Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

101 odmaraju u šumi, dok sam ovdje naišao na pravi, dobro organizirani logor sa šatorima i svim ostalim ugodnostima koje Crvenokožac ne može sebi dozvoliti dokle god se ne osjeća sigurnim. Nabrojali smo oko dvadeset wigwama, sve od grubog čvrstog platna sa po kojom zakrpom. U sredini stajao je šator poglavice, označen sa tri orlovska pera. Pred njim su bili zabijeni kolci, na kojima su visili tucani kotlovi, a ispod kojih je gorjela vatra. U njima su kuhali pasulj. Po strani je bio smješten oniži šator koji je vjerojatno služio kao spremište. Crvenokošci su ležali dijelom u svojim wigwamima, a dijelom izvan njih, ili su sjedili okupljeni u grupe. Nekoliko je njih bilo zaduženo da paze na kotlove i miješaju pasulj, kako ne bi zagorio. „Da“, šapnuo mi je dječak, „tu su, u drugoj bočnoj dolini, tačno onako kao što je Old Shatterhand naslutio. Hoću li ih izbrojati“? „Ne, neće biti moguće jer se mnogi nalaze još u šatorima. Možeš prebrojati konje! Oni se nalaze vjerojatno poviše jer ih dolje nismo vidjeli.“ Pustio sam ga da ode sam. Znao sam koliko želi da dokaže kako umije da bude samostalan pa da time stekne povjerenje koje samo iskusnom ratniku pripada. Vrativši se, počeo je otvarati i zatvarati šake, dajući mi time na znanje koliki je broj životinja. „Vidio sam dva puta pet puta deset konja i još tri.“ Gotovo nijedan neškolovani Indijanac ne može da broji do sto. Najveća brojka je kod većine Indijanaca deset, kod nekih čak i pet, i zbog toga je ovaj način izražavanja i kod Mimbrenjo dječaka. Izbrojao je sto tri životinja Kako se medu njima svakako nalazi izvjestan broj tovarnih konja, zaključio sam da ih je vjerojatno oko devedeset. Žena nije bilo. Tu su bili samo ratnici, a po svemu sudeći, svi naoružani puškama. I unatoč tako velikom broju u logoru je vladao mir. Nisu zaboravili na oprez, iako su se osjećali sigurnim. Upravo je sada jedan od ljudi, zaposlen kod kotlova, pošao u poglavičin šator. Vjerojatno je javio da je jelo gotovo, jer je nakon izlaska zapljeskao nekoliko puta rukama i viknuo poluglasno: „Miusyame, ma — dodite, jelo je gotovo!“ Indijanci koji su se nalazili u šatorima izjurili su napolje noseći u rukama plitice, dok su ostali dotrčali kako bi uzeli svoje. Svi su pošli k vatrama da im se napune posude. Samo dvojica to nisu učinila. Bilo im je ispod časti da

102 učestvuju u objedu s ostalima. To su bili Velika Usta i jedan bijelac. Bili su izišli iz poglavičinog šatora i stajali pred njim da promatraju taj prizor. Nisam mogao da vidim tko je onaj bijelac, jer mi je bio okrenut leđima. No kasnije, kada se okrenuo, prepoznao sam u njemu — mladog Wellera, našeg bivšeg čuvara kabina. A gdje se nalazi njegov otac? Svakako ne u logoru, inače bih ga vidio. U roku od tri minuta svi su završili objed i ponovo se predali ljenčarenju. Još smo neko vrijeme promatrali logor, ali nismo ništa uočili što bi nam ukazivalo da se još danas nešto sprema. Kasnije je poglavica ponovo izišao iz šatora sa bijelcem. Na Wellerov znak bio je dopremljen konj. Vjerojatno je naumio da ode. „Brzo!“ došanuo sam Mimbrenjosu. „Moramo otići. Vjerojatno do hacijende.“ Vratili smo se istim putem kojim smo i došli. Međutim, prije no što smo stigli do gornjeg ruba, vidjeli smo Wellera kako jaše niz dolinu. Bio je sam. Morali smo se požuriti gore da stignemo do konja. Izvukli smo ih iz zaklona, uzjahali i pojahali natrag prema prvoj bočnoj dolini gdje smo se, na izlazu — iza jedne stijene — sakrili i čekali. Ako je Weller pošao niz glavnu dolinu, morat će proći kraj nas. A ako ne dođe, znači da je pošao suprotnim pravcem i da mu je najvjerojatniji cilj hacijenda. Nije došao, iako smo čitavih četvrt sata čekali, te sam odlučio da i ja pođem istim pravcem i da ga slijedim. Kroz glavu mi se vrzmalo svašta. Prije svega, pitao sam se hoće li se javno pokazati na hacijendi ili potajice. Potajni posjet mi se činio vjerojatnijim, jer je svakako igrao ulogu glasnika između poglavice i Mormona. Ako je moja pretpostavka tačna, tada se mora na nekom skrovitom mjestu sastati sa Meltonom. Da sam to mjesto znao, bio bih u mogućnosti da ih prisluškujem i saznam čitav plan. Pitao sam se da li bi bilo moguće pronaći ga. Da, samo sam morao biti brz. Napustili smo prvu bočnu dolinu i brzo pojahali za njim. Prešli smo ulaz druge i jurili dalje. Bio sara uvjeren da je mladi Weller ispred nas, ali sam se ipak morao

103 uvjeriti da li je to tačno. Morao sam biti veoma oprezan, pogotovo što sam ga htio vidjeti a da me Pri tome on ne primijeti. Sva sreća što je zemlja bila bez kamenitog tla i smanjivala topot naših konja. Tu sam jasno prepoznao trag jahača. Vidio sam da je jahao polako i morali bismo ga ubrzo sustići. I tačno! Još prije no što smo stigli do treće bočne doline, naišli smo na zavoj i provirili iza njegovog ugla. I eto, jahao je na nekih tri stotine koraka pred nama. Više nije bilo dvojbe da je krenuo za hacijendu. Do sada je moj Mimbrenjos bio veoma šutljiv, ali odjednom postade nestrpljiv pa me upita: „Zašto pratimo tog bljedolikog? Smijeni li to saznati od Olda Shatterhanda?“ „Pratim ga jer je on glasnik Velikih Usta.“ „Za koga?“ „Naslućujem da je za Meltona, koji je jučer bio naš zarobljenik. Vjerojatno će se potajice sastati da se dogovore u vezi s prepadom koji želim osujetiti. Možda ću saznati što namjeravaju.“ „Old Shatterhandu nije poznato mjesto gdje će se održati dogovor.“ „Nadam se da ću to doznati.“ „Tada moramo u stopu da pratimo tog bljedolikog i ne smijemo ga izgubiti iz vida. No šta će biti ako se slučajno okrene i vidi nas?“ „Poći ću za njim tek kad padne mrak, kako me ne bi opazio. Zaobići ćemo ga i prestići.“ „Opazit će naše tragove.“ „Mislit će da potječu od pastira sa hacijende. Možda će tek u sumrak naići na naše tragove i neće ih moći prepoznati. Vjerojatno će odjahati do jezera u koji se ulijeva Arroyo. Budemo li ga ondje sačekali, bit će naš. I samo bi nam vrijeme odgovaralo, jer će biti mrak kada onamo stignemo.“ „A kojim ćemo putem zaobići?“ „Za sada još ne znam, jer ne poznam ovaj kraj. Ujahat ćemo u treću bočnu dolinu pa ćemo vidjeti kuda nas ona vodi.“ „Ja znam kuda vodi, i to veoma dobro, jer je ta dolina dio puta kojim sam sa svojim mladim bratom i ;j sestrom imao da produžim. Mi

104 smo sa njega skrenuli samo zbog toga što smo vjerovali da ćemo na hacijendi moći promijeniti konje.“ „A kuda ćemo doći ako produžimo ovom dolinom?“ „Na prostranu ravnicu sa po kojom malom uzvisicom.“ „Prostrana ravnica? Znači, nema prepreka za brzo jahanje?“ „Nema. Ako pođemo pravo, stići ćemo do šume hrasta života, gdje je ugovoren sastanak sa našim ratnicima. Ako netko želi da pođe do hacijende, mora skrenuti udesno. Ne bih mogao reći kakav je put, jer još nikada nisam išao onuda.“ „Nije ni potrebno, jer mi je dovoljno i to koliko si mi rekao. Sada znam da ćemo do malog jezera stići u pravo vrijeme. Krenimo i požurimo se!“ Za vrijeme tog razgovora Weller je nestao ispred naših očiju. Mogli smo mirno produžiti. Malo smo usporili da mu se suviše ne približimo. Kada smo zašli u treću bočnu dolinu, ponovo potjerasmo konje. Stigavši gore na ravnicu, pojurili smo u galopu i samo smo katkada dali konjima malo predaha. Usporili smo tek onda kada nam je prijetila opasnost da ovako jureći prerano stignemo do jezera. Ondje se nismo smjeli ni u kom slučaju za vidjela pojaviti. U času kada je sunce nestalo na zapadnom horizontu, pred nama se na istočnom horizontu pojavi šuma. „Bit će da su to ona drveća koja stoje uz rub doline Arroyo“, rekao mi je Mimbrenjos. Bio sam istog mišljenja. Uputili smo se prema šumi. Kada smo stigli do nje, bio je već mrak. Sjahali smo i pošli dalje pješice, vodeći naše konje. Drveće nije bilo gusto. Lako smo se probijali, dok nakon kratkog vremena nismo stigli do mjesta gdje se tlo počelo spuštati i lijevo od nas ugledasmo jezero. Weller će se svakako pojaviti sa desne strane. Najprije smo morali sakriti naše životinje kako ih nitko ne bi primijetio, ali ipak vodeći računa i o tome da imaju dovoljno trave i vode kako bi utolile glad i žeđ. Brzo smo pronašli takvo mjesto. Indijanac mi sada nije bio potreban i ostavio sam ga da čuva konje. Predao sam mu i moje puške koje bi mi i onako samo smetale. Naredio sam dječaku da se ni u kom slučaju ne udalji. Pošao sam na drugu stranu jezera gdje je Weller trebao da prođe. Zavukavši se pod grmlje,

105 legao sam u travu i čekao na njegov dolazak. Prema mom proračunu morao je brzo stići. Mjesto na kojem sam ja ležao, kao i ono na kojemu je Mimbrenjos ostao sa konjima, nasumce smo odabrali. Kasnije se pokazalo da smo dobro postupili, jer nam nije prijetila opasnost da nas uznemire pastiri koji su čuvali goveda i konje hacijendera. Svuda okolo mene vladala je duboka tišina. Kadšto se samo čulo lagano šuštanje lišća u krošnjama, tako da sam mogao lako otkriti šum koji ne pripada noćnom životu šume. čekao sam otprilike pola sata. Odjednom sam začuo korake koji su mi se približavali sa lijeve strane. Bio je to pravac odakle je morao naići nekadašnji čuvar kabina. Pojavio se na putu kraj jezera i morao je mimo mene proći. Nije to bio nikakav utabani put, kao što znaju biti puteljci u prometnijim područjima, već samo travom obrasli pojas jezera. Po danu se vjerojatno moglo vidjeti da su ovuda obično prolazili ljudi, a po noći je izgledalo kao da se spaja obala jezera sa rubom doline. Iako je tlo bilo veoma mekano, moje je izvježbano uho, još dok je bio dosta udaljen od mjesta gdje sam se nalazio, čulo Wellerove korake. Mora da je negdje sakrio konja jer je pješice dolazio. Išao je polako i katkada zastajao kako bi oslušnuo. To mi je omogućavalo da ga neopaženo slijedim. Pognut, šuljao sam se za njim, zastajao kada mu nisam čuo korake, produžavao kada je i on nastavio, sve dok jezero nije ostalo za nama i mi stigli do potoka koji se ulijevao u njega. Nekih pedeset koraka sjeverno od ušća stršila je pored same vode chopojoha, koja je bila šuplja, a u blizini ni jednog grmića. Šta jala je na čistini i široko bacala svoje grane. Šta o sam iza zadnjeg grma, jer više nisam čuo Wellerove korake. Bit će da se zaustavio pod johom. Još sam neko vrijeme napeto osluškivao, no njegovi koraci se nisu ponovo čuli. Pretpostavljao sam da je pod samim stablom imao zakazan sastanak s onim sa kojim je trebalo da razgovara. To mi baš nije bilo po volji jer ja nisam mogao prijeći čistinu a da ne budem otkriven. Dok je pod drvećem i grmljem vladao gusti mrak, ondje je bilo toliko vidno — iako još mjesec nije bio izronio — da bi me morali opaziti, pogotovo što sam na sebi imao još uvijek staro svijetlo odijelo. Ono novo ostalo je u zavežljaju iza sedla. No i unatoč tome ipak sam odlučio da

106 pokušam. Obale potoka bile su visoke te mi je voda mogla da posluži kao put do johe. Da sam na sebi imao ono novo skupo odijelo, ne bih se lako odlučio da ga sasvim namočim vodom. Ispraznio sam džepove, odložio pojas sa svim što je u njemu bilo, sakrio sve te predmete u grmlje i oprezno ušao u vodu. Ovdje, u blizini ušća, jezero je bilo duboko i sezalo mi do pazuha. Morao sam samo malo zaroniti kako bi mi usta ostala izvan vode. Obala je od vodene površine bila viša od jednog aršina. Mogao sam samo tada biti zapažen ako netko bude oštro motrio na potok. Korak za korakom, oprezno sam se pomicao naprijed da ne pravim valove. Što sam dalje napredovao, to sam oprezniji bio i sve više glavu zavlačio u vodu. Katkada bih zastao da oslušnem. Da, čuo sam glasove. Dvojica su prigušenim glasom razgovarali. Nakon izvjesnog vremena stigao sam nezapažen do stabla. Sada sam se mogao osjećati sigurnim da neću biti otkriven jer me je zaklanjala sjena krošnje. Ispružio sam ruke da se uhvatim za rub visoke obale. Čvrsto sam se uhvatio i polako se počeo uspinjati dok mi oči nisu bile u visini obale. Kraj debla sam ugledao dva muškarca. Sjedili su na neka tri metra od mene. Čuo sam i što su razgovarali. Bio je to nekadanji čuvar kabina s ocem, ali ne sa Meltonom. Čuo sam kako stari Weller govori svome sinu: „Hacijendero neće nikako da prihvati moj prijedlog.“ „Vjerojatno si mu premalo ponudio?“ rekao je sin. „Nisam mu još ništa ponudio, jer je rekao da nema nikakvog razloga da proda posjed. Da su tu bili Indijanci, sasvim bi drukčije razgovarao. Da je i pokazivao volju za prodajom, ponudio bih mu toliko malo da bi odustao. Ne vidim zašto da mu sada ponudim možda tri četvrtine vrijednosti ako bi čitavu tu tričariju mogao kasnije da dobijem za četvrtinu.“ „Ne vjerujem da ćeš tako jeftino moći proći“ „Sigurno hoću. Hacijenda će se tada nalaziti u takvom stanju da će biti potreban čitav kapital da se obnovi, a hacijendero ga više neće

107 posjedovati. Ako tada ne bude želio da padne na prosjački štap, morat će da je proda.“ „A šta ako mu netko pozajmi novac?“ „Tome se ne nadaj. Meksički financijer nije toliko lud da zatuče svoj novac u nesiguran posao. Za tako što on je odviše poslovan. S nama je drugačije. Moramo računati s time da ćemo morati veoma brzo napustiti Sjedinjene Države. Utah je za nas izgubljen, a naš lijepi veliki grad kraj Slanog jezera bit će u najskorije vrijeme u rukama nevjernika. Mnogoženstvo se protivi takozvanoj kršćanskoj etici i zakonima Unije, čiji stanovnici sebe smatraju najmoralnijim. Međutim, mi nećemo odustati. Organizirat ćemo iseljenje, i to tako veličanstveno kakvo se u povijesti još nikada nije dogodilo, šta je bila seoba djece Izraela iz Egipta prema ogromnoj seobi kada budu — „sveci posljednjeg dana“ sa ženama i djecom i svim što imaju — napuštali Države? Nastalo je samo pitanje: kuda? Na sjever, u Kanadu? Ne, Kanada je Engleska. A pobožna, no ipak toliko grešna Engleska, ipak ne trpi mnogoženstvo! Da li prema istoku ili zapadu, dakle preko mora? Također ne. Znači, prema jugu! Ondje leži Meksiko sa svojim prostranim još nenaseljenim područjima i tu postoje mogućnosti širenja na jug. U meksičkim zakonima se ne spominje mnogoženstvo. To nije zabranjeno, znači da je dozvoljeno. Bude li u Meksiku jednom, zavladala snažna ruka, proširit će se prema jugu i pretvoriti se u veliku srednjoameričku silu koja neće dozvoliti da joj Sjedinjene Države propisuju zakone. To je mjesto za nas. Tu će biti postojbina naših potomaka koji će se razmnožavati kao pijesak u moru. Morat ćemo se blagovremeno ovdje naseliti, i zato je potrebno da ispružimo pipke kako bismo vidjeli na što ovdje možemo računati. Ova nam je hacijenda potrebna jer je bogata i leži na samom našem putu. Moramo doći do nje, a kako vlasnik neće da pristane na prodaju, onda ćemo ga na to prisiliti. Ovo je naš prvi korak preko granice. Ako nam uspije, ubrzo će za nama poći i druga brojna braća.“ Ovaj čovjek je svom sinu održao čitavo predavanje o planovima i izgledima Mormona. Oba Wellera su htjela prisiliti hacijendera da proda imanje. Samo čijom pomoći? Čini mi se uz pomoć Indijanaca. Prema izlaganju starog Wellera Indijanci će vjerojatno opustošiti hacijendu.

108 Žele da upropaste hacijendera. Tu se radilo vjerojatno o prepadu i uništavanju ovog lijepog posjeda. Nisam imao vremena da na to više mislim jer sam začuo Wellera kako nastavlja: „Početak je već tu, a nastavak slijedi. Sve je tako lijepo bilo proračunato i sjajno bi teklo, samo da se nije umiješao onaj prokleti Zapadnjak. On je u stanju da nam upropasti naš lijepi plan. Tko bi pomislio da će Old Shatterhand ...“ „Zar je on stvarno Old Shatterhand?“ prekinuo ga je sin. „To bi se najprije moralo dokazati. Lako je moguće da se varamo.“ „O zabludi ne može biti govora. Sinoć je i sam priznao da je Old Shatterhand. Zamisli samo, između njega i Meltona došlo je do obračuna!“ „Sto mu gromova! Kako je Melton mogao to dozvoliti? Morao je i sam biti svjestan da neće uspjeti, pogotovo ako je taj Zapadnjak stvarno Old Shatterhand. Zašto je bio toliko neoprezan?“ „Nije bio neoprezan. Da sam bio na njegovom mjestu, mislim da bih isto tako postupio. Zapadnjak ga je sasvim prozreo. Ono sa konjem bila je varka kako bi otišao za Ures. Što se iza toga dogodilo, znaš i sam. Oslobodio je tri Mimbrenjosa, kada smo ih bili napali, a pri tome ubio sina Velikih Usta. Iza toga je odjahao na hacijendu da upozori vlasnika. Pričao mu je o prepadu Yuma i Meltona prikazao kao varalicu.“ „To je za nas veoma opasno. Nastavi, nastavi!“ „Srećom, hacijendero se tome samo smijao. Znaš i sam: kad god je Melton naumio da stekne nečije Povjerenje, to mu je uvijek uspijevalo. A ovaj koliko dobri toliko i glupi don Timoteo Pruchillo ima toliko povjerenja u njega da ga u tome nitko ne bi mogao pokolebati. On je jednostavno preporučio bljedolikom da napusti hacijendu. Ovaj je upravo htio odjašiti kada je Melton stigao. Melton ga je zadržao svratio brzo do hacijendera od kojega je od riječi do riječi saznao sve što mu je bijelac govorio. Znači, sada je trebalo stupiti u akciju. Ovaj momak je morao nestati. Melton ga je otpratio jedan dio puta i oprostio se od njega, ali ga je potajice pretekao kako bi se na vrijeme sakrio u grmlju i ustrijelio ga. No, kad je stigao do određenog mjesta, Old Shatterhand je već bio tamo.“

109 „Nevjerojatno!“ „Da, tamo je došlo do borbe i Old Shatterhand je iščašio Meltonu obje ruke. Sada je onesposobljen tako da duže vremena neće moći rukovati oružjem.“ „Strašno! Ovako se šta još nikada nije čulo! A inače, da li se Meltonu još šta dogodilo?“ „Nije. Bljedoliki ga je pustio, opomenuvši ga. Iz te njegove opomene se vidi da je doduše za sada napustio kraj, ali sigurno namjerava da se ponovo vrati.“ „Kuda namjerava?“ „Svakako do Mimbrenjosa. Vjerojatno će zatražiti pomoć protiv naših Yuma.“ „Neka ga đavo nosi! Ako u tome uspije, propao je naš poduhvat.“ „Još nije. Zar da čekamo dok ne dovede pomoć? Iako on sebe smatra veoma pametnim čovjekom, mogu reći da je i te kako glupo postupio što pred nama nije zatajio da zna šta namjeravamo. Ja bih, da sam na njegovom mjestu, bio ubio Meltona. Na to je imao puno pravo. Melton, iako neće moći da učestvuje u borbi zbog uzetih ruku, moći će ipak da preuzme vodstvo.“ „Do borbe vjerojatno neće doći. Dobrodušnim iseljenicima, koji su tako lijepo upali u našu klopku, neće uopće pasti na um da se brane, pogotovo ako vide da se ne radi o njihovim životima. U slučaju da se neki pastir usprotivi, začas ćemo ih se riješiti. Ipak moramo požuriti!“ „To je ono na što sam mislio, a vjerujem da će se i Melton složiti. Nećemo čekati koliko smo namjeravali, već ćemo čim prije krenuti. Poslije prepada može bljedoliki da stigne sa svojim Mimbrenjosima. On nam ne može ništa i samo će se ruglu izložiti.“ „Tako je. Potrebno je da odredimo vrijeme i sat. Ima li što detaljnije da prenesem poglavici?“ „Nema, bez njega i onako ne možemo ništa ugovoriti. Sam ću stupiti u vezu s njime i dogovoriti se za vrijeme. Reci mu da ću sutra stići u logor! Pred sam sumrak bit ću tamo.“ „Hoćeš li moći napustiti hacijendu a da to ne bude upadljivo?“

110 „Zašto ne bih mogao? Poći ću u lov. Mogao bih naći i neki drugi izgovor.“ „A šta će biti ako se do mraka ne vratiš?“ „Slijedećeg jutra ću im reći da sam zalutao i bio prisiljen prenoćiti u šumi. Više bi im moglo pasti u oči moje odsustvo u ovom trenutku. Moram se brzo vratiti. Imaš li još što da mi saopćiš?“ „Nemam.“ „Ni ja tebi. Znači da smo gotovi. Laku noć, mladiću!“ „Laku noć, oče! Želim da Meltonu ruke brzo ozdrave.“ Razišli su se. Otac uzvodno prema hacijendi, a sin nizvodno prema mjestu gdje je ostavio svoga konja* da se zatim vrati u logor Yuma. Izašao sam iz vode. Pokupio sam svoje stvari i pošao također nizvodno kako bih stigao čim prije do malog Indijanca i saopćio mu da sam bio dobre sreće, ali da se zbog nečega moram vratiti na hacijendu. Dakle, stvarno se radilo o prepadu Indijanaca, samo što je bio predviđen za nešto kasnije. Međutim, zbog mene su odlučili da požure. Morao sam upozoriti svoje zemljake, iako sam malo prije čuo da im ne prijeti neposredna opasnost. Ipak mi nije sve jasno bilo. Zašto baš njima da ne bude život u opasnosti, kako je rekao stariji Weller? Zašto bi samo pastiri bili ugroženi, ukoliko budu davali otpor? Tu je bilo nešto nejasno, ali nikako nisam uspio da dokučim šta bi to moglo biti;

111 IV ĐAVOLJA MAJSTORIJA Obavijestivši svoga prijatelja, krenuh ponovo uzvodno. Pazio sam da ne prouzrokujem ni najmanji šum kako na sebe ne bih svratio pažnju pastira. Budući da nije bilo kasno, vjerojatno je kapija bila otključana. Nadao sam se da ću bez velikih poteškoća pronaći Herkulesa. Nisam bio sklon da se upuštam u razgovor sa nekim drugim. On je već i onako bio upoznat s mojim namjerama. Bio je jedini čovjek u koga sam mogao imati povjerenja. Saopćiti mu neću sve. Na žalost, naišao sam na zaključanu kapiju. Izvan zidina su još jedino bili pastiri. Njima se nisam htio obratiti. Znači, morao sam na bilo koji način ući unutra. Znao sam za jedan put, sličan onome prijašnjem, naime za potok koji se probijao kroz sjeverni i južni dio zida hacijende. Voda mi i onako više nije mogla naškoditi jer sam već bio sav mokar. Vlaga mi je poslije dnevne žege čak i godila. Odšuljao sam se do južnog zida, i to do onog mjesta gdje je potok izlazio iz dvorišta hacijende. Zagazio sam u nj. Lako sam se probijao. Čak nije bilo ni potrebno da se zagnjurim, već samo malo sagnem, kako bih se provukao ispod zida. S one strane bilo je svjetlo kao po danu. Gorjelo je nekoliko vatri, kraj kojih su moji zemljaci pripremali sebi večeru. Na konopima, koji su bili poduprti kolcima, sušili su se komadi mesa. Zaklali su nekoliko goveda i svinja da bi spremili zalihu. Mada mi nije pogodovala tolika vidljivost, Herkulesa sam mogao otkriti zahvaljujući samo njoj. Kao i inače, on se i sada držao po strani i pušeći šetkao gore dolje. Nisam mu se mogao približiti a da me drugi ne primijete. Morao sam biti strpljiv.

112 Iseljenici su bili raspoloženi i šalili se. Nakon večere počeli su pjevati. Pjevao je i stari Poljak. Njegovu kćerku, lijepu Juditu, nisam vidio. Golijata pjesma nije privlačila. Naprotiv, sve se više udaljavao od pjevača, pa se tako sve više meni približavao. Po njegovim neravnomjernim koracima sam zaključio da je uznemiren. Da se opet nije možda ljutio zbog Judite? Hacijendero, Melton i stari Weller nisu bili tu. Podnabuhli majordomus bi katkada prošao dvorištem. Nakon dugog čekanja primijetio sam da se Herkules smirio. Polako se približavao potoku, zaustavio kraj vode na nekih pedeset koraka od mjesta gdje sam ja stajao. Još uvijek sam stajao u vodi, i to do pazuha. Sada je bila prilika da mu se javim, no tako da se mnogo ne iznenadi. Poluglasno sam izgovorio njegovo ime. Ustuknuo je i osluškivao, ali se začudio kada nikoga nije ugledao. Ponovio sam mu ime, a poslije toga i svoje izgovorio. Zatim sam nadodao: „Nemojte se uplašiti, stojim ovdje u vodi jer sam došao ovamo radi vas. Htio bih da razgovaram sa vama. Dođi te bliže!“ Ustežući se poslušao me je. Sigurno mu je bilo čudno što ga netko zove iz vode. Izdigao sam se malo više tako da je svjetlost vatre padala na moje lice. Prepoznao me je i rekao tihim glasom: „Vi ovdje? Izgleda da ste nitko i ništa. Ili možda mislite da u mutnome lovite?“ „Ni jedno ni drugo. Sjednite ovamo u travu! Bit će upadljivo ako i dalje budete stajali!“ Sjeo je i rekao: „Čini mi se da imate i zbog čega da budete tajanstveni. Ako vas ugledaju, mogli biste zbog Meltona nastradati.“ „Zašto?“ “Vi ste ga s leđa napali i opljačkali! Oduzeli ste mu oružje i novac. Samo je s teškom mukom uspio da umakne i putem je po mraku pao sa konja i iščašio obje ruke.“ „O — tako!“ „Da — tako! A osim toga i konje ste ukrali.“ „To je istina. Priznajem, iako to lično nisam učinio. Kradu konja sam samo organizirao.“

113 „Baš ste dobri! Ali šalu na stranu! Kuda ste vrludali i šta se to dogodilo da niste dobili namještenje kao knjigovođa?“ „Nisam ga dobio jer sam ga odbio, a vrludao sam onuda kuda ću svakako još neko vrijeme vrludali, naime u okolini hacijende.“ „Zbog čega? Zar još uvijek sumnjate?“ „Da. Pokazalo se da je moja sumnja i te kako osnovana. Moje slutnje su na mjestu i obistinjuju se. Indijanci će izvršiti prepad na hacijendu... „ „Neka samo ti Crvenokose! dođu! I sami će se začuditi kada ih ja svojim šakama budem zgrabio.“ „Ovo nemojte smatrati lakrdijom! Govorim veoma ozbiljno. Da li je ovdje možda neki Weller?“ „Da. Stigao je danas oko podne.“ „Šta će on ovdje?“ „Govorka se da namjerava kupiti hacijendu. Don Timoteu nije ni na kraj pameti da je proda.“ „Jeste li možda vidjeli Wellera zajedno sa Meltonom?“ „Nisam, i to zato što se Melton nigdje ne pojavljuje. Ima groznicu i mora ostati u krevetu. Đavo neka nosi tu groznicu!“ „Zašto samo groznicu, a ne i bolesnika?“ „S moje strane može i jedno i drugo, groznicu i momka. Ne bih imao ništa protiv ako bi i vas odnio.“ „Veoma ljubazno! Šta sam vam nažao učinio da mi to želite?“ „Još pitate! Zbog vas bih od bijesa pukao, i još se usukujete da me pitate što ste mi učinili? Znate li možda gdje je Judita?“ „Ne. Otkuda bih znao? Zar je otišla?“ „Otišla? Tu je, na odličnom je mjestu!“ „Govorite jasnije! Gdje je? Šta radi i šta je s njome?“ „Gdje je?“ zaškrgutao je. „Kod Meltona. Šta radi? Njeguje ga. I šta je s njome? S njome je gotovo, gotovo! Zamislite tu djevojku kao njegovateljicu tog čovjeka! Možete li zamisliti?“ „A zašto ne? Da nije možda nespretna kao njegovateljica?“

114 „Glupog li pitanja! Ta djevojka je spretna za sve, a najviše da zavodi muškarce.“ „Vjerojatno ste i vi pomalo zavedeni?“ „I te kako! Bojim se da ću* u toj ludosti učiniti nešto što se ne čini svakog dana, naime, da zavrnem Meltonovu glavu.“ „To bi vas lako moglo stajati vlastite glave.“ „Ništa za to. I onako sam je već na pola izgubio. Sada i sami vidite koliko se na vas ljutim. Da ste Meltona ostavili na miru, ne bi se razbolio i ne bi mu trebala njegovateljica.“ „Što sam ja kriv ako je Židovka milosrdna? Zašto je na sebe preuzela tu ulogu?“ „Jedino da me naljuti. U to sam siguran. Otac joj je dozvolio kako bi se dodvorio Meltonu. Želio bih da je istina ono što ste govorili o vašim Indijancima. Neka samo dođu Crvenokošci i neka pobiju čitavu bagru.“ „A i vas! Zar ne? Uostalom, to vas ne mora zabrinjavati. Vaša čovjekoljubiva želja će se ispuniti jer će Indijanci doći. Da, oni su već tu.“ „Vi se šalite?“ „Ne. Promatrao sam ih. Naš čuvar kabina se medu njima nalazi.“ „Sto mu gromova! Tada je vaša slutnja bila tačna!“ „Svakako. Čujte!“ Ispričao sam mu koliko sam smatrat potrebnim, sve što sam vidio i čuo prilikom osluškivanja. Na svoje zadovoljstvo sam primijetio da mi je počeo vjerovati. Kada sam završio, rekao mi je: „Duše mi, čudan ste vi čovjek. Iz početka sam vjerovao da patite od pretjerane uobrazilje i fantazije i, da svuda vidite zmaja gdje nema ni žapca. Prema tome, sada moram promijeniti svoje mišljenje i uvidjeti koliko planski mislite i postupate. Moja nadmoć leži u mojim pesnicama i njih ću vam veoma rado staviti na raspolaganje.“ „Dobro, bit će mi potrebne. Za vas ću ja misliti, ali ako dođe do sukoba, računam na vas.“ „Na mene možete sigurno računati! Šta sada da uradim?“ „Za sada ništa.“

115 „Ništa? Zar da drugovima ne kažem šta ih čeka?“ „Ne. Bilo šta da vam povjerim, morate to čuvati kao tajnu.' U slučaju izdaje, Mormon bi promijenio svoj plan i sav moj trud bi propao. On vjeruje da sam otišao i osjeća se sigurnim. No jedno ipak možete uraditi, naime, da na sve pazite što se ovdje odigrava. Saopćit ćete mi sve što se na nas odnosi!“ „A kada i gdje? Vi ne želite da vas netko vidi!“ „Dođi te nekoliko puta uveče, tako negdje oko ponoći, ovamo do potoka! Bit ću tu kad god zaželim da sa vama razgovaram.“ „A šta ako biste došli tek poslije ponoći? Doduše, mi imamo u zgradama za poslugu nešto slično zajedničkoj prostoriji za spavanje. Onamo ne možete ući a da ne zapnete za bilo čije noge. Pronaći ću neki izgovor pa da spavam pod vedrim nebom. Za sada još ne znam gdje će to biti, ali budite bez brige jer ćete me lako pronaći.“ „Dobro! Za sada još nikome nemojte govoriti! Kad dođe vrijeme, vaši zemljaci će o svemu biti obaviješteni. Moramo biti oprezni.“ „I vi budite obazrivi i nemojte više krasti konje. Mogli bi posumnjati da se nalazite još u ovome kraju. Mrzim svaki grabež, a pogotovo krađu konja.“ Tiho se nasmijao. Odgovorio sam mu: „Žao mi je, ali vam moram reći da i vi niste manje grešni od mene. I vi kradete.“ „Nikada!“ „Htio sam reći: ukrast ćete mesa, i to još večeras.“ „O, razumijem! A za koga?“ „Za mene i mog malog Indijanca. Morate shvatiti da ne mogu svoje vrijeme da trošim za lov, a osim toga hici bi me lako odali. Ovdje su danas klali. Eno tamo na užadima visi meso. Ako ste...“ „... razborit momak, krast ćete za mene“, prekinuo me je. „Zar nije tako, vi ste to htjeli reći ?“ „Svakako. Moram pripaziti na Indijance i stalno boraviti u njihovoj blizini. Namirnice su mi veoma potrebne. Pokušajte da neopazice uzmete onoliko mesa koliko je potrebno dvjema osobama, za dva dana!“

116 Ustao je i lagano pošao kao da seta i svratio do najmračnijeg mjesta u dvorištu, gdje je visilo meso. Iako sam ga očima pratio, ipak nisam uspio vidjeti šta radi. No kada se vratio, položio je na obalu nekoliko velikih komada mesa i bez riječi se udaljio. Otišao je ponovo istim pravcem. Ubrzo sam ga opet ugledao. Sada je međutim donio nekoliko komada čokolade. Pošto nismo imali više o čemu da se dogovaramo, oprostio sam se s njime i polako se provlačio napolje. Imao sam da nosim oko deset kila zaliha. Bilo je to dovoljno za četiri daha; znači da smo četiri dana mogli izdržati u izviđanju. Želio sam da još prije zore budem u blizini logora Indijanaca. Zbog toga se nismo zadržali kraj jezera, već krenuli natrag, i to istini putem kojim smo došli iz već spomenute bočne doline. Već je rudila zora kada smo onamo prispjeli. Najprije smo potražili zaklon za naše konje. Morao je biti veći od onog jučerašnjeg kako bi konji imali dovoljno hrane. Lako smo pronašli odgovarajuće mjesto u šumi i dobro privezali konje. Mimbrenjos je ostao kraj njih. Morao je da spava, dok sam ja krenuo prema mjestu gdje smo jučer prisluškivali. Tamo sam ostao do podneva a da nisam ništa naročito uočio, jedino to, da se mladi Weller nalazio u logoru. Sada je bilo vrijeme da se i ja malo odmorim te sam se vratio u naše sklonište i mom mladom prijatelju izdao potrebne upute kako će stražariti. On je otišao, a ja sam legao. Već nakon nekoliko trenutaka zapao sam u duboki san. Nije bilo nikakvo čudo poslije takvog napora. Da bih ugodnije ležao, oslobodio sam se Pojasa i svega što mi se nalazilo u džepovima. Iza sna me je trgao otegnuti reski krik. Skočio sam na noge i osluškivao. Krik se ponovio. Prepoznao sam Sa, jer je to bio pobjednički krik indijanskog ratnika. Ubrzo iza toga odjeknuo je i treći, no sasvim suprotan ovome, a to je bio zov u pomoć čovjeka koji je napadnut. Dopirao je tačno iz onog pravca kamo sam poslao Mimbrenjosa. Nema sumnje da se on nalazio u opasnosti. Sada je svaki trenutak bio dragocjen. Nisam imao ni toliko vremena da dohvatim svoje oružje, već sam brže bolje odjurio prema dotičnom mjestu. Ondje ga nisam ugledao, ali sam zato uočio neko rvanje dolje u travi i grmlju. Taj neoprezni Crvenokožac nije ostao na

117 svome mjestu. Primakao se bliže logoru Indijanaca, pa su ga opazili i napali. Morao sam ga osloboditi, jer ako ga zarobe, sigurno će ga ubiti. Zbog toga sam pojurio niz strminu ruba doline, ali sam zapeo mamuzama za nekakav korijen, — izgubio ravnotežu i pao. Još prije nego što sam stigao da se uspravim, zašuštalo je oko mene u grmlju i pet-šest Crvenokožaca baciše se na mene. Htio sam ustati. Međutim nisam nikako mogao da izvučem nogu iz korijena, što je za mene bila propast. Da sam tu prokletu mamuzu uspio izvući, bilo bi možda još nade da se probijem, no tako je bilo nemoguće. Branio sam se koliko god sam mogao, pesnicama koje su mi sada predstavljale jedino oružje, no nadmoć je bila i odviše velika. Savladali su me i vezali. Dojurili su još i mnogi drugi. Jedan od njih se zagledao u mene i reče sav ushićen: „Tave — Sala!“ Kao što je već bilo spomenuto, to na jeziku Yuma i Tontoa znači: Shatterhand. „Tave — Sala, Tave — Sala!“ išlo je od usta do usta, dok svi u glas nisu počeli da viču moje ime. Klicanju nije bilo kraja. Urlali su i vriskali. Mahali su oružjem iznad moje glave i plesali oko mene iako im je grmlje smetalo. Bio sam miran jes i onako ne bih mogao ništa učiniti. Svi su dojurili. Gurali su se oko mene da me vide, samo dvojice nije bilo: poglavice i mladog Wellera. Onaj prvi je vjerojatno bio i odviše ponosan, a svakako mu je bilo i ispod časti da me gleda zarobljenog. Weller je morao zbog poglavice da zauzme isti stav, iako bi sigurno radije plesao i klicao kao i ostali. Noge su mi tako sputali da sam mogao hodati samo kratkim koracima. Otpremili su me do logora gdje sam zatekao Velika Usta i Wellera gdje sjede pred poglavičinim šatorom. Znao sam da me čeka najstrašnija mučenička smrt jer sam mu ubio sina. No to me sada nije zabrinjavalo. Šta više, razmišljao sam kako bih oslobodio mog mladog Mimbrenjosa. Radovalo me je što ga nisam ovdje ugledao. Možda je ipak umakao. Sva sreća što sam maloprije odložio veći dio svojih stvari, čak i sat. U džepovima hlača imao sam neke stvarčice koje bi lako prežalio. Osim toga, bila je tu i kesa sa novcem. Radilo se samo o nekoliko pezosa i dolara koje ću lako moći prežaliti. Iako mi je prijetila golema opasnost, znao sam da ona neće odjednom nastupiti. Kod Indijanaca je običaj da svoje neprijatelje

118 muče do smrti, i to rijetko na onom istom mjestu gdje su ih uhvatili, već u većini slučajeva odvlače zarobljenika do njihovih stalnih prebivališta kako bi ondje priredili nasladu svojoj braći. Ovaj postupak poduzetnom čovjeku pruža priliku za bijeg. Kao ubici Malih Usta spremala mi se svakako jezovita ali polagana smrt. Razumije se da me je čitavo pleme trebalo da vidi kako umirem. Zbog toga ja nisam zasad imao čega da se bojim. Isto tako bio sam svjestan da me neće mučiti mnogo jer bih inače izgubio sposobnost da produžim s njima do prebivališta. Za sada mi je jedva život i bio ugrožen. Kada su me doveli pred poglavicu, na njegovom licu sam jasno razabrao izraz smrtne mržnje i nemilosrdnu osvetu. Pljunuo mi je u lice. Gledao je u mene mračnim očima koje su me prostrijelile, ali nije ništa rekao. Mladi Weller mi je dobacio posprdnim glasom: „Dobro došli, sire! Vi ste se — za vrijeme otkad nisam imao sreće da vas služim — preobrazili u Olda Shatterhanda i pokušavali da nam smetate. Sada ste propali. Zanima me samo šta ćete ovog puta poduzeti da izbjegnete mučeničku smrt.“ Nije mi bilo ni na kraj pameti da mu odgovorim, iako bih mu na njegovu sprdnju odgovorio rado, da se ne smatram još izgubljenim. Bio sam već zarobljen od Siouxa na sjeveru i Komanča na jugu, kao i od Indijanaca plemena Gavran i Zmija, i uvijek sam se uspio izvući iz omče. Kako se ove bijedne Yume sa spomenutim plemenima nikako ne mogu usporediti, i to zbog toga što su daleko ispod njih, to će mi poći za rukom da ih nadmudrim. Hary Meltona sam se morao više bojati nego Indijanaca. Bude li zatražio da me izruče njemu, a to i učine, onda sam izgubljen. Bio sam uvjeren da me poglavica neće izručiti. Mladi Weller je za mene bio nula. Njegovo brbljanje je bilo drsko i upravo smiješno. Poglavica je svakako to i osjetio jer ga je na dostojanstveni način ukorio: „Umukni! Tvoj govor liči klasu bez zrna i vodi bez riba. Pred tobom sigurno neće nitko zadrhtati. Znam da će nam biti potrebne i oči i ruke da nam ne umakne. Ne smije nam umaći. Morat će mnogo dana da visi na stupu mučenja jer je ubio moga sina.“

119 Weller mi se bio obratio na engleskom i prilično sam se začudio vidjevši da ga je poglavica razumio. U svom odgovoru bio se poslužio mješavinom engleskog, španskog i indijanskog jezika kojim se služe Crvenokose! na Rio Grande i Rio Pecosu. Zatim se obratio svojim ljudima koji su u polukrugovima stajali oko nas: „Da li se Old Shatterhand došuljao tako blizu našeg logora?“ „Nije“, odgovorio je jedan, „već Crvenokožac, dječak, toliko mlad da još vjerojatno ne nosi ime.“ „Kako je izgledao?“ Ratnik koji je odgovarao opisao je moga malog druga. „Uff!“ viknuo je poglavica. „To je jedan od Mimbrenjo dječaka koji su mi umakli jer ih je Old Shatterhand obranio. I on će završiti na stupu mučenja. Dovedite ga ovamo!“ „Ne možemo ga dovesti jer nam nije uspjelo da ga zgrabimo“, odgovorio je čovjek malodušno. „Kako?“ upita Velika Usta bijesno. „Vi ste svi odrasli ljudi i nazivate se ratnicima. I vama je umaklo dijete koje još ni imena nema?“ Crvenokožac obori oči. Nije ništa odgovorio. I ostali su stajali smeteni. Zbog toga je poglavica ljutito nastavio: „Znači da je ipak istina! Sve stare babe će vas ismijati, a djeca će prste upirati u vas. Pomislite šta će ostala plemena reći o vama kada čuju da toliki Yuma ratnici nisu mogli da uhvate jednog Mimbrenjo dječaka! Momčić je bio sa Old Shatterhandom. To je isti onaj kojemu sam, htio ne htio, dozvolio tamo dolje u dolini da pobjegne. Prema tome bit će da mu je brat i sestra squaw poglavice Opata, ovdje negdje u blizini. Pretražite čitavu šumu! Čekam da ih dovedete. Dovoljna su trojica ili četvorica da čuvaju logor.“ Odredio je one koji će ostati. Ostali su se udaljili da izvrše njegovu zapovijed. Weller je također ostao. Računao sam da će poglavica pristupiti preslušavanju, ali nije bilo tako. Naredio je da me još čvršće sputaju i privežu za stup šatora. I ako se pretvarao kao da me ne gleda, ipak sam primijetio koliko oštro motri na mene. Sada su nastupili tjeskobni trenuci iščekivanja. Bilo je deset prema jedan da će mog Mimbrenjosa uhvatiti. Bilo je i odviše njuškala da sam se mogao

120 ponadati da će im taj neiskusni dječak uspjeti pobjeći. Ako ga uhvate, neće im u ruke samo on pasti već i moje dragocjene puške i sve ostalo. Po glasnom dozivanju zaključio sam da su mu ušli u trag. Dopirali su iz sve veće udaljenosti, što je bio znak da su ga gonili. Prošlo je više od jednog sata do povratka jedne čete Crvenokožaca. Koliko sam samo bio radostan kada medu njima nisam ugledao Mimbrenjosa! Poglavica ljutito viknu prema njima: „Niste ih doveli? Zar ste oslijepili pa ne možete pronaći trag tih ljudi?“ „Ratnici Yuma nisu slijepi“, odgovori jedan. „Našli smo dječakov trag.“ „Ali ne i njega. Inače biste ga doveli.“ „Uskoro ćeš ga vidjeti. Njegov trag vodi kroz šumu sve do njezinog ruba, a odande ravno preko čistine.“ „Prošlo je samo kratko vrijeme i nije mogao daleko odmaći. Morali ste ga vidjeti dok je još prelazio ravnicu.“ „Dječak je malen pa se lako izgubi pred očima iako udaljenost nije velika. Trag mu je veoma jasan i brzo će nam pasti u ruke. Kako za to nije potreban veliki broj ratnika, mi smo se vratili.“ Poglavica nije ništa odgovorio, već im okrenuo leđa. Bio je očigledno bijesan, no ipak je uvidio da se ništa ne da promijeniti oštrim riječima, a niti ubrzati gonjenje. U meni je rasla nada. Dječakovo držanje je bilo toliko mudro da ni sam ne bih bolje postupio. Ostavio je naše konje, kao i sve ostalo što je ondje ležalo, i odjurio sa mjesta gdje su ga iznenadili ravno gore prema rubu šume i pojurio preko ravnice. To je učinio zato da zavede goniče i da ne nadu naš zaklon. Konji su još ondje stajali, a i sve moje stvari. Veoma je pametno izveo što je skrenuo prema jugu, jer tako nisu obratili pažnju na sjevernu stranu. Osim toga, bilo mu je poznato da je zemljište na jugu kamenito i da čovjek za sobom ne ostavlja tragove. Prošlo je popodne i nastupio je mrak. Indijanci su zapalili nekoliko vatri da pripreme večeru. Poglavica je još uvijek sjedio na istom mjestu. Šutio je. Izgleda da je u njemu sve kuhalo. Weller je bio otišao. Vjerojatno u šetnju po šumi da razbije dosadu. Upravo se pojavio. Poglavica ga je prekorio:

121 „Gdje si tako dugo? Zar ne znaš da je vrijeme da dočekaš oca i pođeš mu u susret?“ Ukoreni se ponovo udaljio. Nešto kasnije vratili su se i Yume koji su bili nastavili potjeru. Moja me nada nije iznevjerila. Nisu doveli Mimbrenjosa. Ugledavši ih, poglavica je skočio na noge, zgrabio prvoga za ruku, zatrese mu je i reče: „Zar ste sami došli? Zar ste smrdljivi crvi koji jedu blato i ruju pod zemljom i ne vide što se nad njom događa? Poslat ću vas kući! Ondje možete da na sebe navučete suknje i da krpite šatore, što inače rade stare squaw, koje za drugo ništa nisu korisne.“ Nije moglo biti veće uvrede. Njegovo ponašanje prelazilo je granice vlasti jednog poglavice! Indijanski poglavica posjeduje samo toliku moć koliku mu je njegovo pleme dobrovoljno dalo. Ona mu može u svakom trenutku biti uskraćena. Ako se pokaže da nije dostojan te časti i da prelazi preko granice dodijeljenih mu prava, može trenutno biti smijenjen i postaje običan ratnik kao i svi drugi članovi plemena. Indijanac, kome je bio upravio pogrdne riječi, istrgne se iz njegovih ruku i prijekorno odgovori: „Tko je ovlastio Velika Usta da me ovako zgrabi i napadne? Ako sam pogriješio, neka mi sudi vijeće staraca plemena i ja ću se pokoriti. Ali tko me vrijeđa, neka uzme nož i sa mnom se bori. Velika Usta mora da zna da je grdeći mene obeščastio i ostale ratnike koji su bili sa mnom.“ Svi ostali, u čije je ime također govorio, počeli su mrmljati u znak odobravanja. Poglavica je uvidio da je predaleko otišao i da cijelu stvar mora ublažiti: „Moj brat je morao primijetiti da iz mene nisu govorile riječi, već bijes.“ „Čovjek mora znati obuzdati svoj bijes, ali neka bude kao da nije ništa rečeno. Da je Velika Usta otišao lično u potragu za dječakom, i sam ga ne bi pronašao.“ „Noge u djeteta su kraće nego noge u odrasla čovjeka. Morali ste ga bezuslovno stići.“

122 „Trčali smo dok nam nije ponestalo daha, ali ga nismo stigli, a niti ugledali, jer je odstojanje bilo i odviše veliko. Tada mu je trag nestao u kamenu koji je bio veoma tvrd, pa nije primio otiske stopala.“ „Zar niste primijetili drugi trag osim njegova?“ „Samo njegov.“ „Tada se njegova sestra i brat ne nalaze više s njime. Old Shatterhand je bio s njima i on će nas obavijestiti.“ Nakon ovih riječi prišao je i prvi me put oslovio: „Kako si ovamo stigao sa dječakom kojega tražimo? Jeste li išli pješice ili ste jahali?“ „Zašto me pitaš?“ odgovorio sam posprdno. „Kakav si ti poglavica kada tražiš od mene obavještenja koje bi svako dijete otkrilo. Pitaj svoju oštroumnost, ako je uopće imaš, a ne mene!“ „Nećeš da mi odgovoriš, pseto?“ okomio se na mene. „Samo ti laj! Od mene nećeš ništa saznati.“ Izraz „laj“ toliko ga je razljutio da je povukao nož iza pojasa. Međutim, vratio ga je ponovo i udarivši me nogom zaškrgutao: „Šuti samo! Ubrzo ćeš vikati i zavijati da će se ćuti preko svih brda!“ „Samo ne zbog kukavice kakva si ti, koja od straha Preda mnom bježi i zaboravlja svoju pušku.“ „Umukni, inače ću te smjesta probosti!“ rekao gnjevno i ponovo potegao nož. „Probodi me! Ako mene ušutkaš, još nisi tim ušutkao i svoju sramotu. Tvoja je puška u rukama Mimbrenjosa od kojih si stvorio smrtne neprijatelje. Kako će se slatko smijati kada saznaju da si ti, poglavica Yuma, iz straha odbacio oružje i bježao poput vjetra!“ Namjerno sam ga dražio i izazivao kako bi progovorio, jer sam htio saznati da li namjeravaju sada ili kasnije da me ubiju. Bio je toliko ogorčen da je podigao nož na mene. Tek kada su njegovi počeli negodovati, savladao se. Spustio je ruku te se glasno i ironično nasmijao: „Prozreo sam te. Želiš da me izazoveš kako bi te u bijesu ubio. Međutim, u tome nećeš uspjeti. Ovdje kod nas nećeš ni u čemu

123 oskudijevati. Otpremit ćemo te čim prije, i to zdravog, u naše wigwame. Morat — ćeš se ugojiti i ojačati kako bi muke — koje su ti određene — mogao dvostruko duže izdržati. Dajte ovom psu da ždere koliko god može!“ Nalog je bio odmah izvršen. Jelo, koje se sastojalo od pasulja u vodi kuhanog, bilo je gotovo. Jedan ostariji momak, sav zamazan, bio je spreman da me hrani kao neko malo dijete, jer su mi ruke bile sputane. Sjeo je do mene sa punom pliticom, zavukao prste u kašu i pokušao da mi je strpa u usta. Branio sam se. Kada je poglavica to opazio, rekao je cerekajući se: „Pseto je preotmjeno da bi okusilo jelo crvenih ratnika. Oslobodi mu jednu ruku i daj mu mesa! Ono će mu bolje prijati. Obećao sam da neće gladovati. Glasnije će moći cviljeti i zviždati.“ Stari je otišao do šatora — spremišta i donio mi velik komad govedine, koju sam pojeo nakon što mi je oslobodio ruku. Iza toga su me ponovo vezali. Tek što su se Indijanci bili najeli, iz šume se pojavio mladi Weller. Došao je s ocem. Pošto je pozdravio poglavicu, prišao je meni, naklonio se i podrugljivo rekao: „Dobro veće, sire! Kako se osjećate, master Shatterhande?“ Okrenuo sam lice od njega i šutio. Oho, izgleda da ste ponosan boy! Zar izgledam toliko neznatan da vam je ispod časti odgovoriti na pozdrav. Bit ćete vi još i te kako uljudni. Predstavljam vam svoga sina, tog divnog momka. Dobar je glumac. Dok se predstavljao kao čuvar kabina, vjerojatno niste slutili šta se zapravo skriva u njemu. Zar ne?“ A kada nisam ni sada odgovorio, nastavio je: „Beskrajno sam se obradovao saznavši maloprije do kakve su lovine došli moji crveni prijatelji. Miješali ste se u tuđe poslove koji se vas ništa ne tiču, pa sada i sami sebi ne možete pomoći. Tako je kada netko neovlašćeno želi da zastupa druge ljude. Vi ćete izgubiti proces i snositi sve troškove, plativši ih svojim vlastitim životom. Neka vam je na zdravlje!“ Okrenuo se i pošao do poglavice koji je sjedio na takvom mjestu da je mogao čuti razgovor ostalih. Sin je išao za ocem i onda su sva trojica počeli tiho razgovarati. Po njihovim pokretima i gestovima

124 moglo se zaključiti da su raspravljali o nečem veoma važnom. Kada je dogovor bio završen, ustali su. Velika Usta je dozvao svoje ljude kako bi im saopćio rezultat pregovora. Oba Wellera su namjerno stali blizu mene kako bih i ja čuo o čemu su govorili. Stariji je rekao mlađem: „Dakle, ja ću sada odjahati natrag, a ti ćeš ostati kod Indijanaca koji će odmah iza mog odlaska krenuti. Odavde do hacijende del Arroyo je upravo toliko da još prije zore možete izvesti prepad.“ „Ali vrata će biti zaključana!“ primijetio je sin takvim glasom u kojemu sam osjetio namjeru da me naljuti. „Ne smeta. Pošao sam u lov, zalutao, i vraćam se zbog toga kasno. Kucanjem ću dozvati majordoma da mi otvori vrata.“ „Neće čuti kucanje jer stanuje u glavnoj zgradi.“ „Tada će me iseljenici čuti i netko od njih će mi otvoriti, vi ćete naći otvorenu kapiju.“ „A ako ne bude otvorena, kako ćemo ući?“ „Tada ćete potokom koji ulazi u dvorište ispod da jedne strane ograde da bi ga napustio na drugoj. Ti se ne smiješ pokazivati jer bi inače saznali da si u dogovoru sa Crvenokošcima. Dojahat ćeš tek kada ovi budu otišli.“ Pošto su izmijenili još nekoliko beznačajnih riječi, okrenuo se otac k meni i rekao: „Šta mislite, sire, zašto smo pred vama govorili? Zato što ste protiv nas radili, i zato da vam dokažemo da su vam sve vaše smicalice bile uzaludne. Mi ćemo ipak stići do namjeravanog cilja.“ „A drugo“, nastavio je sin, „da vas uvjerimo o vašoj propasti i da nemate nade u spas.“ „Da, tako je“, potvrdio je stari. „Ako bismo smatrali iole mogućim da ćete uspjeti da se spasite, čuvali bismo se da budete svjedokom naših razgovora. Dakle, pripremite se na smrt, i to na najužasniju kakva samo može biti. Bit ćete otpremljeni na pašnjake Yuma i ondje će vas privezati za kolac, spaliti i tko zna ste još. No prije toga će vas naš prijatelj Melton posjetiti da vam se zahvali na ljubavi koju ste mu ukazali. Zglobovi će mu brže ozdraviti ako vas sputanog ugleda. Ostajte zbogom! Nećemo se više vidjeti.“

125 Tako! Sada sam sve znao što su htjeli da saznam. Znači da im se žurilo da izvrše prepad na hacijendu prije no što je bilo predviđeno. Zamislite moj položaj! Znao sam šta će se odigrati, a nisam mogao upor zoriti zemljake. Herkules je čekao da mu donesem vijesti, a ja nisam bio u mogućnosti da mu ih dam! Kada je stari Weller otišao, Indijanci su počeli da rasturaju logor, kako bi napustili dolinu i krenuli u pravcu hacijende. Mene su držali vezana na konju, i to teko čvrsto da bi bilo pravo čudo kad bih i samo jednim prstom uspio maknuti. Jahao sam između dva Crvenokošca teko što su moga konja privezali za njihove. Za trenutak sam se ponadao da ću uspjeti potjerati svoga konja i pojuriti takvom brzinom da se spone, kojima sam bio vezan, pokidaju. Međutim, bio sam prisiljen da ovu zamisao odbacim. Hacijenda ne bi bila izgubljena jedino ako i mene povedu, teko da svojom vikom, kada dođem u njenu blizinu, upozorim njene stanovnike na opasnost koja im prijeti. To sam naumio izvesti ne štedeći svoj život. Međutim, kada smo se našli na nekih petnaest minute daleko od nje, ostavili su me tamo sa još petoricom Indijanaca da me čuvaju. Još nismo zašli u šumu. Da smo bili medu drvećem, i unatoč remenju, imao bih više mogućnosti da kidnem. Ali ovdje na čistini nije moglo biti ni govora. I unatoč tome što smo se nalazili na čistini, Indijanci su sve poduzeli da što“ bolje bde nada, mnom. Zabili su u zemlju četiri kolca i vezali me između njih. Tovarni konji su kod nas ostali, rasteretili su ih kako bi mogli slobodno da pasu. Nitko nije govorio. Naprezao sam mozak ne bi li ipak otkrio put spasenju — no uzalud. Vrijeme je odmicalo i noć je počela da nestaje. Dan je svitao. Uto sam začuo urlikanje. Iako je dopiralo iz daljine, ipak sam prepoznao da je to bio bojni krik Indijanaca. Ono što sam osjećao u tom času ne da se opisati. Obuzeo me je takav bijes da sam se jedva savladao kako bih ostao i nadalje prividno miran. Napeto sam osluškivao. Urlik se ponovio. No sada to nije bio isti, već urlik pobjede. Crvenokošci nisu naišli na otpor. Prepad je uspio.

126 Čekali smo jedan sat, pa još jedan, a da glasnik nije došao. Najzad, nakon tri sata dojurio je jedan od Yuma. Javio je da je sve najbolje uspjelo i rekao im da podu s njim. Natovarili su opet sve na konje, te smo krenuli. Putem kroz šumu naišli smo na mladog Wellera koji je ovdje bio zaostao. Konja je bio privezao, dok je on u travi ležao. Kad nas je ugledao, skočio je na noge i dobacio mi: „Šta sad kažete, masteru? Hacijenda je naša, a vama je otkucao zadnji čas.“ U početku mu nisam htio odgovoriti, ali se ne mogoh suzdržati te mu bijesno doviknuh: „Vama je otkucao zadnji čas ili možda tebi! Čim se oslobodim, potražit ću te!“ „Potraži samo, potraži!“ smijao se podrugljivo. „Mora da je zaista pravi užitak biti ustrijeljen od Old Shatterhanda.“ Bilo mu je lako da se smije. Iako sam se nalazio u beznadnom položaju, imao sam još jedinu želju da u njega uperim svoju pušku. Suma se polako počela spuštati do ravnica duž potoka na kojima su pasla stada hacijendera. Stoka se još nalazila tu, iako su kraj nje sada stajali crveni čuvari. Bijeli su ležali na travi ubijeni i skalpirani. Nisu nikoga poštedjeli. Što su njih poubijali, a iseljenike ostavili na životu, to mi je tek kasnije postalo jasno. Na puškomet od hacijende zaustavili smo se. Tu su na zemlji ležali vezani iseljenici zbog kojih sam toliki strah pretrpio. Medu njima bio je i hacijendero. Čim me je prepoznao, doviknuo mi je: „Vi, senjor! Kako ste ovamo dospjeli?“ „Da vas spasim, ali sam, na žalost, i sam pao u ruke ubojica. Da li sada uviđate da sam bio u pravu?“ „Da, samo ne sasvim. Ono sa prepadom je bilo tačno, no senjor Melton je nevin, o čemu se i sami možete uvjeriti.“ Pokazao je glavom u stranu. Ondje su ležali Melton i stari Weller, vezanih ruku i nogu. To je bila smicalica koja je trebala da posluži kao dokaz da oni nemaju udjela u krvoproliću koje su Indijanci izveli. Htio sam to reći hacijenderu, no moji čuvari su me brže bolje odvukli na konju i privezali me za zabijeni kolac na takvoj razdaljini kako više ne bih mogao razgovarati sa Timoteom Pruchillom.

127 Prizor koji se odigrao preda mnom bio je više nego divljački. Kapija hacijende bila je širom otvorena, a kroz nju su ulazili i izlazili Indijanci izvlačeći sve što nije bilo zakovano. Pri tome su od oduševljenja urlikali. Što god su iznijeli, nisu odlagali pred samom kapijom ili duž zida, već odnosili daleko. To je u meni izazvalo bojazan koja se, na žalost, kasnije i obistinila. Naumili su da zapale hacijendu i zbog toga su sve sklonili podalje kako se ne bi zapalilo. Čemu da pale kuću? Zbog čega je htio Mormon da to izvede, jer je on u stvari bio podstrekač svega. I to sam tek kasnije saznao. Bilo je to đavolski sračunato. Nadalje, palo mi je u oči da su se medu zarobljenicima nalazili jedino hacijendero i njegova žena. Nisam opazio ni jednu osobu koju sam vidio na hacijendi za vrijeme mog tamošnjeg boravka. Nije bilo ovdje niti senjor Adolfa, tog nadutog majordoma. Svi su bili pobijeni, i to zbog istog razloga koji mi za sada još nije bio jasan. Pljačkanje je trajalo skoro do samog podneva. Tada su dotjerali stada i sve sabili sjeverno od hacijende na praznom prostoru, pod nadzorom nekolicine Indijanaca. Kada je i to bilo obavljeno, počeli su dovlačiti leševe ubijenih pastira. Odnijeli su ih u kuću kako bi zajedno sa kućom izgorjeli. Ubrzo su se počeli dizati gusti oblaci dima, i to najprije iz glavne zgrade, a iza toga iz malih dvorišnih kuća. Čuo sam kako je hacijendero od užasa kriknuo. Njegova žena je glasno jadikovala. Njima se još i gore nešto spremalo. Trideset do četrdeset Yuma uzjahaše konje pa se u galopu razmiliše na razne strane. Nakon pola sata počeo se dizati dim na istočnoj strani, iza toga na jugu gusti oblak dima. Uskoro zatim i na sjeveru. Glava mi je bila čvrsto vezana pa nisam mogao da pogledam prema zapadu, ali sam računao da je i ondje gorjela vatra. Nema sumnje, Crvenokošci su i šumu zapalili. Suha trava i granje bili su dobra potpala tako da, se vatra naglo širila. Zahvatila je i zelene krošnje. Hacijendero je molio, preklinjao i kleo, ali ništa nije pomoglo. Onih četrdeset Crvenokožaca stalno su podstrekavali vatru kako se ne bi u zelenoj travi ugušila. Vratili su se tek tada kada su plamenovi sve uokolo zahvatili tako da ljudska ruka više ne bi bila u stanju da vatru zauzda. Toplota je sve više rasla, pa je i Indijance odande potjerala. Na konje su ponovo namjestili sedla za

128 tovar i na njih plijen natovarili. Krenuli smo. Na čelu je jahao poglavica, iza njega sam bio ja, opkoljen sa pet čuvara, iza nas opet nekolicina Indijanaca, a tek onda iseljenici sa haciehderom i njegovom ženom. Sasvim na kraju tjerali su opljačkane konje, goveda, ovce i svinje. Povorka se kretala prema sjeveru, najprije uz potok, a zatim ka mjestu gdje je voda skretala udesno, zatim smo okrenuli ulijevo do onog mjesta na Kojemu me je Mormon htio ubiti. Ovaj se nalazio kraj hacijendera, a do njega stari Weller, sputani kao i svi ostali. Morali su prividno odigrati ulogu zarobljenika. Moji me čuvari svezaše za jedno osamljeno drvo, odakle sam mogao da promatram dizanje logora Mene nisu smjestili sa ostalim zarobljenicima jer su smatrali da sam ja jedini sposoban da se oslobodim i da Crvenokošcima oduzmem plijen. Moj bijeg bi mi jedino mogao uspjeti uz pomoć Mimbrenjo Indijanaca sa kojima sam imao zakazan sastanak kod velikog hrasta života'. Crvenokošci su zaklali jedno govedo, svinju i nekoliko ovaca. Ispekoše ih. Pojeli su priličnu količinu, a i zarobljenike nisu pustili da gladuju. Toliko toga sam dobio da nisam uspio pojesti. I sada su mi bili ruke odriješili. Ako tako bude kod svakog jela, to bi mi moglo pomoći da se oslobodim. Naravno da bi to bilo veoma opasno jer bih morao na očigled sviju da ruke i noge oslobodim od remenja. Ako mi to u najkraćem roku ne bi uspjelo, imali bi dovoljno vremena da me osujete. U tom slučaju sigurno mi više ne bi oslobađali ruke. A ako bi ipak uspjelo, tada bih bježao na očigled očiju i sigurno bi me uhvatili. Da, samo da su mi noge zdrave. Čvrste spone na njima sprečavale su normalnu cirkulaciju krvi i moje ruke i noge su postale ukočene. Izgubile su svaki osjet i bio bih veoma nesiguran u bijegu. Rukama bih se doduše mogao lakše poslužiti. Poslije ručka treba da ih držim tako da mi ih ne bi odviše stegnuli. To sam sada i učinio. Uspjelo mi je i mogao sam zglobovima micati. Međutim, nisam uspio da ih iz spona izvučem. Došlo je veče. Večere nije bilo jer su svi bili siti od ručka. Rano smo legli. Moji čuvari, sigurnosti radi, zamotaše me u jedno ćebe i obmotaše kaišem, pa sam kao dojenče ležao u travi. Iako nisam mogao ni prstom maknuti, ipak sam dobro spavao.

129 Svakako bih do jutra odspavao da me nije probudio neobičan dodir. Netko me je vukao za kosu. Otvorio sam oči. Svuda unaokolo vladao je još mrak, a pogotovo ovdje pod stablom gdje sam ležao. I unatoč mraku na nekih dva metra ispred mojih nogu vidio sam čuvara kako sjedi. Svi ostali ležali su oko mene i spavali, dok je on stražario. Pušio je cigaru koja je potjecala svakako sa hacijende. Tko me je to dotakao? Yuma svakako nije bio, jer zašto bi me na ovakav način budio jedan od čuvara. Da je jedan od njih to i bio, rekao bi mi sada što želi. Međutim, nisam ništa čuo. Odjednom sam se sjetio mog malog Mimbrenjosa. Čuvao sam se da se ne odam glasom i zato sam kimnuo nekoliko puta glavom u znak da sam budan. Taj dječak mora da leži negdje iza mene u travi, koja je na ovom mjestu bila visoka oko jedne stope. U njoj se vitak dječak, kakav je bio Mimbrenjos, mogao lako skrivati da ga čuvar koji je sjedio nedaleko od mene ne može primijetiti. Divio sam se njegovoj smjelosti kako je uspio da se provuče kraj Indijanaca i mojih čuvara i dospije do mene. Nakon već spomenutih pokreta, začuo sam iza sebe tiho struganje kao kada se netko — uz najveći oprez — provlači ležećki kroz travu. Sve se više približavao, dok mu glava nije stala uz moju i usta prinio mome uhu. Šapnuo mi je: „Ja sam, Mimbrenjos. Šta ima da mi naredi Old Shatterhand?“ Dakle, stvarno je on bio. Prije no što sam mu odgovorio, časak sam osluhnuo da vidim nije li možda čuvar primijetio njegov posljednji pokret. Međutim, čuvar je i dalje sjedio i mirno pušio. Okrenuo sam lice prema njemu i tiho ga upitao: „Imaš li konje?“ „Imam“, odgovorio je isto tako tiho. „I sve moje stvari?“ , „Sve.“ „Gdje?“ „U blizini hacijende, kraj stijene gdje se ne može prepoznati trag. „To je veoma pametno. Kako si došao ovamo?“

130 „Vidio sam da je Old Shatterhand uhvaćen, jer je htio mene spasiti. Slutio sam da će krenuti u potragu za mnom i pronaći konje. Htio sam da skrenem Pažnju neprijatelja sa njih i zbog toga sam iz doline pojurio gore preko ravnice sve dok nisam naišao na stijene gdje mi Yume nisu mogle pronaći trag. Mom Plemenu su poznate moje hitre noge. Nijedan Yuma nije me mogao sustići. Ostali su daleko iza mene. Kada se moji tragovi više nisu mogli prepoznati, pojurio sam u luku ponovo natrag prema dolini, gdje sam sjeo U zasjedu. Vidio sam kako se neprijatelji vraćaju neobavljena posla. I dalje sam ih držao na oku. Kada su krenuli, uzeo sam konje i pojahao za njima da oslobodim Olda Shatterhanda. Rado ću dati i svoj život za njega jer je zbog mene uhvaćen.“ „Veoma si smion, no vidim da si oprezan i pametan. Vjerujem da ću uz tvoju pomoć ubrzo biti slobodan.“ „Ubrzo? A zašto ne odmah? Ponio sam tvoj i moj nož i prerezat ću ti spone.“ „To nećeš učiniti jer bi lako mogao i ti dospjeti u zarobljeništvo.“ „Neka Old Shatterhand malo promisli. Osim ovog jednog čuvara sada svi drugi spavaju. On me ne vidi.“ „I ti promisli šta bi se sve moralo učiniti da bih mogao stati na noge. Morao bi da prerežeš remenje kojim su me za ovu noć cijelog obmotali. To bi potrajalo čitav sat. Iza toga bih se morao izmotati iz ćebeta, a to bi potrajalo još pola sata. Ako bi i to uspjelo, morali bismo još spone sa mojih ruku i nogu da uklonimo.“ „To bi već brže išlo. Za dva sata smo gotovi.“ „Bili bismo gotovi, samo neka moj mladi brat prebroji koliko je čuvara. Ima ih pet. Oni će jedan drugog smjenjivati. Svaki koji dođe na red najprije će me pregledati da vidi jesam li još uvijek čvrsto vezan. Sada i sam vidiš da ove noći neću moći umaći.“ „Old Shatterhand je u pravu. Doći ću, dakle, slijedeće noći.“ „Naći ćeš me tačno ovakvog kakav sam i sada i morat ćeš me ponovo ostaviti.“ „Pa dokle ću te pustiti da budeš u njihovim rukama? Ako te ubiju, ja se više nikada neću smjeti pojaviti u našim wigwamima. Svi bi u

131 mene upirali prstom i rekli da sam zbog svoje lakoumnosti otjerao Olda Shatterhanda u smrt.“ „Za sada me još neće ubiti. Štede me za stup mučenja koji će podići tek u svome naselju.“ „To je dobro. Sada mi je lakše. Ali kako ću te osloboditi ako ne smijem ponovo doći?“ „Ja ću se već sam osloboditi. Kako su mi se noge umrtvile od spona, to ne bih mogao dugo hodati. Želim da se ti nađeš negdje u blizini sa konjima kada se ja oslobodim, da bih brzo mogao uskočiti na njega.“ „Poći su za Yumama i bit ću u blizini gdje god se budu ulogorili.“ „Sada još moram znati u kom ćeš se pravcu nalaziti. Drži se uvijek iza njih! Želio bih već sada da znam tačno mjesto gdje ću te potražiti.“ „Kako bih ti mogao to reći ako ne budem smio razgovarati sa tobom?“ „Jesi li ikada učio oponašanje bilo kakve ptice?“ „Čarobnjak moga plemena umije da ponovi glasove svih ptica. Ja sam mu bio učenik. Na koju pticu misliš?“ „Moramo odabrati zov takve životinje koja se danju i noću čuje, jer ne znam hoću li uspjeti pobjeći po danu ili po noći. Oponašanje glasa životinje treba da mi pokaže gdje se ti nalaziš.“ „Rijetka je životinja koja se čuje i danju i noću. Hoćemo li se odlučiti za jednu od tih životinja?“ „Dobro, ako to smatraš da je bolje. Meksikanski zelembać se zadržava u šumi, a i na poljanama, i njegov se glas čuje u svako doba dana, ujutro, i u podne, uveče i po noći. On bi bio najpogodniji.“ „Neka bude kako Old Shatterhand misli! Umijem da oponašam glas tog velikog žapca i to tako dobro da i najoštrije uho ne može da primijeti razliku.“ „To mi je milo. Prava je sreća što sam sa hacijende ponio toliko mesa. Imat ćeš dovoljno hrane i moći ćeš svu svoju pažnju pokloniti ovom zadatku. Još ne znam kada ćemo odavde krenuti i gdje ćemo se ponovo ulogoriti. Bez obzira kada i gdje će to biti, ti ćeš nas slijediti i svaki put potražiti skrovište koje mora biti što bliže, ali ipak sigurno.

132 Sačekat ćeš momenat kada se u našem logoru sve smiri pa ćeš tada tri puta zakreketati, i to u razmaku od četvrt sata. Iza trećeg zova moraš biti spreman da bježiš sa mnom.“ „Budno ću motriti, a čim te ugledam, smjesta ću napustiti zaklon.“ „Dobro. Pazi, moga konja drži spremnog, jer ćemo se morati požuriti. Goniči će mi biti za petama. Osim roga, još ćeš nešto držati u pripravnosti, naime, moju brzometku, onu malu pušku iz koje umijem da pucam u nedogled a da je ne moram nanovo puniti. Nadam se da je još kod tebe?“ „Jeste.“ „Da je možda nisi dirao?“ „Nisam. Kako bih se to usudio! Sve što je Old Shatterhandovo, to ne smije biti taknuto.“ „Znači da je puška u dobrom stanju. Budi pripravan da mi je smjesta dodaš kako bi u slučaju da me goniči sustignu, mogao nekoliko metaka ispaliti i tako ih zaustaviti. A sada se moramo rastati. Želio bih da ti skrenem pažnju još na nešto veoma važno. Čini mi se da će oni ostale zarobljenike pustiti na slobodu. Ti će se vjerojatno vratiti natrag na hacijendu. Nemoj da te to zavede! Ja ni u kome slučaju neću biti medu njima. A sada mi dodaj moj nož koji je, kao što si mi rekao, kod tebe.“ „Kako da ti ga dodam kada su ti ruke sputane i ne možeš ga uzeti? Ili želiš dati ga podvučem pod gunj u koji si umotan?“ „Nećeš moći jer je čvrsto omotan uz tijelo, a osim toga sutra ujutro bi ga pronašli čim me ponovo budu odmotali. Žabi ga u zemlju ovdje negdje u blizini mog desnog lakta i to toliko da mu se samo kraj drška vidi! Trava je gusta i neće ga nitko primijetiti!“ „Da li ćeš moći ovako vezan da ga izvučeš i sakriješ?“ „Hoću. A sada se udalji! I onako smo već predugo razgovarali, a smjena bi svakog časa mogla doći!“ „Poslušat ću te. Ali prije no što odem, olakšaj mi srcu i reci da li se još uvijek ljutiš na mene što sam onako glupo postupio, pa su te mojom krivicom uhvatili?“

133 „Da, bio si previše smion što si se i suviše približio Yumama. Međutim, toj smjelosti imam da zahvalim što te ponovo vidim. Time je sve izravnate. Na tebe se ne ljutim.“ „Hvala ti. Moj život pripada tebi i svakog ću se dana s ponosom sjećati da mi je Old Shatterhand rekao da sam ispravio svoju grešku.“ Zabio je nož kraj mene u zemlju i iza toga se povukao tako tiho da ga ni ja nisam čuo, iako sam oštro osluškivao. Nakon izvjesnog vremena začuo sam iz daljine prigušen, otegnut zov zelembaća. Tim zovom mali Mimbrenjos je htio da mi kaže kako je uspio da se nesmetano povuče. Sada sam znao. da će mi bijeg uspjeti. Zaspao sam tako mirno kao da se već nalazim na slobodi i tek me je žamor logorskog života ujutro probudio. Moji čuvari oslobodili su me gunja, jer više nisu smatrali da je potrebna ta mjera predostrožnosti. Pretvarao sam se kao da sam još pospan te se okrenuo u stranu i povukao malo unazad tako da sam mogao nož, koji mi je bio blizu lakta, izvući iz zemlje. Kao što sam već spomenuo, ruke mi nisu bile onako čvrsto vezane kao ranije. Mogao sam prstima micati. Okrenuo sam se na trbuh. Moji prsti su napipali nož. Nisam ga mogao odmah pronaći. Međutim, trebalo je još dosta vremena dok ga nisam iz zemlje izvukao. Nakon toga imao, sam još muke dok nisam prstima spremio nož u prsluk i ondje ga namjestio tako da ne bude primijećen. Upravo u času kada sam bio gotov, okrenuli su me i oslobodili ruke, jer je došlo vrijeme za doručak. Doručak je bio veoma obilan, a iza njega je slijedio pokret. Sakupili su stoku, a zatim je počeli goniti naprijed. Crveni ratnici koji nisu bili potrebni još su neko vrijeme ostali na tom mjestu, jer su i onako lako mogli da stignu stado koje je sporo odmicalo. Nakon nekih dva sata razdvojili su se u dva odreda. Manji odred je ostao da čuva zarobljenike. Čuo sam da će ih nakon dva dana pustiti na slobodu. To su zbog toga učinili kako hacijendero ne bi imao vremena da dovede pomoć i vrati plijen. Veći odred, na čijem se čelu nalazio poglavica, krenuo je lagano na konjima za stadom. Ja sam se nalazio u tom odredu vezan na konju i opkoljen sa pet novih stražara. Kada smo krenuli, čuo sam Mormona kako mi dovikuje:

134 „Farewell, master! Pozdravite mi đavola kada vam nude nakon nekoliko dana u paklu zaželio dobro jutro!“ Uspjela mu je đavolja majstorija u pogledu hacijende i bio je uvjeren da se i mene zauvijek otresao.

135 V U SUSRET STUPU MUĆENJA Naša povorka držala se pravca koji je vodio prema šumi ,hrasta života'. Meni je ovo ulijevalo nadu da ćemo naići na Mimbrenjo Indijance sa kojima sam zakazao sastanak kod onog hrasta. No kada sam malo bolje razmislio, uvidio sam da bi sukob Yuma i Mimbrenjosa za mene bila golema opasnost. Znao sam da će me Yume, u slučaju prepada, radije ubiti nego pustiti na slobodu. Da li bi taj susret između Yuma i Mimbrenjosa bio za mene sretan ili ne nije više bilo važno. Naime, kada su Yume stigli do šume, primijetio sam da su skrenuli udesno, dok su mladi Mimbrenjo dječak i njegova sestra — moji glasnici — skrenuli ulijevo. Oni su obišli šumu sa zapadne strane, dok smo se mi držali istočne. Suma je bila veoma velika i ova dva puta su se sve više razilazila, tako da je susret između mojih prijatelja i neprijatelja bio nemoguć. Već je i večer nastupila, a mi još nismo stigli do kraja šume, te smo se morali ulogoriti na njezinom rubu. Čekao sam na znak mladog Mimbrenjosa. Oglasio se tek kada smo bili večerali i kada sam ponovo bio uvijen u gunj. Dakle, bježati danas nisam mogao, ali sam ipak bio veoma miran, znajući da mi se pomoć nalazi u blizini i da će se pridržavati mojih uputa. Po jačini glasa sam zaključio da je negdje u blizini. To je bilo moguće jer smo se nalazili uz samu šumu koja mu je pružala siguran zaklon. Ujutro „smo nastavili put. Izgleda da je poglavici dosadilo sporo jahanje iza stada. Riješio je da požuri naprijed i da ih sačeka na mjestu gdje će se uveče ulogoriti. Poveo je sa sobom polovicu svojih ratnika, kao i mene sa mojim čuvarima. To mi je poprilično pobrkalo račune. Ovako, Mimbrenjos nije mogao da nas slijedi, već se morao oprezno držati iza stada. Zato je stigao u blizinu logorišta tek iza zadnje grupe

136 i znao sam da ću kad on stigne ponovo biti umotan u onaj gunj. Opet neću moći misliti na bijeg. Kako sam pretpostavljao, tako je i bilo! Još prije podne iza sebe smo ostavili šumu. Do podneva smo jahali krajem koji je djelomično bio obrastao travom, a djelomično bio pust, te smo se zaustavili kako bi se odmorili nekoliko sati, a i zato da jedemo. Popodne smo sličnim krajem prolazili i zaustavili se na prostranoj zelenoj ravnici. Jeli smo, a iza toga su me opet umotali. Bilo je isto kao i sinoć, osim što se Mimbrenjos zbog ravnog kraja nije mogao toliko približiti. Tek kada je počeo da se hvata mrak, stigla su i stada. Kratko iza toga začuo sam trostruki zov zelembaća, i to sa udaljenosti od najviše tri stotine koraka. Tako blizu dječak se mogao samo po noći zadržati. Morat će se još prije zore povući kako ga ne bi primijetili. To siroče čak je i san žrtvovalo a da ja od toga nikakve koristi nemam. Isto tako je bilo slijedećeg, pa i četvrtog dana. Ako se ponekad i pokazao zgodan momenat, Mimbrenjosa nije bilo u blizini, a kada sam po njegovom znaku znao da je u blizini, bila mi je prilika već izmakla. Međutim, peti dan je nagovještavao da ću imati sreće. Još od ranog jutra put je vodio preko stjenovite uzvisine, kroz uzane doline i tamne gudure. Ovdje se nisu mogli razdvajati jer bi u tom slučaju bio potreban dvostruko veći broj goniča. Slutio sam da će danas doći do odluke. Tokom logorovanja, u podnevnim časovima — još me nikada nisu umatali, a priroda okoline dozvoljavala je mom pomagaču da se približi koliko god je to zaželio. Još prije no što je sunce bilo na zenitu, prolazili smo surim, veoma krivudavim klancem, koji se odjednom otvarao prema zelenoj ravni. Stoka se naprosto nije mogla zadržati. Pojurila je iz tjesnaca na primamljivu livadu, te se za tili čas razmiljela — pa su jahači samo uz krajnji napor uspjeli da je ponovo sakupe. Poglavica je naredio mojim čuvarima da me odvežu i skinu sa konja. Sjeli su kraj mene. Nalazili smo se u samoj sredini logora i ležao sam na udaljenosti od nekih četiri stotine koraka od izlaska iz klanca. Poglavica je izdao naređenje po kome sam zaključio da danas više nećemo putovati. Dugačak put tokom zadnja četiri dana toliko je

137 iscrpao opljačkana stada da je bilo prijeko potrebno da se barem do sutra ujutro na miru odmore. Zbog dužeg zadržavanja podigli su šatore, što tokom posljednjih dana nisu činili. Dok su ostali obavljali svoje poslove, prišao je poglavica i sjeo do mene. Upravo u tom času oglasio se prvi zov zelembaća a da nijedan Indijanac na to nije obratio pažnju. Velika Usta je prekrstio noge i ruke i neko vrijeme gledao u svoju desnicu koju sam mu ranio, a zatim mi dobaci prodoran pogled. Vidio sam da želi govoriti, iako do sada nije izustio ni jedne riječi. Moji čuvari gledali su u zemlju. Nisu gledali ni u mene, a ni u poglavicu. Sa strahopoštovanjem su očekivali trenutak kada će poglavica otpočeti da se mjeri sa Old Shatterhandom ako ničim drugim a ono bar riječima. Budući da bi mi prkosna šutnja samo pogoršala stanje u kojem sam se nalazio, odlučio sam da mu odgovaram. Započeo je ovim pitanjem: „A ti se zoveš Old Shatterhand?“ „Ne zovem tako samog sebe, već su mi to ime dali slavni bijeli i crveni ratnici.“ „Pogriješili su. Buka ti je sputana. Ona sada nije u stanju niti crva da zgnječi, a još manje čovjeka. Vidi koliko te se bojim!“ Iza ovih riječi pljunuo je na mene. Savladao sam se, ostao miran i odgovorio: „Ako je moje ime lažno, kao što ti tvrdiš, tada se u tvom imenu skriva velika istina. Zovu te Velika Usta, a stvarno i imaš veliku gubicu kojoj nema premca Da sam na tvome mjestu, time se ne bih ponosio. Nije nikakvo junaštvo pljunuti u zarobljenika i to kada se ne može braniti. Radije mi pokaži tvoju pravu hrabrost: skini mi spone i bori se sa mnom! Tada će se pokazati tko će koga razmrskati, ti mene ili ja tebe.“ „Umukni!“ zagrmio je. „Sličan si žapcu koji negdje tamo otraga krekeće. Nema čovjeka koji njegovo kreketanje ne prezire.“ Naime, upravo se tog momenta začu drugi zov zelembaća. Na osnovu poglavičinih riječi, nisam se ustručavao da pogledam prema izlazu iz klanca, jer se nisam morao bojati da ću kod svojih čuvara pobuditi sumnju. Zov moga malog Mimbrenjosa dopirao je iz blizine i

138 slutio sam da se skriva odmah iza prve isturene stijene gudure. Podigao sam još malo više glavu kako bi primijetio da onamo gledam. I stvarno, ugledao sam malenu, tamnu ruku dječakovu koja se samo za trenutak bila pojavila iza kamena i ponovo nestala. Čvrsto sam riješio da sada bježim. U roku od četvrt sata moram biti ili slobodan ili mrtav. Povodeći se za tim mislima, odgovorio sam mu tako da bi u drugom nekom slučaju bio veoma smiješan: „Ja ne prezirem to kreketanje, štaviše, ja mu se veselim. Poznaješ li glasove životinja?“ „Poznajem ih sve.“ „Nisam tako mislio, naime, razumiješ li govor životinja?“ „Nema čovjeka koji ga razumije!“ „A vidiš, ja ga razumijem. Želiš li da ti kažem šta mi je žabac htio saopćiti?“ „Reci mi, reci!“ odgovorio je uz posprdni smiješak. „Žabac mi javlja da ćeš još danas imati veliki gubitak i da ćeš se vratiti istim putem kojim si i došao.“ „Veliki Duh ti je pomutio pamet!“ „Nije, već mi izoštrio i otvorio oči. Čujem pucanje, čujem topot vaših konja i bijesni urlik vaših ratnika. Vi ćete se boriti sa dva čovjeka, jednim velikim i jednim malim, i nećete ih moći pobijediti. Past će sramota na vas i ismijat će vas oni kojima se sada Podrugujete.“ Već je otvorio usta da mi ljutito odgovori, no smirio se, opustio ruke, zagledao se u moje lice, pa sumnjičavo reče: „Jesam li te dobro razumio? Old Shatterhand nije budala, već lukav lisac. Njegove riječi imaju neki smisao, iako su pomalo zagonetne. Šta si htio reći? O kakvoj si sramoti govorio?“ „Razmisli, pa ćeš sam doći do odgovora! A ako ne uspiješ naći odgovor, počekaj i doživjet ćeš ga!“ Sav se udubio u misli, zakolutao očima te viknuo: „Otkrio sam! Znam! — Vjeruješ da ćeš moći umaći i da ćemo pojuriti za tobom do doline s one strane hacijende u kojoj sigurno još i sada na tebe čeka Mimbrenjos, ono malo pseto. Nadalje, računaš da

139 ćemo se ondje boriti s tobom i njime i da vas nećemo pobijediti. Željan si slobode i sanjaš o njoj otvorenih očiju. Pamet ti se pomutila...“ Zastao je usred govora. Sjetio se nečega. Prišao mi je i počeo pregledati spone. Ustanovivši da je sve u redu sa sponama, sjeo je na staro mjesto i nadmeno se smiješeći reče: „Sada znam u čemu je stvar: Old Shatterhand želi da me razjari kako bi se smijao kao da sam dijete. No to mu neće uspjeti. On namjerava da unese u nas nemir pa da učinimo kakvu grešku. Da, on ne čini ništa nepromišljeno, no u ovom slučaju će se prevariti.“ „Uff, uff!“ viknuše čuvari u znak potvrde. Obrativši se meni, nastavio je: „Old Shatterhand je ubio moga sina, Mala Usta, i zato mora da umre. No, on je hrabar čovjek, a čuo sam da je oduvijek bio prijatelj Crvenokožaca. Zbog toga ću mu se pokazati milostivim i dozvoliti mu da sam izabere način smrti. Želi li da bude strijeljan?“ Znao sam da iz njegovih riječi govori poruga i odgovorio: * „Ne, ne odgovara mi. Želio bih da doživim devet puta deset godina, a tek onda mirno da zaspim, pa da se s one strane života ponovo probudim.“ „Ovako završavaju kukavice! Old Shatterhand je međutim zavrijedio drugačiju smrt. Takav čovjek mora da iskusi sve vrste mučenja a da ne trepne okom. Kod nas će imati prilike da stekne ovakvu slavu. Najprije ćemo mu zdrobiti ruke i noge, zbog toga što je povrijedio ruke mom bijelom prijatelju Meltonu.“ Promatrao me je i čekao da vidi kakav je utisak ostavio na mene njegov dražestan nagovještaj. „To je dobro!“ kimnuo sam smiješeći se. „Iza toga ćemo mu probosti ruke i noge i sa njih kidati nokte.“ „Tome se veselim.“ „Zatim ćemo ga živog skalpirati.“ „Odlično, da sam mrtav, ne bih osjetio.“ „U međuvremenu ćemo čekati da rane zacijele kako bi stekao snagu za nova mučenja.“ „To mi je drago, jer inače nove ne bih dobro podnosio.“

140 „Samo se nemoj rugati! Ubrzo će ti proći volja za ruganjem, jer ja ti kažem: odrezat ćemo ti vjedje i nećeš moći više spavati. Stavit ćemo ti noge u vatru, objesit ćemo te za noge, gađat ćemo te noževima, mi...“ „Dosta!“ prekinuo sam ga i glasno sam se nasmijao: „Od svega toga neće biti ništa. Old Shatterhandu nećete moći ništa učiniti na žao pa da vas je i hiljadu ratnika, jer je i to premalo. Za tako što su potrebni drugačiji ljudi. Ti si me maloprije uporedio sa žapcem. Ja bih vas mogao uporediti još i sa mnogo odvratnijim životinjama — no od toga ću odustati. Međutim, jedno vam moram reći, da se vi mene morate bojati mnogo više nego ja vas.“ U tom času dopro je do mene treći zov Mimbrenjo dječaka. Poglavica ljutito viknu: „Čuješ li ono kreketanje? Tako i ti krekećeš. Uskoro ćeš vidjeti tko se koga boji. Od sada ću biti stroži kako bih ti izbio iz glave volju za bijegom. Koliko je istinit zov toga žapca, toliko je istinito da si izgubljen.“ „Varaš se, jer koliko je istinito da ga čujem, toliko je istinito i da mi nećete moći ništa nažao učiniti.“ „Dobro, dokazat ću ti. Od sada ćeš uvijek biti čvrsto umotan u gunj kada god ne budeš na konju, pa onda gledaj kako ćeš umaći! Odriješite mu ruke i dajte mu mesa. Iza toga ću ga lično umotati u gunj. Od sada ću to uvijek sam činiti kako bi mu iz glave izbio svaku nadu u bijeg.“ Igrao sam na veoma opasnu kartu dok sam govorio o svome bijegu. Bio sam čvrsto ubijeđen da će mi uspjeti. Jedan od čuvara donio mi je mesa, dok su mi ostali skidali spone sa ruku. Čas odluke se približavao. I unatoč tome bio sam veoma staložen, što je u takvim slučajevima veoma važno. Tko god u takvim trenucima oklijeva i dršće, teško se odlučuje. Isjekli su mi komad krtine li tanke režnjeve koje sam lako mogao sažvakati bez upotrebe noža. Jeo sam polako i mirno kao da me drugo ništa ne zanima osim jela. Bio sam ustao sa zemlje, sjeo i držao noge i ruke tako da sam sve vezove mogao jednim zamahom prerezati. Život mi je visio o koncu!

141 Poglavica me je mrko promatrao. Izgleda da se uzbuđivao zbog moje pretvorne mirnoće. „Brže, brže!“ obrecnuo se na mene. „Nisam raspoložen da dugo čekam.“ Bilo mi je sada najpotrebnije da dobijem na vremenu, i to zbog toga što sam se morao sagnuti gornjim dijelom tijela kako bih mogao da izvučem nož. Pretvarao sam se sada kao da su me njegove riječi uplašile te od straha ispustih iz ruku meso. To je bila prilika da se sagnem kao da želim da ga podignem. Poslužio sam se lijevom rukom i bio sam siguran da su oči svih bile upravljene na meso i moju ljevicu. Desnicu sam zavukao pod prsluk. „Bože?“ upitao sam. „Dobro, neka bude odmah. Pazi!“ Kod tih rijeci britka oštrica noža već je bila na remenju. Jedan potez — skočio sam na noge, desnom nogom sam udario poglavicu po ramenu, preskočio ga i u divljem trku odjurio prema klancu. Umalo što nisam iščašio nogu dok sam preskakao poglavičinu glavu, no morao sam izdržati. Tako je i bilo. Dok sam u velikim skokovima jurio preko travnjaka, primijetio sam da je iza. mojih leđa zavladala trenutačna tišina od iznenađenja. Skamenili su se od čuda jer se obistinilo ono što su smatrali nemogućim. Ali tada — jedva da sam odmakao stotinu koraka — zaorio se urlik kao da je hiljadu đavola zavrištalo. Ja se nisam osvrtao već jurio dalje. Morao sam napregnuti sve svoje snage kako bih stigao do konja. U kakvom sam stanju bio, ne bih mogao dugo izdržati. Uto se iza stijene pojavi moj Mimbrenjos. Svoju pušku držao je u desnici, dok mi je lijevom dodavao moju brzometku. Nije me sačekao, već je krenuo prema meni. Na pola puta upitao sam ga: „Jesu li konji tu?“ „Nisu, nalaze se iza prvog zavoja.“ „Koliko daleko?“ „Sto puta pet koraka.“ O teško meni! S ovim mojim ukočenim nogama neću moći pretrčati pet stotina koraka a da me ne dostignu. Morat ću se braniti puškom. Još u bijegu istrgnem dječaku pušku iz ruke, opipam zatvarač i uvjerih se da je sve u redu. Sada sam se osjećao sigurnim. Zaustavio sam se i okrenuo prema progoniteljima. Opazio sam da su u brzini

142 zaboravili ponijeti puške. Medu njima zavladala je zbrka. Jurili su urlajući bez ikakvog reda prema meni, a ispred svih poglavica sa mojim čuvarima. „Natrag, ili ću pucati!“ zaprijetio sam im. Ne obazirući se na moje upozorenje, Yume su se sve više približavali. Na stotinu koraka ispred mene opalio sam dva hica. Nisu stali, već produžili. Na devedeset koraka opalih opet dva puta. To se ponovilo i na osamdeset, sedamdeset, šezdeset koraka. Ispalio sam ukupno deset metaka i svaki put pogodio po jednog od progonitelja, i to u kuk. Padali su pogođeni. Ostali su stali zabezeknuti. „Natrag!“ viknuo sam još jednom. „Sve ću vas pobiti!“ Još dva sigurna pogotka. Hrabri Mimbrenjo stajao je kraj mene i također pucao. Dok sam ih ja samo onesposobljavao, on je sijao smrt. Progonitelji su stali, nisu se usudili da produže. Mnogi su pojurili natrag po svoje puške, međutim, jedan, zaslijepljen od bijesa, usudio se poletjeti prema meni — to je bio poglavica. Napao je kao razbjesnjela životinja lamatajući nožem, jedinim oružjem, i to u lijevoj ruci, jer mu je desna bila ranjena. Bila je sa njegove strane prava ludost da takvom stanju pojuri na mene. Ovakvu nepromišljenost moglo je da opravda samo njegovo uzbuđenje... Iako mu je bilo jasno da mu je život u mojim rukama, meni u tom času do njega nije bilo stalo. Desnicu sam mu i onako već onesposobio i odlučih da mu poštedim ljevicu. Zbog toga sam odlučio da ga udarim po glavi. Približavao mi se s nožem visoko uzdignutim, spremnim na ubod. U času kada je oštricom zamahnuo prema meni, odskočio sam u stranu i potegnuo kundakom. Dok je njegov udarac otišao uprazno, ja ga oborih svojim kundakom i on se onesvijesti. Njegovi ljudi, koji su ovo pratili, počeli su vikati na sav glas. Vjerovali su da sam poglavicu oborio jedino zato kako bih ga ubio. Oni koji su odjurili po puške upravo su se vraćali, a drugi opet trčali da dovedu konje. Nismo se smjeli duže zadržavati. Pojurili smo u klanac da se što prije dočepamo konja. Dječak je bio brži od mene i pretekao me je. Dok sam ja prevalio tek oko tri stotine koraka, on je već bio nestao iza zavoja. Odmah iza toga pojavio se na konju vodeći i moga za uzde. Pojurio je prema meni i stao. Uzjahao sam upravo u trenutku kada su

143 iskrsli prvi puškama naoružani Yume. Pucali su, no zbog brzine veoma su loše gađali. Okrenuli smo konje, podboli ih i pojurili u klanac, natrag istim putem kojim, smo došli prije podne. Dakle, bio sam na slobodi, ali sam se i unatoč tome morao pozabaviti nečim drugim. Hacijendero je bio upropašten. Smatrao sam da bi ovaj u najmanju ruku morao ponovo doći do svoje stoke. To bi se moglo ostvariti jedino onda kad bi Mimbrenjosi, koji treba da stignu, imali vremena da ih preotmu od Yuma. Ja, na žalost, nisam znao gdje su njihovi pašnjaci. Od hacijende pa sve do ovog mjesta putovali smo četiri dana. Zbog dužeg odmora računao sam da do njihovog naselja imaju vjerojatno još daljnjih četiri dana. To bi vrijeme bilo prekratko za izvođenje moga plana. Pa zar se ne bi moglo nešto poduzeti da Yume na njihovom putovanju zadržim? Da, moglo bi se! Treba samo da ih namamim i dopustim da me gone što dalje. To će mi uspjeti, jer im je mnogo stalo da mi se osvete. Bio sam siguran da će oni sve poduzeti samo da bi me ponovo uhvatili. Ako im stotinu ratnika nije bilo dovoljno da me spriječe u bijegu, koliko će im trebati onda ratnika da me ponovo uhvate? U svakom slučaju više No toliko ih nije bilo, štaviše, bilo ih je čak i četrnaest manje. Onu dvanaestoricu ranjenika trebalo je prije svega njegovati. Teško da je i jedan od njih bio sposoban da produži put. Hitac u kuk je vrlo često opasan i po život Tko će im dalje goniti stoku? Razmišljajući o svemu tome, došao sam do zaključka da će Velika Usta, čim se osvijesti, poduzeti slijedeće korake: stado će do daljnjega morati ovdje ostati, gdje će imati dovoljno trave za pašu. Isto teko i ranjenici, s onoliko ratnika koliko ih je potrebno za njihovu njegu kao i za čuvanje stoke. Ostali će krenuti u potragu za Old Shatterhandom kako bi vratili čast svome plemenu. Prema svemu ovome računao sam da ću iza sebe imati četrdeset do pedeset progonitelja. Lako sam im mogao pobjeći i izmaknuti samo da sam skrenuo udesno ili ulijevo. Međutim, ja nisam ovako postupio, jer bi to bilo pogrešno. Čim bi mi tragovi nestali u kamenu, oni bi se vratili svome stadu i nastavili put k svojim nastambama i hacijendero nikad više ni bi došao do svoje stoke. Kako sam želio da je preotmem i njemu predam, morao sam voditi računa o tome da mi tragovi ostanu vidljivi.

144 Da bih to postigao, držao sam se puta koji vodi do hacijende. Nisam smio da se žurim, jer što mi se više približe, tim će revnosnije nastojati da me uhvate i neće pomišljati da se natrag vrate. Ako kod ,hrasta života' još i na Mimbrenjose naiđem, mogao bih uz njihovu pomoć zarobiti čitavu četu i pojuriti natrag po stoku i predati je vlasniku. Nema sumnje da je on bez stada ubogi đavo. Njegove kuće su se pretvorile u prah i pepeo, a vrtovi i šume su popaljeni. Jedino su mu još ostali pašnjaci, koji bez stoke nisu predstavljali nikakvu vrijednost. Čuo sam da u zadnje vrijeme Rije bio tako bogat kao prije. Povjerio sam svoje misli i svome mladom pratiocu. Moja je izlaganja primio s punim povjerenjem kao odrastao čovjek. On me ozbiljno upita: „Old Shatterhand dakle misli da se iza nas nalazi Pedeset Yuma?“ „Najmanje četrdeset do pedeset“, potvrdio sam. „Toliki broj nas neće odmah slijediti. Poglavica je u nesvijesti i ratnici će čekati dok se ne osvijesti pa da im izda naređenja.“ „To je tačno. No nekoliko ih je svakako pošlo za nama da utvrde naš trag i čekat će na ostale. Pokušat ću da razgovaram sa njima.“ „Da razgovarate?“ upitao je sav zapanjen. „Zar Old Shatterhand stvarno namjerava da razgovara s tim psima koji ga žele raskomadati? Jesi li svjestan kakovoj se opasnosti izlažeš?“ „Opasnost u koju si se ti upustio dok si me tražio poslije razaranja hacijende bila je mnogo veća.“ „Morao sam da ispravim svoju veliku grešku.“ „Zar ti nije sporo prolazilo vrijeme za svih onih dana dok si me čekao?“ „Strpljivom čovjeku nije ništa predugo, a mladić koji želi postati ratnikom ne mora da se samo vježba u hrabrosti već i da se uči strpljenju.“ „Ali ti nisi mogao da spavaš jer si po danu morao Ići za nama, a po noći svakog časa biti spreman na moj bijeg!“ „Ratnik mora znati savladati san. Uostalom, imao sam ja dovoljno vremena i za spavanje, jer sam uvijek polazio na počinak tada kada ste vi dalje krenuli, a odlazio sam za vama tek nakon nekoliko sati. Šta da su veoma sporo odmicala i nije mi bilo teško da ih sustignem.“

145 „Time si dokazao da ćeš postati hrabrim ratnikom i promišljenim savjetnikom na skupovima poglavica. Ti želiš da imaš ime. Čini se prvi put nađem kraj vatre sa tvojima, reći ću im da si zaslužio da ga nosiš.“ „Uff, uff!“ uzviknuo je ozarenih očiju i sav oduševljen uspravio se u sedlu. „Da, predložit ću im da ti ga dadu.“ „Hoćeš li? Moja zahvalnost bit će veća od samoga svijeta i trajat će dok živim!“ „Naumio sam da im dam prijedlog.“ „Oni će me tada upitati na koje mi je ime ukazao veliki Manitu i koji sam kumir našao. Ja im na ovo neću moći odgovoriti.“ Čim mladi Indijanac odraste i stekne izobrazbu u svemu što je potrebno da zna, a želi da postane ratnik mora poći u potragu za imenom. On se povlači u samoću kako bi uz post razmišljao o onome što dolikuje ratniku i slavnom čovjeku. Samoća, strogi post i razmišljanje nadražuju živce i on pada u grozničave halucinacije i prividne snove. Prva stvar, ili prvi predmet koji mu se u halucinaciji prividi, postaje njegovim kumirom, i to za čitav život. Tada on polazi naoružan u svijet i ne vraća se dok ga ne pronađe, prisvoji ga, izbori ili slično tomu. Taj se predmet, bez obzira na veličinu i oblik, ušije u kožu i brižljivo čuva. Kad god bi pošao u ratni pohod, uvijek ga nosi sa sobom, pričvršćenog za koplje. Običaj je da se to koplje prilikom logorovanja zabode pred šatorom u zemlju. Kod ratnika je kumir svetinja i najdragocjeniji predmet na svijetu. Za njega se on očajnički bori. Osobito je slavno prisvojiti kumir neprijatelja, ali je i velika sramota izgubiti ga, bilo u borbi ili na bilo koji drugi način. Smrtna je uvreda reći Indijancu da je „čovjek bez kumira“, i on neće mirovati sve dotle dok ne prisvoji kumir nekog neprijatelja kako bi ponovo stekao izgubljenu čast. Čim bi mladić našao predmet o kojem je sanjao, dakle svoj kumir, uzeo bi njegov naziv za svoje ime. Zbog toga se često i nailazi na najčudnovatija imena, kao na primjer „mrtvi pauk“, „iskidani list“, „dugi konac“, što znači da su dotični u potrazi za kumirom u snu najprije ugledali mrtvog pauka, iskidani list, dugi konac, zato im i služe kao kumiri. Ima i takvih slučajeva da se neki mladić istaknuo nekim naročitim junaštvom i njemu se dodjeljuje počasno ime vezano za

146 podvig. Takvo se ime mnogo više cijeni nego obično. Stoga sam svom saputniku odgovorio: „Ti ne moraš odgovoriti, ukoliko te budu upitali, Jer ću ih ja o svemu obavijestiti. „Ti?“ upitao je crveneći. „Da, jer imam za tebe jedno ime.“ Sagnuo je glavu da savlada ushićenje. Sigurno bi ine rado upitao za ime, no ovo bi bilo protivno pravilima skromnosti. Riješio sam da mu umirim radoznalost. „Zar se ne možeš dosjetiti na koje ime mislim?“ „Ne.“ „Tada mi reci koje je bilo prvo djelo kojim si se istaknuo.“ „Moje prvo djelo“, odgovorio je uzdahnuvši, „bilo je onda kada sam Olda Shatterhanda bacio u ruke neprijatelju.“ „To si i popravio. Tvoje prvo, istinsko djelo, bilo je moje oslobođenje. Šta misliš šta će reći tvoji ratnici kada za to čuju?“ „Čovjek koji svojim junačkim podvigom oslobodi, Olda Shatterhanda stiče slavu i njemu nije potrebno da ide u potragu za kumirom.“ „E pa dobro, ti si učestvovao u mom izbavljenju i pri tome ubio dvojicu Yuma. Dakle, kada se budemo iskupili oko vatre tvoga plemena, predložit ću vijeću staraca da ti se dodijeli ime Yuma-Shetar (tamanitelj Yuma). Ja sam uvjeren da će prihvatiti ovaj prijedlog.“ „Sigurno hoće!“ kliknuo je. „Čitavo moje pleme će cijeniti prijedlog Olda Shatterhanda i smatrati ga velikom časti. O Manitu, Manitu! Znao sam da ću uz Old Shatterhanda na svaki način steći prije ime nego bilo s kime drugim. Naši će mi ratnici zavidjeti, žene o meni pričati, a djevojke krilom za mnom gledati kroz šatorski otvor kada budem naseljem prolazio. Moj otac, Jaki Bivol, najviše će se radovati. Zagrlit će me i privući svome srcu. Moj mladi brat će se mnome ponositi. O, samo da je barem i on mogao uz tebe ostati. Vjerujem da bi i on sebi izborio ime slično mome.“

147 „Vjerojatno. Konačno, to se još uvijek može nadoknaditi. Nadam se da ću se s njim uskoro vidjeti. Ako je sličan tebi, neće mirovati dok mu tvoj otac ne dozvoli da i on učestvuje u pohodu protiv Yuma.“ „To je i moje mišljenje. Moj otac, veliki poglavica Mimbrenjosa, veoma je strog čovjek. On se baš ne obazire mnogo na želje svoje djece. Međutim, ovakva vrsta molbi će ga, samo obradovati i sigurno će je i ispuniti. Kako bi bilo divno kada bi se uz svečano proglašenje moga imena slavilo istodobno i njegovo!“ Razgovarajući tako ostavili smo za sobom ne samo zavojiti klanac već i nekoliko manjih dolina i kod svake okuke osvrnuli se da izvidimo jesu li progonitelji blizu. Međutim, mi ih nismo vidjeli, iako sam bio uvjeren da nisu daleko iza nas. Odlučio sam da se uvjerim u to i to čim stignemo do prikladnog mjesta. Pred nama se ukazala omanja prerija široka četvrt sata jahanja. Presjekli smo je i sklonili se s druge strane iza grma. Sjašio sam. „Zar se Old Shatterhand već sada želi odmoriti?“ upitao je Crvenokožac. „Ne. Hoću samo malo ovdje da se zadržim i porazgovorim sa Yumama.“ Izgleda da je moja namjera začudila dječaka, no rekao nije ništa. Skinuo sam sa konja zavežljaj s novim odijelom i presvukao se. Staro i onako već od prvog časa nije mnogo vrijedilo, a tokom mog zarobljeništva sve se više izlizale i već se počelo raspadati tako da sam već ličio na prosjaka. Obukavši novo, naprosto sam se preporodio. Nisam nikakav gizdavac, ali Indijanci Juga polažu mnogo više važnosti na spoljašnjost nego oni na Sjeveru. To se naročito zapaža kod Meksikanaca, jer se mnogo raskošnije i bogatije oblače od trezvenih Yankeea. Sioux ili Crow-Indijanac će odati poštovanje bijelom lovcu i onda kad se ovaj pojavi u dronjcima, dok se jedan Pima ili Jaqi ne može lako pomiriti s time da se i u loše obučenoj osobi krije valjan čovjek. Često je veoma važan prvi utisak. Da se ja na hacijendi nisam pojavio u starom odijelu, Timoteo Pruchillo bi mi jamačno povjerovao i ne bih morao da išamaram i bacim u potok njegovog drskog majordoma. Po tome se vidi da čak i u onom zabačenom kraju važi poslovica: odijelo čini čovjeka.

148 Preobučen, ličio sam na bogatog meksikanskog veleposjednika, na caballera koji je krenuo u posjetu odabranici svoga srca. „Uff, uff!“ uskliknuo je Mimbrenjo sav zadivljen ugledavši me dok sam izlazio iza grma. „Umalo da te nisam prepoznao“, rekao je, ali se odmah zastidi i sav pocrveni.“ Mi smo dječaci tebe upravo ovakvog i zamišljali dok su nam pričali o tebi i Winnetouu.“ Njegovo brzopleto priznanje ga je još više zbunjivalo. Vidio sam da mu moram pomoći i osloboditi ga tog osjećaja, te sam mu zato povjerio svoju pušku za medvjede i rekao mu: „Moj mladi crveni brat će sada ostati na ovom mjestu i pričuvati pušku, jer mi neće trebati. Čim se pojave Yume, pojahat ću im u susret i porazgovoriti malo sa njima. Ako bi se pojavili u većem broju i usudili se da me napadnu, povući ću se ovamo i mi ćemo se odavde iz grmlja braniti.“Šta jao sam iza prednjeg busenja i držao na oku put kojim smo stigli. Bilo je onako kako sam i naslućivao: i već nakon kratkog vremena uočio sam tri konjanika koji su u kratkim skokovima prelazili preriju. Pojahao sam prema njima i držao se kao čovjek koji bezbrižno ide svojim putem. Zauzeo sam pognuti stav i pretvarao se kao da sam umoran i ne obraćam pažnju na put. Ugledavši me, trgnuli su se. Uočivši da osim mene nikoga drugoga nema, produžili su dalje. Jednog čovjeka nisu se morali bojati. Pretvarao sam se kao da ih ne vidim, no pušku sam spremnu držao — i to preko sedla — za svaki slučaj. Znao sam da me neće odmah prepoznati, jer me u ovom odijelu još nisu vidjeli, a osim toga krajeve šarenog rupca, takozvane meksikanske gargantille, navukao sam na usta i bradu. Široki obod sombrera nabio sam na oči, tako da mi se od čitavog lica vidio samo nos. Sve su se više približavali. Čuo sam topot njihovih konja. Uspravio sam se, pretvarajući se kao da sam ih tek sada opazio, zaustavio konja kojega također nisu poznavali. Na nekih deset do dvanaest koraka ispred mene zaustavili su i oni svoje. Bila su to trojica od pet mojih čuvara, i to iz posljednje smjene. Jedan od njih oslovio me je s uobičajenom jezičnom mješavinom: „Otkuda dolaziš?“ „Sa hacijende del Arroyo“, odgovorio sam izmijenjenim glasom, što mi nije bilo teško, jer mi je marama bila prekrila usta. „A kuda ideš?“

149 „K Velikim Ustima, poglavici hrabrih Yuma.“ „U kakvom si stanju zatekao hacijendu?“ „Potpuno je uništena.“ „Tko ju je uništio?“ „Yume.“ „Zbog čega ideš k njima?“ „Hoću da pregovaram u vezi sa stadima koja su otjerali.“ „Po čijem nalogu?“ „Ja sam glasnik hacijendera, koji je spreman da otkupi stoku. Zato i idem poglavici Yuma da se s njime pogodim o cijeni.“ „Uzalud ti je trud jer on neće prodati stoku.“ „Otkuda to znate?“ „Mi smo njegovi ratnici.“ „Onda svakako znate šta će učiniti. Ja bih, međutim, ipak želio s njime razgovarati jer moram da izvršim nalog.“ „Čini mi se da ne znaš koliko je to opasno. Ratnici Yuma su iskopali ratnu sjekiru protiv bijelaca.“ „Znam, ali me to ne zabrinjava jer sam kao posrednik nepovrediv. Gdje su se ulogorili ratnici Yuma koji su bili na hacijendi?“ „Ti to ne moraš znati i nema potrebe da tako daleko jašeš. Budeš li polako produžio ovim tragom, ubrzo ćeš ugledati poglavicu sa pedeset ratnika.“ „Hvala vam. Zbogom!“ Pretvarao sam se kao da želim krenuti iako sam znao da bi me rado još štošta upitali. Meni je upravo i bilo do tih pitanja jer bih tako mogao lako doznati ono što je mene zanimalo. „Stani, pričekaj malo!“ odjeknulo je zapovjedničkim glasom. „Ti si nam govorio samo o hacijenderu. Da U je na putu za Ures bio u društvu bljedolikog, po imenu Melton?“ „Nisam vidio nikakvog bijelca po imenu Melton.“ „A možda jednog, po imenu Weller, i njegova sina?“ „Ni njih.“

150 „Tada vjerojatno nisi naišao ni na četu naših ratnika kod kojih su ti bljedoliki bili čitava dva dana zarobljeni?“ „Nisam. Razgovarao sam jedino sa hacijenderom.“ „A gdje?“ „U ruševinama njegove kuće. Svratio sam do hacijende da mu vratim pozajmljeni novac. On želi sa njime otkupi stoku, pa me je zamolio da pođem za ma i s njima pregovaram.“ „U koga je novac, u tebe ili u njega?“ „Razumije se da je u njega.“ Još me uvijek nisu prepoznali. Zurili su jedan u drugoga. Onaj koji je do sada govorio, rekao je, ne obazirući se što sam ja prisutan: „Bit će da se nešto dogodilo. Hacijendero je još uvijek tu, a ostali bljedoliki nisu s njima. Nije čak ni naše ratnike vidio, iako bi morali biti na putu prema nama. Hoće da otkupi stoku. Ima novaca. Lako bi moglo doći do naglog obrta. A gdje li su samo oni brojni strani bljedoliki sa svojim ženama i djecom na koje čekaju naša braća u planinama?“ Ostali su nijemo glavama kimali, a on se ponovo obrati meni: „Da nisi možda prije kratkog vremena susreo dva jahača?“ „Jesam. Bio je to jedan bijelac sa mladim Indijancem.“ „Kako je bijelac bio obučen?“ „Kao neki probisvijet.“ „Kakvo je oružje imao?“ „Vidio sam da ima dvije puške.“ „To se slaže. Onaj pas, Mimbrenjo, mu ih je donio.“ Ovo je rekao svojim drugovima. Iza toga nastavio je ponovo da me ispituje: „Jesu li brzo jahali?“ „Nisu“, odgovorio sam, dok sam pritezao jače uzde kako bih konja potjerao nekoliko koraka unazad. „Oni su sjahali.“ „Gdje?“ „Tamo iza mene u grmlju.“