»Kako možeš dobrovoljno napustiti rodni grad, obitelj i zajednicu, da bi otišao živjeti kao izgnanik, kao zločinac, bježeći iz planine u planinu iz straha da te ne vrate u okovima, sve zbog djevojke kojoj si se obratio samo jednom u životu?« Priljubio je dlan desne ruke uz moje čelo, kao što smo to činili kao djeca kada bismo jedan drugomu otkrivali kakvu tajnu: »Nisam ti to mogao prije reći, pa i sada bih volio da mi se zakuneš da se nećeš uvrijediti.« Zakleh se plašeći se najgorega, kakve sramote po obitelj. Sjedjeli smo na zemlji, u dvorištu njegove kuće. Njuškalo se nasloni na malu kamenu fontanu u kojoj toga dana nije bilo vode. »Sjećaš li se dana kad sam se prokrijumčario u ženski hamam?« Bilo je to, čini mi se, prije šest ili sedam godina, no još uvijek sam se jasno sjećao svakoga pogleda, svakog drhtaja. Potvrdim osmjehnuvši se. »Sjećaš se da ti onda, usprkos navaljivanju, nisam htio reći što sam vidio?! Ušao sam, umotan u koprenu, preko kose sam ovio maramu, na nogama sam imao drvene sandale, a oko tijela omotan ručnik. Bilo mi je tek jedanaest godina i po tijelu nisam imao dlaka koje bi odale moj spol. Šetao sam tako po unutrašnjosti kada sam u jednom trenutku naletio na Wardu i Mirjam. Njezine su se oči susrele s mojima i odmah sam shvatio da me prepoznala. Gesto nas je viđala zajedno i nije se mogla prevariti. Skamenio sam se, očekujući da ću čuti vrisak, da će me neko ščepati i obasuti udarcima. No tvoja sestra nije kriknula. Dohvatila je ručnik i dok se žurno zamatala u njega, na usnama joj se pojavio saučesnički smješak. Zatim je, pod nekim izgovorom, majku odvukla u drugu sobu. Toga sam dana požalio što Mirjam nije moja sestra; tek nakon tri godine razveselio sam se što je samo sestra moga prijatelja pa o njoj mogu sanjariti kao muškarac o ženi. Zatim su se nesreće počele obrušavati na djevojku šutljivih očiju.« Harunovo lice, dotad ozareno srećom, naglo se smrkne kod posljednje rečenice. Pa ponovno zablista. »Pa i kad bi je svi izdali, uspomena na hamam spriječila bi me da je prepustim sudbini. Sad je ona moja žena, spasit ću je kao što je ona spasila mene, zajedno ćemo ozelenjeti zemlju koja nas prihvati.« * * *
Nakon tjedan dana Harun mi dođe reći zbogom. Jedina prtljaga bile su mu dvije vunene kese, jedna velika sa zlatnicima od miraza, druga s njegovom skromnom ušteđevinom. »Manja je za čuvara četvrti, da zatvori oči nad Mirjaminim bijegom; veća je za nas, s tim ćemo moći živjeti kakvih godinu dana, uz zaštitu Svevišnjega.« Namjeravali su otići u Rif nadajući se da će se privremeno smjestiti u planini gdje obitava pleme Beni Walid, čuveno po svojoj srčanosti i plemenitosti. I po bogatstvu jer, iako im je zemlja vrlo plodna, odbijaju platiti ijednu drahmu poreza. Tko je nepravedno prognan iz Fesa, siguran je da će u njih naići na zaštitu i gostoprimstvo, čak će ga osloboditi dijela troškova i okomiti se na njegove protivnike ako bude progonjen. Privih Haruna čvrsto u zagrljaj, no on se izvuče hitro nestrpljiv da otkrije što mu nosi Sudbina.
GODINA MLADENKE 914. godina hidžre (1 svibnja 1508 - 20. travnja 1509) Te sam godine proslavio prvo vjenčanje i tako ispunio želju pokojnog ujaka. A i majčinu želju - ona me htjela udaljiti od Hibe prema kojoj sam, premda mi u tri godine ljubavi nije poklonila ni dječaka ni djevojčicu, još uvijek gajio najnježnije osjećaje. I, kao što to već zahtijeva tradicija, u času kada je Fatima, moja sestrična, moja supruga, ulazila u bračnu sobu, morao sam joj svečano stati na nogu, dok je susjeda ostala pred vratima čekajući plahtu natopljenu krvlju kojom će veselo i pobjedonosno vitlati pred uzvanicima - znak da je mlada bila nevina. Ceremonija mi se činila beskonačno dugom. Već od rana jutra oko Fatime se užurbaše garderobijerke, frizerke i depilatorke, među kojima i neizbježna Sara. Obraze su joj obojili crveno, ruke i noge crno, između obrva joj naslikaše mali trokut, a ispod donje usne izduženi crtež u obliku maslinova lista. Tako namazanu smjestiše je na jedno povišeno mjesto gdje joj se svatko mogao diviti za vrijeme dok su ženama koje su je nakitile posluživana razna jela. Tek kasno poslijepodne ispred Halijeve kuće se okupiše prijatelji i rođaci. Konačno se pojavi i mladenka, više uznemirena sama nego što bi uznemirila druge, posrćući pri svakom koraku. Dignu je potom u neku vrstu drvena sanduka s osam stijenki, obložena svilom i brokatom, koji su četiri mlada nosača, Harunovi prijatelji, nosili na ramenima. Povorka krene predvođena flautama, trubama i bubnjevima, kao i brojnim bakljama kojima su mahali namještenici maristana i moji nekadašnji drugovi iz škole. Oni su hodali kraj mene, ispred mladenkina sanduka; iza nje išli su muževi njezinih četiriju sestara. Prvo smo bučno prodefilirali kroz grad - dućani su se zatvarali a ulice praznile - sve do Velike džamije gdje smo zastali i gdje su nas prijatelji špricali ružinom vodicom. Tu mi moj nastariji šurjak koji je na ceremoniji zamjenjivao ujaka šapne da je došao tren da odem. Izljubismo se i ja otrčah
do očeve kuče gdje je jedna soba bila ukrašena za prvu bračnu noć. Ondje sam trebao čekati. Povorka pristigne nakon sat vremena. Fatimu povjere mojoj majci i ona je za ruku dovede do praga sobe, gdje me Salma migom podsjeti na ono što svakako moram učiniti ako želim dokazati svoju muževnost; snažno, dakle, nagazih na nogu svoje žene - zaštićenu, doduše, drvenom cokulom - a potom se vrata zatvoriše. Izvana su dopirali vika i smijeh, katkad iz neposredne blizine, miješajući se sa zveckanjem posuda, jer je običaj da se prvi svadbeni ručak priprema za vrijeme dok se brak izvršava. Zaogrnuta crvenom i zlatnom svilom, Fatima je stajala preda mnom, blijeda usprkos šminki, nepomična, skamenjena, bez daha, pokušavajući se osmjehnuti. Njezin pogled u meni izazva sažaljenje te je spontano privukoh k sebi, ne toliko da je stegnem u zagrljaj, koliko da je ohrabrim. Zagnjuri lice u moja njedra i brižne u plač. Stiskao sam je kako bih je umirio, plašeći se da bije mogli čuti. Privi se uza me, prigušujući postepeno jecaje, no tijelo joj je drhtalo i postajalo sve mlohavije: doskora bude tek nepomičan svežanj koji sam nespretno pridržavao rukama. Prijatelji me upozoriše da se prve bračne noći mnoge djevojke trude da izgledaju neiskusnije nego što jesu, zbunjenije, uplašenije, no nitko mi nije spominjao da se mlada može onesvijestiti. S druge strane, u maristanu sam više puta čuo da udovice i dugo napuštene žene pate od čestih nesvjestica što ih neki pripisuju histeriji; no nikad nisam čuo da se to dogodilo petnaestgodišnjoj djevojci u rukama vlastitog muža! Prodrmam Fatimu pokušavajući je podići; glava joj je visjela, oči su joj bile zatvorene, usta poluotvorena. Zadrhtim i ja - moram priznati manje iz brige za sestričnu, više iz straha da bih se doživotno izložio podsmijehu kada bih naglo otvorio vrata vičući: »Upomoć, mladenka se onesvijestila!« Jedino mi preostane da je dovučem do postelje, polegnem na leđa, izujem joj cokule i razvežem maramu ovijenu oko vrata. Izgledala je kao da mirno spava, disanje koje je maločas bilo isprekidano postalo je normalno. Sjeo sam kraj nje smišljajući raznorazne stvari koje bi mogle pomoći; mogao bih si porezati prst, zamazati rublje krvlju i do sutradan zaboraviti na svadbenu noć. No hoću li umjeti bijelu tkaninu natopiti tako da susjeda, svjedok nebrojenih defloracija, ne otkrije prijevaru? Bacao sam na Fatimu očajničke, molećive, izgubljene poglede. Duga crvenkasta kosa rasula joj se preko jastuka. Pomilovah je, rukom stegoh jedan uvojak i odmah ga pustih, duboko uzdahnuvši. Počeh je lupkati po obrazima, sve brže i brže, sve jače i
jače. Na usnama joj se pojavi smiješak ali se iza sna nije budila. Tresao sam joj ramena, mahnito, sve dok ne rasklimah postelju. Izj gledalo je kao da ništa ne osjeća, čak joj se ni smiješak nije izbrisao sa lica. Iscrpljeno se ispružih na postelji i, rastežući se, prstima okrznuh svjetiljku. U jednom času poželjeh da ugasim plamen i zaspim, pa bilo što bilo. No već u slijedećem trenu, možda slučajno, možda pomišljeno grebanje po vratima, podsjeti me na moje obveze: zvukovi što su dopirali činili su mi se sve nestrpljivijima, sve upornijim. Nisam više znao koliko sam dugo u toj sobi košmara. Ponovno ruku spustih na Fatimu, zatvorenih očiju, pokušavajući napipati otkucaje srca. Jedva zamjetljiv miris sive ambre oživi u meni sjećanje na crnačku glazbu u Timbuktuu: preda mnom je stajala Hiba, obasjana mjesečinom, ples se bližio kraju, raskrilila je ruke, koža joj je bila meka i glatka. I mirisala je na sivu morsku ambru. Usne mi zadrhte i pošapću njezino ime, ruke ponove iste zagrljaje, tijelo se uznese u iste visine, isti zanos, isto utočište. Fatima postade ženom u nesvjesnu stanju. Otvorih vrata, susjeda zgrabi dragocjeno platno pa stade huktati, uzvanici se uskomešaše, glazba zatresti, tlo stade podrhtavati pod nogama plesača. Ubrzo me pozvaše da se što prije pridružim slavlju. Inzistirali su: imat ću vremena da budem sa ženom, ta običaji su zato i nalagali da tjedan dana ne smijem napuštati kuću! * * * Kada sam se probudio mladenka je već bila u dvorištu, naslonjena na fontanu, gledajući nonšalantno moju majku koja je, nekoliko koraka dalje, čučeći glancala veliki bakreni pladanj za drugi bračni objed što će ga poslužiti navečer. Bijahu, kako običaj nalaže, pozvane samo žene. Salma je nešto zabrinuto šaputala. Kad se približih iznenada zašutje i stade još energičnije trljati pladanj. Fatima se okrene i ugleda me. Blaženo se nasmiješi kao da provedosmo najstrastveniju ljubavnu noć. Bijaše bosa, u istoj, mulo zgužvanoj sinoćnjoj haljini, lica jednako namazanu, tek nešto manje upadljivo nego jučer. Namjerno na lice navukoh grimasu razočaranja te otiđoh sjesti kraj oca koji me ponosno zagrli i dovikne da se donese košarica s voćem. Majka košaru donese te mi prijekorno prišapne: »Budi strpljiv s tom jadnicom!«
U toku večeri, nakratko se pojavim na ženskoj proslavi, dovoljno da zamijetim Hibinu siluetu koje ću biti lišen još tjedan dana. Kad sam odlazio, Fatima je, vjerojatno na majčin poticaj, krenula za mnom u sobu, uhvatila me za ruku i obasula poljupcima. »Nisam ti se svidjela prošle noći.« Ne odgovarajući, šutke se ispružih na lijevu stranu postelje i sklopih oči. Nadvi se nada mnom te, oklijevajući, izusti jedva čujno. »Zar nećeš posjetiti moju malu sestricu?« Trgoh se zaprepašteno: Hiba mi je, doduše, u šali spomenula taj izraz što su ga koristile neke seoske žene kako bi označile svoju intimu. No kako sam im se mogao nadati iz usta Fatime koja se još jučer onesvijestila od sama pogleda na svadbenu sobu. Pogledah je; dlanovima prekri lice. »Tko te poučio da mi to kažeš?« Bila je postiđena i uplašena. Plakala je. Nasmijan se da je ohrabrim i privučem je k sebi: oprošteno joj je. Sedmi dan bijaše još jedna gozba gdje od svojih šurjaka dobih četiri cijele ovce i zdjelu prepunu slatkiša. Sutradan konačno napustih sobu te se otputih u grad da obavim i posljednji detalj beskrajne svadbene ceremonije: trebao sam kupiti nekoliko riba i povjeriti ih majci da ih baci mladenki pod noge, i da joj poželi zdravlje i plodnost. Fatima zatrudni prije kraja godine te osjetih potrebu da nađem bolje plaćen posao. Knjižarova kći, moja majka, potakne me da se bacim u trgovinu što mi se prilično dopalo jer sam rado putovao. Svoj savjet uljepša proročanstvom koje mi u tom trenu izmami smiješak: »Mnogi ljudi upoznaju svijet pokušavajući steći imetak. Ti ćeš, sine moj, upoznavajući svijet nabasati na blago!«
GODINA BOGATSTVA 915. godina hidžre (21, travnja 1509 - 9. travnja 1510) Koncem ljeta Fatima mi darova kćerku. Nadjenem joj ime Sanvat53 , jer te godine stekoh prvo bogatstvo. Doduše, bilo je prolazno, no ne mogu se požaliti - oduzeto mi je baš kao što mi je i dano, nenadmašivom voljom Svevišnjeg: ja sam uložio samo svoju neukost, drskost i strast za pustolovinom. Prije nego ću se upustiti u trgovinu, otiđoh posjetiti messira Thomassa de Marina, staroga Genovežanina koga sam upoznao na putu za Timbuktu. Od svih stranih trgovaca u Fesu on je uživao najviši ugled, zahvaljujući svojoj čestitosti i mudrosti. Htjedoh u njega savjet zatražiti, možda privremeno i raditi sa njim, pratiti ga na kakvu putovanju. Premda je ležao, primi me izuzetno ljubazno, oživljavajući sa mnom sjećanje na ujaka kao i na neke veselije zgode s putovanja. Razlog ovoga posjeta baci ga u duboko razmišljanje: mjerkao me očima, prelazeći pogledom sa zelene pustene kape na brižljivo potkresanu bradu, potom na izvezeni kaputić širokih, raskošnih rukava; njegove sijede obrve nalikovale su na vagu koja važe za i protiv. Nakon kratka oklijevanja učini neočekivanu ponudu: »Samo Nebo te poslalo, plemeniti prijatelju, upravo sam iz Italije i Španjolske dobio dvije značajne narudžbe crnoga burnusa54 , jednu za tisuću, drugu za osam stotina komada, a trebaju biti isporučena početkom jeseni. Kao što ti je poznato, u Evropi su najcjenjeniji burnusi iz Tefze i ja bih sam otišao po njih da me zdravlje bolje služi.« Predloži mi ovakvu pogodbu: dobit ću dvije tisuće dinara tisuću i osamsto da platim robu, dinar po burnusu što je cijena naveliko, ostalo za moje troškove i trud. Ako od proizvođača uspijem dobiti nižu cijenu, moj će dio biti veći, ako budem plaćao skuplje, morat ću za to dati vlastiti novac.
Ne znajući pravo da li sklapam dobar ili loš posao, prihvatim oduševljeno. Ugovoreni novac starac isplati u zlatnicima, posudi mi dva konja, dvojicu slugu i devet mazgi, savjetujući da budem brz i oprezan. Da ne krenem bez tovara prikupim sav novac kojim sam raspolagao: svoju i majčinu ušteđevinu, te dio naslijeđa što ga Hali bijaše ostavio Fatimi; sve u svemu oko četiri stotine dinara za koje kupim četiri stotine najobičnijih mačeva, točnije, mačeva kakve Fešani obično prodaju u Tefzi. Kada po povratku iz grada ocu ponosno ispripovijedih o velikoj kupovini, on od silna zaprepaštenja i očaja gotovo strgnu odjeću sa sebe. »Trebalo bi ti najmanje godinu dana da u jednomu malomu gradu rasprodaš toliko mačeva! A pošto će ljudi znati da žuriš kako bi se što prije vratio, oborit će ti cijene!« Riječi su mu zvučale razborito, no bilo je prekasno za uzmicanje - bio sam već obišao sve zanatlije i sakupio tovar plaćen u gotovu. Morao sam se pomiriti s time da se s prvoga trgovačkog putovanja vratim s gubitkom, tješeći se mišlju kako se svako iskustvo plaća. Dan uoči polaska, majka mi, sva izvan sebe, donese glasine što ih bijaše čula u hamamu: u Tefzi je došlo do opasnih sukoba, govori se čak i o mogućem otpravljanju feške vojske kako bi se uspostavio mir; umjesto da me obeshrabre, njezine riječi potaknu moju znatiželju te ja sutradan, prije izlaska sunca, krenem na put ne pokušavajući se podrobnije obavijestiti o situaciji. Deset dana kasnije, bez ikakvih smetnji, stignem na cilj. I zateknem zemlju obuzetu najgorim slutnjama. Nisam ni prošao kroz gradska vrata, a već prema meni grne svjetina: neki su zlovoljno dobacivali, drugi me obasuli bujicom pitanja. Pokušam sačuvati hladnokrvnost: ne, nisam vidio da trupe iz Fesa kreću u ovom pravcu; da, čuo sa v glasine, ali nisam obraćao pažnju na njih. Dok sam uzaludno pokušavao prokrčiti put pristigne visoki čovjek u kraljevskom ruhu i gomila se u tišini razmakne da ga propusti. Pozdravi me elegantnom kretnjom glave i predstavi se kao vođa kojeg je grad izabrao. Objasni mi da je Tefza dosad bila republika kojom je upravljao savjet uglednih građana, da nije bila ni pod sultanovom zaštitom ni pod zaštitom kakvoga nomadskog plemena, da nije plaćala ni poreze ni ucjene i da je uživala prilično blagostanje zahvaljujući vunenim burnusima, traženim u cijelom svijetu. No otkad se rasplamsao ubojiti sukob između dvaju protivničkih klanova, borbe i krvavi obračuni tako su učestali da je savjet, kako bi izbjegao daljnje krvoproliće, odlučio prognati iz grada klan koji je započeo
neprijateljstva. Kako bi se osvetili, prognanici su se obratili feškom sultanu, obećavši da će mu predati grad. Stanovnici su živjeli u strahu od neizbježna napada. Zahvalih mu na tim riječima te kazah svoje ime i svrhu dolaska; ponovih ono malo što bijah načuo o događajima u Tefzi, dodavši da ću ostati samo toliko da prodam mačeve i kupim burnuse, i da odmah krećem natrag. On se sa svoje strane ispriča zbog nervoze svojih sugrađana i naredi gomili da me propusti, objašnjavajući na berberskom da nisam ni Špijun ni glasnik iz Fesa već, jednostavno, andaluzijski trgovac u službi Genovežanina. Uspijem, dakle, ući u grad i potražiti konačište. Usput zapazim dva dobro odjevena čovjeka koji su glasno razgovarali, gledajući u mene. Kad sam došao do njih progovore u isti mah: svaki me molio da mu učinim čast i smjestim se u njega, obećavajući mi da će se pobrinuti i za sluge i stoku. Ne htijući uvrijediti ni jednog ni drugog, zahvalim se na gostoljubivosti i smjestim se u konačištu, dosta neudobnom prema onima u Fesu; no nisam se žalio pošto već danima nisam imao drugog krova do zvjezdana svoda. Tek što se smjestih, a već kroz moju sobu započe defile najimućnijih ljudi u gradu. Jedan bogati trgovac predložio mi da zamijenim četiri stotine mačeva za osam stotina burnusa; gotovo da prihvatih, kad mi drugi trgovac prišapne da će mi on dati tisuću burnusa. Kako nisam imao iskustva u tim stvarima trebalo mi je duže vrijeme da shvatim uzrok tolikom interesu: oružje što ga donesoh nije moglo stići u boljem trenutku, cijelo se stanovništvo spremalo na obranu grada. Na meni je, dakle, da postavljam uvjete: zatražio sam u zamjenu za mačeve ni više ni manje nego tisuću i osam stotina burnusa; nakon kratka oklijevanja, neki židovski trgovac prihvati ponudu. Tako sam već prvoga dana posjedovao svu robu koju je naručio messire de Marino, a da nisam ni dotakao novac koji mi je povjerio. Pošto više nisam imao ništa za prodaju, spremao sam se već sutradan krenuti natrag. Međutim, poput ljubavnice sred noći, sreća odluči da me ne napušta: ponovno me obiđu tefski veletrgovci, nudeći mi indigo i mošus, robove, kožu i kordovan55 , sve za desetinu prave cijene. Moradoh nabaviti još četrdeset mazgi kako bih mogao sve transportirati. U glavi mi se vrtjelo od silnih brojki; već pri prvom poslu postao sam bogat. Trećeg dana trgovanja vikači najave da stiže vojska iz Fesa. Brojala je dvije tisuće laganih konjanika, pet stotina strijelaca, dvije stotine ratnika s kratkim puškama. Ugledavši toliku snagu, uplašeni stanovnici Tefze odluče pregovarati. I pošto sam ja bio jedini Fešanin u gradu, zamole me da budem
posrednik što me, priznajem, strašno zabavljalo. Već pri prvom susretu osvojio sam naklonost oficira koji je vodio kraljevu vojsku. Premda obrazovan i profinjen čovjek, ipak je bio zadužen za izvršavanje najstrašnije od svih misija: da grad i ugledne građane preda na milost i nemilost osveti protivničkoga klana. Pokušao sam ga razuvjeriti. »Ti prognanici su izdajnici. Danas grad predaju sultanu, sutra će ga predati njegovim neprijateljima. Pametnije je pregovarati s junacima, ljudima koji cijene odanost, požrtvovnost i vjernost.« U očima mu se vidjelo da se slaže, no naređenja su bila jasna: dočepati se grada, kazniti one koji su digli oružje protiv sultana, vlast predati vodi protivničkoga klana, zajedno sa garnizonom ljudi koji će mu pomagati. Postojalo je ipak jedno opravdanje preko kojega nije mogao prijeći olako: - Koliku dobit sultan očekuje u zamjenu za svoju zaštitu? - Prognani klan mu je obećao dvadeset tisuća dinara godišnje. U glavi sam napravio malu računicu. »Gradski savjet sastavljen je od trideset uglednih građana kojima treba dodati još dvanaest bogatih židovskih trovača. Ako bi svaki platio dvije tisuće dinara, to bi bilo osamdeset i četiri tisuće...« Oficir me prekine. »Godišnji prihod cijeloga carstva manji je od tristo tisuća dinara. Kako zamišljaš da ovako mali grad može skupiti toliku svotu?« - U ovom kraju postoje neslućena bogatstva no ljudi ih kriju i ne pokušavaju obrtati; Jboje se da ih vladari ne opljačkaju. Što misliš, zašto Židove iz ovoga kraja optužuju za škrtost? Zato jer bi i najsitniji trošak, i najmanje razmetanje mogli njihovo bogatstvo i njihove živote dovesti u opasnost. To je razlog zašto umiru i mnogi drugi gradovi, a carstvo osiromašuje. Kao sultanov predstavnik, moj mi sugovornik nije mogao dopustiti da tako govorim u njegovu prisustvu. Zatražio je da prijeđem da činjenice: »Ako stanovnicima Tefze poštediš život i obećaš da će njihovi običaji biti poštovani, uvjerit ću ih da ti isplate svotu.« Dobivši riječ od oficira, vratio sam se u grad i velikašima prenio dogovor. Primijetivši da se nećkaju, reknem da je iz Fesa stiglo pismo s kraljevim pečatom kojim se naređuje smaknuće svih uglednika u gradu. Uzmu kukati i plakati no, kako sam to iznio u Opisima Afrike, u roku od dva dana osamdeset i četiri tisuće dinara položeno je oficiru pod noge. Nikud nisam vidio toliku količinu zlata!
Kasnije sam još čuo od sultana glavom da ni on ni njegov otac nikada nisu posjedovali toliku svotu! * * * Na odlasku iz Tefze dobijem brojne skupocjene poklone od velikaša koji bijahu sretni da su spasili grad i živote. I oficir mi dade izvjesnu svotu novca te obeća da će sultanu prenijeti neobičnu ulogu što je odigrah u tim događajima. Dodijeli mi i četu od dvanaest vojnika koji našu karavanu otpratiše do Fesa. Prije nego se uputih kući, svratih do messire de Marina. Isporučih mu narudžbu i vratih sluge, konja i mazge; donijeh mu i poklona u vrijednosti od dvije stotine dinara, te mu detaljno ispripovjedih cijelu pustolovinu, pokazujući robu što je bijah nabavio o svom trošku; procijeni je na najmanje petnaest tisuća dinara. »Trebalo mi je trideset godina da nagomilam toliko bogatstvo«, bljune bez trunke zavisti ili ljubomore. Činilo mi se da je cijeli svijet moj; da ne trebam ništa i nikoga, da će mi se sreća odsad pokoravati na najmanji mig. Više nisam hodao, lebdio sam. Kad sam se opraštao od Genovežanina dugo mi je stiskao ruku nagnuvši se lagano prema naprijed; ja sam stajao uspravno, visoka čela, uzdignuta nosa. Starac mi je čvrsto stegao ruku, produžavajući stisak mnogo duže no obično; zatim me pogleda u oči: »Sreća ti se nasmiješila, mladi prijatelju i radujem se tome kao da si mi rođeni sin! Ali pazi, bogatstvo i moć su neprijatelji zdrava prosuđivanja! Kad promatraš kukuruz, vidiš li da su neki klipovi uzdignuti a drugi savijeni? To je zato jer su oni prvi prazni! Sačuvaj onu poniznost koja te dovela k meni i tako ti otvorila, voljom Svevišnjega, put do bogatstva.« * * * To je bila godina najsnažnije ofenzive što je Kastilijanci ikad povedoše protiv Magreba. Zauzeta su dva glavna obalna grada - Oran, tijekom
mjeseca muharema, Bugi za vrijeme ramazana; godinu dana kasnije past će i Tripoli u Berberiji. Odonda muslimani nisu povratili nijedan od ta tri grada.
GODINA DVIJU PALAČA 916. godina hidžre (10. travnja 1510 - 30. svibnja 1511) Na tvojim obrazima rascvjetao sam ružu, Na tvojim usnama probudio sam smiješak, Ne odbacuj me, jer naš je Zakon jasan: Svaki čovjek ima pravo ubrati Ono što je zasadio sam. Odsad sam imao svoga dvorskog pjesnika, zaljubljena u moje vino i moje služavke, željna moga zlata, spremna da u zvijezde kuje sve moje posjetioce a, nadasve, mene - kod svakog slavlja, kod povratka svake karavane ili, naprosto, za vrijeme večere, kad bi se kod mene okupili prijatelji, rođaci, uslužni namještenici, poduzetni trgovci, ulema na proputovanju, predstojnici zidara koji su radili na konstrukciji moje palače. Nakon putovanja u Tefzu moje se bogatstvo umnogostručilo, moji ljudi su putovali cijelom Afrikom, od Bedisa do Segelmesse, od Tlemcena do Marakeša, natovareni datuljama, indigom, kanom, uljem, tkaninama. Ja sam odlazio samo s velikim karavanama. Preostalo vrijeme sam poslovima upravljao sa svoga divana. Ponekad bih, sa štapom u ruci, nadgledao gradilište moje buduće kuće, smješteno na brežuljku, nedaleko od ujakove kuće gdje se bijah nastanio nakon rođenja kćeri, no koja mi je svakog dana izgledala sve uža, sve skromnija, sve nedostojnija mojega bogatstva. S nestrpljenjem sam iščekivao dan kad ću živjeti u vlastitoj palači, veličanstvenoj, jedinstvenoj, te sam o njoj neprestano sanjario i pričao, za nju sam angažirao najvještije zanatlije, zadužene da bez obzira na troškove do savršenstva provedu svaku od mojih rasipničkih želja; stropovi u rezbarenu drvetu, svodovi prekriveni mozaicima, fontane u crnomu mramoru. Kada bi me, povremeno, neka cijena navela na oklijevanje, tu bi
se našao moj pjesnik da izbaci: »U dvadesetoj godini razboritost je biti nerazborit!« Svoje je riječi, doduše, oblikovao u mojem zlatu. Dan kad su započeli radovi bio je jedan od najsjajnijih u mom životu. U sumrak, okružen jatom udvarača, krenuo sam da u temelje svih četiriju uglova buduće palače položim dragocjene talismane i pramenove kose brižno odrezane s glave moje kćeri; postao sam praznovjeran i sklon magiji, što me i sama jako čudilo. To je vjerojatno sudbina bogatih i moćnih ljudi koji su svjesni da njihovo bogatstvo ovisi više o sreći nego o zaslugama, te joj se počinju udvarati kao ljubavnici i klanjati kao božanstvu. Cijele je noći Halijeva kuća treštala u ritmu andaluzijskog orkestra i podrhtavala pod lakim nogama plesačica, robinja od kojih su dvije kupljene specijalno za tu zgodu. Hibi sam zabranio da pleše - nakon Timbuktua nisam joj dopuštao da pred drugima izlaže svoje opojne čari. Posjednem je kraj sebe, na najmekši jastučić i obgrlim je rukama. Fatima se, kao što je red, rano povukla u sobu. Bio sam sretan gledajući Hibu koja je bila vesela i bezbrižna, prvi put nakon dugo vremena; od rođenja moje kćeri osjećala se poniženom i jedne sam je noći, ušavši u sobu, zatekao kako krajičkom marame otire suze s lica; kad sam joj prste provukao kroz kosu, milujući joj kradomice uho, odgurne me rukom, nježno ali odlučno, mrmljajući slomljenim glasom koji nisam poznavao: »U mojoj zemlji, jalova žena ne čeka da je muž otjera ili ostavi. Ona ode, sakrije se i padne u zaborav.« Prisilio sam se da odgovorim veselim tonom kakvim mi se ona obično obraćala: »Otkud znaš da mi za slijedeći ramazan nećeš pokloniti lijepa dječačića?« Nije se nasmiješila. »Još prije nego sam dorasla do puberteta, plemenski vrač mi je rekao da nikad neću zatrudnjeti. Tada mu nisam vjerovala, no sad sam s tobom već pet godina, a ti imaš dijete s drugom.« U nedostatku argumenata privučem je u zagrljaj. Oslobodi se s bolnim izrazom na licu. »Pristaješ li da mi vratiš slobodu? - Ti si moja ljubavnica, a ne robinja. Ali želim da mi i dalje pripadaš.«
Rukama joj stisnuh zglavke, snažno, kao kliještima, a zatim jedan po jedan dlan prinijeh usnama. »Jesi li zaboravila našu noć u Timbuktuu, jesi li zaboravila sve naše noći, sva obećanja da se nikad nećemo rastati?« Kroz otvoren prozor zapuhao je svježi povjetarac i u jednom naletu utrnuo brončani svijećnjak. Bilo je mračno, i tužno, nisam više razaznavao Hibine oči. Njezin glas dopirao mi je izdaleka, isprekidan, kao da oponaša neku pustinjsku molitvu: »Ljubavnici se često drže za ruke i zajednički sanjaju o sreći što će doći. No dok su živi, njihova sreća neće biti veća nego u trenucima kad im se ruke isprepletu i snovi izmiješaju.« Te me je noći, nakraju, ipak primila u svoj zagrljaj; iz ravnodušnosti, obveze, uspomene - ne znam, no oči joj ostadoše zastrte laganom koprenom tuge. Zato sam bio sretan gledajući kako nasmijana plješće rukama u ritmu glazbe andaluzijskog orkestra. Usred večere, moj pjesnik ustane i počne recitirati stihove spjevane u moju čast. Već u prvom polustihu moja palača postane Alhambra, a njezini vrtovi raj na zemlji. »Da u nju stupiš blagoslovljeni bio dan dovršenja, s nasljednikom na ramenima!« Na ruci kojom bijah obgrlio Hibu, osjetim drhtaj što prostruji njezinim tijelom. Uzdahne i prišapne: »Bože, kako bih ti ga željela darovati, toga nasljednika!« Kao da ju je čuo, pjesnik je pogleda sa sažaljenjem i željom u očima pa, prekidajući tok svoga spjeva, pjevuckajućim glasom nenadano izbaci dva stiha: Ljubav je žeđ na rubu izvora, Ljubav - to je cvijet, a ne plod. Dohvatim spontano kesu i dobacim mu je. Bilo je u njoj sigurno više od pedeset dinara. Ali osmijeh što obasja Hibino lice bijaše neprocjenljiv. Cijele sam noći uranjao u nj. * * * Šest mjeseci nakon te proslave, posjeti me oficir kraljevske garde: sultan me poziva da dođem još istoga dana, odmah poslije popodnevnog odmora. Odjenem prigodnu odjeću i krenem u palaču, mučen radoznalošću ali i malko zabrinut.
Sultan me dočeka bujicom ljubaznosti za čime se revnosno povedu svi prisutni. Prisjetio se bio moga prvog posjeta, poslije Timbuktua, kao i posredničke uloge što je odigrah u Tefzi, a što je te godine njegovoj kasi donijelo više zlata nego cijeli Fes. Nakon hvalospjeva ujaku, našim precima i cijeloj Granadi stade veličati moj uspjeh, rječitost, umješnost i široko obrazovanje koje sam stekao u najpoznatijim školama Fesa. »U medresi si, ako se ne varam, upoznao i Šepava Ahmeda? - Tako je, gospodaru. - Rekli su mi da si mu bio jedan od najboljih prijatelja, jedini kojeg je slušao pažljivo i s poštovanjem.« Istoga sam trena shvatio zašto sam pozvan i čemu svi ti hvalospjevi; Ahmed je postajao sve značajnija osoba. Mnogi mladi studenti Fesa i Marakeša napuštali su svoje domove, laćali se oružja i priključivali mu se u borbi protiv sporog ali neprekidnog osvajanja Portugala što je ugrožavalo cijelu atlantsku obalu. Zajedno s brojnim pristašama, Šepavi je krstario zemljom i nemilosrdno kritizirao feškog sultana koga je to zabrinjavalo te je, očito, namjeravao pregovarati s opasnim pobunjenikom. A meni je namijenio ulogu posrednika. Odlučim, dakle, priliku iskoristiti za poravnanje nekih starih računa što mi još ležahu na duši. »Šerif Ahmed je bio čest gost u mojoj kući dok smo zajedno pohađali školu. Bio mi je kao rođeni brat u vrijeme kada mi je sestra bila zatočena u četvrti leproznih, Bog nam izbrisao sjećanje na te trenutke!« Suveren se nakašlja da prikrije zbunjenost. »Što je sad s tom nesretnicom? - Jedan čestiti momak, nosač, zaprosio je njezinu ruku i zatim pobjegao s njom, ne usuđujući se poslati nikakve vijesti, kao da su kakvi zločinci. - Želiš li za njih propusnicu? Pomilovanje? Sekretar će ti ga pripremiti. - Vaša dobrota je bezgranična! Bog vam podario dug i sretan život!« Morao sam izreći te uobičajene fraze no odlučih da plijen ne puštam; prignem se, dakle, do vladarova uha: »Moj prijatelj, šerif Ahmed, bio je jako pogođen nepravednom sudbinom što bijaše zadesila moju sestru, nevinu žrtvu užasne Zerualijeve osvete.« »Obavijestili su me o njegovoj ulozi u svemu tome.« Iznenadih se shvativši da je sultan podrobno upućen u zbivanja; ne postavih mu, dakako,
pitanje zašto svojedobno ništa nije poduzeo, već poluglasno proslijedili, trudeći se da ga pridobijem: »Za Ahmeda je Zeruali postao simbol pokvarenosti koja, prema njegovim riječima, na krivi put zavodi ćudoredne stanovnike Fesa. Čuo sam da je u svojim govorima već više puta ljude podbadao protiv njega.« »Bog ga uputio na pravi put!« dodah oprezno kako se ne bi činilo da dijelim mišljenje Šepavog. Činilo mi se da sultan razmišlja; malo zatim, ništa ne rekavši, on popravi turban i uspravi se: »Rado bih da odeš do Ahmeda!« Sagnuh glavu u znak da slušam. Nastavi: »Pokušat ćeš ga smiriti, utjecati na to da popravi mišljenje o meni, našoj dinastiji i samom Fesu, sačuvao ga bog od nevjernika i častohlepnih ljudi! Spreman sam mu, novcem i oružjem, pomoći u borbi protiv portugalskih osvajača, no želim biti siguran da me neće uznemiravati ako se i sam budem morao upustiti u borbu za obranu carstva koje je danas prilično oslabljeno. Tanger je, kao i Arzilla i Sebta, pao u ruke Portugalaca; Larache, Rabat, Chella i Sale u nezavidnu su položaju, Anfa je opustošena, stanovništvo se razbježalo. Španjolci na sjeveru, osvajaju jedan za drugim, obalne gradove.« Privukao me k sebi i spustio glas. Pratnja se udaljila, naćulivši svejednako uši. »Za nekoliko ću mjeseci ponovno vojsku uputiti na Tanger i Arzillu, u nadi da će mi Svevišnji ovaj put podariti pobjedu. Želio bih da mi šerif u tomu bude saveznik i da, umjesto da provincije huška protiv muslimanskog kralja, istodobno napadne Portugalce, jer jedan i drugi vodimo isti sveti rat. Mogu li ti povjeriti tu misiju?« »Poduzet ću sve što je u mojoj moći jer ništa mi nije dragocjenije nego jedinstvo muslimana. Čim mi narediš uputit ću se u Sous da nađem Ahmeda i sve ću pokušati da bih ga pridobio i primirio.« U znak zadovoljstva sultan me potapše po ramenu pa pozove estafierskog kapetana, kancelara i čuvara kraljevskog pečata: »Još večeras ćete Zerualiju uputiti glasnika. Naredit ćete mu da se na najmanje dvije godine povuče iz grada. Neka ide na hodočašće, a zatim neka se, privremeno, vrati u rodni kraj.« Sve su udvorice pohlepno slušale. Za svega nekoliko sati, glasine će, od usta do usta, obići cijeli grad. Više se nitko neće usuditi pozdraviti prognanika, nitko ga neće posjetiti; uskoro će prilaz njegovoj kući obrasti
korovom. Uživao sam u pravednoj osveti, ne sluteći da će mi ona donijeti nove nevolje. Kad sam odlazio, sultan mi naloži da dođem i sutradan, da se sa mnom posavjetuje u vezi s državnim ; prihodima. Otada sam svakodnevno obilazio sultana, prisustvovao audijencijama, ishodivši i sam nekoliko molbi, što je izazivalo ljubomoru drugih velikaša. No to me nije ni najmanje brinulo jer sam u proljeće namjeravao krenuti za Sous, a nakon povratka sam se mislio posvetiti svojim karavanama i, prije svega, novoj palači koja je u mojim snovima bivala sve veća i veća, sve ljepša i ljepša no koja, zapravo, nije uopće napredovala budući da su posljednji mjeseci bilo tako kišni i hladni da je od gradilišta mojih snova preostala tek blatna močvara.
GODINA ŠEPAVOG ŠERIFA 917. godina hidžre (31. ožujka 1511 - 18. ožujka 1512) Te su godine, prema dogovoru, feški sultan i šepavi šerif, svaki sa svoje strane, napali Portugalce. Prvi su pokušali zauzeti Tanger, drugi osloboditi Agadir. I jedan i drugi napad su odbijeni uz teške gubitke o čemu nema traga u elegijama spjevanim u njihovu čast. Dogovorio sam se da prisustvujem tim borbama, nametnuvši si obvezu da svake večeri svoje dojmove i zabilježim. Iščitavajući ih u Rimu, nakon više godina, iznenadila me spoznaja da samim borbama nisam posvetio nijedan jedini redak. Moju pažnju privuče način kako su vladari i njihovi bližnji reagirali na poraz, njihovo ponašanje me zaprepasti premda je već prethodno druženje s njima bilo razbilo neke moje naivne predodžbe. Prenijet ću, ilustracije radi, kratak odlomak iz tih bilježaka: Zapisano danas, posljednjeg dana mjeseca rab'-alawwala56 917. godine hidžre, odnosno u srijedu, 26. lipnja 1511. godine poslije Krista. Leševi tri stotine mučenika palih pred Tangerom preneseni su u logor. Da pobjegnem od prizora što mi je parao srce, odoh do sultanova šatora, gdje njega zatekoh u razgovoru sa čuvarom kraljevskog pečata. Ugledavši me, monarh mi dade znak da priđem bliže. »Poslušaj«, reče mi, »što naš kancelar misli o proteklu danu!« Kancelar mi izloži svoje gledanje na stvar: »Baš sam govorio našem gospodaru da to što se upravo zbilo i nije tako loše, jer smo muslimanima dokazali našu privreženost svetom ratu, bez da Portugalci pretrpe prevelike štete koje bi ih navele da traže odmazdu.« Klimnem glavom kao da se slažem s njegovim gledištem, a zatim ću: »A poginuli, je li točno da ih ima na stotine?« Zamijetivši ironičnost ili svadljivost u mom glasu, kancelar nije odgovarao, no sultan sam preuze riječi: »Medu poginulima je malo konjanika. Većina su samo obični vojnici, skitnice, grubijani, niškoristi kakvih u carstvu ima na stotine tisuća, puno
vise nego što ću ih ikada moći naoružati!« Govorio je tonom koji je oscilirao između ravnodušnosti i razdraganosti. Pod nekim izgovorom oprostih se i povukoh iz šatora. Vani su se, uz svjetlo jedne baklje, vojnici okupili oko lesa koji je upravo donesen. Ugledavši me kako izlazim priđe mi jedan riđobradi starac i reče: »Kaži sultanu da ne oplakuje mrtve jer njih čeka nagi'ada na Sudnji dan.« Suze su mu tekle, glas mu se odjednom slomi: »Poginuo mi je najstariji sin, a i sam sam spreman slijediti ga na putu u Raj čim gospodar to naredi!« Zgrabi me za rukav; njegove ruke, zgrčene od očaja, govorile su drugo nego usne. Priđe stražar i upozori vojnika da ne gnjavi sultanova savjetnika; starac se jecajući povuče. Vratim se u šator. Nakon nekoliko dana morao sam krenuti za Sous da potražim Ahmeda. Već smo se bili susreli početkom godine, kad mu prenesoh sultanovu poruku o primirju; sad je sultan htio obavijestiti Šepavoga da su žrtve mahom Portugalci a ne mi, kao i da je sultan, milošću Svevišnjega, ostao živ i zdrav. Kad sam mu se pridružio, Šepavi je upravo uspio opkoliti i Agadir i ljudi su mu bili zaneseni i puni poleta. Medu njima je bilo mnogo studenata okupljenih iz svih krajeva Magreba. Oni su za mučeničkom smrću čeznuli istim žarom kojim bi žudjeli za tajanstvenom zaručnicom. Tri dana kasnije, borba je još uvijek bješnjela, duhovi su bili potpaljeni krvlju, opijeni osvetom i požrtvovnošću. Odjednom, na opće iznenađenje, Ahmed naredi prekidanje opsade. Mladom Oraninu koji je glasno kritizirao povlačenje, na licu mjesta odrubljena je glava. Kad sam Šepavom izrazio svoje čuđenje što se tako lako obeshrabrio, što je tako spreman da prekine što je započeo, slegnu ramenima te odgovori: »Ako se želiš baviti politikom, pregovarati s vladarima, moraš naučiti prezirati privid i ne suditi o stvarima prema njihovom izvanjskom izgledu.« Njegov podrugljiv smijeh podsjeti me na duge diskusije što smo ih vodili u medresi Pošto smo bili sami, u jednom seoskom šatoru, bez okolišanja ga upitam što je time mislio. Objasni mi bez žurbe: »Stanovnici ovoga kraja htjeli su se riješiti Portugalaca koji su zauzeli Agadir, koji pustoše uokolo i onemogućavaju poljske radove. Pošto je gospodar Fesa daleko, a onaj iz Marakeša palaču napušta samo kad ide u lov, odlučili su obratiti se meni; sakupili su svotu potrebnu za opremanje pet stotina konjanika i nekoliko tisuća pješaka. Agadir sam, dakle, morao napasti, no ni u kojem ga slučaju nisam namjeravao osvojiti - u borbama
bih izgubio pola ljudi i, što je još gore, bio bih obvezan ovdje se s ostatkom vojske utvrditi i godinama braniti grad od stalnih napada Portugalaca. Imam ja pametnijeg posla. Lukavstvom ili snagom svoje sablje ujedinit ću cijeli Magreb u borbi protiv osvajača.« Stezao sam pesnice iza sve snage, ponavljajući u sebi da mu ne smijem odgovoriti; no teško je pokoriti nerazumna dvadesetgodišnjaka. »Tako znači«, rekoh cijedeći riječ po riječ kao da samo pokušavam shvatiti, »želiš pobijediti Portugalce no svoje trupe nećeš uputiti protiv njih: ove ljude koji su se odazvali tvom pozivu u sveti rat, trebaš, zapravo, da bi osvojio Fes, Meknes i Marakeš.« Ne obazirući se na sarkazam, Ahmed me ščepa za ramena: »Tako mi Boga, Hasane, ti kao da ne shvaćaš što se događa! Cijeli Magreb se klima. Dinastije će nestati, provincije će biti opustošene, mnogi gradovi bit će sravnjeni sa zemljom. Pogledaj me, dobro me promotri, dotakni mi ruku, bradu, turban, jer već sutra me nećeš moći gledati u oči, sutra mi nećeš moći dotaći lice svojim prstima! U ovom kraju ja siječem glave, na spomen moga imena drhte ljudi u selu i gradu. Uskoro će se cijela zemlja klanjati kad budem prolazio, uskoro ćeš sinovima pričati da je Šepavac bio tvoj prijatelj, da je dolazio u tvoju kuću, brinuo se o sudbini tvoje sestre. Ali ja, ja se toga više neću sjećati.« Drhtali smo i jedan i drugi - on od nestrpljiva gnjeva, ja od straha. Osjećao sam da sam na ivici ponora jer, budući da ga poznavah i prije nego je postao slavan, bijah donekle njegovim vlasništvom, jednako tako dragocjen, prezren i mrzak kao meni moj stari bijeli pokrpani kaput na dan kada sam se obogatio. Zaključih, stoga, da je stigao čas da od toga čovjeka odem, jer više nikad s njim ne bih mogao ravnopravno razgovarati, odsad bih svoj ponos morao ovjesiti u njegovu predsoblju. * * * Krajem te godine godine zbude se događaj za koji saznah tek mnogo kasnije, no koji znatno zagorči život moje obitelji. Ispričat ću onako kako mislim da se zbilo, ne izostavljajući nijednu pojedinost, prepuštajući Svevišnjem da sam povuče liniju između zločina i pravedne kazne.
Zeruali je, dakle, kako mu je naređeno, otišao na hodočašće u Meku, a zatim se uputio u rodni kraj, u Rif, u planinu gdje su živjeli Beni Zeruali. Ondje je namjeravao dočekati kraj dvogodišnjega progonstva. Nije se baš mirna srca vraćao u kraj gdje je počinio tolika nedjela u prošlosti, no uspije mu uspostaviti veze s vođama nekoliko glavnih klanova; razdijeli im par kesa zlatnika, povede sa sobom četrdesetak naoružanih stražara i jednoga sultanova bratića, siromašna princa, uz to sklona piću, ponudivši mu gostoprimstvo - sve to učini u nadi da će kod brđana lakše ostaviti utisak da je još uvijek rado viđen na dvoru. Da bi stigla do teritorija Beni Zerualija, karavana je morala proputovati područje Beni Walida. Tamo je, na stjenovitoj cesti između dvaju pastirskih sela, stajala zgurena starica, umotana u crne prljave halje iz kojih je virio samo jedan dlan, nehajno ispružen darežljivosti prolaznika. Kad se Zeruali približio na osedlanom konju, praćen slugom koji ga je štitio ogromnim suncobranom, prosjakinja zakorači prema njemu i promrmlja nekoliko riječi, smjernih, molećivih, gotovo nečujnih; jedan stražar joj naredi da se udalji, no gospodar ga ušutka: trebao je povratiti dobar glas u zemlji koju je opljačkao. Iz kese izvadi nekoliko zlatnika i ispruži ih, svima naočigled, očekujući da će starica ruke skupiti u zdjelicu kako bi ih primila. U tren oka, prosjakinja Zerualija ščepa za zglavak i grubo povuče. Ovaj se strmoglavi s konja zapevši desnom nogom o stremen, te mu se tijelo okrene naglavce, turban pade na pod, a za vratom mu se nade oštrica bodeža. »Reci ljudima da ne mrdaju!« zaurla lažna prosjakinja muškim glasom. Zeruali posluša. »Naredi im da se povuku do slijedeća sela!« Nekoliko časaka kasnije, na planinskom putu bijahu još samo nestrpljiv konj, dva nepomična čovjeka i zakrivljeni bodež. Drumski razbojnik polagano pomogne Zerualiju da ustane, a zatim ga pješice povede daleko od puta, među stijene, kao grabežljiva zvijer što u raljama vuče svoj plijen. Tek kad su odmakli napadač se predstavi žrtvi koja je drhtala od straha. Već tri godine Harun Njuškalo je živio u planinama Beni Walida koji su ga štitili kao svoga najrođenijeg. Je li ga samo želja za osvetom nagnala da se ponaša kao razbojnik, ili ga je potakao strah da će mu se neprijatelj nastaniti u okolini i ponovno se okomiti na nj, Mirjam i dva sina koja mu je darovala? U svakom slučaju, način kako je postupio, ukazivao je na osvetoljubivost.
Harun je žrtvu dovukao do kuće. Ugledavši ih, moja sestra se užasne više od Zerualija. Muž joj nije govorio o svom planu ni o dolasku bivšeg zaručnika u Rif. Uostalom, ona starca nikada nije ni vidjela i nije ni mogla shvatiti što se dešava. »Djecu ostavi vani, a ti kreni za mnom«, naredi Harun. Sa zatvorenikom uđe u spavaću sobu. Pridruživši im se, Mirjam navuče vuneni zastor kojim se soba zatvarala. »Pogledaj ovu ženu, Zeruali!« Začuvši to ime, mojoj se sestri omaknu kletva. Starac osjeti oštricu bodeža prislonjena o vilicu; naglo se izmakne, ne otvorivši usta. »Svući se, Mirjam!« Ona pogleda Njuškala s nevjericom i užasom u očima. Ovaj zaurla: »Ja, Harun, muž tvoj, naređujem ti da se svučeš!« Isprekidanim, nevještim pokretima, sirota otkrije obraze i usta, zatim i kosu. Zeruali zatvori oči i obori pogled. Znao je kakva sudbina ga očekuje ako bude vidio nago tijelo te žene. »Diži glavu i otvaraj oči!« Svoje naređenje Harun poprati naglim trzajem bodeža. Zeruali podiže glavu ali je oči i dalje držao čvrsto zatvorene. »Gledaj!« navaljivao je Harun dok je Mirjam jednom rukom razvezivala odjeću, a drugom brisala suze. Haljina pade. »Pogledaj ovo tijelo! Vidiš li na njemu tragove lepre? Hajde, pregledaj ga izbliza!« Harun stade tresti Zerualija. Nekoliko ga je puta gurnuo prema Mirjam i povukao unatrag, a potom ga gurne grubo, iza sve snage, i ispusti. Starac se surva pred noge moje sestre koja krikne: »Dosta, Harun, dosta! Preklinjem te!« S mješavinom sažaljenja i užasa promatrala je tu pakosnu krpu što je beživotno ležala pod njezinim nogama. Harun mu se oprezno primakne, opipa puls, dotakne kapke, a zatim usta, nimalo zatečen. »Ovaj čovjek zaslužio je da skapa kao pas pod nogama svoje najnedužnije žrtve.« Prije večeri, Harun zakopa Zerualija pod jednom smokvom, ne skinuvši mu ni odjeću, ni cokule, ni nakit.
GODINA OLUJE 918. godina hidžre (19. svibnja 1512 - 8. svibnja 1513) Te godine moja žena Fatima umrije pri porodu. Tri sam je dana oplakivao, više nego sam je ikad ljubio. Ni dijete, muško, nije preživjelo. Nešto prije sućuti koja se izražava četrdeseti dan, pozovu me hitno u palaču. Sultan se upravo bješe vratio s novoga ljetnog pohoda protiv Portugalaca i, premda je doživio same poraze, nisam mogao objasniti neprijateljske poglede dvorjanika koji me dočekaju čim prekoračih glavni ulaz. Sam sultan nije pokazivao otvoreno neprijateljstvo, no dočeka me hladno i obrati mi se poučnim tonom: »Prije dvije godine molio si pomilovanje za svoga šurjaka, nosača Haruna. Dali smo ti ga. Međutim, umjesto da se popravi, da iskaže zahvalnost i da se vrati u Fes, on je radije ostao živjeti u Rifu, izvan zakona, vrebajući priliku da se osveti Zerualiju. - Ništa ne dokazuje, Veličanstvo, da je napadač bio Harun. Tim planinama pustoše razbojnici.« Kancelar me prekine, glasom za nijansu višim od sultanova: »Zeuralijev leš pronađen je u blizini kuće gdje su živjeli tvoja sestra i njezin muž. Vojnici su žrtvu prepoznali po nakitu koji je ostao na njoj. Je li to zločin obična drumskog razbojnika?« Moram priznati da sam već prije četiri mjeseca, čim su stigle vijesti o Zerualijevoj smrti, premda nisam znao ništa o okolnostima u kojima se zbila, pomislio da je moguće da je u pitanju Harunova osveta. Znao sam da je u svojoj mržnji Harun sposoban ići dokraja, znao sam da živi negdje u tom dijelu Rifa. Zato mi nije bilo jednostavno nekoga uvjeravati u njegovu nedužnost. Međutim, morao sam ga braniti jer bi ga i najmanje oklijevanje s moje strane potpuno satrlo. »Njegovo Veličanstvo ima previše razvijen osjećaj za pravdu a da bi čovjeka osudilo ne pruživši mu priliku da se brani. Napose kad je u pitanju
ugledni član zajednice nosača.« Sultan odjednom pokaza razdraženost: »Nije više u pitanju tvoj zet, Hasane, već ti sam. Ti si zahtijevao Zerualijevo progonstvo iz grada, na tvoje navaljivanje naređeno mu je da se povuče u rodni kraj. Idući tamo napadnut je i ubijen. Tvoja je odgovornost teška!« Dok je govorio oči su mi se zamaglile kao da se već mire sa tminom tamnice. Već sam vidio kako mi plijene bogatstvo, rasipaju imovinu, ponižavaju obitelj, Hibu prodaju na kakvoj tržnici robova. Noge su mi klecale, oblijevao me znoj, hladni znoj nemoći. Ipak se prisilim da molećivo i jadno upitam: »Za što sam optužen?« Ponovno se uplete kancelar, zajedljiv zbog očigledna užasa što me bio obuzeo: »Za sudioništvo, Granađanine! Za to što si zločinca ostavio na slobodi, što si žrtvu poslao u smrt, što si izvrgao ruglu kraljevo pomilovanje i iskoristio blagonaklonost Našega Gospodara.« Pokušam se sabrati. »Kako sam ja mogao znati kad će se i kojim putom Zeruali vraćati s hodočašća? Što se Haruna tiče, s njim sam izgubio svaki kontakt ima tomu više od četiri godine, ne mogavši mu čak javiti niti o pomilovanju što sam ga ishodio.« Njuškalu sam, zapravo, upućivao poruku za porukom ali, tvrdoglav kakav je bio, nije odgovarao. Moja je obrana ipak djelovala na sultana koji nastavi nešto ljubaznije: »Vjerojatno ni za što nisi kriv, Hasane, no privid te optužuje. A pravda je u prividu, barem na ovom svijetu. S druge strane, ne mogu zaboraviti da si me dosad, kada bih ti povjerio neku misiju, vjerno služio.« Zašuti. Razmišljao je, krojeći sudbinu, a ja sam se dobro čuvao da ga u tom ne ometem, osjećajući kako neosjetno klizi prema blagosti. Kancelar se nadvi nad njega u očitoj namjeri da utječe na odluku, no monarh ga osorno ušutka i objavi: »Neće te snaći sudbina ubojice, Hasane, već sudbina žrtve. Kao Zeruali, i ti si osuđen na progonstvo. Pune dvije godine nećeš se pojavljivati u ovoj palači, nećeš živjeti u Fesu niti kojoj drugoj provinciji koja mi pripada. Ako te iza dvadesetog dana mjeseca radžaba zateknu u granicama carstva, bit ćeš priveden okovan lancima.«
Bez obzira na grubost posljednjih riječi, jedva se uspjeh suzdržati da ne pokažem olakšanje. Izbjegoh tamnicu i propast, a put dug dvije godine nije me nimalo plašio! Povrh svega, ostavljeno mije mjesec dana da sredim poslove... * * * Moj odlazak iz Fesa bio je zapažen. Bilo mi je stalo do toga da krenem u izgnanstvo uzdignute glave, odjeven u brokat, ne noću već usred bijela dana, kroz prepune ulice, praćen velikom karavanom: dvije stotine deva natovarenih svakojakom robom, kao i s dvadeset tisuća dinara, blagom što gaje štitilo pedeset naoružanih stražara koje svojeručno opremih; to bijaše dovoljno da obeshrabri razbojnike koji haraju drumovima. Zaustavio sam se tri puta: ispred medrese Bulnania, u dvorištu Andaiuzijske džamije i, nakraj u, u ulici Lončara gdje besposličare zasuh kišom zlatnika dobivši zauzvrat bučne hvalospjeve i ovacije. Spremajući takvu paradu bio sam svjestan rizika. Nešto zlobnih riječi prošuškanih u uho kancelaru, pa zatim sultanu, i mogao sam biti priveden, optužen da ismijavam kraljevu kaznu kojoj sam podvrgnut. Ipak, morao sam podnijeti taj rizik, ne samo zbog vlastita ponosa, već i zbog oca i majke, kćeri, cijele obitelji, kako ne bi živjeli osramoćeni za vrijeme mog egzila. Jasno, ostavio sam im dovoljno da žive bezbrižno, siti i napiti, usluženi, valjano odjeveni. Kad već bijah dvije milje od Fesa, siguran da je opasnost minula, priđem Hibi koja je sjedjela visoko u sedlu, na nosiljci prekrivenoj svilom. »Kolikogod im seže sjećanje, u Fesu ne pamte ovako ponosno povlačenje«, dobacim zadovoljno. Bila je zabrinuta. »Ne treba izazivati Sudbinu. Ne treba se poigravati nesrećom.« Slegnem ramenima, nimalo impresioniran. »Nisam li se zakleo da ću te vratiti tvome plemenu? Bit ćeš ondje za mjesec dana. Osim ako me ne želiš pratiti u Timbuktu i Egipat.« Umjesto odgovora zadovoljila se zagonetnim i tjeskobnim uzvikom: Inšallah!57
Četiri dana kasnije prelazili smo sedlo Gavrana. Bilo je puno hladnije nego što sam pretpostavljao da je u listopadu moguće. Kad smo se zaustavili da prenoćimo, straža podigne šator u malom uleknuću između dvaju brežuljaka, nadajući se da će nas to zaštititi od ledenih vjetrova s Atlasa. Šatorima načine krug u središtu kojega se uzdizao moj šator, prava platnena palača koje zidovi bijahu ukrašeni umjetnički ispisanim stihovima iz Kurana. Tu sam trebao prenoćiti s Hibom. Sa zadovoljstvom sam iščekivao taj trenutak, no kaci se počeo spuštati mrak, moja družica tvrdoglavo odbi da spava pod šatorom, bez vidljiva razloga, no tako užasnuta pogleda da odustah od uvjeravanja; oko pola milje od toga mjesta primijetila je ulaz u pećinu: ona će spavati tamo, nigdje drugdje. Provesti noć u nekoj pećini Atlasa, družiti se sa hijenama, lavovima, leopardima, možda i ogromnim zmajevima koji su, kažu, tako otrovni da se od sama dodira s njima ljudsko tijelo raspada kao da je od gline? Nemoguće je bilo Hibi uliti strah od toga! Jedino što joj je te hladne jesenske noći ulijevalo strah, bio je moj prekrasan šator. Morao sam popustiti. Nadvladavši vlastitu zebnju, pustio sam da me usprkos prijekorima i drskim namigivanjima stražara, odvuče do spilje. Ugledavši Hibu smiješno natovarenu gomilom vunenih pokrivača, s lampom, posudom punom kamilina mlijeka i dugačkom granom datulja, osjećao sam da mi se pomalo ruši dostojanstvo. Naše je noćište bilo tijesno, više je sličilo udubini u stijeni nego pravoj pećini. To me, doduše, umirilo jer sam lako mogao dotaknuti kraj i biti siguran da tu nema divljih zvijeri. Moja neukrotiva Hiba, čije ponašanje je postajalo sve zagonetnije, gomilala je kamenje da suzi ulaz, brižno raščišćavala zemlju, posudu i datulje umatala u vunu da ih spasi od smrzavanja, dok sam ja, besposlen i podrugljiv, neprestano prigovarao i zajedljivo se šalio. No nisam je uspijevao ni nasmijati, ni iznervirati, kamoli odvratiti od grozničava, marljiva rada. Nakraju odustah od pričanja. Ne zbog zlovolje, već zbog vjetra. U djeliću sekunde zapuha tako snažno da nas zagluši. S vjetrom se poče kovitlati i gusti snijeg koji je prijetio da se, zamećući pećinu, uvuče u naše sklonište. Potpuno mirna, Hiba je sada iskusnim okom procjenjivala svoje obrambene pripreme i mogućnosti preživljavanja. Čarobna, jedinstvena Hiba! Nisam, jasno, čekao da dođe do ovoga da je uzljubim! Ipak, dotad je bila samo dragi kamen u mom haremu, blještav i
kapriciozan biser, koji je, između dvaju zagrljaja uspio ostati nedokučiv, neuhvatljiv. Za oluje na Atlasu otkrit ću drugačiju ženu, u njezinim sam očima, u njezinim usnama, u njezinim rukama, našao jedino utočište. Uvijek sam bio previše sramežljiv da bih rekao ljubim te, no moje srce se ljubavi nije stidjelo nikad. A Hibu sam ljubio, tako mi Svemogućeg Boga koji vlada olujama i smirenjima, i zvao sam je blago moje, i ne znajući da je ona odsad sve što posjedujem, i živote moj, što je bila samo istina, jer mi je Bog preko nje dopustio da izbjegnem smrt. Dva dana i dvije noći vjetar je zavijao, a snijeg se gomilao začepivši ubrzo ulaz u pećinu koje postasmo zatočenici. Trećega dana otvor otkopaju pastiri - ne kako bi nas spasili, već kako bi se sklonili u pećinu za vrijeme jela. Ne obvesele nam se baš i ubrzo s užasom shvatim zašto: zatečeni olujom, stražari i deve stradaše od hladnoće. Približivši se karavani, shvatim da je moja imovina postala plijenom razbojnika, a tijela putnika hranom strvinara: logor bijaše opustošen i razoren. Bijah dovoljno priseban da prikrijem koliko sam pogođen smrću ljudi koje povedoh na put, kao i gubitkom cjelokupne imovine. Već na prvi pogled shvatim da su pastiri imali svoje prste u tome. Možda čak bijahu dokrajčili ranjene ljude! Jedna moja ili Hibina riječ - i mogla nas je snaći ista sudbina. Prikrivajući osvetoljubivost što me obuze, rekoh ravnodušno: »Tako je odlučio Svevišnji.« I čim su mi to sugovornici potvrdili prigodnom izrekom, nadovežem: »Možemo li koristiti vaše gostoprimstvo dok čekamo da ponovno krenemo na put?« Poznavao sam neobičan moral tih nomada: bez trunke oklijevanja ubit će vjernika da se domognu njegove kese ili konja, no dovoljno je pozvati se na njihovu plemenitost da bi se pretvorili u uslužne i susretljive domaćine. Postoji poslovica koja kaže da uvijek imaju nož pri ruci - »da zakolju tebe ili ovcu u tvoju čast...« * * * »Dva zlatnika i pet drahmi! Brojio sam ih i prebrojavao, vagao i zagledavao. To je sve što je ostalo od mog ogromnog bogatstva, sve što mi
je ostalo da prijeđem Saharu i stignem do zemlje Nila gdje ću započeti novi život!« Na moje neprestano jadikovanje, Hiba je odgovarala nedokučivim smiješkom koji je bio i vragolast i podrugljiv i blagonaklon u isti mah. To je samo podjarivalo moju srdžbu. »Dva zlatnika i pet drahmi! zaurlah opet. Ni konja, ni odjeće, osim ove koja se već potpuno uništila! - A ja, nisam li i ja tvoja? Vrijedim sigurno pedeset zlatnika, možda i više.« Da to nije mislila doslovce bilo je jasno iz smiješka kojim je popratila svoje riječi, no još više iz pejsaža koji je obuhvatila nadmoćnom gestom: polja indiga prostirala su se dolinom rijeke Dara, na prilazu u selo gdje bijaše rođena. Prva nam pritrče djeca, zatim plemenski poglavica, crne kože, finih crta lica i bijele brade koji je, usprkos desetljeću što proteče, odmah prepoznao moju družicu i čvrsto je zagrlio. Obratio mi se na arapskom, govoreći da ću mu učiniti čast prihvatim li gostoprimstvo u njegovu skromnom domu. Hiba mi ga predstavi kao svoga strica; za me rekne da sam njezin gospodar, što je, zapravo, bilo točno, no u ovim okolnostima nije više imalo značenja. Nisam li bio sam bez igdje ičega, okružen njezinim plemenom? Htio sam reći da za me ona više nije robinja, no Hiba mi, mrštenjem obrva, dade znak da ne govorim. Pomirivši se s tim da ne izustim više ni riječi, prisustvovao sam, uz mješavinu čuđenja i naslade, krajnje neobičnu prizoru. Ušao sam, sa Hibom i njezinim stricem, u njegovu kuću; posjedali smo u niskoj ali dugačkoj prostoriji na vuneni tepih oko koga se smjestilo još dvadesetak uglednih osoba, plemenskih staraca koji nisu izgledali nimalo oduševljeni ponovnim susretom koji su trebali proslaviti. Hiba je uzela riječ. Opisala me kao izuzetno uglednu osobu Fesa, naglasivši da sam upućen i u Šerijat i u književnost, a zatim je ispripovjedila kako mi ju je darovao gospodar Uarzazata. Na kraju je dirljivo i maštovito prepričala sve o snježnoj oluji što me dovela do propasti. Završila je ovako: »Umjesto da me putom proda bilo kojem trgovcu, ovaj je čovjek inzistirao da me vrati u rodno selo. Zaklela sam mu se da neće požaliti.« Neopisivo drsko, prozvala je jednog uglednika: »Ti, Abdulah, koliko si spreman platiti da me otkupiš?« »Tvoja vrijednost prelazi moje mogućnosti, odgovorio je zbunjeno. Mogao bih,
ipak dati deset dinara.« Pogledom je preletjela po prisutnima tražeći slijedeću žrtvu: »A ti, Ahmed?« Spomenuti Ahmed prezirno odmjeri Abdulaha te će: »Trideset dinara, da sperem ljagu s plemena.« Tako je obišla cijeli krug, koristeći mudro zavist i svađe obitelji i klanova, tako da svaki put dobije veći iznos. U glavi sam pravio računicu. Moja dva bijedna dinara narasla su na dvanaest, četrdeset i dva, devedeset i dva... Posljednji je na red došao Hibin stric koji je, kao plemenski voda, svoj položaj morao opravdati ponudom koja će biti viša od najvelikodušnije ponude njegovih podanika. »Dvije stotine dinara!« dobaci ponosito. Nisam vjerovao vlastitim ušima no, navečer, dok sam se odmarao u sobi koju mi je poglavica dodijelio da prenoćim, Hiba se pojavila sa cijelom svotom, više od tisuću i osamsto dinara. »Tako ti Boga koji ti je podario takvu ljepotu, Hiba, objasni mi u čemu je tajna? Kakva je to igra? Otkuda ljudima u ovom selu toliki novac? Zašto mi ga daju?« »Da me iskupe!« »Dobro znaš da su mogli dobiti tvoju slobodu a da ne potroše ni najsitniji bakreni novčić. - I sebe da iskupe!« Pošto i dalje nisam ništa shvaćao, konačno je pristala da mi objasni: »Moje je pleme generacijama vodilo nomadski život zapadno od Sahare, sve do časa kada je moj djed, privučen velikom dobiti, počeo uzgajati i prodavati indigo. Ovo selo zarađuje više novaca nego što može potrošiti, i u podu najneuglednije brvnare ima više zakopana zlata nego u najljepšoj kući Fesa. Međutim, odlučivši se za sjedilački način života, moji su preci izgubili hrabrost i borbenost. Jednoga dana, tek sam bila dorasla za udaju...« Sjela je kraj mene, zabacila glavu unazad i nastavila: »Cijela grupa mladih i starih, muškaraca i žena krenula je na hodočašće na grob jednog evlije58 , na dan hoda odavde. Njih je bilo četvorica a nas pedesetak, od toga dvadeset naoružanih muškaraca. No nijednom od mojih suputnika nije palo na pamet da se posluži oružjem. Razbježali su se svi bez iznimke, prepuštajući svakom konjaniku da se dočepa djevojke po izboru. Za neobične ceremonije kojoj si prisustvovao, plemenski su starci jednostavno
plaćali svoj dug, brisali tragove sramotna ponašanja, svojega i svojih sinova.« Naslonila mi je glavu na rame. »Novac možeš uzeti bez stida i grižnje savjesti. Nijedna muškarac ne zaslužuje ga kao moj obožavani gospodar.« Govoreći to približila se mojim usnama. Srce mi je snažno lupalo no oči su kradomice pogledavale ka tankom zastoru koji nas je dijelio od susjedne prostorije gdje je bio njezin stric. Nimalo zbunjena, Hiba otkopča haljinu, nudeći svoje prekrasno tijelo mome pogledu i milovanju: »Dosad si me uzimao kao robinju. Danas me uzmi slobodnu! Posljednji put.« * * * Napuštajući Hibu, jedini mije cilj bio da što prije stignem u Timbuktu i da ondje pronađem uspomenu na nju, možda čak i neki trag u sobi koja je bila svjedokom našega prvog poljupca. Kuća još bijaše tamo. Premda je bila vlasništvo gospodara grada koji ju je čuvao za ugledne goste, jedan mi je dinar otvorio vrata. Tako sam već prvu večer bio naslonjen na istom prozoru, duboko udišući zrak ne bih li osjetio sivu ambru po kojoj je nekada mirisao, vrebajući glazbu crnog orkestra koja će, zasigurno, uskoro odzvanjati ulicom. Zatim sam se okrenuo prema sredini sobe i opet sam vidio rasplesanu sjenku moje Hibe. Snažan vjetar podiže zastor koji je stao lepršati i kovitlati se dostojanstveno. S ulice je dopirao topot koraka, uzvici koji su bivali sve jači i jači. Je li to, možda, orkestar iz moga sjećanja? No odakle tolika buka? Moja je zbunjenost, avaj, bila kratka vijeka: trg nenadano oživi kao sred bijela dana, preplavljen izbezubljenom gomilom koja je urlala da se čulo do neba. Kako da te ne obuzme strah? S prozora zazvah nekog starca koji je trčao sporije od ostalih. Zaustavi se i zadihan mi dobacio nekoliko riječi na nepoznatu jeziku. Vidjevši da ništa ne razumijem ponovno potrča mahnuvši mi da ga slijedim. Još sam oklijevao kad na nebu ugledah prve odbljeske požara. Provjerivši imam li zlatnike, skočih kroz prozor i dadoh petama vjetra. Više od tri sata provedoh lutajući, povinujući se raspoloženju usplahirene gomile, hvatajući, više iz pokreta nego iz riječi, vijesti o
vatrenu pustošenju. Gorjelo je više od pola Timbuktua i kao da ništa nije moglo zaustaviti da se vatrena stihija raspirivana vjetrom ne proširi na bezbrojne drvene kućice slamnatih krovova, kojih je međusobna blizina bila pogubna. Trebalo je što prije napustiti to ogromno zgarište. Sinoć sam saznao da se karavana trgovaca iz raznih krajeva skupila na izlazu grada, spremna da krene uzoru. Pridružio sam joj se. Bilo nas je oko četrdesetak i cijelu smo noć prostajali na brežuljku fascinirani prizorom što ga pružahu oganj i užasna zapomaganja što se dizahu sa plamenovima - stravični urlici ljudi koji su gorjeli. Nikad se više neću moći sjetiti Timbuktua a da mi se pred očima ne pojavi jezovita slika: kad smo kretali, jedan oblak je lice grada zavijao u crninu, a tijelo mu lizahu nebrojeni jezici: moja najljepša uspomena pretvori se u pepeo i prah. * * * Govoreći o zemlji Crnaca, stari su geografi spominjali samo Ganu i oaze Libijske pustinje. Za njima dođoše osvajači zabrađena lica, propovjednici, trgovci. Čak i ja, koji sam samo običan putnik, znam imena šezdesetak crnih kraljevina od kojih sam te godine, između Nigera i Nila, proputovao petnaest. Neka nisu zabilježena ni u jednoj knjizi, no lagao bih kada bih sebi pripisivao otkrivanje istih, pošto sam samo slijedio uhodane putove kojima su karavane iz Džene, Malija, Ualata i Timbuktua, kretale prema Kairu. Trebalo nam je dvanaest dana da putujući uz Nil stignemo do grada Gao. Gao nije bio okružen bedemima, no njegov gospodar Askija Muhamed, najmoćniji čovjek u zemlji Crnaca, uživao je toliki ugled da mu se nijedan neprijatelj nije usuđivao približiti. Trgovci iz karavane vrlo su se rado tu zaustavljali. Objasnili su mi da stanovnici grada Gao imaju toliko zlata da se i najprosječnije tkanine iz Evrope i Berberije tu mogu prodati petnaest pa i dvadeset puta skuplje nego što vrijede. A mesa, kruha, riže i buća ima, zauzvrat, u toliku obilju da se mogu nabaviti izuzetno povoljno. Slijedeće etape vodile su nas kroz brojna carstva - spomenuo bih Uangaru, Zegzeg i Kano, kao i carstvo Bornu, puno veće od prethodnih, no čuvali smo se da se tu ne zadržavamo. Zapravo, čim smo ušli u grad naišli smo na grupu trgovaca koji su pohitali da nam ispripovjedaju svoje nevolje koje sam prikazao u Opisima Afrike. Vladar te zemlje imao je čudne navike: toliko se uživao razmetati bogatstvom da su mu konjske orme bile od čistoga zlata, kao i svo posuđe u palači. I lanci kojima je vezivao pse bili
su napravljeni od prvorazredna zlata, vidjeh to vlastitim očima! Privučeni tolikim bogatstvom, pobrkavši, na vlastitu nesreću, velikodušnost i razmetljivost, ti su trgovci, dakle, došli iz Fesa, Sousse, Genove i Napolia, s izrezbarenim mačevima urešenim dragim kamenjem, tapiserijama, čistokrvnim konjima i kojekakvom drugom skupocjenom robom. »Kralj je bio oduševljen«, pričao mi je jedan od tih nesretnika. »Na licu mjesta sve je uzeo, ne pitajući za cijenu. Bili smo prezadovoljni. Odonda nam nije platio. Prošlo je već godinu dana kako smo u Bornu i kako svakodnevno odlazimo u palaču i kukamo. Odgovaraju nam obećanjima, a kad smo previše uporni, prijetnjama.« Gospodar Gaoga, slijedeći vladar na kojeg smo naišli, bio je posve drugačiji. Zatekao sam se u palači hoteći mu izraziti svoje poštovanje, u času kada mu je jedan egipatski trgovac iz Damiettea darivao prekrasna konja, pancir-košulju, pušku, nekoliko zrcala i koraljnih krunica, te više izrezbarenih noževa. Pokloni su prelazili vrijednost od pet stotina dinara. Suveren je ljubazno primio darove no zauzvrat mu je poklonio pet robova, pet deva, stotinjak ogromnih slonovskih kljova, i ni to mu nije bilo dosta - doda stoga, u novcu njegove zemlje, vrijednost od pet stotina dinara. Napustivši velikodušnog princa stignemo do Nubijskoga carstva gdje je grad Dongola, smješten na obali Nila. Tu sam namjeravao iznajmiti brodić kojim bih otplovio do Kaira, no saznao sam da rijeka nije plovna na tom mjestu i da trebam obalom ići do Aswana. Istoga dana kada sam stigao u Aswan, jedan mi lađar predloži da se ukrcam na njegovu đermu. Na svojoj plosnatoj lađi prevozio je veliku količinu žita i stoke, no ipak mi uspije osigurati sasvim udobno mjesto. Prije nego ću se ukrcati, ispružio sam se potrbuške na obali i lice dugo uranjao u vodu Nila. U trenutku kada sam ustajao obuzeo me osjećaj da me, nakon oluje što me liši bogatstva, u Egiptu čeka novi život, život sazdan od strasti, časti i opasnosti. Bijah nestrpljiv da ga otkrijem.
III KNJIGA O KAIRU
Kada sam stigao u Kairo, sine moj, on je već stoljećima bio veličanstveno središte jednog carstva i sjedište kalifata. Kad sam ga napustio, Kairo je bio samo glavni grad jedne provincije. I nikada, zasigurno, neće povratiti nekadašnju slavu! Bog je htio da budem svjedokom tog pada i nevolja što su mu prethodile. Plovio sam Nilom, sanjareći o pustolovinama i bezbrižnim osvajanjima, kad zla kob dođe i navijesti svoj dolazak. No nisam je još znao poštivati ni odgonetati njezine poruke. Lijeno izvaljen na prostranoj đermi, glave naslonjene na drvenu prečku, uspavljivan brbljanjem mornara koje se harmonično stapalo sa zapljuskivanjem valova, promatrao sam sunce, već crvenkasto, što će za tri sata zaci za afričku obalu. »Sutra ujutro stižemo u Stari Misr«, dovikne jedan crnac iz posade. Odgovorim smiješkom, širokim baš poput njegova. Više me nikakva prepreka nije odvajala od Kaira, trebao sam se samo prepustiti neumitnom tijeku vremena i Nila. Padao sam u san, kad razgovor mornara odjednom postane življi i bučniji. Podižući glavu ugledam lađu što je, ploveći uzvodno, upravo stizala u našu visinu. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što je neobično na tom brodu kojega približavanje ne zamijetih. Na palubi je bilo mnoštvo lijepih žena, raskošno odjevenih, koje su se zajedno sa djecom izbezumljeno stiskale usred stotine ovaca kojih je vonj dopirao i do mene. Neke su preko čela nosile nakit u obliku vijenca, a na glavi su imale visoke i uske frizure u obliku tube. Ponekad nam jedan jedini čudnovat prizor može najaviti neki stravičan događaj: mornari su u procesiji došli do mene, pokunjena izgleda, dlanova uperenih ka nebu. Zavlada grobna tišina. Zatim, s usana najstarijeg, spuznu jedna jedina riječ: »Kuga!«
GODINA UZVIŠENOG OKA 919. godina hidžre (9. ožujka 1513 - 25. veljače 1514) Epidemija izbije već početkom te godine, dan nakon silovite oluje i neviđena proloma oblaka - za stanovnike Kaira jasnih znakova Nebeskoga gnjeva i predstojeće kazne. Djeca su stradavala prva i mnogi uglednici su u žurbi s obiteljima napuštali grad, odlazeći, neki prema Toru, južno od Sinaja, gdje je zrak čist, drugi prema oazama, treći, opet, prema gornjem Egiptu ukoliko ondje imahu rezidencije. Uskoro ćemo susresti mnoge lađe, napučene nesretnim bjeguncima. Bilo bi neoprezno nastaviti put, a ne saznati koliko se bolest raširila. Zato se usidrimo na nekomu pustom mjestu na istočnoj obali, odlučivši da sačekamo koliko je potrebno. Hranili smo se namirnicama što smo ih prevozili, mijenjajući svake noči položaj kako bismo zameli trag mogućim pljačkašima. Pet-šest puta dnevno veslali smo prema lađama koje su plovile uzvodno i raspitivali se o najnovijim vijestima s kugom u vezi: glavnim gradom harala je epidemija; u matične knjige umrlih upisivano je svakodnevno po pedeset, šezdeset, stotinu žrtava, a iz iskustva se znalo da je broj umrlih deset puta veći od broja prijavljenih; svaka lađa donosila je novu brojku, uvijek vrlo preciznu, često popraćenu tumačenjima gdje nije bilo mjesta za diskusiju. Na katolički Uskrs zemlja se, kažu, tresla tri puta; već sutradan registrirana su dvije stotine sedamdeset i četiri smrtna slučaja. Slijedećega petka obruši se tuča, nečuvena za to doba godine; istoga dana izbrojano je tri stotine i šezdeset pet žrtava. Na liječnikov savjet egipatski sultan, stari čerkeski marmeluk po imenu Kansoh, odluči nositi dva prstena s rubinima59 kako bi se zaštitio od kuge; sa svoje strane, zabrani uživanje hašiša i prostituciju. U svim gradskim četvrtima opremljeni su novi bazeni za ritualno pranje mrtvaca. Jasno, žrtve nisu bile samo djeca i služinčad. Vojnici i oficiri umirali su na stotine. Sultan brže-bolje objavi kako je on nasljednik njihove opreme; naredi da se udovice svih vojnika pritvore dok ne predaju posrebreni mač,
pancir-košulju, šljem i tobolac, kao i dva konja ili njihovu protuvrijednost. Osim toga, ocijenivši da se stanovništvo Kaira znatno smanjilo, Kansoh odluči od nove žetve uzeti znatnu količinu pšenice koju namah posla u Damask i Alep gdje se mogla prodati tri puta skuplje. Cijena kruha i brašna skoči preko noći. Kad je, nedugo iza objave tih odluka, sultan napustio citadelu kako bi prekontrolirao kako napreduje skupa obnova koledža kojega kupola napuče po treći put, - a trebao je nositi njegovo ime, on ga sam, štoviše, bješe projektirao - stanovništvo Kaira popljuje ga javno. Odasvud se iz rulje čuše povici poput »Bog ubio one koji izgladnjuju muslimane!« Na povratku, sultan se klonio puta kroz pučku četvrt Bab Zuvvala - zaključi, naime, kako je bolje do citadele ići manje napučenim ulicama. Te nam vijesti prenese mladi trgovac, bogat i načitan koji se, bježeći s obitelji iz glavnog grada na vlastitoj lađi, na nekoliko sati usidri pokraj nas, a potom nastavi put. Sprijateljismo se odmah, raspitivao se o mojoj zemlji i doživljajima s putovanja, a njegova pitanja bijahu učenija od mojih odgovora. Kad opet skrenuh razgovor na Egipat, povjeri mi ozbiljnim glasom: »Sreća pa vladari katkad odu predaleko, inače nikad ne bi bili svrgnuti.« Zatim još doda iskričavih očiju: »Ludost prinčeva razboritost je Sudbine.« Učini mi se da sam shvatio: »Bliži se ustanak, zar ne?« - To nije naša riječ. Istina, u doba epidemije ljudi nerijetko pokazuju izvanrednu smjelost, a sultanova moć izgleda krhka u odnosu na moć Svevišnjega koji kosi cijele regimente! No u kućama nema oružja, jedva pokoji nož za rezanje sira. Kada dođe vrijeme preokreta, uvijek jednog čerkeskog mameluka zamijeni drugi čerkeski mameluk. Prije nego je otišao, trgovac mi učini neočekivanu ponudu i ja je sa zahvalnošću prihvatih, premda u tom času nisam mogao u potpunosti shvatiti svu velikodušnost njegove geste: »Idem na nekoliko mjeseci u Asyut, moj rodni grad. Nisam rad da mi kuća u Kairu bude nenastanjena, bio bih počašćen kad bi ti prihvatio da se smjestiš u njoj.« Kad pokretom ruke pokušah izraziti zahvalnost, ali i odbijanje, uhvati me za zglavak:
»Nije to usluga, plemeniti putniče! Kad bi mi kuća ostala bez gospodara, postala bi plijenom pljačkaša, osobito u ova teška vremena. Svojim ćeš me pristankom obvezati i riješiti problema što me muči.« U tim okolnostima nije mi preostalo drugo nego da prihvatim. Nastavio je, sigurnim tonom čovjeka koji je dobro promislio: »Sastavit ću dokument koji će biti jamstvo da imanje možeš koristiti do mog povratka.« Ode, potom, do lađe po papir, pero i tintarnicu, vrati se i čučnu kraj mene. Dok je pisao, raspita se za moj rod i nadimak pa, očito zadovoljan onime što je čuo, pruži mi dokument i snop ključeva i objasni čemu koji služi. Na kraju mi još dade potanke upute o tom gdje je kuća i kako da je prepoznam. »To je bijela građevina, okružena palmama i sikomorama60 . Na malenoj je uzvisini, na krajnjemu sjeveru starog dijela grada, uprav na Nilu. Ostavio sam vrtlara koji će ti biti na usluzi.« Postah još nestrpljiviji da stignem do odredišta. Upitam sugovornika kad se može očekivati prestanak epidemije. »Sve prethodne epidemije završavale su prije početka mjeseca mesori.« Zamolih ga da ponovi posljednju riječ misleći da sam ga krivo čuo; blagonaklono se nasmiješi: »Mesori je u koptskom kalendaru mjesec kada je najveći dotok vode.« Promrmlja: »Egipat je doista zaslužio da bude muslimanski kad i Nil i Kuga još slijede kalendar faraona!« Iz zbunjena smiješka i načina kako obori pogled, shvatim da nije musliman. Užurba se: »Kasno je. Mislim da valja razapeti jedra.« Jedno od njegove djece neumorno se vrtjelo oko palme; dovikne stoga: »Sezostris, penji se u barku, krećemo!« Stisnu mi ruku za posljednji pozdrav, i dometne pomalo zbunjeno: »U kući su križ i jedna ikona. Ako te vrijeđaju, možeš ih skinuti sa zida i pohraniti u škrinju do mog povratka.« Izjavih da me to neće ni najmanje smetati, obećah da ništa neću micati i zahvalih na izuzetnoj pažnji. Dok smo razgovarali, mornari se okupe sa strane i stanu živahno gestikulirati. Čim se moj dobrotvor udalji, dođu mi svečanim glasom objaviti da već sutradan krećemo za Kairo. Premda su svi bili muslimani, znali su da kuga neće nestati prije mesonja. No nešto ih je nukalo na put:
»Čovjek nam je rekao da je cijena namirnica nenadano porasla. Pravi je čas da odemo do stare luke, prodamo tovar i vratimo se konačno kući.« Nije mi bilo ni nakraj pameti da se protivim! I sam sam se osjećao kao ljubavnik komu je dosadilo spavati iz noći u noć, na nekoliko koračaj a od predmeta svojih želja... * * * Kairo, konačno! Ni u jednomu drugom gradu nije tako lako zaboraviti da si stranac! Tek što se smjesti, putnik je već uhvaćen u vrtlog glasina, pošalica, brbljanja. Oslovljava ga stotinu neznanaca, šapuću mu u uho, uzimaju ga za svjedoka, tapšu ga po ramenu da bi ga lakše naveli na kletvu ili smijeh koji očekuju. On je odsad čovjek od povjerenja - ispričaju mu dio neke nevjerojatne pripovijesti, mora ostati da sazna nastavak, pa čekao i do slijedeće karavane, do slijedeće proslave, do sezona poplava; no tada već započne druga priča. Te godine, kada sam iscrpljen i zbunjen stigao u Kairo, na milju od moga novog doma, cijeli se grad, iako izmučen kugom, rugao uzvišenu oku, dakako, monarhovu. Prvi prodavač sirupa otkrije moju neupućenost te krene objašnjavati, prekidajući posao, udaljujući nemarnom kretnjom žednu klijentelu. Priča što mi kasnije ispripovijedaše razni ugledni građani i trgovci, ni u čemu se nije razlikovala od njegove. »Sve je počelo«, kazivao je, »jednim burnim sastankom kalifa i sultana Kansoha.« Kalif bijaše bezgrešan starac koji je mirno živio u svom haremu. Sultan ga uze gnjaviti zahtijevajući od njega da se odrekne kalifata pod izlikom da gubi vid, daje gotovo potpuno slijep na lijevo oko i da mu je potpis na dekretima nečitko nadrljan. Kansoh ga je, očito, namjeravao tek zaplasiti, kako bi u zamjenu za ostajanje na dužnosti, iznudio desetke tisuća dinara. No starac se nije dao uvući u igru: uze čist, sjajan papir, te sigurnom rukom sastavi dokumenat kojim abdicira u korist svojega sina. Stvar bi ostala na tomu i bila bi to još samo jedna nepravda više, brzo zaboravljena, da nedugo potom sam sultan ne poče osjećati bolove u lijevom oku. To se zbivalo dva mjeseca prije mog dolaska, u vrijeme kad je kuga odnosila najviše žrtava. No suveren se više nije brinuo o epidemiji:
kapak mu se spuštao, uskoro se zatvorio toliko da gaje morao podizati rukom kako bi išta vidio. Liječnik je dijagnosticirao ptozu61 očnog kapka i savjetovao operaciju. Moj mi sugovornik natoči čašu ružina sirupa i ponudi da sjednem na jedan drveni kovčeg. Prihvatih. Oko nas nigdje nikoga. Priča se nastavila: »Kako je sultan kategorički odbijao operaciju, liječnik mu je doveo jednog oficira koji je bolovao od iste bolesti i operirao ga pred njim. Nakon tjedan dana čovjek je došao pokazati kako mu se oko lijepo oporavilo.« Uzalud. Sultan je, kazivao je moj pripovjedač, radije poslao po tursku iscjeliteljku koja mu je obećala da će ga liječiti bez kirurgije, samo primjenom specijalne masti na osnovi čeličnog praha. Nakon tri dana liječenja tom mašću, bolest se proširi i na desno oko: stari sultan više nije izlazio, nije se bavio nikakvim poslovima, čak nije mogao ni na glavi nositi nuriu, teški šešir sa dugim rogovima62 što ga prihvatiše posljednji mamelučki vladari Egipta; već mu i njegovi vlastiti oficiri, uvjereni da će izgubiti vid, stadoše tražiti nasljednika. Večer uoči mog dolaska u Kairo glasine o zavjeri počeše kružiti gradom. Stignu, jasno, i do sultana koji objavi da će od sumraka do zore biti redarstveni sat. »I zato«, završi prodavač sirupa pokazujući mi sunce na obzoru, »ako ti je kuća daleko, bolje da požuriš jer će za sedam stupnjeva svatko tko bude zatečen na ulici biti javno bičevan do krvi.« Sedam stupnjeva predstavlja nešto manje od pola sata. Osvrnuh se uokolo. Na ulici su po svim uglovima stajali još samo vojnici koji su nervozno bacali poglede prema zalazećem suncu. Bojeći se da ne izazovem sumnju, nisam se usuđivao ni trčati ni raspitivati se za put, zadovoljih se da idem uz rijeku, u nadi da će kuća biti lako uočljiva. Inkvizitorskog koraka i pogleda, ususret su mi dolazila dva vojnika. U tom svemu ugledah stazicu zdesna i krenuh njome bez trunke oklijevanja, ispunjen čudnim osjećajem da sam tuda, svakodnevno, prolazio cijeloga života. Bio sam kod kuće. Bezizražajna lica, vrtlar je sjedio na zemlji pred vratima. Mahnuh mu i napadno izvadih ključeve. Bez riječi se ukloni kako bi me propustio, ne pokazujući nikakvo iznenađenje što jedan neznanac tako ulazi u kuću njegova gospodara, moja sigurnost ulijevala mu je povjerenje. Osjećajući ipak obvezu da mu objasnim kako sam tu došao, izvadim iz džepa dokument koji mi Kopt bijaše napisao. Nije ga ni
pogledao. Nepismen, pokloni mi povjerenje, vrati se na svoje mjesto i osta ondje. * * * Kad sam drugoga dana izlazio iz kuće, opet bijaše na istomu mjestu tako da nisam znao je li ondje proveo noć ili se uzoru vratio na stražu. Prošetah malo ulicom koja mi se činila izuzetno živom. Svi prolaznici me gledahu. Premda naviknut na tu neugodnost koja nije strana nijednom putniku, ipak sam osjećao njihovu neuobičajenu upornost koju sam pripisao tomu što sam nosio magrebsku odjeću. No razlog je bio drugačije prirode. Jedan prodavač voća ostavi tezgu kako bi mi dao savjet: »Ljudi se čude što vide čovjeka tvog položaja da smjerno pješaci po prašini.« Ne čekajući odgovor, zaustavi nekog oslara koji mi ponudi životinju dostojanstvena izgleda, s lijepim pokrivačem i jednog momčića kao pratioca. Tako jašući obiđem stari grad i zadržim se pred čuvenom Džamijom Amr, te u ulici gdje su se prodavale tkanine. Zatim se uputim prema novom Kairu odakle se pak vratim prepun vijesti. Ta šetnja postat će mi svakodnevna - nekad duža, nekad kraća, ovisno o raspoloženju i obvezama, no uvijek plodna. Šetajući, sretah uglednike, oficire i državne službenike te sklapah poslove. Već prvog mjeseca boravka uspijem u karavanu deva što je unajmiše magrebski trgovci ubaciti tovar indijske svile i začina naslovljen na nekoga židovskog trgovca u Tlemcenu. Na moj zahtjev on mi zauzvrat posla sanduk ambre iz Messa. Između dva posla sakupljao sam povjerljive informacije. Tako sam saznao, tjedan dana nakon dolaska, da se sultanu popravilo raspoloženje. Uvjeren kako je njegova bolest kazna Svevišnjega, sazva četiri poznata egipatska kadije koji su predstavljali četiri obreda Vjere i predbaci im što ga nisu ukorili umjesto da mu dopuste da počini tolike zločine. Priča se da je pred magistratima stao tako naricati da su ostali preneraženi. Sultan je, zapravo, bio impozantna osoba, visok i stasit, veličanstvene, lijepo oblikovane brade. Zaklinjući se da se gorko pokajao zbog svog ponašanja prema kalifu, obeća da će bez odlaganja pokušati ispraviti počinjenu nepravdu: na licu mjesta napiše poruku svrgnutom svećeniku, a posla je po
zapovjedniku citadele. Pismo je glasilo ovako: Donosim blagoslov sultana koji se preporučuje tvojim molitvama. Iskupljuje se za svoje ponašanje prema tebi i nada se da ćeš mu oprostiti Nije se znao oduprijeti svojemu opakom porivu. Još istoga dana sa citadele siđe gradonačelnik, a pred njim brojni nosači baklji koji se razmilješe gradom da objave: »Naredbom njegova Kraljevskog Veličanstva Sultana ukidaju se svi mjesečni i tjedni porezi, kao i svi neizravni porezi, bez iznimke, uključujući i pristojbe na kairske mlinove.« Zbog svog oka, sultan odluči pod svaku cijenu zadobiti milosrđe Svevišnjeg. Naloži da se na hipodromu okupe svi nezaposleni, ljudi i žene, i da se svakom udijeli milostinja od dva fada, što ga je sve u svemu stajalo četiri stotine dinara. Slijedeće tri hiljade razdijeli siromasima, napose onima koji obitavahu kod Džamije al-Azhar te kod nadgrobnih spomenika Karafe. Nakon tih mjera Kansoh ponovno sazove kadije i zatraži od njih da u svim džamijama u gradu održe gorljive molitve za ozdravljenje »uzvišena oka«. Samo tri magistrata mogla su se odazvati pozivu, četvrti, malekitički kadija, toga je dana pokapao svoje dvoje najmlađe djece koje odnije kuga. Sultanu je bilo stalo do tih molitvi zato jer se konačno odlučio podvrgnuti operaciji - a izvedena je, na njegov zahtjev, u petak, odmah nakon podnevne molitve. Ostane u sobi do slijedećeg petka. Ode, potom, na govornicu Achrafiaha, sazove zatočenike četiriju kaznionica, one iz tamnice citadele te one iz kraljevskoga zatvora Arkana i potpisa veliki broj otpusnica, osobito svojima bivšim prijateljima i suradnicima koji zapadoše u nemilost. Najpoznatiji korisnik uzvišene milosti bio je njegov bivši brijač, majstor Kemaludin, čije ime u trenu obiđe grad izazivajući tisuće ironičnih primjedbi. Naočit mladić, Kemaludin je dugo vremena bio sultanov miljenik. Kako bi ga uspavao, svako mu je poslije podne masirao tabane. Sve do dana kad je sultan dobio zapaljenje mošnji koje je zahtijevalo puštanje krvi. Brijač je tu vijest proširio po cijelom gradu, uza svu silu pojedinosti, navukavši gnjev svoga gospodara. Sad mu je oprošteno. I ne samo da mu je oprošteno već mu se sultan ispričava što ga je zlostavljao i moli ga da posvuda ispriča - budući da mu je brbljanje bilo porok - kako je »uzvišeno oko« iscijeljeno. Doduše, kapci su još uvijek bili u zavojima, no suveren se osjećao dovoljno krepkim da ponovno prima. Pogotovu jer se zbiše događaji izuzetno važni. Upravo je
primio, jednog za drugim, poslanika šerifa iz Meke i hindustanskog ambasadora, koji su stigli prije nekoliko dana da s njim razgovaraju o istom problemu: Portugalci su zauzeli otok Kamaran, u njihovim je rukama bio ulaz u Crveno more, a svoje trupe su iskrcali i na obali Jemena. Šerif se pribojavao da će napasti konvoj hodočasnika iz Egipta koji su namjeravali proći lukama Yambu i Džidom63 , koje su sada bile izravno ugrožene. Hindustanski emisar stigao je uz veliku pompu, praćen s dva ogromna slona svečano ukrašena crvenim baršunom. Sultan izrazi zabrinutost, primijetivši da su te godine zvijezde baš nesklone muslimanima - ta istodobno se pojavila kuga, njegova bolest i prijetnja Svetim mjestima! Šefu podruma, emiru Huškadamu, naloži da hinduskog emisara i njegovu pratnju isprati sve do Džide, a zatim da se ondje smjesti i uspostavi službu koja će slati podatke o namjerama Portugalaca; obećao je i da će opremiti jednu flotu koju će sam predvoditi ako mu Bog dade zdravlja. * * * Tek u mjesecu šabanu Kansoh je ponovno mogao nositi tešku nuriu. To je bio znak da je sultan potpuno ozdravio, pa građanstvo dobi naredbu da to proslavi. Organizirana je procesija na čelu koje bijahu četiri kraljeva liječnika, odjeveni u ogrtače od crvena baršuna ukrašena samurovinom. Svi visoki državni službenici nosili su šalove od žute svile, a na prozorima ulica kuda je prolazila povorka lepršale su tkanine iste boje, u znak opće radosti. Veliki kadije okitiše vrata svojih kuća zlatom protkanim muslinom, posutim zrncima ambre. Citadelom odjekivahu bubnjevi. Pošto je redarstveni sat ukinut, pjesma i svirka se u zalaz sunca razlijegahu svim dijelovima grada. U noćnoj tmini na obali zapršti vatromet dočekan zaglušujućim klicanjem. O toj zgodi, sred sveopćeg veselja, nenadano me obuze neodoljiva želja da se obučem kao Egipćanin. Svučem, dakle, svoju fešku odjeću, brižljivo je spremim za dan kada ću otići odavde i navučem usku halju sa zelenim prugama, pripijenu na prsima odakle se, zvonoliko, širila. Na noge obuh starinske sandale, oko glave ovih velik turban od indijske svile; tako nakinđuren poslah po magarca te se stadoh, okružen mnoštvom susjeda, šepiriti gradom, prateći svečanost iz sedla.
Osjećao sam da pripadam ovom gradu i to me ispunjavalo neizrecivim zadovoljstvom. U samo nekoliko mjeseci pretvorih se u pravoga kairskog odličnika! Imao sam vlastita oslara, dobavljača voća, zlatara, prodavača mirisa, prodavača papira, poslove što su cvjetali, prijatelje u palači, kuću na Nilu. Činilo mi se da sam dosegao oazu sa svježim izvorima.
GODINA ČERKESKINJE 920. godina hidžre (26. siječnja. 1514 - 14. veljače 1515) Zauvijek bi se prepustio užicima i strahotama Kaira, da se te godine ne pojavi jedna žena koja mi odluči povjeriti svoju opasnu tajnu; ova me mogla lišiti i života i užitaka na onomu svijetu! Dan kad sam je upoznao već započe naopako. Pred sam ulaz u novi dio grada, moj oslar skrene s uobičajena puta. Misleći da želi zaobići kakvu gužvu, ne uplitah se; on me, međutim, dovede usred neke gomile a zatim, pruživši mi uzde uz nekoliko riječi isprike, hitro šmugne izbjegavši moja daljnja pitanja. Nikad se nije tako ponašao, te odlučim o tome porazgovarati s njegovim gospodarom. Ubrzo otkrijem stoje razlog toliku uzbuđenju: iz ulice Saliba upravo je stizao odred vojnika kojemu su prethodili bubnjevi i bakljonoše; u sredini je teturala neka spodoba, gola do pasa, ruku zavezanih za konopac što ga je vukao jedan od konjanika. Počnu čitati proglas gdje je stajalo daje taj čovjek, starosjedilac, optužen da je noću krao turbane, te je osuđen da bude raspolovljen. Znao sam da je ta strašna kazna obično namijenjena ubojicama no, u posljednje je vrijeme zaredala cijela serija krađa pa su trgovci zahtijevali takvu kaznu da posluži za primjer. Nesretnik nije vikao, samo je muklo stenjao i zabacivao glavom. Odjednom se na nj bace dva vojnika te se on sruši izgubivši ravnotežu. Tek što dotače zemlju, a već ga jedan od vojnika uze grubo stezati ispod pazuha, dok mu drugi stade noge vezivati. Držeći objema rukama težak mač, krvnik se primače i jednim udarcem čovjeka rasiječe nadvoje, u struku. Odvratih pogled osjetivši u želucu grčeve koji mi oslabiše tijelo te se gotovo sruših poput beživotne mase. Pruživši hitro ruku kako bi me pridržao, neki starac prozbori: Smrt ne treba promatrati iz sedla. Umjesto da skočim na zemlju, za što nisam bio sposoban, grčevito zgrabih magarca, povukoh uzde i udaljih se, izazvavši oko sebe protest onih
kojima je moj manevar onemogućio da vide nastavak prizora: na gomilu živog vapna stavljen je gornji dio pogubljenika koji će, postavljen licem prema svjetini, buncati još nekoliko dugih minuta prije nego se život u njemu potpuno ugasi. Nastojeći izbrisati tu sliku iz sjećanja odlučio sam obaviti neke poslove - raspitati se za dolaske i odlaske karavana, i poslušati najnovije glasine. No glava mi je iz časka u časak postajala sve teža. Kao zaslijepljen, lutao sam u gotovo besvjesnu stanju, udišući miris šafrana i prženih krumpira, slušajući kao kroz polusan uzvike trgovaca koji su me zazivali. Bez oslara, obuzet jezovitim prizorom, prepustio sam magarcu da tumara prema vlastitom raspoloženju i navikama. Primijetivši da sa mnom nešto nije u redu jedan je trgovac preuzeo uzde i pružio mi pehar slatke vode s mirisom jasmina. To mi, trenutačno, smiri utrobu. Bio sam u dijelu grada po imenu Han el-Hali, a moj dobročinitelj bio je jedan od najbogatijih perzijskih trgovaca, stanoviti Akbar, Bog ga obasuo dobročinstvima! Ponudi mi da sjednem, zaklinjući se da me neće pustiti da odem sve dok se potpuno ne oporavim. Bijah ondje već najmanje sat vremena izranjajući postepeno iz magle, kad u sobu stupi Čerkeskinja. Ne znam što mi prvo upade u oči: je li to bilo njezino lice, tako lijepo a ipak otkriveno, budući je nosila samo crnu svilenu maramu što je pridržavala njezinu bujnu plavu kosu; je li to bio njezin stas, tako tanan u gradu gdje su na cijeni samo dobro uhranjene žene? Ili možda način kako ju je Akbar oslovio, uslužno ali bez žurbe: »Veličanstvo!« Njezina pratnja ni po čemu nije odskakala od pratnje obične građanke: samo jedna služavka, seljanka tromih pokreta i uvijek nasmijana lica koja je nosila neki plosnati predmet nevjesto umotan u staru istrošenu plahtu. Moj je pogled, očito, bio uporan, jer se Čerkeskinja naglo okrenu u stranu, našto je Akbar predstavi ceremonijalno: »To je Njezino Kraljevsko Visočanstvo, princeza Nour, udovica emira Aladina, pokojnog nećaka Velikog Turčina.« Trudio sam se da ne gledam u nju no to je još više izazivalo moju radoznalost. U Kairu je svakomu bila poznata Aladinova tragedija: sudjelovao je u bratoubilačkom ratu gdje su se međusobno borili nasljednici sultana Bajazida. Kad je osvojio Brousse i prijetio da zauzme Konstantinopol, u trenutku se činilo da će on pobijediti. No konačnu je pobjedu odnio njegov ujak Selim. Bez milosti, novi otomanski sultan dade zadaviti vlastitu braću i desetkova njihove obitelji. Aladin ipak uspije pobjeći i naći utočište ti Kairu gdje ga prime uz počasti. Stavljena mu je na
raspolaganje palača s poslugom i govorkalo se da se sprema dići pobunu protiv ujaka, uz podršku mamelučkog cara, perzijskog šaha i moćnih turskih plemena iz samoga srca Anatolije64 . Bi li ta koalicija uspjela nadvladati opasnog Selima? To će zauvijek ostati nepoznato: četiri mjeseca nakon dolaska, Aladina odnese kuga. Nije bio napunio ni dvadeset pet godina i tek što je oženio prekrasnu Čerkeskinju u koju je bio zaljubljen, kćerku oficira iz garde. Egipatski sultan, dirnut smrću mladog princa, sam je predvodio molitvu za pokojnika. Pogreb bijaše veličanstven, tim više što se odvijao prema otomanskim običajima tada nepoznatim u Kairu: Aladinovi konji stupali su naprijed, odrezana repa i izvrnuta sedla. Na nosiljku su, iznad tijela, postavili njegov turban i lukove prelomljene nadvoje. No bez obzira na to, nakon samo dva mjeseca, gospodar Kaira je nanovo preuzeo Aladinovu palaču, što je stanovništvo dočekalo s negodovanjem. Otomanovoj udovici dodijelio je skromnu kućicu i tako jadnu rentu da je bila prisiljena na javnoj dražbi prodati nekoliko vrijednih predmeta koje joj muž bijaše ostavio. Sve ove podatke čuo sam još u vrijeme tih zbivanja no nisam im pridavao osobitu pažnju. Dok sam se pokušavao prisjetiti pojedinosti, do mene je dopro potresan ali dostojanstven Nourin glas. »Princ kuje planove u svojoj palači i ne znajući da u isto vrijeme vješti prsti nekog zanatlije već pletu njegov mrtvački pokrov.« Te je riječi izgovorila arapski no s čerkeskim naglaskom koji stanovnici Kaira lako prepoznaju pošto je to akcenat sultana i mamelučkih oficira. Prije nego sam stigao odgovoriti, trgovac se vrati s ponudom: »Sedamdeset i pet dinara.« Problijedila je. »To je unikat!« Bila je to zidna tapiserija rađena iglom uz rijetku preciznost, s okvirom od rezbarena drveta. Predstavljala je čopor vukova koji jure ka vrhu planine pokrivene snijegom. Akar se pozva na mene: »Istina je to što tvrdi njezino Veličanstvo, no moj je dućan prepun vrijednih stvari koje moram davati ispod cijene. Kupci su sve rjeđi.« Iz pristojnosti sam jedva primjetno klimnuo glavom. Siguran u sebe, nadoda:
»Ne pamtim ovako lošu godinu a radim ima tomu trideset godina. Ljudi se više ne usuđuju ni dinar potrošiti iz straha da će ih optužiti da kriju bogatstvo i doći da im ga oduzmu. Prošlog je tjedna jedna pjevačica uhapšena samo na temelju nečije prijave. Sultan ju je osobno podvrgao ispitivanju dok joj je straža prignječila noge. Izmamili su joj sve u svemu stotinu i pedeset zlatnika.« Ispravi se: »Imajte na umu da ja potpuno shvaćam zašto se naš suveren, Bog ga zaštitio, mora tako ponašati: nedostaju mu prihodi od luka! Zbog portugalskih gusara u Džidu već godinu dana nije uplovila nijedna lađa. Situacija nije ništa bolja ni u Damiettu. Što se tiče Aleksandrije, talijanski trgovci su počeli bježati iz nje jer više ne mogu sklopiti nikakav posao. Kad samo pomislite da je taj grad u prošlosti imao šesto tisuća stanovnika, dvanaest tisuća dućana koji su radili do kasno u noć i četrdeset tisuća Židova koji su plaćali zakonsku jiziu. Danas, poznato je, Aleksandrija kraljevskoj blagajni manje donosi, više odnosi. Posljedice toga vidimo svakodnevno: vojska već sedam mjeseci nije jela mesa, vojnici su uznemireni i sultan traži zlato ondje gdje misli da će ga naći.« Ulazak nekoga čovjeka prekine njegovu tiradu. Vidjevši da pridošlica ničeg nema u rukama, Akbar zaključi da se radi o kupcu i zamoli nas da ga ispričamo na tren. Princeza se spremala otići, no zadržim je. »Koliko si se nadala dobiti? - Ne manje od tristo dinara.« Zamolih je da mi pokaže tapiseriju. Odluku već bijah donio, no nisam je mogao kupiti bez da je pogledam, plašeći se da kupovina ne bi izgledala kao milostinja. S druge strane, nisam je htio odveć pomno razgledati kako ne bi ispalo da želim napraviti dobar posao. Bacim, dakle, letimičan pogled i izjavim neutralno: »Tristo dinara je povoljna cijena. Kupujem.« Nisam je uspio obmanuti: »Žena ne prihvaća poklon od muškarca kojemu ne može iskazati zahvalnost.« Riječi su bile odlučne, no glas nešto manje. Odgovorim glumeći uvrijeđenost: »To nije poklon! Kupujem stvar jer mi je do nje stalo. - Zašto ti je stalo do toga? - To je uspomena.
- Ali danas je vidiš prvi put! - Ponekad je dovoljan i letimičan pogled da nam nešto postane nezamjenljivo.« Pocrvenje. Pogledi nam se ukrstiše. Već smo bili prijatelji. Služavka, veselija no ikad, kružila je oko nas, pazeći da joj ne promaknu naša šaputanja. Sastanak je dogovoren: u petak, u podne, na trgu Ezbekieh, kod dresera magaraca. * * * Otkad stigoh u Kairo, nijednoga petka ne propustih svečane molitve. Toga dana učinih to bez pretjerane grižnje savjesti; uostalom, sam Stvoritelj je tu ženu učinio tako lijepom, On je taj koji ju je doveo na moj put. Kako su se džamije praznile, tako se trg Ezbekieh polako punio jer se stanovnici Kaira tu sastaju poslije svečana obreda i igraju kockicama, slušaju hvalisave pripovjedače a, ponekad, predvečer, šmugnu u obližnje uličice gdje neke taverne nude prečicu za Raj. Svoju Čerkeskinju nisam vidio, no dreser magaraca bijaše ondje okružen grupom besposličara kojih je svakoga časa bivalo sve više. Pridružio sam im se, osvrćući se i zagledavajući lica oko sebe, bacajući pogled na sunce u nadi da se pomaklo za koji stupanj. Lakrdijaš je plesao sa svojom živinom i teško bi bilo reći tko je koga oponašao. Najavio joj je da je sultan odlučio započeti veliku gradnju i da će sve magarce u Kairu rekvirirati kako bi prenosili vapno i pijesak. Životinja se istoga časa baci na zemlju, izvrnu na leđa, noge ispruži uvis, napuše trbuh i zatvori oči. Čovjek stade kukati da je magarac mrtav i obilaziti gledaoce moleći ih da dadu svoj doprinos kako bi kupio novog. Kad je skupio desetak novčića, reče: »Nemojte misliti da je moj magarac ispustio dušu! To je jedna izjelica koja se, znajući za moje siromaštvo, pretvara kako bih dobio novaca da joj kupim nešto za jelo.« Posegnu za dugim štapom i životinju snažno udre. »Ajde, diži se već jednom!« No magarac se nije micao. Lakrdijaš je nastavljao: »Stanovnici Kaira, sultan obznanjuje slijedeći ukaz: svi građani sutra moraju prisustvovati njegovu trijumfalnom ulasku u grad. Magarci su
rekvirirani da nose gospode iz visokoga društva.« Na te se riječi magarac u jednom skoku osovi na noge i stade praviti važan, blistajući od sreće. Njegov je gospodar, kao i gomila gledalaca urlao od smijeha. »Tako znači, voliš lijepe žene! Pa ima ih i ovdje! Koju bi rado nosio?« Magarac obiđe narod, načas neodlučno zasta, a zatim se uputi pravo ka jednoj visokoj gledateljici koja je stajala nekoliko koračaja od mene. Nosila je tako gusti veo da joj se lice nije ni naziralo. No odmah je prepoznam po držanju. Zbunjena smijehom i pogledima, primakne mi se i uhvati me za ruku. Žurno dobacim šaljivim tonom: »Ne, nećeš nositi moju ženu!«, a zatim se udaljismo zajedno, dostojanstvena koraka. »Nisam očekivao da ćeš imati veo. Bez magarca te ne bih prepoznao. - Veo imam upravo zato da me ne prepoznaju. Zajedno smo, usred brbljave i znatiželjne gomile, a nitko i ne sluti da nisam tvoja žena.« Zatim doda, zadirkujući me: »Kad se želim svidjeti svim muškarcima skidam veo, kada se želim svidjeti samo jednom, onda ga nosim. - Želio bih da ti lice nikad više ne bude otkriveno! - Zar nikad nećeš poželjeti da ga promatraš?« Nismo mogli biti sami u nekoj kući, ni u mojoj ni u njezinoj, i morali smo se zadovoljiti time da grad obilazimo uzduž i poprijeko. Već pri prvom susretu Nour je inzistirala da posjetimo zabranjeni vrt. »Tako ga zovu«, objasni, »jer je okružen visokim zidovima, a sultan je zabranio da se u nj ulazi kako bi zaštitio čudo prirode: jedino drvo na svijetu koje stvara pravi balzam.« Srebrni novčić što ga utisnusmo čuvaru u ruku omogući nam ulazak u zabranjeni vrt. Nagnuvši se nad balzamovim drvetom, Nour podigne veo i neko vrijeme stajaše nepomična, opčinjena, zanesena. Kao da govori sama sebi, ponovi: »U cijelomu svijetu postoji samo ovo jedno jedino stablo. Tako je nježno, tako krhko, a ipak tako dragocjeno!« Meni je drvo izgledalo sasvim obično. Njegovo je lišće, osim stoje bilo nešto sitnije, nalikovalo lišću vinove loze. Bilo je zasađeno usred jednog izvora. »Kažu da bi se odmah osušilo kada bi ga zalijevali nekom drugom vodom.«