Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

1

2

3 ODABRANA DJELA KARL MAY-a Naslovna strana ZDENKO BALABANIĆ KARL MAY ĐAVO I ISKARIOT - I DIO - Naslov originala DIE FELSENBURG Preveo s njemačkoga JOSEFINA STRIČEVIĆ Sken i obrada SOLICITOR www.BalkanDownload.org ______________________________ „OTOKAR KERŠOVANI« RIJEKA 1965. ______________________________

4 SADRŽAJ I MORMON................................................................................................................5 II HACIENDA DEL ARROYO................................................................................. 70 III NA TRAGU YUMA ............................................................................................. 91 IV ĐAVOLJA MAJSTORIJA....................................................................................111 V U SUSRET STUPU MUĆENJA........................................................................... 135 VI TAMANITELJ YUMA ....................................................................................... 155 VII POBJEDA BEZ KRVOPROLIĆA..................................................................... 173 VIII USPJEH ZA USPJEHOM..............................................................................208 IX KOCKAR.......................................................................................................... 226 X NA PUTU ZA ALMADEN ALTO........................................................................ 258 XI U SUSRET OPASNOSTI.................................................................................. 283 XII PRAVEDNA ODMAZDA................................................................................. 315

5 I MORMON Da me netko upita koje je najsumornije i najdosadnije mjesto na kugli zemaljskoj, odgovorio bih bez dugog premišljanja: Guaymas u državi Sonori, koja je smještena u sjeverozapadnom dijelu republike Meksika. Ovo je dakako moje lično mišljenje, netko drugi se možda s time ne bi složio. U tom sam gradu proćerdao dvije sedmice u ljenčarenju i one se u mom životu mogu smatrati najnesadržajnijima. Planinski visovi u istočnom dijelu Sonore bogati su nalazištima plemenitih metala, kao bakra i olova. Pijesak skoro svih tekućica nosio je zrnca zlata. Indijanci su često upadali u ova područja i ljudi su se jedino u jakim skupovima usuđivali uputiti onamo. Ovo je uglavnom i bio razlog zašto su nalazišta ležala neiskorištena. U ono vrijeme nije bilo tako jednostavno organizirati odgovarajuće družine. Meksikanac je svemu bio sklon, samo ne radu, dok Indijanac nije bio voljan da za drugoga kopa uz nadnicu, budući da on i dan danas sebe smatra jedinim pravim vlasnikom tih nalazišta. Kineske kulije je čovjek lako mogao najmiti, i to u dovoljnom broju, no ovi nisu bili omiljeni i za njih se tada govorilo: duhova, koje si prizivao, više se ne možeš otresti. Netko bi rekao: a šta je sa gambusinosima i prospektorima, tim stručnim rudarima i tragačima za zlatom? Zašto se oni nisu unajmljivali? Prosto zato što su iščezli. Svi su prešli u Arizonu, gdje je zlata navodno bilo u čitavim gomilama. U području Sonore je u ono doba, pa još i mnogo godina kasnije, sve bilo opustjelo, kako rudarstvo tako i stočarstvo, iz straha pred okrutnim Indijancima. I ja sam htio da odem u Arizonu, ali ne zbog nekakve zlatne groznice, već da proučim život u kopalištima. Upravo u to vrijeme buknuo je iznenada ustanak pod vodstvom meksikanskog generala Jargasa. Izdavač dnevnog lista iz San Franciska uputio mi je ponudu

6 ne bi li kao dopisnik njegova lista otišao na mjesto ustanka i odanle mu slao izvještaje. Rado sam prihvatio ponudu jer mi se ujedno pružila i prilika da se upoznam sa krajem u koji inače sigurno ne bih nikada dospio. Jargas je bio loše sreće. Bio je poražen i strijeljali su ga. Pošto sam predao posljednji izvještaj, krenuo sam preko Sierra Madre natrag kako bih stigao do Guavmasa. Nadao sam se da ću ondje imati prilike da se brodom prebacim u neku sjevernu luku kalifornijskog zaljeva, pošto sam morao da odem do Rio Gila gdje sam imao ugovoreni sastanak sa svojim prijateljem Winnetouom, poglavicom Apača. Na žalost, moj se povratak odužio više nego zlo mi je bilo po volji. Još dok sam se probijao kroz Sierra Madru, zadesila me je nesreća utoliko što mi se konj spotakao i slomio prednju nogu. Morao sam ga ubiti i produžiti pješice. Danima nisam susreo živo biće, a pogotovo ne takvo od kojega bih mogao da kupim konja ili mazgu. Čuvao sam se susreta sa Bravos Indijancima, jer bi čovjek u tom slučaju mogao jedino da bude na gubitku a ne dobitku. Moje putovanje je bilo naporno i učinilo mi se beskonačnim. Odahnuo sam kada sam se najzad počeo spuštati u Trachyt kotlinu u kojoj leži lučki gradić Guaymas. Tako sam konačno stigao do željenog cilja. Pogled, koji mi je pružao grad, nije me nimalo očaravao. Tada je u gradu bilo jedva dvije hiljade stanovnika. Kuće su bile bez prozora građene od ćerpiča. Okruženo visokim golim stijenama, ovo je mjesto pod pritiskom žege ličilo na sasušeni leš. U čitavoj okolini, a ni medu kućama, nisam naišao na živa čovjeka, i sve je na mene ostavljalo dojam kao da su svi izumrli. Utisak koji sam ja ostavio nije bio bolji od onoga koji je grad na mene ostavio, budući da ja ni u kom slučaju nisam djelovao kao džentlmen, ili kao što se ondje kaže: kavaljeros. Moje odijelo, za koje sam u San Francisku platio osamdeset dolara, bilo je na kraju toliko istrošeno da su se na nekim mjestima više isticali pojedini dijelovi moga tijela nego samo sukno. Moja obuća je također već bila na izdisaju. Sa desne mi je otpala čitava peta, na lijevoj je preostala polovina, a kada bi malo bolje zagledao u vrhove, morao sam priznati da veoma liče na razvaljene pačje kljunove. A tek šešir! U sretnijim vremenima poznat pod imenom sombrero, što znači nešto što čovjeku

7 pruža hlad, sada se izdajnički odrekao svog časnog imena, širina oboda se tokom vremena toliko smanjila da mi je na kraju preostalo nešto slično turskom fesu koji bi još jedino mogao da posluži kao četka. Moj kožnati opasač, taj dugogodišnji pratilac, jedini je dokazao koliko je nepokolebljivo čvrst. O svojoj kosi, — pa boji kože i svim ostalim čisto ličnim intimnostima — da i ne govorim, jer bih samo vrijeđao ugled koji je čovjek dužan samom sebi. Idući polako ulicom, bacajući pogled čas desno čas lijevo ne bih li otkrio koje ljudsko stvorenje, ugledao sam nekakvu zgradu sa čijeg su niskog krova stršila dva kolca sa drvenom natpisnom pločom. Ranije bijelim, no sada već nejasnim slovima, bile su ispisane primamljive riječi „M e s o n – d e — „ ostalo je već bilo nečitko. Dok sam se trudio da odgonetnem ostatak, začuo sam korake. Okrenuo sam se i ugledao muškarca koji je već htio da prođe mimo mene. Učtivo sam ga pozdravio i upitao koji je hotel u tom mjestu najbolji. Pokazao je na zgradu pred kojom sam bio zastao. „Nemojte ići dalje, senjor! Ovo je najotmjeniji hotel u našem gradu. Mada se na natpisnoj ploči više ne vidi riječ „Madrid“, nije na odmet ako se potrudite da steknete povjerenje gostioničara don Geronima. Slobodno se možete pouzdati u moju preporuku, jer sam ja escribano, to jest gradski pisar, Guaymasa i poznajem svakog čovjeka. Jasno, uz pretpostavku da ste sposobni platiti troškove.“ Pri pomenu svog važnog zvanja busao se u prsa te me gledao očima iz kojih sam jasno pročitao šta je o meni mislio, naime, da bi za mene vjerojatno mjesni zatvor bio prikladniji smještaj od hotela. Iza toga je dostojanstvenim korakom produžio dalje. Pošto sam se pouzdao u preporuku ovako važne ličnosti, uputio sam se prema ulazu gostionice. Ionako bih svratio onamo jer sam bio umoran i nisam bio raspoložen da se još duže izlažem podnevnoj žezi. Najotmjeniji hotel grada! Meson de Madrid! Dobre sobe, čisti kreveti, ukusna jela! Sline su mi išle na usta. Ušao sam i samim tim našao se u — „svim prostorijama“. Ovo treba da znači kako se cijela gostionica sastojala iz jedne jedine prostorije. Sa prednje strane bio je ulični ulaz, dok su vrata nasuprot vodila ravno u dvorište. Drugih otvora ili pak prozora nije bilo. Do dvorišnih vrata stajalo je čađavo,

8 kamenito ognjište, iz kojeg je dim imao slobodan izlaz kroz vrata. Pod je bio od sabijene ilovače. Zabijeni koci sa pričvršćenim daskama služili su kao stolovi, stolići i klupe. Stolica nije bilo. Duž zidova njihale su se viseće mreže, koje su predstavljale gostinske krevete i u kojima se, već prema nahođenju, mogao bilo tko izležavati. Desno od ulaza bila je točionica i, po svemu sudeći, sklepana od starih sanduka. Do nje su opet bile nekakve viseće mreže i služile krčmarevoj obitelji kao „buen retiro“. U jednoj od njih spavala su krčmareva tri dječaka s isprepletenim rukama i nogama i čovjek bi stvarno morao dobro da razmisli pa da utvrdi šta je čije. U drugoj je počivala senjorita Felisa, krčmareva kći. Bilo joj je šesnaest godina, — to mi je povjerila slijedećeg dana, — ali hrkala je tako gromoglasno kao da su odjednom provalile sve zimske oluje proteklih šesnaest godina. U trećoj mreži je drijemala donna Elvira, krčmarica. Bila je duga čitava dva metra. Njezin muž mi je kasnije u povjerenju saopćio da je veoma poduzetna, no ja na žalost nisam bio te sreće da prisustvujem eruptivnim izlivima njezinog temperamenta, budući da je za čitavo vrijeme mog boravka drijemala ili pak duboko spavala. U četvrtoj sam mreži otkrio nešto sivkasto smotano, u obliku platnenog koluta, koje umalo nisam uvrstio u pojas za spašavanje, kakvih imade obično na brodovima. Kada sam pak malo bolje zagledao, ustanovih da bi se iz tog pojasa u datom momentu moglo iščahuriti i nešto sasvim plemenitije, i to me je nagnalo da ga lako lupnem. Pojas je oživio i stao se razmotavati. Odnekuda su iskrsle ruke i noge, pa čak i glava. Pojas za spašavanje se ubrzo razmotao i iz mreže iskoči malešan, mršav čovječuljak, odjeven u sivkasto platno, te me stade iznenađeno promatrati i reče srdito: „Što želite, senjor? Zašto me smetate u spavanju? Zašto ste vi uopće budni i na nogama? Po ovakovoj ubitačnoj vrućini svaki razuman čovjek spava.“ „Želio bih da govorim sa gostioničarem“, odgovorio sam. „To sam ja. Ime mi je don Geronimo.“ „Upravo sam stigao u Guaymas i želim da sačekam bilo koji brod. Mogu li kod vas stanovati?“ „O tome ćemo razgovarati! A sada ležite u bilo koju od ovih mreža i spavajte!“ Pri tome je pokazao na drugu stranu.

9 „Umoran sam“, rekoh mu, „a prije svega i gladan.“ „Kasnije, kasnije! Najprije morate odspavati!“ naredio je. „A i žedan sam!“ „U redu, u redu! Bit ćete usluženi, samo ćete najprije odspavati, odspavati!“ Nakon prvih, tiho izrečenih riječi, bivao je sve bučniji i mreže su počele da se njišu. Prišao mi je bliže i upozorio me: „Nemojte dalje govoriti, inače će se probuditi donna Elvira! Spavajte, spavajte!“ Popeo se u mrežu i ponovo se sklupčao. Šta sam mogao? Pustio sam „pojas za spašavanje“ da produži spavati dalje sa porodicom, i nastojeći da nikoga ne probudim, odšuljao sam se tiho kroz stražnja vrata napolje i dospio u veliko dvorište. U najudaljenijem uglu ugledao sam štagalj podignut na kolcima sa krovom od slame, pod kojim se nalazilo oruđe. Kraj gomile slame ležao je velik pas, vezan za lanac. Slama je u svakom slučaju bila bolje ležište od mreža. Približio sam se hrpi, malo zabrinut da pas ne počne lajati i ne probudi donna Elviru. No ta briga je bila izlišna, jer — pas je također spavao! On je doduše otvorio za trenutak oči, ali ih je smjesta ponovo sklopio i nije se ni maknuo dok sam na slami spremao ležaj i opružio se. S objema puškama u naručju zaspao sam i spavao uslijed zamora toliko duboko da sam se probudio tek tada kada sam osjetio da me netko hvata za ruku. Bilo je kasno popodne. Preda mnom je stajao mali gostioničar. „Senjor, dižite se! Vrijeme je da se donese odluka.“ „Kakva odluka?“ zapitao sam ga pridižući se. „Da li ćete moći ostati kod mene ili ne.“ „Zbog čega je potrebna takva odluka?“ Postavio sam ovo pitanje iako sam sam veoma dobro znao na što je mislio. Tog sam čovječuljka sada promatrao malo pozornije jer to nisam mogao danas popodne. Bio je stvarno veoma malen i strašno mršav. Kosa mu je bila sasvim kratko podšišana, skoro obrijana. Izraz njegovog lica odavao je dobrodušnog i pametnog čovjeka.

10 „Donna Elvira ne želi da prima ljude koji nisu kavaljerosi“, rekao je, „a priznat ćete da ne ostavljate takav dojam.“ „Zbilja?“ upitao sam ga smješkajući se, dok sam ga gledao onako malenog. „Zar vi vjerujete da je caballeros samo onaj koji na sebi imade novo odijelo?“ „Ne, jer i otmjen čovjek može jednom dospjeti u takvu situaciju da zanemari svoju vanjštinu. Donna Elvira ima veoma istančan smisao za ljepotu i vi joj niste simpatični.“ „Zar me je vidjela? Dama je spavala kad sam stigao.“ „Svakako je spavala. Ona uopće veoma rado spava, pogotovo ako drugog posla nema. No, pošla je u dvorište da vas malo pobliže pogleda, a kada je ugledala odijelo, pa vaše čizme, šešir, rekla je — senjor, mislim da nije potrebno jasnije se izraziti.“ „Nije, shvatio sam vas ionako, don Geronimo. Kako se donni ne sviđam, potražit ću drugdje smještaj.“ Već sam pošao, no on me zaustavi. „Stanite! Pričekajte još malo! Kuća je tako pusta bez gostiju. Vi mi ne ličite na skitnicu od kojih se čovjek mora čuvati. Pokušat ću da donni Elviri kažem koju dobru riječ za vas. Jedino, potrebno je da joj dokažem koliko ste mi potrebni. Igrate li domino?“ „Da“, začuđeno odgovorih, „Dobro! Hajdemo unutra! Pokušat ćemo.“ On je krenuo naprijed, a ja za njim. Donna Elvira ležala je u svojoj mreži. Senjorita Felisa sjedila je uz točionicu kraj čaše ruma. Dječaka nije bilo. Bili su na ulici gdje su se zabavljali nabacivajući se trulim narandžama. Don Geronimo dopremio je kocke domina i pozvao me da sjednemo uz stol. Na lupkanje domina pokrenula se i donna Elvira, a kada je njezin muž rekao: „uzmite šest, najjača počinje“, podigla je glavu. Senjorita Felisa prišla je noseći svoju čašu, sjela do nas da promatra igru. Sada sam vidio s kim imam posla. Ljudi, dok nisu spavali, igrali su domino i obrnuto. A pri svemu tom Geronimo je bio veoma slab igrač. Dobio sam prvu igru, drugu, pa i treću. Kod prve se veselio, kod druge začudio, a kod treće sav očaran kliknuo:

11 „Que alegria! Pravi ste majstor, senjor. Morate ostati kod nas kako bih od vas još više naučio. Do danas još nitko nije uspio da me tri puta uzastopce pobijedi.“ Istini za volju nisam se naročito ni trudio. Igrao je veoma loše i nisam morao paziti kako ću igrati. Ustao je od stola i prišao svojoj ženi s kojom je izmijenio nekoliko riječi. Iza toga je pošao u točionicu, donio odande knjigu, ogromnu tintarnicu, i sve to stavio preda me. „Donna Elvira je voljna da vam dozvoli boravak u mom hotelu. Zapišite svoje ime u knjigu gostiju!“ Otvorio sam knjigu. Sve sama imena, brojke i datumi. Na posljednjoj ispisanoj strani pronašao sam pero, prastaro guščije pero, čiji je kraj zjapio zamalo onoliko koliko i moje čizme. Preko njega bila se navukla tvrda, debela kramica. „Zar da pišem ovim perom?“ upitao sam smijući se. „Sin duda — svakako, senjor. Drugog nemani, a vjerojatno i vi nemate.“ „Pa to je nemoguće!“ „Zašto? Mogu vam reći, otkada sam vlasnik ovog hotela, a tomu ima već deset godina, svi su se moji gosti upisali ovim perom i ovom tintom.“ Crnilo se već odavno bilo sasušilo. „Kako ste u tome uspjeli?“ „Vodom, kao što i sami možete zaključiti ako ste iole upućeni u vještinu pisanja. Pero zamočeno u vruću vodu potpuno smekša i postane kao novo. A kada se vruća voda ulije u tintarnicu, dobije se vanredno dobro crnilo. Kako je moja kuća veoma prometna i svaki se gost mora upisati, kod mene se veoma mnogo piše. Zbog toga ne smijem rasipati tintu i pero. Izgleda da vi niste vični pisanju, te ću ja to da obavim.“ „Učinite to, senjor, molim vas! Time ćete mi skinuti velik teret s duše.“ „Esta bien — veoma rado! Ne može svatko da bude učenjak. Smjesta ću početi, samo je potrebno da prije toga ugrijem vodu.“

12 Prišao je točionici. Vidio sam da je u lampu ulijevao špirit, pa možda čak i rum, zapalio i nad plamenom držao limenu posudicu. Deset je godina prisiljavao svoje goste da se služe ovim crnilom i perom i svaki put je potrošio za novčić špirita. Sigurno je potrajalo četvrt sata dok voda nije uzavrela. Strpljivo je držao vodu nad lampom, pa zamočio pero u nju, pustio da se neko vrijeme moči, izlio vodu u tintarnicu te je perom dobro promiješao. „Tako, možemo početi. Spreman sam.“ Položio je knjigu preda se, crnilo je stavio na dohvat ruke, nakašljao se, uzeo pero, ponovo se nakašljao, nabrao čelo, promijenio položaj knjige i tintarnicu premjestio, nakašljao se ponovo. Namještao se kako bi bolje sjedio — kratko rečeno, pripremao se kao da prilazi obradi najvećeg umjetničkog djela svijeta. Samo sam uz krajnji napor uspio da ostanem ozbiljan i shvatio zašto je knjiga gostiju bila u takvom stanju. Listao sam malo prije po njoj. Slova su na posljednjoj strani bila tamnožuta, i što sam više listao prema početku, bivala su sve bljeđa i jedva su se mogla pročitati. Prednje strane bile su toliko izblijedjele kao da nikada nisu bile ni ispisane. „A sada pazite, senjor“, rekao je. „Moram ovdje da zavedem dan i godinu vašeg dolaska, vaše ime, zvanje ili zanimanje i zašto se ovdje nalazite. Nadam se da ćete mi o svemu reći istinu.“ Dao sam mu tražene podatke, a on je ucrtavao slova, kojima je nedostajala svaka jasnoća. Crtao je polako, sav se predao, kao što dolikuje ovako važnom zadatku. Kada je nakon skoro pola sata povukao zadnji potez, zadovoljno me pogleda, otkloni knjigu i upita: „Senjor, kako vam se sviđa moj rukopis? Jeste li ikada vidjeli ovakva slova i poteze?“ „Nisam, još nikada“, priznao sam, jer je to bila istina. „Imate veoma izrazit rukopis.“ „Nije nikakvo čudo, jer ja uvijek moram da unosim imena, pošto moji gosti nisu upućeni u rukovanje crnilom i perom. Hvala na podacima. Sve je jasno, jedino ne shvaćam podatak da ste pisac. Sa takvim zvanjem još nikad nisam imao posla. Da li je to neki zanat, vojni čin. Ili se možda odnosi na trgovinu općenito, ili pak na torbarenje?“

13 „Ni na jedno. Pisac znači čovjek koga vi na španskom nazivate autorom ili eskritorom.“ Sada me iznenađeno pogleda. „Imate li imetka?“ „Nemam.“ „Onda Vas od srca žalim, jer ćete zbog tog zvanja vjerojatno morati od gladi umrijeti.“ „Zašto, don Geronimo?“ „Još pitate? Te su mi okolnosti poznate, jer i mi ovdje u Guaymasu imamo nekakvog eskritora. Bogat je i dopisnik je lista u Hermosillosu. Mora teške pare da plaća pa da mu se dopisi štampaju. To je takav posao koji iziskuje velike izdatke, a ništa ne donosi. Od čega živite? Kako se izdržavate i od čega se oblačite? Od srca vas žalim. Možete li da platite ono što kod mene uživate?“ „Mogu. Toliko još imam.“ „To me veoma veseli. Hm, eskritor! Nije nikakvo čudo što ste tako bijedni. Jedva shvaćam da ste pri dobrom zdravlju. No — karamba, sjetio sam se: ako ste eskritor, tada ćete znati i pisati?“ „Svakako.“ „A ipak ste taj teški posao prepustili meni. Zašto tajite svoju sposobnost?“ „Zato što bi bilo neučtivo da vam proturiječim, kad ste izjavili da sam čovjek koji ne umije baratati perom.“ „Justo — tačno! Vaša učtivost vam služi na čast. Smijem li upitati otkuda dolazite?“ „S one strane Sierra Madre!“ „Kao pješak? Vi, ubogi đavole!“ „Po mamuzama koje nosim u opasaču možete i sami zaključiti da sam imao konja. Pao je i slomio nogu. Morao sam ga ubiti.“ „Zašto niste ponijeli sa sobom uzde i sedlo?“ „Zato što se nisam htio po toj vrućini zamarati noseći takav teret.“ „Mogli ste te stvari prodati i za dobiveni novac podmiriti dva dana boravka. Zao mi vas je. Pametnije bi bilo da se niste mučili tim starim

14 puškama koje vidim kod vas. Ne vrijede niti dolara, zastarjela proizvodnja. U to se razumijem.“ Uzeo je brzometku u ruke, zagledao je i odmahnuo glavom. Izgleda da mu je oko zapelo za magacin. Poslije je pružio ruku prema staroj pušci za medvjede, no ostavio ju je jer je bila toliko teška da je jednom rukom nije uspio podići. „Bacite tu starudiju!“ posavjetovao me je. „Ona vam samo otežava putovanje. A kuda želite da produžite iz Guavmasa?“ „Želim da nastavim brodom, i to preko Hermosilloa, prema sjeveru.“ „Onda ćete dugo čekati. Ovuda rijetko prolaze brodovi koji plove tako daleko.“ „Tada ću jahati.“ „U tom slučaju morate kupiti konja ili mazgu, a uvjeravam vas da ih sada ni za teške pare nećete uspjeti kupiti. Ako biste imali vremena da malo dulje počekate, mogli biste se poslužiti željeznicom koja vodi za Arispe.“ „Kako saobraćaju vlakovi?“ „Vlakovi? Vidi se da ste ovdje stranac, senjor. Pruga još nije gotova. Govori se da će za tri, četiri, a možda i za pet godina biti završena, no to s su za vas nepoznati pojmovi. Ne bi trebalo da putujete po zemlji koju ne poznajete i koja je toliko udaljena od vaše domovine. Pored vašeg siromaštva to je veoma opasan početak. Vi ste naveli da je vaša domovina Sajonia. Gdje se nalazi taj grad?“ „Nije to grad, već pokrajina u Evropi.“ „Tačno. Čovjek zbilja ne može da pamti sve zemljopisne karte. Dakle, možete ostati kod mene. Uzevši u obzir vaše siromaštvo, kao i to da ste dobar igrač domina i dobar partner za mene, bit ću uviđavan i računati sve po najnižoj cijeni. Šta n i potpunu opskrbu imat ćete dnevno za jedan pezos. Vi ćete sami utvrditi da je taj iznos veoma malen.“ „Zahvaljujem vam i prihvaćam“, izjavio sam ozbiljno. Kimnuo je zadovoljno, uklonio knjigu gostiju i privukao kocke domina.

15 „Budući da ste gladni f žedni, Felisa će vam prirediti jelo, a u međuvremenu možemo odigrati još nekoliko partija. Počnimo!“ Nije me ni upitao da li sam raspoložen za igru. Smatrao je sasvim prirodnim da sam i ja strastven igrač domina kao i on. Počeli smo, jer nisam htio da budem neuljudan. Imao sam namjeru da ga ovog puta pustim da me pobijedi, no to mi nije uspjelo jer je stvarno veoma loše igrao. Tokom treće partije osjetio sam miris pregorjelog brašna, koji je dopirao sa ognjišta kraj koga je senjorita bila zaposlena. Usred četvrte partije gostioničar je iznenada zastao, kucnuo prstom po čelu i rekao: „Kako sam malo prije mogao da zaboravim nešto! Rekli ste da želite putovati preko Hermosilloa, a ja se uopće nisam sjetio da će vam se pružiti divna prilika. Senjor Enriko očekuje nekakav brod, koji će ovdje pristati pa dalje produžiti gore za Lobos“. „Dakako, ovo mjesto bi mi veoma odgovaralo. A tko je taj čovjek, po imenu senjor Enriko?“ „Gost moje kuće, a čije se ime u knjizi gostiju nalazi ispred vašeg. Zar ga niste pročitali?“ Nisam. Dohvatio sam knjigu i u njoj pročitao: „Harry Melton, svetac posljednjih dana.“ Ove su rijeci bile ispisane na engleskom jeziku. Dakle, Mormon! Kako je dospio ovamo? Zbog kakvog je posla došao ovamo u Guaymos, čak iz onog velikog grada kraj Slanih Jezera? „Šta gledate tako zamišljeno u knjigu?“ upitao je gostioničar. „Jeste li primijetili nešto neobično?“ „Zapravo nisam. Jeste li pročitali ove riječi?“ „Jesam, jedino što ih nisam razumio. Taj senjor je toliko ozbiljan, ponosan i pobožan, te mu nisam htio dosađivati pitanjima. Vjerojatno sam krivo izgovorio njegovo ime, jer mi je objasnio da Harry znači isto ono što na španskom Enriko. Zbog toga ga tako i zovem.“ „Znači da on kod vas stanuje?“ „Spava kod mene. Ujutro odlazi, a uveče se ponovo vraća.“ „Šta radi u međuvremenu?“

16 „Nije mi poznato. Nemam vremena da vodim računa o svakom gostu.“ Da, ovaj čovječuljak je igrao i spavao, spavao i igrao i zato nije nikako ni dospio da svojim gostima pokloni veću pažnju. „Meni je jedino njegovo ime poznato, kao i to da čeka na brod za Lobos“, nastavio je. „Taj senjor nije mnogo govorljiv. Njegova pobožnost je naprosto dirljiva. Samo je šteta što ne umije da igra domino!“ „Kako znate da je pobožan?“ „Krunicu nikada ne pušta iz ruku, a pri dolasku i odlasku stalno se poškropi svetom vodom i krsti pred onom slikom u uglu.“ Htjedoh nešto primijetiti, no smatrao sam da je bolje šutjeti. Mormon sa krunicom! Mnogoženstvo i sveta vodica! U svakom slučaju taj čovjek je licemjeran, i to njegovo licemjerstvo nije bilo bez razloga. Morao sam prestati da dalje razmišljam jer je senjorita Felisa donijela šalicu sa nekakvom gustom smeđom tekućinom, stavila je preda me i zaželjela mi dobar tek. I gostioničar mi je zaželio također. Prinio sam šalicu ustima i okusio, okusio ponovo, pa još jednom, sve dotle dok mi jezik nije odao tajnu da se ovdje radi o mješavini vode, meda i pregorjelog brašna. „Šta je to?“ upitao sam. Felisa je od iznenađenja pljesnula rukama. „Zar je moguće, senjor? Zar još nikada niste pili čokoladu?“ „Čokoladu?“ upitao sam, dok mi se sa lica mogao pročitati ne baš izraz oduševljenja. „Da, pio sam je već često.“ „Pa to je čokolada!“ „Čokolada! Stvarno! Nikada ne bih rekao!“ „Zar ne?“ uzvratio mi je gostioničar razdragano. „Da. moja čokolada je poznata nadaleko. Tko zna kakav ste bućkuriš pili na drugim mjestima. Moja je međutim toliko originalna, jedinstvena, da se svaki onaj koji prvi put navrati kod mene, čudi i ne može povjerovati da je stvarno čokolada. Već iz ovoga možete zaključiti da ćete kod mene biti u svemu najbolje usluženi.“ Nisam smatrao potrebnim da mu kažem kako sam suprotnog mišljenja, već sam ga upitao: „Šta ćete mi donijeti za večeru, don Geronimo?“

17 „Za večeru?“ Trgnuo se sav iznenađen i, uperivši prstom u šalicu, izjavi: „Evo je, tu je.“ „Oh, tako! A šta služite za doručak?“ „Šalicu moje nenadmašive čokolade.“ „A za ručak?“ „Opet jednu šalicu. To je najbolje u čemu čovjek može da uživa.“ „A šta radite s onim koji želi kruha i mesa?“ „Mora da ode pekaru i mesaru.“ „Recite mi još, imate li vina. Čokoladom se ne gasi žeđ.“ „O, izvrsno! Želite li jednu čašu?“ „Da. Koliko stoji?“ „Trideset centavosa.“ Don Geronimo mi je ukazao čast i pošao lično po vino, no pružio ga je svojoj kćeri, a ne meni. Senjorita Felisa ispraznila je čašu do polovice a da ni okom nije trepnula, te mi je doda uz blaženi smiješak. Gutnuo sam malo i odmah sam počeo kašljati. „Vino“ je bilo prava sumporna kiselina. „Pijte polako!“ upozorio me je gostioničar. „Moje je vino za vas prejako. Ono je cijeđeno iz najskupocjenijeg grozda.“ „Da, priznajem da je prejako, don Geronimo“, rekao sam kašljući. „Dozvolite, no ja ću poći pekaru i mesaru!“ „I nećete ispiti čašu?“ upitala je senjorita. „Neću. Na žalost, moram imati obzira prema svome zdravlju.“ Nato je ona prinijela čašu svojim ružičastim usnama, ispraznila je a da nije ni okom trepnula. Povjerljivim glasom zamolila me: „Senjor, kad već idete pekaru i mesaru, donesite i meni nešto! To je običaj otmjenih i pažljivih gostiju.“ Nije loše! Jedan pezos za tri puta dnevno brašnaste vode sa medom, smještaj vjerojatno u veoma naseljenim mrežama, a osim toga i gostioničareva obitelj da opskrbljujem živežnim namirnicama. Meson de Madrid! Najbolji hotel grada! O pisaru, pisaru, svaka čast

18 tvom dobrom savjetu i preporuci, no ja ću se ipak malo osvrnuti i potražiti neku drugu kuću! Odoh, pazeći da ne naslute šta smjeram. Čitava dva sata lutao sam naokolo tražeći bolji smještaj. Na kraju sam ipak došao do uvjerenja da je gradski pisar bio u pravu, i da je Meson de Madrid bio pravi dvorac u poređenju s onim jazbinama koje sam lutajući naokolo vidio. Napori tokom posljednjih nedjelja su me potpuno iscrpli i nisam uopće obraćao pažnju na svoju vanjštinu, iako je bilo prijeko potrebno da nabavim novo odijelo. Kupio sam za pezos mesa, koje je, medu nama rečeno, bilo pljesnivo, kod pekara nekoliko pogača od kukuruznog brašna, a koje se ovdje jedu umjesto kruha. Zahvaljujući zalihama susret u kući bio je propraćen velikim oduševljenjem. Draga Felisa je smjesta preuzela namirnice, potpalila vatru na ognjištu i počela pržiti meso. Dječaci su prisvojili pogače i stali ih lomiti zubima da je sve pucalo. Donna Elvira se uspravila u mreži probudivši se od mirisa pečenja. Na žalost, njezino lice nisam uspio sagledati, jer je lampa, i to jedina, stajala na mom stolu. Gostioničar mi se prijateljski pridružio dodavši mi kocke domina. „Da odigramo još koju prije jela, senjor! Ionako nemamo drugog posla.“ Igrali smo dok nije došlo vrijeme da se jede. Senjorita Felisa iznijela je hranu, to jest pružila mi je onaj komad mesa koji je bio najpljesniviji, no bez tanjura i svega ostalog, ali zato s ozarenim smiješkom. Ostali su komadi čudnom brzinom bili podijeljeni prema već unaprijed utvrđenom redu, .samo, na žalost, nisu završili u mom gladnom želucu. Utvrdio sam da sam se na čudan način iz gosta pretvorio u gostoprimca. Upravo u času kada sam nakon zadnjeg zalogaja stao brisati nož o rukav i zadijevao za pojas, ušao je onaj zbog čijeg sam dolaska bio veoma radoznao: Mormon. Vidio sam ga kada je ušao jer je sjaj naše svjetiljke osvjetljavao vrata. Naklonio se prema uglu gdje se nalazila slika, zamočio vrhove prstiju u svetu vodicu i tek se onda okrenuo prema nama da nam uputi kratak pozdrav. No, kada je mene, stranca, ugledao, zastao je na nekoliko časaka da me bolje osmotri. Prišao je brzim koracima, otvorio knjigu gostiju, koja je još ležala na stolu, brzo

19 pročitao moje podatke pa se uz ,laku noć' povukao u polumrak gdje su visile i mreže za goste. Sve se to tako brzo odigralo da mu nisam uspio bolje sagledati lice. Sada sam tek vidio koliko je poštovanje uživao kod gostioničara jer je ovaj potmulim glasom rekao svojima: „Senjor Enriko želi da spava. Ležite i ne dižite galamu!“ Navukao je zasun na prednjim vratima, dok su stražnja, koja su vodila u dvorište, ostala otvorena. Donna Elvira se opet ispruži u mreži, dok su se dječaci uspentrali u svoje velike i prostrane ležaljke. Senjorita Felisa pružila mi je ruku pa je i ona otišla u svoju mrežu. Gostioničar mi je zaželio ,laku noć', pred i nosom mi ugasio lampu i povukao se u svoju ljuljašku. Sjedio sam u mraku. Bio sam pomalo zbunjen pažnjom koju su ukazivali novom gostu. Stvar me je ipak razveseljavala. Ostao sam još neko vrijeme kod stola neodlučan na koju stranu da se okrenem pa da pronađem mjesto gdje se mogu sav predati spavanju. Uskoro sam čuo snažno hrkanje dražesne kćeri. Majka je s vremena na vrijeme ispuštala zrak i zvučalo je kao kad čovjek želi da utrne svijeću. Otac je ispuštao zvukove koji su ličili na zujanje bumbara. Znao sam da pri ovakvom koncertu neću moći zaspati. Zbog toga sam se odrekao svih mreža i krenuo u dvorište u potrazi za mojim ležištem od slame. Pas je najprije zarežao, no, prepoznavši me, smirio se. Svoje puške sam zavukao pod slamu jer se po svom starom običaju nisam nikada odvajao od njih. Legao sam i probudio se tek kada je već jutro bilo odavno svanulo. Ušavši u gostionicu zatekao sam dječake gdje se gone oko klupa. Donna Elvira ležala je još u svojoj mreži. Senjorita Felisa kuhala je na ognjištu izvrsnu čokoladu, koja danas nije mirisala na zagorjelo brašno, već na prekipjeli sirup. Gostioničar je hitro donio kocke domina kako bi sa mnom iznova započeo jučerašnji posao. Mormon je sjedio za stolom i činilo mi se kao da je čekao na moj dolazak. Primijetio sam da me je oštro promatrao. Ja sam međutim nastojao da ne, primijeti kako sam i ja to isto radio. Bilo mi je teško da skrenem pogled s njega. Bila je to neobična pojava. Dobro građen i brižljivo odjeven, a lice pažljivo obrijano. A da mu vidite lice! Njegov pogled podsjećao me je na izraz lica koji je Gustavo

20 Dorc majstorskim potezom dao đavolu. Sličnost je bila toliko velika da je čovjek mogao steći utisak da je Mormon služio Dorcu kao model. Nije mogao biti mnogo stariji od četrdeset godina. Nad njegovo visoko, široko čelo nadvile su se tamnocrne kovrdže, koje su mu sezale skoro do ramena. Ta kosa stvarno je bila prekrasna. Imao je velike, poput noći tamne očit bademastog oblika, kojima je priroda obdarila jedino ljude s Orijenta. Nos mu je bio lako povijen, ali ne preoštro. Ustreptale ružičaste nosnice odavale su snažan temperament. Po gotovo ženstvenim ustima — no ipak ne dovoljno blagim, s opuštenim uglovima usana — zaključio sam da je veoma energičan. Brada, nježna, ujedno i markantna, kazivala je da ovaj čovjek spada medu one ljude čiji je duh snažniji od životinjskog nagona. Svaki djelić te glave, toga lica bio je divan, dok ih je čovjek pojedinačno promatrao. No, gledajući kao cjelinu, ustanovio sam izvjesnu neskladnost. Gdje nema skladnosti, nema ni ljepote. Ne znam da li bi i netko drugi osjećao ono što i ja, naime, da mi je bio mrzak, odvratan. Osim toga, još nešto! Sličnost sa Dorcovom slikom mi je odmah bila pala u oči. Šta sam ga češće gledao, to sam bio sigurniji da je veoma sličan osobi koju sam već negdje i nekada susreo i to pod okolnostima koje mu nimalo ne služe na čast. Razmišljao sam i razmišljao, no nikako da se sjetim bilo mjesta i vremena, bilo osobe kojoj je toliko sličio. Iako sam Mormona slijedećih dana redovito susretao, kako ujutro tako i navečer, nikako se nisam mogao sjetiti. Što sam ga češće vidao, to sam čvršće bio ubijeđen da sam sasvim sigurno još ranije sreo čovjeka veoma sličnog njemu, koji je ili prema meni lično ili pak prema meni dragoj osobi bio zauzeo neprijateljski stav. Kad god me je Harry Melton gledao, mjerkao me oštrim očima. Iako sam u njegovom pogledu čitao ledino radoznalost, ipak se nisam uspio osloboditi osjećaja da se iza svega toga krije nešto drugo, naime, da mu nisam simpatičan. Ja sam čekao na bilo kakav brod, dok je on, prema krčmarevim riječima, očekivao određeni. Unatoč svemu, ipak se nisam obratio njemu, pošto sam imao osjećaj da se više ne bih od njega mogao odlijepiti. Imao sam namjeru da se obratim kapetanu i njega zamolim da me pusti na brod. No sve se odigralo drugačije. Petnaestog dana uveče ušao je u gostionicu Mormon. Čudnovato, ovaj čovjek nije

21 krenuo po ustaljenom običaju do mreža, već sjeo do nas, to jest do mene i krčmara. Zna se, nas dvojica smo i sada igrali domina. Najzad mi je ipak uspjelo, i to nakon bezbrojnih pokušaja, da me don Geronimo pobijedi. Bio je veoma oduševljen i kliktao: „Sada ćete vidjeti kakav sam majstor, senjor! Priznat ćete i sami da mnogo bolje igram od vas. Ne pamtim kada me je nesreća toliko proganjala. Uvijek ste ugrabili najbolje domine, a meni su preostale takve sa kojima se ništa nije dalo učiniti. Ubuduće će se sve promijeniti i dokazat ću vam da sam mnogo bolji igrač od vas. Nastavimo igru!“ Iskrenuo je kocke i promiješao ih. Nisam mu ništa rekao, već naumio da mu prepustim i ovu partiju, ali nas Mormon prekide i prvi put progovori: Senjor, šta vam pada na pamet! Zar niste primijetili da je vaš protivnik namjerno činio greške kako bi vam ustupio pobjedu? Vi nećete nikada u životu naučiti igrati kao on.“ Izgovorene riječi bile su oštre, a osim toga pao je i jednostavan izraz ,senjor', dok je čovječuljak bio navikao da ga oslovljavaju sa ,don Geronimo'. Koliko god je krčmar inače bio uljudan i duboko poštovao Mormona, sada mu je odgovorio resko, na što mu ovaj još oštrije uzvrati. Posvađali su se i don Geronimo pokupi domine, napusti stol i smjesti se u svoju mrežu. Mormon ga je zadovoljnim pogledom pratio, a po čemu sam zaključio da je namjerno izazvao kavgu kako bi se otresao krčmara i ostao sa mnom nasamo. I stvarno, samo što se mališan sklupčao u mreži, Melton se obrati meni: „Vi već petnaest dana stanujete ovdje? Namjeravate li ostati u Guaymasu?“ Glas mu je imao neuljudan prizvuk. Osjećao sam koliko se trudio da djeluje kao prijatelj, samo što u tome nije uspio, štaviše, njegovo me se pitanje dojmilo kao da je upućeno njemu potčinjenoj osobi. „Ne“, odgovorio sam. „Ovdje nemam šta da tražim.“ „Kamo namjeravate otići?“ „Možda za La Libertad.“ Naveo sam ovaj grad zato jer se nalazi u blizini Lobosa i jer sam doznao da će brod koji se očekuje otploviti onamo. „Otkuda dolazite?“

22 „Gore sa Sierra Madre.“ „Šta ste ondje radili? Vjerojatno ste tragali za zlatom. Jeste li što pronašli?“ „Nisam“, rekao sam, a što je i istina, pazeći da se ne upuštam dublje u diskusiju. „To sam i mislio. Vidi se po vama da ste ubogi đavo. A uzevši općenito, izabrali ste veoma nesretan zanat.“ „Zašto?“ „Pročitao sam u knjizi gostiju da ste eskritor, a znam da ljudi te struke više gladuju nego što su siti. Kako ste se usudili da zađete u ovaj kraj? Vi ste Evropejac. Da ste ostali u svojoj domovini, mogli ste za nepismene sastavljati pisma, praviti račune i sličnim poslovima zarađivati onoliko da ne gladujete.“ „Hm!“ zagunđao sam pazeći da ne primijeti kako me je njegova izjava razveseljavala. „Pisanje pisama nije toliko unosan posao kao što se to vama čini.“ „I vi niste našli drugog izlaza već da odete u strani svijet pa da još više patite. Nemojte mi zamjeriti, no smatram da je to bila glupost. Nije svakome suđeno da bude sretan kao vaš imenjak koji je, za razliku od vas, prije polaska u svijet bio vješt lovac a ne eskritor.“ „Moj imenjak? Na koga mislite?“ „Ah, mislio sam da ste već nekada bili u Sjedinjenim Državama, u zapadnim prerijama. No, po vašem pitanju, zaključujem da to nije slučaj, jer biste inače već čuli za Old Shatterhanda.“ „Old Shatterhand? Ime mi je poznato. U novinama sam jednom pročitao nekakav putopis u kojem se spominje ova osoba. Rekao bih da je prerijski lovac, tragač puteva, ili pak nešto tome slično.“ „Dakako, to je on. Doznao sam slučajno da potječe iz Evrope. Kako se vaše ime poklapa s njegovim, u početku sam pomislio da ste vi taj Old Shatterhand, no ubrzo sam došao do zaključka da se varam. Dirnut vašom bijedom odlučio sam — pošto sam čovjek dobra srca — da vas postavim na noge. Pretpostavljam da ste dovoljno razumni pa da prihvatite moju ponudu koja za vas znači spas.“ Trebalo je zapravo da mu se nasmijem u lice, no suzdržah se i odlučih da se ne odam. Taj Mormon, pun sebe, svojim nadmenim

23 nastupom vjerojatno je kod svakog izazivao samo ljutnju, dok sam ja sada. uživao u tome da u njemu ne pobudim slutnju. „A zašto ne bih mogao biti dovoljno razuman? Nisam dijete koje ne umije da cijeni ponuđeno dobročinstvo.“ „Dobro! Prihvatite li sve moje prijedloge, oslobodit ćete se svih briga i bit ćete bogati.“ „Ne znam mogu li se pouzdati u vas! Molim vas recite mi u čemu je stvar!“ „Lento, lento — samo polako! Recite mi najprije zašto želite otići u La Libertad.“ „Da tražim posao i smještaj. Pošto u ovom mrtvom Guaymasu nisam ništa našao, nadam se da ću tamo biti bolje sreće.“ „Varate se. Iako La Libertad leži uz more, još je samotnije mjesto od Guaymasa. Na stotinu gladnih Indijanaca lunjaju naokolo tražeći posla, no bez uspjeha, a vi biste se tamo proveli još gore nego ovdje. Za vas je prava sreća što ste se namjerili na mene. Vjerojatno ste čuli da spadam medu blažene sudnjega dana. Moja mi vjera nalaže da svaku ovčicu ove pustinje sklonim u cvjetne poljane sreće. Dužnost mi nalaže da se brinem o vama. Znate li govoriti i pisati engleski?“ „Malo.“ „To je dovoljno. A pišete li španjolski isto tako dobro kao što govorite?“ „Podjednako, jedino što ne umijem da pravilno primjenjujem znakove, jer upitnici i uzvičnici kod rečenica na španjolskom ne stoje samo na završetku već i na početku rečenice.“ „Ovo se da naučiti,“ rekao je smješkajući se, s visine. „Ja od vas ne tražim nikakvo savršenstvo. Jeste li voljni da budete knjigovođa?“ Ponudu je izrekao takvim gestom kao da mi je ponudio kneževstvo. Odgovorio sam kao da me to veoma veseli: „Knjigovođa? I te kako, samo, na žalost, nišani trgovac. Slušao sam, doduše, da postoji jednostavno i dvostruko knjigovodstvo, samo se ja u to ne razumijem.“ „Čak ni to nije potrebno, jer se vi nećete zaposliti kod nekog trgovca, već na hacijendi. Iako nisam lično mjerodavan da vam

24 odredim visinu vaše plaće, jer je to stvar hacijenderoa, ipak vam mogu sa sigurnošću reći da ćete biti veoma zadovoljni njome. Imat ćete besplatnu opskrbu, a uvjeren sam da mjesečna plaća neće biti manja od stotinu pezosa. Evo moje ruke! Prihvatite je. Ugovor ćemo još večeras sastaviti.“ Pružio mi je ruku. Polako sam podigao svoju kao da se želim rukovati s njime u znak pristanka, ali u zadnjem času je trgoh i povukoh natrag. „Mislite li ozbiljno, ili se samo šalite? Čudi me što nudite ovakvo unosno namještenje čovjeku koji je sav u dronjcima.“ „Pa, možda i jeste to čudno, ali ja vam savjetujem da ga smjesta prihvatite.“ „Budite uvjereni da sam spreman, no prethodno bih želio doznati neke detalje. Gdje se nalazi hacijenda na koju me želite poslati?“ „Neću vas poslati, već odvesti.“ „Ovo mi još više odgovara. Koliko stoji put?“ „Nećete imati nikakvih izdataka, jer sve troškove snosim ja. Od časa vašeg pristanka ne samo da ste oslobođeni svih izdataka nego ćete od mene primiti i predujam. Hacijendero je moj prijatelj. Zove se Timoteo Pruchillo i vlasnik je hacijende del Arroyo s one strane Uresa. Odavde ćemo putovati lađom do Lobosa, a onda produžiti divnim poljskim putem koji vodi do samog cilja. Iako nećemo dugo putovati, vjerujem da ćete se ugodno osjećati i moći mnogo da vidite i naučite, pogotovo što vam se pruža prilika da boravite u društvu vaših zemljaka.“ „Ne shvaćam. U društvu mojih zemljaka?“ „Da, senjoru Timoteu su potrebni valjani radnici za obavljanje poslova na hacijendi. Indijanci nisu dovoljno izdržljivi, a ni pouzdani, te je radnike vrbovao iz Evrope. Sutra će ovamo prispjeti oko četrdeset radnika, većina sa ženama i djecom. Potpisali su već i ugovore po kojima im se pruža prilika da se u najkraćem roku obogate. Hacijendero me je poslao da ih dočekam ovdje i preko Lobosa dovedem k njemu.“ „Iz kojeg su kraja?“

25 „Ne bih vam mogao reći. Naslućujem da su iz Poljske jer dolaze iz okolice grada Cobili.“ „Koliko je meni poznato, grada pod takvim imenom ondje nema. Hm! Da nije možda Kobilin?“ „Da, da, bit će da se tako zove. Naš posrednik je te ljude u Hamburgu smjestio na brod. U San Francisku su se iskrcali, odakle će sutra na malom jedrenjaku stići ovamo. Pristat će ovdje da bi samo mene primili na brod, pa će odjedriti dalje. Za razmišljanje vam mogu dati vremena samo do sutra ujutro. U slučaju da se još ni do tada ne odlučite, bit ću prisiljen da povučem svoju ponudu i tada ćete moći ovdje da čamite do mile volje.“ „Možda bi me kapetan primio na brod do Lobosa?“ „Neće, čak ni uz skupe pare, jer je brod najmljen isključivo za iseljenike. Zabranjeno mu je da primi bilo koga drugog. Kakve li koristi od dugog razmišljanja? Bila bi prava ludost da odbijete moju ponudu.“ Očigledno je bio uvjeren da ću pristati. Promatrao me je s iščekivanjem. Bio sam u škripcu. Pustio sam ga namjerno da priča kako bih mu se iza toga mogao narugati. Međutim, odustao sam od te namjere. Osim ove, nisam vidio nikakvu drugu mogućnost da se odavde izvučem. Već me i sama ta činjenica nagnala da ga ne odbijem. Bilo je tu još nečega što me je ponukalo da putujem s njime. Očekivao je ljude iz mog zavičaja, koje je, vezane ugovorom, domamio ovamo. Ovo mi je bilo sumnjivo, a još više pravac daljnjeg putovanja. Znam da Ures leži uz Rio Sonore. Hacijenda je, navodno, u blizini grada Uresa. Najkraći put onamo vodi preko Hermosilloa, uzvodno rijekom Sonore, dok je Mormon htio preko Lobosa, a što je trideset legua, to jest sto sedamdeset kilometara dalje. Iako je poljski put opisao kao odličan, ja sam naslućivao da je lagao. Pa i da je govorio istinu, ovdje se radilo o velikom zaobilaženju, koje nije bilo bez razloga s obzirom na ljude s ženama i djecom. Bio sam siguran da to nije jedini uzrok. U međuvremenu mi je sinula misao da tim ljudima možda prijeti neka opasnost, kojoj moram ući u trag, kako bih svoje zemljake na vrijeme uspio upozoriti. Ukoliko i dalje ostanem u Guaymasu, to neću moći izvesti. Morao bih da putujem sa njima. Samo kako? Nisam sklon da dam bilo kakve pismene obaveze, osim toga Mormonove držanje bilo mi je veoma sumnjivo. Zbog čega je htio upravo meni, beskućniku, da

26 natovari na leđa tako unosnu službu? Osjećao sam u tome nekakvu određenu namjeru, samo, na žalost, još je nisam uspio sagledati. Moram dobiti u vremenu, odgovorio sam mu okolišajući: „U pravu ste, senjor. Bila bi najodvratnija nezahvalnost ako bih odbacio vaše dobročinstvo. Prihvatio bih smjesta, jedino me nešto zabrinjava.“ „Zabrinjava? Htio bih da znam što vas zabrinjava?“ „Ja u životu još nikada nisam vodio knjige, a niti živio na hacijendi. Sumnjam da ću moći zadovoljiti prohtjeve hacijendera.“ „O tome mi više nemojte govoriti“, prekinuo me je. „Već sam vam napomenuo da je čitav posao koji vas čeka prava igrarija. Zapisivat ćete prinose sa plantaža narandži, sa oranica, i cijene koje za njih prima senjor Timoteo. Osim toga, potrebno je zapisivati mladu ždrebad i telad. To je sve što se od vas očekuje.“ „I za taj posao da uživam besplatnu opskrbu i stotinu pezosa mjesečno?“ „Najmanje stotinu.“ „Pristao bih odmah, ali želio bih najprije da se lično osvjedočim zaslužujem li toliku plaću.“ „Pretjerano ste pošteni.“ „Možda i pretjerujem. Vašu ponudu neću odbiti. Poći ću s vama, ali se za sada ne želim ničim obavezati. Ovo ću učiniti tek onda kada se lično budem uvjerio da stvarno zaslužujem ponuđenu plaću.“ „Ako drugačije ne ide, pristajem i na to. Kako stojite s novcem? Sigurno je već pri kraju? Pošto niste definitivno primljeni, već samo uslovno, nisam obavezan da vas financiram. Pod ovakvim uslovima mogu vam priuštiti jedino besplatnu vožnju i ništa više.“ „Zadovoljan sam i time. Na svu sreću imam još nekoliko pezosa koji će mi doteći do hacijende.“ „Ja vas međutim ne mogu ovakvog povesti sa sobom. Možete li da kupite barem novo odijelo?“ „Mogu, čovjek u ovakvim klimatskim uvjetima kupuje ionako samo lagana, jeftina odijela.“ „Uredite to ujutro čim prije, da ne čekamo na vas. Laku noć!“

27 Naklonivši se jedva primjetno, pošao je prema svojoj mreži a da mi ni ruku nije pružio. Djeca su već spavala. Senjorita Felisa je hrkala, dona Elvira duvala, dok je sićušni Geronimo ispuštao glasove slično škripi bagalja. Utrnuo sam svjetiljku i pošao u dvorište da potražim svoj ležaj u slami. Pas se već priučio na mene i od veselja mi je počeo lizati ruke. Iako sam se slijedećeg jutra rano probudio, Mormona nisam više zatekao u gostionici. Krčmareva draga obitelj je još uvijek hrkala i spavala. Gdje se taj čovjek preko dana zadržava? To nitko nije znao. I to mi je bilo sumnjivo, pošto pošten svijet ne mora kriti svoje boravište. Probudio sam senjoritu Felisu da mi pripremi čuvenu jutarnju čokoladu. Iako sam već do danas tko zna koliko šalica ispraznio, tek sam danas otkrio da je ta ljepotica priređivala čokoladu od iste one vode u kojoj je prala nježne prstiće i umivala dražesno lice. Svaka čast njezinoj kućevnosti i štedljivosti, no meni se smučilo, te joj rekoh da me boli želudac i da ne mogu popiti čokoladu. Senjorita me blaženo pogleda, prinese šalicu ustima, isprazni je, nadlanicom obrisa dražesne usnice, te reče dirljivim glasom: „Senjor, vi ste najotmjeniji caballero koji je do sada odsjedao u ovoj kući. Sretna ona žena koja se bude udala za vas. Grdne li štete što odlazite. Zar ne možete ostati ovdje?“ „Da li je to vaša želja?“ mangupski je upitah. „Da“, odgovori pocrvenjevši. „Šta vas je na to ponukalo, senjorito? Da li sreća o kojoj ste malo prije govorili, ili je posrijedi čokolada koju sam vam uvijek tako rado ustupao?“ „I jedno i drugo“, šapnu iskreno. Vjerojatno je očekivala da će naš jutarnji razgovor teći onako kako joj konvenira. Meni je u ovom momentu bilo važnije da nabavim novo odijelo nego da bilo kome pobudim nadu za vjeridbom. Krenuo sam u potragu za baratillerom. Njegov dućan je bila prava staretinarnica. Na svu sreću ipak sam našao sve što mi je bilo potrebno, hlače, prsluk, kaput, sve od nebijeljenog platna i slamnati šešir čiji je obod bio toliko

28 širok da bi pod njim imali mjesta ne samo senjorita Felisa već i čitavi svatovi, da su joj se nade ispunile. Osim toga kupio sam komad jeftinog platna od kojeg sam sašio vreću za moje puške. To sam učinio zato da bi me Mormon još neko vrijeme smatrao čovjekom kakvim me je upoznao. Dobio sam utisak da je mnogo slušao o Old Shatterhandu, pa je bilo moguće da zna i za njegove puške. Zbog toga ih nije smio vidjeti. Odabrao sam još i par čvrstih cipela. Kada sam ovako dotjeran ušao u gostionicu, Geronimo zapljesne rukama i zadivljeno reče: „Što to vidim? Zar ste se iznenada obogatili? Ovako dotjeran možete se mirne duše mjeriti sa bilo kojim starokastilijanskim plemićem, senjor. Šteta što ste se riješili da otputujete. Da sam vas ranije ovakvog upoznao, imenovao bih vas za majordoma u mojoj kući, a možda biste postali čak i moj ortak.“ Utisak koji sam ostavljao morao je zaista biti snažan, jer je senjorita Felisa prinijela ruku k srcu i duboko uzdahnula, pa čak se i donna Elvira uspravila u svojoj mreži za trenutak, udostojila me svojim pogledom pa se iza toga odmah ponovo opustila, uzdahnuvši u znak priznanja. Izgleda da sam postao opasan za ženski svijet. Bio sam međutim svjestan da nije moja ličnost posrijedi, već novo platneno odijelo. Na žalost šavovi su veoma brzo popucali, a i sama tkanina raspala se u paramparčad. Mogao sam sebi kupiti i nešto bolje i trajnije, no nisam želio Harry Meltonu da pokažem koliko imam novaca. Oko podneva vratio se Mormon da me odvede na brod, koji je već bio prispio. Nije bio uplovio u luku, već ostao napolju, i mi smo se čamcem prebacili do njega. Prišao mi je, podigao s glave svoju crnu svilenu kapu koja mu je pokrivala prorijeđenu kosu. Oslovio me mješavinom španskih i engleskih riječi, koje je vjerojatno pokupio tokom putovanja. Nisam ga nikada mogao razumjeti šta hoće i zbog toga ga upitah, da se dalje ne muči: „Ako se ne varam, vi dolazite iz okoline Kobilina, u Poznanju?“

29 „Da, da!“ brzo izusti sav ozaren. „Možemo se sporazumijevati i na vašem materinjem jeziku i ne morate se mučiti u riječima koje su vam strane.“ „Veoma dobro, veoma lijepo! Dozvolite mi da vam kažem kako sam se još odmalena počeo baviti trgovinom. Budite tako ljubazni i recite mi kakvom se trgovinom bavite vi?“ „Ja sam se posvetio onome što se poljski kaže ,prywatny utzony'. Ne bavim se nikakvom trgovinom. Pošao sam u svijet radi studija. Kod ovakvog rada čovjek lako može ostati bez sredstava. To mi se i dogodilo, te sam prisiljen da odem na hacijendu del Arroyo kako bih se ondje zaposlio.“ Ovako sam mu odgovorio jer nisam smatrao za potrebno da odmah sazna istinu. „Znači da ste odlučili otputovati do iste one hacijende koja je i naš krajnji cilj. Sklopili smo ugovor za niz godina uz dobru plaću. Vjerujemo da ćemo moći mnogo uštedjeti. Jeste li i vi dobili stalno zaposlenje? Jesu li vam rekli kakav ćete posao obavljati?“ „Ponudili su mi mjesto knjigovođe, no ja ga još nisam prihvatio. Odlučit ću se tek tada kada se budem upoznao sa tamošnjim prilikama.“ „Knjigovođa? To je odlično mjesto. U tom slučaju, vi biste bili jedan od pretpostavljenih radnicima i bit ću toliko slobodan, poštovani gospodine, da vam ponudim jedan postotak, dva postotka, a možda čak i tri od svega što ćete kupovati u mom dućanu.“ „Šta ? Vi ćete na hacijendi otvoriti dućančić?“ „Da. Prijeko, u mojoj domovini, zarada je veoma oskudna i čovjek je morao iz dana u dan sve više i više da steže kaiš, dok u Americi, to jest u Meksiku i Sonori, pezosi i dolari tako reći leže na cesti za svakog koji umije dobro da otvori oči.“ „Hm! Tko vam je to rekao?“ „Posrednik. Došao je u naš kraj da prikupi ljude. Odmah sam uočio da je veoma iskusan i okretan čovjek.“ „Tako! Bit će da poznaje prilike. Da li je sa svakim od vas sklopio pismeni ugovor?“

30 „Sklopio je za svakoga od“ nas ugovor, udario žig i potpisao se. Otpremio nas je do luke i ukrcao u prekooceanski brod. Oplovili smo Ameriku na južnoj polutki i nakon mnogih, mnogih sedmica doplovili u San Francisko. Tamo su nas prekrcali na ovaj mali brod i produžili ovamo da primimo vodiča pa da se s njime zajedno iskrcamo u Lobosu. Tamo ćemo otpočeti novi, sretniji život, koji nam obećava bogatstvo, kamate nad kamatama.“ „Čime su se bavili vaši saputnici u domovini?“ „Neki su bili zanatlije, a neki obrađivali tuđu zemlju pod zakup. Imade i takvih koji su imali svoju kućicu sa okućnicom i nešto vlastite zemlje. Ovi će za nekoliko godina i sami biti vlasnici hacijendi sa ogromnim plantažama i pašnjacima. Sam posrednik nas je uvjeravao u to, a dao mi je čak i knjigu u kojoj je sve bilo navedeno. Družina se sastala na dogovor i mene su izabrali za svog poglavara s tim da ću kasnije biti načelnik hacijende del Arroyo. Ako ikada budete imali bilo kakvu želju, slobodno“ se meni obratite i rado ću vam izići u susret.“ „Jeste li poveli i svoju obitelj?“ „Samo moju kćerku. Rebeka, moja supruga, umu la je još prije četiri godine, ostavivši me samog sa Juditom, našom jedinicom. Eno je ondje, promatra nas. Lijepo je građena i veoma tankoćutna. Po stasu je na majku, dok je oštrinu duha naslijedila od mene. Ona je već sada moja nasljednica i ubrzo će postati tako bogatom damom da će se sva otmjena gospoda otimati za njezinu ruku. Jasno, ona će sebi izabrati naj otmjenijeg i najuglađenijeg, po mogućnosti kakvog bogatog plemića. Bit će to odabranik sa kojim se Herkules nikako neće moći mjeriti. Ovaj momak napustio je domovinu zbog nje i krenuo također s nama u Meksiko, iako nije naše vjere i ne posjeduje niti desetinu onoga što bi mojoj Juditi mogao da isplatim danas, samo da hoću.“ „Kakav Herkules? O kome govorite?“ „O onoj skitnici tamo uz rub pramca. Ne skida očiju sa nje, iako ona više ne mari i ne želi ni da čuje za njega.“ „Ne želi više ni da čuje za njega? Znači da mu je ranije bila naklonjena?“ „Da, na moju veliku žalost. Boravila je jednom u Poznanju u posjetu kod moje nećakinje. Kupili su ulaznice za cirkus u kojem je

31 nastupao Herkules. Divili su se njegovoj snazi jer je s lakoćom dizao utege teške i stotinu kilograma, kao da se njima poigrava. Herkules i moja lijepa kćerka su se na prvi pogled zavoljeli. Obećala mu je ruku bez moga znanja. Htio je da osnuje vlastiti cirkus i da se proslavi kao direktor. Kada sam saznao za tu novost, umalo me nije udarila kap. Sve moje molbe i sva moja preklinjanja nisu pomogla da odustane od svoje nakane, koja joj i onako ne bi bila od koristi, već samo od materijalne štete. Bila mu je svom dušom privržena i sva moja nastojanja su ostala uzaludna. Srećom je u to vrijeme odnekuda iskrsnuo nekakav poručnik otmjenog držanja, na čijem je crvenom ovratniku svjetlucala dugmad. Imao je plemićku titulu. Kada joj je ovaj ponudio ruku i srce, propao je Herkules sa svim svojim nadama. No kada je poručnik sve više i više odlagao vjeridbu, a mi saznali da se guši u dugovima, ona mu je gordo okrenula leđa i odbila ga. trto je stigao iseljenički posrednik i! pričao o divnoj zemlji Meksiku, gdje su rudnici puni zlata i srebra i gdje kavaljerosi u crvenim odorama jašu na divnim konjima, a dame, pušeći miomirisne cigarete, odmaraju se u mrežama. Moja jedinica Judita sada više nije htjela ni za koga da čuje, i samo je počela sanjati o zemlji u kojoj bi se i ona kao senjora mogla odmarati u mreži — ljuljašci. Prodao sam, njoj za ljubav, sve što sam imao, i kuću i dućan, da bih se ovdje probio i postao ugledna ličnost i stekao veliko bogatstvo. U hacijendi del Arroyo moći ćete se lično uvjeriti kako to brzo ide. A Herkules, saznavši da ćemo otploviti preko mora, svratio je također do posrednika i potpisao ugovor kako bi ostao kraj svoje ljubljene, ne bi li je ipak uspio pridobiti da mu postane ženom. Uzeo je svu svoju ušteđevinu i bez ičijeg znanja napustio svoje mjesto. Možete i sami zamisliti koliko smo se ljutili kada smo i njega ugledali na brodu kao putnika i člana družine na putu u zemlju u kojoj ne samo da teče med i mlijeko već zlato i srebro dovoljno za svačiji džep i koji umije da ga otvara na pravom mjestu i u pravi čas. Ako želite da vas upoznam sa svojom ljubljenom kćerkom, mogli biste poći do nje, samo mi najprije morate obećati da nećete pokušati zadobiti njezino srce i ljubav, njezinu ruku i imanje.“ Ovaj čovjek je bio pravi luđak, slabić prema kćeri koja je svojom umišljenosti i taštinom prelazila svaku mjeru. Iako nisam bio

32 oduševljen prijedlogom da me „predstavi“, nisam bio niti sklon da ga vrijeđam svojim odbijanjem. Baš u pravi čas prišao mi je Mormon i dao znak da odem sa njime. Saopćio mi je da je za mene osigurao smještaj. Pod palubom su se nalazile malene kabine uređene za dvije osobe. Čuvar me je odveo do moje u kojoj je već bilo zauzeto jedno mjesto. „Tko će sa mnom stanovati?“ upitao sam. „Onaj dugonja, po imenu Herkules“, glasio je odgovor. „Kakav je kao drugar?“ „Veoma je miran. Boljeg saputnika ne biste mogli poželjeti. Izgleda da je taj ubogi đavo bacio oko na Juditu, jer stalno bulji u nju, iako ona ne mari za njega.“ Obavještenje me je zadovoljilo. Prava je ludost od strane tog gorostasa što trči za takvom djevojkom. Imao sam utisak da je poštenjaković, a osim toga bio je i bolje i urednije odjeven od ostalih. On je čak i unatoč svom olakom životu uspio, da uštedi, a to mu služi na čast. Vjerujem da ću za ovo kratko vrijeme što ću ga provesti do Lobosa moći sa Herkulesom izaći na kraj. Prozorčić je bio otvoren te je boravak u kabini bio ugodniji nego na palubi, gdje je čovjek teško mogao naći zaklon od velike žege. Opružio sam se na krevetu i ostao tako neko vrijeme. Nije dugo potrajalo a vrata su se otvorila i pojavio se Herkules. Dobacio mi je mračan pogled. „Čuvar mi je upravo saopćio da vas je ovdje smjestio iako sam cijelu kabinu ja platio. Pošto sam čuo da ste i vi odnekuda iz našeg kraja, neću imati ništa protiv s pretpostavkom da me nećete ničim naljutiti.“ To mi je dovoljno jasno dao na znanje, no taj bijednik je patio u duši, pa sam mu oprostio i odgovorio mu prijateljski: „Potrudit ću se da budemo dobri drugovi, pogotovo zato što ste vi meni od svih putnika najmiliji.“ „Kako to mislite? Čak me i ne poznajete. Zašto mi laskate? To ja ne volim.“

33 „Govorio sam istinu. Jevrejin mi je o vama govorio. Nećete imati prilike da se požalite na mene.“ „Ako je to stvarno vaša želja, onda se klonite Judite i ne udvarajte joj se! Sabit ću u zemlju i satrti svakog onog koji to bude pokušao.“ „Budite bez brige!“ nasmijan se. „Na takvoj se stranputici nećemo nikada sastati. Zašto onda niste i poručnika satrli?“ „Bilo mi je žao tog momčića. Smoždio bih ga ovim mojim rukama. Znao sam veoma dobro da nije njegova ličnost već crveni kaput uzrok zašto mi je Judita postala nevjerna. Nemojmo više o tome govoriti i pustite starca neka samo blebeće! Znam što radim i ne želim o tome više da slušam.“ „Niti ja nisam raspoložen da se time bavim. Recite mi molim vas kako se zove starac i čime je trgovao!“ „Uglavnom duhanskim prerađevinama, a osim toga imao je i dobro uvedenu zalagaonicu. To mu je omogućilo da stekne mali imetak, pa mu je sve to udarilo u glavu.“ „Ubijeđen je da će u Meksiku u najkraćem roku postati Krez. Da možda i vi niste opsjednuti nečim sličnim?“ „Nije mi ni na kraj pameti. Nisam ja tako lakovjeran kao Jakob Silberberg, naime, tako se on zove. Šta više, ja sam ubijeđen da je taj posrednik hulja i da ovi bijednici idu u susret opasnosti kakvoj se i ne nadaju. Zbog toga sam i ja pošao ovamo. Želim da zaštitim Juditu te vjerujem da će se otrijezniti.“ Prilegao je na svoje mjesto i ušutio. Ja se nisam trudio da ponovo uspostavim razgovor. Nešto kasnije, kada je jedrilicu zahvatio malo jači vjetrić i žega bila podnošljivi ja, vratio sam se na palubu. Otkrio sam tiho mjestance i odande nesmetano promatrao ljude. Ubrzo mi je prišao Silberberg da nastavi razgovor o svojoj kćeri. Međutim, ja sam mu dovoljno jasno dao na znanje da me to ne zanima i on se udalji a da me nije ni upitao da li sada želim upoznati njegovu ljubimicu. Mormon mi je prišao za trenutak, malo je sa mnom porazgovarao, a zatim krenuo u obilazak palube. Zaustavljao se čas kod ovog, čas kod onog, zabavljao ljude i moram reći da se pokazao veoma pristupačnim, ponudio bi gdjekojeg cigarama, pomilovao djecu po obraščiću, uglavnom, trudio se da stekne povjerenje i naklonost ljudi.

34 Najduže se zadržao kod Judite u srdačnom razgovoru. Herkules se toga časa pojavio na stepeništu. Skupljenih vjeđa i stisnutih usana promatrao ih je. O putnicima se vodila svesrdna briga. Kabine nisu bile pretrpane, imali su dovoljno vode i izdašnu ishranu. Nitko se nije mogao požaliti i svi su puni svijetlih nadanja išli u susret budućnosti. Jedino smo Herkules i ja bili drugog mišljenja. Da se nisam možda ipak prenaglio u pogledu Mormona? Namjeravao sam otići k Winnetouu, s one strane granice, a Lobos mi je ležao kao poručen na tom putu. Putovanje me ništa ne staje. Zar već i samo to nije dosta? Zar ne bi bilo bolje kad bih od Lobosa krenuo svojim putem i da se više ne brinem o Mormonu i poljoprivrednim radnicima? Dugo sam razmišljao šta i kako, međutim, nikako se nisam mogao osloboditi slutnje da su ovi iseljenici na putu propasti. Odšetao sam do krme gdje me oslovi kapetan: „Dozvolite mi da vam čestitam, master! Melton mi je rekao da ćete se vjerojatno zaposliti kao knjigovođa. Nemojte nikako da propustite ovu priliku jer vam se neće ubrzo druga ukazati!“ „Poznajete li to mjesto, kapetane?“ Kako da ne! Hacijendero i ja smo, tako reći, stari prijatelji; bogat je to čovjek i velika poštenjačina. Koga god primi u službu, o svakom se brine.“ „Znači da ste uvjereni da će ovi putnici kod njega biti dobro smješteni?“ „Ne samo da sam uvjeren već to sigurno znam.“ Kapetan je na mene ostavljao utisak poštenog čovjeka. Morao sam mu vjerovati. „Hm — nije li potreban oprez kod sklapanja ovakvih ugovora?“ „Šta vam pada na pamet! I sami ćete se uvjeriti koliko je ispravan stav senjor Timotea prema svojim radnicima.“ Zamolio je jednog iseljenika, koji je stajao u blizini, da donese ugovor. Imao ga je kod sebe i pružio mi ga. Na njemu se bio potpisao on, posrednik, a bio je ovjeren i od strane vlasti. Ugovor je bio veoma“ kratak i glasio je: Radniku je osiguran besplatan put, prevoz i dobra

35 opskrba do samog odredišta. Od se obavezuje da će na imanju Timotea Pruchillosa, odnosno njegovog pravnog nasljednika, raditi osam sati dnevno uz nadnicu od jedan i pol pezosa, kao i besplatnu opskrbu. Važnost ugovora prestaje nakon šest godina. Bio sam iznenađen. Uslovi su bili pošteni i nisam se više čudio što je posrednik uspio da sakupi družinu od šezdeset i tri osobe za hacijendu na kraju svijeta. Polako sam uviđao da je moja sumnja neosnovana. Zar stvarno neosnovana? Pruchillo je izgleda čestit čovjek, no da li je i Mormon? A zašto ne bi bio? Imam li kakvih dokaza protiv njega? Da nisam možda i ja zbog ranije stečenih iskustava bio odviše obazriv i nepovjerljiv? Zar nije Melton i meni htio pomoći? Savjest me je gonila da se već samo i radi toga pokažem zahvalnim, iako nisam konačno prihvatio ponudu. Zavaravajući samoga sebe da iseljenike na hacijendi čeka dobar život, odlučio sam te večeri da napustim brod u Lobosu i pođem svojim putem. No, nešto se dogodilo što je iz temelja poremetilo moju odluku. Poslije večere su izdali iseljenicima naredbu da se svi sklone u svoje kabine. To mi je bilo sumnjivo. Ta mjera nije ni mene mimoišla. Već se počeo hvatati mrak i pirkao lagan vjetrić te bi ljudi radije ostali neko vrijeme na palubi. Međutim, morali su se povinovati naredbi. Po njihovim začuđenim licima zaključio sam da je ta naredba nešto novo i da su ranije i uveče i tokom noći smjeli da borave pod vedrim nebom. Kada sam stigao u svoju kabinu, atleta mi je to isto potvrdio, jer me je dočekao mrzovoljnim riječima: „Šta pada na pamet Haryju Meltonu kada nas je poslao dolje! Šta vi mislite zašto je on to učinio?“ „Ne znam.“ „Đavo neka ga nosi! Poslije velike žege i boravka u zagušljivim rupama, čovjek je željno čekao na noć kako bi se malo rashladio na palubi. Do sada su nam sve to dozvoljavali.“ „Zaista? — Znači da je ovo nova mjera?“ „Da. A uvjeren sam da potječe od Meltona.“ „Na osnovu čega to zaključujete?“ „Prvo, jer nas šalju dolje otkada se on nalazi na brodu, a drugo — no radije ću šutjeti.“

36 „Šutite jer nemate povjerenja u mene?“ „Zar ste nešto drugo očekivali? Vi ste se tek prije kratkog vremena zavukli ovamo kod mene i ne možete nikako zahtijevati da vam sve svoje misli odam.“ Bilo mi je mnogo stalo da saznam sve što misli, te mu odgovorih: „Vi se bojite Mormona, a šutite jedino jer mislite da ću mu odati vaše riječi.“ Dobro sam ga ocijenio, jer tek što sam to rekao, počeo je da viče: „Šta vam pada na pamet! Ja da se bojim! Htio bih da vidim onoga kome bi uspjelo da me zastraši. A tek ovaj đida! Taj je namazan svim mastima, laska ljudima, a Juditi se od prvog časa udvara. Ne bojim se ja njega!“ Izliv bijesa govorio mi je da je ljubomoran na Mormona. Vjerovao sam da ću u datom momentu u njemu imati saveznika, pa sam odlučio da budem malo otvoreniji nego što bih inače bio nakon tako kratkog poznanstva. „Zašto niste iskreni prema meni? Ja Mormona unatoč njegovom upadljivom ulagivanju ne smatram poštenim čovjekom.“ Zar je istina? Jeste li sigurni?“ upitao je brzo. „Postoji li osim njegovog ulagivanja još i neki drugi razlozi? Došli ste sa njime na brod, a vjerojatno ste još i ranije bili sa njime u vezi pa ga morate bolje poznavati od mene. Na osnovu svega toga i sami ćete doći do zaključka da moje nepovjerenje prema vama nije bez razloga.“ „Dozvoljavam, ali ja nisam ništa učinio da budete prema meni nepovjerljivi. Master Melton i ja smo doduše stanovali dvije nedjelje u istoj gostionici a da nismo bili u vezi. Tek zadnjeg dana smo vodili duži razgovor, pošto je vidio da sam besposleni, ubogi đavo, pa me je upitao ne bih li prihvatio službu knjigovođe na hacijendi del Arroyo. Uzevši u obzir moje sadašnje stanje, prihvatio sam prijedlog te zajedno sa njime danas stigao na brod.“ „Znači da ga poznajete isto tako malo kao i ja. Zašto ste onda rekli da je nepošten?“ „To nisam rekao na osnovu činjenica, već zbog određenog osjećaja koji me na to upozorava. Naslućujem da se njega treba čuvati.“

37 „Hm. Ja isto tako mislim. Ništa mi nije učinio, a ipak ga ne trpim. Ne sviđa mi se njegovo lice. Osim toga, primijetio sam da su Mormon i čuvar kabina dobacivali jedan drugom značajne poglede.“ „Zar ste vi to vidjeli? Ja nisam.“ „Jeste, očima su jedan drugom davali znake kao stari znanci, a pred nama se pretvaraju kao da se ne poznaju.“ To je bio značajan podatak. Ljubomora je izoštrila Herkulesove oči. Jasno, možda se i vara, zbog toga ga upitah: „Da se možda ne varate? Mjesto čuvara u odnosu na Mormona je tako nisko da je povjerljivost skoro isključena. Možda su se ranije negdje sreli. Bit će da je to sve. Možda su ti pogledi koje su izmijenjali imali da znače samo pozdrav.“ „Ne pričajte koješta! Ako se netko želi pozdraviti, onda to čini slobodno, a ne skriveno i potajno. A kad se već potajice pozdravljaju, znači da postoji neki razlog da bi prikrili kako se poznaju. Taj razlog ne može biti ni ispravan, a ni pošten.“ „Slažem se. Sutra ću ha obojicu bolje motriti.“ „Radite kako znate, ali vam kažem da se iza toga sigurno nešto krije. Između Meltona i čuvara postoje neke veze. Ukoliko se to odnosi na nas, sigurno nam neće biti po volji. Možda bi čovjek trebao da bude malo oprezniji i pred kapetanom? Zašto je odmah odveo Mormona natrag na krmu kada je stigao na brod? Da bi razgovarao s njime? Zar nismo mogli svi da čujemo o čemu razgovaraju?“ „Smatram da je kapetan poštenjaković. Ubijeđen sam da se ne varam. Zašto bi morao da raspravlja o svojim brodskim i poslovnim stvarima pred našim očima i ušima? No, ako je stvarno istina da su Mormon i čuvar u dosluhu, rado bih želio da tu tajnu otkrijem. Tu dvojicu bih najradije već sada prisluškivao.“ „Luda zamisao! Znate li vi možda gdje i kada oni razgovaraju? Osim toga, mi se sada nalazimo na brodu, a ne u šumi, gdje se može skrivati iza grmlja.“ „Može biti. Što se vremena i mjesta tiče, o tome vas mogu tačno obavijestiti. Vrijeme: danas, mjesto: gore na palubi. Ako Mormon ima u nečemu potajice da se dogovori sa čuvarem, učinit će to kada padne mrak i kada bude uvjeren da ih nitko neće primijetiti. Njegova kabina

38 je do kapetanove i ovaj će vjerojatno ubrzo otići na počinak. Svakome je poznato koliko su zidovi između kabina tanki. Ako bi se čuvar potajice zavukao u njegovu kabinu, postoji opasnost da ih kapetan čuje. Radi toga mora izabrati drugo mjesto.“ „A gdje?“ „Zar niste vidjeli da su maloprije gore na palubi postavili šator? A za koga bi bio? Jedino za Mormona. Vjerojatno je rekao da će radije spavati na palubi nego u zagušljivoj kabini.“ „I vi namjeravate da prisluškujete tu dvojicu?“ „Da. Jeste li primijetili da su onaj šator načinili od rezervnog velikog jedra?“ „Ne znam nazive svih jedara, ali sam uočio da je bilo veliko, dovoljno ne samo za šator, jer je otraga ostatak bio smotan u balu. Bit će da je veliko jedro.“ „To je ono što sam mislio. Za šator ne treba više od pola jedra. Druga je polovina otraga smotana. Pod tom balom bi se jedna osoba mogla dobro smjestiti. Ako nemate ništa protiv, ja ću ondje spavati.“ „Luda zamisao! Otkrit će vas čim zakašljete ili kihnete.“ „O tome ću voditi računa,“ „Bit će da ste veoma sigurni u svoj nos. Ako vas i ne uhvate, vaš trud će biti ionako uzaludan. Vi još i ne znate da li je šator podignut stvarno za Mormona. U slučaju da je vaša pretpostavka tačna, još je uvijek pitanje hoće li onamo doći čuvar.“ „Moglo bi se i to desiti, ali sam ja ipak uvjeren da mi trud neće biti uzaludan. Iz iskustva znam da me moje slutnje rijetko kada prevare.“ „No, onda vas ne želim ni nagovarati, a ni odgovarati. Budete li tamo gore okusili mornarevu šaku, to neće biti u pitanju moja leđa, već vaša.“ Dozvoljavam da je ,luda zamisao' atlete — proizvod njegovog duha. No mene su prosto svrbjeli prsti da izvedeni tu ,ludu zamisao'. Napustio sam našu kabinu kako bih se odšuljao na palubu. To nije bilo tako jednostavno. Zbog tankih zidova i uskog hodnika kroz koji sam morao proći, mogli su me lako čuti. No srećom nisam uz put ni ha koga naišao. Stigao sam do otvora koji je vodio gore na palubu. Zaustavio

39 sam se na stepenicama i oprezno proturio glavu kako bih imao pregled nad prostorom između mene i šatora. Bio je slobodan. Čuo sam kako kapetan otraga daje kormilaru naloge za noć. Znači, spremao se da ode na spavanje. Glas Mormona se također čuo. Prema tome, i on se nalazio kod kormila. U blizini pramca mornari su se smijali i čavrljali. Mene nisu mogli vidjeti. Brzo sam se izvukao iz otvora i šljisnuo do šatora da se odmah sakrijem pod smotanom polovinom jedra. To sam izveo za nepun minut. Iako sam ležao na tvrdoj palubi, ipak mi je bilo ugodno dok me je jedro skrivalo. Tu me nitko nije mogao opaziti. Moje skrovište je bilo odlično. Ovdje mi nije prijetila nikakva opasnost. Glavno je da ne izgubim strpljenje. Legao sam dolje i zauzeo takav položaj kako bih najbolje mogao zavući ruke i glavu pod šator. Napipao sam u njemu ležaj pripremljen od tankih, mekanih ćebadi. Unutra je bilo mračno i nisam ništa vidio. Nekoliko časaka kasnije čuo sam kapetana kako je Mormonu zaželio laku noć. Iza toga je otišao u svoju kabinu. Melton je još neko vrijeme šetao gore dolje po palubi, te najzad ušao pod šator i legao. Dakle, pretpostavka je bila tačna. Šator su za njega bili podigli. Jedino sam sada imao da čekam i uvjerim se da li će i čuvar doći. Prošao je čitav sat i još jedan. Stigla je i ponoć. Glasovi mornara su već odavno utihnuli. Zavladala je takva tišina da se čak i šum vodene pruge mogao čuti. Jedanput sam samo čuo kako je jedan mornar doviknuo glasno kormilaru. Trgnuo sam se na šum koji sam čuo u šatoru. Bio sam siguran da potječe od Meltona i da je ustao. Glavu sam zavukao još više kako bih mogao bolje prisluškivati. Uto sam začuo paljenje šibice i ugledao njezin plamen. Mogao sam sada i Mormona da razaberem. Sjedio je na ležaju pripaljujući cigaru. Znači, čekao je i uopće nije bio ni zaspao. Prošlo je opet izvjesno vrijeme kad začuh kako nekome upućuje pitanje: „Wellere, jesi li ti to?“ „Da, Master“, glasio je tihi odgovor na engleskom jeziku. „Uđi brzo kako te ne bi nitko primijetio! Ima mjesta i za tebe.“ Čuvar se dakle zove Weller. Poslušao je Meltona te rekao:

40 „Ne brinite, Master! Na palubi nema nikoga drugog osim kormilara i stražara. Oni nas sa svojih mjesta ne mogu opaziti.“ Nastala je kratka stanka. Smjestili su se tako da su sjeli jedan kraj drugog. Tada Mormon reče: „Znaš i sam koliko sam radoznao. Veoma me je zanimalo da li si se smjestio na brodu.“ „Što se toga tiče, Masteru, nije mi bilo teško da se zaposlim kao čuvar kabina.“ „Nadam se da te kapetan ne poznaje?“ „Isključeno.“ „A da nije slučajno saznao da se nas dvojica poznajemo?“ Čuvat ću se da tako šta odam! Na žalost, ja se nisam mogao ukrcati samo za vožnju ovamo, već sam morao prihvatiti i povratak, te sam prisiljen da od Lobosa produžim dalje za San Francisko.“ „Ništa zato. Neće ti biti teško da u Lobosu kidneš.“ „To sam i ja mislio. Stoga sam i ponio sa sobom samo najpotrebnije stvari kako bih u svakom času mogao da napustim brod a da za sobom ništa ne ostavim.“ „U redu! No kako stoji naša stvar? Kada je tvoj stari otišao?“ „Tri tjedna prije mene i vjerojatno je već na cilju. Već je ondje često boravio te poznaje tamošnje prilike. Budući da je veoma vješt, mora mu sve uspjeti.“ „Pitanje je samo da li će Indijanci pristati?“ „Uvjeren sam da hoće. Ako se radi o takvom plijenu, onda će svaki Crvenokožac pristati.“ „Sada sam mirniji. Samo je pitanje da li će na vrijeme biti na određenom mjestu.“ „Ja sam siguran da su već na putu. Zar je stvar toliko hitna, Master Meltone? To bi se moglo i bez žurbe izvesti.“ „Do danas sam i ja bio toga mišljenja, no sada sam ga promijenio.“ „Zašto? Zar se nešto dogodilo?“ „Da. Sreo sam nekoga.“ „Valjda taj susret nije toliko odlučan za našu zamisao?“

41 „I te kako. Možeš misliti koliko sam bio iznenađen kada sam tog čovjeka ovdje ugledao, a kada mu saznaš ime, bit ćeš isto toliko iznenađen koliko sam i ja bio kada sam ga prepoznao.“ „Recite mi tko je!“ „U stvari, i sam bi to morao znati jer si ga vidio ovdje na brodu.“ „Došao bi u obzir samo onaj čovjek koji se želi zaposliti kao knjigovođa. je li tačno?“ „Naravno! Jedino je on u Guaymasu došao sa mnom na brod. Zar ga ti zbilja ne poznaješ? Sreo si ga već jednom i to pod takvim okolnostima da me stvarno začuđuje što ga držiš neznancem. Bio sam uvjeren da si ga prepoznao. Zbog toga sam ti nekoliko puta davao tajne znakove kako bih te upozorio na njega i kako bi se pred njim što manje pokazivao, jer bi te on inače mogao prepoznati.“ „Znakove sam uočio, no nisam ih shvatio. Takva skitnica koja se zadovoljava službom na zabačenoj hacijendi za nas ne može da bude ni od kakvog značaja.“ „I ja bih tako govorio kada bi taj opasni čovjek stvarno želio da bude knjigovođa. Sjeti se Fort Uintaha i onoga što si ondje doživio!“ „Sjećam se, bilo je gusto. U ono vrijeme je to mjesto bila prava kockarnica. Zaradio sam prilično novaca i napunio kesu dolarima. No u najkraćem vremenu sam taj novac ponovo izgubio. Srećom, tamo se nalazio i vaš brat Tomas i poklonio mi šaku dolara. Osim toga osigurao mi je i mjesto konobara kod gostioničara. Od tada ga nišani više nikada susreo. Znate i sami zbog čega je morao na brzinu da ostavi to mjesto. O tome se ne govori rado.“ „A zašto ne? Svi mi griješimo. Uostalom, dobro se on izvukao.“ „To je tačno. Dobio je na kocki tako veliki iznos da je onaj oficir počeo sumnjati u vašeg brata da vara u igri. Došlo je do svade. Oficir je zahtijevao da vrati novac, no vaš brat ga je ustrijelio i pobjegao. Dva vojnika, koji su čuli galamu, htjeli su ga napolju zadržati, međutim, on je i u njih pucao i oni su pali kao klade. Izvukao se iz Forta, ukrao konja sa pašnjaka i otprašio. Bilo je pravo junaštvo izvući se iz tako utvrđenog mjesta.“ „Izvući? Da, Tomas se iz Uintaha izvukao...“

42 „Ne samo odande već kasnije i...“, prekinuo ga Weller. ,“Bilo mu je zagustilo. Da se nije Old Shatterhand umiješao, ne bi nikada bio uhvaćen. Kakvih li očiju u tog čovjeka! Čitava četiri dana gonili su vašeg brata a da ga nisu pronašli. I baš je morao tada stići Old Shatterhand i saznati sve. Ustrijeljeni oficir bio mu je prijatelj i zbog toga je krenuo da uhvati vašeg brata.“ „I tačno četiri dana kasnije, kada ni jednom vojniku nije uspjelo da mu otkrije trag. Ta bitanga ima pseći njuh. Ušao mu je u trag i gonio ga sve do Fort Edwardsa, gdje ga je predao komandantu. Osudili su ga na vješala, no zadnje noći uspjelo mu je pobjeći, i to preobukavši se u odijelo vojnika koji ga je čuvao. Ovaj je bio toliko glup i dozvolio da ga udavi. Bit će da si i ti tada u Fort Uintahu vidio Old Shatterhanda?“ „Samo u prolazu. Tek što je stigao, već je čuo za tu stvar i odjurio u času kada sam stajao na vratima gdje mi je susjed pričao da je stigao Zapadnjak.“ „Tada nije ni čudo što ga danas nisi prepoznao.“ „Danas?“ zapitao je čuvar začuđeno. „Šta ste time htjeli reći? Valjda ne to da je takozvani knjigovođa lično Old Shatterhand?“ „Da, to je upravo ono što sam htio reći.“ „Zar čovjek s onim priglupim licem, kojemu sam dodijelio mjesto u Herkulesovoj kabini, to da je Old Shatterhand? Bilo tko da ga vidi, makar samo i u prolazu, odmah će uočiti da on nema nikakve veze sa pisarskom službom. Masteru, spreman sam sve da povjerujem, bilo što da mi kažete, samo ovo ne, nikada!“ „Imam neoborive dokaze. Jesi li vidio pušku toga čovjeka?“ „Nisam. Izgleda kao da ima dvije. Nalaze se u platnenoj vreći.“ „Da, dvije. Svaki čovjek zna da Old Shatterhand uvijek ima uza se dvije puške, jednu za medvjede i jednu brzometku. Ja sam još u gostionici primijetio da ih preda mnom krije, no tražio sam od gostioničara da mi ih opiše. Taj Zapadnjak se pretvarao da je ubogi đavo, dok je s druge strane gostioničara i čitavu njegovu obitelj nahranio i častio. Da je on stvarno čovjek za kakvog se izdaje, bio bi smjesta prihvatio, i to s najvećim veseljem, moju ponudu. Međutim, poslužio se smiješnim izgovorom i zamolio me je da mu dam rok za razmišljanje. Iako me ranije nije nikada vidio, ipak me je stalno

43 promatrao. Ja mu nisam dao na znanje da sam to uočio. Izgleda da mu je pala u oči sličnost između mene i mog brata. Došao je sa Sierra Madre. U tako pust i opasan kraj ne zaluta nitko, a najmanje jedan stranac, pogotovo što su ondje česti nemiri i nesigurnost. Na takav put se usuđuje jedino iskusan čovjek koji je siguran u svoje oružje. Zamisli, i to bez ikakve pratnje!“ Možete i sami zamisliti kakvom sam napetošću pratio ovaj razgovor. Nisam se prevario u slutnji, jer je ona išla u prilog meni, a vjerojatno i ostalima. Sada mi je bilo jasno zašto mi je pala u oči neskladnost crta na Mormonovom licu. Razlog je — sličnost sa bratom koji je nekada nosio drugo ime. Njegovo pravo ime mi nije bilo poznato. Prijateljstvo sa oficirom me je gonilo da slijedim krivca i da ga najzad u Fort Edwardsu uhvatim. Sada sam znao na čemu sam. Mormon je bio brat one varalice i višestrukog ubice. Način izlaganja zločina i stav prema tadašnjim događajima kazivali su mi da je i on na ratnoj nozi sa zakonom. Na žalost, sada sam došao do zaključka da su me prozreli. Onaj gostioničar u Guaymasu bio je toliko priglup i vodio nekakvu knjigu gostiju. Pronašavši moje ime u njoj, Mormon je posumnjao da sam Old Shatterhand. Osim toga, pomogla mu je i brbljivost gostioničareva, koji je opisivao moje puške, a i štošta drugo što je sada Melton spomenuo i nabrojao. Naveo je čak i to da nisam spavao u kući, već u dvorištu, pošto sam kao Zapadnjak navikao na to. Mormon je tako ubjedljivo govorio da je i čuvar promijenio mišljenje i nastavio: „Pretpostavimo da se ovdje zbilja radi o Old Shatterhandu. Što ga je moglo ponukati da i on pođe na hacijendu?“ „Bit će da ima više razloga. Ako je u meni prepoznao brata varalice, tragat će dalje za njim ondje gdje se i ja nalazim. Znači, prilijepio se za mene. Osim toga, vjerojatno mu je kad iskusnom čovjeku palo u oči s kakvom namjerom dovlačim ove ljude ovamo. Po onome što sam o njemu slušao, sudim da će se priključiti ljudima kako bi im u datom momentu dao savjete i pomogao. Osim toga, čuva se da bilo kakav ugovor potpiše jer želi da ostane gospodar situacije. Znači, moramo s njime računati, iako ne vjerujem da će nam moći osujetiti našu namjeru. Ipak moramo biti spremni na to da će nam činiti neprilike,

44 što bi samo odugovlačilo čitavu stvar. „Onda ste učinili veliku grešku što ste ga poveli sa sobom. Niste smjeli da se s njime bakćete. Trebalo je da ga ostavite u Guaymasu.“ „Postupio bih tako da nije gostioničar don Geronimo izbrbljao da očekujem brod. Ja sam doduše rekao Old Shatterhandu da bez mene neće moći na brod. No uvjeren sam da bi ga kapetan, taj priglupi poštenjaković, koji nije upoznat s našim poslom, ipak primio. Recimo da nije pošao s nama, on bi, po mome mišljenju, ugrabio slijedeći brod, otputovao do Lobosa i odande pošao za nama. Od toga trenutka ne bismo bili ni časak sigurni.“ „Zar jedan čovjek protiv ovoliko nas? To zvuči pretjerano, pa bio taj jedan i sam Old Shatterhand. Jedan jedini metak je dovoljan da ga se oslobodimo.“ „Da, kada bi se on izložio metku, samo što mu to ne pada na pamet. Postupio sam u ovom slučaju najmudrije. Ako je on poznat kao lukav lisac, dokazat ću mu da su drugi još lukaviji. I upravo zato što me želi nadmudriti, bit će sam nadmudren. Pretvarao sam se da ga stvarno smatram propalim strancem. Ponudio sam mu službu samo zato da ga primamim. Ovako ću ga moći stalno držati na oku i ustrijelit ga čim to bude potrebno. A to ću sigurno učiniti kako bih osvetio brata za kojim traga i kojega je prisilio da kao ubica pobjegne iz zemlje. Odmazda je neizbježna. Taj priglupi momak je toliko smion da je sam uletio u klopku. Ne smijem propustiti priliku da izvedem ono što mi je dužnost, odnosno da se krvavo osvetim.“ Govorio je bijesno i to je odzvanjalo kao neka vrsta zakletve. Na to mu čuvar reče zamišljeno: „Nadajmo se da će tako biti! Taj čovjek je veoma zagonetan: Meni se čini kao da je u savezu sa samom sotonom. Što dublje zapada u opasnost, to se brže uspijeva iz nje izvući.“ „Ovoga puta tako neće biti. Putem ga ne smijemo izazvati jer će to pobuditi sumnju kod ostalih. Stignemo li na hacijendu, obračunat ćemo se s njim. Čak nije ni potrebno da se ja s njime obračunam jer će to učiniti Indijanci.“ „A ako im umakne? Koliko li je puta već bio u pandžama krvožednih Crvenokožaca pa mu je ili uspjelo da umakne, ili da ih

45 privoli na prijateljstvo. Zar se nije i sa samim Winnetouom borio na život i smrt? Danas su spremni čak i život dati jedan za drugoga!“ „Bili su to drugi ljudi i druge situacije. Nisam ja bio u pitanju. Kad god budem zaželio, obavit ću mu ruke oko vrata i udavit ga. Pogledaj u zvijezde! Zaklinjem se u njih i kažem ti da taj čovjek ide u sigurnu smrt, kao što je i putanja ovih zvijezda određena. Želim...“ Dalje nije stigao jer je imao razloga zašto nije dovršio. Šator ih je poklopio. Izgovorivši ove posljednje riječi, htio je malo da razmakne šator kako bi pogledao u zvijezde. Međutim, nije bio dovoljno oprezan. Kolci nisu bili dovoljno pričvršćeni za palubu, i kako su bili prilično opterećeni jedrom, nisu izdržali taj pritisak i poispadali su iz svojih ležišta. Platno je poklopilo kako ovu dvojicu tako i mene. Morao sam brzo djelovati da me ne bi otkrili. Hitro sam se izvukao ispod bale jedra i pojurio prema otvoru za kabine. Kada sam već dovoljno odmakao u otvoru, bacio sam pogled prema mjestu gdje je bio šator i primijetio da su se Mormon i čuvar također izvukli ispod njega a da nisu ni primijetili prisustvo“ treće osobe. O daljem prisluškivanju nije moglo biti ni govora. Pošao sam u svoju kabinu. Herkules je spavao medvjeđim snom. Nastojao sam da budem što nečujniji i da ga ne probudim. Spavao je, a to mi je u ovom momentu bilo i drago, jer ne bih znao u ovom času šta bih mu odgovorio na njegova pitanja. Jedno je međutim bilo sigurno: da mu za sada ne smijem istinu reći jer bi se lako moglo desiti da i nehotice pobrka moje planove. Prilegao sam, ne da spavam, već da razmišljam o onome što sam gore na palubi čuo. Kroz prozorčić su prodirali već prvi zraci jutarnjeg svjetla kada sam zaspao. Dakle, radilo se o mom životu! Iako je opasno zvučalo, nisam se mnogo zabrinuo. Sada sam znao na čemu sam. Znači, moram biti stalno na oprezu. Opasnost, koja je prijetila iseljenicima, bila je druge vrste. Da su i oni isto tako bili u opasnosti, nije bilo dvojbe. Međutim, opasnost u kojoj su se nalazili iseljenici bila je tim veća što se nije moglo predvidjeti kakve je prirode i gdje i kada će nastupiti. Jedno je ipak bilo sigurno: da se do hacijende neće ništa poduzimati. Mormon je rekao da se do tog mjesta ne smije ništa protiv

46 mene poduzimati jer bi u protivnom to kod ostalih pobudilo sumnju. Znači da se i njima neće ništa dogoditi. A onda na hacijendi! A šta i kako tada? Govorili su o nekakvim Indijancima koji bi morali da mi se osvete. Vjerojatno su to isti oni od kojih i iseljenicima prijeti opasnost. Prepad Indijanaca? Ne čini mi se suviše opasnim. Zašto bi napali iseljenike? Svi su bili toliko siromašni, izuzev Poljaka, da nije bilo šta da se opljačka. Bit će da tu ima nečeg drugog posrijedi, no ja za sada još nisam uspio da sagledam u čemu je stvar. Vjerovao sam da ću uz put imati priliku da saznam, da čujem i da vidim nešto više što bi me odvelo na pravi trag. Uz put? Moram li ja ostati sa njima? Da li sam na to bio obavezan? U stvari nisam. Mogao sam u Lobosu napustiti brod i nestati. U tom slučaju bi iseljenici bili izloženi, zlokobnoj sudbini i kada bi se to ostvarilo, jedino bi mene pekla savjest. Već samo radi toga morao sam ostati s njima. No, moj stalni nagon za djelovanjem tjerao me je da se pobliže upoznam sa Mormonovim planovima i da ih osujetim. Rekao je: „Želi da me nadmudri, znači: mora sam biti nadmudren.“ Dobro, neka bude, lukavstvo za lukavstvo, nadmudrivanje za nadmudrivanje! Atleta je već bio na nogama kada sam se probudio it upitao me: „Ja sam već spavao kada ste se vratili i nisam vas čuo. Da vas možda nisu uhvatili?“ „Nisu.“ „A jeste li što saznali?“ „Ništa naročito“, odgovorio sam ravnodušno. „To sam i mislio“, nasmijao se. „Tako sam vam i proricao. Zaslužili ste da vam se narugam.“ „Možete, samo bih vam ipak savjetovao da šutite kako mi se ne bi i ostali ismjehivali.“ „Da me možda ne smatrate brbljivcem?“ upitao je posprdno. „Još mi nitko do sada nije mogao reći da sam brbljivac, pa prema tome ne želim ni zbog vas da to postanem. Neću vas odati, pogotovo ne onoj dvojici bitangi koje ne mogu da podnosim. Imam osjećaj da ću se s onim Mormonom kad tad morati obračunati.“

47 Lobos je već odavno ostao za našim leđima. Prošli smo već i kraj San Miguel de Horcasitasa. Što na konjima, što na kolima, vozili smo se prema Uresu, glavnom gradu istoimene oblasti. Vodili su računa o tome da nijedan od iseljenika ne ide pješice. Senjor Timoteo Pruchillo, naš hacijendero, poslao nam je u susret Yaqi-Indijance s kolima kao i konjima za jahanje i tovar., S njima smo se sastali u Lobosu. Sve je bilo divno organizirano i išlo tačno kao zupčanici na satu. Kola su bila nezgrapna, slična onima u kojima su nekada iseljenici putovali kroz sjeverne američke prerije. Kola su bila određena za žene i djecu. Natrpali su na njih još i ono malo sirotinje što su bili ponijeli sa sobom, kao i stvari koje je vodič kolone kupio u Lobosu. Konji nisu bili naročito dobri, no za tako kratak put su sasvim odgovarali. Vodič je bio sijed, iskusan vaqueros ili nadzornik, šutljiv, mrgodan momak, koji ni sa kim nije progovorio riječi i jedino je prema Mormonu pokazivao izvjesno poštovanje. Njih dvojica su tokom cijelog puta jahali jedan kraj drugog na čelu kolone. Ja sam se pridružio atleti i pretvarao se kao da me svi ostali veoma malo zanimaju. Potajice sam ipak bio na oprezu kako bih mogao udovoljiti postavljenom zadatku. Herkules je bio dobar jahač i to zato što je radio u cirkusu i imao prilike da se vježba u jahanju. Više puta mi se nasmijao gledajući me kako nagnut, naizgled nesigurno, sjedini u sedlu. Ovako se drže iskusni prerijski lovci kad su bezbrižno jahali i kada se činilo da i jahač i konj spavaju sve do onog momenta kada bi i jahača i konja nešto trglo pa bi se preobrazili u sasvim druga bića. Kritizirao je moje loše držanje, labavo držanje uzdi, landaranje ruku. Vidjevši da ne marim za njegove prigovore, rekao mi je bijesno: „Čovječe, govoriti vama ili niz vjetar, sasvim je jedno. Koliko god vam govorio, vi nikada nećete biti pravi jahač. Jašete kao dijete na drvenom konjiću. Prava sramota!“ Iako od njega nisam očekivao nikakvu uljudnost, ipak sam primijetio da mu se držanje izmijenilo. Više nije bio toliko ravnodušan i uzdržljiv kao prvog dana našeg poznanstva. Više puta sam opazio kako me potajice prijateljski pogledava. Vidio sam da je jednom brzo skrenuo pogled u stranu kao da se stidi što je promijenio osjećaje.

48 Čuvar kabina Weller ostao je na brodu, ali ni trenutka nisam sumnjao da će nakon našeg iskrcavanja pobjeći odande, kako bi u datom momentu bio Mormonu pri ruci. Melton je doduše iseljenicima i sada poklanjao pažnju, onoliko koliko je to prema njegovom mišljenju bilo dovoljno da se ukazuje tim ljudima. No otkada smo se iskrcali, više nije bio onoliko ljubazan koliko je to bio u početku. Što smo se više približavali, što smo se više udaljavali od mora i što ih je sigurnije imao u šakama, bivao je sve manje ljubazan kad god bi s nekim od njih razgovarao. Još nikada nisam bio u ovom kraju, prema tome nisam poznavao položaj oblasnog glavnog grada Uresa kroz koji smo morali proći. Znao sam jedino da leži na Rio Sonori, nekoliko milja ispod Arispesa. Smjestio se kraj lijeve obale rijeke u veoma plodnoj dolini, opasan divnim vrtovima. Veselili smo se tom gradu, pogotovo što smo čitavim putem prolazili kroz puste krajeve, a i ponadali smo se da ćemo u Uresu imati jedan dan odmora. Naslućivao sam da se približavamo gradu , jer smo već odavno prešli Rio San Miguel, pritoku Rio Sonore. Iz sata u sat nailazio sam na znakove koji su mi govorili da smo već blizu jednog većeg mjesta. Nailazili smo na sve brojnije puteve — ako se uopće tako mogu nazvati. Putem smo susretali po kojeg čovjeka, i to većinom jahača. Iskrsavala je tu i tamo po koja hacijenda ili estanzia, koje smo uvijek zaobilazili. Padalo je u oči kako Mormon nastoji da nijedan od prolaznika ne progovori s nama ni riječi. Kad god bi se netko pojavio na vidiku, odjahao bi mu u susret i razgovarao s njime tako dugo dok mi svi ne bismo prošli. Time je htio ili da preduhitri da nas ne bi tko upozorio, ili pak nije nitko smio saznati tko smo i kuda idemo. Po njegovom vladanju sam mogao sa sigurnošću zaključiti da je svakom prolazniku koji se interesirao za nas davao kriva obavještenja. Osim toga promijenili smo i pravac kojim smo se do sada kretali i pošli prema sjeveroistoku. Ures u tom smjeru nije ležao. Riješio sam da mu ne pokažem ni trunka nepovjerenja. Međutim, odjahao sam do njega kako bih se uljudno raspitao za položaj grada i za vrijeme u koje ćemo tamo stići. Dobacivši mi otrovan pogled, odgovorio mi je: „Šta vas interesira Ures, master? Jesam li ja možda rekao da ćemo se toga mjesta dotaći?“

49 „Rekli ste da hacijenda del Arroyo leži iza Uresa. Prema tome mislim da ćemo ...“ „Misliti, misliti!“ prekinuo me je. „Hacijenda doduše leži iza Uresa, no ne u ravnoj crti, već po strani. Da li ste možda očekivali da ćemo radi vas svratiti onamo?“ „To nisam mislio. Uostalom, priznat ćete da je moje pitanje bilo veoma skromno i nikako nije imalo prizvuk nametljivo sti.“ Napustio sam ga. Na moja pitanja na španskom jeziku odgovorio je engleski kako ga nitko osim mene ne bi mogao razumjeti. Vjerojatno da ni stari peon ili vaquero, koji je jahao kraj njega, nije smio ništa da sazna o njegovim tajnim namjerama. Vjerojatno je htio da zaobiđe Ures radi toga da se ondje ne bi saznalo da je grupa iseljenika krenula za hacijendu del Arroyo. S ovim su ljudima htjeli nešto da izvedu što se nije smjelo saznati. Uveče toga dana stigli smo do Rio Sonore i to, kao što sam i naslućivao, daleko od grada. Obala je bila niska, a voda plitka, te smo je mogli lako kolima i konjima pregaziti. Bilo je već kasno i zapravo je trebalo s one strane da zastanemo. Dugačak put izmorio je i ljude i životinje. I usprkos tome Mormon je izjavio da moramo produžiti jer ćemo nakon jednog sata stići do takvog mjesta koje je mnogo pogodnije za logorovanje od obale rijeke. Ova njegova tvrdnja je u meni ponovo pobudila sumnju. Istina, ovdje kraj vode bilo je i komaraca koji bi nam remetili mir. Ja sam samo ovo smatrao opravdanim razlogom jer je opala bila pogodna da pruži sve i ljudima i životinjama. Mormon je imao sigurno neki razlog da se udalji od rijeke, pogotovo što se već počeo da hvata mrak. Prije no što smo krenuli dalje, pustio je da se životinje u rijeci napoje i po tome sam zaključio da će nas odvesti nekamo gdje nema ni vode. Od rijeke smo krenuli po potpunom mraku, te nisam mogao dobro da uočim kraj kroz koji smo prolazili. Nije bilo ni stabala, a ni šume ili polja. Katkad smo jahali kroz travu, no većinom po pijesku u koji su duboko propadala kopita naših životinja i kotači kola. Uskoro su se pojavile prve zvijezde na tamnom nebu i jedino sam uz pomoć njih uspio odrediti pravac našeg putovanja. Držali smo se jugoistoka. Na domaku grada skrenuli smo prema sjeveroistoku, a sada idemo prema jugoistoku. Nema dvojbe da je put preko Uresa najkraći jer leži u

50 ravnoj crti. Mormon ga je namjerno zaobišao. Morat ću na svaki način utvrditi zašto je ovako postupio. Prošla su dva sata kada smo se zaustavili na prostranoj ravnici sa po kojim grmom. Nigdje ni tekućice, a ni stajaće vode. Palo mi je u oči da se nismo ulogorili kraj grmlja, već podalje od njega. Putnik nikada ovako ne postupa jer mu grmlje donekle pruža ugodnost. Kola su zbili, konje ispregli, jahaće konje rasedlali i predali ih nekolicini YaqiIndijanaca, pod čijim su nadzorom trebali po noći da pasu. Mormon je Indijancima zabranio da se sa konjima drže grmlja i naredio im da odu na suprotnu stranu. I to mi je bilo sumnjivo. Bio sam uvjeren da je on to stoga učinio da se nitko od naš ne bi mogao približiti grmlju, i zato sam odlučio da se potajice do njega dovučem. Ljudi su bili izmoreni i počeli su se umotavati u svoju ćebad kako bi čim prije zaspali. To sam i ja isto učinio, samo što nisam sklopio oči. Sada je bila prva mjesečeva četvrt, no mjesec još nije izronio. Zvijezde, kojih je danas bilo malo, širile su oskudno svjetlo, i čovjek je mogao da vidi jedva desetak koraka ispred sebe. Motrio sam mjesto na kojemu je Melton ležao, i to nešto po strani — sam. Pretvarao se kao da spava, ali nakon tri četvrt sata primijetio sam da se pokreće. Izmotao se iz ćebeta i ustao. Šta jao je neko vrijeme i osluškivao, te sam vjerovao da će nekamo otići. Prevario sam se. On se došuljao do mene, kleknuo i dovukao se do moje glave da čuje kako dišem. Disao sam polako, tiho i pravilno, kao da sam u dubokom snu. Bio je zadovoljan. Ustao je i pošao prema grmlju. Po njegovom držanju sam došao do zaključka, prvo, da mi nije vjerovao i da se bojao mog opreza i budnosti, a drugo, da je nešto naumio, što nitko nije smio saznati. Ja sam to morao doznati Kada se bio dovoljno udaljio da me nije mogao čuti, skočio sam na noge i pojurio prema grmlju kako bih prije njega stigao onamo. Naravno, nisam trčao istim putem kojega se on držao, već u luku, tako da sam se našao s istočne strane grmlja, dok se on približavao s juga. Razumije se da se nisam sasvim dovukao do grma. Morao sam računati s time da ga ondje netko čeka. Na udaljenosti od nekih četrdeset do pedeset koraka legao sam i puzeći produžio dalje dok nisam stigao na pola puta.