Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

151 „Uff! Moramo se brzo vratiti jer teška puška tog bljedolikog seže čak i ovamo, to je puška za medvjede. A njegova laka puška puca bez prestanka. Pođi s nama! Odjahat ćemo malo više natrag gdje ćeš sresti poglavicu i moći da s njime razgovaraš.“ „Zato ima vremena. Počekajte još malo! Htio bih nešto od vas.“ „Što?“ „Vaše puške i vaše konje.“ „Zašto i zbog čega?“ upitao me je onaj koji mi je postavljao pitanja i gledao me sav zaprepašćen. „Zbog ovoga!“ nasmijao sam se i dok sam lijevom uklonio rubac s lica, desnom sam rukom dohvatio pušku i uperio je u njih. „Sami ste govorili da mi puška puca bez predaha. Pucat ću u svakog od vas koji god se makne! A tamo u grmlju stoji Mimbrenjo sa mojom dalekometnom puškom za medvjede.“ Ukočili su se od straha i razrogačenih očiju zurili u moje raskrinkano lice. Uff!“ izustio je jedan od Yuma. „Ovo je Old Shatterhand!“ „Old Shatterhand, Old Shatterhand!“ ponovila su i ostala dvojica. „Da, to je Old Shatterhand“, potvrdio sam, dok sam cijev puške još uvijek držao uperenu u njih. „Ne mičite se jer ću pucati! Pošli ste da me uhvatite, a sad ste sami uhvaćeni. Međutim, ja ću vas pustiti na slobodu i omogućiti vam da se vratite vašem poglavici. Odbacite vaše puške!“ Iako su puške držali u rukama, one nisu bile spremne za akciju, jer je takav običaj kod Indijanaca kada susretnu stranog čovjeka. Nisu se usudili da je upere u mene, ali me nisu odmah ni poslušali. „Brzo, inače pucam! Neću čekati!“ zagrmio sam. „Jedan, dva …“ Još tri nisam niti izbrojio a oni su puške odbacili od sebe. „Sjašite; i stupite u stranu!“ Poslušali su me. Sada trkom natrag! Tko se usudi da natrag pogleda, bit će ustrijeljen!“ Trčali su koliko su ih noge nosile. Bilo je upravo smiješno kako su trčali. Dok su me još imali u rukama, kako, su se izrugivali a sada su bježali od mene Kao pravi zečevi.

152 Sjahao sam da uzmem njihove puške i prihvatim konje, koji su nakon bijega svojih gospodara postali malo nemirni. Uto je već i moj Mimbrenjo pojurio iz grmlja u punom galopu da mi pomogne. „Uff, uff!“ doviknuo je još izdaleka. „Old Shatterhand je čarobnjak. Njemu sve ide od ruke, bilo čega da se prihvati!“ „To nije bilo teško“, odgovorih smijući se. „Razoružati bez borbe trojicu neprijatelja, pa im još i konje oduzeti? Tko bi to malo prije rekao? Kada si napomenuo da ćeš s njima razgovarati, bio sam veoma zabrinut!“ „Imao sam jednog saveznika: iznenađenje. Strah se udvostručio kad su doznali za moje dvije puške. Sada moramo produžiti jer će njihovi drugovi vjerojatno svakog časa iskrsnuti.“ Za svako sedlo zaplijenjenih konja pričvrstili smo po jednu pušku. Mimbrenjo je držao za uzde jednoga, a ja dva konja. Ovako opremljeni krenuli smo s ovog mjesta, i to u početku polako, dok se nismo kroz gustaru probili. Stigavši na čistinu, pojurili smo u galopu, i to tako daleko da se guštara jedva nazirala i u daljini ocrtavala poput blijede trake. Sada smo se ponovo osjećali sigurnim. Zastali smo, jer sam se namjerno htio izložiti pogledima mojih progonitelja kako bi ih namamio i potaknuo u gonjenju. Dok smo mirno i staloženo sjedili u sedlima, primijetio sam da me Mimbrenjo krišom pogleda. Znao sam šta ga muči. Rado bi saznao o čemu sam razgovarao sa Yumama. Ispričao sam mu sve. Kada sam završio, zamišljeno reče sagnuvši glavu: „Pored Old Shatterhanda čovjek iz sata u sat stiče nova znanja. On pozna sve prednosti kojima se jedan ratnik može koristiti, a isto tako i način kako treba postupiti pa da sazna ono što mu ne žele reći. Mi sada gotovo sve znamo što namjeravaju.“ „O, baš ne sve. Glavna stvar ostala mi je još nepoznata. Za sada nam je poznato da nas goni oko pedeset Yuma, i to pod vodstvom samoga poglavice. Šta se iz toga može zaključiti?“ „To da su stada i ranjeni ratnici ostali ondje gdje smo ih ostavili i čekaju na povratak pedesetorice.“

153 „Tako je! Osim toga znamo još i to da su Melton i oba Wellera slobodni, a i to da hacijendero više nije zarobljen, kao ni bijeli iseljenici.“ „Zar to nije dovoljno?“ „Nije“ „Pa tebi je jedino bilo stalo do toga da ih spasiš! Oni su sada slobodni.“ „Slobodni su, samo gdje su? U planu je da ih braća Yuma, dakle neke druge Yume, odvedu u planinu. To mi je sumnjivo. Na koje se to planine odnosi? Što će oni tamo? Došli su iz svoje domovine ovamo da rade na hacijendi del Arroyo. Zbog čega bi ih neprijateljski Indijanci odveli u nepoznate planine?“ „Na to ti ne bih mogao odgovoriti“, rekao je Crvenokožac prostosrdačnom iskrenošću. „Tješi se jer i ja ne znam, ali neću mirovati dok to ne saznam. Nadalje: hacijendero je namjeravao da ode u Ures sa Meltonom. Šta traže tamo? Pod drugim okolnostima ja bih ovakvo putovanje smatrao bezazlenim, međutim, ovdje se radi o tome da je Melton domamio Indijance i oni su po njegovom nalogu izvršili prepad na hacijendu, opljačkali je i spalili. I odjednom on sada jaše zajedno u Ures s upropašćenim hacijenderom, dok mu te strane radnike nekakvi Indijanci odvode u brda. I oni su opljačkani. Zapravo bi hacijenderovo mjesto bilo tamo gdje se i ti ljudi nalaze. Zbog čega su ih rastavili?“ „Misliš li da ćeš to moći saznati?“ „Da. Čim spasimo stada, bezuslovno ću odjahati za Ures. Nije mi sada jasno gdje su Yume koji su ostali na onom mjestu gdje me je Melton htio ubiti i koji su „mah da čuvaju uhvaćene bijelce? Ako su zarobljenici stvarno na slobodi, tada su čuvari već morali krenuti za svojim poglavicom. Oni su imali slobodan put jer ih „e zadržavaju stada zbog kojih smo mi tako sporo napredovali. Oni bi morali biti već negdje u blizini.“ „Možda ćemo ih još danas susresti.“ to je moguće, i zbog toga moramo biti na oprezu da im ne bi pali u ruke. Pogledaj časkom natrag! Na progonitelje?“ Da, dolaze. Zastali su pred grmljem. Misliš li da nas mogu vidjeti?“

154 „Da. Bit će da nas isto tako dobro vide kao i ml njih. Pazi samo! Pojurili su u galopu prema nama. Sada možemo ponovo produžiti jer su nas, prepoznali i neće im pasti na pamet da se vrate. Jamačno su onu trojicu kojima smo oduzeli konje poslali natrag jer nisu mogli ići u korak s njima.“ Pojahali smo do kraja čistine, zatim preko nekoliko ravnica, preko onižih brda i ponovo izbili na čistinu. Do nje je ležala šuma kraj koje smo se bili ulogorili na putu ovamo. Još do večeri moramo se dohvatiti šume. Mi smo sada mnogo brže odmicali nego onda kada smo išli sa stokom čiji su se tragovi još uvijek vidjeli. Bili su toliko jasni da su skoro bili nalik na kakvu cestu.

155 VI TAMANITELJ YUMA Vrijeme je odmicalo, dok se sunce sve više spuštalo prema smiraju. Mi nismo mogli biti više daleko od šume. Uto je mladić ispružio ruke i povikao: „Pogledaj, dolaze Yume koji su bili ostali uz bljedolike. Oni nas ne smiju vidjeti.“ Bio je u pravu. U susret nama je dolazila velika četa jahača. Zbog velike udaljenosti nisam moga o izbrojati koliko ih je bilo. Postojala je velika mogućnost da su to Yume koji su pošli svome poglavici. Da bismo ih izbjegli, skrenuli smo u oštrom uglu udesno, podboli konje i pustili ih u punom trku. Nadao sam se da nas još nisu opazili. Međutim, to nije bilo tako. Uzevši novi pravac, nekoliko puta sam se osvrnuo i primijetio da se jedan jedini jahač odvojio iz grupe i uputio se prema nama. Nisam uzimao u obzir sunce koje je već zalazilo. Sunce nas je obasjavalo, dok su oni bili u sjeni i zato su nas morali opaziti. Ipak me je jedna okolnost umirila, naime, poslali su samo jednog čovjeka, dok su ostali produžili. Ovaj nas nikako nije mogao dostići. Četa je nastavila usporenim hodom da bi dočekala povratak svoga čovjeka. Držali su se pravca zapad — istok, dok smo mi išli s juga prema sjeveru. Naši putevi su stvarali pravi ugao, ili, bolje rečeno, stranice četverokuta. Jahač se držao dijagonale. Iako mu je put bio najdulji, pravo je čudo koliko je brzo odmicao. Smatrao sam nemogućim da nas dostigne, pogotovo što smo i mi jurili. Postajao je sve jasniji i jasniji, te sam morao priznati kako sam bio u zabludi. Dok se u početku nazirao kao malena tačka, ubrzo je narastao do veličine bundeve, a iza toga bivao sve jasniji. Isto tako i njegov konj je iz početka ličio malenom psiću, pa ovčaru, pa dogi. Sve nam se više i više

156 približavao iako nismo smanjivali brzinu. Moj pratilac je nekoliko puta uzviknuo ,uff, a i mene je čudila hitrina njegova konja. Na plemenite trkače sam nailazio već u mnogim zemljama i krajevima, dok sam ovdje u Sjevernoj Americi znao samo za dva konja. Bila su to dva vranca na kojima smo Winnetou i ja tako često jurili po prerijama. Winnetou! I nehotice sam zaustavio konja, zasjenio oči rukama da bih bolje vidio. Konj je bio vranac. Na jahaču sam primijetio nešto sjajno crveno. Iza njegovih leđa lepršao je taman veo, a cijev njegove puške je svjetlucala. Srce mi je zaigralo. Crvenkasti sjaj dolazio je od santillo gunja koji je Winnetou stalno nosio umjesto pojasa. Tamni veo bila mu je duga crna kosa, dok je svjetlucanje dolazilo od srebra kojim je bila okovana njegova glasovita ali i zastrašujuća puška. Ja sam bio obučen po meksikanski. Još me nije prepoznao. Međutim, poznavao je zvuk mojih pušaka isto tako dobro kao i ja oštar prasak njegove srebrom okovane puške. Često smo se u divljim prašumama pomoću njih našli. Bio je još dosta udaljen pa mu nisam mogao dobro vidjeti visoki, vitki stas. Uzeo sam pušku za medvjede i opalio. Uspjeh nije izostao. Jahač je trgnuo konja koji se naglo uspravio na zadnje noge i gotovo se izvrnuo na leđa. Zatim ga je potjerao dalje, stao u stremenu i radosno povikao: „Šarli, Šarli!“ Moje ime je obično ovako izgovarao na engleskom. „Winnetou, Winnetou, n šo, n šo — Winnetou, Winnetou, kakva sreća, kakva sreća!“ odgovorio sam, dok sam potjerao svoga konja prema njemu. Dolazio je sličan nekom polubogu. Ponosno uspravljen, kao da je srastao sa vrancem, držeći kundak puške na koljenu. Njegovo tamno, plemenito lice, bilo je ozareno. Skočio sam iz sedla. On nije ni zaustavio konja, već je, odbacivši pušku prolazeći kraj mene skočio iz sedla i pojurio u moj zagrljaj. Ta bili smo prijatelji u pravom smislu riječi. Njegov život pripadao je meni, a moj njemu. Time je sve rečeno. Dugo se nismo bili vidjeli.

157 Sada je stajao preda mnom u poznatoj poluindijanskoj nošnji. Dok smo se pozdravljali, njegov je konj napravio luk i vratio se k njemu, poput vjernog psa. Prepoznao me je po glasu, radosno zanjištao trljajući svoju plemenitu glavu o moje rame. „Gle, prepoznao te je i poljubio!“ reče smiješeći se Winnetou. „Old Shatterhand je prijatelj ljudi i životinja, pa ga ni oni ne zaboravljaju.“ Pogled mu se zaustavi na mom konju i veseli izraz preleti preko njegovog inače ozbiljnog lica. „Jadni Šarli!“ rekao je. „Gdje si samo bio kad boljeg nisi mogao naći? Od danas ćeš biti bolje opremljen.“ „Kako to?“ upitao sam brzo. „Da nisi možda poveo Hatatitlu?“ Hatatitla, munja, bijaše ime moga vranca na kojemu sam uvijek jahao, dok se Winnetouov zvao liči, vjetar. „Njegovao sam ga za tebe“, rekao mi je. „Još je i danas mlad i vatren kao i nekada, a poveo sam ga sa sobom jer sam te očekivao.“ „To je divno! Na ovim konjima smo sigurni pred bilo kojim neprijateljem. Kako to da si došao u Sonoru, jer znam da smo se morali sastati gore na rijeci?“ „Morao sam da odem nekim plemenima Pima da ih izmirim, a uz put sam se sjetio i mog hrabrog crvenog brata Nalgu Mokašija, poglavice Mimbrenjosa. Već ga dugo nisam vidio. Odjahao sam mu u posjetu i dok sam sjedio uz vatru, vratio se njegov mladi sin sa squaw, ali bez starijeg. Ispričao je što se odigralo i rekao da tražiš pomoć Mimbrenjosa protiv Yuma, njihovih neprijatelja. Smjesta smo sakupili sto pedeset ratnika, opskrbili se mesom za mnogo dana i krenuli tri sata iza tvoje poruke je li Old Shatterhand zadovoljan?“ „Ja se zahvaljujem mome bratu Winnetouu! A da li je i poglavica, moj prijatelj, došao s tobom?“ „Kako bi mogao izostati kada ga zove Old Shatterhand s kojim je popušio lulu mira i spasio troje njegove djece od sigurne smrti? čak je i njegov mali sin pošao s nama. Nije htio ostati u wigwamu jer mu je stariji brat s tobom. Nas dvojica bismo imali mnogo štošta da ispričamo jedan drugome, ali smatram prikladnijim da uzjašeš i prije svega pozdraviš Jakog Bivola i njegove ratnike!“

158 Ja bih radije s njime izmijenio nekoliko riječi, no to se kosilo s običajima Indijanaca. Uzjahali smo. Mimbrenjosi su u tom času već bili prošli pored onoga mjesta na kojem sam ja bio skrenuo ka sjeveru. Winnetou je opalio jedanput iz svoje srebrom okovane puške i oštar zvuk dopro je do njih. Primijetili su da smo prijatelji te su zastali. Pošli smo prema njima. Mali Mimbrenjos se držao iza nas, jer se nije usuđivao bilo šta da kaže. Divio se stasu slavnog poglavice Apača. Izdaleka se nije mogao odrediti broj Mimbrenjosa, ali, došavši bliže, vidio sam da je bilo sto pedeset jahača, naoružanih puškama. Na čelu čete bio je Nalgu Mokaši, Jaki Bivol, moj vjerni, iako surovi prijatelj. Lica su im bila premazana žutim i tamnocrvenim ratnim bojama, što je bio dokaz da su ozbiljno shvatili zatraženu pomoć. Poglavica, jak, koščat čovjek, dočekao nas je ispred svojih ljudi na snažnom riđanu. S napetošću je pratio , naš dolazak, pogotovo što mene nije odmah prepoznao. Stigavši bliže, uočio sam na njegovom licu, i unatoč ratnim bojama, izraz radosnog iznenađenja. „Uff, uff!“ kliknuo je. „Pa to je Old Shatterhand, naš prijatelj, kojega već dugo nismo vidjeli! Jurili smo što smo brže mogli da mu priteknemo u pomoć u borbi protiv onih pasa Yuma.“ Poznato je da Indijanac umije da savlada uzbuđenje. Radost koja je sada zavladala među Mimbrenjosima bila je neopisiva, zaboravivši na svoja osnovna načela, počeli su glasno podvriskivati. Jaki Bivol skočio je sa sedla da me pozdravi. Izgleda da je očekivao da i ja to učinim. Prema indijanskom običaju trebalo bi da obojica sjašemo i na licu mjesta popušimo lulu pozdrava, ali, ja sam ostao na konju. Pruživši mu ruku, rekao sam: „Moja je duša sretna što vidi Jakog Bivola i što mogu da gledam lica njegovih ratnika. Rado bih vam štošta ispričao i o mnogo čemu se raspitivao, ali morat ćemo se odmah udaljiti sa ovog mjesta jer su mi Yume za petama.“ „Zar te oni progone? Onda ćemo ih ovdje sačekati i do jednog pobiti.“ „Ako bismo se ovdje zadržavali, dali bi petama vjetra čim nas ugledaju. Zbog toga će poglavica Mimbrenjosa postupiti onako kako sam mu ja govorio. Sklonimo se u onu šumu kraj koje ste maločas prošli. Tamo ćemo ih sačekati. Bit ćemo dobro zaštićeni, a oni nas neće

159 primijetiti. Tragovi koje će moja crvena braća ostaviti za sobom bit će nejasni, jer ćemo ih izbrisati.“ Poglavica nije stigao da mi odgovori jer je upravo u tom času dopiralo do mene glasno, radosno rzanje. Iza jahača bio se zaustavio jedan Indijanac pridržavajući konja kojega je za mene Winnetou bio poveo. Prepoznao me je po glasu i pokušavao da se otrgne kako bi pojurio k meni. „Hatatitla!“ dozivao sam ga. „Pustite konja!“ Poslušali su me. Ta pametna, vjerna životinja, u času se stvorila kraj mene, onjušila me, a kada sam joj pogladio vitki vrat i dugu sjajnu grivu, počela je poskakivati oko mene. Frktala je, njištala i napokon se umirila i stala kraj mene. „Uff, uff!“ vikali su Indijanci, ganuti tolikom vjernošću. Da, to je bila moja „Munja“, koja me je često izvlačila iz neprilika i spašavala mi život. Iz nje je još uvijek zračila svježina, a njezine krupne, pametne oči iskrile su se kao i nekada. Bila je opremljena istom onom indijanskom konjskom opremom kojom je bila opremljena i ranijih godina kada sam je jahao. Izvio sam se iz sedla i prebacio na nju. Nogu još nisam bio ni zavukao u stremen i već je sa sve četiri skočila u zrak. Trčala je amo tamo kao neko razigrano kuče, opisujući kružnice i polukružnice, dižući se čas na Prednje, čas na zadnje noge. Pustio sam je neka se izdovolji, a kada je osjetila stisak mojih nogu u trenu se zaustavila ispred Winnetoua i Jakog Bivola. „Moj brat Old Shatterhand sada vidi kako ga ni konj nije zaboravio“, rekao je Winnetou. „Koliko ga tek spominju ljudi s kojima je dolazio u dodir! Ispričat ću mu kasnije, kada na miru budemo sjedili kraj logorske vatre, šta se sve događalo na Divljem zapadu za vrijeme njegovog odsustvovanja. Sada ne smijemo dangubiti jer bi nas Yume otkrili. Kolika je udaljenost između njih i nas?“ „Vjerojatno tolika da bismo ih svakog časa mogli očekivati.“ Svatko bi se najprije raspitao o broju neprijatelja, ali jednome Winnetouu to nije bilo ni na kraj pameti. Odvezao je svoj lasso i pričvrstio jedan kraj za santillo gunj, tako da je bio spreman da ga za

160 sobom po zemlji vuče. Dao je znak ratnicima da, i oni tako postupe. Kada se gunjevi vuku ovako po zemlji, tragovi se donekle izbrišu. Ako bi tko kasnije naišao, svakako bi primijetio da se pred njim kreću ljudi koji su se poslužili ovakvom vrstom mjere predostrožnosti. Samo što ne bi mogao odrediti približan broj. Tako je bilo i s nama. Yume su u svakom slučaju morali da primijete naš trag, ali nisu mogli da utvrde broj ljudi. Produžili smo u laganom galopu. Ja sam jahao između Winnetoua i Jakog Bivola. Poglavica se nije osvrnuo ni jednim pogledom na svoga sina iako je morao znati da je njegov dječak mnogo toga doživio. Takav vam je Indijanac! Mada Mimbrenjo prema djeci osjeća isto onako veliku ljubav kao i bijelac, ne bi bilo muževno da se raspituje i time oda svoju zabrinutost zbog djeteta. Ubrzo je pred nama izronila već pomenuta šuma. Uzeli smo smjer kako bi nam ona ostala s desne strane. Sada smo se morali skloniti ispred očiju Yuma i dočekati ih u zasjedi. Naišli smo na takvo mjesto gdje je jedan istureni ogranak šume zaokretao u oštrom luku. Obišli smo ga s namjerom da se s druge strane zaustavimo. I ponovo se pokazalo koliko je jak utjecaj bio koji je Winnetou imao na ljude s kojima je dolazio u dodir. Jaki Bivol i mnogi njegovi ljudi bili su kudikamo višeg rasta od Winnetoua. Iako je medu njima bilo i takvih ratnika koji su važili kao neustrašivi, ipak su oči svih bile uperene u Winnetoua i čekali su na njegove upute I unatoč tome što nije pripadao plemenu Mimbrenjosa, svi su u njega gledali kao u svog vodu a da se prethodno a tome nisu ni dogovorili. Nalgu Mokaši nije bio čovjek koji bi mogao zavidjeti. To uostalom nije ni bilo ništa novo, jer je iz Winnetoua zračila takva snaga da je djelovala na neprijateljska plemena isto tako kao i na bijelce, koji nisu bili nimalo skloni da se pokoravaju jednom Crvenokošcu. Nikada nije poduzimao ništa krupnije a da se prethodno sa mnom ne bi posavjetovao. Naravno, ljudi koji nisu posjedovali oštrinu duha to nisu mogli ni da primijete. Obično smo se sporazumijevali pogledima jer riječi nisu bile potrebne. Kad nam oči ne bi bile dovoljne, služili smo se pokretima ruku, micanjem ramena, kimanjem ili odmahivanjem glave. Bili smo toliko duševno srasli da smo unaprijed osjetili što bi onaj drugi imao da kaže.

161 Često smo tokom zajedničkog druženja znali satima šutjeti. Čak ni iznenadna opasnost ne bi mogla da prekine našu šutnju. Čitavo naše dogovaranje sastojalo bi se iz jednog miga. Ako smo pak bili u društvu drugih ljudi, morali smo govoriti kako bi nas i oni razumjeli. U takvim prilikama bi se Winnetou znao upuštati i u podrobnija objašnjavanja služeći se sistemom pitanje — odgovor, a nikada dugačkim, beskrajnim izlaganjima. Ovakva vrsta razgovora je za slušatelja obično sadržavala neku pouku koju su šutke i s poštovanjem znali prihvatiti od strane slavnog poglavice Apača. Vidjevši da su oči svih, pa i samog poglavice bile uprte u njega, obratio se meni: „Smatra li Old Shatterhand da je ovo mjesto pogodno?“ Kimnuo sam i sjašio. „Da li će dvojica ratnika biti dovoljna za stražu?“ „Dok ne padne mrak, dosta je i jedan.“ „Onda neka ratnici Mimbrenjosa rasedlaju svoje konje i puste da pasu. Old Shatterhand i Winnetou svoje neće rasedlati.“ Sjašio je i prebacio uzde preko konja. Isto tako sam i ja postupio. Uočio sam da se čude ovakvoj odluci. Mimbrenjosi su bili uvjereni da ćemo, stigavši ovamo u zaklon, i dalje svi ostati na konjima, sačekati Yume i iznenaditi ih. Čak je i poglavica bio tog mišljenja jer je upitao Winnetoua: „Zbog čega je moj brat rekao da se konji puste, na slobodu? Kada se Yume pojave, morat ćemo ih pripremiti za pokret.“ Oko Winnetouovih usana zaigrao je lagani smiješak svojstven ljudima koji su svjesni svoje nadmoćnosti. Odgovorio je što je ljubaznije mogao: „Vjeruje li moj brat da će Yume doći?“ „Da, jer je to rekao Old Shatterhand.“ „Oni će u svakom slučaju doći, ali ne ovamo. Čim opaze naše tragove, pretvarat će se kao da odustaju od daljnjeg gonjenja i okrenuti ponovo natrag u pravcu istoka. Kada budu sigurni da ih više ne vidimo, vratit će se i u luku zaobići šumu kako bi nas, dolazeći sa zapadne strane, napali s leđa. Morat ćemo još dugo čekati na njih, pa zato možemo mirne duše pustiti konje da se nauživaju slobode.“ „Da li je i Old Shatterhand toga mišljenja?“ upitao me je Jaki Bivol.

162 „Da,“ potvrdio sam. „Moj brat Winnetou“ odgonetnuo je moje misli.“ „A šta će biti ako se ipak više približe!“ „Bili bi izgubljeni i zato će se čuvati da to učine.“ Vidjevši da me sa nevjericom gleda, nastavio sam: „Misliš li da Yume neće uočiti ono mjesto na kojem sam se s vama sastao?“ „Nisu slijepi i primijetit će. No neće znati tko smo i koliko nas je. „Varaš se. Oni će po mom tragu vidjeti da sam dragovoljno došao do vas i zaključiti da smo prijatelji. Osim toga znaju da je tvoj sin sa mnom, pa im neće biti teško da pogode tko ste.“ „A i koliko nas je?“ „To doduše neće tačno znati, ali će, ako malo razmisle, moći to otprilike utvrditi. Razmisli samo malo. Kad sam stigao do vas, tvoji su ratnici bili postrojeni u širokim redovima, pa su kopita konja ostavila sa sobom široki trag.“ „Mi smo ga za sobom brisali, samo što taj trag brisanja još uvijek postoji i zna se: što je širi, to je i broj ljudi veći. Yume ne bi zavrijedile ime ratnika ako to ne bi mogli shvatiti, pa bi ih zbog toga trebalo preobući u starice. No, ja se nadam da si ti to već odavno znao.“ Osjećao se malo posramljenim, pa je brzo odgovorio: „Znao sam to već odavno, a poveo sam razgovor samo zato da ga i moji ratnici čuju. Zbog čega je Winnetou rekao da će tvoj i njegov konj ostati osedlan?“ „Zbog toga što vjeruje da će Yume pokušati da nas prevare i samo će prividno krenuti natrag, odakle su i došli, da nas zatim neopazice zaobiđu. On ih želi uhoditi kako bi se osvjedočio da su njegove pretpostavke tačne. Potrebno je da i ja pođem s njime, i zbog toga nam konji moraju ostati osedlani, jer su od svih najbrži.“ „Uff! Moja dva brata su u pravu. Neka bude onako kako su rekli.“ Winnetou je još tokom našeg razgovora bio sjeo te se i ja i Jaki Bivol priključismo njemu. Indijanci su pustili konje na slobodu, posjedali u krugu oko nas, pazeći da se životinje ne udalje previše jer

163 bi ih Yume mogle primijetiti. Jedan od ratnika pošao je do već pomenutog najisturenijeg dijela šume, sakrio se medu grmljem i motrio na dolazak neprijatelja. Da se Winnetou i ja nismo nalazili uz Mimbrenjose, oni bi sigurno svi do jednog legli u zasjedu. Premda su se suzdržavali, ipak sam primjećivao da su zabrinuti, dok Winnetou uopće više nije ni mislio na Yume. Mogli su svakog časa iskrsnuti, a htio je da pođe sa mnom i u izviđanje! A šta mislite da je sada radio? Izvadio je svoju lulu mira, što je značilo da će se pristupiti svečanom obredu pozdrava, koji, u stvari, iziskuje mnogo vremena. Zbog toga mi nije bilo nimalo čudno što su Mimbrenjosi zapanjeno pogledali u njega. Ne obazirući se na njihovo držanje, otkačio je sa pojasa divno izvezenu duvan-kesu, napunio kalumet, ukrašen perjem od kolibrija, obratio se meni govoreći: „Zbog brzine nismo niti stigli da pozdravimo moga bijelog brata. Sada imamo vremena da popušimo lulu posvećenu prijateljstvu i miru.“ Još dok je bio zaposlen oko paljenja duvana, dojurio je stražar i javio: „Yume dolaze takvom brzinom, samo što nisu stigli ovamo!“ Ratnici do jednoga skočiše na noge, njihov poglavica se također pripremio da ustane, ali Apač najozbiljnije ukori izvidnika: „Kako se usuđuje Mimbrenjo da prekine Winnetoua kada pali lulu mira! Šta je važnije, da li sveti dim kalumeta ili dolazak nekolicine pasa Yuma, koji će i onako od straha ponovo otići?“ Čovjek je oborio glavu. „Neka se Mimbrenjo vrati na svoje mjesto i motri na neprijatelja kako bi mi kasnije — kada završimo pozdrav sa Old Shatterhandom — javio da su nestali.“ Sav pokunjen Crvenokožac se udaljio. Njegovim drugovima nije ništa drugo ostalo već da ponovo sjednu, iako su morali svom snagom da savladaju uzbuđenje koje ih je obuzelo. Njihov poglavica se vjerojatno u sebi radovao što on nije ustao i obrukao se u našim očima kao ostali. Obred pušenja lule mira je već toliko puta bio opisan te smatram izlišnim da ga ponovo iznosim. Želim samo napomenuti da je obred

164 veoma dugo trajao, jer se lula stalno punila, pošto je morala doći u sve ruke i usta. Winnetou, Jaki Bivol i ja morali smo da održimo obavezan govor, i to stojeći. Povukli smo šest puta iz lule i dim otpuhnuli prema nebu, zemlji i na sve četiri strane svijeta. Ostali Indijanci su bili obavezni samo dva puta da povuku, a dim da otpuhnu u lice svojih susjeda. Dvojica nisu smjela da učestvuju, naime, poglavičina oba dječaka. Još nisu bili ratnici, nisu imali ime, pa su stajali po strani izvan kruga. Kao što je već ranije pomenuto, pristup u ratnike bio je vezan za veoma stroge preduvjete. Samo u iznimnim slučajevima prijem u ratnike mogao se izvršiti bez tih strogih uvjeta. I pušenje prve lule mira jednog novog ratnika vezano je za izvršenje dosta teških zadataka. Crvenu glinu bi morao lično da dopremi iz svetih kamenoloma Plemena na jugu, naravno, ne mogu da izvrše ovu obavezu, ali se zato pred njih postavljaju druge obaveze, čije izvršenje nije manje teško. Čovjek koji bi se ipak usudio da povrijedi pravila pušenja lule morao je biti značajnija osoba. To sebi mogu da dozvole samo oni koji se osjećaju sigurnim, jer takvim ljudima prijeti opasnost da izgube život ili da budu prognani za čitav život. Odlučio sam da se upustim u to, jer sam osjećao da ću uspjeti. Radilo se, naime, o starijem sinu poglavičinu, koji se bio tako valjano ponio. I sam mi je govorio da će jedino pored mene steći ime. Sada treba da vidi kako ga nisam iznevjerio. Kada je posljednji pušač vratio natrag Winnetouu lulu i duvankesu, a ovaj upravo htio da je prikači natrag za pojas, uzeo sam mu iz ruke i jedno i drugo. „Neka mi moj crveni brat dozvoli da se poslužim njegovim kalumetom. Jedan od prisutnih nije pušio iako bi trebalo da bude medu prvima.“ Vjerovali su da se ove moje riječi odnose na stražara, tamo na ivici šume, no to što sam ga prikazao kao najdostojnijeg, ipak im se učinilo malo čudnim. Napunio sam lulu, ustao, napustio krug, uhvatio dječaka za ruku, doveo ga do mog mjesta i obrativši se svim prisutnim, rekao sam:

165 „Ovdje stoji Old Shatterhand. Neka moja crvena braća čuju što imam da im kažem i neka dobro gledaju što ću uraditi. Tko se s time ne slaže, moći će da se bori s njime na život i smrt!“ Zavladao je tajac pun iščekivanja. Svi su kao prikovani gledali u mene i poglavičinog sina. Osjetio sam da mu ruka podrhtava. Slutio je da je za njega, došao odsudan čas. „Neka moj mladi brat čini smjelo sve što mu budem rekao!“ To sam mu tiho rekao, a on mi je isto tako tiho odgovorio: „U svemu ću poslušati Old Shatterhanda.“ Tada sam pripalio lulu, povukao prvi put i otpuhnuo dim prema nebu. „Ovaj oblak svetog dima vije se gore prema Manitouu, tom velikom, dobrom duhu, koji zna svačije misli i koji zapisuje djela najstarijeg ratnika kao i najmlađeg dječaka. Ovdje sjedi Nalgu Mokaši, slavni poglavica Mimbrenjo ratnika. On je moj prijatelj i brat. Ja sam svoj život zaviještao njemu. Tu, do mene, stoji njegov sin, po godinama još pravi dječak, ali po djelima iskusan ratnik. Pozivam ga da slijedi moj primjer i da velikom Manitouu pošalje sveti dim kalumeta.“ Izgovorivši posljednje riječi, pružio sam dječaku lulu. Prinio ju je ustima, dobro povukao i dim otpuhnuo prema nebu. To što sam učinio sada bila je smjelost s moje strane, dok je sa dječakove bila odvažnost za koju sam mogao biti pozvan na odgovornost ja, a ne on. Djelovanje nije izostalo. Ovakav korak u njihovim očima bio je nečuven. Dječak bez imena da puši lulu mira! Indijanci su uz glasne povike počeli redom, jedan za drugim, ustajati. Čak je i poglavica skočio na noge i netremice zurio u mene. Jedino je Winnetou ostao miran i dalje sjedio. Na njegovom licu nije se moglo vidjeti ni odobravanje, a ni negodovanje, toliko se znao savladati. Dao sam rukom znak da ušute, ponovo prinio lulu ustima, povukao daljnjih pet puta, otpuhnuo i predao je dječaku. To je izazvalo glasno urlanje ispremiješano bijesnim povicima. Moj postupak su tumačili kao skrnavljenje svetih narodnih običaja. Iz očiju sukljao je bijes. Stiskali su pesnice, izvlačili noževe. Od svih povika najčešće se čuo ovaj: „Dječak koji još nema niti imena!“

166 Ni sam poglavica nije bio suglasan s mojim postupkom, iako se ovdje radilo o njegovom sinu. Primio je dječaka za rame i odgurnuo ga dalje od mene. „Kako se usuđuje Old Shatterhand? Da je to netko drugi, na mjestu bih ga ubio. Davanje kalumeta jednom dječaku kažnjava se smrću. Sudit će ti moje pleme iako si mi prijatelj i brat. Nisam toliko moćan da te zaštitim.“ Čim je poglavica počeo govoriti, ljudi su se odmah umirili. Kroz njihove redove prošlo je tiho mrmljanje u znak odobravanja. Dječak je stajao do oca i očima punini povjerenja gledao u mene. Upravo sam htio da odgovorim poglavici kada se Winnetou diže na noge, rukom dade znak, pogleda u lice svakoga od njih i reče zvonkim glasom: „Zar Jaki Bivol nema toliku moć da obrani Olda Shatterhanda? Tko je uopće i govorio o tome da je potrebna zaštita? Ako bi bilo potrebno da ga netko obrani, tu je Winnetou da se bori za svog bijelog brata. Ali tko se usuđuje reći da Old Shatterhand ne može sam sebi da pomogne? To što je učinio, moći će i da opravda. Lula mira nije za onog koji nema imena. Zar ovaj dječak stvarno nema imena? Upitajte samo Old Shatterhanda? On će to bolje znati nego Mimbrenjo ratnici.“ Njegova oštroumnost ga je uputila na pravi put: ja se nikako ne bih sjetio da dječaku pružim lulu mira kad za njega ne bih imao već spremno ime. „Poglavica Apača, je u pravu!“ viknuo sam glasno. „Čiju smo lulu pušili? Njegovu! Tko onda ima pravo da mi predbacuje? Samo on i nitko više! A da li je to učinio? Nije, jer me poznaje i zna da Old Shatterhand neće ništa učiniti a da o tome prethodno nije dobro razmislio. A da li je taj kojega nazivate dječakom možda iz tuđeg plemena? Nije! Prema tome, vi biste morali biti ponosni što je Old Shatterhand dijelio kalumet sa sinom vašeg poglavice. Umjesto toga vi ste se razbjesnili.“ „On nema imena!“ dobacivali su mi. „Tko to tvrdi?“ „Mi svi, pa i ja!“ odgovorio je Jaki Bivol. „Ja sam otac tome dječaku i prema tome bih morao znati.“

167 „Ja sam u to bolje upućen iako mu nisam otac. Koliko vremena nije bio medu vama? Šta se u međuvremenu odigralo? Da li ti to znaš? Šutiš. Reci mi sada „na li pravo Old Shatterhand da dade nekome ime!“ „Ima.“ „Da li bi se ti osjećao povrijeđenim kad bih mu ja dao ime?“ „Ne. Svaki ratnik Mimbrenjosa bi rado i s ponosom odbacio svoje ime ako bi mu Old Shatterhand dao drugo.“ Sada sam dječaka ponovo primio za ruku i viknuo Jasnim glasom: „Čuli ste riječi vašeg poglavice. A sada saslušajte šta ću vam reći! Ovdje stoji Old Shatterhand, a pored njega njegov mladi prijatelj i brat Yuma-Shetar. On je stavio svoj život na kocku zbog mene, a ja mu dajem svoj. „Gledajte ovamo: oružje koje nosi plijen je stečen u borbi. YumaShetar bit će veliki ratnik svoga plemena.“ Yuma-Shetar znači, kao što je već pomenuto, „Tamanitelj Yuma“. Oči moga mladog prijatelja su se zaiskrile. Winnetou je prišao k njemu, stavio mu ruku na rame i rekao: „Yuma-Shetar, to je ime kojim se možeš ponositi. Dao ti ga je Old Shatterhand, a to znači da si ga morao zaista zaslužiti. Winnetou je tvoj prijatelj i popušit će s tobom kalumet. Daj ga ovamo!“ Uzeo je lulu od mladića, pripalio je i izmijenivši je s njime, postupio kao i ja maloprije. Poglavica je šutke stajao i gledao. Vidio sam da su mu usne katkad podrhtavale. Mimbrenjosi su nas sada sasvim drukčije gledali. Dok je Winnetou primio Yuma-Shetara za jednu ruku, ja sam ga uhvatio za drugu i rekao: „Ratnici Mimbrenjosa vide pred sobom tri brata koji će do groba biti vjerni jedan drugome: Winnetou, Yuma-Shetar i Old Shatterhand. „Tamanitelj Yuma“ pošao je sa mnom i izložio se smrtnoj opasnosti kada je pošao da me izbavi i spasi stupa mučenja. U času moga oslobođenja bio je uz mene i ubio dva moja protivnika u trenutku kada su me ponovo htjeli zgrabiti. Dopratio me je do ovoga mjesta gdje se sada nalazimo. Vidio sam ga kako se hrabro bori i smišljeno goni neprijatelja. Mnogi stari ratnici to ne bi ovako učinili. Zbog toga sam ja on, a on ja, a Winnetou, poglavica Apača, vjerno drži uz nas.“

168 Stari poglavica se više nije mogao suzdržati. Dajući oduška svom zanosu, uzviknuo je istrgavši nož iza pojasa: „Yuma-Shetar se zove hrabri ratnik, čiji sam ja otac. Čujete li? Yuma-Shetar! Old Shatterhand, taj veliki bljedoliki, dao mu je to ime, a Winnetou, slavni Apač, postao mu je prijatelj i brat. Tko od vas ima nešto protiv ovoga imena? Da li ima nekog od vas koji želi da se i dalje ljuti što je Old Shatterhand popušio lulu mira sa Yuma-Shetarom? Taj neka dođe ovamo i izvuče nož! Izvadit ću mu dušu iz tijela.“ Neko vrijeme vladala je duboka tišina. Iza toga išlo je od usta do usta: „Yuma-Shetar, Yuma-Shetar, Yuma-Shetar!“ Na kraju su svi urlali i zaboravili na Yume koji su bili negdje u blizini. Prilazili su da novom i najmlađem drugu stisnu ruku. Njihovo prijašnje negodovanje se pretvorilo u oduševljenje. Stari poglavica primio me je za obje ruke i upravo je htio da mi uputi riječi zahvalnosti, ali Winnetou ga je prekinuo: „Neka moj brat kasnije pokaže što osjeća, sada više zato nemamo vremena. Dan je već na izmaku i polako se hvata mrak. Eno tamo izvidnika koji želi s nama da razgovara. Vrijeme je da se više posvetimo osmatranju neprijatelja.“ Stražar je stajao ispred grmlja. Po tome smo zaključili da više nije imao šta da izvida i da se zbog maloprijašnjeg ukora nije usudio doći bliže. Tek kada mu je Winnetou dao znak da može doći, prišao je i javio: „Yume su došle, ali su se ponovo vratili istim pravcem kojim su se i pojavili.“ „Koliko su blizu došli?“ „Najprije su se pojavila dva izvidnika i zaustavili se na onom mjestu na kojem smo se sastali sa Old Shatterhandom. Čekali su ondje na ostale Yume, koji su dugo pretraživali ono mjesto. Neprijatelji su samo malo produžili dalje ispitujući naše tragove, te se ponovo polako vratiše.“ Winnetou mi kinine glavom, a zatim se obrati poglavici:

169 „Jaki Bivol sada vidi da sam bio u pravu. Yume su se vratile, ali samo da nas obmanu. Neka ratnici Mimbrenjosa ostanu ovdje sve dotle dok se ne vratim sa Old Shatterhandom.“ Uzjahasmo obojica, i to upravo onda kada je već bio toliki mrak da su se otisci kopita konja jedva mogli nazirati. Krenuli smo u noć da uhodimo i izvidimo neprijatelja za kojega smo samo naslućivali da se više ne nalazi u onom pravcu kojim se bio udaljio. Koliko li sam često sa Winnetouom poduzimao ovakva izviđanja u neizvjesno, i samo zahvaljujući čudesnim Apačevim sedmim čulom, dolazili smo do cilja! Veselio sam se što ću se i danas moći diviti njegovom oštroumlju. Yume su odjahale prema istoku. Nama nije padalo na pamet da ih u tom pravcu slijedimo, jer sam bio uvjeren, kao i Winnetou, da su oni veoma brzo skrenuli. Zamislite sebi šumu koja je dugačka dva sata jahanja, a u širini možda pola sata. Pružala se tačno u pravcu istok — zapad. Na njezinoj južnoj strani, do samog istočnog kraja, bio je onaj izbočeni ugao iza kojega smo ostavili Mimbrenjose. Moglo se dakle očekivati da će Yume napustiti istočni smjer i skrenuti zapadnim i da će zaobići šumu duž njene sjeverne strane, zaokrenuti prema jugu i produžiti njenom južnom stranom kako bi nas napali s leđa sa zapadne strane. Htjeli smo da ih dočekamo, pođemo za njima i uhodimo. Zbog toga smo na jugoistočnom kraju šume zaokrenuli prema sjeveru i produžili do njene krajnje tačke. Tamo smo se zaustavili. Do sada nismo progovorili ni jednu riječ. Upitah ga kratko: „Ti ćeš produžiti, a ja?“ „Kako god Old Shatterhand želi“, odgovorio ja Apač. „Neka Winnetou onda produži. Njegovo uho je oštrije od moga.“ „Sluh ,Munje' će potpomoći uhu moga prijatelja. Kojim ćemo se znakom služiti?“ „Nećemo uzeti uobičajeni znak krika orla, jer ih u ovom kraju nema.“ „Neka onda Old Shatterhand oponaša pumu, na koju čovjek noću ovdje lako može naići.“

170 Nakon ovih riječi odjahao je, i to tako tiho da se jedva čuo korak njegovoga konja. Razdvojili smo se jer nismo bili sigurni hoće li se Yume držati same šume. Zato je jedan od nas morao da pođe malo podalje od nje. Rub šume je bio veoma zavojit, i po tome smo znali da se Yume neće držati njega. Sada je mnogo ovisilo o našem znanju, stečenim ranijim iskustvima, pa da tačno pogodimo njihov pravac, jer bismo lako mogli promašiti, bilo da se dovučemo preblizu ili da ostanemo suviše daleko od njih. Pojahao sam još malo dalje od šume, sjahao i legao potrbuške na zemlju. Moj je konj počeo čupkati travu. „Hatatitla, iteškoš — Munjo, lezi dolje!“ naredio sam mu. Smjesta me je poslušao a da nije produžio da jede travu. Šum čupkanja trave smetao bi mi kod osluškivanja. Ležao sam do samog konja kako bih ga mogao bolje držati na oku. Winnetou je rekao: „Sluh Munje će potpomoći uhu moga prijatelja“, a i sam sam znao da se u to mogu pouzdati. Glava ove pametne životinje bila je okrenuta prema istoku, iz kojeg sam pravca očekivao da će se Yume pojaviti. On bi je podigao s vremena na vrijeme udišući duboko i provjeravajući zrak. Ležali smo nekih četvrt sata kada sam primijetio da se njegovo tiho disanje odjednom pretvorilo u prilično jako frktanje. Naćulio je uši i podigao glavu. Po tome sam naslutio da nešto osjeća. Ja lično još ništa nisam mogao da čujem. Najedanput konj poče još glasnije frktati, samo ne bojažljivo, kao što je običavao kada se približava zvijer. Znači, dolazili su ljudi. Položio sam ruku konju na nozdrve i pritisnuo ih prema dolje. Sada sam znao da će ostati miran i da se više neće ni pomaknuti. Budući da nije vladao gusti mrak, mogao sam da vidim nekoliko koraka ispred sebe. Želio sam jedino to da pravac ljudi koji nadolaze ne vodi ravno preko mene. Umalo da se moja strepnja nije obistinila. Već se čuo tupi tutanj mnogih konjskih kopita. Sve su se više i više približavali pa sam počeo vjerovati da dolaze ravno prema meni. Uto sam ugledao i taninu gomilu jahača i konja. Nisam više imao vremena

171 da se dignem i sklonim, jer bi me primijetili. Priljubio sam se uz konja i pritisnuo mu nos čvrsto uz zemlju. Stigli su, ali srećom ne tako blizu kao što sam fe pribojavao. Prvi od njih prošao je na nekih trideset Koraka od mene. Za njim su slijedili u većim skupinama i ostali. Iako nisam uspio da razaberem lica, po njihovom broju sam ipak bio siguran da su to Yume. Na kraju su stigla još dvojica koji su bili zaostali. Ovi se međutim nisu držali linije njihovih prethodnika, već su skrenuli malo više ulijevo, a to je u stvari bilo petnaest koraka bliže meni od ostalih. Kako je trava bila niska, morali su me primijetiti, kao i moga konja. I tačno — momci su zaustavili konje i zagledali se u mene. Ako i dalje ostanem miran na zemlji, oni će svakako doći do mene. Riješio sam se da ih uplašim. Nije mi ništa drugo ostalo nego da se poslužim dogovorenim znakom. A šta ako me stvarne budu smatrali pumom i počeli da pucaju? Pouzdao sam se u to da neće pucati, jer bi se hitac čuo čak do Mimbrenjosa. Jedan od njih je već i potjerao konja prema meni. Izdigao sam se taman toliko kako bih po visini otprilike odgovarao pumi. Zaurlao sam kratko i bijesno, slično pumi koja želi da se obrani. Indijanac je kriknuo od užasa, okrenuo konja i pojurio. Kada sam još jedanput ponovio zov, obojica odjuriše što su brže mogli. Hvala bogu, ova je lukavština uspjela! Ovo moje oponašanje je moglo veoma lako da privuče i ostale Yume! Tek što su otišli i samo što sam ponovo uzjahao svoga konja, stigao je i Winnetou. „Gdje su?“ upitao je kratko. „Tu, pred nama.“ „Zašto je moj brat dva puta zaurlao? Jedanput bi bilo sasvim dosta.“ „To sam učinio zbog toga što su me ovdje ugledale Yume kako ležim i morao sam ih odagnati.“ „Uff! Onda je Old Shatterhand imao mnogo sreće.“ Dugo nismo ni riječi progovorili. Šutke smo u stopu pratili Crvenokošce.

172 Ako budemo obratili pažnju na rastojanje, oni nas neće primijetiti, a isto tako neće moći da čuju hod naših konja. Ovako smo išli po prilici dva sata duž sjevernog ruba šume te zaokrenuli njezinom zapadnom stranom. Kao da je izgovarao moje vlastite misli, Winnetou reče: Oni će se brzo ulogoriti i odmah poslati uhode, jer ne znaju gdje se nalaze Mimbrenjosi.“ „Moj brat je u pravu. Pojašimo brzo naprijed kako bismo preduhitrili uhode.“ Nije dugo potrajalo i Yume su stigle do jugozapadnog kraja i tamo se zaustavili. Da bismo izbjegli svaki susret, morali smo se malo vratiti. „Neka mi Old Shatterhand pridrži konja“, reče Winnetou. „Hoću da vidim kako će se Yume ulogoriti.“ Sjahao je i odšuljao se. Ostao sam da bih ga sačekao na nekih četiri stotine koraka daleko od Yuma. Nisam ih duo, ni vidio, jer su se čuvali da pripale vatre. Nisu ni slutili da se Mimbrenjosi, od kojih su se toliko čuvali, nalaze od njih udaljeni samo dva sata jahanja.

173 VII POBJEDA BEZ KRVOPROLIĆA Iako se Winnetou bio brzo vratio, ipak mu je pošlo za rukom da utvrdi gdje su se ulogorili i zapazi da su poslali dvojicu u izviđanje. „Jasno, tu dvojicu ćemo uhvatiti, zar ne?“ upitao sam a da nisam dobio odgovor, jer je to bilo samo po sebi razumljivo. Predostrožnosti radi udaljili smo se malo više od' šume da nas ne čuju, te zaokrenuli prema njezinoj južnoj strani kojom su uhode morale da prođu. Nakon nekih četvrt sata opet smo se približili šumi i stigavši do nje sjahali. Najprije smo privezali konje, povukli se malo u stranu i polijegali. Ona dva Crvenokošca, po svemu sudeći, morali su proći ovuda. Ako se naša pretpostavka pokaže tačnom, tada ih nećemo izgubiti iz vida, jer je u međuvremenu postajalo sve vidnije, pa ćemo ih čak izdaleka morati ugledati. Iako je mjesec već bio izronio, mi ga ovdje još nismo vidjeli, jer ga je zaklanjala šuma bacajući duge sjene koje su nas skrivale. Čekali smo možda nekih desetak minuta kada su se desno od nas začuli koraci. Stizali su oni koje smo očekivali. Držali su se samog ruba šume i lako smo ih prepoznali. Šuljali su se jedan iza drugog. Onaj prvi mi se učinio poznatim. Bio je viši i razvijeniji od onog drugog. „Ja ću prvog, a ti drugog“, došapnuo sam Winnetouu. Stigli su. Prošli su mimo nas, polagano, motreći na sve ispred sebe. Kad su malo odmakli, pojurili smo iz našeg zaklona i ja sam se u tri skoka našao kraj onog drugoga i oborio ga kako bih olakšao posao Winnetou. Onog prvog sam objema rukama zgrabio za vrat, koljenom ga udario u leđa i svalio na zemlju. Dok sam mu klečao na prsima i bolje pogledao u njega, prepoznao sam ga. Bio je to Velika Usta, poglavica Yuma. Desna mu je ruka još uvijek bila u zavoju, pa da ga i

174 nisam stegao tako čvrsto oko vrata, ipak ne bi imao dovoljno snage da se lijevom rukom obrani. Samo jedan trenutak bio mi je dovoljan da pogledam u Winnetoua i odmah sam znao da sam onog drugog dobro pogodio. Klečao mu je na leđima. Skinuo mu je lasso i vezao mu ruke na leđa. Crvenokožac je bio u laganoj nesvjestici. Iza toga mi je prišao. Dok sam ja čvrsto stezao poglavicu, Winnetou mi otkači lasso pa i njemu veza ruke na leđa. Uto je ugledao zarobljenikovo lice i ostao iznenađen. „Uff! Da li je moj bijeli brat primijetio koga smo uhvatili?“ „Da“, odgovorio sam dok sam spuštao ruke sa poglavičinog vrata. „Imali smo dobru lovinu.“ Poglavica najzad dođe do daha. Duboko je disao i zaškrgutao zubima. Prostrijelivši me očima rekao je: „Old Shatterhand! Bit će da te je sam đavo ovamo doveo.“ „Nije đavo, već ratnik kojega vidiš tu kraj mene“, odgovorio sam i pokazao na Apača. „Poznaješ li ga?“ Nad šumom je upravo izronio mjesec i osvijetlio lice moga crvenog prijatelja. „Winnetou! Uff, uff! Poglavica Apača!“ promucao je Yuma. „Da. To je Winnetou“, potvrdio sam. „Sad možeš i sam uvidjeti da se nećeš izvući. Tko god se nalazi u Winnetouovom zarobljeništvu, može stići do slobode jedino ako mu je Apač dragovoljno vraća.“ „Varaš se!“ rekao je prijetećim glasom. „Za nekoliko minuta bit ću — ponovo slobodan.“ „Kako?“ „Oslobodit će me moji ratnici. Mi smo pošli ispred njih i oni će uskoro stići. Vi ste izgubljeni. Spreman sam da vas pustim da bježite ako nas sad oslobodite spona.“ „Možda bi ti tvoja lukavština i uspjela da si pao u ruke neiskusnih ljudi'. Ali kako se pred tobom nalaze Winnetou i ja, upravo je smiješno što misliš da nas na ovakav način možeš zastrašiti. Znamo mi dobro da su se Yume ulogorili i da ste vas dvojica pošli u potragu za mnom i mojim pratiocima. Vi ste uhode i vaši ratnici neće doći za vama. Oni tamo mirno čekaju da se vratite.“

175 „A ja vam ponovo kažem da se varate. Odvežite nas, inače možete svakog časa očekivati dolazak mojih ratnika koji će nas svakako osloboditi! Ja ih tada neću moći spriječiti i oni će vas ubiti.“ „Mi se njih ne bojimo“, odgovorio je Winnetou. „Kao što se vas dvojica sada nalazite u našim rukama, tako će se uskoro naći i vaši ratnici.“ „Oni će se braniti i vas uništiti“, zaprijetio je Velika Usta. „Riječi ti zvuče poput kese u kojoj više nema ni zrnceta olova. Ja ti velim da ćeš svojim ratnicima lično izdati zapovijed da nam se ne odupiru.“ „N ikada!“ „Nikada? Čuj, uradit ćeš to još prije nego što zora zarudi. Ja sam u to toliko uvjeren da ću se ovdje javno pred tobom dogovoriti sa svojim bratom Old Shatterhandom. Evo, prati naš razgovor! Okrenuvši se meni, rekao je: „Tko će sa ova dva naša zarobljenika odjahati do naših prijatelja i dovesti ih ovamo? Ti ili ja? Jedan od nas mora ostati ovdje kako bi i dalje motrio na Yume i malo bolje pripazio na njihov logor.“ „Neka Winnetou odredi.“ „Onda ću ja ostati, a ti ćeš odjahati. Naći ćemo se na ovom istom mjestu. Zarobljenici će se popeti na moga konja i bez opiranja dozvoliti da ih privežem za njega. Na svaki njihov pokušaj opiranja odgovorit ćemo noževima.“ Doveo sam naše konje. Obojica Yuma su uvidjeli da im ništa drugo ne ostaje već da se pokore. Da su i pomislili da glasno pozovu u pomoć, ništa im ne bi koristilo, jer smo bili na takvoj udaljenosti od logora da do njega ni najjači krik ne bi dopro. Velika Usta je sada morao da uzjaše Winnetouova konja i mi ga onda čvrsto privezasmo. I onaj drugi se popeo i namjestio iza njegovih leđa, te smo ga vezali za poglavicu. Onda smo im vezali noge, i to ispod trbuha konja, uz pomoć lassa, desnu odnosno lijevu nogu poglavice za desnu odnosno lijevu nogu njegovog ratnika. Uhvatio sam konja za uzde, uzjahao svoga i odjahao u istočnom pravcu, gdje su se nalazili Mimbrenjosi.

176 Kako nisam htio dangubiti, pojahao sam u galopu. Mjesečina mi je osvjetljavala put. Zarobljenici su dugo šutjeli i šutjeli, no najzad poglavica, ne mogavši se više suzdržati, postavi pitanje koje ga je mučilo: „Tko su ti ljudi kojima me vodi Old Shatterhand?“ „Moji prijatelji“, odgovorio sam kratko. „Kojemu plemenu pripadaju?“ „Mimbrenjosima.“ „Uff!“ povikao je sav prestrašen. „Zar ih je Winnetou doveo?“ „Nije. On je njihov gost.“ „Tko im je poglavica?“ „Nalgu Mokaši.“ „Uff! Jaki Bivol! Baš on!“ „Ti si se uplašio? Zar ne znaš da se jedan ratnik ne smije bojati ni pred kim?“ „Nisam se ja prestrašio!“ uvjeravao me je ponosnim glasom. „Jaki Bivol je moj najogorčeniji neprijatelj. Koliko je ratnika s njime?“ „Mnogo više nego što ih ti imaš.“ „Znam da će zahtijevati moju smrt. Hoćeš li me zaštititi?“ „Ja? Tvoje je pitanje upravo ludačko. Htio si da umrem na stupu mučenja, a sada me pitaš hoću li te zaštititi. Da se nisam sam oslobodio, ti me ni u kom slučaju ne bi pustio na slobodu.“ „Ne bih. Ali ja sam s tobom lijepo postupao. Dok si bio u mojim rukama, niti si gladovao, niti žeđao. Zar mi zbog toga ne bi morao biti zahvalan?“ „Tko može reći da je Old Shatterhand ikada bio nezahvalan?“ „Onda računam na tvoju zahvalnost.“ „To možeš. Spreman sam da za tebe učinim isto ono što si i ti za mene. Jaki Bivol će zahtijevati tvoju smrt, odvest će te do wigwama Mimbrenjosa, gdje ćeš umrijeti na stupu mučenja. Međutim, ja ću se pobrinuti da se uz put sa tobom lijepo postupa i da ne trpiš ni glad ni žeđ.“

177 Osjetio je ironiju ovih riječi i šutio je. No znao sam da dugo neće izdržati. Indijanci Meksika, što' se junaštva tiče, nikako se ne mogu usporediti s onima iz Sjedinjenih Država, Jedan Apač, Komanč ili čak Dakota smatrao bi velikom sramotom da započne razgovor sa mnom. Prepustio bi se prividno svojoj sudbini, ali bi motrio, na svaku priliku ne bi li se izbavio. Ako mu se prilika ne bi ukazala, pošao bi hladnokrvno u mučeničku smrt ne izustivši ni jedne riječi, niti okom trepnuvši. Indijanci s juga nisu takvi junaci. Oni se doduše trude da zadrže svoje dostojanstvo, ali kad zagusti, kraj je njihovoj pretvornoj neosjetljivosti. Poglavica Yuma znao je da mu Jaki Bivol neće ukazati milost i da će se možda jedino izvući zahvaljujući mojoj popustljivosti. Nakon nekoliko minuta počeo je iznova: „Slušao sam da je Old Shatterhand prijatelj crvenih ljudi!“ „Prijatelj sam crvenih i bijelih, a neprijatelj svakom rđavom čovjeku, bez obzira da li mu je boja lica svijetla ili tamna.“ „Smatraš li me rđavim čovjekom?“ „Da, ali ću možda ipak naći neki razlog da se za tebe zauzmem.“ „Onda govori! Reci mi taj razlog!“ „Spreman sam da što više ublažim sudbinu koja te očekuje. Možda ću se zauzeti i zato da budeš oslobođen, ali ću za protuuslugu zahtijevati od tebe da govoriš istinu.“ „Kakvu istinu?“ „Zapitat ću te za Meltona i Wellera, a tvoja sudbina će ovisiti o tome koliko ćeš biti iskren u odgovorima.“ Onda me pitaj! Spreman sam da ti sve kažem.“ „Neću sada, već kasnije, jer sam pred ciljem.“ Bilo je kako sam i rekao. Zahvaljujući tome što sam išao u galopu na hitrim konjima, brzo smo napredovali. Približavali smo se mjestu na kojemu su se ulogorili Mimbrenjosi. Zato sam zauzdao konje i dalje pošao korakom. Uskoro su ispred i oko nas iskrali Indijanci i s uperenim puškama naredili nam da stanemo. „Old Shatterhand!“ doviknuo sam im. Čuvši moje ime, spustili su oružje i propustili me.

178 Mimbrenjosi nisu palili logorske vatre, već su se zavukli u sjenu šume. Kada su i oni čuli moje ime, nekoliko njih pošlo mi je u susret pošto je straža morala da ostane na svom mjestu. Odveli su ine do poglavice, jer ga po mraku sam ne bih uspio pronaći. Kada je opazio dva konja, pomislio je da se vraćam sa Winnetouom. Ali kada sam se pred njim zaustavio, primijetio je, dok sam silazio sa konja, da su na drugom konju dva strana lica i upitao me: i „Vraćaš se bez poglavice Apača? Gdje je, a tko u ova dva Crvenokošca koja si ovamo doveo? Zašto ne silaze sa konja?“ „Ne mogu. Ovdje u sjeni je mračno te ne možeš vidjeti da su privezani za konja.“ „Vezani? Znači da su to uhvaćeni Yume — psi?“ „Da.“ „To je dobro! Oni više nikada neće ugledati slobodu, a nadam se da će i Velika Usta isto tako pasti u naše šake. Skinite ih i privežite ih za stabla!“ Izdavši ovo naređenje, već se htio okrenuti od njih, ali sam ga ja zadržao: „Govorio si o poglavici Yuma. Zar ne bi malo bolje pogledao zarobljenike?“ Prišao je Winnetouovom konju i zagledao se u prednjeg Yumu. Ustuknuo je korak natrag i viknuo: „Uff! Velika Usta! Slušajte, hrabri ratnici Mimbrenjosa: Uhvaćen je poglavica Yuma, Velika Usta!“ „Velika Usta, Velika Usta!“ prolazilo je redovima Mimbrenjosa. Nagrnuli su da se uvjere, dok su iz njihovih usta kuljale riječi pogrda i psovki. Oni bi ga i unatoč sponama kojima je bio vezan otrgli s konja „a ih u tome nisam spriječio. „Natrag!“ naredio sam im. „Ovaj zarobljenik pripada meni. Skinite ih s ovoga konja i privežite svakoga posebno za druge konje. Morat ćemo smjesta krenuti i poći na Yume koji su se ulogorili tamo gore iza ugla šume. Winnetou je ostao u njihovoj blizini da ih uhodi.“ „Hoćemo li ih napasti?“ „Vjerojatno nećemo. Mislim da je borba čak i izlišna. Nisam imao vremena da se sa Winnetouom o tome posavjetujem, no siguran sam da je istog mišljenja i da ćemo neprijatelja zarobiti bez prolijevanja krvi.“

179 „Tim bolje, jer će tada svi umrijeti na stupu mučenja i u wigwamima Mimbrenjosa će zavladati veliko veselje. Čujte, ratnici, Old Shatterhand je izdao zapovijest da se krene!“ Nakon dva minuta svi su bili u sedlima i u galopu se vratismo istim putem kojim smo i došli. Pri polasku nisam obratio pažnju na zarobljenike jer sam bio uvjeren da su bili u dobrim rukama. Dok sam sa Jakim Bivolom jahao na čelu, ispričao sam mu sve što se odigralo. „Moj brat Old Shatterhand se nalazio u velikoj opasnosti“, rekao mi je kada sam završio. „Ratnici Mimbrenjosa znaju da puma čak ni po noći neće napasti jahača. Njih ne bi mogao obmanuti. Te Yume, paščad, uspio si prevariti jer su im glave punjene tru lom travom. Ti misliš da se nećemo morati boriti?“ „Da.“ „Yume su kukavne žabe, samo njihov broj nije' malen, pa sam uvjeren da će se braniti.“ „Brani se onaj koji je napadnut. Mi ih, međutim, nećemo napasti.“ „I oni će se ipak predati?“ „Da. Kada kasnije budemo razgovarali sa Winnetouom, imat ćeš prilike da sve čuješ. Sada se moramo požuriti da do njega stignemo čim prije!“ Letjeli smo duž šume sve do onog mjesta na kojem sam se rastao sa Winnetouom. Čekao nas je. Šta jao je obasjan mjesečinom. Sjahali smo. Konje smo privezali za stabla duž šume, dok smo zarobljenike ostavili pod dobrom stražom. Crvenokose! su se ulogorili u sjeni i brzo je zavladala takva tišina da bi nas samo veoma vješt uhoda Yuma mogao ovdje pronaći. Winnetou, Jaki Bivol i ja sjeli smo zajedno da se dogovorimo o onome što se mora poduzeti. Nitko od Mimbrenjosa nije se usuđivao da nam pride bliže i prisluškuje. Indijanac je slobodan ratnik i on prema svome vodi pokazuje isto takvo poštovanje kao i vojnik prema svome generalu. Jaki Bivol bio je mnogo stariji od Winnetoua i mene, ali zato mnogo nestrpljiviji. Tek što smo sjeli dolje, već je počeo: „Ta Yuma — paščad su nam pali u ruke. Mi im nećemo dozvoliti da se vrate u svoju jazbinu.“ Nismo mu odmah odgovorili. Ja sam riješio da posredujem za mirno poravnanje između prijatelja i neprijatelja, kako bi se izbjeglo

180 veliko prolijevanje krvi, a Winnetou je sigurno bio sporazuman sa tim. Pri tome smo morali biti veoma oprezni, da ga još više ne razjarimo, jer je inače bio žedan krvi. Budući da smo odugovlačili odgovor, poglavica Mimbrenjosa je nastavio: „Jesu li moja dva brata čuli moje riječi? Zašto ne odgovore? Old Shatterhand neće da se bori. Šta bi se drugo moglo poduzeti? Da li je možda Winnetou mogao reći?“ „Mogu“, odgovorio je Apač. „Moje uho je otvoreno i željno čeka da čuje.“ „Yume će se predati bez borbe.“ „Ne vjerujem. Ako bi to učinili, bili bi još veće kukavice nego što ih smatram.“ „Zar ne bi mogao i hrabar čovjek biti prisiljen da se preda bez borbe? Pametan ratnik nije samo hrabar već i oprezan. Tko bi mogao za Winnetoua i Olda Shatterhanda reći da su ikada bili malodušni i kukavice? A ipak se događalo da su se svojim protivnicima predavali bez borbe. Da su se borili, ubili bi ih a da neprijateljima nisu nanijeli štete. Oni su dozvolili da ih zarobe kako bi kasnije pobjegli i osvetili se. Šta je bolje, slijepa hrabrost ili dalekosežna razboritost?“ „Razboritost“, bio je prisiljen da prizna Mimbrenjo. „Na to će računati i Yume ako uvide da je uzaludan svaki otpor.“ „Da li je Winnetou u stanju da ih na to navede?“ „Da, ukoliko mi ratnici Mimbrenjosa pomognu.“ „Onda neka kaže šta je naumio.“ „Opkolit ćemo Yume. Dok je Old Shatterhand bio odsutan, promatrao sam mjesto gdje su se ulogorili. Yume su veoma umorni i spavaju u travi duž šume. Oni se pouzdavaju u dvojicu svojih uhoda, pa nisu ni postavili straže. Samo kraj konja koji u blizini pasu paze dvojica ratnika da se ne bi daleko udaljili. Zar nije lako opkoliti spavače?“ „Samo s one strane gdje je šuma, ali ne i s one druge. U šumi je mračno. Tu se čovjek lako može prišuljati i sakriti a da ne bude primijećen. Napolju, na čistini je svjetlo jer je mjesečina. Ljudi kod konja bi nas vidjeli i digli galamu.“

181 „Da, jaka je mjesečina, ali oči Jakog Bivola ipak ne uspijevaju da shvate ono što je bitno. Yume ni u kom slučaju ne mogu da primijete naš dolazak. Konje ćemo ostaviti iza sebe i došuljat ćemo se bez njih. Nitko nas neće primijetiti ukoliko se budemo potrbuške provlačili kroz travu.“ „Uff! Neću protusloviti ako tako misli Winnetou. A šta će biti kada ih opkolimo?“ „Tražit ćemo od njih da polože oružje.“ „Moj brat stvarno misli da će oni to učiniti? I kada budu vidjeli da su opkoljeni, Yume se neće predati, već će se probiti, pa ma kako im to bilo teško.“ „Neka mi Jaki Bivol kaže kako će to izvesti! Da li će moći pobjeći s one strane na kojoj se nalazi šuma?“ „Neće, jer su tamo naši ratnici zaštićeni drvećem i svaki od njih može da ubije desetoricu neprijatelja prije no što jedanaesti stigne do njih. Znači da bi morali s druge strane.“ „Ali tamo se također nalaze naši ratnici!“ „Ništa za to. Ovi će naši ljudi doduše poubijati nekoliko Yuma, ali će ostali uspjeti da pobjegnu. Čak ni najbolji trkač ne može sustići jahača.“ „Uff! Znači da Jaki Bivol vjeruje da će Yume uzjahati konje?“ Da. Čim uvide da su opkoljeni, bacit će se na konje i pokušati da se probiju čistinom.“ „Samo što oni neće imati konje“, odgovorio je Winnetou s onom samo njemu svojstvenom sigurnošću. Tada je Mimbrenjosu počelo bivati jasnije. Preko usana prijeđe mu lagani zvižduk. „Zar im Winnetou misli oduzeti konje? To će biti teško.“ „Bit će veoma lako. Yume se neće moći probiti bez konja. Vjerojatno će pokušati, ali će to platiti krvlju.“ „Šta misli Winnetou da poduzme ako se ni ovo ne obistini, a isto tako ako se ne budu htjeli predati?“ „Zatražit ćemo da polože oružje! Velika Usta će izdati zapovijest svojini ljudima da se predaju.“

182 „Misliš li da ćeš ga moći prisiliti da ovo izvrši pod prijetnjom smrti?“ „Možemo pokušati.“ „Neće uspjeti iako je kukavica. Zna on da ga odmah nećemo ubiti, već s nama povesti kako bi umro na stupu. Vjerovat će da će moći uz put pobjeći.“ „Moj crveni brat ga smatra glupljim nego što jeste. Zar bi Velika Usta dozvolio da mu pobijemo sve ratnike i da jedino on ostane živi. Zar ne bi možda i njemu bilo milije da se s njime u zarobljeništvu nalaze i svi njegovi ljudi? Ako su svi zajedno, onda je bijeg mnogo vjerojatniji nego da je sam.“ „Ali će u tom slučaju i naša pažnja biti mnogo veća. Ako izvedemo stvar tako da on osjeti i malo mogućnosti da pobjegne, prihvatit će naš zahtjev, naravno, pretvarajući se pred nama.“ „Onda je potrebno samo to da mu tu mogućnost otkrijemo. Znam već i kome bi to najbolje uspjelo. To bi mogao učiniti Old Shatterhand.“ „Old Shatterhand? Zar njemu da pođe za rukom da zamaže oči Velikim Ustima ukazujući mu na mogućnost bijega, ukoliko se preda sa svim svojim ratnicima, dok će u protivnom morati umrijeti?“ „Samo ga upitaj! Dok sam s tobom razgovarao, on je o tome već razmišljao. On vrlo dobro zna da Velika Usta želi prevariti, pa mu upravo zbog toga i neće biti teško da ga nadmudri.“ Bilo je zaista divno znati i čuti kako je Winnetou umio da pogodi moje misli. Niti sam mu bilo šta natuknuo, niti ispričao o čemu sam sa Velikim Ustima razgovarao, a ipak je takvom sigurnošću iznosio moje misli kao da su njegove. „Da li je Winnetou dobro pogodio?“ upitao me je Mimbrenjo. „Da“, odgovorio sam. „Velika Usta će narediti svojim ljudima da se predaju.“ „I ti ćeš ga na to navesti?“ „Da, i to protusmicalicom, jer će htjeti da me nadmudri. Uostalom, nema potrebe da se o tome već sada govori. Dovoljno mi je da znam šta moram poduzeti i šta ću govoriti. Moj prijatelj Winnetou pogodio je moje misli. Priznajem da mu je plan besprijekoran. Nemojmo

183 dangubiti jer ga moramo čim prije izvršiti. Već je i ponoć prošla, a Yume moramo još prije zore opkoliti.“ „Vi ste se dogovorili, pa onda neka bude i po vašoj volji. Winnetou i Old Shatterhand uvijek znaju što rade. Ja vam neću protusloviti iako vas nisam u potpunosti shvatio. Howgh!“ Pristupili smo potrebnim pripremama. Petorica naših moraju sa zarobljenicima ovdje ostati. Šezdesetorica Crvenokožaca će se prišuljati do logora Yuma i sakrit će se u guštari. Neće dozvoliti ni jednom od Yuma da se probije. Ostatak se mora po čistini razvrstati i sa te strane zatvoriti obruč. Winnetou će zapovijedati grupom u šumi, a Jaki Bivol grupom na preriji. Sve ostalo je bilo prepušteno meni. Cio moj zadatak nije bio bogzna kako velik, ali zato i te kako važan, jer bi najmanja greška mogla lako sve da osujeti. Najprije su se morala ona šezdesetorica neopazice odšuljati iza logora Yuma. To je bio Winnetouov zadatak kao vodiča grupe. Prije polaska zamolio me je: „Želio bih da i moj brat pođe sa mnom do konja, jer ako bilo koga drugog povedem, morao bih ubiti stražare.“ To mi je bilo drago, i ja sam mu se pridružio. Iako bismo lako savladali obojicu Yuma — čuvare konja, ipak smo morali biti na oprezu jer bi nas i najmanji šum lako mogao izdati i upropastiti cio poduhvat. Išli smo uz samu šumu sve do njenog kraja. Tu smo se zavukli medu drveće i produžili uz najveći oprez. Sada smo bili na zapadnoj strani i brzo stigli do mjesta gdje su izvan ruba bili Yume ulogoreni. Usporili smo još više naše korake i Winnetou je otpočeo da u kratkim razmacima raspoređuje ljude. Kada je i posljednjem bilo određeno mjesto, sva šezdesetorica Mimbrenjosa bila su raspoređena u vidu luka u šumi oko logora. Svaki pojedinac morao je da vodi računa da ga ne primijete, ali je zato morao imati dobar pregled nad okolinom. Mjere predostrožnosti su im unaprijed bile saopćene. Winnetou i ja smo se dovukli do stabala uz samu ivicu odakle smo imali dobar pregled nad čitavim logorom. Iako s ove strane nije više bilo mjesečine, ipak smo lako mogli da razaberemo svakog Crvenokošca. Spavali su.

184 Neki od njih bacili su se na zemlju od umora tamo gdje su sjahali, dok su ostali ležali poredani jedan do drugoga. Njihovo oružje nalazilo se kraj njih. Malo podalje pasli su konji, dok su dva Crvenokošca išla dolje gore, tjerajući životinje natrag kad bi se koja od njih previše udaljila. Winnetou mi pokaza onu dvojicu i došapnu mi: „Poštedjet ćemo im život. Neka moj brat uzme na sebe jednoga, a ja ću drugog.“ Htio je već da se odšulja, ali ga ja zadržah: „Da li je Winnetou primijetio da se straža mijenja svakog sata?“ „Da.“ „Prerano bi nas otkrili. Moramo još pričekati.“ „Old Shatterhand ima pravo. Mi ćemo to tek tada moći izvesti, i to sasvim hladnokrvno, kada budemo sigurni da je obruč oko logora zatvoren. Neka se sada moj bijeli brat vrati i kaže Jakom Bivolu da i on krene sa svojom grupom.“ „Dobro! I ja ću s njime poći te mu pomoći kod rasporeda ljudi, jer znam gdje su tvoje krajnje tačke.“ „Hoćeš li se iza toga ponovo vratiti k meni?“ „Hoću. Gdje ću te naći?“ „Čekat ću te na ovome mjestu.“ Pri povratku sam išao od čovjeka do čovjeka i uvjerio se da se svih šezdeset ratnika nalazi na mjestu koje smo im odredili. S ove strane Yume neće ni u kom slučaju moći izvršiti proboj. Kad sam stigao do Jakog Bi vola, ovaj je već izdao nalog za pokret. Ratnici Mimbrenjosa su uhvatili konje za uzde i išli jedan iza drugog. Na čelu smo bili poglavica i ja. I mi smo otišli do kraja šume i produžili u polukrugu čiji je prečnik bio rub šume, a središte logor Yuma. I ovdje smo ljude sa konjima postavili u kratkim razmacima. Razmak između polukruga i logora bio je veći od dometa puške. Ratnici Mimbrenjosa su najprije morali da prikolčaju konje, a iza toga da se odšuljaju dvije stotine koraka bliže. Na tom mjestu trebalo je da sačekaju dan. Konje su zbog toga poveli sa sobom kako bi u slučaju proboja mogli smjesta pojuriti u potjera Konji šezdesetorice ratnika,

185 koji su se nalazili u šumi, ostali su u logoru Mimbrenjosa zajedno sa onom petoricom ratnika koji su čuvali dvojicu zarobljenih Yuma. Ovako raspoređeni Mimbrenjosi zatvorili su obruč oko Yuma. Konji Yuma nalazili su se unutar našeg kruga. Sada smo morali poduzeti korake da bi oteli konje Yuma. Legao sam na zemlju i otpuzao se na rukama i vršcima prstiju do mjesta gdje me je čekao Winnetou. Primijetio me je i puzeći pošao mi u susret. „Prije nekoliko minuta bila je smjena straže“, rekao mi je. „Odmah su legli i bit će da su brzo zaspali.“ „Tada možemo početi. Gdje ćemo otpremiti onu dvojicu kada ih zarobimo?“ „U šumu i tamo ih predati našim ljudima.“ „Ja se ne slažem. Naši ljudi moraju svu svoju pažnju da usredotoče na logor. Čuvajući zarobljenike mogla bi im se lako potkrasti neka nesmotrenost. Radije ih meni prepusti! Odvest ću ih do njihovog poglavice. Tamo nam neće moći naškoditi, dok bi nas ovdje mogli lako odati, dozivajući u pomoć.“ „Moj bijeli brat je u pravu. On neka uzme onoga koji je na riđanu.“ Bio je to jedan od čuvara. Gonio je pred sobom konja koji se bio odviše udaljio. Po pravcu njegovog jahanja vidio sam na koju će stranu. Priljubivši se uz zemlju, otpuzao sam onamo i zavukao se između dva konja, čuvar je stigao i zaustavio se u neposrednoj blizini. Bio je okrenut leđima i zurio u nebo. Provukao sam se ispod jednog konja i otpuzao do čuvara, ustao, lijevom ga zgrabio za vrat, a desnicom ga dobro udario u sljepoočnicu. Skljokao se, te ga odvukoh. Uz put sam se ogledao za drugim čuvarem. Winnetou ga je već bio udesio. Apač se vukao po zemlji tegleći Yumu za sobom. Odvukli smo ih do najbližih Mimbrenjosa i predali na privremeno čuvanje. Sada su na red došli konji. Njih nije bilo teško ukloniti jer su i onako već bili obrstili svu travu, a sigurno su čeznuli za svježom. Najprije smo odstranili dva konja, i to uglavnom puzeći. Odveli smo ih iza naše obrambene linije gdje su odmah počeli ponovo da pasu. U početku su pojedinačno krenuli, a poslije u grupama a da ih nismo morali tjerati.

186 Kada su pak primijetili da ih nitko ne goni natrag, počeli su se sve više udaljavati i na kraju stigli do naših prikolčanih konja, gdje su se zaustavili. Poduhvat je dakle uspio. Apač se vratio na svoje mjesto. Sada kada su i konji bili uklonjeni, a neprijatelj sa svih strana opkoljen, mogli su, što se nas tiče, i da se probude. Naši su bili spremni da se u slučaju potrebe upuste i u borbu. Moj prvi zadatak je bio da uklonim stražare koji su čuvali konje. Polako su počeli da dolaze k sebi. Iako su im čuvari bili dobri ratnici, ovi ih nisu uspjeli da vežu. Čuvari su sjedili s izvučenim noževima i tako ih prisilili da šute. Bila je potrebna moja pomoć kako bi im vezali ruke na leđa. Poslužili smo se njihovim lassoima. Zaprijetio sam im da šute i da mirno podu sa mnom. Poslušali su me jer se i onako nisu mogli braniti, a uplašili su se od revolvera koji su vidjeli u mojim rukama. Išli smo duž polukružnice sve do njezinog južnog kraja gdje smo bili ostavili njihovog poglavicu sa ratnikom pod jakom stražom Mimbrenjosa. Mora da je u sebi kiptio od bijesa kada je vidio da vodimo još dvojicu njegovih ratnika. Morao sam mu dakle dokazati da su Yume opkoljeni i da nikako neće uspjeti probiti obruč Mimbrenjosa. Riješio sam se da mu pokažem naše položaje. Oslobodio sam mu noge od spona, oko struka mu vezao kaiš čiji sam drugi kraj pričvrstio za svoj pojas, i rekao mu: „Velika Usta vjerojatno čezne za svojim ratnicima. Neka pođe sa mnom pa ću mu ih pokazati.“ U prvi čas kao da se obradovao, ali se odmah trgao i prisjetio da sam ga vezao jednim krajem za svoj pojas. Nabravši vjedje, reče mi mrgodnim glasom: „Kuda me misliš odvući? — Valjda ne do našeg logora?“ „Ne baš sasvim do logora, ali u njegovu blizinu. Nadam se da ću još do podneva moći ispuniti tvoju želju i odvesti te do tvojih ljudi.“ Silom prilika nije mogao ništa poduzeti, već me samo slijediti. Odveo sam ga do prvog stražara koji je bio na rubu š ume, a odavde dalje medu stabla. Pri tome sam ga upozorio:

187 „Zapamti što ću ti reći! Od ovoga trenutka ne smiješ progovoriti ni jedne jedine riječi. Ako samo i najtiše progovoriš, odmah ću ti srce probosti. „Evo, da malo osjetiš!“ Izvukao sam bodež i vrškom probio njegovu odjeću tako da sam mu kožu na grudima malo zagrebao. Uplašio se i zamolio me potištenim glasom: „Nemoj da me bodeš, bit ću miran. Ni glasa neću pustiti.“ Vidio je prvog stražara kako leži na zemlji. Krenuli smo do drugog. Budući da je pod drvećem bilo mračno, pa su me mogli smatrati neprijateljem, doviknuo sam im prigušenim glasom: „Ja sam, Old Shatterhand, da se nije šta dogodilo?“ „Nije, još spavaju.“ ; Ovako sam sa Velikim Ustima išao od straže do straže, izmijenivši sa svakim nekoliko riječi kako bi poglavica Yuma mogao saznati na koji smo način opkolili njegove ljude. Na drugom kraju stražarske linije — u šumi — naišao sam na poglavicu Apača. Ugledavši Yumu, odmah je pogodio moju namjeru. „Došao si da bi se uvjerio kako se nijedan od tvojih ljudi neće moći provući. Prava je sramota biti voda tako nesposobnih ljudi. Prenerazit će se kada se probude. U slučaju da se ne budu htjeli predati, ubit ćemo ih sve do jednoga.“ Napustili smo šumu i pošli na čistinu, i to opet od straže do straže, sve dok nismo obišli i ovaj drugi — veći polukrug. Pri tome smo naišli i na Jakog Bivola koji je zapovijedao ovim dijelom. On nije bio toliko oštrouman kao Winnetou i zato nije ni odgonetnuo zašto sam poveo sa sobom Velika Usta. Gotovo neprijateljskim glasom upita me: „Zašto Old Shatterhand vuče sa sobom ovo pseto? Zar ćeš mu pružiti priliku da pobjegne? Bolje bi bilo da si ga ostavio kod njegovih stražara! U tebe su samo dva oka i dvije ruke, dok je stražara petorica i u njih je deset ruku i deset očiju.“ „Moja dva oka su isto toliko dobra kao njihovih deset, a i sam znaš da su mi ruke mnogo više učinile nego njihovih deset. Zašto se ljutiš? Nisi li i sam maloprije rekao da Old Shatterhand uvijek zna šta radi?“

188 „To je tačno. Ali ako si došao zato da bi se uvjerio kako smo na oprezu, nije trebalo da povedeš i — zarobljenika.“ „Došao sam zbog sasvim drugog razloga. Šta misliš, hoće li i jednom Yumi uspjeti da se probije kroz naš obruč?“ „Kako možeš tako šta pitati kad i sam znaš da je to nemoguće. Ako pokušaju, mi ćemo pucati.“ „To sam htio da čujem. Postupaj kako si rekao! Ako bi te makar i malo obuzeo osjećaj samilosti, onda ga savladaj! Ukoliko ih vaši meci pokose, utoliko ćemo kasnije imati manje posla.“ „Samilosti!“ nasmijao se ljutito. „Zar je ovo pseto imalo samilosti prema mojoj djeci? Da se nisi ti pojavio i spasio ih, on bi ih sigurno poubijao. Kako ti pada na um da mi govoriš o samilosti? Dokle god jedan Mimbrenjo bude na životu, ni jedan Yuma neće osjetiti milost.“ Pljunuo je u lice Velikim Ustima, okrenuo se i udaljio. Utisak koji je ostavio na Yumu razbjesneli poglavica došao mi je kao poručen, te sam riješio da mu dozvolim da ponovo govori. „Sada smiješ ponovo govoriti. Saznao si da su ratnici Mimbrenjosa mnogobrojniji od Yuma. Pokazao sam ti njihove položaje. Sve su im puške spremne da opale. Mnogi tvoji ljudi će biti pokošeni već od prvih plotuna, a ostali se mogu jedino spasiti ako se predaju.“ „Oni će se probiti.“ „Zar kroz uzlove ove tijesne mreže? Ti ni sam u to ne vjeruješ.“ „U to sam uvjeren. Ako se dočepaju konja i iznenada u galopu izvrše proboj, vjerojatno je da ćete nekolicinu i pogoditi, ali će zato ostali umaći.“ „Zar na konjima? Gdje su im konji?“ „Ondje“, odgovorio je, pokazujući onamo gdje je krdo paslo, osvjetljeno mjesečinom. „Ondje, da ondje! Samo gdje je vaš logor? Zar nisi već uz put uvidio da su vaši konji prevarom bili odvedeni?“ „Uff!“ viknuo je sav uznemiren, jer je to tek sada uvidio. „Pogledaj samo onamo, pa ćeš se i sam uvjeriti da se naši ratnici nalaze između tvojih Yuma i vaših konja! Znači, izgubljena je svaka nada da će se opkoljeni moći probiti.“

189 Pognuo je glavu i ćutke zurio u zemlju. Prošlo je dosta vremena dok nije ponovo podigao glavu. „Ako Mimbrenjosi budu odmah pripucali, to je umorstvo, jer moji ratnici spavaju i ništa ne slute.“ „Zar nisi upao u sela Mimbrenjosa i razorio ih? I oni nisu znali ništa o vašem razbojničkom pohodu. Zar nisi htio ubiti oba sina i kćer Jakog Bivola? I oni nisu slutili da se ti nalaziš u dolini. Zar nisi izvršio prepad na hacijendu del Arroyo, opljačkao je, spalio i dao poubijati neke od njenih stanovnika? I oni nisu slutili ništa što im spremate? Neprijatelj nema prava da se opravdava time što je nenadano napadnut, prema tome to ne važi ni za mene. Što god ste učinili — čak ako pljačku i odbacimo — bilo je najpodlije umorstvo. Ako vas poubijamo, to će biti samo pravedna kazna za vaša sramna djela. Možeš li bilo čim opravdati te postupke?“ Nije mi ništa odgovorio, pa sam i ja šutio. Mjesec je sada bio na zenitu i svojim srebrnim sjajem obasjavao logor Yuma. Vidjelo se kako spavaju. Poglavica je plašljivo i ispitujućim pogledom gledao čas desno čas lijevo, a čas naprijed. Napregao je svoje misli ne bi li našao kakav izlaz. Nisam ga prekidao u razmišljanju, jer će ga misli i onako dovesti tamo gdje sam ga očekivao. U to sam primijetio da je naglo podigao glavu. „Uff! Evo; evo!“ rekao je poluglasno. U nešto se zagledao, a to je privuklo i moju pažnju. Vidio sam da je u logoru jedan od Yuma bio ustao i počeo okolo gledati. Primijetio je da konji više nisu na starom mjestu, već da su daleko otišli. Otkrio je i naše konje. Konji nisu stajali u grupi, već poredani u polukrugu, tako da je taj pravilan oblik morao pasti svakome u oči. Izgleda da još nije ništa sumnjao. Vjerojatno je mislio da su to njihovi konji jer nije nikoga probudio. Napustio je logor i pošao ovamo gdje je upravo pasla najveća skupina konja. Mislio je da su tamo i njihova dva čuvara pa ih je vjerojatno htio upozoriti na nesmotrenost. „On je izgubljen“, prostenjao je poglavica. „Samo što nije odjeknuo hitac koji će ga oboriti.“ „Neće“, odgovorio sam. „Zarobit će ga, kao što sam i ja tebe zarobio.“

190 „Branit će se i podići viku.“ „Do toga neće doći. Sigurno ti je poznato gdje smo ostavili Winnetoua. Yuma mora proći blizu njega i Apač će ga zgrabiti straga isto onako kao što sam ja tebe. Pazi!“ Dogodilo se onako kako sam i rekao. Yuma je bezbrižno produžio dalje. Iznenada je iza njega iskrsnuo Apač. Za tren oka su obojica nestali u travi. Ubrzo iza toga se Winnetou ponovo podigao. Zgrabio je Yumu i nestao s njime medu drvećem. „Savladao ga je“, progunđa Velika Usta. „I to tako tiho da tvoji ljudi nisu ništa primijetili, sam vidiš kako se izvrsno na našoj strani obavljaju poslovi. Ipak bi mi bilo milije da je čovjek imao vremena da podigne uzbunu.“ „Zašto?“ „Zato što bi već sada pala odluka. Čemu dugo čekanje? Naši ratnici čekaju samo znak za napad.“ Prinio sam dva prsta ustima kao da namjeravam zazviždati. Uplašeno me zamoli: „Stani! Još nemoj! Pričekaj još malo!“ „Čemu? Zla kob vas i onako neće mimoići.“ „Možda ipak hoće! I sam si o tome govorio dok smo išli Mimbrenjosima.“ „Ja se toga ne sjećam.“ Naravno, ja sam se samo pretvarao kako bi u njemu pojačao zabrinutost. Međutim, on je uporno nastavljao: „Nije moguće da si zaboravio. Zahtijevao si da ti kažem istinu!“ „Istinu? Ah tako! Znam! Ona vas neće moći spasiti zato jer nećeš učiniti ono što ću od tebe zahtijevati.“ „A što to?“ „Da narediš svojim ratnicima da se predadu i polože oružje.“ Sav postiđen, oborio je glavu. Ja sam hotimice htio da ga što više zbunim. „Obećanje s tvoje strane i onako ne bi ništa značilo. Nemani povjerenja u tebe jer naslućujem da smišljaš neku podvalu, pa ću zbog toga dati znak da ih napadnu. Neka borba otpočne.“ „Pričekaj još malo, samo još malo, a saslušaj što ti imam reći!“

191 „Onda govori, samo brzo! Nisam voljan da beskorisno tratim vrijeme.“ „Postoji li ikakva mogućnost da se moji ratnici poštede? Ako se predadu, da li će biti pušteni na slobodu?“ „Reći ću ti samo: možda.“ „Hoću li i ja ostati na životu i biti ponovo pušten na slobodu?“ „To je već mnogo teže. Tvoji su ljudi daleko manje krivi nego ti. Tvoja su zlodjela toliko velika i teška da bi morao postojati neki vanredan razlog koji bi ti osigurao spas. Jaki Bivol te ni u kom slučaju neće pomilovati. Njemu se ne bi smio obratiti.“ „A tebi i Winnetouu?“ „Opet samo: možda. Prvo moram od tebe doznati kako si se upoznao s ona dva bljedolika, po imenu Melton i Weller. Zatim, zašto si ti na njihovo nagovaranje napao hacijendu del Arroyo i šta oni namjeravaju da urade sa bijelim iseljenicima. Jesi li spreman da na sve ovo odgovoriš?“ „A jesi li ti spreman da me zato spasiš?“ „Ako to bude u mojoj moći, onda da.“ „Tada ću ti sve reći što želiš da doznaš. Samo sada zato nema vremena. Ako se probudi još koji od mojih ratnika, njegovo hvatanje neće vjerojatno proći tako mirno. Vaši će ratnici odmah pripucati čim digne galamu.“ „To je na svaki način tačno!“ „A kada Mimbrenjosi jednom ugledaju krv, bit će ti mnogo teže, pa čak i nemoguće da nas spasiš!“ „U to sam i ja ubijeđen“, rekao sam hladnokrvno. „Zbog toga požuri! Izbjegavaj prije svega prolijevanje krvi! Tada ću ti sve saopćiti. Zaklinjem ti se.“ „Ja u tvoju zakletvu mogu da povjerujem samo onda ako je potvrdiš lulom mira.“ „I za to nemamo vremena. Lulu mira možemo i kasnije popušiti.“

192 „Neka bude, samo što u to malo vjerujem. Promisli malo, pa ćeš i sam doći do zaključka da mi neće biti lako da te spasim, jer će se Jaki Bivol svim silama protiviti tome.“ „On o tome ne mora ništa da zna. Ti ćeš nam po noći prerezati spone.“ „Hm! Možda ću to i učiniti, jer kao čovjek prezirem smrt, pa makar to bio moj i najogorčeniji neprijatelj.“ „Tada požuri i nemoj dalje da čekamo!“ Zurilo mu se više no što sam mislio. Ja sam međutim mirno nastavio: „Ja prije svega moram znati na čemu sam. Ti zahtijevaš da te sa tvojim ljudima potajice oslobodim! Hoćeš li mi za to obećati da će se oni dragovoljno?“ „Pa da, da!“ „A hoćeš li mi cijelu istinu reći o onoj dvojici bljedolikih, i to tako da ću moći otkriti njihove namjere?“ „Da“ „Onda pođi sa mnom do Jakog Bivola i Winnetoua da im kažeš da si voljan poslati zapovijest tvojim ratnicima da se predadu.“ „Poslati? Da li si time mislio da moram poslati glasnika do njih? Moji ratnici jedino mene slušaju i neće poštovati riječi jednog glasnika.“ „Zato si ti kriv, a ne ja, ako ne poštivaju zapovijest koju im šalješ. Trebalo je da im uliješ više poštovanja, veću poslušnost!“ Vjerojatno je namjerno zatražio da ga lično pustim. Kada je vidio da sam neumoljiv, pokušao je ovim riječima: „Kako možeš zahtijevati da poslušaju jednog Mimbrenjo glasnika?“ „Tko je govorio o Mimbrenju? Da nisi ti možda jedini naš zarobljenik? Ratnik, kojega smo s tobom uhvatili također je s nama dojahao i vidio naše ljude. Isto tako su i čuvari konja, koje sam doveo, prošli sa mnom čitavu vanjsku stranu naših straža. I oni su se također uvjerili da su izgubljeni, ukoliko nas prisile da se latimo pušaka. Pošaljem li tu trojicu sa tvojim nalogom u vaš logor, svi će im bezuslovno morati povjerovati.“

193 „Dobro, slažem se. Odvedi me do one trojice!“ „Pričekaj samo časak!“ Pošao sam s njime do prvog stražara i ovome dao nalog da ode do Jakog Bivola i Winnetoua i saopći im kako je Velika Usta spreman da svojim ratnicima naredi predaju. Iza toga sam pošao sa poglavicom na drugu stranu šume gdje su bili zarobljenici. U mom prisustvu je morao da izda zapovijest. Dok im je obrazlagao svoj postupak, pazio sam na svaku njegovu riječ, kako nam ne bi podvalio. Govorio im je o mome obećanju da ću njega kao i sve ostale zarobljenike potajno pustiti na slobodu. Ovo im je tiho rekao kako ga stražari Mimbrenjosi ne bi čuli. Naročito je naglasio ove riječi: A vi svi znate da Old Shatterhand uvijek drži datu riječ“ Još je nikada nije prekršio.“ „Održat ću je onako kako sam obećao,“ rekao sam. Onoj trojici oslobodili smo noge, dok su im ruke i dalje bile vezane. Uzeo sam dvojicu Mimbrenjo čuvara da me prate sa zarobljenicima natrag u obruč. Ondje sam naišao na Winnetoua i Jakog Bivola. Poglavicu Mimbrenjosa je moja vijest bila veoma iznenadila i ona mu se učinila nevjerojatnom. Pošao mi je žurnim koracima u susret. „Zar je istina da će nam se ova pseta Yume predati sa svim ljudima i položiti oružje?“ „Da.“ „Onda, ili si čudotvorac, ili se iza svega krije prevara koju nisi u stanju da sagledaš. Neka Old Shatterhand dobro otvori oči.“ Na to Winnetou mirno i staloženo reče: „Nema Yume koji bi Olda Shatterhanda uspio da prevari. Velika Usta, zna se, ostat će ovdje sa nama. Da li će ova trojica Yuma prenijeti u logor zapovijed za predaju?“ „Da“, odgovorio sam. „Da li znaju tačno šta će reći?“ „Još samo dvije stvari imam da im naredim.“ „A šta to?“ upitao je Velika Usta brzo, jer je vjerojatno nešto naslutio što ne bi mogao prihvatiti.

194 „Nešto sasvim obično, što nismo spomenuli i što se samo po sebi razumije. Tebi se maloprije mnogo žurilo pa ćeš sada vjerojatno prihvatiti da se tvoji ratnici Požure kako bi izvršili tvoj nalog?“ „Koji ćeš im rok dati?“ „Pola sata. Od toga neću odustati i vjerujem da se s time slažeš.“ „Moram. Ali ti si govorio o dvije stvari. Na što se odnosi ta druga stvar?“ „Ta druga stvar se odnosi na predaju oružja. Čim tvoj! ljudi izjave da će poslušati tvoj nalog, postavit ćemo naše ljude u krug u blizini logora. Pojedinačno će svaki od Yuma prilaziti i predavati oružje, a zatim se vratiti svojima. Moraš i sam priznati da je ova mjera na mjestu.“ „Slažem se s njome.“ „Dobro! Ali te upozoravam da ćemo svakog tvog ratnika kod koga iza toga nađemo oružje smjesta ustrijeliti kao izdajicu.“ „To je veoma okrutno! Predati sve oružje! A šta će biti s ostalim predmetima i konjima koji se nalaze kod mojih?“ „Konji su, naravno, naši. Ako bi kasnije nekoga od vaših i pustili na slobodu, zavisit će jedino od nas hoćemo li mu pokloniti konja ili ne. Sve ostale stvari koje imate najprije ćemo pregledati. Mi se ne želimo obogatiti vašim ličnim vlasništvom. Ali ono što ste prisvojili prilikom prepada na hacijendu del Arroyo, oduzet ćemo vam i vratiti hacijenderu. Imaš li još koje pitanje?“ „Nemam.“ „Tada mogu glasnici da podu. Ti ćeš međutim sjesti ovdje i nećeš ustati dok ti ja ne dozvolim.“ Yume su pošle da izvrše ovaj neugodan zadatak. Velika Usta je sjeo na zemlju, dok su dva stražara na moj znak sjela do njega kako bi ga držali na oku. Pogledao sam na sat. Ako u roku od pola sata ne budem primio nikakvu vijest, odlučio sam da najprije ispalimo nekoliko hitaca da ih zastrašimo, a tek onda da ozbiljno pripucamo. Glasnici su stigli u logor i počeli da bude spavače. Nastalo je živo komešanje. Nije dugo potrajalo, a već su se svi tiskali oko izaslanika.

195 Nakon kratkog vremena zaorilo se ljutito urlanje. Glasnici su izvršili svoj zadatak. Vijest je izazvala veliko uzbuđenje i taj momenat je za nas bio odlučujući. Ako Yume ostanu na miru i u svojoj mržnji ne počine kakvu nepromišljenost, tada nam je uspjeh osiguran. Winnetou, poglavica Mimbrenjosa, i ja, povukli smo se malo u stranu. Nisam želio da Velika Usta čuje naš razgovor. U času kada se nad neprijateljskim logorom razlegala ljutita vika, Jaki Bivol nam reče: „Sada će napasti. Osjeća se to po njihovoj vici. No mi ćemo ih znati dočekati.“ „Već će se stišati ako budu saznali da su opkoljeni“, odgovorio sam. Ne vjerujem. Yume su pošle na počinak ubijeđeni da će nas u zoru napasti i pobiti. A sada kada su ih probudili, uvidjeli su da su opkoljeni i da se moraju predati. Gotovo sam ubijeđen da će se u uzbuđenju latiti oružja.“ „Brzo će se oni otrijezniti jer sam im poslao poruku koja će ih umiriti i dati im malo nade.“ „Da im nisi možda obećao slobodu?“ „Da.“ „Zar svima? I poglavici?“ „Njemu naročito.“ „Jesi li poludio? Moj pristanak za to nećeš nikada dobiti!“ “Nije mi ni potreban. Uostalom, ja sam njima još mnogo više obećao.“ „Više! A što?“ „Da ću Velikim Ustima i njegovim ljudima potajice, prerezati spone i pustiti ih da pobjegnu.“ „To si im obećao, to?“ bijesno se okomio na mene. „Kako si to mogao učiniti bez našeg pristanka... „ Dalje nije stigao jer ga je Winnetou zgrabio tako čvrsto za ruku da mu je od boli zastala riječ u grlu. „Zašto moj crveni brat viče kao baba koju bole zubi? Zar Velika Usta mora da čuje o čemu razgovaramo? Da li je ikada iko čuo da je Old Shatterhand učimo nešto nepromišljeno? On svoje obećanje

196 uvijek drži. Da li si ti možda čuo da je pogazio riječ danu bilo bijelcu ili Crvenokošcu?“ „Old Shatterhand drži uvijek svoje obećanje.“ „Jasno, ali samo onda ako se i uvjeti ispunjavaju.“ „Tako! Uvjeti!“ gunđao je još uvijek mrzovoljno poglavica, te nastavi zajedljivo: „Tvoje uvjete možeš za sebe zadržati, ja ih ne želim čuti!“ Iza toga se bijesno okrenuo od nas i nešto podalje bacio se u travu. Preko Winnetouovog lica preletio je smiješak, ali ništa nije rekao. Mislio sam da mu dugujem objašnjenje i zbog toga rekoh: „Dao sam obećanje radi toga što sam tačno...“ Prekinuo me: „Ono što Old Shatterhand učini uvijek je dobro učinjeno. Nema potrebe da se preda mnome pravda. Znam da ćeš nadmudriti Yumu, iako on misli da će ti podvaliti. Na žalost, Jaki Bivol je hrabar poglavica, ali veoma kratke pameti. Odviše je plahovit, ali dobra srca i sigurno će zamoliti Olda Shatterhanda da mu oprosti.“ Kad god Winnetou govori, tada nestaje srdžbe i uvrijeđenosti. Promatrao je logor u kome se upravo stišalo uzbuđenje. Yume su svi na okupu bili i mirno raspravljali, gledajući čas na ovu, čas na onu stranu, promatrajući naše položaje. Nije prošlo ni pola sata kada se jedan od trojice glasnika vratio nazad i rekao: „Trojica najstarijih naših ratnika žele da govore sa Old Shatterhandom, Winnetouom i Jakim Bivolom. Da li smiju doći?“ „Da, samo bez oružja.“ „A hoćete li dozvoliti da se oni ponovo vrate u slučaju da se s vama ne slože i odluče da se bore? Jamčite li da im se neće ništa dogoditi?“ „Oni su izaslanici i mogu poći odakle su i došli.“ Čovjek je otrčao do logora da prenese poruku. Ubrzo iza toga ugledali smo trojicu Yuma kako dolaze. Sa sebe su skinuli gunjeve, pa čak i gornja odijela, kako bismo vidjeli da ne nose skriveno oružje. Kada je Jaki Bivol vidio o čemu se radi, opet nam se pridružio. Ova trojica su prošla kraj svoga poglavice a da ga nisu ni pogledali. To, međutim, nipošto nije bio znak preziranja. Došli su kao

197 opunomoćenici svojih drugova, i u ovom momentu on za njih nije predstavljao poglavicu. Zaustavili su se pred nama i pozdravili nas. Tada se jedan od njih, vjerojatno najstariji, obrati meni uljudnim riječima: „Velika Usta, poglavica Yuma, zarobljen je i naredio nam je da se i mi predamo. Old Shatterhand je s njim utanačio uvjete. Ni najstariji naš ratnik se ne sjeća da se ovako što dogodilo. Zbog toga su se Yume iskupile kako bi bez svog poglavice donijeli odluku. Poslali su nas da se uvjere ne bi li se možda data zapovijest mogla izmijeniti. Hoćeš li nam ti sa tvojim slavnim crvenim prijateljima dati dozvolu da vidimo ratnike koji su nas opkolili i provjerimo kako su postavljeni?“ „Poštujem vaše razloge. Znam da za vas nema izlaza“ odgovorio sam im. „Ispunit ćemo vam želju! Winnetou, veliki poglavica Apača, uzet će vas pod svoju zaštitu da vam se uz put ne bi šta dogodilo. Pođite sada i vratite se najkasnije za četvrt sata da mi saopćite vašu odluku. To je zadnji rok koji vam mogu dati.“ Okrenuli su se i pošli za Winnetouom. Obišli su sve naše položaje. Kada su se vratili, sivilo dana se borilo sa mjesečevim sjajem. Po licima trojice Yuma vidio sam da se i u njima nešto bori, iako su se trudili da to prikriju. Bila je to borba između ponosa i situacije u kojoj su se nalazili. Stajali su pred nama izvjesno vrijeme oborenih očiju. Nakon toga opet mi se obratio isti Yuma: „Old Shatterhand se nalazio u našoj vlasti, pa mu se ipak nije ništa dogodilo. Zar će sada svu svoju strogost primijeniti na nas?“ „Što se meni nije ništa dogodilo, to ne treba da vama zahvalim. Čemu tolike riječi? Neka ratnici Yuma kažu šta su odlučili!“ „Uvjerili smo se da naš poglavica Velika Usta nije mogao drukčije postupiti. Cijevi vaših pušaka su sa svih strana uperene u nas. A naše konje ste oduzeli dok smo spavali, te nam je oduzeta mogućnost bijega.“ „Onda, da li ćete se predati?“ „Mi smo tvoji zarobljenici.“ Riječ „tvoji“ je naročito naglasio. Želio je da bude moj zarobljenik, jer sam ja dao obećanje da ću ih pustiti na slobodu.

198 „Sada pođite i predajte oružje, ali samo pojedinačno! Ni jedan ne smije prići dok prijašnji ne bude otpušten.“ „A da li ćeš nam dozvoliti da barem naše kumire zadržimo?“ „Veliki duh je htio da padnete u naše ruke. Njegovo se lice okrenulo od vas, i zbog toga su vaše svetinje postale bezvrijedne. Međutim, ja vas ne želim toliko poniziti te možete zadržati vaše kalumete i kumire.“ To je donekle bilo olakšanje za njihove potištene duše. Bili su spremni da se vrate u logor. Kada su se udaljili nekih desetak, petnaest koraka, zaustavio se njihov govornik, okrenuo se i pogledao u mene. U njegovim sam očima pročitao molbu da dođem do njega jer mi ima nešto da kaže. Znao sam što želi i pošao prema njemu. „Neka mi Old Shatterhand oprosti što ću još jednom govoriti!“ rekao je. „Znam da ona dvojica voda ne smiju čuti.“ „Govori, samo budi kratak!“ „Da li je istina da je Old Shatterhand obećao da će nas potajno pustiti na slobodu?“ „Da, ukoliko vaš poglavica održi obećanje.“ „Koje?“ „Nije mi dozvolio da vam to kažem.“ „A šta će biti ako ga ne ispuni?“ „Tada ću smatrati da i mene ne veže moje obećanje.“ „Onda ćemo mu reći da mora održati riječ. Howgh!“ Htio je da krene, ali se ponovo zaustavi i upita me: „Kuda ćete nas odvesti?“ „O tome još nije ništa zaključeno. A sada dosta. Neka se ovo jednom već okonča.“ Dok su trojica Yuma nastavila svoj put, odredili smo trideset Mimbrenjosa da naprave krug u kojem će Yume predati svoje oružje. Postavili su se na nekih pedeset“ koraka daleko od logora, dobro naoružani, čim je to bilo obavljeno, već se približavao govornik da kao prvi preda svoje oružje, i ja sam bio prisutan. Da bi ubrzali predaju pozvao sam još nekoliko Mimbrenjosa koji su dobili zadatak da pretražuju njihove džepove. Kada je Winnetou to vidio, došao je i on

199 sa još nekoliko ratnika koji su trebali da vežu Yume i polože ih u travu. Ovako se postupilo sa svakim posebno. Sve je išlo veoma brzo. Yume su imale uza se dovoljno remenja i lassa. Međutim, teže je bilo odrediti prilikom pretresa džepova Yuma da li se radi o njihovim vlastitim predmetima ili je to vlasništvo hacijende, pogotovo što su za neke stvari tvrdili da su im kumiri, dok sam se ja mogao zakleti da su ih pokrali na hacijendi. Međutim, ja sam im bio obećao da ću im ostaviti njihove kumire. Dobar dio prijepodneva je već bio prošao dok smo sve to završili. Yume su ležali jedan kraj drugoga kao vreće na krompirištu. Njihovo oružje je ležalo u velikoj gomili. Htjeli smo ga podijeliti još prije ručka. Skupio sam priličnu količinu predmeta za koje sam pretpostavljao da su vlasništvo hacijendera. Te sam predmete predao na čuvanje jednom Mimbrenjosu. Iza toga smo jeli. Svi su se dobro najeli jer su obje strane bile ponijele sa sobom dosta zalihe. Budući da još nismo bili spavali, riješili smo da se odmorimo za vrijeme podnevne žege. Pred veče smo htjeli krenuti, i to onamo gdje su se nalazili Yume sa ranjenicima i opljačkanim stadom. Ratnike smo namjeravali da zarobimo, dok smo stoku željeli da vratimo hacijenderu. Pri podjeli oružja bilo je veoma živahno. Svaki je htio da ima pušku, a kako njihove puške nisu mnogo vrijedele, često je dolazilo do svade, i samo ih je oštra riječ mogla opametiti. Krug koji su naši ratnici bili napravili već se odavno rasturio. Logorovali smo u sjeni duž ruba šume. Tko se nije nalazio na straži, morao je da spava, kako bi skupio nove snage za daleko jahanje, jer smo htjeli tek na cilju da se zaustavimo. Zbog brojnih zarobljenika desetorica je morala da stražari. Smjenjivali su se svakog sata. Tu desetoricu smo naizmjence nadziravali, i to Winnetou, Jaki Bivol i ja. Ovo smo činili svakog sata. Ja sam imao prvu stražu, a iza mene je došao Winnetou. Kada me je poglavica Mimbrenjosa budio, osjećao sam se skoro umornijim nego ranije. Ustao sam da se malo razgibam. Više nisam mogao zaspati. Sva desetorica stražara su stalno išla gore dolje i budno motrili zarobljenike, tako da se nijedan nije usuđivao bilo šta sumnjivo učiniti. Velikim Ustima je bilo određeno posebno mjesto

200 zato što je poglavica. Ležao je nepomično i izgledalo je kao da spava. Kad sam prošao drugi put kraj njega, otvorio je oči i nazvao me imenom. Prišao sam mu i upitao šta želi? Po njegovom sam licu vidio da je bio iznenađen. „Zar Old Shatterhand zaista može da postavi ovakvo pitanje? Za mene postoji samo jedna želja: sloboda!“ „To ti vjerujem. I ja sam imao samo tu želju dok sam bio tvoj zarobljenik.“ „Ti si je i postigao. A kada ću ja? Da li još danas?“ „Da li još danas?“ upitao sam sav iznenađen. „Spavao si, pa vjerojatno još sanjaš.“ „Ja ne sanjam. Osim tebe samo je još deset ratnika na straži. Tko ti brani da mi spone prerežeš? Učini to, i ja ću uzjahati prvog konja, pojuriti i nestat ću prije nego što se bilo tko sjeti da me goni.“ Taj njegov nevjerojatan zahtjev toliko me je razveseljavao da sam se stao glasno smijati. Od toga su se neki od spavača probudili, a privukao sam i pažnju stražara. „Šta se smiješ?“ upitao je bijesno. „Ti si mi to obećao!“ „Obećao sam da ću tebe i tvoje ratnike osloboditi, a ne tebe samog. Samo zajedno s njima možeš biti oslobođen.“ „Onda se pobrini da to bude što prije! Dužan si da održiš obećanje koje si nam dao.“ „Svakako! Samo kako stoji s tvojim obećanjem?“ „Održat ću ga čim izvršiš svoje.“ „Ti svakako smatraš da si to veoma pametno smislio. Ako tako misliš, onda nikada više nećeš ugledati slobodu. Neću te pustiti sve dotle dok ne odgovoriš na moja pitanja.“ „A ja ću ti odgovoriti samo kao slobodan čovjek.“ Već sam htio da se ponovo nasmijem, ali se odmah uozbiljili jer je Jaki Bivol skočio na noge — mislio sam da spava — i ljutito me upitao: „Ima li možda Old Shatterhand vremena da odgovori na jedno moje pitanje?“ „Da“, rekao sam. „Neka onda pođe sa mnom!“