada neki ambasador ima zakazan sastanak s gospodarom grada, mora pred njim kleknuti, lice pognuti gotovo do zemlje, rukom zagrabiti malo zemlje i njome posuti glavu i ramena. I njegovi podanici čine isto, no samo kad mu se obraćaju po prvi put; kod slijedećih razgovora ceremonijal se pojednostavnjuje. Palača nije velika, no djeluje izuzetno harmonično; prije skoro dva stoljeća sagradio ju je poznati andaluški arhitekt, Ishak Granađanin. Gospodar Timbuktuaa, premda vazal Askije Muhamed Turea, kralja zemalja Gao i Mali, ipak je čuvena osoba, poštovana u cijeloj zemlji Crnaca. Raspolaže s tri hiljade konjanika i bezbroj pješaka naoružanih lukom i otrovnim strijelama. Kad putuje iz grada u grad, jaše na devi, kao i ostali dvorjani, a za njima idu sluge koje vode konje. Ako usput susretnu neprijatelje i upuste se u borbu, on i njegovi vojnici skaču na konje, a sluge vezuju deve. Kada pobijedi, cijelo stanovništvo s kojim je ratovao zarobi i proda, kako odrasle tako i djecu; zato se u gradskim kućama, čak i skromnijim, može vidjeti znatan broj kućnih slugu, muških i ženskih. Neki gospodari robinje koriste da nešto prodaju po dućanima. Lako ih je prepoznati, to su jedine žene u Timbuktuu koje idu otkrivena lica. Velik dio trgovine namalo u njihovim je rukama, osobito hrana i sve s njom u vezi, što je vrlo unosan posao jer se stanovnici grada hrane dobro: žita i stoke ima u izobilju; maslac i mlijeko troše se u velikim količinama. Jedino je sol rijetkost pa stanovnici, kako je ne bi rasipali po namirnicama, u rukama drže male grumene soli i povremeno ih ližu između dvaju zalogaja. Mnogi građani su bogati, osobito trgovci kojih je u Timbuktuu mnogo. Princ se prema njima odnosi s punim poštovanjem čak i ako nisu iz toga kraja - čak je i dvije kćeri udao za strane trgovce zbog njihova bogatstva. U Timbuktuu uvoze mnoge proizvode, osobito tkanine iz Evrope koje se tu prodaju znatno skuplje nego u Fesu. Kod trgovanja se ne koristi kovani novac već komadi čistoga zlata; sitnija plaćanja obavljaju se kaurima51 , školjkicama iz Perzije i Indije. Dane sam provodio u lutanju gradom,
obilaženju džamija, pokušajima da izmijenim poneku riječ sa svakim tko donekle vlada arapskim jezikom, a uvečer bih, ponekad, pod Hibinim ushićenim pogledom, bilježio stvari što ih bijah zapazio tijekom dana. Naša je karavana trebala u Timbuktuu ostati tjedan dana, a zatim krenuti u Gao, prijestolnicu Askije koja je bila krajnji cilj našeg putovanja. No ujak se, vjerojatno uslijed naporna putovanja, razbolje ponovno. Večer uoči polaska ponovno ga zgrabi groznica četvrtača. Opet sam danju i noću bdio uz njegovo uzglavlje i, moram priznati, više sam puta gubio svaku nadu u njegovo ozdravljenje. Gospodar grada mu dade svojega osobnog liječnika, starog crnca sijede brade koji je poznavao i istočnjačke i andaluzijski način liječenja. Propiše mu strogu dijetu i vlastoručno pripremi razne napitke za koje ni sad ne bi znao kazati jesu li bili efikasni ili samo bezopasni, pošto je ujakovo stanje tri tjedna bilo nepromijenjeno: ni trajna poboljšanja, ni fatalna pogoršanja. Krajem mjeseca šawwala, premda krajnje iscrpljen, Hali odluči da bez odlaganja krenemo natrag u Fes; već su se primicale velike vrućine koje bi nam onemogućile prijelaz Sahare do slijedeće godine. Pokušam ga odvratiti od te namjere, no objasni mi da ne može ostati dvije godine na misiji koja se trebala obaviti u pet- šest mjeseci, da je već potrošio sav novac što ga bijaše dobio, pa i vlastiti; uostalom, ako je Svevišnji odlučio pozvati ga k sebi, više voli umrijeti medu svojima nego u stranoj zemlji. Jesu li to bili opravdani razlozi? Ne mogu o tomu suditi nakon toliko godina! Ipak, moram priznati da je povratak bio pravo mučenje za cijelu karavanu jer ujak poslije sedmoga dana nije bio u stanju održati se na leđima deve. Još uvijek smo se mogli vratiti, no on nam je zabranio. Jedino rješenje bijaše da ga smjestimo na improviziranu nosiljku koju su nosili stražari i sluge naizmjence: umro je prije nego smo stigli u Teghazu i morali smo ga pokopati u užareni pijesak kraj puta, Bog mu dao zaklonjenije mjesto u svojim vrtovima!
GODINA TESTAMENTA 912. godina hidžre (24. svibnja 1506 - 12. svibnja 1507) Iz Fesa krenuh kao ujakov prtljag, s jedinom obvezom da slijedim njegov put, da ga slušam i učim od njega; te sam se godine vraćao opterećen neobavljenim poslanstvom, posustalom karavanom i najljepšom ženom koja je ikad izrasla u Numidijskoj pustinji. No najteži teret bilo mije jedno pismo. Od polaska iz Timbuktua ujak je stalno pisao. Svaki je zastoj koristio da iz pojasa izvuče tintarnicu i pero od trstike i stane polagano žvrljati rukom koju je groznica učinila drhtavom i nesigurnom. Naši su ga suputnici promatrali iz prikrajka, ne ometajući ga, misleći da za sultana bilježi dojmove s putovanja; tek nakon njegove smrti, slažući njegove papire, naišao sam na to pismo, zavijeno i vezano zlatnom vrpcom, a počinjalo je ovako: U ime Alaha, milosrdnog i dobrostivog, voditelja Posljednjeg suda, Njega koji ljudima čiji se život bliži kraju šalje znakove, i tijelu i duši, kako bi se spremili za susret s Njegovim blistavim licem. Obraćam se tebi, Hasane, sine moj, nećače moj, tebi komu ne ostavljam u naslijeđa ni imena ni skromna imutka, već jedino vlastite brige, zablude i isprazne ambicije. Prva stvar koju mi je ostavio u naslijeđe bijaše karavana. Njezine rezerve su pri kraju, put je dug, voda im umire i ljudi će se okrenuti prema tebi, od tebe će stalno očekivati najispravnije naređenje, najmudriju odluku, od tebe će očekivati da ih sretno dovedeš do cilja. Morat ćeš žrtvovati sve kako bi se ovo putovanje završilo dostojanstveno. Već u prvoj oazi morao sam zamijeniti tri bolesne deve, obnoviti zalihe, isplatiti dvojicu vodiča koji su nas ostavljali u Segelmessu, podijeliti
vojnicima nekoliko drahmi kako bih im tu etapu učinio ugodnijom, kako bih ih smirio do slijedeće; valjalo je, dalje, nabaviti poklone za velikaše koji su nam ukazali gostoprimstvo - sve to iz jedne kase gdje bijaše samo osamnaest dinara, ostatak novca što ga ujak bijaše posudio od nekog andaluzijskog trgovca koji je u povratku s nama išao komad puta. I ja bih bio posudio novac, no zbog nagla polaska iz Timbuktua nijedan nam se trgovac nije stigao pridružiti te sam na kraju, usprkos svojem siromaštvu, bio najbogatiji medu putnicima. Morao sam se pomiriti s prodajom raznih poklona koje je Hali dobio usput, kao npr. dva roba koja mu je darovao gospodar Uarzazata i koji su nam donijeli četrdeset dinara. Da sačuvam Hibu - a da se ne izložim ruglu i sramoti - proširio sam glasine da je zatrudnjela iako sam u to bio potpuno neupućen; njezina konja morao sam ipak prodati jer je predstavljao beskoristan i nepriličan teret pri prijelazu pustinje. Drugu stvar koju mi ostavlja u naslijede ujak mi je izložio zaobilazno, služeći se drevnom parabolom: pitali beduinku koje dijete najviše voli, a ona će ovako: bolesno dok ne ozdravi, malo dok ne naraste, putnika dok se ne vrati. Znao sam da je Hali već duže vrijeme bio zabrinut za budućnost svoje najmlađe kćeri Fatime, rođene u Fesu godinu dana prije našeg dolaska. Njezina je majka, jedina žena koju je Hali ikad imao, umrla kod poroda. Dijete je podigla moja baka pošto se ujak nije htio ponovno ženiti bojeći se, vjerojatno, da bi maćeha bila nepravedna prema njegovim kćerima. U vrijeme smrti ujakove, Fatima je punila dvanaest godina, no meni se oduvijek činila kržljava, mrzovoljna i bez trunke svježine. Hali me nikad nije otvoreno pozvao da se oženim njome, znao sam da mije namijenjena, jer pravilo nalaže da bratić uzme jednu od svojih sestrični ponekad najljepšu, no često i onu koju je teže zbrinuti drugdje. Pomirio sam se s tim, znajući da ću tako ujaku ispuniti najveću želju - da ne umre ostavivši ijednu kćer neudatu. Kod prve četiri postupio je na slijedeći način: najstarija je dobila najveću sobu u kući, a njezine sestre obvezu da joj služe, kao služavke. Ona je jedina imala pravo na nove haljine i nakit, sve dok se nije udala. Zatim je mlađa naslijedila sobu i sve počasti; poslije nje treća, pa četvrta - sve osim Fatime koja je bila premlada i namijenjena meni. Treća stvar koju ti ostavljam u zalog pripada ti po zakonu, budući da se radi o tvojoj majci koja već deset godina živi pod mojim krovom i odbija da se ponovno uda. Više nije mlada i jedino što bi je još moglo usrećiti bilo bi
daje tvoj otac opet prihvatu Znam da to namjerava, no slaba mu je strana da loše odluke donosi prebrzo, dobre presporo. Nisam ti rekao: dan uoči odlaska, ostavivši postrani ponos i samoljublje, potegao sam to pitanje pred tvojim ocem, izravno, bez okolišanja. Rekao mije da od našeg pomirenja stalno razmišlja o tomu. Čak je tražio savjet u nekog imama koji mu reče da ne može ponovno uzeti ženu koju je odbacio, osim ako se ona u međuvremenu udala. Predložio sam mu da se Salma uda za nekog iz obitelji tko će se obvezati na to da je brak nevažeći i odmah je otjerati Ispripovijedao sam mu i priču o andaluzijskom princu koji je htio povratiti bivšu suprugu ali nije mogao podnijeti ideju da se ona sjedini s nekim drugim, čak ni fiktivno. Obratio se kadiji koji mu je predložio rješenje dostojnije pjesnika nego učitelja Zakona: žena mora noću otići na plažu, ispružiti se na pijesku i pustiti da joj valovi zapljuskuju tijelo, kao da se prepušta izljevima nekog muškarca. Poslije toga princ ju je mogao ponovno uzeti a da se ne ogriješi o zakon. Tu se naš razgovor ugušio u smijehu. Meni nije bilo do smijeha, ostao sam ukočen, ruku zgrčenih na pismu. Buljeći u prazno, pred očima su mi se redale gotovo zaboravljene slike iz djetinjstava, kada sam s majkom i Sarom bio u dućanu knjižara-astrologa, čiji glas je odjekivao u mojim ušima: Proći će smrt, pa morski valovi, Onda će se vratiti žena i njezin plod. Kada sam se vratio u Fes, moji su roditelji već bili ponovno u braku, začuđeni i razočarani što me to nije iznenadilo. Čuvao sam se da ih ne upitam kako su zaobišli zabranu. * * * U nastavku pisma Hali piše: Tebi prepuštam i ovo poslanstvo, premda ono ne pripada meni već vladam koji me njime zadužio. Nadao sam se da ću mu se, zahvaljujući toj misiji, uspjeti približiti no, tako mi zemlje u kojoj počiva moj otac, nisam time htio zadobiti počasti i bogatstvo, već samo pomoći svojima. Nisam li princa upoznao zauzimajući se za tvoju sestru? Laskajući mu, i ti moraš misliti na nju. Kada te primi predaj mu poklone koji mu pripadaju, zatim mu, biranim riječima, prenesi plodove tvojih
opažanja o Timbuktuu, spomeni mu svakako da u zemlji Crnaca postoje brojna carstva koja međusobno stalno ratuju, no da ne namjeravaju ići dalje od toga. Kada uspiješ zadobiti njegovu pažnju i povjerenje, govori mu o Mirjam, ako još nije slobodna u času kad ovo pišem. Da nije slobodna saznao sam od Haruna koji me, kod dolaska karavane, sačeka na vratima palače. Tamo sam kod upravitelja morao razdužiti jahaće životinje i u glavnog oružanika pohraniti poklone, čekajući da budem primljen kod suverena. Kada sam obavio sve formalnosti, vratio sam se pješice kući, brbljajući s Harunom, pripovjedajući mu o ujakovoj bolesti, prisjećajući se Segelmessa i Timbuktua, ne zaboravljajući ni Hibu koja me slijedila na pristojnoj udaljenosti noseći moje stvari. Njuškalo mi donese svježe novosti iz Fesa: Estagfirulah i brijač Hamza su umrli, Bog im se smilovao! Šepavi Ahmed se vratio u svoju provinciju na jugu Maroka gdje je, zajedno s bratom, vodio malu trupu mudžahedina koji su se borili protiv Portugalaca. U Halijevoj kući žene već bijahu u crnini jer je žalosna vijest stigla puno prije karavane. U kući me dočeka Salma, ushićena mojim povratkom, nestrpljiva da mi šapatom objavi da se ponovno udala. Još uvijek je živjela u ujakovoj kući kako moja mlađa sestrična ne bi bila sama, a možda i zato da ne bude pod istim krovom s Wardom. Muhamed je vrijeme provodio između triju obitavališta: stanova svojih žena i kuće na selu oko koje su napredovali zasađeni usjevi. Vidio sam i Fatimu koja mi uputi ucviljen pogled. Instinktivno se okrenuh da vidim je li Hiba iza mene. Zbunim se shvativši da upravo nasljedujem vlastitog oca ukliješten, kao i on, između dviju žena, razigrane robinje i uplakane sestrične. Sutradan sam ponovno otišao do palače gdje mi je, s obzirom na tragediju koja je pogodila moju obitelj, audijencija odobrena istoga dana. Međutim, vladar me nije primio nasamo. Oko njega su bili kapetan oružarnice, kancelar, čuvar kraljevskog pečata, šef protokola te brojni laskavci, mahom odjeveni raskošnije od sultana. Svi su međusobno mirno čavrljali dok sam ja uzbuđeno izlagao brižno pripremljen govor. Sultan bi, povremeno, osluhnuo nečije šaputanje, dajući mi znak da ne trebam prekidati izvještaj. Uočivši koliko zanimanje pobuđuju moje riječi, skratim govor što mogoh više i zašutjeh. Shvativši nakon kratka šaputanja da sam završio, izjavi da je, s obzirom na moju mladost, začuđen tolikom rječitošću. Zamoli me da svojima prenesem njegovu iskrenu sučut,
spomenu ujaka s nekoliko riječi nazvavši ga »naš vjerni sluga«, i završi željom da me ponovno vidi kojom drugom zgodom. Audijencija je bila završena. Nisam odlazio, usprkos namrgođenih obrva šefa protokola. »Htio bih, ako mi odobrite još minutu, iznijeti jednu molbu.« Počeo sam, što sam brže mogao, govoriti o sestri, ponavljajući često riječ nepravda, podsjećajući na obećanje dato Haliju. Monarh je gledao u drugom pravcu; bio sam uvjeren da me ne sluša; jedna me njegova riječ uvjeri u suprotno: »Leprozna?« Kancelar mu nešto prišapnu, a potom mi se obrati, tapšući me lagano po ramenu: »To je moja briga. Nećeš ostati razočaran. Ne dosađuj Njegovu Visočanstvu s tim problemom!« Poljubih monarhovu ruku i iziđoh. Harun me čekao s vanjske strane ograde. »Znaš li da si upravo počinio zločin protiv Božjeg Zakona?« Na prvi je pogled shvatio da su me ismijali i na svoj me način pokušao utješiti. Šutke sam ubrzao korak. Bio je uporan »Nedavno je jedan poznati šeik podržao tezu da u ovo naše doba većina vladara, ako ne i svi, gomilaju bogatstvo porezima koje zabranjuje Božji Zakon, da su lopovi i bezbožnici i da je, shodno tome, svako tko jede za njihovom trpezom, prihvati i najmanji poklon ili s njima uspostavi obiteljske veze, sudionik u njihovim krađama i opačinama.« Oneraspoložim se: »Takvim su riječima započinjali svi ratovi koji su napravili razdor među islamskim zemljama. Uostalom, umiri se, nije me pozvao za stol, ništa mi nije poklonio, nije mi ponudio ruku svoje kćeri. Nisam, dakle, ni lopov ni bezbožnik, i ne prijeti mi vatra džehenema. No moja je sestra još uvijek s leproznima!« Harunovo se lice smrkne. »Hoćeš li je uskoro posjetiti? - Čekam kancelarov odgovor. Radije bih je vidio poslije toga, možda ču joj moči donijeti kakve novosti.« U tjednima koji su slijedili ponovno sam pohađao predavanja na medresi Bu-Inania. Zamolili su me da učenicima pričam o putovanju, da im detaljno opišem džamije koje sam vidio u zemlji Crnaca, kao i grobove svetaca koje sam uspio obići. Pošto sam pomno bilježio sve pojedinosti,
pričao sam neumorno satima i satima, što je oduševilo profesora. Pozvao me k sebi i stao nagovarati da sva ta zapažanja ozbiljnije zabilježim, kao što su to prije mene radili Ibn Batuta i drugi glasoviti putnici. Obećah da ću to, s Božjom voljom, učiniti jednoga dana. Učitelj me upita želim li raditi, jer da njegov brat, direktor gradskog maristana52 , želi za sekretara mladog studenta koga bi plaćao tri stotine dinara mjesečno; oduševljen prihvatim jer su bolnice i ubožnice oduvijek pobuđivale moju znatiželju; dogovorismo se da ću na posao nastupiti ujesen. * * * Sačekao sam da proteknu dva mjeseca prije nego sam ponovno otišao u palaču, ne htijući da kancelar pomisli da ga požurujem. Primi me pretjerano ljubazno, izjavi da me čeka već tjednima, ponudi mi sirup, dirljivim se riječima prisjeti pokojnog ujaka, a potom mi pobjedonosno objavi da je uspio isposlovati da sestru ponovno pregledaju četiri žene pod zakletvom. »Moraš shvatiti, mladiću, naš si sultan, ma koliko moćan bio, ne može dopustiti da u grad vrati osobu za koju se sumnja da u sebi nosi tako groznu bolest. Ako ove žene izjave da ti je sestra zdrava i da po tijelu nema mrlja, vladarovo će je pismo izvući iz četvrti još istoga dana.« Rješenje mi se činilo prihvatljivo i odlučio sam da ga u najvećoj tajnosti prenesem Mirjam, da joj tako ulijem nadu. Harun me upita može li me pratiti; usprkos iznenađenju, bez oklijevanja sam rekao da može. Mirjam izrazi svoje zadovoljstvo što vidi da sam živ i zdrav nakon tako duga putovanja, no djelovala je još odsutnije nego posljednji put, a lice joj je bilo blijedo i beskrvno kao u mrtvaca. Ispitivački sam je promatrao: - Kako si, kako se osjećaš? - Puno bolje od gotovo svih susjeda. - Nadao sam se da ću te na povratku zateći slobodnu. - Imam ovdje previše posla. Ironična zajedljivost koja me toliko ogorčila prije dvije godine postane još izrazitija. - Sjećaš li se još moje zakletve? - Ako je održiš, ako se ne oženiš, ja neću imati ni djece ni nećaka.
Harun je stajao iza mene, promatrajući naizmjence stražu i rječicu; mojoj sestri kradomice uputi sramežljiv pozdrav, praveći se da na razgovor pažnje ne obraća. Iznenada se nakašlje i pogleda Mirjam ravno u oči: »Ako se budeš tako ponašala, ako se prepustiš malodušnosti, kad iziđeš odavde biti ćeš luda koju će trebati vezivati, tvoje oslobođenje neće tada imati nikakva smisla. Tvoj brat je došao da ti donese dobru vijest o ishodu njegova zauzimanja u palači.« Te je riječi u času smire te me mirno sasluša ne ometajući me ćudljivim ispadima ni ironičnim kreveljenjem. - Kada će me pregledati? - Uskoro. Budi stalno pripravna! - Još sam zdrava. Neće naći ni najmanju mrlju. - Ne sumnjam. Sve će dobro završiti! * * * Napuštajući to prokleto mjesto, dobacim Harunu molećiv pogled: »Misliš li da će izići odavde?« Umjesto odgovora nastavi hodati, očiju prikovanih uz tlo, zamišljena pogleda. Iznenada zastane, lice zagnjuri u dlanove a potom ih razmakne, ne otvarajući oči: »Hasane, donio sam odluku: želim da Mirjam bude moja žena, majka moje djece.«
GODINA MARISTANA 913. godina hidžre (13. svibnja 1507 - 1. svibnja 1508) Ubožnica u Fesu ima šest bolničara, jednog lampara, dvanaest čuvara, dvije kuharice, pet čistača, jednog portira, jednog vrtlara, jednog direktora, jednog pomoćnika, tri sekretara, od kojih se niko ne može požaliti na plaću i, jasno, velik broj bolesnika. No Bog mi je svjedok, nema nijednoga jedinog liječnika! Kada pristigne novi bolesnik, smjeste ga u sobu s nekim tko ga poslužuje i tu ostaje, bez ikakve liječničke njege, dok ne umre ili ne ozdravi. Bolesnici koji tu dolaze su stranci, oni iz Fesa radije se liječe kod kuće. Jedini ljudi iz grada koji se tu nalaze su luđaci i njima je namijenjeno nekoliko odvojenih soba. Iz straha da ne počine kakvo nedjelo noge im stalno drže okovane lancima. Zgrada gdje su smješteni na kraju je dugačka hodnika kojega su zidovi obloženi debelim gredama i samo iskusni čuvari usuđuju joj se prići. Onaj tko im nosi jelo naoružanje dugačkim štapom, pa ako primjeti da se tko-god od njih batrga, opali ga svom snagom, tako da ga ili umiri ili umlati. Kad sam počeo raditi u maristanu izričito su mi naglasili da se čuvam tih nesretnika: da im se ne obraćam i da uopće ne pokazujem da ih primjećujem. Ipak, neki od njih su u meni izazivali samilost, osobito jedan stariji čovjek, mršav i proćelav koji je dane provodio u molitvi i psalmodiranju, a svoju bi djecu nježno grlio kad bi ga posjećivala. Neke se večeri dokasna zadržah u radnoj sobi prepisujući stranice registra po kojem, nepažnjom, prolijem čašu sirupa. Kad sam odlazio, kradomice bacih pogled na nj: plakao je, nalakćen na usko okno svoje sobe. Ugledavši me, prekrije lice koprenom. Zakoračili u njegovu pravcu. Vidjevši to, stade mi pripovijedati, smirenim glasom, kako je on bogobojazan trgovac zatvoren na prijavu ljubomorna suparnika i kako ga obitelj ne uspijeva osloboditi pošto je njegov protivnik vrlo moćan i rado viđen na dvoru.
Njegova me pripovijest gane. Bliže koraknuh prema njemu, tješeći ga obećanjem da ću se već sutradan raspitati o svemu kod direktora. Kad sam mu se približio sasvim, iznenada skoči na mene, jednom me rukom ščepa za odjeću a drugom mi stade po licu razmazivati bljuvotinu, ispuštajući luđačke krikove; čuvari koji mi pritekoše upomoć, predbaciše mi moj neoprez. Srećom, hamam kraj maristana u to je vrijeme bio otvoren za muškarce. Cijeli sat proveo sam trljajući tijelo i lice, a zatim se uputih Harunu. Još uvijek sam bio izvan sebe: »Konačno sam shvatio, zahvaljujući jednom luđaku!« Riječi su mi bile isprekidane i zbrkane. »Shvatio sam zašto su svi koraci koje smo poduzimali završili neuspjehom, zašto me kancelar prima tako slatkorječivo, zašto mi stalno daje obećanja koja ne ispunjava!« Moj prijatelj nije pokazivao svoje osjećaje. Povratio sam dah: »U ovom gradu ima na tisuće ljudi koji se stalno zauzimaju za rođaka za kojeg tvrde da je nevin, premda je ponekad i najokrutniji ubojica, m tvrde da je pri zdravoj pameti - a koji često nalikuje luđaku koji me prevario, rođaka za kojeg tvrde da ji izliječen od lepre iako je sav nagrizen bolešću. Kako utvrditi razliku?« Očekivao sam da će mi se Njuškalo, kao i obično, suprostaviti no, ne reče ništa. Ostade miran, zamišljen, namršten. Svoj odgovor poprati pitanjem: »Sve što si kazao točno je. Što nam je sada činiti?« Njegova mi je reakcija bila neobična. U vrijeme kada je Mirjam bila samo sestra njegova prijatelja, nije oklijevao preuzeti inicijativu, nadvladati moju neodlučnost, obratiti se Estagfirulahu i prouzročiti skandal. Sada kada je on bio taj koji je neposrednije zainteresiran za sudbinu zatočenice, sada je izgubio sigurnost i samouvjerenost. Doduše, otkako mi je dao do znanja da namjerava oženiti moju sestru, Harun nije gubio vrijeme. Vrebao je na očev povratak sa sela da bi ga, raskošno odjeven, posjetio i svečano zaprosio ruku njegove kćeri. U drugim bi okolnostima Muhamed Mjerač jednog nosača koji nema ništa osim dobra glasa svoje zajednice držao jadnom prilikom; no, sa skoro devetnaest godina, Mirjam je bila u dobi kada u Fesu još samo robinje i prostitutke nisu proslavile svoje vjenčanje. Harun je bio neočekivani spasilac i, da nije bio preponosan, otac bi bio izljubio ruke tomu junačkom zaručniku. Nekoliko dana kasnije dva su bilježnika već
sastavila ugovor o vjenčanju; u njemu je stajalo da će mladenkin otac budućemu zetu isplatiti stotinu zlatnika. Već sutradan Warda je otišla ispričati novost Mirjam kojoj se, prvi put od utamničenja, vrate nada i osmijeh na lice. No Harun preko noći izgubi njemu tako osobenu razigranost, razdraganost i obješenjačku ćud; čelo mu bijaše neprekidno namršteno i zabrinuto. Te večeri, konačno, shvatim što se mojemu prijatelju motalo po glavi. Htio je čuti moje mišljenje. »Ne možemo ipak Mirjam zauvijek ostaviti kod leproznih! Kako naši pokušaji nisu donijeli očekivane rezultate, što misliš, što bi valjalo poduzeti?« Ništa mi nije padalo na pamet i moj je odgovor bio tim gnjevniji: »Svaki put kad pomislim na nju koja je već četiri godine nevina žrtva besramne nepravde, dobijem želju da Zerualija zgrabim za vrat i udavim, i njega i njegova ortaka, šeika leproznih!« Riječi sam popratio odgovarajućim pokretima. Harun nije bio nimalo impresioniran: »Tvoj je kamen prevelik!« Nisam shvaćao. Ponovio je, glasom koji je odavao nestrpljenje: »Kažem ti da ti je kamen prevelik, puno prevelik. Kada sam na ulici s ostalim nosačima često vidim ljude koji viču, vrijeđaju se i okupljaju gomilu. Ponekad netko od njih zgrabi kamen. Ako je kamen veličine šljive ili kruške, treba ga zaustaviti jer može raniti protivnika. Ako je, naprotiv, kamen veličine lubenice, možeš se slobodno udaljiti, čovjek ga uopće ne namjerava baciti, samo ima potrebu da u rukama osjeti njegovu težinu. Prijetnje da ćeš zadaviti Zerualija i šeika - to je kamen veličine minareta, da se zateknem na ulici kraj tebe, udaljio bih se slegnuvši ramenima.« Kao da nije opazio da sam pocrvenjeo od zbunjenosti, Harun nastavi, cijedeći polagano riječ po riječ: »Treba pronaći način da organiziramo njezin bijeg, ali tako da ne bude ponovno uhićena i da joj ne uznemiravaju obitelj. Naravno, neće moći živjeti u Fesu, barem ne nekoliko godina i, kako se namjeravam njome oženiti, morat ću njom uteći i ja.« Dovoljno dugo sam ga poznavao da bih shvatio da već snuje nekakav plan ali da mi ga neće odati prije vremena. Nisam, međutim, uspijevao shvatiti zašto to sve čini. Osjećao sam da u ime našega prijateljstva moram s njim porazgovoriti o tome.