* * * Za vrijeme Dzumada-tania, tri mjeseca nakon pada Granade, kraljevi poklisari dođu u središte grada te, uz pomoć bubnjeva, na arapskom i kastilskom objave Ferdinandov i Izabelin ukaz kojim se naređuje 'potpuni prekid svih odnosa između Židova i kršćana, što se može ostvariti jedino tako da se iz carstva svi Židovi izbace'. Oni odsad imaju odabrati između pokrštavanja i progonstva. Ako se odluče za posljednje, imadu na raspolaganju četiri mjeseca kako bi prodali imovinu, namještaj i nekretnine, no sa sobom ne smiju ponijeti ni zlato ni novac. Kad nas je, dan kasnije, Sara posjetila, lice joj je bilo otečeno od besane noći koju je proplakala, no, u njezinim, sada suhim očima, očitavalo se spokojstvo koje često prati predugo očekivanu tragediju; čak sije dopustila da se smije na račun kraljeva ukaza, ponavljajući hrapavim muškim glasom rečenice što ih bijaše zapamtila: »Obaviješteni smo od strane inkvizitora i drugih osoba da trgovina između Židova i kršćana vodi najgorim opačinama. Židovi pokušavaju zavesti novo-obraćene kršćane i njihovu djecu, dajući im da čitaju knjige sa židovskim molitvama, donoseći im o Uskrsu kruh bez kvasa, učeći ih o zabranjenim jelima, nagovarajući ih da se pokoravaju Mojsijevu zakonu. Naša se sveta katolička vjera time srozava i opada«. Majka ju je dvaput morala upozoravati da priguši glas, jer smo toga proljetnog jutra sjedjeli u dvorištu i Salma nije htjela da to sprdanje dopre do ušiju kakva zlonamjernog susjeda. Warda je, srećom, s ocem i sestrom otišla na tržnicu; ne znam kakva bi bila njezina reakcija da je čula Sarino podsmješljivo izgovaranje riječi »sveta katolička vjera«. Tek što Sara završi imitiranje, majka joj postavi jedino važno pitanje: 'Za što si se odlučila? Za pokrštavanje ili za progonstvo?' Namjesto odgovora Sara se usiljeno nasmiješi, a potom doda hinjenim nehajom: 'Ima još vremena.' Majka je pitanje ponovila tek nakon više tjedana: odgovor bijaše isti. No početkom ljeta kada već bijaše isteklo tri četvrtine roka ostavljena Židovima, Šarena dođe sama i objavi:
'Saznala sam da se i veliki rabin Španjolske, Abraham Stariji, pokrstio zajedno sa sinovima i svim rođacima. Najprije bijah užasnuta, a potom rekoh samoj sebi: Saro, udovice Jakuba Perdonilea, prodavača mirisa u Granadi, zar si ti bolja Židovka od rabina Abrahama? Tako, eto, odlučih da se pokrstim, sebe i svojih petero djece, ostavljajući Mojsijevu Bogu na brigu da procijeni što je doista u mome srcu.' Toga dana Saru obuze rječita tjeskoba i moja ju je majka promatrala s ljubavlju: 'Drago mi je da ne odlaziš. I ja ostajem u gradu, moj bratić više ne spominje odlazak.' Ipak, ni tjedan kasnije, Sara se predomisli. Jedne večeri bane uznemirena, vukući za sobom troje djece od kojih je najmlađi bio jedva nešto stariji od mene. 'Došla sam vam reći zbogom, ipak odlučih otići. Sutra ujutro kreće karavana za Portugal, priključit ću se. Jučer sam udala dvije starije kćeri, od četrnaest i trinaest godina, kako bi se za njih pobrinuli muževi, a kuću sam prodala nekomu kraljevom vojniku za četiri mule.' Zatim još doda, kao da se ispričava: 'Kad bih ostala, Salmo, živjela bih u strahu sve do smrti, i svakog bih dana sanjala o odlasku ali više ne bih mogla otići.' 'Čak i kad bi se pokrstila?' začudi se majka. Umjesto odgovora Šarena ispripovjedi priču što je posljednjih dana kolala po židovskoj četvrti Granade i koja ju je zapravo i navela da se odluči za egzil. 'Kažu da je neki mudrac iz naše zajednice stavio na prozor svoje kuće tri goluba. Jedan je bio ubijen i očerupan, i na nj je okačio papirić gdje je stajalo: Ovaj obraćenik otišao je posljednji: drugi golub, očerupan ali živ, nosio je natpis: Ovaj je obraćenik otišao nešto ranije; treći je sačuvao i život i perje i na njegovu se natpisu moglo pročitati: Ovaj je otišao prvi Sara i njezini odmicali su ne osvrćući se; a bilo je pisano da ćemo im se, uskoro, i mi pridružiti na putu propasti.
GODINA MIHRADŽANA 895. godina hidžre (21. listopada 1492 - U. listopada 1493) Nikad više, iza te godine, nisam se pred ocem usuđivao spomenuti riječ Mihradžan25 , jer bi ga, na spomen te riječi preplavila bolna sjećanja. I nikad više naša obitelj nije slavila taj praznik. Sve se zbilo devetog dana svetoga mjeseca ramazana ili, bolje rečeno, na dan Svetoga Ivana, dvadeset i četvrtog lipnja, jer se praznik Mihradžan slavio ne po muslimanskoj godini, već prema kršćanskom kalendaru. Taj dan označava ljetni solsticij te je, dakle, u vezi sa suncem pa mu nema mjesta u našoj lunarnoj godini. U Granadi, kao uostalom i Fesu, uvijek su se pratila oba kalendara. Ako obrađujemo zemlju, ako želimo znati kada posaditi jabuke, posjeći šećernu trsku ili se okupiti za berbu grožđa, samo nam sunčevi mjeseci omogućavaju da se snađemo; tako npr. kada se približava Mihradžan zna se da je vrijeme za branje kasnih ruža kojima potom neke žene kite grudi. Za uzvrat, kada krećemo na put, orijentiramo se prema kretanju mjeseca, a ne sunca; je li puni mjesec ili mladi mjesec, da li raste ili se smanjuje, budući da se jedino tako mogu određivati etape neke karavane. Usput rečeno, ogriješio bih se o istinu kad bih zaboravio dodati da kršćanski kalendar nije služio samo za brigu o usjevima: pružao je on i brojne prilike za praznovanje, čega se moji sunarodnjaci nikada nisu lišavali. Nisu se zadovoljavali proslavljanjem Mevluda, Prorokova rođenja, velikim poetskim dvobojima na javnim mjestima i dijeljenjem namirnica siromasima; prisjećali su se također i Mesijina rođenja, i o toj su zgodi spravljali posebna jela od pšenice i boba, slanutka i povrća. I dok se muslimanska Nova godina, Ras'-as-Sana u prvome redu označavala službenim čestitanjima u AJhambri, kršćanska Nova godina pružala je povod za slavlja koja su djeca nestrpljivo iščekivala: stavljali bi maske i uz pjesmu kucali na vrata imućnih ljudi koji bi im davali suho voće - doduše, više zato da se riješe buke nego iz zahvalnosti; osim toga svečano se
dočekivao i početak perzijske godine, Nayrouz. Večer uoči proslavljala bi se brojna vjenčanja, budući da je to bila pogodna prilika za plodnost; na ulicama bi se cijeloga dana prodavale igračke od pečene gline ili lakirane keramike koje su, usprkos zabrani vjere, predstavljale konje ili žirafe. Bili su tu, naravno, i glavni muslimanski blagdani: Kurban Bajram najveći Aid26 , dan kada bi se mnogi stanovnici Granade i upropastili ako treba, samo da nabave žrtvenu ovcu ili kupe novu odjeću; prekid posta, kada se ni najsiromašniji nisu častili s manje od desetak jela; Ašura, dan posvećen sjećanju na mrtve, kada bi se izmjenjivali raskošni pokloni. Svim tim proslavama treba još dodati i Uskrs, Assir, početak jeseni a, nadasve, čuveni Mihradžan. Za Mihradžan je običaj da se s pomoću slame zapale velike vatre; ljudi su, smijući se, govorili da se te noći, najkraće u godini, uopće ne isplati spavati. Uostalom, bilo je uzaludno takvo što i pokušati, grupe mladih besposličara do jutra bi lutale gradom pjevajući iza svega glasa; imali su, povrh svega, i nezgodnu naviku da sve ulice poliju vodom, nakon čega bi bile skliske slijedeća tri dana. Te se godine mangupima pridruže stotine kastilskih vojnika; ovi već ujutro preplaviše brojne krčme otvorene nakon pada Granade, a potom se razmilješe gradom. Zbog svega toga, otac nije imao nikakvu želju da sudjeluje u općem veselju. Tek su ga moj i sestrin plač, te Wardino i majčino zauzimanje, uspjeli uvjeriti da nas povede u šetnju - samo po Albaicinu, izričito je naglasio. Pričeka, dakle, zalazak sunca - bijasmo u mjesecu posta - na brzinu proguta teško zasluženu čorbu od leće - kako je ramazan težak kad su dani tako dugi! - i povede nas do Vrata zastava, gdje su se o toj zgodi smještali prodavači uštipaka, suhih smokava i sladoleda od marelica, spravljena od snijega što je na mulama dopreman sa vrhunca planine Cholair. Sudbina nas posla u Ulicu starog bedema. Otac je koračao na čelu držeći Mirjam za jednu, mene za drugu ruku, izmjenjujući pokoju riječ sa susjedima koje bi sretao; majka je bila dva koraka iza, a Warda, koja ju je u stopu pratila, odjednom krikne »Juan!« i stade kao ukopana: s naše desne strane zastao je mladi brkati vojnik koji je, pijano štucajući, bezuspješno pokušavao prepoznati ženu s velom koja ga je zazvala. Otac odmah nasluti opasnost pa, hitro zakoračivši do svoje priležnice, čvrsto je uhvati za lakat govoreći poluglasno: Vratimo se kući, Warda! Za ime Spasitelja Ise, vratimo se!
Glas mu je bio molećiv - ta čovjek imenom Juan bijaše okružen još četvoricom kastilskih vojnika koji su, očigledno, bili pripiti i k tomu, kao i on, naoružani veličanstvenim kopljima! Svi se prolaznici pomaknu ustranu kako bi mogli prisustvovati sceni a da u nju ne budu umiješani. Warda sve razjasni kratkim uzvikom: To je moj brat!' Zatim dobaci mladiću koji je zbunjeno čekao: 'Juan, ja sam Esmeralda, tvoja sestra!' Izgovarajući te riječi, oslobodi desnu ruku Muhamedova snažnog stiska i lagano zadignu veo. Vojnik se približi, uhvati je za ramena i ostanu tako nekoliko časaka, a zatim je čvrsto privije uza se. Otac problijedi i poče drhtati, znao je da gubi Wardu i, još gore, da je pred cijelim susjedstvom ponižen, povrijeđen u svojoj muževnosti. Ja, naravno, nisam shvaćao ništa od drame što se odvijala. Jedino čega se jasno sjećam jest trenutak kada se vojnik ustremio na mene. Upravo je rekao Wardi da ga mora slijediti i vratiti se s njim u njihovo selo, imenom Alcantarilla. Ona je odjednom pokazala neodlučnost. Premda je spontano iskazala sreću što je nakon pet godina zatočeništva pronašla brata, nije baš bila sigurna da želi napustiti kuću moga oca kako bi se vratila roditeljima s djevojčicom koju joj je napravio jedan Maur; više, nesumnjivo, muža ne bi našla. Nije bila nesretna u Muhameda Mjerača koji ju je hranio, odijevao i nikada je nije zanemarivao više od dvije noći zaredom. Osim svega, kada netko živi u gradu poput Granade, vladali u njoj jad i bijeda on se ne želi vratiti i zakopati u seoce u okolici Murcije. Možemo zamisliti da su joj glavom kolale slične misli u času kad ju je brat nestrpljivo prodrmao: 'Ova djeca su tvoja?' Posrćući, ona se nasloni na zid i promrmlja ne, odmah nadjačano jednim da. Čuvši posljednju jrfječ, Juan skoči do mene i zgrabi me jednom rukom. Kako zaboraviti krik koji je tada ispustila moja majka? Bacila se na vojnika grebući ga i udarajući, dok sam se ja otimao koliko sam mogao. No to ga nije zavaralo: naglo me odgurne da bi sestri prijekorno dobacio: 'Dakle, samo je kćer tvoja?' Nije izustila ni riječi, a to je Juanu bio dovoljan odgovor. 'Vodiš je sa sobom ili je ostavljaš njima?' Glas mu je postao tako grub da se nesretnica uplašila. 'Smiri se, Juan', molila je, 'ne pravi skandal. Sutra ću spremiti stvari i krenuti za Alcantarillu.'
No vojnik je drugačije gledao na stvar. 'Ti si mi sestra, isti čas ćeš poći po stvari i krenuti sa mnom!' Ohrabren Wardinim naglim preokretom, otac se primakne i reče: 'Ona je moja žena!' Rekao je to arapski, a zatim lošim kastilskim. Juan ga ošamari zamahnuvši iza sve snage i otac se ispruži po blatnu kolniku. Majka stade jadikovati kao kakva narikača, a Warda je vikala: 'Nemoj ga ozlijediti! Uvijek je sa mnom dobro postupao! On je moj muž!' Vojnik koji je u međuvremenu bezobzirno zgrabio sestru, posustane malo, a zatim dobaci nešto blažim glasom: 'Za me si ti bila njegova zatočenica, ali otkad je ovaj grad u našim rukama, više mu ne pripadaš! Ako tvrdiš da ti je to muž, moći će te zadržati, no mora se odmah krstiti, a svećenik treba blagosloviti vašu vezu.' Svoje preklinjanje Warda sada okrene ka ocu: 'Prihvati, Muhamed, ili će nas rastaviti!' Zavlada tišina. Netko iz gomile vikne: Alah je velik! Otac, koji je još bio na zemlji, lagano ustane, dostojanstveno zakroči prema Wardi i dobaci nesigurno: 'Dat ću ti tvoje stvari i tvoju kćer!' Potom se uputi kući prolazeći kroza špalir glasova što odobravahu. 'Htio je spasiti obraz pred susjedima', komentirala je ravnodušno moja majka, 'no ipak se osjećao slabim i nemoćnim.' Zatim još doda trudeći se da zatomi ironiju: 'Za tvog je oca to bio trenutak kada je Granada zaista pala u ruke neprijatelja.' * * * Danima Muhamed ostane kod kuće, satrven i neutješan; odbije, čak, da se prijateljima pridruži kod iftara, objeda kojim se prekida post; nitko mu to međutim nije zamjerao; vijest o njegovoj nesreći pročuje se još iste večeri, pa susjedi navraćahu da mu, kao bolesniku, donesu jela koja nije mogao probati u njih. Salma se potpuno pritaji. Nije mu se obraćala, samo je odgovarala na pitanja, pazeći da ga ja ne uznemiravam, ne namećući mu
svoje prisustvo no ne udaljavajući se odveć, kako ne bi morao dva puta tražiti istu stvar. Premda je bila zabrinuta, majka je zatomljivala svoj temperament uvjerena kako će vrijeme učiniti svoje i izliječiti oca. Žalostilo ju je da vidi koliko je Muhamed bio vezan uza svoju priležnicu, nadasve što tu privrženost otvoreno pokazuje pred svim albecinskim lajonama. Kad sam je već kao mladić upitao nije li usprkos svemu bila zadovoljna što joj je suparnica otišla, uvjerljivo se branila: 'Razumna supruga pokušava biti prva među ženama svoga muža, jer uzaludno je htjeti biti jedina.' I još doda hinjenom veselošću: 'Štogod se govorilo, biti jedina supruga nije ništa ugodnije nego biti jedino dijete! Više radiš, više se dosađuješ, sama moraš trpjeti raspoloženja i zahtjeve muškarca. Istina, postoji ljubomora, intrige, svađe, no to se barem odvija unutar kuće; jer, od trenutka kada se u potrazi za užicima muž uputi izvan kuće, izgubljen je za sve svoje žene.' To je nesumnjivo razlog što se Salma toliko usplahirila kada je, posljednjeg dana ramazana, Muhamed naglo ustao sa svojega uobičajenog mjesta i odlučnim korakom izišao iz kuće. Tek nakon dva dana saznala je da je otišao vidjeti Hameda zvanog al-fakkak, starog »osloboditelja« Granade; on je već preko dvadeset godina obavljao tešku ali unosnu trgovinu - otkupljivanje zatočenih muslimana od kršćana. U Andaluziji su uvijek postojale osobe zadužene da traže zatvorenike i izbore se za njihovo izbavljenje. Bilo ih je ne samo među nama, već i među kršćanima koji su, odavno, uobičajili da za alfaqueque major imenuju kakvu uglednu osobu kojoj bi pomagali brojni izbavitelji. Obitelji zatočenika došle bi prijaviti nestanak: vojnik pao u ruke neprijatelja, stanovnik nekoga opkoljenoga grada, seljanka uhvaćena kod upada u selo. Fakkak, ili jedan od njegovih predstavnika, započeo bi istragu odlaskom na područje koje drže neprijatelji ponekad čak u vrlo udaljene krajeve, prerušen u trgovca ili otvoreno naglašavajući vlastitu ulogu kako bi pronašao nestale i ugovorio visinu otkupnine. Kako mnoge obitelji nisu mogle platiti zatraženu svotu, organiziralo bi se sakupljanje novca i nijedan milodar vjernici nisu toliko cijenili kao onaj namijenjen otkupu porobljenih nesretnika. Mnogi bi se pobožni ljudi upropastili otkupljujući zatočenike koje često nikada nisu ni vidjeli, ne očekujući druge nagrade do Njegove blagonaklonosti. Međutim, bilo je među izbaviteljima i običnih strvinara
koji su iskorištavali nesreću pogođene obitelji iznuđujući i ono malo novca što je bilo. Hamed nije pripadao takvima, njegovo skromno obitavalište svjedočilo je o tome. »Dočekao me hladnom ljubaznošću čovjeka kojega stalno zasipaju molbama«, pripovijedao je otac s ustručavanjem koje vrijeme nije uspjelo pomesti. »Ponudio me da sjednem na mekani jastuk i, nakon što me upita za zdravlje, zamoli me da izložim što me dovelo k njemu; kad mu rekoh, nije se mogao obuzdati - prasne u glasan smijeh koji završi podužim kašljucanjem. Uvrijeđen, ustah spreman da pođem, no Hamed me povuče za rukav. 'Mogao bih ti po godinama biti otac', reče, 'ne smiješ mi zamjeriti! Moj smijeh nemoj shvatiti kao uvredu već kao izraz štovanja tvoje nevjerojatne smjelosti! Dakle, osoba koju želiš povratiti nije muslimanka već kastilska kršćanka koju si se usudio držati zatočenu punih osamnaest mjeseci nakon pada Granade, iako je prva odluka što su je pobjednici donijeli bila da se uz veliku pompu oslobodi posljednjih sedam stotina zatočenika koji su ostali u našemu gradu!' Odgovorih kratkim da. Promotrio me, pomno razgledao moju odjeću i, ocijenivši, nesumnjivo, kako sam osoba dostojna poštovanja, obrati mi se sporo i blagonaklono: 'Sine moj, shvaćam da si privržen toj ženi pa, ako tvrdiš da si se prema njoj uvijek odnosio valjano, da si obožavao kćer koju ti je ona darovala, vjerujem ti dragovoljno. No i sam znaš da se sa svim robovima nije tako postupalo - ni u nas, ni u Kastiliji! Dane su, uglavnom, provodili noseći vodu ili izrađujući sandale, a noću bi ih kao stoku, s lancima oko nogu ili oko vrata, zatvarali u prljave podzemne hodnike. Tisuće naše braće još uvijek trpi istu sudbinu i nitko više ne misli o tome kako da ih izbavi. Misli na njih, sine moj, i pomozi mi da otkupim barem nekolicinu, umjesto da slijediš svoju tlapnju jer, budi siguran, nikad više u Andaluziji musliman neće moći zapovijedati kršćaninu, pa ni kršćanki! A ako ustraješ u želji da povratiš tu ženu, morat ćeš proći kroza crkvu.' Izgovori jednu kletvu i dlanovima prijeđe preko lica prije nego nastavi: 'Nađi utočište u Alahu, moli ga da ti ulije strpljenje i pomirenošt sa sudbom.'« »Kad ustah da krenem, razočaran i ozlojeđen, Hamed mi povjerljivim tonom uputi posljednji savjet: 'U ovom je gradu mnogo ratnih udovica, mnogo siročadi, mnogo napuštenih žena! Ima ih, nesumnjivo, i u tvojoj vlastitoj rodbini. Nije li Knjiga odredila da ih muškarci koji mogu zaštite? U trenucima velikih nevolja, kao što je ova što se obrušila na nas,
velikodušan musliman mora uzeti dvije, tri ili četiri žene, jer istodobno uvećava svoj užitak i čini hvalevrijedno i korisno djelo za zajednicu. Sutra je praznik, pomisli na sve koji će ga dočekati u suzama.' Kad sam odlazio od starog fakkaka nisam znao tko me doveo do njegovih vrata, Nebo ili Pakao.« Ni dan danas to ne bih znao kazati. Jer Hamed će se, nakraj u, zauzeti s toliko umješnosti, toliko odanosti, toliko gorljivosti da će to još godinama potresati život cijele moje obitelji.
GODINA PUTOVANJA 899. godina hidžre (12. listopada 1493 - 1. listopada 1494) Izgubljena domovina nalik je na posmrtne ostatke voljene osobe: pokopajte je s poštovanjem i smatrajte vječno živom. Estagfirulahove riječi odzvanjale su u ritmu brojanice od jantara što su je njegovi mršavi prsti neumorno prebirali. Oko propovjednika, četiri ozbiljna, bradata lica, među kojima i lice moga oca Muhameda, četiri izdužena lica na kojima se ocrtavala ista tjeskoba koju je šeik nemilice poticao. »Idite, iselite se, neka vas vodi Bog, jer ako pristanete da živite u potčinjenosti i poniženju, ako prihvatite da živite u zemlji gdje se ismijavaju odredbe vjere, gdje se svakodnevno vrijeđaju Knjiga i Prorok - pratile ga molitve i blagoslov! - pružit ćete o islamu nedostojnu sliku za koju ćete Svevišnjemu polagati račune na Sudnji dan. U Knjizi piše da će vas toga dana anđeo smrti upitati: Zar zemlja Božja nije bila dovoljno prostrana? Zar niste mogli napustiti svoju domovinu i negdje potražiti azil? Od toga će trenutka pakao biti vaše prebivalište.« Te godine, ispunjene bijedom i iskušenjima, završavao je trogodišnji rok ostavljen stanovnicima Granade da izaberu između potčinjavanja i izgnanstva. Prema ugovoru o kapitulaciji, imali smo vremena da odluku donesemo do početka 1495. godine Krista, no kako je plovidba ka Magrebu postajala opasna već od listopada, trebalo je krenuti već u proljeće ili, najkasnije, u ljeto. Za one koji izabraše da ostanu, brzo se udomaćio nadimak što je već bio u upotrebi, a označavao je muslimane koji su živjeli na kršćanskom području - sluga, mudadžan, riječ koju su Kastilijanci izokrenuli umudedžar. Usprkos uvredljivu nadimku, mnogi su stanovnici Granade oklijevali. Tajni sastanak u dvorištu naše kuće u Albaicinu - Bog nam je vratio! - nalikovao je tisućama drugih što su te godine održani u gradu i gdje se raspravljalo o sudbini naše zajednice, ponekad čak i o sudbini jednoga
njezinog člana. Estagfirulah je bio prisutan kadgod je mogao; govorio je odlučno ali tiho, kako bi jasno dao do znanja da se sada nalazi u neprijateljskoj zemlji. To što još nije krenuo u izgnanstvo, govorio je, to je samo zato da one koji još oklijevaju odvrati od propasti. Među prisutnima nije manjkalo neodlučnih - počevši od mog oca koji se još nadao da će pronaći Wardu i kćer, i koji se zaklinjao da će ih povesti sa sobom pred nosom svih vojnika Kastilije i Aragona. Zahvaljujući upornosti i brojnim posjetima, Hamed Izbavitelj obeća da će poslati barem poruku Wardi. Uspije, također, uz veliku svotu novaca, zadužiti istim zadatkom trgovca, Genovežanina imenom Bartolomeo, koji je godinama živio u Granadi i stekao veliko bogatstvo otkupljivanjem zatočenika - zato i nije htio otići prije nego pobere plodove skupih koraka koje bijaše poduzeo. Nesreća od njega učini drugog čovjeka: ravnodušan prema sveopćem negodovanju jednako kao i prema Salminim suzama, u svojoj je nevolji tražio utočište bježeći od ostalih problema. Naš susjed, brijač Hamza, oklijevao je iz drugih razloga. Posjedovao je mnogo zemlje koju je kupovao, komad po komad, tijekom dvadeset godina napornog ali unosnog obrezivanja, i zarekao se da neće otići prije nego po dobroj cijeni vinograde proda do posljednje stope; za to je valjalo pričekati jer su mnogi koji su se spremali na put u žurbi u bescjenje prodavali svoja polja. 'Hoću tim prokletim kaurima naplatiti najvišu moguću cijenu', pravdao se. Hamza je oduvijek bio Estagfirulahov poklonik i šeik ga je htio poštedjeti nezgode da se nađe u stanju nečistoće - on čija je britva oplemenila polovicu albecinskih dječaka. Naš drugi susjed, Saad, stari vrtlar koji nedavno bijaše oslijepio, osjećao je da nema snage za odlazak. Staro se drvo ne presađuje u novu zemlju, ponavljao je. Kao pobožan i skroman čovjek koji se u svemu bojao Boga, došao je da iz šeikovih usta čuje što u njegovu slučaju svjetuje ulema, upućena u Riječ i pravednu Tradiciju. »Hamza i Saad stignu nešto poslije podnevne molitve«, prisjećala se majka. »Muhamed ih uvede, a ja se s tobom povukoh na gornji kat. Bili su blijedi s usiljenim osmjehom na licu, kao i tvoj otac koji ih smjesti na stare jastuke u sjenovit kutak dvorišta izmijenivši s njima nekoliko tihih riječi
koje nisam čula. Šeik stigne nakon sat vremena i tek onda me Muhamed pozove da pripremim svježi sok.« Estagfirulah uđe s Hamedom, upućen u prirodu njegovih veza s domaćinom. Starac se bio raznježio nad očevom ludošću i, premda se s njim često viđao u zadnjih godinu dana, sve manje ga je pokušavao dovesti pameti, a sve je više odavao poštovanje njegovoj smjelosti i vatrenoj zaljubljenosti. Ipak, toga je dana fakkakov posjet odisao posebnom ozbiljnošću: ponovno je bio vjerski dostojanstvenik kojega su svi poznavali - oči ispucalih kapaka gledale su strogo, a riječi odavale dugogodišnje iskustvo trgovanja nevoljom. 'Cijeloga sam života sretao zatočenike koji su sanjali samo o slobodi i koji ne mogu shvatiti kako slobodan čovjek zdrava razuma može dragovoljno odabrati zatočeništvo.' Stari Saad se oglasi prvi: 'Ako svi odemo, islam će zauvijek biti iskorijenjen iz ove zemlje pa, kada milošću Božjom stignu Turci da s kaurima ukrste mačeve, nećemo više biti tu da im pomognemo.' Estagfirulahov glas pouke ušutka vrtlara: 'Ostati u zemlji koju su osvojili nevjernici vjera zabranjuje jednako kao što zabranjuje da se jedu mrtve životinje, krv i svinjsko meso, jednako kao što zabranjuje ubojstvo.' Zatim doda položivši tromo ruku na Saadovo rame: 'Svaki musliman koji živi u Granadi uvećava broj stanovnika zemlje nevjernika i tako pridonosi jačanju neprijatelja Boga i Proroka.' Jedna suza klizne starčevim licem, pa stidljivo šmugnu među dlake na bradi: 'Prestar sam, previše bolestan, previše siromašan da bih se potucao po cestama i morima. Nije li Prorok rekao: Radite kako vam je lakše i ne tražite nepotrebne teškoće?' Hamed se smiluje nad vrtlarovom sudbinom pa, riskirajući da razljuti šeika, blagim glasom izrekne ohrabrujući stavak iz sure o ženama: »... izuzevši nemoćne, muškarci, žene i djeca, koji nemaju nikakvih mogućnosti i pred kojima se ne ukazuje nikakav put, jer njima će možda Bog dati odrješenje, On je gospodar odrješenja, On je gospodar oproštenja.« Saad se žurno nadoveže: Travo kaza svemogući Alah.' Estagfirulah nije mogao poreći nešto toliko očigledno: 'Bog je dobar, a njegova strpljivost bezgranična. On ne traži isto od onih koji mogu i od
onih koji ne mogu. Ako Mu se želiš pokoriti odlaskom u izgnanstvo, ali to ne možeš ostvariti, On će vidjeti što nosiš u srcu i sudit će ti prema tvojim namjerama. Neće te osuditi na pakao, no moguće je da će tvoj pakao biti na ovomu svijetu, u ovoj zemlji. Tvoj pakao bit će svakodnevno poniženje - tvoje i žena roda tvoga.' 'A ti, Muhamede? A ti, Hamzo? Jeste li i vi siromašni i nemoćni? Niste li vi velikaši, uglednici ove zajednice? Kakvu vi imate ispriku da se ne pokorite odredbama islama? Ne očekujte nikakvu popustljivost, nikakav oprost grijeha, ako krenete stopama otpadnika Jahje, jer Svevišnji mnogo traži od onih koje je obasuo blagonaklonošću!' Obojica se, krajnje zbunjeni, zakunu da nipošto ne namjeravaju zauvijek ostati u zemlji nevjernika i da samo žele srediti poslove kako bi spremniji krenuli na put. 'Proklet bio tko prodaje Raj nebeski za zemaljska dobra!' usklikne Estagfirulah, dok se Izbavitelj, ne želeći nasrtati na Muhameda, svjestan da je otac napet i da može počiniti kakvu ludost, očinski obrati tvrdoglavcima: 'Otkako je u rukama nevjernika, ovaj je grad za nas obeščašćeno mjesto. To je zatvor kojega su se vrata polako počela zatvarati. Zašto ne iskoristite posljednju priliku za bijeg?' Ni kletve propovjednika ni prigovori Izbavitelja ne uspiju oca uvjeriti da napusti grad. Već dan nakon sastanka ode do Hameda da potraži vijesti od svoje ljubljene. Salma je nijemo patila i nadala se odlasku. »Već su započele prve ljetne vrućine«, pričala je, »no parkovi su u Granadi bili pusti, a cvijeće bez sjaja. Najljepše kuće u gradu zjapile su prazne, dućani izgubiše raznolikost, a ulični žamor utihnu čak i u siromašnim četvrtima. Na javnim mjestima kastilijanski su vojnici sretali još jedino prosjake, jer su se muslimani koji su držali do sebe, ako već ne bijahu otišli, stidjeli izlagati pogledima.« Zatim doda satrvenim glasom: Kada se ne pokoravaš Svevišnjem, bolje to radi potajice: kočoperiti se grijehom, dvostruki je grijeh. Neprestano je to ponavljala ocu, ne uspijevajući ga pokolebati. 'Na ulicama Granade promatraju me samo oči onih koji nisu otišli; što bi mi se oni usudili zamjeriti?' Uostalom, uvjeravao ju je, njegova najveća želja je da ode iz toga grada gdje je uzdrmano njegovo ljudsko dostojanstvo; no neće pobjeći kao šakal!
Krenut će uzdignuta čela i prezriva pogleda. Dođe i du-al-qa'da, pretposljednji mjesec u godini, a na Hamzu red da krene na put: na mukama zbog majke, babice, koja ga je obasipala jadikovkama da će cijelu obitelj odvući u džehennem27 , ode ne prodavši zemlju, zarekavši se da će se za nekoliko mjeseci vratiti da nade kupca. I za Estagfirulaha, također, kucnu čas odlaska u izgnanstvo; ne uze sa sobom ni zlata ni raskošne mantije, samo Kuran i poputbinu. »Zatim dođe mjesec du-al-hidždža - nebo je bivalo sve oblačnije, noći svježije. Tvoj je otac tvrdoglavo ostajao pri svomu, provodeći dane između Izbavitelja i Genovežanina, vraćajući se navečer skrhan ili uzbuđen, zabrinut ili ohrabren no, svejednako, odlaska ne spominjući. Zatim, iznenada, ni dva tjedna prije Nove godine, obuze ga grozničavost: htio je krenuti istoga časa, u Almeriju je trebao stići u roku od tri dana. Zašto u Almeriju? Zar nije bilo bližih luka - kao Adra, gdje se ukrca Buabdil, ili La Rabita, ili Salobrena, ili Almunecar? Ne, to je baš morala biti Almeria28 i moralo se stići u slijedeća tri dana! Uoči odlaska, Hamed nam dođe poželjeti sretan put, a ja shvatim da on ima veze s Muhamedovim zanosom; upitam ga hoće li se i on iseliti; ne, odgovori sa smiješkom, otići će tek nakon oslobođenja posljednjeg zatočenika-muslimana. Salma nije popuštala: 'Ostat ćeš dugo u zemlji nevjernika!' Izbavitelj se osmjehnuo, zagonetno, no s izvjesnom dozom melankolije: 'Nekada treba odredbe Svevišnjega kršiti kako bi im se bolje pokorio', promrmlja kao da govori sebi a, možda, i samom Stvoritelju.« Krepuli smo drugoga jutra, prije molitve - otac na konju, majka i ja na mulama, prtljaga natovarena na još pet živina. Blizu Vrata Nadžd, u južnomu dijelu grada, priključismo se desetinama drugih putnika s kojima smo putovali kako bismo bili sigurniji; okolica grada i planinski prijelazi vrvjeli su banditima, jer svima je bilo poznato da se velika bogatstva neprestano prevoze ka obali. * * * Posvemašnja zbrka koja je vladala u Almerii, neizbrisivo mi se usjekla u sjećanje. Mnogi se na odlazak odlučiše u posljednjem trenutku i sada su
gotovo jurišali na svaku i najmanju barku. Tu i tamo bi neki kastilski vojnici prijetećim urlanjem pokušavali smiriti uzročnike meteža, dok su drugi, s pohlepom u očima, provjeravali pokoji kovčeg. Bilo je dogovoreno da iseljenici sa sobom mogu ponijeti svu imovinu, bez ikakvih ograničenja, no nerijetko se pokazalo korisnim ostaviti koji cekin u rukama odviše upornih oficira. Na plaži je cjenkanje bilo u punom jeku vlasnicima brodica stalno su držane prodike o sudbini što je Bog sprema onima koji iskorištavaju zlu kob muslimana no, očigledno, zalud - troškovi prijevoza rasli su iz sata u sat. Laka zarada mami i uspavljuje savjest, a trenuci sveopće izbezumljenosti nisu baš najpogodniji za velikodušnost. Pomireni sa sudbinom, muškarci su driješili kese dajući obiteljima znak da požure. Kad bi se ukrcali, pokušavali su žene i kćeri poštedjeti prevelikog promiskuiteta, što se pokaza mučnim zadatkom kada se tri stotine ljudi natrpa na brodić koji nikada nije vozio toliko. Otac je, od samog dolaska, odbio da se umiješa u gomilu. Iz sedla je detaljno osmotrio luku, a zatim se uputi ka drvenoj kolibi gdje ga na pragu uslužno dočeka jedan dobro obučen čovjek. Pratili smo ga na nekoj udaljenosti, on mahnu da priđemo. Nakon par minuta, udobno posjedamo na vlastite kovčege koje smjestismo na praznu brodicu u koju uđosmo preko mostića koji bje iza nas skinut. Naš je domaćin bio nitko drugi već Hamedov brat, upravitelj almerijske carine kojega Kastilijanci još ne bijahu uklonili s tog položaja. Brodica je bila njegova a putnici su se trebali ukrcati tek sutradan. Majka dade ocu i meni korijen đumbira koji smo trebali žvakati da izbjegnemo morsku bolest, a i sama uze veliki komad. Uskoro padne večer i, nakon što pojedosmo nekoliko mesnih okruglica koje nam posla domaćin, utonemo u san. U zoru nas probude krici i metež. Deseci bučnih muškaraca, žena s bijelim ili crnim koprenama i izbezumljene djece koja su vrištala, navaljivalo je na našu brodicu. Morali smo se grčevito držati za kovčege da ne budemo izbačeni. Ili čak bačeni preko ograde. Kada se brod počeo udaljavati od obale, majka me privije uza se; oko nas žene i starci molili su i zapomagali, njihove glasove jedva je gušilo hučanje mora. Toga dana, krećući u izgnanstvo, samo je otac ostao spokojan; tijekom cijele plovidbe Salma je naslućivala razlog zagonetna osmijeha na njegovim usnama: sred potpuna rasula, uspio je izvojevati sićušnu pobjedu...
II KNJIGA O FESU
Bio sam tvojih godina, sine moj, i nikada više nisam vidio Granadu. Bog nije htio da se cijela moja sudbina ispiše u jednoj jedinoj knjizi, već da se valja kao val za valom, ritmom mora. Na svakoj mi je plovidbi oduzeo jednu sudbinu da bi me obdario drugom; na svakoj novoj obali, mome je imenu dodao ime jedne napuštene domovine. Od Almerie do Mellile, u jednom danu i jednoj noći, moj život se okrenu naglavce. Hamed Izbavitelj dobro obavi posao, Bog mu oprostio. Kad od andaluzijske obale iza nas ostade tek tanka mreža grižnje savjesti, neka žena dojuri preskačući veselo putnike i prtljagu. Živahno kretanje slabo se uklapalo u njezin izgled: zamotanu u tamne, guste koprene, teško bismo je prepoznali da nije nosila Mirjam u naručju! Jedine radosne uzvike ispustišmo Mirjam i ja. Muhamed i Warda skameniše se - što od sreće, što od stotine pogleda koji bijahu upereni u njih. Salma me čvršće privi u naručje. Po jedva čujnu disanju i nekoliko uzdaha koje ispusti, shvatih da pati. Zaštićene velom, suze su joj nesumnjivo tekle, i to ne bez razloga: pretjerana strast moga oca uskoro će nas dovesti do ruba propasti. Muhamed Mjerač - tako spokojan, a tako goropadan! U mladosti ga izgubih da bih ga opet pronašao u zrelim godinama, kada ga više nije bilo! Moradoh dočekati prve sijede lasi, prva kajanja, da shvatim da svaki čovjek, pa i moj otac, ima pravo zalutati ako vjeruje da ide za srećom. Od tada sam počeo voljeti njegova lutanja, kao što se nadam da ćeš ti voljeti moja, sine moj. Želim ti čak da se i sam ponekad izgubiš. I želim ti da, kao i on, voliš do tiranije, i da dugo budeš podložan plemenitim iskušenjima života.
GODINA SVRATIŠTA 900. godina hidžre (2. listopada 1494 - 20. rujna 1495) Prije Fesa29 nikad nisam stupio u neki grad, nikada nisam promatrao užurbanu vrevu na uličicama, nikada na licu nisam osjetio to strujanje zraka, snažno kao vjetar na pučini, no teško zbog vike i mirisa ljudi. Istina, rođen sam u Granadi, veličanstvenom središtu andaluzijskog carstva, no bilo je to krajem stoljeća i vidjeh samo grad na umoru, bez ljudi i duše, ponižen, beživotan, i kada sam napuštao albecinsko predgrađe, za mene i moje grad bijaše još samo ogroman, trošan, neprijateljski logor. Fes je bio nešto sasvim drugo i cijelo je djetinjstvo bilo preda mnom da ga upoznam. Prvi susret sa Fesom, te godine, ostade mi u maglovitu sjećanju: do grada stigoh na leđima mule, kukavan osvajač koji je drijemao pridržavan čvrstom očevom rukom, jer su putovi bili nagnuti - ponegdje čak toliko strmi da je mula jedva napredovala nesigurnim i neodlučnim korakom. Svaki put kada bih se jako zatresao, trgnuo bih se iza sna i uspravio, a potom opet utonuo. Odjekne očev glas: »Hasane, probudi se ako želiš vidjeti svoj grad!« Trgnuvši se iz obamrlosti shvatim da je naš mali konvoj već podno visokih i masivnih zidina boje pijeska, načičkanih bezbrojnim oštrim i prijetećim šiljcima. Zlatnik utisnut u ruku jednom cariniku otvori nam vrata. »Gledaj« navaljivao je otac. Po cijelom Fesu nizali su se brežuljci obloženi mnoštvom kuća od cigle i kamena koje su, kao i u Granadi, najčešće bile ukrašene pločicama od keramike. »Tamo, u dolini kojom prolazi korito suhe rijeke, ondje je srce grada. S lijeve strane proteže se Obala Andaluzijaca stoje prije više stoljeća osnovaše doseljenici iz Cordobe; desno, obala ljudi iz El Qairouana30 u
kojega je središtu džamija i škola Kairovanaca, ona ogromna zgrada sa zelenim crepovima gdje će te, ako Bog da, poučavati ulema.« Samo napo uha slušao sam učena objašnjenja, pogled su mi, više od svega, plijenili krovovi: toga jesenskog poslijepodneva, sunce bijahu zaklonili teški oblaci, a tisuće stanovnika sjedjelo je na krovovima, kao na terasama, čavrljalo, galamilo, pilo i smijalo se, njihovi su se glasovi stapali u neopisivu graju. Oko njih, obješeno ili rasprostrto, rublje siromaha i bogataša lepetalo je sa svakim daškom vjetra, kao jedra jedne iste lađe. Omamljujući žamor, lađa koja pluta od oluje do oluje, ponekad i potone, nije li upravo to grad? Kao momčić, često sam cijele dane provodio pred tim pejzažom, sanjareći neobuzdano. Na dan ulaska u Fes to je bila samo prolazna ushićenost. Putovanje od Melille potpuno me iscrpio i nestrpljivo sam iščekivao da stignemo u Halijevu kuću. Vjerojatno se uopće nisam sjećao ujaka koji se u Berberu31 iselio kada mi je bilo tek godinu dana, kao ni bake koja je pošla s njim, najstarijim sinom. No bio sam siguran da ćemo uz njihov topli doček zaboraviti na strahote puta. Doček je bio topao, za mene i majku. Dok je ona netragom nestala pod raširenim velom svoje majke, moje bake, ja se nađem u naručju ujaka Halija. Dugo me promatrao bez riječi, a zatim na moje čelo spusti najnježniji poljubac. 'On te voli kao što svaki muškarac voli sina svoje sestre; osim toga, kako ima samo kćeri, drži te vlastitim sinom, reče majka. To će mi i dokazati nebrojeno puta; no toga mi dana njegova brižnost bi uskraćena. Kad me spustio na zemlju, Hali se okrenu ocu: 'Već odavno te očekujem', dobaci tonom iz kojeg je izbijao prijekor, budući da su svi znali za nepriličnu idilu zbog koje je Mjerač odgađao selidbu. Dva se muškarca ipak zagrle. Zatim se ujak prvi put okrene prema Wardi koja je stajala postrance; pogled mu se načas zaustavi na njoj no odmah klizne u daljinu, odluči da je ne zamjećuje. Nije bila dobrodošla u njegov dom. Čak ni Mirjam, prekrasnoj bucmastoj i uvijek nasmiješenoj djevojčici, ne pokloni nikakvu pažnju. »Pribojavala sam se takva dočeka i zato se nisam razveselila kada se Warda pojavila na brodu«, objašnjavala je majka kasnije. »Uvijek sam šutke podnosila Muhamedove ispade. Njegovo me ponašanje ponizilo pred cijelim susjedstvom i cijela Granada se, nakraju, rugala njegovoj budalaštini. Usprkos svemu, neprestano sam si govorila: Ti si, Salmo, njegova žena i moraš mu se pokoravati, jednog će se dana, sit borbe, vratiti
tebi!' U međuvremenu, pomirila sam se s tim da strpljivo trajem pognute glave. Moj brat, tako ponosan, tako gord, nije to mogao učiniti. Bez sumnje, da smo nas troje došli sami, zaboravio bi na prošlost. No prihvatiti pod svoj krov kršćanku za koju su svi pričali da mu je začarala zeta, učinilo bi ga predmetom poruge granadskih iseljenika u Fesu kojih bijaše i kakvih šest tisuća, a koji su ga svi poznavali i poštivali.« Osim mene koji sam ushićen pažnjom već sanjario o slasnim poslasticama, svi ostali jedva da su disali. »Izgledalo je kao da prisustvujemo ceremoniji koju je zao duh iz vjenčanja pretvorio u pogreb«, pričao mi je Muhamed. »Tvog ujaka sam oduvijek držao bratom, htio sam mu doviknuti da je Warda, izlažući se opasnostima po život, pobjegla iz svog sela da bi me pronašla, i da je više nemamo pravo držati robinjom, pa čak ni zvati kaurkom. No iz moga grla nije izlazio nikakav glas. Ne preosta drugo nego da se okrenem i iziđem u tišini.« Salma krene za njim ne oklijevajući ni časka, iako je bila na rubu nesvjestice: ona je bila pogođena više od svih. Jasno, i Warda bijaše ponižena. No, barem se mogla utješiti time što je Muhamed više neće moći napustiti a da ne okalja obraz. I dok je drhturila u svome kutku, bijaše prožeta osjećajem da joj je učinjena nepravda - osjećaj što ranjava no ujedno stavlja melem na ranu, osjećaj koji ponekad ubija, no češće ženama pruža jak razlog da žive i bore se. Salma nije imala ništa od svega tog. »Zla sudba me zdrobila, za mene je to bio Sudnji dan, gubila sam tvoga oca nakon što sam izgubila rodni grad i kuću gdje se rodih.« * * * Ponovno, dakle, uzjašemo mule, ne znajući kamo da krenemo. Muhamed je mrmljao i udarao životinju šakom u greben: »Tako mi zemlje što mi prekriva oca i pretke, da sam znao da će me tako dočekati u Fesu, nikada ne bih bio napustio Granadu!« Njegove su riječi praskale u našim zastrašenim i ušima: »Otići, napustiti kuću i zemlju, juriti preko brda i mora - da bi te dočekala zatvorena vrata, drumski razbojnici, strah od epidemije!«
Istina, od iskrcavanja na afričko tlo, neprilike i nevolje progonile su nas bez prestanka. Od trenutka kad je brodica pristala u luci Melilli. Očekivali smo da ćemo dospjeti u oazu islama gdje će se na nas spustiti umirujući dlanovi koji će odagnati umor, strah i suze iznemoglih. No na keju nas dočekaše samo zahuktala pitanja: »Je li istina da dolaze Kastilijanci? Jeste li vidjeli njihove galije?« Oni koji su nas salijetali takvim pitanjima nisu to nipošto činili zbog pripremanja obrane već da ne zakasne na jurnjavu. Shvativši da se od nas izbjeglica očekuju riječi utjehe, još smo bili nestrpljiviji da ostavimo koju planinu ili pustinju između nas i te obale koja se raskriljenih ruku pružala osvajačima. Neki čovjek nam priđe i predstavi se: vodič je i mora bez odlaganja krenuti u Fes. Ako želimo, iznajmit će nam svoje usluge za skromnu svotu od nekoliko desetina srebrnih drahmi. Želeći što brže napustiti Melillu i, očito, privučen cijenom, Muhamed pristane ne cjenkajući se. Zatraži, međutim, da krenu obalnim putom do Bedisa, a tek onda da se upute ravno na jug do Fesa; vodič mula imao je bolji prijedlog: znao je prečicu kojom ćemo, kleo se, uštedjeti puna dva dana. Prolazi tim putom svaki mjesec i svaku neravninu poznaje kao leđa svoje mule. Sve je tako spretno obrazložio da smo, pola sata nakon što je banuo, već bili na putu - otac i ja na jednoj životinji, majka s velikim zavežljajima na drugoj, Warda i Mirjam na trećoj, dok je naš vodič išao pješice sa sinom, nemogućim obješenjakom od dvanaestak godina, bosih nogu, blatnih prstiju, prijeka pogleda. Tek što smo prevalili tri-četiri milje, kad iznenada pred nas iskrsnu dva maskirana konjanika, a u rukama su držali svijene bodeže. Kao da su samo čekali znak, vodič i njegov sin utekoše nizbrdo, ne tražeći ostatak plaće. Banditi se približiše. Vidjevši da imaju posla sa samo jednim muškarcom kojemu je stalo da zaštiti žene i djecu, razbojnici stanu iskusnim pokretima opipavati teret na mazgama. Prvi im je trofej bio kovčežić kamo je Salma neoprezno stavila sav nakit. Zatim su počeli, jednu za drugom, vaditi prekrasne svilene haljine i vezenu prostirku što bješe dio majčina miraza. Približivši se zatim Wardi, jedan od razbojnika naredi: »Skoči uvis!« Kako ona ostade ukipljena, krene ovaj do oca i stavi mu oštricu bodeža pod grlo. Užasnuta, priležnica je frktala i gestikulirala kao nepokretna lutka, ne odljepljujući se od zemlje. Ne shvaćajući tragicnost situacije, prasnuh u smijeh koji otac presječe jednim migom. Razbojnik je urlao: »Skoči više!«
Warda se baci uvis kako je najbolje umjela te se oču lagano zveckanje novca. »Daj mi to!« Uvukavši ruku pod haljinu, izvadi skromnu kesu koju prezirno zakotrlja po zemlji. Ne uvrijedivši se, razbojnik je pokupi i okrene se majci: »Na te je red!« U tom trenu u daljini odjekne poziv seoskog mujezina. Otac baci pogled na sunce što bijaše visoko, brzim pokretom iz sedla izvuče mali vjernički sag i rasprostre ga na pijesku a, potom, bacivši se na koljena, licem okrenut prema Meki, stane naglas očitavati podnevnu molitvu. Sve u tili čas i tako spontano da razbojnici nisu znali kako da se postave. Dok su izmjenjivali upitne poglede, na putu se nenadano podigne gusta prašina. Ostade im vremena tek da obodu konje i jurnu u suprotnom pravcu. Bili smo spašeni, majka nije morala izvršiti naredbu. »Da jesam, ne bi se čulo tiho zveckanje već pravi zvon! Otac mi je povjerio stotinu dinara nabijenih u deset debelih kesa koje sam pričvrstila oko bokova, uvjerena da se nijedan muškarac ne bi usudio pretraživati tako daleko.« Kada su prolaznici koje je poslala sama Providnost dojahali do nas, vidjesmo da se radi o četi vojnika. Muhamed pohita da im podrobno ispriča slučaj kojega bijasmo žrtve. On i njegovi ljudi, objasni kapetan sa smješkom na usnama, imaju zadatak da patroliraju po toj cesti kojom pustoše razbojnici otkako su u Melillu počeli stizati brodovi krcati Andaluzijcima. Najčešće, dodade bezazleno, putnicima prerezu vrat, a vodiči se vrate po mule i svoj dio plijena. Prema njegovim riječima, mnogi Granađani koji su kretali za Fes i Tlemcen imali su sličnih nevolja. Zauzvrat, oni koji su izabrali Tunis, Tetouan, Sale ili alžirsku Mitidju, nisu bili uznemiravani. »Vratite se u luku, savjetovao je, i čekajte. Kada se okupi trgovačka karavana, krenite s njom Ona če svakako imati pratnju i bit čete u sigurnosti.« Kada ga je majka upitala ima li nade da povrati dragocjeni kovčežić, odgovorio je, kao svaki mudar čovjek, citatom iz Kurana: Ponekad nešto mrzite, a kasnije se ispostavi da vam je to bilo korisno; ponekad se nečemu veselite, a onda vam upravo to donese nesreću; jer Bog zna, a vi, vi ne znate. Zatim je objasnio:
»Mazge koje su vam razbojnici morali ostaviti bit če vam puno korisnije od nakita; nosit če vas i vaš tovar a neće na vas navući lopove.« U cijelosti poslušasmo savjet tog čovjeka i nakon deset dana, stigosmo na odredište, izmučeni ali čitavi. * * * Valjalo je naći krov nad glavom što nije bilo nimalo jednostavno otkako su andaluzijski iseljenici, stižući u Fes u uzastopnim valovima, prisvojili sve raspoložive kuće. Kada se Buabdil iskrcao prije tri godine, pratilo ga je, kažu, sedam stotina ljudi koji danas imaju zasebnu četvrt u gradu gdje se život i dalje odvija prema običajima što su vladali u Alhambri. Novi iseljenici bi se najčešće na neko vrijeme smjestili u najbližih rođaka - to bismo i mi zacijelo bili učinili da nije bilo Warde. Kako su stvari stajale, nije dolazilo u obzir da ijednu noć provedemo u Halijevoj kući, budući da je otac, s razlogom, držao da je ondje bio ismijan. Preostadoše konačišta, tzv. funduci32 . U Fesu ih je više od dvije stotine - uglavnom su izuzetno čisla sa vlastitim vodoskokom kao i zahodima kroz koje protječe snažan mlaz tekuće vode koji nečistoću neprestano odvodi do rijeke koja se razdvaja u tisuće kanala koji otječu. Neki imaju više od sto dvadeset prostranih soba koje izlaze na hodnik. Sobe se iznajmljuju potpuno prazne, čak i bez postelja. Vlasnik stanarima osigurava pokrivač i rogozinu za spavanje, prepuštajući im da sami nabave namirnice od kojih im se onda sprema objed. Mnogi su se, ipak, prilagodili, pošto konačišta nisu isključivo prolazna mjesta za putnike, već i stalna prebivališta za neke udovce iz Fesa koji nemaju ni obitelji ni dovoljno novca da plaćaju kuću i sluge, te ponekad i po dvoje stanuju zajedno kako bi podijelili najamninu i svakodnevne poslove, vlastitu nevolju i samoću. Moradosmo se i sami tako smjestiti na nekoliko dana, dok ne nađemo štogod pristojnije. Ono što je mučilo oca nije bila blizina tih nesretnika, već blizina potpuno drugog soja. U Fesu je bio u ranoj mladosti i još se sjećao reputacije pojedinih konačišta, toliko loše, da im nijedan pošteni građanin ne bi prekoračio prag ili se obratio nekom stanaru: tu su živjeli samo oni koji su se zvali al-hiwa. Kao što sam zapisao u Opisima Afrike kojih rukopis ostade u Rimu, to su muškarci koji odijevaju žensku odjeću, mažu se i kite, briju bradu i govore visokim glasom, a preko dana predu vunu.
Narod ih u Fesu viđa jedino na pogrebima, jer običaj je pozvati ih da uz narikače pridonesu dubokoj žalosti i očaju. Treba spomenuti i da svako od tih bića ima priležnika s kojim se ponaša jednako kao žena s mužem. Neka nas Svevišnji očuva od krivoga puta! Mnogo su opasniji ljudi izvan zakona koji upadaju u ista konačišta: ubojice, razbojnici, krijumčari, iznuđivači, uzročnici svih poroka tu se osjećaju sigurnima, kao na teritoriju izvan carstva, tu organiziraju prodaju vina, pušenje kifa33 i prostituciju, vezujući se za ta mjesta kako bi vršili zločine. Dugo sam se pitao zašto policija iz Fesa, tako spremna da kazni lakomost trgovca ili glad kradljivca kruha, nikad ne prodire u ta mjesta da ščepa zločince i okonča djelatnosti mrske i Bogu i ljudima. Nije mi trebalo puno da nađem odgovor: kadgod bi sultanova vojska kretala u pohod, ta su im konačišta besplatno osiguravala osoblje potrebno za vojnu kuhinju. U zamjenu za sudjelovanje u vojnim naporima, sultan ih je puštao da rade što hoće. Red i nered su, činjenica je, ortaci u svakom ratu. Kako bismo bili sigurni da se nećemo naći u jednom od takvih zloglasnih mjesta, morali smo tražiti konačište u blizini Kairovanske džamije. Ondje stanuju bogati trgovci koji prolaze kroz Fes. Premda su tamo sobe skuplje nego drugdje, ta su konačišta stalno puna, cijele karavane navaljuju na njih. Tu smo večer, dakle, imali zaista sreću - nađemo smještaj u konačištu što ga je vodio jedan granadski iseljenik. Poslao je slugu da nam na Dimnoj pijaci34 kupi pržene sardele, valjuške od mesa, masline i grožđe. Na pragu nam je ostavio i krčag svježe vode za noć. Umjesto nekoliko dana, tu smo ostali gotovo šest tjedana, sve dok nam vlasnik nije našao, nedaleko Cvjetnog trga, na dnu jedne slijepe uličice, usku kuću, upola manju od one što je ostavismo u Granadi. Glavni je ulaz bio nizak i prljav, pogotovu jer mu se nije moglo prići a da se ne pregazi lokva blata. Kad nam ju je ponudio, rekao je da je u njoj stanovao andaluzijski trgovac koji se odlučio preseliti u Veliki Konstantinopol i ondje razviti poslove. No stvarnost je bila potpuno drugačija, što ćemo ubrzo saznati od susjeda: naš prethodnik, vezan za postelju, nesposoban da se bavi svojim poslovima, nakon pune tri godine koje je proveo u Fesu a da nije doživio ni jedan sretan dan, vratio se jednostavno u Granadu. Dvoje djece mu je podleglo kugi, a najstariji je sin, pričalo se, dobio sramotnu bolest koju ovdje nazivaju »bubuljice«. U vrijeme našeg dolaska, cijeli Fes je živio u strahu od te bolesti koja se tako brzo širila da je izgledalo kao da joj
nijedan muškarac neće izmaći. U početku su zaražene osobe izdvajali u posebne nastambe, no ubrzo ih je bilo toliko da su ih morali vratiti u okrilje obitelji: cijeli se grad pretvorio u ogromnu zaraženu četvrt, nijedan lijek nije bio djelotvoran. Jedva manje ubitačne od same bolesti bijahu glasine što su je pratile: ljudi u gradu šaputali su da bolesti nije bilo prije dolaska iseljenika iz Andaluzije, a ovi su se, pak, branili tvrdeći da su »bubuljice« sigurno prenijeli Židovi i njihove žene; oni su, opet, optuživali Kastilijance, Portugalce, ponekad i mornare-Genovežane ili Venecijance. U Italiji su nevolju nazivali francuska bolest35 . * * * Te godine, mislim da je bilo proljeće, otac mi je počeo pripovjedati o Granadi. To će otad često činiti, držeći me satima kraj sebe, često i ne gledajući me i ne hajući slušam li, razumijem li, poznajem li ljude, mjesta i događaje. Sjeo bi obučen, lice bi mu zasjalo, glas se promijenio, umor i ljutnja nestali. Na nekoliko minuta - ili na nekoliko sati - pretvarao bi se u pripovjedača: više nije bio u Fesu, svakako ne među zidovima što odisahu vlagom i zarazom: putovao bi kroz uspomene i nerado se vraćao u stvarnost. Salma ga je promatrala suosjećajno i zabrinuto, ponekad i užasnuto. U njegovu ponašanju nije vidjela ni nostalgiju za domovinom ni utjecaj teškoća koje su se nametale iseljeničkom životu. Za nju otac više nije bio isti čovjek otkako je Warda onomad bila otišla, pa ni njezin povratak nije ništa sredio. Odsutan pogled, neprirodan glas, zanesenost zemljom kaura, opsesije što su ga navodile da se ponaša protivno zdravu razumu - sve to nagovještavalo je da je Muhamed bio pod utjecajem čaranja: htjela ga je spasiti pa morala obići i sve vračare u Fesu.
GODINA VRAČARA 901. godina hidžre (21. rujna 1495 - 8. rujna 1496) Kada čestite žene Fesa imadu prijeći preko Cvjetne tržnice, one ubrzaju korak i pomno se umotaju u veo bacajući uokolo pogled progonjene zvijeri; jer, iako obilaženje mirti i narcisa samo po sebi nije nikakav prijestup, svi znadu neobičan običaj stanovnika Fesa - okružiti se cvijećem, posađenim ili svježe ubranim, kadgod su u pitanju zabranjeni užici zbog uživanja alkohola. Za neke bogomoljce je kupiti kitu cvijeća jedva manje vrijedno ukora nego pribaviti krčag vina, pa prodavači cvijeća, u njihovim očima, nisu ništa bolji od krčmara - napose, pak, stoga što su ijedni i drugi mahom imućni i slobodoumni Andaluzijci. I Salma bi neizostavno mijenjala korak kada bi prolazila preko četvrtaste cvjetne pijace - manje iz vjerske zatucanosti, više iz opravdane brige za vlastito dostojanstvo. S vremenom sam i ja zapazio njezino ponašanje i stao se zabavljati tom novom igrom, kaskajući kraj nje sitnim koracima kao da je izazivam na utrku. Jednoga dana, te iste godine, prelazeći trg, majka ubrza tempo. Grohotom se smijući stanem trčati. Umjesto da me zadrži, što je obično činila, i ona poče juriti sve brže i brže. Kako je više nisam uspijevao slijediti, zasta na tren uze me u naručje i nastavi jurnjavu vičući na sav glas nešto čega nisam razumijevao; tek kad se zaustavila na drugom kraju trga, shvatim razlog njezine žurbe i razaberem ime što ga je izvikivala: Sara! Šarena Sara. Židovka se još uvijek često spominjala u našoj kući, no crte lica bijahu mi potpuno nepoznate. »Sam Bog te ovamo poslao!«, zadihano uzviknu majka stižući je. Sara se iskrevelji veselo: »I naš rabin to neprestano ponavlja, no ja nisam u to baš tako sigurna.« Sve mi je na njoj bilo neobično - odjeća najrazličitijih boja, raskalašeni smijeh, zlatni zubi, ogromne naušnice i težak miris što mi se uvukao pravo u nosnice čim me privila na grudi. Razgledao sam je bez sustezanja, a ona
je uz tisuću pokreta i uzvika prepričavala što je sve doživjela otkako je, nešto prije nas, napustila albecinsko predgrađe. »Svakoga dana zahvaljujem Stvoritelju da me uputio u izgnanstvo, jer su oni koji izabraše pokrštavanje sada žrtve najgorih progona. Sedam bratića mi je u zatvoru, a nećaka i njezin muž živi su spaljeni, optuženi da su u potaji ostali Židovi.« Spustila me na zemlju i nastavila nešto tiše: »Na sve obraćenike se sumnja da i dalje prakticiraju židovski obred, a nijedan Španjolac ne može izbjeći inkviziciji dok ne dokaže da je 'čiste krvi odnosno, da među precima, pa ni dalekim, nema ni Židova ni Maura. Premda upravo njihov kralj Ferdinand ima židovske krvi, kao uostalom i Torquemada36 , inkvizitor. Neka ih oganj Pakla progoni na vijeke i vijekove!« Sara dakle nipošto nije zažalila što je sa svojima prebjegla u Portugal, iako je ubrzo shvatila da se ondje mogu nastaniti samo bogati Židovi - dakako, pod uvjetom da kralja i namjesnike obaspu zlatom. Siromašni će, uskoro, kao i u Kastiliji, morati izabrati ili pokrštavanje ili odlazak. »Zato sam, dakle, pohitala da se ukrcam na brod za Tetouan, gdje sam provela nekoliko mjeseci; potom sam otišla u Fes sa starijom kćeri i zetom koji se namjerava uortačiti s ujakom koji je zlatar. Druga kćer mi je s mužem krenula, kao i većina naših, u zemlju našeg zaštitnika, Velikog Turčina37 . Neka mu Svevišnji podari dug život i pobjedu nad našim neprijateljem!« »Tomu se svi nadamo«, povlađivala joj je majka. »Ako nam Bog svojom dobrotom bude htio vratiti Granadu, Turčin će biti Njegova ruka.« Za Salmu je osveta Kastilijancima svakako bila jedna od najvećih želja. No u tom je času njezine misli manje opsjedala sudbina Granade, a više sudbina vlastita ognjišta. Sari se toliko obradovala i zato što se sjetila kako joj je ova uspješno pomogla da sačuva Muhameda u času kada joj je izmicao, prije moga rođenja. Ovaj put samo eliksir neće dostajati; Salma se namjeravala posavjetovati sa vračarama; kako joj je majka bila teško bolesna te je nije mogla pratiti, računala je na Sarino ohrabrujuće prisustvo. »Kako ti je bratić?« raspitivala se Sara. »Kako mu je Bog dao!« Dvosmislenost odgovora očito nije promakla Židovki. Primi majku za ruku, pogledaju me krajičkom oka i udalje se korak-dva te otpočnu, prigušenim glasom, razgovor od kojeg sam samo povremeno nešto
razabirao. Salma je više puta ponovila riječ Rumiyya38 i vradžbine, možda i riječ droga. Pažljivo saslušavši Židovka je ohrabri. Zakazaše sastanak za dva dana, na istom mjestu, i dogovoriše se da će tada početi obilaziti vračare. Saznao sam to još istoga dana jer je majka odlučila da je i ja pratim: možda me nije htjela ostaviti u Wardinim rukama; možda je ocijenila da je u očevim očima i očima susjedstva prikladnije da izlazi s djetetom, živim zalogom čestitosti tih izlazaka; u svakom slučaju, u sedmoj godini to je za mene bilo koliko neočekivano, toliko veličanstveno iskustvo - na momente i tjeskobno, moram priznati. Prvo smo posjetili gataru po imenu Um-Basar. Pričalo se da, kadgod je mladi mjesec, sultan Fesa traži njezine savjete, kao i da je na nekog emira koji joj je prijetio bacila čini, oslijepivši ga. Usprkos ugledu, stanovala je u kući koja je bila skromna kao i naša, a bila je u ulici gdje su se prodavali parfemi, na kraju uska prolaza s arkadama. Jedna crna sluškinja nas posjedne da pričekamo u neveliku sobičku, a zatim nas provede mračnim hodnikom na kraju kojega se nalazila nešto veća prostorija. Um-Basar je sjedjela na ogromnu zelenom jastuku, kose zamotane maramom iste boje, porubljene zlatnim nitima. Iza nje bila je zidna draperija koja je predstavljala dvadeset i osam mjesečevih tabernakula, a pred njom nizak stolić gdje bijaše lakirana posuda. Majka sjede sučelice vračari i poluglasno joj iznese razloge stoje dovedoše. Sara i ja ostadosmo iza, stojeći. Um-Basar nalije vode u posudu i doda kapljicu ulja u koju puhne tri puta. Izgovori nekoliko nerazumljivih formula, a zatim pogledom ponikne u posudu govoreći muklim glasom. »Duhovi stižu, jedni morem, drugi kopnom.« Iznenada se okrene prema meni i mahne: »Priđi bliže!« Nepovjerljiv, nisam se micao. »Dođi, ne boj se!« Majka me ohrabri pogledom. Bojažljivo se približih. »Nagni se nad stol!« Prizor je bio, priznajem, impresivan: odbljesak uljenih kapljica igrao je po ocakljenoj površini posude davajući utisak stalna kretanja. Kad se pogled prikuje nekoliko sekundi a mašti pusti na volju, mogu se vidjeti svakojaka bića i predmeti. »Jesi li vidio duhove koji se poigravaju?« Naravno da sam rekao da. Odgovorio bih da u svakom slučaju, bez obzira na pitanje, no majka se sva pretvori u uho. Zbog cilja što ga bijaše
nametnula, zbog cijene što je bijaše platila, nije se htjela razočarati. UmBasar mi naloži da se vratim na svoje mjesto. Zatim ostade nekoliko trenutaka nepomična. »Treba pričekati da se duhovi smire, odveć su uznemireni«, objasni nam povjerljivim tonom. Zavlada tišina što potraj a nekoliko trenutaka, a zatim proročica poče razgovarati s duhovima. Šapnula bi im pitanje, a zatim bi se nagnula nad posudu da promotri znakove koje su davali rukama i očima. »Tvoj će ti se bratić vratiti nakon tri znamena«, izjavi ne precizirajući da li se radi o tri dana, tri tjedna, tri mjeseca ili tri godine. Isplativši joj zlatnik, majka iziđe zamišljena i neodlučna. Na putu kući naloži mi da o tom posjetu nikom ne govorim, čak ni ocu, prijeteći da će, u protivnom, duhovi u snu navaliti na me. Tjedan dana kasnije, ponovno se sastanemo sa Sarom na četvrtastu trgu blizu naše kuće. Ovaj put posjet nas je vodio do veličanstvene kuće u blizini sultanove palače. Salon kamo nas uvedoše bio je vrlo prostran, visoka stropa u zlatnoj i modroj boji. Žene koje tu zatekosmo, sve debele i otkrivena lica, nisu izgledale nimalo oduševljene mojim prisustvom: izmijene nekoliko riječi na moj račun, zatim se jedna tromo digne, primi me za ruku i povede u udaljeni dio salona, uz obećanje da će mi donijeti neke igračke. Nikakve igračke nisam vidio, no nisam se imao vremena dosađivati jer su već nakon nekoliko časaka Sara i Salma došle po mene. Moram odmah reći da sam morao dugo čekati da bih saznao što se zapravo zbilo toga dana. Sjećam se jedino da su, odlazeći, majka i Šarena ljutito gunđale, no između dviju provala bijesa izmjenjivale su šale i gromoglasno se smijale. Još se sjećam i da sam u salonu čuo da se spominje al-Almira, Princeza. Bila je to neobična osoba: udovica jednog sultanova bratića, potkovana u svim okultnim znanostima, osnovala je čudno bratstvo sastavljeno isključivo od žena biranih ili zbog vidovitosti ili, jednostavno, zbog svoje ljepote. Ljudi velikoga životnog iskustva zvali su te žene sahasat jer su one običavale koristiti jedna drugu, što ne mogu izraziti pristojnijim riječima. Kada ih neka žena posjeti, uvjere jadnicu da su one u prijateljstvu s demonima (čak ih razlikuju nekoliko vrsta crveni, bijeli, crni). Hotimice mijenjaju glas hineći da kroz njihova usta govore demoni, kako sam to i izložio u Opisima Arike. Ti demoni posjetiteljkama, ako su lijepo građene, često naređuju da se svuku i da s njima, s Princezom i njezinim pratiljama, izmjenjuju strasne poljupce. Ako žena iz gluposti ili sklonosti prihvati igru,
pozovu je da bude član bratstva i u njezinu čast organiziraju veličanstveni banket gdje plešu uza zvuk crnačkog orkestra. Priču o Princezi i demonima čuo sam u petnaestoj ili šesnaestoj godini. Tek tada sam pogodio stoje majku i Saru tako žurno natjeralo u bijeg. * * * Usprkos nepriličnu događaju, Salma nipošto nije htjela odustati od potrage. No za slijedeći posjet obazrivije je birala vrača. Tako smo se, nekoliko tjedana kasnije, svi troje našli kod ugledna čovjeka, knjižara koji se bavio astrologijom i držao dućan u neposrednoj blizini velike Kairske džamije. Primio nas je na gornjem katu, u dvorani gdje su jedini namještaj predstavljale knjige po zidovima i hasura na podu, naglasivši odmah da on nije ni alkemičar ni čarobnjak već da, naprosto, pokušava protumačiti znamenje što ga Bog šalje onima koje je stvorio. Kao potvrdu svojih riječi, citirao je nekoliko redaka iz Knjige: Na zemlji ima znakova za one čija je vjera čvrsta Ima ih i u vama, zar ih ne vidite? Na Nebu ima dobara koja su vam namijenjena Ali i onih što vam prijete. Umirivši nas tako u pogledu svoje vjere i poštenja, zamoli nas da se povučemo do kraja sobe, zarola hasuru i kredom na podu označi više koncentričnih krugova. U prvom nacrta križ na krajevima kojega obilježi četiri strane svijeta, a unutra ispiše imena četiriju elemenata39 . Zatim drugi krug podijeli na Četvrtine, a svaku četvrtinu na još sedam jednakih dijelova, dobivši tako dvadeset i osam dijelova u kojima ispisa dvadeset osam slova arapske abecede. U druge krugove smjesti sedam planeta, dvanaest mjeseci rimokatoličkoga kalendara i razne druge znakove. Taj postupak, nazvan zataja dug je i zamršen i zacijelo se ne bih sjećao pojedinosti, da se nije tri puta odvijao pred mojim očima; žao mi je jedino da ga i sam ne naučih jer je od svih okultnih znanosti ovo jedina koja, čak i u očima uleme, daje nepobitne rezultate. Kad završi crtež, astrolog upita majku što traži; uze jedno po jedno slovo njezina pitanja, zabilježi njihovu brojčanu vrijednost i vrlo složenim
računanjem iznađe prirodni element kojem odgovara svako slovo; nakon cjelosatna črčkanja, odgovor stiže u obliku stihova: Proći će smrt, zatim morski valovi, a onda će se vratiti žena i njezin plod. Majka se tako uznemiri da joj riječ zape u grlu te je čovjek pokuša utješiti. »Kada se želi upoznati budućnost treba očekivati i poneki susret sa smrću. Nije li ona na kraju svake sudbine?« Salma smože snage da odvrati, drhteći, gotovo molećivo: »Na kraju, bez svake sumnje, no ovdje je smrt na početku proročanstva.« Umjesto odgovora, čovjek uperi pogled ka nebu i dlanove podiže uvis; ne izusti više ni riječi, a kad majka htjede platiti, odbije odlučnim pokretom. * * * Četvrti posjet prouzroči Salminu propast. Ovaj put radilo se o jednoj od osoba koje u Fesu zovu muazim, istjerivač demona. Moja baka, Bog joj se smilovao, nahvali toga čovjeka koji da je riješio tisuću problema složenijih od našeg. Uostalom, doista je bio tražen - u predsoblju smo čekali dva sata, vrijeme koje mu je trebalo da završi sa drugih šest posjetitelja. Kad mu Salma izloži svoj slučaj, navuče dobroćudan smiješak i zakle se da će za manje od sedam dana njezin problem već biti zaboravljen. »Tvoj bratić ima u glavi sićušna đavola kojeg treba istjerati. Da je ovdje, izliječio bih ga odmah. Ovako ću tebi prenijeti moć da ga istjeraš sama. Naučit ću te formulu koju ćeš, dok spava, izgovarati nad njegovom glavom. Uzet ćeš i ovu tekućinu i izlijevat ćeš po jednu kap svaki put kad izgovoriš formulu.« Prve je noći otac spavao u Salme - ona mu bez problema ukapne eliksir i izgovori formulu. Međutim, druge se noći dogodilo ono što je svaka razumna osoba i sama mogla naslutiti: Muhamed je bio kod Warde. Majka se, drhtureći, ušulja u njihovu sobu i baš se spremala kapnuti tekućinu, kadli se priležnica probudi i prodorno krikne probudivši, dakako, Muhameda.
Ovaj u samoobrani snažno zgrabi tetivu svoga krhkog napadača - Salma se jecajući sruši na pod. Spazivši bočicu u njezinim rukama, otac je nazva vješticom, ludom, trovateljicom pa, ne čekajući zoru, uzvikne triput zaredom: »And talika, and talika, and talika40«, dajući joj tako na znanje da je odsad slobodna i rastavljena.
GODINA NARIKAČA 902. godina hidžre (9. rujna 1496 - 29. kolovoza 1497) Te nam je godine sam Buabdil došao izraziti sućut. Kad kažem nam, mislim kod Halija jer sam, otkako je otac otjerao Salmu, stanovao u njega. Svrgnuti sultan stigao je u salon u pratnji komornika, sekretara i šest stražara obučenih kao u Alhambri. Prišapnuo je nekoliko prigodnih riječi u uho mom ujaku koji mu na to snažno stisne ruku i prepusti svoj visoki divan, jedini u kući. Ljudi iz pratnje ostadoše stajati. Te mi je noći umrla baka i, već od rana jutra, Granađani iz Fesa pristizali su u velikom broju. Buabdil stigne bez najave, dosta prije podnevne molitve. Nitko od prisutnih nije o njemu imao visoko mišljenje, no njegova titula, premda nepostojeća, ipak je još ulijevala poštovanje bivšim podanicima. Uostalom, trenutak nije bio prikladan za osvetoljubivost i obračune osim za Estagfirulaha; ovaj ude nešto poslije sultana i, ne poklonivši mu ni najmanju pažnju, sjede na prvi slobodan jastuk i poče svojim promuklim glasom glasno deklamirati prigodne retke. Jedni su prigušeno molili, drugi zamišljeno sanjarili, a ostali neumorno čavrljali. U dvorani muškaraca jedino je Hali imao suze u očima. Još i sad ga vidim, kao da se utjelovio preda mnom. Vidim i sebekako sjedim na podu, neveseo, jasno, no ne previše utučen, suhih i bezbrižnih očiju koje nezasitno vrludaju uokolo. Od Buabdila koji se strašno udebljao, do šeika koga su godine provedene u izgnanstvu pretvorile u kost i kožu. Više no igda, turban mu je izgledao golem, pregolem. Kadgod bi utihnuo, pojačavalo bi se neprijatno lelekanje narikača čija su lica bila znojna, kosa raščupana, obrazi izgrebeni do krvi. U jednom kutku dvorišta pokojnicu su oplakivali muškarci odjeveni kao žene, namazani i glatko izbrijani, udarajući grozničavo u četvrtaste tamburine. Da ih stiša, Estagfirulah nastavi psalmodirati, sve glasnije, sve neprirodnije, sve gorljivije. S vremena na vrijeme ustao bi poneki ulični pjesnik i pobjedonosnim tonom odrecitirao kakvu tužaljku koja je već poslužila stotini drugih pokojnika. U
nekom trenu dopre do nas zveckanje posuđa: bijahu to susjede koje su nosile hranu budući se u kući pokojnika nikad ne kuha. Svetkovina, smrt. Pučka predstava. Otac stigne tek oko podneva, zbunjeno tumačeći kako je upravo saznao tužnu vijest. Svi su ga mjerili ispod oka, svi su držali svojom'dužnošću da ga pozdrave hladno, da ga čak previde. To me strašno povrijedilo. Poželio sam da ga nema, da nije moj otac. Postiđen takvim mislima prišao sam mu, položio glavu na rame i ostao nepomičan. No dok me nježno milovao po vratu, prisjetio sam se, ne znam zašto, knjižara-astrologa i njegova proročanstva. Smrt je, dakle, prošla. Premda si ni sam to nisam htio priznati, ipak me donekle umirilo što žrtva nisu ni otac ni majka. Salma će mi tek kasnije kazati kako se ona pak plašila da ću to biti ja. Ono što ona nikad nije mogla reći, čak ni posve tiho u svom srcu, to će se jedino stari Estagfirulah usuditi izreći, doduše neizravno. Ustajući kako bi pokojnici održao pohvalni govor, obraćao se u prvom redu, ujaku: »Priča se da je nekoć davno jedan kalif izgubio majku koju je ljubio kao što si ti ljubio svoju majku, i da je stao neumjereno povraćati. Jedan mu se mudrac približi i reče: 'Vladaru Vjernika, moraš biti zahvalan Svevišnjem koji je tvojoj majci ukazao čast da ti oplakuješ njezine posmrtne ostatke, umjesto da je ponizi da ona oplakuje tvoje. Treba zahvaliti Bogu kada smrt slijedi prirodni tok stvari, a prepustiti se Njegovoj mudrosti kad je, na nesreću, drugačije.'« Na te je riječi nadovezao molitvu koju su poluglasno prihvatili svi prisutni. Zatim je, bez prijelaza, nastavio tok svoje prodike: »Tako često na pogrebima čujem kako vjernici i vjernice proklinju smrt. A ipak, smrt je dar Božji i ne može se proklinjati ono što dolazi od njega. Riječ dar vam se čini provokativnom? Pa ipak, to je čista istina. Da smrt nije sigurna i izvjesna, čovjek bi cijeli život protratio da je izbjegne. Ništa ne bi poduzimao, ni pokušavao, ni ulagao, ni izumio, ni sagradio, život bi bio stalno oporavljanje. Da, braćo, zahvalimo Bogu što nam je podario smrt da bi život imao smisla; noć, da bi dan imao smisla; tišinu, da bi govor imao smisla; bolest, da bi zdravlje imalo smisla. Zahvalimo Mu što nam je podario umor i patnje da bi odmor i veselje imali smisla. Zahvalimo Mu, mudrost je Njegova bezgranična.« Svi prisutni jednoglasno su izgovorili zahvalu:
El-hamdu lillah! El-hamdu lillah!41 Zapazio sam da je barem jedan čovjek ostao nepomičan, stisnutih usana, zgrčenih prstiju. Bio je to Hali. »Bojao sam se«, objasnio mi je kasnije. »Mislio sam: 'Samo da ne prevrši granicu!' Nažalost, predobro sam poznavao Estaglirulaha da bih gajio i najmanju nadu!« Doista, njegove su riječi neosjetno počele kliziti u određenom smjeru. »Da mi je Bog podario smrt, da me pozvao k Sebi umjesto da me prisili da gledam polagano umiranje svoga grada, bi li bio okrutan prema meni? Da me poštedio da svojim očima vidim osvojenu Granadu i obeščašćene vjernike, bi li bio okrutan prema meni?« Šeik nenadano podiže glas i trže sve prisutne. »Jesam li ja ovdje jedini koji misli da je bolje umrijeti nego živjeti u sramoti? Jesam li jedini koji će uskliknuti: 'O Bože, ako sam iznevjerio dužnost prema zajednici vjernika, zdrobi me Svojom moćnom rukom, zbriši me s lica zemlje kao štetna crva! O Bože, sudi mi još danas, jer pretežak je teret što ga nosim u duši! Povjerio si mi najljepši među Svojim gradovima, u moje si ruke stavio život i čast muslimana - zašto me ne pozoveš k Sebi da Ti položim račune?« Hali je bio sav u znoju, kao i svi Buabdilovi susjedi. Buabdil je bio blijed kao krpa: kao da ga je sva kraljevska krv napustila da bi izbjegla to poniženje. Ako je, na prijedlog kakva savjetnika, došao da ojača veze s bivšim podanicima da bi uskoro od njih mogao tražiti doprinos za svakodnevne dvorske rashode, njegov dolazak je završio potpunim promašajem. Još jednim. Očajnički je pogledavao prema izlazu, no gojazno tijelo bilo je iznemoglo. Da li iz milosrđa, gađenja, ili naprosto slučajno, Estagfirulah odjednom prekine optužbu i nastavi moliti. Što se tiče mog ujaka, on je to tumačio uplitanjem Neba. I čim je šeik izgovorio: 'Svjedočim da nema drugog božanstva do Alaha i da je Muhamed njegov poslanik', Hali to iskoristi - doslovno skoči sa sjedalice i dade znak za pokret prema groblju. Doprativši mrtvački pokrov do praga, žene su nastavile mahati bijelim maramicama u znak pozdrava i neutješnosti. Buabdil se krišom iskrade na sporedna vrata. Otad su feški Granađani mogli slobodno umrijeti: oronula pojava svrgnuta sultana neće ih uznemiravati na posljednjem putovanju. * * *
Kondoliranje potraja još šest dana. Protiv patnje koju uzrokuje smrt voljene osobe, ima li boljeg lijeka od iznemoglosti? Prvi posjetitelji stizali bi u zoru, posljednji odlazili dugo nakon što bi pala noć. Već trećega dana, bližnjima suze presušiše, ponekad bi se čak zaboravili i osmjehnuli, što prisutni ne bi propustili osuditi. Jedino su se narikače dobro držale nadajući se da će dobiti veću plaću udvostruče li svoje lelekanje. Četrdeset dana nakon preminuća, iznova započe izražavanje sućuti koje, prema obrednim običajima, potraja slijedeća tri dana. Vrijeme žalovanja bilo je prigodna prilika da otac i ujak izmijene prve riječi pomirenja. Nije to još bilo pravo izmirenje, daleko od toga, i majka je izbjegavala da susretne onoga koji ju je otjerao. Ipak, iz perspektive mojih osam godina, činilo mi se da razaznajem nadu na obzoru. Medu ostalim, otac i ujak su raspravljali o mojoj budućnosti. Složili su se da je vrijeme da krenem u školu. Druga su djeca išla kasnije, no ja sam, čini se, već zarano pokazivao darovitost te su mislili kako je beskorisno da dane provodim kod kuće, u društvu žena. Mogao bih se razmaziti, mogla bi moja muževnost stradati. Jedan po jedan dođu mi to priopćiti, a zatim su me, jednoga jutra, zajednički otpratili do džamije. Učitelj, mladi šeik s turbanom i gotovo plave brade, zatraži da mu recitiram Fatihu, prvu suru Knjige. Obavih to bez oklijevanja, bez ijedne greške. Bio je zadovoljan: »Dobro se izražava i odlično pamti; neće mu trebati više od četiri ili pet godina da zapamti cijeli Kuran!« Bio sam itekako ponosan jer sam znao da mnogi učenici ondje provedu šest, pa i sedam godina. Kada naučim Božju knjigu moći ću se upisati u školu gdje se podučavaju i različite znanosti. »Naučit ću ga i osnovama ortografije, gramatike i kaligrafije«, naglasio je učitelj. Kad su ga zapitali kakvu nagradu očekuje, ustukne korak: »Nagradu očekujem samo od Svevišnjeg!« Ipak je dodao da svaki roditelj daje koliko može u vrijeme proslava, a nešto izdašniji poklon na kraju posljednje godine, o vazu nasihatu. Obećavši sam sebi da ću u najkraćem roku naučiti prvih stotinu četrnaest sura, revnosno sam pet puta tjedno posjećivao šeikova predavanja. U mom je razredu bilo više od osamdeset dječaka između sedam i četrnaest godina. Svaki učenik u školu je dolazio odjeven kako je htio, no nikom nije
padalo na pamet da oblači raskošnu svilenu i vezenu odjeću, osim u specijalnim prigodama. U svakom slučaju, sinovi vladara i velikaša nisu pohađali škole u džamijama. Njih je učitelj obučavao kod kuće. Inače, u školi je bilo dječaka najrazličitijega imovinskog stanja - sinova kadija, bilježnika, oficira, carskih i općinskih činovnika, trgovaca i zanatlija, čak sinova nekoliko robova koje u školu bijahu poslali njihovi gospodari. Dvorana je bila velika, s klupama koje su se postupno uzdizale. Najviši učenici sjedili su iza, najmanji naprijed, svaki s tablicom na koju je prema učiteljevu diktatu ispisivao stihove za taj dan. Učitelj je u ruci često držao prut koji bi bez oklijevanja upotrijebio kad bi tkogod od nas opsovao ili počinio kakvu ozbiljnu grešku. No nismo mu to uzimali za zlo, a ni on sam nije bio zlopamtilo. Kad sam prvi put došao u školu, sjeo sam, čini mi se, u treči red. Dovoljno blizu da vidim i čujem učitelja, dovoljno daleko da se zaštitim od ispitivanja i neizbježnih provala bijesa. Uza me je sjedio najđavolskiji od svih dječaka iz našega dijela grada, Harun, zvan Njuškalo. Bio je mojih godina, tamnokos, odjeven u iznošenu i zakrpanu, no uvijek čistu odjeću. Nakon prve svađe postali smo nerazdvojni prijatelji. Tkogod bi ga sreo pitao bi ga za me, tkogod bi mene sreo, čudio se kad on ne bi bio sa mnom. U njegovu ću društvu otkrivati Fes i mladenačke probleme. Ja sam u gradu bio stranac, a on je znao da je grad njegov, stvoren za nj, baš za njegove oči, baš za njegove noge, baš za njegovo srce. I ponudio mi je da ga podijelimo. Doduše, več je rođenjem pripadao najvelikodušnijoj zajednici.
GODINA HARUNA NJUŠKALA 903. godina hidžre (30. kolovoza 1497 -18. kolovoza 1498) Te je godine Melilla pala u ruke Kastilijanaca. Neka flota što ju je bila došla napasti, zatekne grad prazan, napušten. Stanovništvo bijaše pobjeglo prema obližnjim brežuljcima, odnoseći sa sobom svoju imovinu. Melille se dočepaju kršćani i stanu je utvrđivati: Bog zna hoće li je ikad napustiti!? Izbjeglice iz Granade naseljene u Fesu počnu strahovati: činilo im se da im je neprijatelj za petama, da će ih progoniti i u samom srcu islamskog carstva, pa i do na kraj svijeta. I u našoj je obitelji uznemirenost rasla no, predan učenju i novim prijateljstvima, nisam se pretjerano zabrinjavao * * * Kad me Harun prvi put posjetio i kada sam ga, onako sramežljiva, predstavio ujaku govoreći kojoj zajednici pripada njegova obitelj, Hali je svojim rukama uhvatio ruke moga prijatelja - sitnije, ali već tada puno grublje - i izgovorio riječi koje su mi tada izmamile smiješak: 'Da ih je upoznala lijepa Šeherezada, cijelu bi jednu mirnu noć posvetila pripovijedanju njihove povijesti, umiješala bi duhove, leteće sagove i magične svjetiljke, i prije zore bi njihova vodu pretvorila u kalifa, njihove trošne kuće u palače, njihove jadne prnje u raskošnu odjeću. Oni, to su bili feski Nosači. Tri stotine muškaraca, jednostavnih, siromašnih, uglavnom nepismenih, no koji su ipak uspjeli postati najsolidarnije, najbolje organizirano, najpoštovanije udruženje u gradu. Svake godine, i dan danas, izabiru vodu, konzula, koji detaljno regulira njihove aktivnosti. Početkom tjedna on određuje tko će raditi a tko će se odmarati, ovisno o dolascima karavana, stanju u trgovištu i broju ljudi s kojima raspolaže. Ono što zaradi u toku dana, nosač ne nosi kući, već u
cijelosti prilaže u zajedničku kasu. Krajem tjedna novac se dijeli na jednake dijelove svima koji su radili, izuzevši dio koji se izdvaja za mnogobrojne plemenite aktivnosti udruženja: kada netko od njih umre izdržavaju mu obitelj, pomažu udovici da nađe muža, brinu se o djeci dok se ne osposobe za neko zvanje. Sin jednog od njih, sin je svakog od njih. Novac iz kase koristi i onima koji se žene: svatko daje prilog da se mladencima pomogne da se okuće. Konzul u ime udruženja pregovara sa sultanom i s njegovim pomoćnicima. Tako je postigao da ne plaćaju ni porez ni namet na sol, kao i da gradske pekare Besplatno peku njihov kruh. Ako netko od njih, kojom nesrećom, počini ubojstvo kažnjivo smrću, neće ga, kao svakoga drugog zločinca, javno pogubiti, da ne padne ljaga na cijelo udruženje. Zauzvrat, konzul mora pomno ispitati ponašanje novih kandidata i odbaciti svakoga sumnjivog pojedinca. Zbog svega toga udruženje je na izvanrednu glasu i trgovci im se obvezno obraćaju kako bi prodali svoju robu. Tako trgovci uljem, koji sa sela u grad stižu s posudama različitih veličina, pribjegavaju pomoći posebnih nosača koji provjeravaju kapacitet posuda i kvalitetu proizvoda i za njih jamče kupcima. I vele trgovci koji uvezu kakvu novu tkaninu obraćaju se određenoj vrsti ovih nosača koji ulicama raznose tkaninu i glasno hvale osobine nove robe. Za svaku djelatnost nosač dobiva određen iznos u skladu s tarifom što je određuje konzul. Nijedan se čovjek, pa ni vladar, ne usuđuje okomiti na nekog od njih jer zna da bi se morao boriti protiv cijelog udruženja. Njihovo je geslo jedna Prorokova izreka: Pomozi bratu svom, bio on ugnjetač ili ugnjeteni; a te riječi tumače kao i Poslanik. Kada su mu rekli: Ugnjetenom ćemo pomoći, to je razumljivo. No kako da pomognemo ugnjetaču?, on je odgovorio: Pomoći ćete mu ako ga nadjačate i onemogućite mu da ikom naudi. Zato je prava rijetkost da član udruženja prouzroči kakav nered, uvijek je netko od bratije kraj njega da ga urazumi. Takvi su to bili ljudi. Tako skromni a, ipak, tako ponosni. Tako siromašni, a tako velikodušni. Tako daleko od palača i tvrđava, a tako sposobni da vladaju sami sobom. Da, takva je bila rasa kojoj je pripadao moj najbolji prijatelj. Svakoga jutra, u osvit dana, Harun Njuškalo dolazio je po mene da zajedno prijeđemo stotinjak koraka što su Halijevu kuću dijelili od škole. Ponekad smo brbljali, ponekad ponavljali stihove koje smo sinoć učili. Nerijetko smo šutjeli drugujući u tišini.
Jednoga sam se jutra probudio i ugledao ga kako sjedi u sobi, podno ormara-postelje42 gdje sam spavao. Trgnem se, uplašen da ću zakasniti u školu, zamišljajući već kako će učiteljev prut zafijukati obarajući se na moje listove. Harunov smiješak me umiri. »Petak je, škola je zatvorena no ulice i vrtovi su otvoreni. Uzmi komadić kruha i bananu i pridruži mi se na kraju ulice.« Sam Bog će znati koliko smo puta otad kretali u duge šetnje po Fesu i okolici! Najčešće smo obilaske počinjali na Trgu čudesa. Ne znam je li mu to bilo pravo ime, no Harun ga je tako zvao. Ondje nismo mogli ništa ni kupiti ni ubrati ni jesti, mogli smo samo gledati, udisati i slušati. Kao prvo, lažni bolesnici. Jedni su se pravili da boluju od epilepsije: obuhvatili bi glavu rukama i snažno je tresli opustivši pritom mlohavo usne i vilicu; zatim bi se bacali i kotrljali po zemlji, ali vješto, nikada se ne bi ogrebli niti bi prevrnuli zdjelicu za milodar. Drugi su govorili da imaju kamenac i stalno bi povraćali glumeći strašne bolove, osim kada smo Harun i ja bili jedina publika. Neki su pak pogledima izlagali rane i kraste. Uvijek bih žurno odvratio pogled jer su mi kazivali da je dovoljno gledati ih pa da se dobiju iste takve. Na trgu je bilo i mnogo lakrdijaša koji su pjevali glupave romance i lakovjernim ljudima prodavali papiriće koji sadrže, govorili su, formule za liječenje svih bolesti. Bilo je i putujućih iscjelitelja koji su hvalili svoje čudotvorne proizvode, dobro pazeći da ne dođu dva puta u isti grad. Bilo je i ljudi s dresiranim majmunima koji su plašili trudne žene, kao i krotitelja zmija kojima su se zmije omatale oko vrata: Harun im se nije bojao približiti, no meni su ulijevale i strah i gađenje. Za praznike bi dolazili i pripovjedači. Posebno se sjećam nekoga slijepca čiji je štap plesao u ritmu pustolovina koje je proživljavao Hellul heroj andaluzijskih ratova, ili čuveni Antar ibn-Šaddad, najsmioniji od svih Arapa. Jednom je, oživljavajući ljubav crnog Antara i lijepe Able, zastao i upitao ima li u publici žena i djece. Sve žene i sva djeca iz publike udaljili su se preko volje, pokunjeni. Ja sam sačekao nekoliko trenutaka, tek toliko da ne povrijedim vlastito samoljublje. Stotinu prijekornih očiju uprlo se u mene. Ne mogavši ih podnijeti, spremao sam se na odlazak kad mi krajičkom oka Harun dade do znanja da to ne dolazi u obzir. Jednu mi ruku položi na rame a drugu na bok, i nije se micao ni za dlaku. Pripovjedač je nastavio. Slušali smo ga do posljednjeg poljupca. Tek kad se gomila razišla, nastavili smo šetnju.
Trg čudesa bijaše na križanju više prometnih ulica. Prva, prepuna knjižara i uličnih pisaca, izlazila je na trijem Velike džamije; druga je okupljala prodavače čizama i cipela; treća, trgovce sedla, uzdi i stremena; i, konačno, četvrta, ulica kojom smo obvezno prolazili kod svakog obilaska: u njoj bijahu mljekari čiji dućani bijahu ukrašeni vazama od majolike koje su bile daleko vrednije od onoga što se u njima prodavalo. Nismo svraćali kod njih već kod onih koji su, na njihovim pragovima, svaku večer po niskim cijenama otkupljivali neprodano mlijeko i odnosili ga kući gdje bi se preko noći zgrušalo te bi ga sutradan prodavali ohlađeno i razvodnjeno. Bio je to napitak što je gasio i žeđ i glad, ne opterećujući ni kesu ni savjest vjernika. * * * Za Haruna i mene tek je počinjalo otkrivanje Fesa. Svlačit ćemo ga, veo po veo, kao mladenku prve bračne noći. Iz te godine sačuvao sam tolike uspomene koje, kad ih prizovem, u meni oživljavaju bezbrižnu iskrenost devetgodišnjeg dječaka. Ipak, primoran sam ispričati najbolniju od njih, jer kada bih je prešutio, ogriješio bih se o dužnost iskrena pripovjedača. Toga dana šetnja započne kao i svakoga drugog dana. Harun je bio željan njuškanja, a ja znatiželjan kao i on. Znali smo da u zapadnom dijelu grada postoji mjesto po imenu el-Mers, o kojem je učitelj govorio s nemirom i brigom u glasu. Je li daleko? Je li opasno? Neki drugi bi se zaustavili na tim pitanjima; mi smo bili zadovoljni da hodamo. Kad smo oko podneva stigli do tamo, odmah smo shvatili o čemu se radi: po ulicama žene, naslonjene na zidove ili otvorena vrata koja su, očito, mogla voditi jedino u krčmu. Harun se zabavljao oponašajući izazovan hod jedne matrone. A kad bismo zavirili da vidimo što ima u tim krčmama? Znali smo da nikako ne možemo uči no, ipak, mogli smo kradomice baciti koji pogled unutra. Približismo se, dakle, prvoj. Vrata bijahu odškrinuta. Proturismo naše dvije male glavice. Bilo je mračno, vidjeli smo samo gomilu klijenata. U sredini, bujna crvena kosa. I to je bilo sve, već smo bili otkriveni i zaprašili smo pravo prema drugoj krčmi u obližnjoj ulici. Ni tu nije bilo svjetlije, no oči su nam se lakše privikavale. Izbrojali smo četiri crvene kose i petnaestak mušterija. U trećoj smo uspjeli razaznati nekoliko lica, nekoliko
blještavih pehara, nekoliko vrčeva. Igra se nastavljala. Naše nepromišljene glave već su zavirivale u četvrtu krčmu u kojoj je, čini se, bilo nešto svjetlije. Blizu vrata razaznasmo jedno lice: ta brada, taj profil, to držanje... Okrenem se i dadem se bezglavo u bijeg. Nisam bježao ni od vlasnika ni od izbacivača: ono što sam htio ostaviti daleko iza sebe bila je slika moga oca kako sjedi za stolom, a kraj njega raspuštena crvena kosa. Ja sam ga vidio, a i Harun ga je sigurno prepoznao. Je li i on nas zapazio? Mislim da nije. Otad mi se više no jednom desilo da odlazim u krčme i kvartove mnogo mračnije od el-Mersa. No toga mi je dana tlo izmicalo pred nogama. Kao da je stigao Sudnji dan. Bilo me stid, bio sam povrijeđen. Trčao sam i trčao, stisnuta grla, zadihan, lijući suze iz gotovo zatvorenih očiju. Harun me slijedio, ne govoreći, ne dotičući me, prilazeći preblizu. Čekao je da, potpuno iscrpljen, sjednem na prag jednoga zatvorenog dućana. Šutke sjede kraj mene. Nakon više od sat vremena malo sam se smirio i digao. I Harun ustade i nenametljivo me povede prema kući. Tek kada smo, u sumrak, stigli nadomak Halijeve kuće, Harun progovori: »Oduvijek su svi muškarci odlazili u krčme; oduvijek su svi muškarci voljeli vino. Da nisu, zašto bi im Bog to trebao zabranjivati?« Kad sam ga sutradan susreo, ne osjetih nelagode; no plašio sam se susreta s ocem. Srećom, on je otišao na selo da traži zemlju što ju je kanio iznajmiti. Vratio se tek nakon više tjedana, no te moje muke dotad su se već razvodnile u užasnoj nesreći što nas je snašla.
GODINA INKVIZITORA 904. godina hidžre (19. kolovoza 1498 - 7. kolovoza 1499) Te je godine u podzemnoj tamnici Alhambre, u osamdeset i osmoj godini, mukama podlegao Hamed Izbavitelj. Nitko nije znao vještije od njega isposlovati oslobođenje nekog zatočenika, no kada je trebao osloboditi sebe, riječi su mu izgubile snagu i uvjerljivost. Bio je to čovjek pobožan i odan pa, ako mu se ikad i dogodilo da donese krivi sud, njegove su namjere, do posljednjeg časa, ostale čiste kao u djeteta. Umro je siromašan, neka mu Bog podari bogatstva Raja! Tisuće drugih osoba bilo je smaknuto u isto vrijeme. Već mjesecima su iz staroga kraja stizale uznemiravajuće vijesti, no malo tko je predviđao katastrofu koja če se oboriti na zadnje muslimane u Andaluziji! Sve je počelo kad je u Granadu stiglo nekoliko inkvizitora, vjerskih fanatika koji, kao prvo, objave da se svi kršćani koji su prešli na islam imaju vratiti prvotnoj vjeri. Neki se pomire sa sudbinom, no večina se suprotstavi, pozivajući se na ugovor potpisan prije pada Granade, a koji je obraćenicima izričito jamčio pravo da ostanu muslimani. Za inkvizitore ta je klauzula bila bezvrijedna: svako tko je pri rođenju kršten a odbija da se vrati kršćanstvu jest izdajnik i, kao takav, kažnjava se smrću. Kako bi zaplašili buntovnike, podigoše nekoliko lomača, kao negda za Židove. Dio ljudi odrekne se vjere, a ostali, malobrojni, zaključe da je bolje pobjeći, pa i tako kasno, dok se klopka još nije zatvorila. Sa sobom nisu mogli ponijeti ništa osim odjeće koju su imali na sebi. Nakon toga, inkvizitori objaviše da svaka osoba koja ima kršćana medu precima, obvezno imade biti pokrštena. Hamed je bio medu prvim žrtvama. Njegov djed bio je kršćanski zatočenik koji je izabrao da prihvati islam. Tako se kastilski vojnici, praćeni inkvizitorom, jednu večer otputiše u njegovu kuću u Albaicinu. Uznemireni, starčevi susjedi iziđu na ulicu pokušavajući onemogućiti hapšenje. Uzalud. Sutradan je privedeno još ljudi iz drugih dijelova grada, među njima i dvije žene. Svaki put bi se okupila
gomila i vojnici su morali isukati mačeve da si prokrče put. Incidenti su bili sve brojniji, napose u Albaicinu. Nedaleko naše kuće spaljena je jedna novopodignuta crkva. Za odmazdu su opustošene dvije džamije. Svako je reagirao i na najmanju provokaciju. Jednoga se dana sazna da je Hamed u zatvoru podlegao zlostavljanju kojem ga bijahu podvrgli inkvizitori. Do posljednjeg je daha odbijao razgovor, zadovoljavajući se time da ih podsjeća na pogodbu što je potpisaše kršćanski vladari. Kako se širila vijest o njegovoj smrti, tako su ulicama počeli odjekivati pozivi na borbu. Od svih velikaša Albaicina, Hamed je jedini ostao ne da bi se približio neprijateljima, već da bi nastavio misiju kojoj je posvetio cijeli život: oslobađanje muslimanskih zatočenika. Zbog Hamedovih poodmaklih godina i njegova plemenita djelovanja, zbog dugo suzdržavane mržnje koja je bujala u svakom muslimanu, njihova reakcija bila je trenutačna. Podignute su barikade, započeo je masakr vojnika, činovnika, redovnika. Bila je to prava pobuna. Jasno, građani se nisu mogli oduprijeti vojsci okupatora. S nekoliko lukova i strijela, mačeva, kopalja i toljaga, oni su priječili ulazak kastilskih trupa u Albaicin i pokušali organizirati vojsku za sveti rat. Nakon dvodnevnih borbi, slomljeni su. Poče masakr. Vlasti objave da će svi muslimani biti pogubljeni zbog pobune protiv vladara, podmuklo dodajući da če kaznu izbjeći samo koji se preobrate na kršćanstvo. Započne masovno pokrštavanje Granade. U nekim selima planine Alpujarras seljaci se nisu htjeli pokoriti; opstali su nekoliko tjedana; priča se čak i da su uspjeli ubiti gospodara Cordobe koji je vodio napad! No ni tu otpor nije mogao potrajati: seljaci su bili prisiljeni pregovarati. Nekoliko stotina obitelji dobije dopuštenje da ode i nastani se u Fesu; nekoliko osoba skloni se u planine zaklinjući se da ih ondje neće pronaći; svi ostali su pokršteni. Na tlu Andaluzije gdje je osam stotina godina hodžin glas pozivao na molitvu, nitko više nije smio reći Allahu ekber. Nitko više nad očevim posmrtnim ostacima nije mogao izgovoriti Fatihu. Barem ne javno. No nijedan silom pokršten musliman u sebi se nije odrekao svoje vjere. Slali su u Fes potresne poruke. Braćo, stajalo je u jednom pismu, zapada Granade iznevjerismo obvezu da odselimo samo zato jer nismo imali sredstava, jer smo najsiromašniji i najslabiji od svih Andaluzijaca! Danas smo morali prihvatiti pokrštavanje da spasimo život ženama i djeci, no bojimo se da će nas na Sudnji dan stići gnjev Božji i da ćemo okusiti muke
džehenema. Zato molimo vas, braću u izgnansfru, da nam pomognete savjetima. Razgovarajte u naše ime s učiteljima Zakona o tomu što da radimo, naša patnja je bezgranična! Sažalivši se nad njima, feski Granađani održe te godine brojne sastanke, neke i u Halijevoj kući. Prisustvovali su i velikaši i siromašan narod, no prije svega ulema koja je dobro poznavala Zakon. Neki su čak stizali izdaleka da iznesu plodove svojih razmišljanja i istraživanja. Sjećam se da sam jednoga dana vidio dolazak muftije od Orana, muškarca četrdesetih godina s turbanom koji je bio jednako impozantan kao Estagfirulahov, no on ga je nosio s određenom jednostavnošću. Uslužniji nego obično, ujak ga dočeka na početku ulice; tijekom sastanka, prisutni su se zadovoljavali postavljanjem pitanja, ne usuđujući se upuštati u rasprave ili posumnjati u njegove riječi. Činjenica je da je problem, u obliku kako se nametao, zahtijevao izvanredno vladanje Zakonom i Tradicijom43 , kao i veliku smjelost kod tumačenja. Prihvatiti da stotine hiljada muslimana odbaci vjeru u Proroka bilo je nepojmljivo, zahtijevati od cijelog pučanstva da umre na lomači bilo je monstruozno. Još se sjećam prvih riječi muftije od Orana, izgovorenih ozbiljnim i toplim glasom: »Braćo! Ovdje smo, Bogu hvala, u islamskoj zemlji i našu vjeru nosimo ponosno, kao dijademu. Čuvajmo se da grdnjom obaspemo one koji svoju vjeru nose kao žeravicu u ruci.« Nastavio je: »Kad im šaljete poruke pišite oprezno i promišljeno. Mislite na to da svojim pismom možete potpaliti njihovu lomaču. Ne predbacujte im pokrštavanje već ih samo potaknite da, usprkos svemu, ostanu vjerni islamu i da ga prenose svojim sinovima. Ali ne prije puberteta, ne prije doba kad se može čuvati tajna, jer jednom neopreznom riječju dijete može otkriti pravu vjeru svojih roditelja i time prouzročiti njihovu propast.« A ako su ti jadnici prisiljeni piti vino? Ako im nude svinjsko meso da provjere jesu li još uvijek muslimani? »Neka pristanu ako su prisiljeni«, rekao je muftija, »ali neka se protive u svojim srcima.« A ako ih tjeraju da vrijeđaju Proroka, Bog ga zaštitio Svojom molitvom i Svojim blagoslovom? »Neka pristanu, ako su prisiljeni, ali neka govore suprotno u svojim srcima.«
Tim ljudima koji su, jer se nisu odselili, proživljavali najokrutnije od svih mučenja, muftija je nadjenuo ime Guraba, Stranci, pozivajući se tako na Poslanikove riječi: »Islam je započeo stranac i završit će ga stranac. Raj je za Strance44.« * * * Zajednica granadskih iseljenika u Fesu odlučila je uputiti poziv muslimanima svih zemalja da spasu te nesretnike, te je namjeravala poslati glasnike najvećim vladarima islama: Velikom Turčinu, novomu perzijskom šahu, egipatskom sultanu, i nekima drugim, manje poznatim. S obzirom na dužnost koju je obavljao u Alhambri, Hali je bio zadužen da prema uobičajenim obrascima sastavi službena pisma. Osim toga, određenje i za prenošenje najvažnije od tih poruka, poruke upućene vladaru Velikog Konstantinopola. Čim su mu to nagovijestili, ujak je posjetio Buabdila i feskog sultana i od njih dobio preporuke i tajne naloge. Kadgod se sjetim tog putovanja, srce mi se stisne, čak i danas, premda sam otad upoznao najneobičnije krajeve i najnedostupnija mjesta. Oduvijek sam sanjao da vidim Konstantinopol i, čuvši da Hali kreće onamo, nisam se više mogao smiriti. Stalno mi se to vrtjelo po glavi i pitao sam se mogu li se sa svojih deset godina nadati da sam dorastao takvu putovanju. Bez previše iluzija povjerio sam se ujaku. Nemalo se iznenadili kad mi on, raširivši ruke u znak dobrodošlice, dobaci: »Pa gdje bih mogao naći boljeg suputnika?« Bez obzira na pomalo ironičan ton, bilo je očito daje idejom oduševljen. Preostalo je još da uvjerimo oca. I te je godine Muhamed često izbivao iz grada, tražeći zemljište koje bi iznajmio kako bi mogao mirno živjeti, daleko od buke, daleko od naklapanja, daleko od prijekornih pogleda. Dvije sam ga duge nedjelje iščekivao i za nj se svakodnevno raspitivao kod Warde i Mirjam. Nisu imale nikakvih vijesti. Kao i ja, i one su čekale. Kada se konačno pojavio, pojurio sam k njemu i počeo govoriti tako brzo da sam nekoliko puta morao počinjati iznova. Avaj! Molba je istoga časa nepovratno odbijena. Možda sam trebao pričekati da Hali putovanje predstavi na svoj način. On bi umio rječito nahvaliti prednosti jedne takve plovidbe. Možda bi tada Muhamed pristao da se ne suprotstavlja ujaku s
kojim se tek bio pomirio? Menije bez ustručavanja mogao reći »ne«. Kao razlog je naveo opasnosti takva putovanja, govoreći o ljudima koji se nikada nisu vratili. Spomenuo je i da bih zbog toga morao prekinuti školovanje. No mislim da je pravi razlog zapravo bio to što je osjećao da sam previše vezan za ujaka i majčinu obitelj, te se bojao da bih mu tako sasvim iskliznuo iz ruke. Kako nisam mogao raspravljati s njim, molio sam ga da porazgovara s Halijem, no odbio je da se uopće sastane s njim. Cijeloga sam se tjedna ujutro budio crvenih, zakrvavljenih očiju, a jastuk mi bijaše mokar. Da me utješi, ujak mi se zakle da ću ga pratiti na slijedećem putovanju. I održa obećanje. Došao je i dan polaska. Hali se trebao pridružiti jednoj trgovačkoj karavani koja je kretala za Oran, a zatim se ukrcati na brod. Mnogi granadski iseljenici pristigli su već u ranu zoru da mu požele sretan put i s nekoliko zlatnika pridonesu njegovim troškovima. Što se mene tiče, ja sam ojađeno sjedio u kutu kada je kraj mene sjeo neki starac obješenjačkih očiju. Bio je to glavom i bradom Hamza, brijač koji me obrezao. Pitao me za oca, jadikovao nad sudbinom Hameda Izbavitelja kojega da je posljednji put vidio kod nas u Albaicinu. Zatim se raspitao za moje studije i čak mi je počeo recitirati suru koju sam upravo proučavao. Bilo mi je ugodno u njegovu društvu i cijeli sat sam proveo ćaskajući s njim. Ispričao mi je kako je zbog iseljavanja izgubio najveći dio imovine ali da, Bogu hvala, još uvijek može namiriti potrebe svojih žena. Ponovno je počeo raditi, no sada isključivo kao brijač, jer mu potez nožem više nije bio besprijekoran. Radio je u nekoj vrsti hamama koji je iznajmio u blizini. Iznenada mu neka ideja ozari lice. »Hoćeš mi pomagati kad nisi u školi?« Prihvatio sam bez oklijevanja. »Plaćat ću ti jednu drahmu tjedno.« Pohitao sam da kažem da imam prijatelja i da bih volio kada bi i on mogao dolaziti sa mnom. Hamza se složio. I njemu će dati jednako, u hamamu treba obaviti toliko poslova. Kada je, nekoliko minuta kasnije, Hali došao da me poljubi za rastanak, začudio se vidjevši moje suhe oči i vedro lice. Objasnio sam mu da ću raditi i dobivati po drahmu svakog tjedna. Poželje mi uspjeh u poslu; poželjeh mu uspjeh u njegovu.
GODINA U HAMAMU 905. godina hidžre (8. kolovoza 1499 - 2. srpnja 1500) »Kad samo pomislim da se svi ti ljudi peru gnojivom!« Trebalo mi je nekoliko časaka da shvatim što je Harun htio reći; zatim obojica prasnemo u glasan smijeh: moj je prijatelj bio u pravu, voda u feskim hamamima zaista se zagrijavala s pomoću gnojiva! Toga dana smo to sami shvatili kad nas je vlasnik poslao da, s dvije mule i nekoliko drahmi, obiđemo obližnje štale i otkupimo nagomilano gnojivo. Zatim smo isto prevezli na označeno mjesto izvan grada gdje je tovar preuzeo čovjek čija dužnost je bila da dragocjenu žetvu rasprostre kako bi se osušila. Ljeti to traje mjesec dana, a zimi tri mjeseca. Natrag smo prevezli gomilu gnojiva tvrda poput drveta, spremna za loženje. Time su punili peć u hamamu. Treba li spominjati da smo, iskrcavši posljednji tovar, i ja i Harun imali boju i vonj onoga što smo prenosili? Svukosmo se i žurno pojurismo u sobu s toplom vodom. Naša nas je pustolovina zabavljala. Čim bismo u kupki sreli nekog poznanika, stali bi ga s užitkom ispitivati ne čini li mu se da je voda danas nekako drugačija. Svim stanovnicima grada hamam je najugodnije mjesto za sastanke. U kabinama blizu ulaza skinu odjeću i zatim se okupljaju, potpuno nagi, bez trunke stida. Školarci pričaju o učiteljima i prepričavaju svoje nestašluke, prešućujući batine koje su im slijedile. Adolescenti pričaju o ženama, optužuju se međusobno da čeznu za ovom ili onom, hvale se ljubavnim dogodovštinama. Zreli muškarci, nešto suzdržljiviji po tom pitanju, razmjenjuju savjete i recepte kojih bi primjena trebala poboljšati tjelesne sposobnosti - neiscrpna tema i zlatna žila za šarlatane. Ostatak vremena govore o novcu, raspravljaju o vjeri ili politici, glasno ili šaptom, ovisno o mišljenjima što ih iznose. Ljudi iz susjedstva često se sastaju u hamamu kako bi zajedno objedovali. Neki dolaze s gotovim jelom, drugi šalju momka iz kupke da im nešto kupi na obližnjoj tržnici. No, ne jede se odmah! Prvo se ide u mlaku
dvoranu gdje ih pomoćnici peru i trljaju uljima i mirisnim mastima: ispruže se na pustenim tepisima i malko odmore, a potom ulaze u vruću dvoranu gdje se znoje. Zatim se vraćaju u mlaku dvoranu, ponovno se peru i odmaraju. Tek tada kreću u svježu dvoranu, posjedaju oko vodoskoka te ondje sjede, čavrljaju, smiju se, pa i pjevaju. Većina ostaje naga do kraja objeda, jedino se uglednici izbjegavaju izlagati pogledima, te oko bokova ostavljaju ručnik što ga skidaju samo u odvojenim, besprijekorno održavanim prostorijama koje im uvijek stoje na raspolaganju. Ondje primaju prijatelje, ondje ih masiraju; onamo odlazi i brijač da im ponudi svoje usluge. Tu su, zatim, žene. Neki su hamami namijenjeni isključivo njima, no uglavnom se hamamom služe oba spola. U istom prostoru ali ne u isto vrijeme. Gdje sam ja radio, muškarci su dolazili između tri ujutro i dva poslijepodne. Preostali dio dana momke u kupkama zamijenile bi crnkinje koje bi preko vrata postavile uže - znak da muškarci više ne mogu ulaziti. Ako bi tkogod trebao sa ženom razgovarati, zvao bi jednu od pomoćnica da prenese poruku. Svaki put kad smo morali ustupiti mjesto, svaki put kad smo gledali zatezanje konopca i dolazak žena, svaki put smo se pitali što li se događa u hamamu od trenutka kada njime zavladaju žene. U početku smo se pokušavali uvjeriti da se ne zbiva ništa što već nismo vidjeli u muškaraca: ista masaža, isto trljanje, isto brbljanje, iste gozbe, isti ručnici koji pokrivaju ugledne građanke... Međutim, promatrajući poslijepodne ulazna vrata, vidjeli smo da dolazi ne samo veliki broj trgovaca s punim torbama već i svakojake osobe sumnjiva izgleda gatare, iscjeliteljke, možda i čarobnice. Spravljaju li one uistinu eliksire, bacaju li čini na muškarce, probadaju li voštane figurice čarobnim iglama? Da smo bili radoznali - malo je reći: za nas to postade opsesija. I izazov. »Idem sutra, što bilo da bilo. Ideš li sa mnom?« upita me Harun jednoga dana. Pogledao sam ga u oči, nije se šalio. »Ideš sa mnom?« Trebalo mi je mnogo hrabrosti da kažem ne. »Tim bolje«, prihvati Harun. »Ali budi tu iza podneva, točno na ovomu mjestu.«
Sutradan je kišilo, vrijeme bijaše turobno. Stigao sam na dogovoreno mjesto odakle sam neprimijećen mogao promatrati hamam. Haruna nisam vidio tijekom dana. Pitao sam se je li već unutra, hoće li moći ući; očekivao sam da ću vidjeti kako ga izbacuju; bojao sam se također i da ću ga vidjeti kako bježi progonjen tucetom žena, da ću i sam morati pobjeći glavom bez obzira. Bio sam siguran u jednu jedinu stvar: Harun Njuškalo nije odustao od svoje lude namjere. Povremeno sam pogledavao prema suncu, prema njegovu prstenu što se nazirao kroz oblake. Postajao sam nestrpljiv. Na vratima hamama nije se zbivalo ništa neuobičajeno. Žene su ulazile. Neke pomno umotane u crni ili bijeli veo, druge samo pokrivene kose i donjeg dijela lica. Pratila su ih djeca uglavnom djevojčice, ponekad i posve mali dječaci. Iznenada se jedna debela žena uputi u mom pravcu. Stigavši do mene, na časak se zaustavi, promotri me od glave do pete, a zatim ode mrmljajući nerazgovjetno. Moje zabrinuto držanje sigurno joj je bilo sumnjivo. Nekoliko časaka kasnije, jedna druga žena, sva umotana no puno sitnija, uputi se prema mojoj zasjedi. Uznemirim se. I ona se zaustavi i okrene prema meni. Htjedoh pobjeći glavom bez obzira. »Tu si, na sigurnom, a strepiš?« Bio je to Harunov glas. Uspio sam izustiti samo kratak uzvik čuđenja. »Ne miči se, ne govori! Broji do sto i zatim me potraži kod kuće!« Čekao me na pragu. »Pričaj!«, prasnuh. Nije žurio. Nakon kratke šutnje odgovori najležernije moguće: »Došao sam, ušao, pravio se da nekoga tražim, obišao sve dvorane i zatim izišao. - Skinuo si se? -Ne. - Nešto si vidio? - Svašta! - Pričaj, Bog te zgromio!« Šutio je. Ni traga smiješku, ni traga kreveljenju. Samo su mu se oči obješenjački krijesile odavajući zadovoljstvo. Sledih se. Osjetih želju da ga obaspem udarcima. »Hoćeš, dakle, da te molim, da padnem ničice pred tobom?« Moj ga se sarkazam ne dojmi ni najmanje. »Ni kad bi me molio, ni kad bi mi se bacio pod noge, ništa ti ne bih rekao. Ja sam riskirao, ti si odbio da prihvatiš rizik. Ako želiš znati što se događa kod žena, morat ćeš me pratiti slijedeći put.«