Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

201 Prišao sam mu. Odveo me je malo podalje od ostalih kako nas ne bi čuli. Zaustavio se i prostrijelio me bijesnim očima. „Old Shatterhand je razgovarao sa Velikim Ustima. Iako nisam mogao da razaberem riječi, ipak nagađam o čemu je bilo govora.“ „Ako je tako, onda naprosto ne shvaćam zašto i dalje nisi ostao na svom mjestu. San ti je potreban kao i svima ostalima.“ „Kako mogu spavati kada vidim da se u našu sredinu uvukla izdaja?“ „Izdaja? Hoće li moj crveni brat da kaže koga smatra izdajnikom?“ „Izdajnik si ti!“ „Ja? Izdajica? Ako Jaki Bivol smatra Olda Shatterhanda izdajicom, bit će da je veliki duh pomutio tvoju pamet jer za mene ne može nitko reći da sam ikada bio izdajica. Baš te sažaljevam. Žao mi je što te moram kao prijatelja i brata isključiti iz našeg vijeća sve dotle dok ti se pamet ne razbistri.“ Iza toga ga ostavih i pođoh dalje. Međutim, on je pojurio za mnom i bijesno me zgrabio za ruku. „Šta si rekao? Tvrdiš da sam nerazuman? Ti misliš da, zahvaljujući svojoj umješnosti, možeš ne samo savladati svoje neprijatelje već i svoje prijatelje vrijeđati? Izvuci svoj nož i bori se sa mnom! Ovakva se uvreda može samo krvlju sprati!“ Ne samo njegove riječi već i izobličeno lice kazivali su mi da je ta stara prznica bila upravo razdražena. Istrgnuo je nož iza pojasa i zauzeo borbeni stav. Ja sam međutim ostao miran: „Na koji se način ovakva uvreda mora okajati to mogu jedino ja odrediti, a ne ti, jer sam ja uvrijeđen. Nazvao si me izdajicom. Postoji li veće uvrede za Jednog ratnika? Da mi je bilo koji stranac dobacio ™ riječ, udesio bih ga tako da se nikad više ne bi digao sa zemlje. Ali ako to čini prijatelj, moram povjerovati da je iznenada poludio. Ako se osjećaš uvrijeđenim u svojoj časti, ja za to nisam kriv, jer si mi dao povoda da o tebi tako mislim.“ „Ali ja sam u pravu! Ti hoćeš da pustiš na slobodu poglavicu Yuma — Velika Usta! Priznaj i sam da mi je moralo biti sumnjivo što si bio nasamo s njime i pregovarao dok smo mi spavali?“ Tada mu spustih ruku na rame i rekoh ozbiljnim glasom:

202 „Dok Old Shatterhand bdi, ostali mogu mirno da spavaju. Zapamti to dobro. Ništa ti više ne kažem!“ Htio sam ponovo krenuti, ali me je on opet zadržao i povikao: „Ne, nije sve gotovo! Ti se moraš boriti sa mnom! Uzmi nož, inače ću te probosti ako se ne budeš branio.“ Starčeva je vika probudila Indijance. I Winnetou se probudio, prišao nam je i upitao: „Zašto je izazvao moj crveni brat Olda Shatterhanda na borbu?“ „Zato što me je uvrijedio. Rekao je da mi se pomutila pamet.“ „Zbog čega je to tvrdio?“ „Zato što sam ga nazvao izdajicom.“ „Što je navelo poglavicu Mimbrenjosa da to kaže?“ „Old Shatterhand je stajao kraj poglavice Yuma — Velikih Usta — i s njime razgovarao.“ „Da li je posrijedi bila izdaja?“ „Da. Old Shatterhand je sam izjavio da će ga pustiti na slobodu.“ „I to je jedini razlog kojim želiš da opravdaš svoje ponašanje? Ja ti kažem da moj brat Shatterhand zna uvijek što čini. Da svi ljudi ovoga svijeta postanu izdajice, on bi jedini ostao vjeran svojim riječima!“ „To ti misliš a ja znam da nije tako. Uvrijedio me je i mora sa mnom da se bori!“ Bio je pravi užitak gledati kako je Winnetou odmjerio starca od glave do pete i čuti mu glas kad ga je upitao: „Da li se moj brat želi izvrgnuti ruglu pred svojim ratnicima?“ To je još više ražestilo Jakog Bivola. Divljački je zaurlao: „Zar me i ti želiš razjariti? Pogledaj samo moj stas i moje mišiće! Smatraš li da ću podleći?“ „Da! Samo kada bi Old Shatterhand htio, oštrica njegovog noža odmah bi ti se zarila u srce, ali on to neće učiniti.“ „Prava je kukavica ako se ustručava boriti sa mnom, i ja ću ga probosti!“ Winnetou skupi vjedje, dok mu se lice uozbilji. Po tome sam zaključio da se Apač zatvorio u sebe. Slegnuo je ramenima i rekao:

203 „Jaki Bivol je odlučio da se izloži ruglu. Old Shatterhand će se s njime boriti. Koje uslove postavlja moj brat?“ „Borbu na život i smrt.“ „Noževima?“ „Da, noževima!“ „Kada?“ „Odmah sada.“ „Po kojim će se pravilima voditi borba noževima?“ „Ni po kojem pravilu. Udarat ću nožem kako me god bude volja.“ „Kako će se postupiti ako jedan izgubi nož? Smije li ga drugi probosti?“ „Ako može, neka učini. Onaj drugi se može boriti i pesnicama i smije svoga protivnika zadaviti.“ „Neka mi moja dva brata dozvole da budem sudac. Spreman sam, i borba na život i smrt može otpočeti.“ Oči starog gunđala zabljesnule su od želje za borbom. Iako me je poznavao, u ovom času nije ni pomislio na ono što je sa mnom ranijih godina doživio. Njegova srdžba ga je činila nepromišljenim. Kad bi se u njemu stišao bijes, znao je biti najljubazniji čovjek, to jest onoliko ljubazan koliko umije da bude Indijanac. Njegova žestina mu je već mnogo puta naškodila i on bi već odavno izgubio kod svoga plemena svako poštovanje da nije bio valjan voda i divovski Jak muškarac. Imao je oko šezdeset godina, divno tjelesno građen, snažan i još uvijek veoma pokretan, što je kod drugih ljudi istih godina veoma rijedak slučaj. Dakle, bio mi je dorastao protivnik. Zapravo sam bio u lošijem položaju jer sam morao da ga poštedim, a je on namjeravao da se ozbiljno bori. Što se mene tiče ja bih prihvatio dvoboj. Međutim, on bi smjesta nasrnuo nožem na mene, pa bih Se na kraju morao braniti. I protiv svoje volje stao Sam Pred njega i povukao nož, ali lijevom rukom. To sam učinio zato da mi desna ruka ostane slobodna. U svom bijesu to nije ni primijetio. Mimbrenjosi su čuli i vidjeli o čemu se radi pa su došli bliže. Zarobljeni Yume su nastojali da zauzmu takav položaj kako bi i unatoč

204 svojoj sputanosti mogli vidjeti borbu. Svi su s najvećom napetošću u nas gledali, samo su sinovi poglavice ostali mirni i hladnokrvni. Nisu htjeli da se primijeti da su zabrinuti. Budem li ja pobjednik, znači da ću ubiti njihovog oca, a ako me ipak Jaki Bivol nadjača, tada sam propao, ja koga mladići toliko poštuju. Šta li smo jedan prema drugom na udaljenosti od pet koraka i držali noževe u rukama. Jedan drugog smo oštro promatrali. Prije no što je dao znak za početak, Winnetou upita: „Da li poglavica Mimbrenjosa, u slučaju da pogine, ima da izrazi neku želju?“ „Ja neću poginuti!“ nasmija se zlobno Jaki Bivol. „Daj znak i moj će nož odmah probosti Olda Shatterhanda!“ „A ima li možda moj bijeli brat kakvu želju?“ upitao je sada mene Apač. „Da. Ako me Jaki Bivol probode, tada mu reci da sam mu ja spasio djecu i njegovom sinu dao ime. Možda će onda biti oprezniji s prijateljima kojima duguje zahvalnost.“ Htio sam namjerno da ga na to podsjetim, da starca malo opametim, ali sam se prevario, jer je on još bješnje nastavio: „Izdajica ne može nikada računati na zahvalnost Hoću da vidim krv, krv!“ Borba je dakle bila neizbježna. Ako sam i namjeravao u početku da s njime što blaže postupim, osjećao sam da je i moja krv počela da vri, te sam odlučio da mu dam dobru lekciju. Winnetouu sam dao znak. Podigao je ruku i rekao da ga svi čuju: „Gledaoci neka ostanu svi na svome mjestu. Nitko ne smije da se makne dok ja ne dozvolim! Neka otpočne borba. Howgh!“ Tko će otpočeti? Ja neću! Riješio sam da već kod prvog naleta onesposobim poglavicu. Nisam smio oklijevati jer što se duže budem izlagao nožu protivnika, to će biti veća opasnost po mene, jer bi me mogao pogoditi. Jaki Bivol stajao je uspravno kao kakav kip. Zar ni on nije htio biti prvi? Koliko god mu je tijelo bilo nepokretno, u njegovoj je duši vjerojatno izgledalo drukčije. Živahni plamen njegovih očiju govorio mi je da je samo zbog toga stajao mirno kako bi mi oči' umorio i onda se iznenada bacio na mene. U tome se nisam prevario, jer je odjednom

205 nešto zaplamsalo u njegovim očima. Tog momenta sam bacio nož, jer sam bio uvjeren da će sada skočiti na mene. I stvarno, već je i nogu bio podigao, ali ju je ponovo spustio i viknuo: „Vidite li da se Old Shatterhand boji. Nož mu je ispao iz ruke jer su mu se od straha prsti rastvorili.“ Umjesto odgovora sagnuo sam se kao da želim podići nož. Znao sam da će Jaki Bivol — kao iskusni ratnik — iskoristiti ovaj trenutak. I stvarno, izveo je odlučni skok, a time je bio zapečaćen njegov poraz. Budući da sam se ja sagnuo, to je morao učiniti i on zbog visokoga stasa, ako je mislio da me pogodi u leđa. Ja sam se međutim hitro okrenuo u stranu i uspravio se. Zahvaljujući tome, našao sam se kraj njega, dok je on u sagnutom položaju zamahnuo prema onom mjestu gdje sam se maloprije nalazio. Sada mi se pružila zgodna prilika da ga pesnicom svom snagom udarim u potiljak, i on se poput vreće stropoštao na zemlju. Brzini pokretom mu istrgoh nož iz ruke i odmah iza toga okrenuh ga na leđa. Kleknuo sam mu na grudi u namjeri da mu stavim nož pod grlo. Međutim, to nisam učinio. Oči su mu bile otvorene i zurile staklenim sjajem prema nebu. Usta su mu bila širom otvorena. Tamno, vjetrom išibano lice, bilo je kao okamenjeno, tijelo mu je bilo nepomično. Uspravio sam se i rekao Winnetouu: „Poglavica Apača vidi da Jaki Bivol leži na zemlji pobijeđen a nož nalazi u mojoj ruci. Neka on odluči! tko je pobjednik!“ Apač je Prišao, kleknuo pred Mimbrenjosa da ga pogleda. Kada je ustao, lice mu je bilo veoma ozbiljno. a glas kao da mu je podrhtavao: „Poglavica Apača je govorio da će jaki Bivol još danas poći u vječita lovišta i imao je pravo. Saka Old Shatterhanda je kao stijena. Ona razmrskava čak i onda kada ne želi nekoga ubiti.“ To je bilo tačno. Ja nisam imao namjeru da ubijem Jakog Bivola. Snažan čovjek može udarcem pesnice vrlo lako nekoga ošamutiti, mada taj udarac boli i nekoliko sati. Ali baš ubiti može se jedino tako ako se protivnik pogodi u naročito osjetljivo mjesto. Gledaoci su i dalje stajali nijemi, a isto tako i oba sina Jakog Bivola. Ja sam se sagnuo da ga pregledam. Oči su mu bile ukočene kao u mrtvaca, dok su mi njegova otvorena usta ukazivala na kljenut. Srce mu je sporo otkucavalo. Znači, bio je još na životu. Pokušavao sam da mu sklopim vjedje. Uto je pokrenuo oči i

206 pogledom tražio nekoga, i onda se zaustavio na meni. Tada se u njima pojavio izraz užasa. Počeo je otvarati i zatvarati usne i njegovim udovima prođoše kratki trzaji. To je bio dokaz da je taj paralizirani čovjek pokušavao svom snagom da savlada kljenut. Ustao sam i rekao Crvenokošcima: „On nije mrtav. Njegova duša je još u njemu. Morat ćemo pričekati pa da vidimo hoće li joj se tijelo pokoravati kao ranije.“ Nato je Jaki Bivol ispustio dugi, prodorni krik. Podigao se munjevitom brzinom i počeo oko sebe mlatarati rukama. „Ja živim, ja živim! Umijem da govorim i mogu se kretati!“ Winnetou mi je uzeo nož iz ruke, pružio ga prema njemu i upitao ga: „Priznaje li Jaki Bivol da je pobijeđen? Old Shatterhand ga je mogao probosti, ali to nije učinio.“ Mimbrenjo je polako podigao ruke i ukočeno ih upravio prema meni. Na njegovom licu vidio se izraz užasa. „U šaci bljedolikog krije se smrt. Bilo je užasno biti na životu, a biti mrtav. „Neka Old Shatterhand zarije moj nož u srce, ali tako da više ne vidim i ne čujem!“ Ispravio se preda mnom i zauzeo stav čovjeka koji očekuje smrt. Uhvatio sam ga za ruku, odveo ga do njegovih sinova i rekao mlađemu: „Ja sam tvom starijem bratu dao ime, a tebi nudim „isto tako velik poklon: poklanjam ti oca. Prihvati ga, ali mu reci da više nikada ne posumnja u Olda Shatterhanda.“ Starac me je ispitivački gledao. Zatim je oborio oči. „Ovo je gotovo gore od smrti! Moj život daješ u ruke jednom djetetu! Sve će stare babe uprijeti prst u mene i od jednih do drugih krezubih usta ići će glas da si me ti pobijedio i da sada pripadam jednome dječaku koji još ni imena nema. Ovako ću životariti do kraja u sramoti!“ „Nipošto! Nije nikakva sramota biti pobijeđen u dvoboju, a tvoj mladi sin će uskoro imati isto tako slavno ime kao i njegov stariji brat.

207 Ti nisi obeščašćen. Upitaj Winnetoua, a isto tako i najstarije iz tvoga plemena, pa će ti i oni to potvrditi!“ Ja sam se udaljio dok je on pošao na svoje mjesto i sav žalostan sjeo. I ostali su pošli na svoja mjesta, samo što mnogi od njih nisu mogli ponovo zaspati. Kada me je u utvrđeno vrijeme smijenio Winnetou, upitao me je: „Da li je moj brat Shatterhand ikada udario pesnicom koja ne samo što ošamućuje već i duši oduzima vlast nad tijelom?“ „Ne.“ „Bilo je strašno! Da li je ta uzetost mogla i duže potrajati?“ „Da, tjednima, mjesecima i godinama.“ „Onda je bolje da moj bijeli brat svoje neprijatelje odmah ubije. Jaki Bivol ti nikada više neće nametnuti borbu. Nagađam o čemu si razgovarao sa Velikim Ustima. Da li je on zatražio da ga već danas pustimo na slobodu?“ „Da.“ „A da li ti je rekao ono što želiš saznati?“ „Nije.“ „Neće ti ni reći, već će te slagati. Što si naumio u vezi s njime?“ Ono što je i moj brat Winnetou odlučio.“ „Umiješ da čitaš moje misli. Old Shatterhand i Winnetou nisu žedni krvi, ali mi nećemo moći da spasimo Velika Usta. Ako ga pustimo na slobodu, sva bi krivnja — zbog njegovih kasnijih zlodjela — pala na nas. On je smrtni neprijatelj Mimbrenjosa. Neka ga oni povedu sa sobom i sude mu po njihovim zakonima i običajima.“ Neočekivani, nametnuti dvoboj nije mogao da poremeti moj mir. Ja sam iza toga tako čvrsto zaspao da su me morali buditi. Krenuli smo u utanačeno vrijeme. Naše jahanje proteklo je bez ikakvih naročitih događaja.

208 VIII USPJEH ZA USPJEHOM Već je bilo gotovo veče kada smo stigli do uzanog klanca koji je vodio do logorišta onih Yuma koji su ostali da čuvaju stoku. Morali smo biti na. oprezu i zato smo poslali izvidnika. Ovaj nije smio da produži na konju jer bi se čuo topot kopita. Dužnost uhode preuzeo sam ja zbog važnosti poduhvata, a i zbog toga što sam već poznavao taj klanac. Kada je moj mladi prijatelj, Tamanitelj Yuma, to čuo, prišao mi je i rekao s puno poštovanja: „Old Shatterhand želi da uhodi neprijatelja. Ovaj kraj poznajem. Smijem li i ja poći?“ „Istina, potreban mi je pratilac kako bi mi poslužio kao čuvar, no ti si već dosta toga učinio i stekao ime. Tebi su svi putevi otvoreni ka velikim djelima, jer si sada ratnik. Ja ti više nisam potreban i radije ću nekom drugom otvoriti put ka slavi. Pošalji mi tvoga brata! Neka me on prati!“ „Srce Olda Shatterhanda puno je dobrote. Moj mladi brat znat će da se pokaže dostojnim tvoga povjerenja.“ Kolona je morala stati jer je u klancu mogao biti na straži jedan od Yuma, ili smo iz bilo kojeg drugog razloga mogli lako naletjeti na njega. Sjahali smo. a sam sa mladim dječakom Indijancem produžio pješice. Išao je za mnom a da nije izustio ni jednu riječ. Osvrnuo bih se katkada i uživao videći ga zadovoljnog. Bio je svjestan važnosti našeg zadatka i na njegovom se licu vidjelo da je veoma sretan i samouvjeren. Zbog toga što sam ja bio već stari ratnik, a on tek neznatni mladić, nije ni pomišljao da ide uporedo sa mnom. Ipak sam primjećivao da je kadšto ubrzao korake, ali bi se onda trgnuo i ponovo zaostajao. Izgleda da mi je htio nešto reći, ali se nije usuđivao da prvi progovori. Zato sam malo usporio korake i rekao:

209 „Neka moj mladi brat ide sa mnom uporedo!“ Smjesta me je poslušao. „Moj crveni brat želi nešto da mi kaže“, nastavio sam. „Znam što mu lebdi na usnama. Da li želi da mu ja to kažem?“ „Old Shatterhand može da govori kad god zaželi!“ „To je u vezi s tvojim ocem, Jakim Bivolom. Da li sam u pravu?“ „Old Shatterhand uvijek ispravno pogađa.“ „Htio si me upitati zbog čega sam njegov život predao u tvoje ruke? Sada možeš sve da mi kažeš kao da si mi drug.“ „Ako Old Shatterhand dozvoli, onda mu smijem reći da će moj otac umrijeti!“ „Zašto tako misliš?“ „Vidim to po njemu, a i Yuma Shetar je istog mišljenja. On će se ubiti jer neće moći da podnosi dvostruku sramotu.“ „Nije to nikakva sramota što sam ga oborio. I Winnetoua sam pobijedio prije no što smo se pobratimili. A ti ga sada pitaj da li se toga stidi! Razgovaraj o tome sa tvojim ocem. No, ti si govorio o dvostrukoj sramoti. Da li si ti mislio na to što sam ti ga poklonio?“ „Da.“ „Ja sam postupio ovako jedino radi toga kako bih ga poštedio poniženja poklanjajući mu život. On se u svom bijesu okomio na moj život. Da je on bio pobjednik, sigurno me ne bi poštedio, već ubio. Za njega bi bila velika sramota da sam mu poklonio život. Sada si ti vlasnik njegova života, a kako si mu ti sin, može ga od tebe primiti kao poklon a da se ne zacrveni. Da li me sada shvataš?“ Razmišljao je neko vrijeme te duboko uzdahnuo. „Bilo mi je teško pri srcu zbog oca, ali mi je sada laknulo. Old Shatterhandove riječi su veoma mudre. Moj otac će i dalje moći da živi a da se ni pred kim ne mora stidjeti. To ću mu reći. Budući da je moj slavni bijeli brat položio u moje ruke život moga oca, želim da i moj pripada njemu. Za OldaShatterhanda sam spreman da odem i u smrt!“ „Ja želim da živiš, postaneš hrabar ratnik i dobar čovjek. Dobrim čovjekom te ja ne mogu učiniti. Moraš sam nastojati da nikada ne učiniš nepravdu. Ali zato ću ti pomoći da postaneš hrabar ratnik.

210 Pobrinut ću se da uvijek budeš uza me dokle god se nalazimo u ovim krajevima.“ Nato je uzeo prst moje ruke, pritisnuo ga na svoje grudi i sav uzbuđen rekao: „Maloprije sam svom velikom bijelom bratu zaviještao svoj život, ali bih želio da ih imam nekoliko. Svi bi oni pripadali Old Shatterhandu!“ „Znam! Ti si zahvalan mladić, a čovjek koji je zahvalan kreće se takvim putem na komu cvjetaju još i druge vrline. Na vrijeme ih uberi, jer što je put dulji, to će ih manje biti, budući da su sve više obrasli trnjem koje tjera ruke ali i primamljuje da ih uberu.“ Mladić je duboko uzdahnuo. Moje rijeci su mu u srce prodrle i ondje naišle na plodno tlo. Uvijek sam se veselio kad god bi netko ovako uzdahnuo, jer je to bio siguran znak najdubljeg uzbuđenja. Dan se brzo približavao smiraju. U klancu je bilo već prilično mračno i zbog toga smo još više morali biti na oprezu. Bilo je dobro što je moj saputnik već naučio da hoda nečujnim koracima. Indijanci se još u ranoj mladosti uče toj vještini — jer je to stvarno vještina. Na kraju se ipak pokazalo da se u klancu nije nalazio ni jedan jedini neprijatelj. Stigli smo do njegovog izlaza pri zadnjem tračku dnevnog svjetla koji nam je omogućio da se još kako tako orijentiramo. Dok sam bio kod Yuma u zarobljeništvu, ulogorili smo se u blizini klanca. U međuvremenu su brojne, opljačkane životinje obrstile svu travu i pastiri bili Prisiljeni da podu malo dalje. Toliko su daleko otišli aa su konji i krave izgledali kao mali psi. Jedan od Yuma je sada dolazio prema izlazu iz klanca. Da bih provjerio koliko je mali Mimbrenjo nadaren, upitao sam ga: „Ti svakako vidiš onog Yumu koji nama u susret dolazi. Hoće li doći do nas ili će se vratiti sa polovine puta?“ „Doći će da bi sačekao ratnike koji su pojurili za tobom.“ „Zar to nije izlišno?“

211 „Nije. On treba da im javi gdje se nalaze njihovi drugovi, jer su se odavde morali udaljiti.“ „Ljudi bi i onako pronašli svoje drugove jer će pastiri na svaki način zapaliti stražarsku vatru.“ „Oni iz opreza neće zapaliti vatru. Još ne znaju da li im je uspjelo da te uhvate, a Old Shatterhand je u očima neprijatelja veoma opasan protivnik.“ „Hm! A zbog čega taj čovjek dolazi tek sada? Zašto još po danu nisu ovdje postavili stražara?“ „Zbog toga što bi oni koje očekuju po danu mogli da vide stada tamo napolju i vodič im ne bi bio potreban.“ „To je sasvim tačno. Dao si mi dobre odgovore. Ali nije dovoljno da čovjek nešto zna, već mora umjeti i djelovati.“ „Neka mi Old Shatterhand kaže šta treba da učinim! Ja ću ga poslušati.“ „Htio bih da uhvatim toga Yumu.“ Dječakovo brončano lice postalo je još tamnije uslijed uzbuđenja koje su moje riječi u njemu izazvale. „Old Shatterhand treba samo ruku da pruži i Yuma mu ne može umaći.“ „Zar nemaš i ti ruku?“ Oči su mu se zasvijetlile, ali se ustručavao. „To je ruka dječaka koji u prisustvu velikog ratnika ne smije da djeluje.“ „Ratnik ti daje dozvolu. Moraš da pokažeš svom ocu da si bio uz mene.“ „Ja ću ga tada ustrijeliti.“ „Nećeš. Njegovi bi drugovi čuli hitac. Kažem ti da ga želim imati kao zarobljenika.“ „Neka se Old Shatterhand izjasni što traži od mene i ja ću to izvesti.“ „Moraš sam znati šta treba da učiniš. Djelo ne bi bilo potpuno tvoje ako ti je potreban savjet. Razmisli dobro prije no što bude kasno!“

212 Provirio je prema onom mjestu gdje je Yuma stajao a zatim je otpočeo da osmatra okolinu. Na njegovom licu sam zapazio izraz poduzetnosti i odlučnosti. „Znam šta ću učiniti“, rekao je. „Mi sada stojimo na izlazu iz klanca. Iza ove stjenovite okuke možemo da gledamo na drugu stranu. „Yuma se neće zadržati na čistini, već zaci u klanac.“ „To i ja smatram vjerojatnim.“ „Uočio sam jedno skrovište u kojem ću se sakriti dok on ne prođe. Tada ću, šuljajući se, poći za njim i kundakom ga udariti po glavi i oboriti ga. Svojim ću ga lassom vezati.“ „Ako je skrovište dobro, tada plan nije loš. Gdje se ono nalazi?“ „Na stijeni, ta odmah iza naših leđa.“ Stajali smo zaklonjeni na izlazu iz klanca. Samo nekoliko koraka iza nas —na udaljenosti od dva metra — dizao se stjenoviti zid, visok otprilike kao čovjek. Prolaznik ne bi mogao da opazi čovjeka koji bi se iza njega sakrio. Zbog toga sam ga upitao: „Možeš li se popeti gore? Kamen je veoma gladak.“ „To nije ništa!“ odgovorio je bezbrižno. „Ja bih se još i više mogao popeti.“ „Samo će te čuti kada skočiš dolje.“ „Neću skočiti, već tiho skliznuti.“ „Onda brzo gore! Žurno je.“ „A gdje će se sakriti Old Shatterhand?“ „To je moja stvar. Nemoj računati na mene jer ti ne mogu pomoći! Ne budeš li brzo i odlučno djelovao, ubit će te.“ „Yuma neće uspjeti da ubije jednog Mimbrenja!“ rekao je ponosno. „Ja ću ga uhvatiti i on će umrijeti na kolcu.“ Bio je dobar penjač i brzo je, poput vjeverice, stigao na liticu uz koju se tako priljubio da ga ni Ja nisam mogao vidjeti. Bezbrižni prolaznik ga nikako neće moći primijetiti. Sada je bilo krajnje vrijeme da se i ja povučem jer je Yuma bio udaljen od nas najviše oko tri stotine koraka. Žurno sam pošao natrag dok nisam stigao do jednog velikog kamenog bloka iza kojeg sam se sakrio. Poduhvat mladog junaka i unatoč mojoj prisutnosti nije bio

213 bezopasan. Ako bi ga Yuma prije vremena primijetio i ako bi došlo do borbe, ne bih mu mogao dovoljno brzo priteći u pomoć jer nisam smio pucati. Zbog toga sam s velikom napetošću očekivao šta će se dogoditi pogotovo što sam ja bio podstrekač tog poduhvata i bio odgovoran za njegove posljedice. Izvođenje ovog poduhvata bilo je olakšano time što je u međuvremenu postalo još mračnije, a nastupio još jedan novi momenat na koji nismo računali. Naime, stigavši do klanca, Yuma je stao baš na ono mjesto gdje smo maloprije mi stajali i vršili osmatranja, a da nije uopće ušao u klanac. Bilo mu je naređeno da na onom mjestu stražari i počeo je polako hodati gore dolje. Pri tome se stalno vraćao do litice na kojoj se dječak nalazio, samo ne tako blizu da ga je dječak mogao odozgo kundakom pogoditi. Govorio sam sebi: mladi Mimbrenjo će čekati da mu se Yuma približi malo više. Strpljivo sam čekao. Već je u tome čekanju prošlo pet minuta. Bio je toliki mrak da sam pred sobom vidio jedva na dvadeset koraka. Napregnuto sam osluškivao. Upravo sam bio riješio da se tiho odšuljam do izlaza iz klanca, kako bih u slučaju potrebe mogao Mimbrenju brže priteći u pomoć, kad do mene dopre zvuk kao kad netko palicom udari po tikvi. To je bio udarac koji je bio namijenjen Yumi. Šta o sam i osluhnuo. Čulo se neko stenjanje, roptanje, a iza toga se ponovi onaj prijašnji zvuk. Yuma je dobio i drugi udarac kundakom. Sada više nisam morao biti zabrinut za mladog prijatelja, već sam mirno mogao čekati da vidim šta će dalje poduzeti. Ubrzo iza toga začuo sam korake i Mimbrenjo je polutihim glasom izgovorio moje ime. Otišao sam k njemu. „Kako je moj mladi brat izvršio svoj zadatak? je li uspio?“ „Da. Yuma se ispod mog skrovišta šetao amo tamo, Ja sam mu zadao udarac i on se skljokao dolje. Stenjao je i htio se pridići. Skočio sam i zadao mu drugi udarac od kojega je ostao ošamućen. Iza toga sam ga vezao lassom. Ne znam da li je još na životu ili sam ga ubio.“ „Hajde, da vidimo!“ Pošli smo do onog mjesta gdje sam pregledao Yumu. Bio je pri punoj svijesti. Udarci su ga ošamutili samo za kratko vrijeme. U pomoć nije zvao jer je znao da mu zov neće doprijeti do njegovih drugova. Sve što god je imao uza se postalo je plijen njegovog pobjednika, ali

214 rezultat je bio mršav. Džepovi su mu bili potpuno prazni, a od oružja je imao samo jedan nož, luk i tobolac u kojem je bilo nekoliko strijela. Priuštio bih svom malom junaku i bogatiji lov, jer kod Crvenokožaca važi geslo: što je više plijena, tim je veće junačko djelo. Naše uhođenje imalo je dobar ishod. Sada smo morali natrag. Trebalo je zarobljenika sa sobom povesti jer ga nismo smjeli ovdje ostaviti. Sa sigurnošću sam pretpostavljao da će doći smjena. Prije nego što do toga dođe, morat ćemo se vratiti ovamo da i njegovu smjenu uhvatimo, jer bi ovaj mogao dići galamu ako ne pronađe svoga prethodnika. Zbog toga sam upitao Yumu: „Poznaješ li me?“ „Old Shatterhand!“ odgovorio je prestrašeno. „Da, poznajem te!“ „Ako ti je život drag, moraš istinito odgovoriti na postavljena pitanja! Otkad sam otišao od vas, da li su pristigle i druge Yume?“ „Nisu.“ „Kada treba da te smijene?“ „Nakon dva puta onoliko vremena koje bljedoliki nazivaju jedan sat.“ „Ti ćeš sada s nama poći. Oslobodit ćemo ti noge aa možeš hodati.“ Skinuo sam mu lasso s nogu, privezao mu ruke uz tijelo, a zatim vezao za sebe da bih bio siguran. Pošli smo mnogo brže natrag, usprkos noći, nego što smo ovamo došli po danu, jer smo tada morali polako ići biti na oprezu zbog Indijanaca. Kada sam javio Winnetouu što smo vidjeli, rekao je: „Bit ce nam lako da ih pohvatamo, samo što ne povesti zarobljenike jer bi nas oni odali. Koliko bi Mimbrenjosa bilo dovoljno da iznenadimo neprijatelja, a da nam pri tome ni jedan ne umakne?“ „Dosta je polovina, ali je bolje da ih je nešto više jer čovjek uvijek mora da računa na eventualnosti.“ „A hoće li druga polovina biti dovoljna da čuva zarobljenike?“ „Da.“ „Tko će ovom polovinom zapovijedati?“ „Jaki Bivol, jer ćemo Winnetou i ja biti prisutni pri napadu. Šta više, potrebno je da najprije uhodimo Yume da bismo saznali kako su se

215 ulogorili. To ćemo nas dvojica morati da učinimo, jer će biti teško, budući da kod njih neće gorjeti vatre.“ „Ja bih radije zadržao kod sebe Jakog Bivola. Poslije dvoboja s mojim bratom Shatterhandom potpuno se promijenio. Svu je pažnju usmjerio samo na sebe i ne zanima ga više ono što se oko njega događa.“ „To ništa ne smeta da mu povjerimo nadzor nad zarobljenicima. Do sada nije na njih obraćao pažnju, ali će ubuduće biti budniji. Do dvoboja je došlo upravo zbog mržnje koju osjeća prema njima. Vjerovao je da im želim omogućiti bijeg, ako ne baš svima, a ono Velikim Ustima. Kako je odlučio da svi umru na stupu mučenja, siguran sam da neće učiniti nikakvu grešku. Ja ću govoriti s njime.“ Jaki Bivol nije čuo moj razgovor sa Winnetouom. Nije bio s nama i zbog toga sam pošao k njemu vodeći sa sobom njegovog sina i zarobljenika. „Zašto poglavica Mimbrenjosa ne sjedi sa Winnetouom?“ upitao sam ga. „Apač ima da mu nešto važno saopći.“ „Šta može biti važnije od moje slave koju sam izgubio!“ odgovorio je mračno. „Zar slava tvojih sinova za tebe nije isto toliko važna?“ „Da li govoriš o Tamanitelju Yuma?“ „Ne, već o tvom mlađem sinu.“ „Ovaj nema ni imena, a nije ni slavan. Na njega ne treba da mislim.“ „Varaš se. On će biti i te kako slavan ratnik. Upravo mi je pružio dokaz.“ „Možda za to što je s tobom pošao? Nije nikakvo junačko djelo uhoditi da li se Yume nalaze u klancu. To umije svaki Mimbrenjo dječak.“ „A da li svaki od vaših dječaka umije oboriti i zarobiti neprijatelja? Tvoj je to učinio. Ovdje pred tobom stoji Yuma kojega je tvoj sin zarobio. Ja sam se bio udaljio, dok je on vrebao Yumu, oborio ga i lassom vezao. Kada sam se vratio, bilo je već sve gotovo i nisam imao više šta da učinim.“

216 Sada je starcu ipak omekšalo srce. Ustao je i položio ruku sinu na grudi. „Iako si mi mlađi sin, ne moraš zavidjeti starijem bratu na imenu i njegovoj hrabrosti. Old Shatterhand je medu nama i on će ti pokazati put kojim ćeš i ti dospjeti do takvog imena. Zarobljenik je tvoj i ti ćeš mu na stupu mučenja zadati smrtni udarac.“ „Samo se pobrini da svi dospiju stvarno na stup mučenja,“ upozorio sam ga. „Zarobljenike ćemo sada ostaviti pod tvojim nadzorom, a isto tako i polovinu tvojih ratnika.“ „Hoćete li s onom drugom polovinom da zarobite Yume? Zar ja moram ovdje ostati? Zašto ne bih i ja učestvovao?“ „Zato što jedan od nas trojice mora ovdje ostati: Ti, Winnetou ili ja. Uvjereni smo da ćeš zbog mržnje koju osjećaš prema njima dvostruko biti na oprezu. Zarobljenici su tvoji, pa prema tome ih moraš ti i čuvati. Budi spreman da pođeš za nama čim ti pošaljemo glasnika!“ Jedva primjetno kimnuo je glavom u znak pristanka. Sada smo odredili one koji će nas pratiti. Iza toga smo uzjahali i pošli do izlaza iz klanca. Tamo smo sjahali i konje predali nekolicini čuvara. Jahali smo zbog toga da bi brže ovamo stigli, jer bi inače smjena mogla biti izvršena. Nestanak stražara bi izazvao veliku buku. Smjena straže morala je uskoro da se izvrši. Topot naših konja bi nas lako odao, te smo ja i Winnetou sjahali i počeli se šuljati u pravcu odakle smo stražara očekivali. Pravac mi je bio poznat. Zaustavili smo se na nekoliko stotina koraka ispred klanca čekali. Jedva su prošle dvije minute kada smo čuli da dolazi. Brzo smo se razišli, ja nalijevo, Winnetou nadesno. Kada je Yuma htio proći između nas, zgrabili smo ga s obje strane i nečujno ga odvukli u klanac kod čuvara konja. Iza toga sam s Winnetouom pošao da uhodimo Yume. Kod njih još uvijek nije gorjela ni jedna vatra. Vratili smo se ipak, nakon pola sata, da dovedemo naše ljude i damo im upute. Neprijatelji su nam sami olakšali posao. Svi su oni sjedili otprilike u sredini nove ispaše, dok su samo četvorica malo podalje obilazila da drže na okupu životinje. Ako nam uspije da tu četvoricu bez buke savladamo, neće nam biti teško

217 da ostale opkolimo i da ih prisilimo na predaju bez borbe. U protivnom morali bismo da na njih otvorimo vatru. Na svu sreću to nije bilo potrebno. S lakoćom smo savladali onu četvoricu. Jednom od njih sam saopćio što se dogodilo i poslao ga kao posrednika k njegovima, koje smo također već bili opkolili. Dao sam im deset minuta vremena za predaju bez borbe. Nije čak ni toliko potrajalo i svi su nam se predali. Najprije smo zapalili nekoliko vatri i doveli konje. Jednog glasnika poslali smo do Jakog Bivola neka mu saopći da sada i on s ostalim Mimbrenjosima i zarobljenicima može doći. Život u logoru je veoma brzo oživio. Iako smo opljačkano stado smatrali kao hacijenderovo vlasništvo, ipak smo se usudili da zakoljemo nekoliko životinja kako bismo došli do mesa. Smatrali smo da može podnijeti ovako malu žrtvu kao nagradu za spašeno stado. Winnetou i ja složili smo se da se stoka odmah sutradan vrati na hacijendu. Kada smo ovo saopćili poglavici Mimbrenjosa, upitao je: „Šta će biti u međuvremenu sa zarobljenicima?“ „Tvoji su. Radi sa njima Što god želiš“, odgovorio je Winnetou. „Tada ću ih smjesta odvesti do ispaša moga plemena gdje ćemo im suditi.“ „Za to su ti potrebni ljudi. Ja ne mogu sam sa Old Shatterhandom da tjeram stoku do hacijende.“ „Dat ću vam pedesetoricu mojih ljudi koji će vam pomoći.“ To smo očekivali. Prihvatili smo ponudu. Ja sam sada morao da razgovaram sa Velikim Ustima kako bi saznao sve o Mormonu i njegovim namjerama. Jasno, bio sam uvjeren da mi neće kazali istinu, ali sam se ipak ponadao da ću izvući iz njega barem toliko da sam mogu donijeti zaključke. Pretvarao sam se kao da provjeravam spone zarobljenika te tako došao i do njega. Dok sam opipavao njegovo remenje, progunđao je: „Zašto si napao moje ratnike?“ „Zato što su naši neprijatelji.“ „Zašto to činiš kada moraš da ispuniš svoje obećanje i pustiš ih ponovo na slobodu?“

218 „Htio sam da im oduzmem opljačkanu stoku kako bih je opet vratio hacijenderu.“ „Zar don Timoteu Pruchillu?“ „Da.“ . „O, taj uopće više i nije hacijendero!“ nacerio se. „A tko je onda?“ „Bljedoliki, po imenu Melton.“ „Melton? Kako je on došao do toga da postane hacijendero?“ „On je otkupio hacijendu od don Timotea. Možda želiš da njemu odvedeš životinje?“ „To mi nije ni na kraj pameti. Odvest ću ih do don Timotea Pruchilla.“ „Njega nećeš naći. Otišao je.“ „Kako to znaš?“ „Rekao mu je Melton, koji je tako odlučio sa Wellerom.“ „Znači da se sada Melton nalazi na hacijendi kao vlasnik?“ „Ne.“ „A gdje je?“ „Na — u...“ Mucajući zastao je. Htio je odgovoriti, ali se predomislio. Kada sam mu ponovo postavio pitanje, izjavio je: „Ne znam.“ „Pa ti si mi upravo htio da kažeš. Objasni mi barem šta je bilo sa doseljenicima!“ „Oni moraju — oni su — oni se nalaze...“ Opet je zastao. „Pa govori već jednom!“ potaknuo sam ga. „Ni to ne znam.“ „Ali po tvom glasu osjećam da znaš.“ „Ja to nikako ne mogu da znam. Ovi su ljudi bili moji zarobljenici. Međutim, pustio sam ih na slobodu. Kako mogu znati šta su uradili i gdje se nalaze?“

219 „Moraš znati jer si upoznat sa Meltonovim planovima. On te je nagovorio da napadneš hacijendu.“ „Tko ti je rekao tu laž?“ „To nije nikakva laž, već istina. Dok je Melton bio na putu sa iseljenicima prema hacijendi, ti si ga posjetio zajedno sa Wellerom i sa njime ste ugovorili šta ćete uraditi.“ „I to je laž!“ „Badava poričeš! Ja sam vas lično uhodio.“ „Onda su te tvoje oči prevarile.“ „Moje me oči nikada ne varaju. Tvoje poricanje neće ti biti ni od kakve koristi. Ja na svaki način moram saznati šta se dogodilo s iseljenicima poslije spaljivanja hacijende.“ „I to ti ne mogu reći jer ni sam ne znam.“ „Znaš ti to vrlo dobro. Uostalom, ti si mi obećao da ćeš mi reći.“ „A ti si obećao da ćeš nas pustiti na slobodu. Međutim, umjesto da ispuniš svoje obećanje, sve više naših ljudi zarobljavaš.“ „Ako održiš tvoje obećanje, i ja ću svoje izvršiti.“ „Ja sam svoje održao i rekao što sam znao.“ „To nije istina. Uostalom, više se nećemo svađati! Naši bi računi bili namireni da je svaki od nas održao svoju riječ. Pošto ni jedan od nas nije održao, onda smo obojica načisto. Ja sam danas posljednju noć ovdje. Sutra ujutro ću se rastati s Jakim Bivolom, koji će vas odvesti na svoje pašnjake, gdje ćete umrijeti mučeničkom smrću.“ Pretvarao sam se kao da ću poći. Ovo je upalilo. „Pričekaj još malo!“ doviknuo mi je kada sam se udaljio nekoliko koraka. „Onda?“ upitao sam, dok sam se okrenuo prema njemu. „A da li ćeš nas stvarno pustiti na slobodu ako bih ti sve rekao?“ „Da Samo što ti ništa ne znaš.“ „Znam. Melton mi je naredio da šutim.“ „Onda već jednom otvori svoja usta! Dakle, Melton je od tebe zahtijevao da izvršiš prepad na hacijendu?“ „Nije.“

220 „Da li su ona dva bljedolika, po imenu Weller, radili u suglasnosti sa Meltonom?“ „Nisu.“ „Zar nije Melton kupio hacijendu?“ „Da.“ „Kakvu je namjeru imao sa iseljenicima?“ Nećkao se jedno vrijeme da bi smislio šta će odgovoriti ili da skupi dovoljno hrabrosti kako bi kazao već unaprijed smišljenu laž. Tek kada sam ga i drugi put upitao, priznao je: „On želi da ih proda.“ „Da ih proda? Da trguje s ljudima? To nije moguće!“ „Moguće je. To ti moraš bolje znati nego ja, jer si bljedoliki, a samo bljedoliki trguju sa ljudima. Ili možda želiš da porekneš da su obojeni također ljudi? Zar se s njima nije trgovalo kao s robovima.“ „Ovdje nije riječ o obojenima. Govorim o bljedolikim. Istina, slušao sam da ima takvih zlih kapetana da ne mogu dobiti mornare. Kad takvom kapetanu zatrebaju ljudi, on ih ili ukrade ili kupi.“ „Aha! Možda želiš tvrditi da je te bijele iseljenike prodao jednom takvom kapetanu?“ „Da.“ „A tko ih je prodao?“ „Melton. Iseljenici su sada njegovi i on može s njima učiniti što god hoće. On ih je dopremio iz prekomorske zemlje i tamo za njih platio veliki novac.“ „To nije bio njegov novac, već hacijenderov.“ „On je kupio hacijendu zajedno sa bijelcima. Htio je ponovo da dođe do svog novca,' a kako ga stranci nisu imali, prodao ih je kapetanu jednog broda.“ „Odakle ti to znaš?“ „Od njega lično. Prije no što sam ga pustio na slobodu, rekao mi je da će ih prodati.“ „A gdje se nalazio kapetan broda?“

221 „U Libertadu. Sada sam ti rekao sve što znam. Ispunio sam tvoju želju, a sada zahtijevam da i ti ispuniš moju.“ „Zar ti to zbilja zahtijevaš? Ova tvoja priča je laž od početka do kraja. Kapetan broda postoji jedino u tvojoj glavi. Uostalom, morao bi i sam znati da žene i djeca kapetanu nisu potrebni kao mornari.“ „Znači da mi ne vjeruješ? Onda je šteta za svaku riječ koju sam izgovorio. Sve što sam ti rekao, saznao sam lično od Meltona. Ja sam svoje obećanje ispunio, a ti ćeš sada svoje održati!“ „Svakako, samo što sam dao riječ da ću te pustiti jedino u slučaju ako kažeš istinu. Dakle, držim svoje obećanje i neću te pustiti na slobodu jer si me slagao.“ Da je mogao, od bijesa bi skočio na noge, ali ovako, sputan, uspio je samo da se toliko pridigne i sjedne da bi ljutito zasiktao: „Nazivaš me lažovom, a u stvari si ti sam najokorjeliji lažov koji se samo može zamisliti! Samo da su mi ruke slobodne, zadavio bih te i...“ „Budi miran!“ prekinuo sam ga. „S tobom više nemam nikakva posla. Međutim, ipak ću ti nešto reći, a to je: da nisi dovoljno bio mudar. Znam na čemu sam. Međutim, ti ćeš sutra morati poći s Jakim Bivolom kao zarobljenik.“ „Ti ništa ne znaš, baš ništa, i nikada nećeš ništa ni saznati!“ nasmijao se cinički i zlobno. Krenuo sam i zaustavio na izvjesnoj udaljenosti, jer sam, dok sam razgovarao sa Velikim Ustima, čuo iza grma nekakvo šuštanje. Netko je ležao iza njega. Slutio sam tko bi to mogao biti jer Jakog Bivola nije bilo na njegovom mjestu kad sam slučajno u tom pravcu pogledao. Zagledao sam malo bolje u grmlje i otkrio nekakvu priliku koja se šćućurena povlačila natrag. Kad sam sjeo do Winnetoua, on mi je uz lagani smiješak rekao: „Moj bijeli brat je razgovarao sa Velikim Ustima. Da li je obratio pažnju na grm pred kojim je ležao poglavica Yuma? „Da.“ „A i onoga koji se nalazio iza grma?“ „Da.“ „Jaki je Bivol još uvijek pun nepovjerenja, ali sada mora priznati da je pogriješio.“

222 I sada se pokazalo koliko je oštrouman bio Winnetou iako nije mogao da čuje šta sam razgovarao sa Yumom, ipak je znao da je pala odluka. Jaki Bivol je upravo obilazio svoje ljude koji su se nalazili u grupama. Htio je da prođe pored nas, kada ga Winnetou oslovi: „Neka moj crveni brat sjedne do nas. O nečem važnom moramo se s njime dogovoriti.“ „Spreman sam da čujem“, odgovori Mimbrenjo i sjede pored nas. „Moj bijeli brat Shatterhand“ nastavio je Winnetou, „saznao je od Velikih Usta stvari zbog kojih se odmah moramo posavjetovati.“ I te su riječi bile dokaz Apačeve oštroumnosti. Ljubazno se nasmiješio i posprdno postavio pitanje: „Malo prije Jaki Bivol nije bio na svom mjestu. Vjerojatno je pošao da pronađe kakav grm?“ „Ne razumijem šta hoće da kaže poglavica Apača“, odgovori vidno zbunjen poglavica Mimbrenja. „Jedan grm iza kojega se čovjek može sakriti kako bi prisluškivao razgovor između Olda Shatterhanda i Velikih Usta, zar ne?“ „Uff! Znači da je Winnetou motrio na mene?“ „Vidio sam kako je Jaki Bivol puzeći otišao onamo, a poslije se vratio. Sada se svakako uvjerio da je ne pravedno vrijeđao moga bijelog brata. Old Shatterhand je častan čovjek. Ako netko uvidi da je nekome nanio nepravdu, dužan je to i da prizna, jer u protivnom nije dobar čovjek.“ Zahtjev koji mu je postavio još je više povećao zbunjenost Jakog Bivola. U njemu se neko vrijeme borio ponos, ali su nadvladali prijateljski osjećaji prema meni i najzad je priznao: „Da, ja sam Old Shatterhandu nanio tešku nepravdu. Nazvao sam ga izdajicom. To je najveća uvreda koja se jednom ratniku može nanijeti. To se više ne da popraviti!“ „Ja ti opraštam“, umirio sam ga. „Glava ti je usijana, ali ti je srce dobro. Ako budeš priznao nanijetu nepravdu, bit će sve zaboravljeno. O tome više nemojmo govoriti.“

223 „Da, ne govorimo o tome. To se više nikada neće dogoditi. Iako mi štošta nije shvatljivo o čemu si sa Yumom razgovarao, ipak je tvoj stav bio opravdan.“ „I meni je mnogo toga zagonetno.“ „Jesi li povjerovao u priču o kapetanu broda?“ „Nisam.“ „Znači da bijeli iseljenici nisu prodani?“ „Nisu, barem ne onako kako je Yuma rekao. Nisu prodani, već sramno prevareni, i to od strane Meltona i obojice Wellera.“ Kako je Winnetou samo naslućivao, a ništa određeno nije znao, ja sam mu ispričao razgovor koji sam imao sa Velikim Ustima. Pažljivo me je saslušao. Nakon kratkog razmišljanja upitao me je: „Po čijem su nalogu dopremljeni stranci, po hacijenderovu ili Meltonovu?“ „Po hacijenderovu.“ „Šta misliš, da li su njegove namjere bile poštene?“ „U to sam uvjeren, pošto je i sam prevaren.“ „Zar mu je Melton otkupio hacijendu?“ „To mi se sada čini vjerojatnim. Najprije ju je u dogovoru sa Yumama napao, opljačkao, zapalio, kako bi jeftinije došao do nje.“ „Da li su u tu kupovinu bili uključeni i iseljenici?“ „Vjerujem, jer je u ugovoru bila jedna rečenica u kojoj je stajalo da će i prema nasljednicima hacijendera biti obavezni. I to je ono što me veoma zabrinjava. Ako je Melton postao njihovim novim gospodarom, tada je kraj njihovom dobrom životu.“ „Jedno samo ne mogu da prozrem. On je dao opustošiti hacijendu kako bi je učinio bezvrijednom, pa ju je poslije ipak otkupio. Znači da ona, i unatoč tome što je opustošena, ipak za njega predstavlja veliku vrijednost.“ „To je tačno, samo što ovo ni meni nije jasno. Godinama neće moći tamo obavljati nikakvu zemljoradnju ili gajiti stočarstvo, jer je sve spaljeno. Mora da je posrijedi nekakva druga vrsta iskorišćivanja hacijende, u koju svrhu želi da prisili iseljenike. Uvjeren sam da je imao plan gotov još tada kada je nagovarao hacijendera da dovede

224 strane radnike. Ovdje se u svakom slučaju radi o nekom lupeštvu. Ja moram zaštititi doseljenike, njihovu djecu i žene.“ „Winnetou im nudi svoju glavu i ruke.“ „Ja ti zahvaljujem! Svako odugovlačenje bi bilo opasno. Ne smijemo čekati, a opet ne možemo poći sa stadom koje namjeravamo da vratimo hacijenderu. Sa stadom bi nam trebalo puna četiri dana da stignemo do hacijende.“ „Ne, jer ćemo sami jahati. A šta će raditi Jaki Bivol? Hoće li i on s nama poći?“ „Rado bih putovao sa vama“, odgovorio je poglavica, „ali će moja braća uvidjeti da je bolje ako ostanem uz zarobljene Yume. Mojim je ljudima potreban vodič, pogotovo što ću ih morati prepoloviti. Jedan dio će odvesti zarobljenike, a drugi će otjerati stoku na hacijendu. Pedesetorica mojih ljudi bit će dovoljno da gone stoku. Za vodu ću im dodijeliti iskusnog ratnika. Kada stignu na hacijendu, a vama ustrebaju ljudi, moraju vas slušati kao i mene. S ostalima ću odvesti Yume. Što budu dalje od hacijende, tim se manje morate bojati da će mi pobjeći i vratiti se da preotmu stoku ili da vam nanesu bilo kakvu drugu štetu.“ Ovo je bilo razborito rečeno. Uostalom, meni nije bilo mnogo stalo do pratnje tog nabusitog starca. Bio sam uvjeren da ću mnogo lakše stići do cilja sa Winnetouom. Zbog toga sam prihvatio njegov prijedlog, Apač je rekao: „Moj crveni brat je veoma pametno govorio. Možda će nam onih pedeset ratnika zatrebati pošto predadu stado. Možda ćemo biti prisiljeni da im pošaljemo kakovu vijest, iako ćemo biti daleko ispred njih. Uza se moramo imati jednog ratnika koji će nas pratiti i u datom momentu poslužiti kao glasnik.“ Htio sam to da iskoristim kako bih imao uza se moja dva mlada štićenika. „Bilo bi mi najmilije kada bi Jaki Bivol dozvolio da njegova dva sina podu s nama. Pametni su i hrabri. Dokazali su da su i veoma spretni u izvršavanju dužnosti glasnika. Da li se s time slaže moj prijatelj Winnetou?“ „Neka bude kako Old Shatterhand kaže!“ rekao je Apač.

225 Mimbrenjo je bio suglasan. Šta više, bio je čak i ponosan što je njegovim sinovima i unatoč godinama bila ukazana takva čast, pa je obećao da će za njih odabrati dva najizdržljivija konja. To mi je bilo drago, jer dječaci ne bi inače mogli da idu u korak s nama. Pošto smo još neke pojedinosti ugovorili, legli smo spavati kako bismo rano bili na nogama. Tek što je zarudila zora, opskrbili smo se živežnim namirnicama, jer nismo znali hoćemo li u opljačkanoj hacijendi moći da nađemo nešto za jelo. Uzjahali smo. Mimbrenjosi su nas na rastanku srdačno pozdravili. Zarobljene Yume su mrkim očima gledale kako odlazimo. Njihov voda, Velika Usta, povikao je za nama: “Gledajte kako odlaze izdajice i trostruki lažovi! Samo da nisam zarobljen, oborio bi ih i popljuvao!“ Da, bio je zarobljen i nije imao izgleda da bude ponovo na slobodi. Međutim, ipak nam je bilo suđeno da tog opasnog čovjeka veoma brzo ponovo vidimo!...

226 IX KOCKAR Na našem putovanju se pokazalo šta znači Imati dobre konje. Strahovao sam zbog iseljenika, pa smo dobro potjerali životinje. Vjerovali smo da će se kasnije, kada stignemo na hacijendu, moći dobro odmoriti. Zahvaljujući brzom jahanju, stigli smo slijedećeg dana popodne do granice hacijende. Dok su se konji dvaju dječaka kupali u znoju, naši su bili tako svježi kao da smo tek na početku dugog putovanja. I opet nam je potok bio putokaz. Ugledali smo ispred sebe zidine koje su okruživale garište popaljenih zgrada. Nismo naišli na nikakvu prepreku, ali sam se ipak ustručavao da odemo u dvorište. Winnetou me je odmah shvatio: „Neka moj brat Shatterhand sam pretraži unutrašnjost. Na hacijendu je izvršen prepad od strane Crvenokožaca. Ako se ovdje netko još nalazi i sve nas odjednom ugleda, mogao bi nas smatrati za Yume i pobjeći, pa se onda ne bismo mogli raspitati i bilo Šta saznati.“ Dakle, pošao sam sam u dvorište. Sve je ležalo razbacano. Pregledao sam ogaravljene ruševine a da žive duše nisam susreo. Tek što sam skrenuo iza jugozapadnog ugla, opazio sam nekog čovjeka, i to bijelca, kako mi ide u susret laganim koracima. Imao je na sebi dugačak, tamni kaput, koji mu je davao izgled svećenika. Ugledavši me stao je sav iznenađen. „Buenos dias!“ pozdravio sam ga. „Pripadate li i vi hacijendi, senjor?“ „Da“, odgovorio je, dok me je prodornim pogledom mjerio. „Tko je vlasnik?“ „Senjor Melton.“ „Dakle ipak! Ja ga tražim. On je moj znanac.“

227 „Žao mi je što ga ovdje nećete naći. Odjahao je sa prijašnjim vlasnikom, Timoteom Pruchillom, u Ures, kako bi sudskim putem ozakonili kupoprodaju.“ „Možda su mu prijatelji ovdje?“ „Mislite li na dvojicu Wellera? Ne. Otišli su gore za Fuente de la Roka (Brdski izvor).“ „A strani radnici?“ „Oni su također pod vodstvom obojice Wellera otišli gore gdje ih očekuju Yuma Indijanci. Mora da ste prijatelj senjora Meltona jer se raspitujete za te osobe. Da li smijem upitati, tko ...“ Zastao je usred govora. Produžio je svojim putem, dok sam ja pošao za njim. Upravo smo zaokrenuli oko ugla. Ugledao je trojicu Indijanaca, stao i prestrašeno počeo zuriti u Apača. Do sada smo se služili španskim jezikom, a odjednom je viknuo na engleskom: „Winnetou! Do sto đavola! Njega je sam đavo ovamo doveo!“ Kad je to izrekao, okrenuo se i odjurio. Smjelim skokom preskočio je potok te počeo trčati kao gonjena zvijer preko pepelom prekrivenog šumskog tla, iz kojega su stršili panjevi izgorjelih stabala i grmlja. Winnetou ga je također vidio i čuo njegove riječi. Potjerao je svoga konja, projurio mimo mene i poletio preko potoka u potjeru za bjeguncem. On je svakako poznavao toga čovjeka još otprije, jer je vjerojatno nešto počinio, pa je Winnetou htio da ga uhvati. Ali to nije bilo lako. Bezbrojni panjevi izgorjelog drveća i pepeo, u visini jednog pedlja, bili su iste boje, te je konj mogao lako da padne ili izrani noge, pa postane nesposoban za jahanje. To je i Winnetou uvidio kada je životinja nekoliko puta posrnula. Zaustavio ga je( skočio i nastavio pješice da ga goni. Da sam znao tko je taj čovjek i da ga na svaki način moramo uhvatiti, ne bi mi bilo teško — kada je počeo da bježi — da mu pošaljem metak u nogu. Odustao sam od toga jer sam znao da će to Winnetou učiniti čim bude smatrao potrebnim. Bio je odličan trkač. Znao sam da ga je nemoguće dostići. Nije mu bilo lako jer su mu smetali puška i oprema, dok onaj drugi nije ništa imao. Gonjen strahom, mogao je da razvije vanrednu brzinu. Winnetou nije uspio da

228 smanji rastojanje. Znao sam, međutim, da će ga ipak dostići jer je bio izdržljiv kao rijetko koji čovjek. Trčao je uzvisinom iza hacijende koja je bila od požara potpuno ogoljela. Bjegunac je na vrh uzvisine stigao čitavu minutu prije Apača, te nestao na drugoj strani. Kada je i Winnetou stigao gore, primijetio sam da je i on najprije htio da krene dolje, ali je onda zastao, odmjerio rastojanje koje ga je dijelilo od bjegunca, uzeo pušku u ruke da puca. Međutim, on je ponovo spusti dolje, odmahnu rukom, što je značilo „ne, ipak ću odustati“. Okrenuo se i opet žurno počeo se spuštati niz uzvisinu. Kada je stigao do svoga konja, koji se nije s mjesta maknuo, ponovo ga uzjaha i vrati se natrag preko potoka. „Winnetou će ga radije pustiti da pobjegne“, rekao je. „Tamo, u onoj drugoj dolini, šuma nije izgorjela. On bi do nje stigao prije mene i ja ga više ne bih mogao uhvatiti.“ „Ali moj bi ga brat sigurno dostigao.“ „Da, uhvatio bih ga, samo to bi me stajalo truda, možda i više od jednog dana, jer bih morao slijediti njegov trag koji ne bih mogao lako da otkrijem. Nije vrijedno za to utrošiti toliko vremena.“ „Moj je brat htio pucati. Zašto to nije učinio?“ „Zato što sam ga htio samo raniti. Udaljenost je bila prevelika i nisam bio siguran da li ću ga raniti ili ubiti. Pogodio bih ga sigurno, samo ubiti ga nisam htio. Iako je on loš čovjek, ipak nije tako loš, da bih imao pravo ubiti ga. „Zar moj brat poznaje tog čovjeka?“ „Da. Moj prijatelj Shatterhand ga još nije vidio, ali ga po imenu pozna. On pripada bljedolikima koji se nazivaju Mormoni. On se ubraja u“ svece budućnosti. Međutim, njegovi prijašnji i sadašnji postupci i vladanje veoma su opasni. On je čak i ubojica. No, kako nije ubio nijednog od moje braće, moram ga ostaviti na životu.“ „A ipak si ga gonio! Znači da je bilo mnogo korisnije uhvatiti ga.“ „Tako sam i mislio. Čim sam ga ugledao ovdje na hacijendi, znao sam da je Meltonov saveznik.“ „Ali tko je taj čovjek kojega si nazvao opasnim, pa čak i ubojicom?“ „U stvari, pravo mu ime i ne znam. Obično ga nazivaju Playerom (kockarom).“

229 „Player! Da, o njemu sam već često slušao. I tebi je poznato da Melton ima brata koji je bio na zlu glasu kao igrač — varalica. On je u Fort Uintahu ustrijelio jednog oficira i dva vojnika, i ja sam ga tada gonio sve do Fort Edwardsa. Uhvatio sam ga i predao vlastima. Međutim, on je pobjegao. Player je vrlo dobro poznavao Meltonova brata. Godinama su zajedno obavljali prljave poslove, pa se govorilo da nisu samo krade vršili, već da su i ubijali. Znam za dva do tri slučaja gdje je ovaj Player bio krivac. Taj je lupež, dakle, ovdje! On je sigurno Meltonov saveznik. Bit će da se s njime preko brata upoznao. Baš je grdna šteta što mu je uspjelo pobjeći.“ „Hoćemo li za njim? Old Shatterhand bi također lako mogao pronaći njegov trag. On nam ne može umaći.“ „U to sam i ja uvjeren. Samo Winnetou je dobro rekao da bi utrošili odviše vremena koje nam je daleko potrebnije za nešto drugo. Hayer me je držao za Meltonova dobrog znanca, pa mi je zato i dao neka obavještenja zbog kojih će se sada kajati. Moram ih saopćiti mom crvenom bratu.“ Ispričao sam mu sve što sam doznao. Kada sam završio, ponovio je: „Oba Wellera su sa iseljenicima otišli gore do Fuente de la Roca, dok je Melton odjahao sa hacijenderom u Ures. Što traže Old Shatterhandovi zemljaci tamo gore na Fuenti?“ „To ne znam ni ja. Da li je Winnetouu poznato to mjesto?“ „Dok sam jednom putovao od Chihuahuae za Sonoru, lovio sam tamo puna dva dana, a noći provodio kod Fuente. Kraj mi je dobro poznat kao da sam više mita tamo bio. Zbog lova nisu otišli gore, a ni poljskih radova u onoj divljini također nema. Da se radi o takvoj vrsti poslova, ostali bi ovdje gdje su im snage mnogo potrebnije.“ „To je i za mene zagonetka. To bi se jedino moglo protumačiti činjenicom da će se tamo gore sastati sa Yuma-Indijancima, dakle sa Meltonovim saveznicima, čiji su drugovi ovdje priredili ovu pustoš.“ „A koje bi to Yume bile? Valjda ne Velika Usta i njegov odred koji smo zarobili?“ „Ne. Ovdje se vjerojatno radi o drugoj skupini, samo što je ta sigurno u prijateljstvu sa Yuma Indijancima, čiji je voda Velika Usta.

230 Šta više, čak naslućujem da Velika Usta zna za njihovu prisutnost na Fuenti i tvrdim da su u tijesnoj vezi sa spaljivanjem hacijende. I kao što je prepad bio sramno djelo, može se očekivati da se i na Fuenti radi o razbojničkom poduhvatu.“ „Old Shatterhand je rekao što je Winnetou mislio. Tvoji se zemljaci ponovo nalaze u opasnosti, te sam spreman da odem smjesta na Fuentu.“ „Ja se ne bih dugo dvoumio da smjesta onamo odjašemo, ali moj je brat i sam čuo da je Melton sa don Timoteom otišao u Ures kako bi tamo sudski ovjerio kupoprodaju. Ako nam uspije da osujetimo tu kupoprodaju, izbit ćemo ispod Meltonovih nogu tlo na kojem je htio da ostvari svoje namjere.“ „Da li bi moj brat radije otišao u Ures? U tom slučaju bi svoje zemljake ostavio na cjedilu.“ „Nije tako. Melton je podstrekač svega što se dogodilo i što bi trebalo da se dogodi. Oba Wellera su mu potčinjeni i oni će izvršiti samo prve korake, dok će se ostalo dogoditi u prisustvu Meltona. Mogli bismo da osujetimo ne samo kupovinu već i Meltona da strpamo u tamnicu. Ako nam to uspije, bit će bezopasan i Welleri će sa Yumama na Fuenti uzalud na njega čekati.“ „Moj bijeli brat svakako misli da se Melton neće iz Uresa vratiti ovamo, već odjahati gore na Fuentu.“ „Da.“ „Šta traži Player na spaljenoj hacijendi? Valjda ne čeka na njega?“ „Ne vjerujem! Player se ovdje nalazi u neku ruku kao sigurnosna straža. Jasno, ja ne znam otkuda je došao. Izgleda da su oni sve ovo već odavno počeli da pripremaju, i to s velikom opreznošću. Ovdje se svakako radi o tome da se Mormoni u ovom kraju ugnijezde. Vjerojatno je Melton odgovoran što se to zbiva na ovako lupeški način. Njemu sigurno nije bilo naređeno da tako postupi. Bit će da je iz velikog grada kraj Slanog jezera primio nalog da se ovdje smjesti, samo što je on pri tome postupio na svoju ruku. Welleri i kockar mu idu na ruku, i to otac i sin neposredno, dok Player, izigravajući ulogu čuvara, osigurava da gore na Fuenti ne dođe do bilo kakve smetnje.“

231 „Moj je brat tačno pogodio. Na pomolu je zločin i Yume u tome treba da pomognu, dok su bljedoliki samo podstrekači. Tako je uvijek bilo. Istrebljuju se Crvenokošci, jer im se predbacuju takva djela za koja su jedino bijelci krivi. Međutim, ovdje nemamo posla s običnim bljedolikima, već sa takvim ljudima koji se znaju pretvarati kao da su neobično pobožni i koji su sami sebi dali ime ,sveci posljednjih dana‘.“ Na žalost, poglavica Apača je bio u pravu. Ako su Mormoni primili u svoju sredinu ljude kao što su Melton, Welleri, pa i taj Player, te ih čak poslali kao osnivače novih naseobina, onda je njihova sekta slična trulom plodu koji ne uspijeva da sazrije na drvetu, već da istrune na zemlji. „Koliko dugo se mora jahati do Fuente de la Kocce?“ upitao sam. „S našim dobrim konjima trebat će nam dva dana, ali od Uresa tri.“ „Znači da od Uresa put zaobilazi, dok je odavde prečica?“ „U krajnjem slučaju iznosio bi nekoliko sati.“ „Tada se možemo opet vratiti ovamo i nije isključeno da i Melton to isto učini. U tom slučaju ga moramo sresti putem, ukoliko je već obavio posao u Uresu. No ja mislim da ne smijemo odugovlačiti i gubiti vrijeme.“ Neka moj brat uzme u obzir da je i životinjama potreban odmor. Prevalili smo za dan i po toliki put za koji su, pod normalnim uslovima, potrebna četiri. Naši konji' bi još i izdržali do Uresa, no konji Mimbrenja su toliko umorni da ne možemo od njih očekivati još veći napor.“ „Ja to i ne očekujem. Nas dvojica ćemo sami produžiti, dok će braća ostati ovdje. Njihova prisutnost je ovdje potrebna, dok bi naprotiv njihova pratnja nama samo smetala.“ „Moj brat misli da bi trebalo da vrebaju Playera?“ „Da. On će se vratiti, ali vrlo oprezno. Budući da me ne poznaje, ne može ni znati da su naše namjere neprijateljske. Našu prisutnost će smatrati slučajnom i neće odmah pojuriti gore do Fuente da tamo to javi. Naravno, on se od tebe boji i vratit će se krišom kako bi izvidio jesi li još tu ili si već otišao. Osjećat će se sigurnim kada nas više ne

232 nade ovdje, dok bi ga oba Mimbrenjosa mogla uhoditi i saznati šta radi kao i kakav mu je zadatak povjeren ovdje na opustošenoj hacijendi.“ „Neka bude kako je moj brat kazao. Neka pripaze na njega, samo oprezno i da ih ne opazi, kako ne bi slučajno i njih otkrio. Kada se vratimo iz Uresa, oni će nam moći reći gdje je, i mi ćemo ga uhvatiti i prisiliti da nam oda sve što želimo znati.“ Winnetou je dakle bio saglasan sa mnom. Mimbrenjosi su čuli o čemu smo razgovarali, te nije bilo potrebno da im sve ponovimo. No uzevši u obzir njihove godine, razumljivo je da smo im morali dati upute kako se moraju vladati. Winnetou i ja smo pustili konje i dozvolili im da se napiju u potoku, pa zatim krenuli za Ures a da se zapravo nismo ni odmorili. Put mi je bio poznat. Još dok je bio dan, jahali smo što smo brže mogli. Kada je nastupio mrak, pustili smo konje da se odmore nekoliko sati, sve dok nije izronio mjesec, pa smo ponovo sjali u sedla. Zahvaljujući izdržljivosti naših životinja, slijedećeg dana popodne stigli smo na cilj. Od konja više nismo mogli očekivati nikakav napor, jer su bili toliko iznureni da su ulicama prolazili gotovo posrćući i zbog toga nismo mnogo birali gdje ćemo se zadržati, već smo pred prvom gostionicom stali. Koliko god je točionica bila bijedna, ipak smo dobili vina i tortille, a kukuruza i vode za naše konje. Više nisam morao biti zabrinut kako ću platili. Već sam ranije bio rekao kako je bilo s mojom kesom, no Winnetou je bio uvijek snabdjeven zlatnom prašinom i nuggetima, i kad god sam bio u njegovom društvu, nisam mogao doći u nepriliku. Gdje da potražimo Meltona i hacijendera? Nepotrebno pitanje! Onaj koji se u divljini snalazi u uhođenju, tome neće biti teško da pronađe dvije osobe u gradu od devet hiljada stanovnika, koje su kao stranci sigurno skrenuli na sebe pažnju građana. Nije mi bilo ni na kraj pameti da trošimo vrijeme u dugom traganju. Kada smo nahranili konje i mi pojeli tortillu, pošao sam sa Winnetouom ravno do onog vrsnog činovnika kod kojeg sam bio prilikom mog prvog boravka u tom dobrom gradu. Policajac, koji me je tada bio ukorio, opet je švrljao ispred ureda. Kada smo ušli u sobu, ugledasmo senjoru da leži u mreži. Iza nje, kao i ono prvi put, ležao je njezin muž, dok je do nje sada bila pričvršćena i treća mreža u kojoj

233 sam, na svoju veliku radost, ugledao jednoga od dvojice koje tražimo: naime, tu je ležao hacijendero držeći u ustima jednu od onih divnih cigareta i lagodno se ljuljao. Izgleda da se veoma dobro osjećao u društvu dame koja je također pušila. Kada nas je ugledao, doviknuo mi je ne sačekavši ni moj pozdrav: „Per Dios, Evropejac! A šta vi ovdje tražite? Ja sam mislio da ste zarobljenik Indijanaca! Kako to da su vas pustili na slobodu?“ „Bili ste i vi zarobljeni“, odgovorio sam, „a ipak vas vidim na slobodi. Kakvoj okolnosti imate to da zahvalite?“ „Imam to da zahvalim senjor Meltonu. Da njega nije bilo, još i danas bi bio zarobljenik, a možda čak i ubijen. On je s takvom vještinom utjerao strah u kosti Crvenokošcima, zbog posljedica koje ih mogu stići, pa su nas pustili na slobodu. Da možda i vi niste imali pored sebe takvog čovjeka?“ „Da, takav čovjek je bio ,moj nož'.“ „Šta to treba da znači?“ To znači da sam sam sebe pustio na slobodu. Nile mi potreban posrednik poput Meltona. Uostalom, vi se veoma varate ako mislite da njemu imate da zahvalite što ste na slobodi. Ja sam vas prvi put upozorio i to se pokazalo pravilnim!“ „Htjeli ste reći nepravilnim! Senjor Melton se prema meni odnosio kao častan čovjek, a prema onomu što mi je sve učinio, gotovo bih smatrao zlobom što ga još uvijek optužujete.“ „Ako vi tog čovjeka smatrate časnim, onda je i jedan caballero najveća hulja. Zar vi stvarno smatrate časnim to što je Indijance nahuškao na vas i što su onda opustošili vaš posjed?“ „Zar on? Vi ste jednom već preda mnom iznijeli tu neshvatljivu misao. Vidim da su one moje riječi bile uzaludne, te ću vam sada dokazati kakvu ste nepravdu nanijeli tom valjanom čovjeku. Ostavimo po strani pitanje kako to da se miješate u moje stvari i dijelite savjete koje od vas uopće nisam tražio, ali ću vam ipak jedno reći: on je od mene otkupio hacijendu.“ „Zar to? Pa ja to već znam!“

234 „Tako? I unatoč tome se usuđujete da osumnjičite senjor Meltona. Vi još ne uviđate koliko je od njegove strane bilo plemenito što se odlučio na tu kupovina?“ „Plemenito? Kako to?“ „Opustošenjem je posjed izgubio skoro svu vrijednost. Bio bi potreban grdan novac da se opet podigne i obnovi. Ja sam s jednim udarcem postao siromašan čovjek i nitko drugi osim njega ne bi mi dao ni centa za hacijendu. Toga gospodina je toliko dirnula moja nesreća da mi je ponudio da od mene kupi hacijendu kada smo se ponovo našli na slobodi.“ „Tako! I vi ste se veoma obradovali toj vanrednoj samilosti?“ „Nemojte se rugati! To je doista bila samilost s njegove strane, jer mi je platio takav iznos koji neće moći ni za deset godina da ostvari s tog posjeda. Uložio je težak novac na tko zna koliko godina a da iz njega neće moći izvući ni centavosa.“ „Smijem li vas upitati koliko je dao?“ „Dvije hiljade pezosa. S tim ću iznosom moći da počnem iznova, dok bi na opustošenoj hacijendi morao gladovati.“ „Da li je ta kupoprodaja već i na sudu potvrđena i može li se ona povući?“ „Nije. Bio bih najgluplji čovjek na svijetu kada bih na to pomislio.“ „Da li vam je Melton isplatio tih dvije hiljade pezosa?“ „Da, odmah iza utanačene trgovine.“ „Znači, nije vam isplatio ovdje u Uresu, nakon sudske ovjere?“ „Da, već ranije, odmah čim smo bili slobodni, i to zvečećim zlatnicima. Pa već i to što mi je isplatio još prije sudske ovjere, dokaz je koliko je dobra srca i pošten.“ „Hm! Imao bih želju da mu lično saopćim moje mišljenje u vezi s njegovim dobrim srcem i poštenjem. Nadam se da je još ovdje?“ „Nije, on je jučer otputovao.“ „Kuda?“ „Na hacijendu. Bilo bi preporučljivo da se obratite tamo ako se mislite izviniti zbog nepravde.“ „A jeste li sigurni da je odjahao na hacijendu?“

235 „Da. A kuda bi inače? Želio je da smjesta otpočne obnavljanje posjeda.“ „Tamo nema ničega čime bi započeo obnovu. Bit će da je odavde ponio sve što je potrebno?“ „A što to?“ „Prije svega radnike.“ „Njih ima. Tamo su vaši zemljaci koje sam dao dopremiti ovamo.“ „A oruđe? Staro je svakako uništeno. Osim toga potrebno je sjeme, zalihe životnih namirnica, zidari, tesari i ostale zanatlije za podizanje novih zgrada i mnogo štošta drugog. Zar je sve to poveo sa sobom?“ „O tome se nisam raspitivao. To me i ne zanima jer hacijenda više nije moja. Znam samo toliko da je otišao.“ „Vjerojatno odmah iza sudske ovjere o kupoprodaji?“ „Odmah. Ni sata duže nije ostao.“ „A da li je sam jahao?“ „Naravno! Nije mi jasno zbog čega bih morao da odgovaram na sva ta pitanja s kojima vi nemate nikakve veze. Vi ste vjerojatno drugim poslom ovdje, te vas moram zamoliti da me ostavite na miru.“ Nabusito se okrenuo na drugu stranu kako bi mi pokazao da više ne želi imati posla sa mnom. Ja se međutim nisam dao zbuniti. „Na žalost, ja vam ne mogu priuštiti mir kojega ste željni. Došao sam ovamo isključivo s namjerom da vas potražim i s vama razgovaram a toj stvari.“ Sada me je i dama napala ljutitim glasom: „To je zaista bezobzirnost! Čuli ste da don Timoteo više ne želi da zna za vas i uklonite se odavde.“ „Varate se, senjora. Don Timoteo me mora saslušati. Možete se slobodno udaljiti ako vam je dosadno.“ „Udaljiti? Šta vam to pada na pamet! Po vašim riječima se može zaključiti da ste tuđinac — barbar. Don Timoteo je naš gost i vodit ćemo računa o tome da mu nitko ne dosađuje. Neću se ja udaljiti, već ću vam narediti da smjesta napustite ovu prostoriju.“ „Ja se u ovom času nalazim u uredskoj prostoriji vašeg muža. Ovdje nemate vi što da tražite, ali ja mogu, jer sam došao da se

236 koristim njegovim službenim položajem. Ako netko od nas dvoje ima prava da bilo koga istjera, to sam onda ja u pravu.“ Vidio sam da je na ovaj moj ukor već htjela planuti, ali, predomislivši se, odmahnula je rukom prema meni i obratila se svome mužu. „Udalji ovog čovjeka!“ Tada je vladar Uresa skliznuo iz svoje mreže, zauzeo dostojanstven stav, stao pred mene i pokazao na vrata. „Senjor, hoćete li se smjesta udaljiti ili želite da vas zbog neposlušnosti zatvorim?“ Prije no što sam uspio da mu odgovorim, u dva koraka našao se pred njim Winnetou, uhvatio ga oko pazuha, podigao ga i odnio do mreže, položio pažljivo u nju i rekao: „Neka moj bijeli brat ostane ovdje i mirno sačeka ne završimo razgovor sa don Timoteom. A njegova squaw neka šuti dok muškarci govore. Mjesto squaw je kod djece, a ne u vijeću odraslih muškaraca. Došli smo da razgovaramo sa hacijenderom, a ovaj, htio ne htio, mora da nas sasluša. Pred vama stoji moj bijeli brat Old Shatterhand, a ja sam Winnetou, poglavica Apača, čije je ime i u Uresu dobro poznato!“ Da, poznavali su ga. Samo što je izgovorio posljednju riječ, dama je i unatoč uvredi koju je Apač njoj i njezinom mužu nanio — počela govoriti sasvim drugim glasom: „Winnetou! Poglavica Apača! Taj slavni Crvenokožac! Zar je istina? Zar je to stvarno on?“ Bio je odviše ponosan da bi obratio pažnju na njezine riječi, i zato sam ja umjesto njega odgovorio: „Da, on je to senjora: Sada ćete i unatoč tomu što vam se nismo svidjeli, dozvoliti da ostanemo ovdje kako bi našu stvar priveli kraju. Ako pak nećete, onda vam se može desiti da vas Winnetou odnese napolje isto onako kao što je vašeg muža odnio u ležaljku.“ Na to je ushićeno zapljeskala rukama i rekla: „Kakve li pustolovine biti nošena od Winnetoua!O tome bi govorio čitav Ures i zavidio bi mi! Baš ću pokušati!“

237 „A ja vas od toga odvraćam, senjora. Nije jedno te isto biti nošen na rukama ili izbačen na ulicu. Pogledajte dobro mog crvenog prijatelja, kako biste ga mogli opisati svojim prijateljicama! To je najbolji savjet koji vam mogu dati. Ako samo pokušate da još jednom progovorite, tada nećete dugo uživati u njegovoj blizini.“ Pripalila je novu cigaretu i legla u svoju ležaljku. Njen velečasni muž gledao je u poglavicu vidnim zadovoljstvom. Izgleda da mu nije zamjerio što je s njime onako postupio. Što se hacijendera tiče, ime Old Shatterhand ostavilo ga je, kao i ono dvoje, potpuno ravnodušnim. Ali o Winnetouu je već toliko često slušao da je to na njega ostavilo veoma povoljan utisak. Nije više uopće pomišljao da nas prisili na odlazak. Nije nikakvo čudo što je moj drug i ovdje u Uresu bio poznat kao slavan Indijanac. Apača ima još i mnogo južnije, naročito s one strane Sierre u Chihuahua, gdje znaju zalutati čak i do Coahuila. Kako je Winnetou znao s vremena na vrijeme da posjeti sva ova plemena njegovog naroda, bila su i njegova djela poznata daleko dolje na jugu, i to ne samo medu Crvenokošcima već i kod bijelaca. Da, slava njegovog junaštva, koja je bila vezana za njegovo ime, ovdje je bila još i veća nego kod njegovih suplemenika. Vrlo često sam primijetio da naročito ženski svijet rado sluša o njemu. Bio je lijep čovjek, i priče koje su bile povezane za njegovu prvu i jedinu ljubav, bile su u stanju da osvoje srce svake senjorite. Bio sam veoma zadovoljan uspjehom koji je Winnetou postigao iznenadnim nastupom, pa sam se sada ponovo obratio hacijenderu: „Vi ste moja pitanja smatrali potpuno nekorisnim, don Timoteo. Međutim, za mene su ona bila veoma važna, a i za vas će biti i te kako važna. Yuma Indijanci su razorili vašu hacijendu i sve su vam opljačkah. Vjerujem da su vam čak i džepove pretražili i ispraznili?“ „Svakako.“ „A Meltonove džepove?“ „Također.“ „Kako vam je onda mogao da isplati dvije hiljade pezosa u sjajnim zlatnicima?“ Plemeniti don se odjednom zbunio i odgovorio polako, kao netko koji se nalazi u neprilici:

238 „Da — otkuda je — uzeo — taj novac?“ „Bolje je da upitate: zašto su mu Indijanci ostavili taj novac?“ „Sto mu gromova! Toga se uopće nisam sjetio! Vi mislite da je taj novac bio kod njega?“ „Kod njega ili kod jednog od Wellera. Dvije hiljade pezosa u zlatnicima se ne mogu sakriti ispred očiju Indijanaca, a osim toga, taj novac predstavlja takvo bogatstvo, koje ne bi pustio iz vida nijedan Crvenokožac, pa da je u pitanju i najbogatiji poglavica. Ako se Velika Usta odrekao tih zlatnika, posrijedi mora da je bio veoma važan razlog. Da li se možete sjetiti koji bi to razlog mogao biti?“ „Ne.“ „Postoji samo jedan, jedan jedini. Nema tog Crvenokošca koji bi ovakvo blago ostavio strancu, a pogotovo ne neprijatelju. Mora da je Melton dobar prijatelj Velikih Usta, a vjerojatno i saveznik.“ „Ja u to ne vjerujem.“ „Tvrdio sam pred vama kako će Crvenokošci doći i izvršiti prepad na vašu hacijendu i upozorio vas. Vi mi niste vjerovali, ali sam ipak ja bio u pravu. Tako se ni sada ne varam. Vi ste i ovoga puta nepovjerljivi. „Melton je velikodušno postupio prema meni i zato naprosto ne mogu vjerovati da je u savezu sa Crvenokošcima. Ako se ne varam, vi ste još tada naslućivali da je on podstrekač prepada.“ „Ne sjećam se tačno riječi koje sam vam tada kazao, ali ako onda još i nisam mogao sa sigurnošću tvrditi, onda to činim sada.“ „Vi se varate! Melton je moj prijatelj. Ovo je kupovinom dokazao.“ „Da, dokazao je, samo ne da je vaš prijatelj, već izdajica. Juda. Koju je vrijednost imala vaša hacijenda prije prepada?“ „To uopće ne mogu reći. Ja ne želim da govorim o tom strašnom gubitku.“ „Da nije spaljena i opljačkana, da li biste je onda prodali?“ „Nikada, to mi nikada ne bi palo na um.“ „Eto, sada treba da vam je sve jasno. Mormon je dobio nalog da u ovom kraju dođe do zemljišta. Vaša hacijenda mu je odgovarala, samo što mu je bila preskupa. Da je učini bezvrijednom, dao ju je opustošiti. Ugovor koji je sa Velikim Ustima sklopio, glasio je: sva pljačka pripada

239 Indijancima, dok ću ja opustošenu zemlju kupiti za bagatelu. Prepad je uspio. Plijen je bio dragocjen i Crvenokošci su mu mogli ostaviti novac. Zar vi to ne shvaćate?“ „Ne, takva pokvarenost bi bila grozna. Promislite malo o tome: kakva je korist od zemljišta kada je sve opustošeno i bezvrijedno?“ „On će sve iznova obraditi!“ „Šta jat će ga to kudikamo više nego što je hacijenda ranije vrijedila, ne računajući što će godinama morati čekati dok mu se ne isplati cio trud.“ „To je i moje mišljenje. Nešto sasvim drugo je posrijedi, što za sada ne mogu tačno uvidjeti, ali ću to vi ste mišljenja da se Melton vratio na hacijendu. „To nije tačno, jer mi dolazimo odande i svakako bismo ga sreli na putu. Šta više, ostavio je tamo jednog čovjeka koji treba da pripazi.“ „Da niste htjeli reći: dva čovjeka, naime, oba senjora Wellera?“ „Ne. Oni su otišli, ali je zato ostao jedan drugi. Jeste li čuli za nekakvog Yankeea, Mormona, kojega zovu Playerom?“ „Nisam.“ „To je veoma sumnjiv momak, kao što ćete čuti. Tamo smo naišli na tog čovjeka. Rekao nam je da je Melton sa vama otišao za Ures kako bi tamo sudski ovjerio kupovinu. S time je bio upoznat, što znači da mu je Melton to rekao. Razgovarao je s njime, i to iza vaših leđa. Vi niste smjeli da bilo šta znate o prisustvu tog Playera.“ „Hm! To mi je na svaki način malo čudno.“ „Da li su oba Wellera i iseljenici bili još na hacijendi kada ste je vi napustili?“ „Da. Jasno, Melton je preuzeo od mene i iseljenike. On želi uz njihovu pomoć ponovo da obraduje posjed, da dođe do novih polja, novih livada i pašnjaka i zasadi nove šume. Welleri su najmljeni kao nadzornici.“ „Samo što njih ondje više nema. Odmah iza Vašeg odlaska krenuli su gore prema Fuente de la Roki.“ „Do Fuente?“ upitao je sav začuđen.

240 „Oba Wellera, s iseljenicima. Tamo gore ih očekuje četa Yuma Indijanaca.“ „Zar je moguće? Otkuda ste to saznali?“ upitao je skočivši iz mreže. „Rekao mi je Player, jer me je smatrao Meltonovim prijateljem.“ „Do Fuente!“ ponovio je i sav uzbuđen počeo da hoda po sobi gore dolje. „To me zabrinjava. To me stvarno zabrinjava, samo ako niste krivo obaviješteni, senjor.“ „Istina je. Player mi je ovu tajnu povjerio zato što je povjerovao da sam Meltonov prijatelj. Kasnije je prepoznao Winnetoua i pobjegao je. Ima nečistu savjest. To je početak niti za kojom želim da idem. Vaša hacijenda, i unatoč tome što je opustošena, zbog izvjesnih razloga predstavlja za Meltona veliku vrijednost. Radi toga sam i došao u Ures da potražim vas i njega. Vas sam pronašao, ali njega nema, pa je vjerojatno otišao gore do Fuente da la Roka kako bi se sastao sa Wellerima.“ Hacijendero je cijelo vrijeme dok sam govorio hodao dolje gore. Ali odjednom, hitro se na peti okrenuo i zaustavio ispred mene. „Senjor, sjetio sam se. Ako je stvarno otišao gore, tada znam zbog čega mu je hacijenda i unatoč što je opustošena od velike vrijednosti.“ „Onda?“ upitao sam sav napet. „Hacijendi pripada i jedan rudnik žive. Međutim, on nije u pogonu, jer nisam mogao dobiti radnike, a i zato što su Indijanci taj kraj ugrožavali.“ „O tome sam već slušao i...“ Nisam nastavio, budući da sam se nečega sjetio što mi je presjeklo riječ, jer ta pomisao u odnosu Meltona učinila mi se mogućom. Sada mi je svanulo, samo što se time povećala i moja zabrinutost u vezi s iseljenicima. Raspitivao sam se: „Gdje se nalazi taj rudnik?“ „Gore u planinama Yuma. Odavde je udaljen pet dana putovanja.“ „Da li na tom putu leži Fuenta de la Roka?“ „Da, naravno, naravno! To je upravo ono što me i zabrinjava u pogledu Meltona.“

241 „Aha, znači da ste ipak postali sumnjičavi? Sada znam na čemu sam. Bit će da je Melton svoje oko naročito bacio na rudnik žive. Tamo čovjek može doći lako do milijuna, ako ima potrebne radnike. A vi ste bili toliko ludi da mu za tričavih dvije hiljade pezosa prodate hacijendu, rudnik, a uz to šezdeset trojicu radnika. Samo još jednom recite da je častan, da je caballero!“ „On je hulja, hulja, lopov i prevarant, pljačkaš — đavo!“ vikao je sav bijesan Timoteo Pruchillo. „Ja sam najveći magarac na kugli zemaljskoj!“ „Don Timoteo, ja sam vas na vrijeme upozoravao!“ „Da, to je tačno!“ rekao je lupivši se pesnicom u čelo. „Samo da sam vam povjerovao!“ Sada biste sjedili na svojoj hacijendi, dok bismo mi otjerali i ume okrvavljenih glava.“ Da, tako bi bilo, tako bi bilo! Međutim, sada su mi oduzeli stada i ostao sam bez ičega, bez ičega!“ „Nije baš tako! Vi imate dvije hiljade pezosa i... „ „Nemojte mi se rugati, senjor!“ „Ja se ne rugam. Vi imate tih dvije hiljade pezosa i vaša stada zajedno sa svime što su vam Yume oteli. Naime, ja nisam samo pobjegao od neprijatelja, već ih i zarobio sa svojim bratom Winnetouom i Mimbrenjosima koji su mi pritekli u pomoć. Sve su morali vratiti i sada ih tjeraju do šatora Mimbrenjosa gdje će biti kažnjeni. Pedeset Mimbrenjosa su već na putu sa vašim stadom, da ga vrate na hacijendu. Nas dvojica smo pošli naprijed da vam to javimo. Jasno, mi nismo ni slutili da ćete prodati hacijendu.“ Zastao je ukočen od radosnog iznenađenja. „Yume su pohvatane ... ! Kazna ...! Pedeset Mimbrenjosa — na putu za hacijendu — sa mojom stokom ...!“ Govorio je isprekidano. Iznenada me je uhvatio za ruku i htio da me odvede do vrata. „Dođite! Mi moramo na hacijendu, smjesta!“ „Rekli ste mi — šta bih ja imao tamo da tražim?“

242 „Ne govorite tako, senjor! Znam ja da vi imate razloga da tamo odete. Ja sam vas omalovažavao, vrijeđao i ponižavao. Bio sam slijep. Ali sada ću — ah“, prekinuo je i onda se obratio službeniku, „sjetio sam se nečega. Zar ne bi bilo moguće da ponovo dođem u posjed hacijende i radnika sa rudnikom? Da li je kupovina definitivno potvrđena?“ „Da“, odgovorio je upitani. „Da se nije možda potkrala neka greška, neka neznatna greška, neka rupa kroz koju bih se mogao ponovo provući do mog imanja?“ „Nije. Sami ste me molili da budem veoma oprezan i upozorili me da ne učinim nikakvu grešku. Vama je bilo mnogo stalo do toga da ne morate vratiti tih dvije hiljade pezosa.“ „I ako zadržite novac, vi ćete opet doći do svoje hacijende!“ tješio sam ga. „Melton će biti prisiljen da vam vrati posjed, a vi ćete postaviti zahtjev na tih dvije hiljade pezosa kao odštetu za izvršenu pustoš.“ „Zar bi to bilo moguće?“ „Ne samo to već i više od toga. Tvrdim čak da se kupovina može poništiti. Samo ćemo morati dokazati da je Melton najmio Indijance da opustoše hacijendu.“ „Hoćete li moći to dokazati, senjor?“ „Vjerojatno. Ja se barem nadam.“ Sada se umiješao Apač: „Za mog bijelog brata Olda Shatterhanda nije ništa nemoguće, bilo što da zaželi. Bio je zarobljen i određen za stup mučenja. A sada je slobodan i zarobio svoje mučitelje.“ „Nisam ih ja zarobio, već Winnetou“, branio sam se. „Da, takvo se djelo može pripisati samo Winnetouu“, rekla je senjora, sva očarana. Bila je sva pod dojmom njegovih lijepih, ozbiljnih crta lica, njegovog krepkog stasa i ponosnog držanja. „Kako bilo da bilo, glavno je da sam opet došao do svog vlasništva!“ rekao je hacijendero, koji je više mislio na svoj imetak negoli na zahvalnost. „Nije tako, ja želim da čujem upravo to kako su Yume pali u ropstvo!“ uporno je nastavila senjora, „Neka se Winnetou umilostivi i to nam ispriča. Pozivani ga da sjedne do mene u mrežu.“

243 Pokazala je na viseću mrežu u kojoj je bio ležao hacijendero. „Winnetou nije nikakva baba“, odgovorio je poglavica. „On neće leći u žice i govoriti o svojim djelima.“ Zbog toga je mene zamolila da joj ja ispričam. Ukratko sam joj iznio sve što se dogodilo i naročito naglasio udio koji je pri tome imao Apač. Kada sam završio, rekla je sva očarana: „To je upravo tako kao da sam čitala neki roman! Da, gdje god se pojavi Winnetou, poglavica Apača, neizostavne su takve pustolovine. Da sam muškarac, uvijek bih uz njega jahala.“ „A Winnetou bi bio prava baba kada bi to sebi dozvolio!“ dobacio je Apač i napustio sobu. Pohvala ovakve vrste i iz takvih usta bila mu je odvratna. „Šta mu je?“ začudila se senjora. „Zar je uvijek ovako zajedljiv?“ „Nije“, rekao sam joj smijući se. „Ljubaznost, poput vaše, mogla bi ga otjerati preko sedam brda. Ako netko želi da bude uz njega, taj mora šutjeti, a ne stalno gledati u njega i govoriti.“ Potrudit ću se da se tako vladam. Kada ćete otputovati?“ „Sutra.“ „U kojoj ćete kući stanovati?“ „Još nismo odlučili.“ „Vi ćete lako naći pogodnu kuću za vas, međutim Winnetoua pozivam da bude naš gost i stavljam mu na raspolaganje naše dvije najbolje sobe. Šta vi o tome mislite?“ Apača je htjela imati uza se, a ja sam mogao da stanujem i ostanem gdje me je volja. To me je razveseljavalo i zbog toga joj rekoh: „Smatram da je vaša zamisao originalna, senjora.“ „Zar nije tako? Taj ubogi divljak se stalno mora potucati po šumama i čistinama. Htjela bih da barem jedanput uživa u lijepom stanu. Nadam se da će za uzvrat htjeti da provede veće u mome salonu.“ „Pokušajte pa ga upitajte!“ „Ne biste li vi to za mene učinili?“ „Kad bi išlo, rado, senjora, samo to ne ide. Morate i sami uvidjeti da se takav poziv ne smije isporučiti preko posrednika. Poziv upućen

244 sa vaših lijepih usana imat će dvostruku vrijednost. Vi ćete vjerojatno pozvati i neke dame za večeras?“ „Naravno! Bit će to velika čast za one kojima ču moći da predstavim Winnetoua. Moje prijateljice će mi zavidjeti.“ Unaprijed sam se veselio Apačevom odgovoru. Međutim, dvojica su bili protivni. Naime, službenik koji je primijetio da je lijepi Indijanac zapeo za oko senjori. Bio je ljubomoran. Pride joj i tiho joj reče nešto na uho. Drugi prigovor je došao od strane hacijendera. Upitao me je: „Zar ćete ostati do sutra ovdje? To nije moguće! Još danas morate da pođete sa mnom na hacijendu.“ „Moram? Tko to tvrdi? Za mene ne postoji riječ ,morati‘.“ „Pa nisam mislio to da kažem, ali s obzirom na moju, kao i na vašu čast, ne smijemo ni časa časiti, već moramo smjesta završiti ono što ste vi započeli.“ „Nema potrebe da me podsjećate na moju čast. Ja ni u kom slučaju nisam obeščašćen ako se ubuduće više ne budem brinuo o vašoj hacijendi. Osim toga, govorili ste o obziru' prema vama. Tko ili šta me obavezuje da prema vama imam obzira? Bio sam kod vas i upozorio, a vi ste me otjerali. Čak sam i silu morio da upotrijebim protiv uvreda vašeg bezobraznog majordoma, dok ste vi mirno gledali kroz prozor, a da ni riječi niste rekli. Bio sam vas zamolio da Meltonu ne kažete da sam vas upozorio, a kada je on stigao, niste imali drugog posla, već ste mu od riječi do riječi sve ispričali.“ „Zbog čega mi predbacujete?“ upitao je. „Predbacivanja i onako više ne mogu ništa izmijeniti.“ „Ono što se dogodilo ne da se izmijeniti, dok će se na ono što će se dogoditi svakako moći utjecati. Iz moje priče možete i sami uvidjeti koliko je sve to bilo naporno i u kakovoj sam se opasnosti nalazio, dok nismo uspjeli zarobiti Yume i oduzeti im plijen. Vi i pored svega toga zahtijevate da vam i dalje pomažem. Vi ne molite, već zahtijevate. A sada mi recite: kakve veze imam ja sa vašim slučajem? Čuli ste što smo sve učinili, a da li ste se sjetili jedne jedine riječi: zahvalnost? Sami se dalje pobrinite o svemu! Nisam navikao da me netko podsjeća na obavezu zbog časti, umjesto da bude zahvalan na mojoj dobroti.“

245 Krenuo sam, kao da ću otići. Uhvatio me je za ruku. „Ostanite, senjor, ostanite! To što mi je izmaklo, izmaklo mi je zbog moje zaboravnosti.“ „Čini mi se da ste krivo protumačili svoje držanje. Ne radi se ovdje o zaboravnosti, već o nečem drugom. Vi sebe smatrate daleko uzvišenijim od jednog barbarina, kao i od čovjeka kakav je Winnetou, koje ne morate da zamolite, već da im naređujete. Pođite samo prijeko u Evropu, pa ćete saznati da je tamo svaki dječak više naučio nego što ćete vi naučiti u čitavom vašem životu! A ova gospoda, koja se bezbrižno njišu u mrežama, mogu mirno otići u mračne i krvave krajeve Divljeg zapada, kako bi se uvjerili da Winnetou u malom prstu ima više snage, takta i plemenitosti nego što bi to mogli da nađete u čitavom vašem Uresu. Prema meni se nisu danas prvi put odnosili sa visine, — to događalo i ranije. Sada se vi malo spustite i pogledajte odozdo prema gore i recite da li imam šta za predbacivanje! Ovdje sam zatražio zaštitu za iseljenike i bio sam odbijen. Vi ste zaključili kupovinu i time te valjane ljude sa djecom otjerali u ruke razbojnika. Recite mi šta bih poslije svega toga morao za vas da uradim!“ Nisam dobio odgovor. Uto je Apač promolio glavu kroz vrata: „Je li moj brat gotov? Winnetou nije raspoložen da duže ovdje ostane.“ U času se hacijendero našao kraj njega, uhvatio ga za ruku i počeo moljakati: „Molim vas, senjor, uđite još malo unutra! Svesrdno vas molim. Znate da bez vašeg savjeta ništa ne mogu uraditi.“ Apač je ušao i ozbiljno pogledao u njega. „Da li se bljedoliki zahvalio mome bratu Shatterhandu?“ U ovom pitanju je bila srž moga predbacivanja koje sam učinio hacijenderu, iako on nije čuo našu prepirku. „Još se nije ukazala prilika, ali ću to nadoknaditi“, glasilo je izvinjenje. „Hoćete li ostati ovdje do sutra?“ Winnetou kimne glavom. „U tome će proći dragocjeno vrijeme u kojem bi se moglo obaviti štošta“, podsjetio ga je hacijendero.

246 „Za nas je najvažnije da nam konji ponovo sakupe snage“, odgovorio je Winnetou. „Uostalom, o kakvom obavljanju govori bljedoliki? Old Shatterhand i Winnetou nemaju ništa protiv ako on još danas ima namjeru da nešto obavi.“ „Rekao sam vam da bez vaše pomoći ne mogu ništa učiniti.“ „Neka tada bljedoliki zamoli Olda Shatterhanda. Što on bude uradio, uradit ću i ja.“ Hacijendero se teška srca odlučio da se za učinjeno zahvali. To je učinio jedino zbog koristi koju bi mogao imati. Taj čovjek nije bio kriv što nije bio plemenit. Plemenitost nije svačija odlika. Ja ga ne bih ostavio na cjedilu da nisu bili u pitanju iseljenici i da nisam morao slijediti Meltonov trag. Na njegovo moljakanje odgovorio sam mu: „Dobro, mi ćemo se ubuduće zauzeti za vas. Samo recite šta bi se po vašem mišljenju moralo poduzeti!“ „Ja mislim da bismo morali odmah krenuti i uhvatiti Meltona.“ „Naši konji bi pod nama popadali, a osim toga treba da znate da smo i mi bili isto toliko dugo na putu kao i naše životinje. Mi smo za dva i pol dana prevalili put za koji bi inače trebalo dobrih šest, i ne vjerujem da biste vi, senjor, nakon ovakvog podviga bili u stanju da silom nastavite gore za Fuentu, u planine Yuma. Ako vam se toliko žuri, možete odjahati naprijed. Povedite sa sobom nekoliko policajaca!“ Senjora zapljeska rukama i reče: „To je sjajna ideja! Pojahati naprijed i povesti nekoliko policajaca! Šta veliš na to, mužiću moj?“ „Ako ti tako kažeš, onda je ova ideja zaista sjajna“, rekao je vrskavim glasom plemeniti mjesni poglavar'. „Zar nemaš svog avudoa (zamjenika), koji zna da posvršava sve tvoje poslove, tako da bi i ti mogao poći na kratko putovanje?“ Njegovo se lice ozari i on oprezno upita: „Kuda ćemo mi putovati, dušo moja?“ Riječ ,mi' je naročito naglasio. Laknulo mu je kada je čuo njezine riječi: „Ja ću ostati kod kuće.“

247 Lice mu zasja od zadovoljstva. „Dajem ti priliku da budeš isto toliko slavan kao i Winnetou. Budući da je don Timoteo zatražio nekoliko policajaca, odjahat ćeš i ti i povest ćeš sa sobom nekoliko Oficiales de la policia.“ Sa lica mu je nestalo zadovoljstva. Nabrao je čelo, dok mu se lice izdužilo, te je gotovo sa strahom rekao: „Ja — zar ja lično da odem u brda, i to na konju?“ „Jasno, ti i onako toliki put ne bi mogao propješačiti!“ „Zar ne misliš da bi takvo putovanje bilo malo naporno, možda čak i opasno?“ „Za jednog caballera ne postoje opasnosti, dakle?!“ Zapovjednički ga pogleda, na što je ovaj ubogi đavo mogao da odgovori jedino toliko: „Da, srce moje, ako je to tvoje mišljenje, ja ću poći Naravno da mislim! Za tili časak će biti spremno: rublje konj, cigarete, sapun, dva pištolja, rukavice, potreban novac, čime ću te bogato snabdjeti, čokolada, jedna puška i jastučić, kako bi u slučaju da dobiješ loš krevet i imao loše snove mogao ugodnije spavati. Vidiš koliko se brinem za tebe. A sada se i ti pobrini da ispuniš moja očekivanja. Vrati se kao slavljenik! Jednom pravnom savjetniku, kao što si ti, to neće biti teško. Zar ne mislite i vi tako, senjor?“ To je pitanje meni bilo upućeno. Naoko sam to ozbiljno prihvatio. „Sa vama se potpuno slažem, senjora, ukoliko čovjek bude imao prilike da se na ovom putu koristi svojim znanjem pravnog savjetnika.“ „Jesi li čuo?“ upitala je svoga muža. „Senjor se sa mnom slaže. Kada ćete krenuti don Timoteo?“ „U roku od jednog sata“, odgovorio je don, koji bi vjerojatno radije putovao sa Winnetouom i sa mnom, a ne sa tim papučarem. Lice jurisconsulta se uozbilji i nisam znao da li da se smijem ili ne. Lijepo, malo, kratko putovanje odjednom se pretvorilo u opasno, naporno jahanje. Jastuče, koje mu se spremalo, vjerojatno neće biti u stanju da ublaži strah koji je već unaprijed osjećao. Sigurno je vidio da ga sažaljevam, jer mi je dobacio molećiv pogled nadajući se da ću se zauzeti za njega i pokušati da odvratim njegovu ženu od tog suludog

248 plana. Ali uzalud. Iznimno, ovog puta sam bio tvrd. Našem poduhvatu to nije moglo ništa naškoditi ako bi poglavar Uresa jedanput odjahao u brda u namjeri da se proslavi, a u stvari donese kući oguljenu kožu svojih nogu i ukočena leđa. Radi toga se nisam htio zauzeti za njega, već naprotiv, rekao sam hacijenderu: „Vi ćete vjerojatno uhvatiti Meltona još prije nego sto vas sustignemo. Međutim, mi smo vam potrebni kao svjedoci. Gdje ćemo vas naći?“ „Čekat ćemo na vas gore na Fuenti de la Roki.“ „Kojim ćete putem onamo krenuti?“ „Preko hacijende.“ To mi se nije sviđalo. Lako bi mogao da naiđe na naša dva Mimbrenjosa, kao i na Playera, i da nam čitav plan pokvari. No ja ga nisam želio od toga odvratiti jer sam znao da ću mnogo prije i sigurnije sve obaviti ako ga naoko budem nagovarao i potrudio se da mu cijelu stvar prikažem što opasnijom. „Vrlo dobro, don Timoteo! Skinut ćete nam s vrata težak posao, jer se Player o kome sam vam pričao svakako još uvijek nalazi tamo u okolini hacijende. Njega treba uhvatiti. Kako je on prevejan momak, to je njegovo hvatanje skopčano uz životnu opasnost, jer on vrlo dobro umije da barata kako puškom tako i nožem. Sigurno će se očajnički braniti, pogotovo što će pred sobom imati ovakva tri odvažna muškarca, te mi je veoma drago što ćete i vi onamo poći. Tamo ćete stići prije nas, zarobit ćete ga, i mi ćemo na gotovo doći. Morate samo pripaziti da ne bi iz zasjede pucao na vas. On je sva svoja ubojstva izvršio krišom!“ Ove moje riječi su djelovale. Don Timoteovo lice promijeni boju, dok je činovnik preblijedio. Sada sam bio ubijeđen da će izbjegavati hacijendu. Senjora dovikne svom mužu: „Jesi li čuo? ovo djelo je dostojno tebe. Nadam se da ćeš lično uhvatiti tog opasnog razbojnika i da to nećeš drugom prepustiti. Ako ovo učiniš, onda ćeš smjeti popušiti dnevno dvije cigarete više.“ Lice mu se izobličilo kao da je on uhvaćen i zarobljen. Ona izgleda to nije primijetila pa mi je skoro sažalnim glasom rekla:

249 „Čini mi se da vi niste takav junak kakvim smo vas smatrali, senjor, inače se ne biste toliko radovali već sada, da će Player biti uhvaćen prije no što tamo stignete.“ „Jasno da se veselim. Taj čovjek je više nego opasan, jer svaki njegov metak pogađa i stvara rupu u koži.“ „A vi svakako niste prijatelj takvih rupa?“ „Nisam, jer ako su preduboke, onda je kraj i životu.“ „Tada vam savjetujem da se dobro pričuvate, kako vam vaša draga koža ne bi bila izranjena. Međutim, moj muž zna da hrabrima pripada slava. Moja će duša nad njime lebdjeti i zaštititi ga. Šta veliš na to, dragi mužu tako je“, kimnuo je glavom, dok mu je lice bilo kao da je biber progutao. Izvukla se iz mreže i prošla kraj mene a da me nije ni pogledala. Ja sam u njenim očima bio kukavna ništarija. Ali pred Winnetouom se zaustavi i ljubazno se nasmiješi. Sva ozarena reče mu: „Senjor Winnetou, zar vi stvarno namjeravate ovu noć da provedete ovdje u Uresu?“ Izraz Apačevog lica — dok je gledao u senjoru — bio je takav da se ne da opisati. Ono ne samo da je izražavalo samilost već i čuđenje, jer se usudila da ga neposredno oslovi. Shvatio sam situaciju i umjesto njega odgovorio: „Da, ostat ćemo do sutra.“ „A zašto govorite vi? Pustite da Winnetou govori!“ rekla je, dobacivši mi prezriv pogled. „Čuo je da ga obožavam i valjda će dozvoliti da mu čujem glas.“ Još jednom je ponovila pitanje. Kako je bio prisiljen da odgovori, kimnuo joj je u znak potvrde. „Čast mi je da vas pozovem da budete moj gost“, produžila je. „Bit ću veoma sretna ako prihvatite poziv.“ „Ostajte sretno u vašem wigwamu, bijela sestro“, odgovorio je ozbiljno. „Smijem li pozvati i senjore da bi proslavili prisustvo Winnetoua?“ „Winnetou zna da bljedoliki zatvaraju medvjede da ih gledaju, — samo on nije medvjed.“

250 „Znači, bez slavlja?“ upitala je razočarano. „Da“, rekao je, okrenuo se i pošao napolje. Pošao sam za njim, a zatim smo se bez i jedne „ječi oproštaja udaljili. U gradu više nismo imali šta da tražimo. Kupili smo neke sitnice, iza toga otišli do naših konja i odveli ih napolje na čistinu, gdje smo se lagodnije osjećali. Ondje se nalazila neka voda tekućica. a bilo je i sočne trave. Legli smo kako bi se pošteno naspavali. Prije no što smo zaspali, ugledali smo naše junake kako prolaze nedaleko od nas. Mala četa se sastojala od pet osoba, hacijendera, tri policajca i jurisconsulta. Četvorica službenika su bili u uniformama, što je čak i ozbiljnog Winnetoua potaklo da se nasmije. Konji su bili dobri. Dok su hacijendero i tri policajca prilično dobro jahali, dotle je jurisconsulto pružao manje dražesnu sliku. Pod sobom je imao jastuk, a drugi mu je bio pričvršćen iza leđa. Jasno su se vidjeli čak i na ovoj udaljenosti. Vjerojatno su bili presvučeni bijelim platnom. Ako netko ovako opremljen polazi u divlje planine, sve će izvršiti prije nego junačke podvige. „Neka vam je sretno na putu, moj vojskovođo!“ pomislio sam u sebi i zatvorio oči, čvrsto uvjeren da na tom putu neće požnjeti uspjeh, čast i slavu. Neometani, prespavali smo ostatak popodneva i čitavu noć. Konje nismo privezali, jer smo bili u njih sigurni. Obje životinje su bile veoma vjerne i budne kao psi. Nisu se udaljavale i svakako bi nas probudile u slučaju da se netko približavao. Vinuli smo se u sedlo upravo kad je sunce izlazilo. Bili smo svježi i čili, a i konji su se oporavili i veselo rzali na svježem jutarnjem zraku. Sada smo pojahali opet natrag do hacijende. Prvih nekoliko sati išli smo tragom naših junaka, koji se još prilično dobro vidio u travi. Onda su sa našeg pravca skrenuli udesno. „Moj brat Shatterhand ih je pravilno ocijenio“, rekao je Winnetou. „Oni nisu išli preko hacijende jer se boje Playera. Bijela žena neće moći mnogo pohvalnog da priča o svome mužu, dok će nam ti ljudi možda zadati jada.“ „To je moguće!“ odgovorio sam. „No taj jad neće biti velik, dok ću manji rado preuzeti na sebe, samo ako budem siguran da će taj