Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

251 nezahvalni hacijendero, kao i onaj smiješni pravni savjetnik, biti kažnjeni.“ Na našem putovanju nije se ništa dogodilo vrijedno pomena. Sada se nismo toliko žurili kao na putu u grad, pa smo se i slijedeću noć odmarali. Bilo je potkraj drugog dana kada smo stigli do granice hacijende. Vatra nije zahvatila mjesto gdje smo stali. Bilo je ondje grmlja pogodnog za skrivanje, a to je bilo ono mjesto koje smo ugovorili kao sastanak sa našim Mimbrenjosima. Našli smo ih tamo, i to sa njihovim konjima. Kada su nas čuli, izašli su iz grmlja. Zar ste obojica „ovdje?“ upitao sam. „To je znak da ne morate čuvati Playera. Da li leži negdje vezan ili je pobjegao?“ Bio je otišao, ali se ponovo vratio. Legao je, nedaleko odavde kod potoka, da spava“, odgovorio je Tamanitelj Yuma. A znate li možda koliko je daleko bio otišao?“ „Znamo, jer smo to izračunali. Kada su Old Shatterhand i Winnetou pošli, predao sam konja mom bratu i slijedio trag bljedolikog, koji se zove Player. Mojoj slavnoj braći je poznato da taj trag vodi preko uzvišice dolje u š umu. Tamo je stajao konj bljedolikog, koga je odmah uzjahao kako bi što brže odmakao. Išao sam za njim sve do kraja šume i vidio da je dalje produžio u galopu.“ „Kakav je to kraj?“ „Obrastao je travom i ravan, sa nekoliko onižih uzvišica.“ „Da li mu je trag išao ravno kao put bjegunca koji želi što brže umaći?“ „Ne, već u zavojima između uzvišica.“ „Znači da nije samo zato bježao kako bi nam umakao, već da postoji i neki drugi razlog, jer je jahao u galopu. Da ga je gonio samo strah zbog nas, njegov put bi bio ravan kao put metka koji ne skreće ni desno ni lijevo. Ako se netko toliko žuri, a iza sebe nema nikoga koji ga goni, mora nekoga imati pred sobom do kojega želi što brže stići. Znači, u onom pravcu kojim je otišao postoje ljudi kojima je htio da saopći svoj susret sa nama.“ „Da. Ja ga nisam slijedio dalje od šume, jer bi na povratku otkrio moj trag. Vratio sam se mom mlađem bratu kako bismo odmah sakrili

252 konje. Iza toga sam pošao sa bratom do onog mjesta gdje je Playerov trag napuštao šumu. Tamo smo legli na većem rastojanju jedan od drugog kako bismo mogli držati na oku što veći prostor. Vrebali smo. „Da li su ga moja dva mlada brata vidjeli kada se vratio?“ „Da, jučer, upravo kad sunce stajalo na najvišoj točki.“ „Dakle u srijedu, u podne, a u ponedjeljak smo ga ovdje sreli. Prema tome, mjesto gdje je bio leži udaljeno odavde jedan dan jahanja. U kome pravcu?“ „Prema istoku.“ „Znači, prema Fuenti. Vjerojatno ćemo ondje saznati da li se tamo nalazi na straži jedan ili više njih. Sve mi se čini da su postavili stražu u vidu lanca, kako bi lakše prenosili vijesti, ukoliko se nešto važno ovdje dogodi.“ „Bit će da ondje ima nekoliko Indijanaca, jer je Player otišao na bijelom konju, a vratio se na crnom.“ „Na bijelom? Pa ti ga nisi vidio?“ „Nisam, ali na onom mjestu gdje je konj bio privezan u šumi, o grani je visila bijela struna, koja je mogla da potiče samo od bijelca. Međutim, kada se vratio, jahao je na vrancu koji je bio osedlan na indijanski način.“ „Hm! Znači da se na onom stražarskom mjestu nalazi više Indijanaca. Svog umornog konja ostavio je tamo i zamijenio ga odmornim kako bi se što brže mogao vratiti ovamo. Bit će da se njegova poruka dalje prenosila, također na odmornom konju. Iz toga slijedi da se tamo nalazi nekoliko odmornih konja, kao i nekoliko jahača. — A da li moja braća znaju gdje se sada Player nalazi?“ „Da. Znamo gdje je legao. Budući da je umoran, vjerojatno još nije odande otišao, već čvrsto spava.“ „Odvedi nas k njemu da bismo ga iznenadili!“ Privezali smo naše konje i pošli za braćom u pravcu zidina hacijende. Polako se već počeo hvatati mrak. Nedaleko od okuke potoka ugledali smo onu hulju preobučenu u svećenika. Odabrao je veoma pogodno mjesto, jer je sa lakoćom mogao da čuje svaki šum bilo sa koje strane. Pod glavom je imao gunj, dok je kraj njega ležala puška, koju pri našem prvom susretu nisam vidio. Čvrsto je spavao.

253 Približili smo mu se nečujno, opkolili ga i sjeli. Pušku sam mu oduzeo i odložio je tako daleko da je nije mogao dohvatiti. Nije nam se žurilo, jer smo morali dati odmora našim konjima. Dakle, čekali smo da se sam probudi. Kako mu mantija nije bila zakopčana, pod njom ugledasmo opasač i u njemu zadjenuti bodež. Iz opasača su izvirivale drške dvaju revolvera velikog kalibra. Prišao sam mu veoma oprezno i polako. Uspjelo mi je da mu izvučem bodež i jedan revolver. Drugi je međutim, bio čvršće zataknut. Osjetio je dodir i probudio se. Hitro je, kao pravi zapadnjak, sjeo i zavukao obje ruke za pojas iz kojega sam upravo uspio da izvučem i drugi revolver. Ali nije bio dovoljno prisutan duhom, kao što je u takvim situacijama umio biti Winnetou. Razrogačenih očiju zurio je u nas i otvorio usta kao da želi nešto reći, ali ostao je i dalje nijem. „Good morning, master Player!“ pozdravio sam ga. „Spavali ste veoma dobro, što vam je dobro došlo nakon tolikog jahanja, i to još od ponedjeljka.“ „Šta — vi znate — o mom — jahanju?“ promucao je. „Što pitate tako glupo! Ljudi kao što smo mi moraju znati gdje ste bili. Naime, bili ste kod Crvenokožaca da im javite koga ste ovdje vidjeli i da svog bijelca zamijenite vrancem.“ „Stvarno, zna! Šta tražite ovdje, sire? Što se potucate po ovom bijednom kraju u kojem ni čovjek ni životinja više nemaju što da nadu?“ „To bih mogao i ja vas da upitam. Međutim, to uopće nije važno. Htio bih vam se predstaviti. Da nisam možda još u ponedjeljak rekao svoje ime?“ „Nema potrebe, jer gdje god se sretne Winnetou, obično je s njime i Old Shatterhand. Toga se u ponedjeljak nisam odmah sjetio!“ „To vjerujem! Da ste se toga sjetili, ne biste odmah Pobjegli. Svakako ste već čuli u kakvim sam odličnim Prijateljskim odnosima sa Meltonom i Wellerima i kako sam sa dotičnim džentlmenima u tijesnoj vezi. Vaš bijeg je bio prava glupost. Također je bilo izlišno da preko Indijanaca prenosite poruku. Mi to možemo sami mnogo bolje učiniti, jer ćemo i mi gore poći.“ „Za Almaden Alto?“ izmaklo mu je.

254 Tako se zvao rudnik žive, koji je dobio to ime po poznatom španskom rudniku žive Almaden. Almaden Alto, znači Visoki Almaden. Ovo mjesto ležalo je visoko gore u planinama. „Da, do Almaden Alta“, potvrdio sam, „a prije toga do Fuente de la Roke da posjetim svog prijatelja Meltona. Ruke su mu bolesne, kao što i sami znate Netko je bio toliko bezobziran i iščašio mu zglobove pa ću kao dobar prijatelj otići tamo da se raspitam za njegovo zdravlje.“ I te kako je dobro znao šta se dogodilo. Moje riječi je shvatio onako kako sam ih i izgovorio, naime, kao sprdnju. Znao je da je u nezavidnom položaju. Iako je bio svjestan da od Winnetoua nema ničeg dobrog da očekuje, nije mu dao povoda za ličnu odmazdu, a i ja mu nisam imao šta da zamjerim. Zbog toga se — barem što se ticalo života — osjećao sigurnim i riješio se da pred nama ne ispoljava nikakav strah, već da izigrava nedužnog i iznenađenog čovjeka. „Što se mene tiče vaš odnos sa Meltonom? Još u ponedjeljak sam morao znati da ste mu prijatelj, pogotovo što ste se o njemu raspitivali i bili obaviješteni o mom prisustvu ovdje. Ali zato ipak imam prava da vas upitam — šta tražite od mene. Kradom ste se ovamo prišuljali, opkolili me i oduzeli mi oružje. Zbog čega? Old Shatterhanda sam oduvijek smatrao poštenim čovjekom.“ „Takav i jesam i zbog toga sam i sklopio prisno poznanstvo sa Meltonom i obojicom Wellera. Vjerojatno su sve najbolje o meni pričali?“ „Kako da ne, pričali su. Od njih sam čuo da ste navodno pali u zarobljeništvo Yuma i određeni da umrete na stupu mučenja, dok vas sada na svo svoje čudo vidim ponovo na slobodi.“ „O, tome se ne morate čuditi. Pobjegao sam od njih i ponovo se vratio kako bi ih zarobio.“ Ispričao sam mu samo onoliko koliko sam to smatrao potrebnim. Učinak mojih riječi odmah se i pokazao. „Šta ? Mimbrenjosi dolaze?“ rekao je šapatom, dok mu sa lica nestade rumenila. „Da, dolaze. Ovdje kraj mene već vidite dva njihova mlada ratnika. Čini mi se da vas je to uplašilo. Bit će da se sa Mimbrenjosima nalazite na ratnoj nozi. Ako je tako, spreman sam da vas od njih zaštitim.“

255 „To bi mi bilo veoma drago!“ brzo je rekao. „Nisam voljan da se s njima susretnem.“ „Lijepo! Toliko ću vam pomoći što ću vas povesti sobom u planine Yuma do našeg prijatelja Meltona.“ To ga je još više zbunilo. Znao je tačno da su moje riječi bile sprdnja i da nije moglo biti riječi o tome da ga uzmem u zaštitu. Da bi dobio jasniju sliku, rekao Jer Primite moju zahvalnost, sire, za tu ljubaznost! Samo mi nije jasno zašto ste mi oduzeli oružje ako prema meni imate dobre namjere?“ „To je zbog vašeg dobra, master Player. U slučaju da se Mimbrenjosi pojave prije našeg polaska, mogli biste zbog vašeg poznatog junaštva doći u iskušenje da se nepotrebno poslužite oružjem. Natovarili biste Crvenokošce na vrat, i zato smo vam radi vašeg dobra privremeno oduzeli ove predmete. Za vaše dobro ćemo se još i više pobrinuti, pa ćemo vas vezati da slučajno sami ne biste potražili Mimbrenjose. Osim toga ćemo vam i džepove pretražiti, jer bi se u njima lako moglo nešto naći na čemu bi vam Crvenokošci zamjerili.“ „Sire, da li vi to ozbiljno govorite?“ planuo je. „Šta sam vam uradio da me napadnete, čak i pretražite i vežete?“ „Nama? Ništa! Imam zadovoljstvo da vas sada tek drugi put vidim. Šta ste mi mogli učiniti? Budući da želite da budem iskren, reći ću vam otvoreno šta želim. Jeste li bili gore u Almaden Altu?“ „Nisam, još nikada nisam bio gore.“ „A ja vam kažem: bili ste gore. Kako dragovoljno ne želite odgovarati, ja ću vam otvoriti usta. Ako mislite da me možete slagati, dobit ćete takve batine da će se sve dimiti. Vežite ga!“ Dok sam ovaj nalog davao Mimbrenjosima, jednom sam ga rukom uhvatio za vrat, a drugom za opasač, pritisnuo ga dolje i čvrsto držao. Vikao je na sav glas, mlatarao je rukama oko sebe i udarao nogama, ali samo za časak, i već je bio vezan. „Šta vam pada na pamet! Šta sam vam učinio?“ Ja sam Mormon i pripadam ,svecima posljednjih dana‘. Sada vam je jasno kako treba sa mnom da postupate.“

256 „Da, sada znamo!“ nasmijao sam se. „Vi ste Meltonov istovjernik i s vama ćemo isto tako postupiti kao i s njime.“ „O nebesa!“ opsovao je. „Da ne mislite možda i meni lomiti ruke?“ U početku sam mu namijenio batine, samo što je to za posmatrače veoma mučan prizor. Ne volim da se odrastao čovjek tuče kao da je nevaljali dječak. Kako me je sam podsjetio na nešto bolje, to sam i prihvatio. Uhvatio sam njegove sputane ruke. Strah od lomljenja ruku djelovao je mnogo bolje nego tuce udaraca po leđima. Samo što sam ih malo uhvatio i jače pritisnuo, za urlao je sav užasnut: „Stani, ne lomite, ne lomite! Sve ću vam reći!“ „Dobro, imat ću obzira i još ću malo pričekati. Odgovorite na moja pitanja, ali hoću suštu istinu! Budete li lagali, odmah će vam kosti početi da pucaju. Dakle, jeste li bili gore u Almaden Altu kao i u Fuenti de la Roka?“ „Da.“ „Da li vam je kraj toliko poznat da nam možete poslužiti kao vodič?“ „Poznajem ga. Tamo sam češće odlazio, još prije Meltona i Wellera.“ „Dakle, vi ste bili onaj izvidnik kojega su naprijed poslali?“ „Da, to sam ja bio. Ja sam Meltonu skrenuo pažnju na hacijendu i rudnik.“ „Da li su iseljenici odvedeni za Almaden da bi kopali pod zemljom?“ „Da.“ „Da li je to bilo utanačeno još prije no što su bili najmljeni u svojoj domovini?“ „Da.“ „Ima li gore Yuma?“ „Ima ih u Almadenu kao i na Fuenti. čak su uz put postavljene straže od po pet ljudi, udaljenih jedni od drugih dan putovanja.“ „Šta traže Yume u Almadenu?“ „Oni će se brinuti o životnim namirnicama i zato će biti plaćeni od dobiti rudnika.“

257 „Koliko ih ima?“ „Tri stotine ih se ulogorilo u Almadenu, dvadeset a Fuenti, dok se na stražama nalaze četiri puta po pet Yuma.“ „Kada će iseljenici stići onamo?“ „Vjerojatno su već tamo.“ Koliko ih mora raditi pod zemljom?“ „Svi“ „Neće valjda i djeca?“ „I oni.“ „Nebesa! Ne smijemo dangubiti! Moramo smjesta krenuti. Da li je moj brat Winnetou spreman?“ „Winnetou prihvaća sve što Old Shatterhand smatra potrebnim“, odgovorio je Apač. „Nemamo vremena za duže savjetovanje i zato čujte šta se najprije mora poduzeti!“ Povukao sam se u stranu kako Player ne bi mogao čuti razgovor i rekao mlađem sinu Jakog Bivola: „Moj mladi, crveni brat čuo je Playerove odgovore na moja pitanja. Neka brzo uzjaše konja i hitno isporuči vijest koju ću mu sada reći! Najprije se moraju četiri straže Yuma ukloniti kao i ona dvadesetorica kod Fuente. Za ovaj poduhvat je dovoljno trideset Mimbrenjo ratnika. Moj brat će sada odjahati do onih koji tjeraju stada i dovest će ih i reći da brzo podu za nama. Devetnaest ratnika će ostati kod stada, a jedan odjahati do Jakog Bivola i od njega zatražiti stotinu ratnika koji treba smjesta da krenu za nama prema Almadenu. Pođi!“ Valjani dječak odletio je poput strijele do svoga konja. Dvije minute kasnije odjurio je trkom. Pola sata iza toga bili smo i nas trojica na putu. Playera smo vezali za njegovog konja i tako smo sada bili nas trojica prema tri stotine neprijatelja. Drugog izlaza nije bilo, jer su se iseljenici nalazili u teškoj situaciji i morali smo ih čim prije izbaviti. Ovdje nije moglo biti mjesta dvoumljenju, a ni dugom premišljanju.

258 X NA PUTU ZA ALMADEN ALTO Sada smo se nalazili na putu prema starom rudniku žive Almaden Altu i morali se dotaći Fuente de la Roke. Fuente znači izvor, a Roka litica, Fuenta de la Roka prema tome znači — izvor iz litice. Pošto je Winnetouu bilo poznato to mjesto, nisam morao biti zabrinut da će nas Player odvesti krivim putem. Nikako nismo mogli zalutati. Ali u vezi s postavljenim stražama morali smo se osloniti na njegove izjave. Doduše, na stražama je bilo samo po pet ljudi, i tako malog broja nismo se morali bojati budemo li znali tačno mjesto gdje se oni nalaze. Ali ako nam je Player krivo rekao mjesta, mogli smo lako biti napadnuti. Radi toga smo mu morali zadati dosta straha kako ne bi pokušao da nas prevari. Fuenta, kraj koje je logorovalo dvadeset Yuma, bila je udaljena dva dana jahanja. Na putu su se osim toga nalazila još i četiri stražarska mjesta, svako od po pet ljudi. Kako je put od Uresa do Almadena iznosio pet dana putovanja, a mi od hacijende imali samo četiri, stražarska su mjesta, znači, od hacijende bila; udaljena samo tri četvrtine dana jahanja. Budemo U jahali kao što je to običaj Winnetouov i moj, još ćemo danas poslije podne naići na prvo stražarsko mjesto, a to se kosilo sa mojim planom. Ja sam onu petoricu Crvenokožaca htio da iznenadim po mraku, te smo morali brzo donijeti odluku: ili brže da pojašemo, ili pak da produžimo tako sporo kako bismo tek po mraku stigli do straže. Ja sam se odlučio za brzo jahanje, to se pak tiče Mimbrenjosa, čiju smo pomoć očekivali nije bilo teško proračunati kada će stići. Onoj Desetorici koju smo zatražili bilo je potrebno jedan d n da stignu do hacijende, dok im je od hacijende do nas trebalo isto toliko vremena kao i nama. Iako nam nije bilo poznato da li poznaju put, mogli smo se mirne duše pouzdati u njihovu vještinu. Ipak smo ostavili takav trag koji bi bio vidljiv još i nekoliko dana iza toga. Pobrinuli smo se i za razne

259 znakove po kojima su morali znati da su na našem tragu. Znaci su se sastojali od naslaganog kamenja, a otkinute grane smo privezali na uočljivim mjestima za drveća druge vrste. Player je jahao između Winnetoua i mene, dok je Tamanitelj Yuma bio iza nas. Neću se zadržavati u opisivanju krajeva kroz koje smo prolazili. Tlo se dizalo prema visokoj Sierri, i što smo išli dalje, bilo je sve šumovitije. U vodi nismo oskudijevali, lako smo tu i tamo nailazili na neplodnu stjenovitu ravan, brzo smo je iza sebe i ostavljali. Player je vjerojatno pretpostavljao da nam je put poznat, jer ga nismo ništa pitali. Nije bilo ni potrebno, budući da je još i sada bio vidljiv trag koji je jučer ostavio za sobom. Sumnjao sam da će te tragove vidjeti, jer su se na dužim razmacima veoma teško raspoznavali i jedino su ih oči kao u Winnetoua mogle razlikovati. U podne smo se malo zaustavili kraj jedne rijeke da napojimo konje. Iza toga smo opet produžili sve do sredine popodneva, kada smo stigli do zavoja šume. Tu smo stali jer smo imali slobodan vidik na tri strane. Playera smo skinuli sa konja i položili ga u travu. Sjeli smo do njega. Jeli smo, a dali i njemu njegov dio. Cijeloga puta s njime nismo ni riječi progovorili. Osjetili smo da se nalazimo u blizini prvog stražarskog mjesta. Morali smo saznati gdje se ono nalazi i zbog toga sam prekinuo šutnju: „Dok ste juče prolazili ovuda, svakako niste ni pomišljali, masteru, da ćete se danas ponovo naći ovdje, i to kao zarobljenik?“ „Da sam ovuda prošao?“ odgovorio je. „Veoma se varate ako to pretpostavljate.“ „Nemojte vrdati! Po vašem tragu koji ste ostavili ne samo što vidim da ste ovdje bili, već znam čak i to da ste se ovdje okrenuli i pogledali unatrag. Sjetite se samo! Vi ste lukav prikan i već ste ranije gdjekojeg čovjeka nasukali, samo vam to neće s nama uspjeti. Hoćete li priznati da ste se ovdje zaustavili?“ Kolebao se da li da prizna ili ne. Šutio je. „Znamo da se sada nalazimo u blizini prvog stražarskog mjesta“, nastavio sam. „Lako bismo ga pronašli i bez vas. Trebalo bi da se

260 držimo samo vašeg traga. Ako nam kažete to mjesto, mogli bismo dobiti na vremenu.“ „Ne smijem. To bi bila izdaja“, odgovorio je. „Nemojte samo pokušavati da se pretvarate kao da ste pošten čovjek! Čovjeku koji toliko ima na duši kao vi nije stalo da li će imati jednog više ili manje. Uostalom, to što od vas zahtijevam nije nikakvo nedjelo, već naprotiv dobro djelo. Ako želite dobro, tada govorite, inače ćete vidjeti šta vas čeka! Dakle, hoćete li nam reći gdje je prvo stražarsko mjesto?“ Pri tome sam mu uhvatio jednu ruku i snažno je stegao. „Prestanite!“ zavapio je. „Reći ću!“ „Dobro! Samo istinu govorite! Do sada nismo imali razloga da vam ugrozimo život, i zato vas želim uvjeriti da nemamo namjeru bilo što da vam nažao učinimo. Međutim, u slučaju da nam svojim lažima nanesete neprijatnosti, prisilit ćete nas da vam uzvratimo nožem! Gdje je straža?“ „Nedaleko odavde“, odgovorio je, dok mu je pogled bio prikovan za moju ruku kojom sam ga još uvijek čvrsto stezao. „Koliko je potrebno jahati do straže?“ „Dobrih pola sata.“ „Opišite kraj!“ „Odavde se put produžava preko prerije koja leži pred vašim očima. Poslije prerije ponovo dolazi šuma koja se diže uz brijeg. S druge strane brijega je jedna močvara i kraj nje je straža.“ „Da li je šuma gusta?“ Da Samo u šumi postoji jedan prolaz i čini se kao „da ga je netko krčio. Taj prolaz vodi preko brda do močvare.“ Da li je vidik sa vrha brda slobodan?“ „Nije. Drveće je previsoko.“ „Da li ona petorica Indijanaca moraju da ostanu kraj močvare?“ „Da. Ali, kako se om moraju sami snabdijevati mesom, i to lovom, nije isključeno da se jedan od njih nalazi s ove strane brda i da je vidio naš dolazak.“

261 „Čime su naoružani?“ „Kopljima i strijelama.“ „Kako se zove voda svih tih Yuma, pa i onih tri stotine koji se nalaze u Almadenu?“ „Ne znam tko im je sada zapovjednik. Velika Usta je morao kasnije također doći, jer je sa Meltonom zaključio nekakav ugovor.“ „To je dovoljno. Ostalo što se odnosi na Meltona još ne moram znati. Jeste li već ranije bili u Uresu i poznajete li put koji odande vodi ravno do Almaden Alta?“ „Da.“ „Vjerojatno i taj put prolazi kraj baruštine gdje se nalazi straža?“ „Tako je, tamo se spaja sa putem koji dolazi od hacijende.“ To sam namjerno rekao. Pri tome sam mislio na hacijendera, jurisconsulta i tri policajca koji su morali proći kraj ove prve straže i vjerojatno su pali u ruke Crvenokožaca. Winnetou je bio istog mišljenja kao i ja Kada je čuo Playerov odgovor, ustao je i odlučno rekao: „Moramo krenuti da spasimo bijelce, jer nisu dovoljno iskusni da vide opasnost koja vreba na njih.“ „Znači, moj crveni brat misli da...“ Nisam do kraja završio, već Playeru dobacio značajan pogled. Winnetou me je razumio i rekao: „Ovaj bljedoliki je iz straha od pesnice Olda Shatterhanda rekao istinu. Winnetou poznaje šumu, brda, Kao i baruštinu, koju bih čak i po mraku pronašao.“ „Samo što će dan još dugo potrajati. Ako bismo odmah krenuli, lako bi nas vidjeli kako jašemo preko prerije.“ „Winnetou nije toliko neoprezan da se pokaže pred očima Yuma. On će zaobići prema jugu. Iz tog pravca u došli i ona petorica bijelaca iz Uresa. Moramo im pronaći trag, jer ga noću ne možemo prepoznati.“ Bio je u pravu. Playera smo ponovo vezali za konja i napustili ovo mjesto, te iz našeg sadašnjeg smjera zaokrenuli prema jugu. Prerija — preko koje smo morali prijeći — pružala se čak i na ovu stranu.

262 Kao što smo čuli, baruština je ležala dobrih pola sata jahanja prema istoku. Jahali smo i prema jugu, najmanje toliko vremena, kada se pokazalo da je Apačeva pretpostavka bila tačna, jer smo naišli na široki trag koji je vodio prema sjeveroistoku. Winnetou je sjašio, osmotrio ga i rekao: „Pet jahača. Vidi se da su to neiskusni bijelci, jer su jahali jedan pored drugoga. Poglavica Apača misli da se pred njima nalaze ljudi iz Uresa.“ „Od kada je trag?“ upitao sam. „Vjerojatno je protekao čitav jedan dan. Kada bljedoliki polaze na Indijance i za sobom ostavljaju ovako širok i jasan trag — onda su izgubljeni. Otkrili smo njihov trag, pa ćemo vjerojatno ubrzo i njih pronaći.“ Ponovo je uzjahao. Tada smo pošli za otiscima koje su za sobom ostavili petorica bijelaca, ubijeđeni da ćemo te neoprezne ljude ugledati kao zarobljenike prve straže Indijanaca. Zaobilazni put koji smo napravili činio je šiljati ugao usmjeren prema jugu. Do šume smo došli sa jugozapadne strane umjesto ravno sa zapadne. Iza šume je ležala baruština i bili smo više nego sigurni da nas neće otkriti. Uz rub se protezao gusti šiprag u koji smo zašli i tako produžili, dok nismo pronašli mjesto pogodno da sakrijemo naše konje. Privezali smo ih, Playera skinuli sa sedla i privezali ga za dva stabla, i to za ruke i noge. Tada je Winnetou rekao mladom Mimbrenju: „Old Shatterhand i Winnetou će otići do baruštine. Moj mali brat će međutim ostati ovdje sve dotle dok se ne vratimo, odnosno dok jedan od nas ne bude donio vijesti. Ukoliko bi ovaj bijeli zarobljenik pokušao da bježi, neka mu odmah zabode nož u srce. Ako bi se dogodilo nešto neočekivano, znam da je moj mali brat i unatoč svojim godinama odlučan i dovoljno pametan da zna šta treba uraditi. Howgh!“ Na mladiću se primjećivalo koliko se ponosio ovom pohvalom. Izvukao je svoj nož i sjeo do sputanog Playera a da nije Apaču

263 odgovorio. Zašao sam sa Winnetouom još dublje u šumu koja je sada bivala sve strmija. Nakon kratkog vremena upita Apač: „Koliko će Yuma biti tamo kraj baruštine?“ „Bit će ih trojica“, odgovorio sam bez razmišljanja. „Old Shatterhand je u pravu. Znači da smo dvojica prema trojici Yuma i s lakoćom ćemo uspjeti da oslobodimo bijelce.“ Nije bila nikakva vještina pogoditi koliko se Crvenokožaca nalazi pred nama. Player je javio kako nas je vidio kod hacijende. Nakon toga jedan od petorice ja odjahao da odnese vijest do Fuente de la Roka. Poslije odlaska Playera ostala su samo četvorica. Ali sada je došlo onih pet jahača iz Uresa koje su zarobili. Znači da je još jedan glasnik otišao do Fuente da javi o ovoj važnoj vijesti. Prema tome ovdje su mogla ostati još samo trojica Yuma. Onih pet zarobljenih vajnih jahača bilo je obilato snabdjeveno živežnim namirnicama. Samo po sebi se razumije da su im te zalihe oduzeli. Iz tog razloga nije morao nijedan od Yuma da ode u potragu za mesom, pa su svi ostali na svojim mjestima da čuvaju pohvatane bijelce. Penjali smo se ispod gustog drveća uz brdo tako tiho da nam se koraci nisu mogli čuti ni na udaljenosti od dva metra. Nakon kratkog vremena stigli smo na vrh koji nije bio širok, a sa druge se strane blago spuštao prema dolje. Winnetou je sa takvom sigurnošću puzao ispod drveća kao da je u ovom kraju mnogo puta boravio. Nakon kratkog vremena legao je u mahovinu osluškivao. To njegovo osluškivanje kao i miris bare, sazivali su mi da smo blizu baruštine. Puzao sam se naprijed i legao do Winnetoua. Kroz tanke grane, koje su gotovo dodirivale zemlju, vidio sam malu čistinu i u njenoj sredini vodu stajačicu. Vjerojatno je ovdje negdje bio nekakav izvor, samo što je bio tako neznatan da je brzo ponirao u mekano šumsko tlo. Ovo mjestance je sa tri strane bilo obrubljeno drvećem i grmljem, dok je sa četvrte strane bilo otvoreno. Sa te, četvrte strane, vodio je prirodan put od hacijende del Arroyo do Fuente de la Roka. Ležali smo s unutrašnje strane ivice grmlja, ispred koje te pružao pojas obrastao trstikom i šašom, a do tog pojasa ležala je baruština. S druge strane baruštine, kraj stabala, sjedila su tri Indijanca, dok su uz pet stabala bili privezani bijelci iz Uresa. Bilo je tačno onako kako smo pretpostavili.

264 Crvenokošci su razgovarali sa bijelcima, i to onom jezičnom mješavinom kojom se ljudi obično služe u ovim krajevima. Ako želimo da oslobodimo bijelce, moramo poći na drugu stranu. Produžili smo puzanje u polukrugu oko čistine i toliko se približili grupi da smo čuli šta razgovaraju. Medu njima se nije nalazio ni jedan od poglavica, pa čak ni istaknutiji ratnik plemena Yuma. Puške nisu imali. Konji su im b ili nedaleko, privezani, i brstili lišće i mlado granje. Dvojica Indijanaca sjedila je na presvučenim jastucima pravnog savjetnika i u slast jeli hranu koju mu je njegova žena spremila za ovo putovanje. Baš je bio smiješan u toj svojoj kitnjastoj uniformi. Nije ni malo pristajala okolini u kojoj se nalazio. Strah mu se ogledao na licu, i nije nimalo bio u skladu sa zadatkom koji je imao da izvrši u ovim brdima po nalogu senjore. Čak sam bio ubijeđen da sam mu vidio kapi znoja na čelu. Policajci su bili u istom raspoloženju kao i on. Hacijendero također nije ostavljao dojam junaka koji s podrugivanjem gleda na svoje spone. Džepove su im ispraznili i sve im oduzeli. Svi njihovi predmeti su ležali na jednoj hrpi. Glavnu riječ je vodio jedan od Crvenokožaca, koji je znao najviše španskih izraza. Iz njegovog ponašanja primijetio sam da je bijelcima želio da utjera još veći strah. Upravo kada sam se bio namjestio iza jednog grma — odakle sam mirne duše mogao prisluškivati — čuo sam kako govori: „Po vama se vidi da ste hrabri ratnici i bilo je pametno što se niste opirali, jer da ste to učinili, mi bi o vas ubili. Ovako ćete moći još nekoliko dana ostati na životu i tada ćemo vam kožu isjeći u kaiševe da w od nje napravili remenje.“ Koža — kaiševi — remenje!“ kriknuo je jurisconsulto. „O nebesa! To je umorstvo, najgroznije mučenje!“ „Jesi li ti vrhovni starješina u gradu koji se zove Ures?“ „Da, jesam. Već sam vam rekao, poštovani gospodine.“ „Onda znaj kakav je kod nas običaj: što je netko otmjeniji, tim su veće muke u kojima mora umrijeti. A šta su ova trojica tvojih pratilaca?“ „Policajci, moji potčinjeni.“

265 „Njih ćemo onda izložiti manjim mukama. Najprije ćemo ih skalpirati, a iza toga im iskopati oči.“ Od užasa ona trojica policajaca vrisnuše. Crvenokožac se posprdno naceri i onda, obrativši se hacijenderu, nastavi: „A ti si don Pruchillo, bogataš. Tebi ćemo odrezati ruke.“ „Platit ću vam otkupninu ako me pustite na slobodu.“ „Crvenim ljudima nije potreban novac. Sva zemlja je njihova. Što god posjedujete, njima ste oteli. Nije potrebno da im poklanjate, jer će oni sami da uzmu natrag svoje, dok ćete vi umrijeti.“ „I ja ću platiti otkupninu!“ rekao je jurisconsulto. „Nudim vam stotinu pijastera!“ Indijanac se nasmijao. „Dvije stotine pijastera!“ „Ti si najbogatiji čovjek u Uresu i nudiš nam tako malo?“ „Dat ću vam tri stotine, pet stotina pijastera, poštovani gospodine.“ „Čuo si da nam novac ne treba. Već sam poslao glasnika i Brza Riba će još danas stići ovamo i odrediti kakvom smrću treba da umrete.“ Dok je slušao prijetnje, hacijendero se prisjetio nećeš, i da bi Crvenokošce zastrašio, rekao je:. „Ako nam bilo šta učinite, i vi ćete stradati. Imamo moćne prijatelje koji će nas osvetiti.“ „Preziremo vaše prijatelje. Nema toga bijelca kojega bi se morao bojati jedan ratnik Yuma.“ „Ipak postoji jedan kojega se svi bojite: Old Shatterhand.“ Crvenokožac je prezrivo odmahnuo rukom. „Old Shatterhand je bijelo pseto koje bismo jednim udarcem po gubici ubili kad bi došao do nas. Samo on će se dobro čuvati da dođe, jer mu je kraj nepoznat i nikada u ovom kraju nije boravio.“ „Varaš se. Bio je na mojoj hacijendi, a poslije toga sam s njime razgovarao u Uresu. Želi da ode do Fuente i Almadena kako bi oslobodio strane radnike.“ Odjednom Crvenokožac postade oprezniji. Kao da je hacijendera želio da probode svojim pogledom, reče nevjerice:

266 „Želiš nas zastrašiti, samo što jedan Yuma ne zna za strah.“ „Ja ne lažem. Senjor, potvrdite im to i vi!“ Te su riječi bile upućene službeniku. Ovaj, hvatajući se i za najmanju nit života, potvrdi: „Don Pruchillo je govorio istinu. Old Shatterhand je bio i kod mene, a Winnetou, poglavica Apača, bio je s njime.“ „Uff, uff!“ viknuo je Crvenokožac skočivši uvis. „Winnetou je bio kod vas? I „Old Shatterhand je bio sa njime?“ „Da. Old Shatterhand je čak i dva puta bio kod mene, poštovani gospodine. Ova dva slavna čovjeka su jahala preko hacijende del Arroyo kako bi pošli za nama.“ Crvenokožac ispruži ruku prema svoja dva prijatelja. „Jesu li moja dva brata čula šta ovi govore? Smjesta moramo napustiti ovo mjesto, uništiti sve tragove i sakriti se. Jedan od nas mora pojahati u susret Brzoj Ribi, da ga upozori. Ova dva ratnika su opasnija nego stotinu drugih. Player nam je pričao da je Velika Usta zarobio Olda Shatterhanda i odveo ga. Ako je ponovo bio na hacijendi, bit će da se sam oslobodio i sada snuje osvetu poput divljeg bivola koji je u stanju da savlada čak i medvjeda u planini. Mi se dakle nalazimo u velikoj opasnosti i...“ Dalje nije stigao. Došlo je do prekida kojemu se najmanje nije nadao. Winnetou je kod zadnjih njegovih riječi poput munje skočio na noge, pojurio do njega, stavio mu ruku na ramena i mirnim glasom rekao: „Maloprije je Yuma slagao kada je rekao da jedan Yuma ne zna za strah.“ „Htio je Old Shatterhanda poput psa ubiti jednim udarcem po gubici, a sada kada je čuo da se taj bijeli ratnik nalazi u blizini, želi da se kukavički i bijedno sakrije ...“ I to je bio jedan od onih trenutaka kada se Apač pokazao u svoj svojoj veličini. Oružja nije imao u rukama. Njegova srebrom okovana puška visila mu je o ramenu, dok mu je nož bio za pojasom. No i unatoč tome stajao je pun ponosa pred Yumom, prostrijelio ga takvim pogledom, a rukom ga toliko snažno držao za rame da je Crvenokošcu

267 ponestalo daha. I ona dvojica Yuma su skočila na noge. I oni su se ukočili od straha. Uto se iznenađeni ohrabrio: „Jedan strani crveni ratnik tko — tko — !“ Htio je da upita tko je taj strani Indijanac, ali ga je u tome preduhitrio hacijendero, odgovorivši uz radostan uzvik: „To je Winnetou! Hvala nebu, spašeni smo!“ „Winn— Winnetou?“ promucao je Yuma, dok mu je dah zastao u grlu. „Zar je Apač ovdje? Latite se oružja i branite se, ratnici, jer... „ Izvukao je nož. Ostala dvojica nisu bila toliko brza jer ih je strah prikovao za mjesto. Winnetou je udarcem noge odbacio njihova koplja i strijele u vodu i obrecnuo se na njih: „Umukni, Yuma, i ne miči se! Ovdje stoji Old Shatterhand. Možda želiš da mu zadaš udarac po gubici!“ Iako je mene to razveseljavalo, Winnetoua je toliko bilo razjarilo što je Yuma rekao, pa je i po drugi put ponovio te riječi. Pokazao je mjesto gdje sam se ja nalazio. Izašao sam iz grmlja. U svakoj ruci držao sam po jedan revolver uperivši oba u Yume. „To… to je — Old Shatterhand?“ upitao je Yuma, su mu oči bile prikovane za mene. Očekivao sam da će ovaj pružiti veći otpor nego njegovi drugovi. Prema tome smo morali njega najprije onesposobiti. Jedan skok, i našao sam se kraj njega. „Da, ja sam Old Shatterhand, a to ćeš odmah i osjetiti.“ Stegnuo sam dobro cijev revolvera koju sam držao u desnoj ruci i drškom ga mlatnuo tako po glavi da je pao i više se nije maknuo. Sada sam zagrmio prema njegovim drugovima: „Odbacite noževe, jer ćete u protivnom dobiti metak!“ Smjesta su poslušali. „Ležite na zemlju i ne mičite se!“ I ovo su učinili brzo i bez prigovora. Oslobodili smo petoricu zarobljenika i naložili im da vežu Crvenokošce istim remenjem kojim su sami bili vezani. Možete pomisliti da su to veoma brzo učinili. Taj poput zeca strašljivi jurisconsulto bacio se na onesviješćenog

268 Indijanca, jer ga se nije morao bojati. Poput dželata sputao mu je kaišem i ruke i noge. „Da. bit će vezan kao bijesan pas, hulja jedna! U lancima i okovima ću ga prebaciti u Ures, kako bi svi vidjeli da sam u junačkoj borbi pobijedio najdivljije beštije planine!“ Koliko god je to hvalisanje djelovalo smiješno, ipak me je ljutilo što je taj čovjek govorio o slavi a da ni riječi zahvalnosti nije našao za svoje spasioce. Zbog toga sam se ne baš najprijaznije izderao na njega. „Šuti, hvalisavče! Tko je oborio Yuma, vi ili ja? Budite toliko ljubazni i zahvalite mi!“ Nato se ispravio i rekao na po uvrijeđenim, na po prijekornim glasom: „Senjor, ja sam — no, znate i sami što sam, a vi ste učinili samo ono što vam je bila dužnost. Bit ću toliko ljubazan da vam to priznam, samo ne smatrani potrebnim da vam se zahvalim. Zar nije tako, don Timoteo?“ „Sasvim pravilno, pravilno!“ kimnuo je plemeniti hacijendero. „I sami smo dovoljno muškarci, pa nije nam potreban čovjek koji drugo ništa ne zna nego samo da se miješa u naše stvari.“ Ovo je bilo odviše! Morao sam se dobro savladati ne odgovorim što je zaslužio. Ostao sam miran okrenuo se. Ali našao se netko drugi koji je isto tako osjetio ovo nipodaštavanje, samo što je on imao manje strpljenja nego ja. Tek što su njihove riječi pale, iza sebe sam začuo dva udarca. Okrenuo sam se naglo i ugledao hacijendera i jurisconsulta kako su se opružili na zemlji. Winnetou ih je kundakom svoje puške oborio i već je zamahnuo prema policajcima. Iznenađeni ovim brzim činom, bili su se preplašili pa nisu ni pomišljali na bijeg ili obranu. „Stani, njih nemoj!“ viknuo sam i stao ispred njega. „Oni nisu krivi.“ Dok je spuštao kundak puške, iz očiju su mu sijevale munje. „Dobro! Poštedjet ćemo ih, ali samo onda neka dopuste da ih ponovo privežemo za stablo. U protivnom ću im glave razmrskati!“ Istodobno je stao između njih i njihovih pušaka. Apača sam veoma rijetko viđao ovako ljutitog kao sada. Jedan od policajaca istupio je i pružio ruke prema meni.

269 „Da, vežite nas, senjor. Mi se nećemo opirati. Znam da nam nećete ništa nažao učiniti i da sve ovo činite jedino zato da ovoj dvojici nezahvalnika pokažete s kime imaju posla. Nadam se da nisu mrtvi. Uvjeren sam da ćemo svoju zahvalnost najbolje dokazati na taj način što ćemo se pokoravati vašem zahtjevu.“ „Dobro! Zbog vašeg pretpostavljenog moram i vas da vežem, jer bi vam inače mogao narediti da ga oslobodite spona. Vi biste ga poslušali, a ja to ne bih otrpio. Priđite, dakle, ovamo. Bit ćete ubrzo opet na slobodi!“ Gdje god ima indijanskih konja, tu ima uvijek i remenja. I unatoč tome što je jurisconsulto bio nesposobnjaković, ova tri policajca su bila prisiljena da podu u brda s njime. Zahvaljujući njegovoj nespretnosti, pali su u zarobljeništvo Crvenokožaca iz kojeg smo ih izbavili. Vjerojatno bi bili spremni da nam pokažu zahvalnost, ali zbog stava njihovog gospodara nisu se usudili, štaviše, užasavali su se nad njegovim postupkom. U svakom slučaju priuštili su mu udarac kundakom. Ja sam ih ponovo čvrsto vezao. Hacijendero i jurisconsulto su ležali u dubokoj nesvijesti. Dok sam ih odvlačio do stabla, kako bi ih ondje privezao, Winnetou je pošao da dovede Mimbrenja, Playera i konje. Ubrzo se vratio s njima. Nije bilo potrebno da sa događajima upoznam Mimbrenja, jer je Apač to već učinio. Privezali smo konje. Naš mladi crveni pratilac bio je određen da čuva zarobljenike. On je morao ovdje da ostane, dok smo ja i Winnetou pošli dalje. Morali smo dvojicu Yuma uhvatiti još prije no što se vrate do logorišta kraj baruština, jer su bili poslani kao glasnici do Fuente. Ako ih ovdje sačekamo, mogli su nas opaziti prije no mi njih. U tom slučaju bi nam svakako pobjegli i time nas izložili velikoj opasnosti. Nismo zašli u gustu šumu, već smo pošli putem kojim su imala ona dvojica da dođu. Puške smo ostavili, jer bi nam one samo smetale, pogotovo ako uzmemo u obzir način na koji smo ih htjeli uhvatiti. Naš put je vodio kroz uzanu čistinu koja je presijecala šumu. Put se spuštao od vrha prema čistini u udolici. Na izlasku iz šume, sakrili smo se pod stablima. Budući da je već bila blizu večer, morali smo se više osloniti na sluh negoli na vid.

270 Winnetou nije progovorio ni jednu riječ, i to od momenta kada sam ga zadržao da obori policajca. Sada me je najzad upitao: „Da li se moj brat Old Shatterhand ljuti na mene što sam bljedolike lupio kundakom po glavama?“ „Ne“, odgovorio sam. „Poglavica Apača je uradio ono što bih na njegovom mjestu i ja učinio.“ „Ovakvi mogu biti samo bijelci. Da mi je crveni ratnik bio i najogorčeniji neprijatelj, poklonio bi mi iz zahvalnosti život da sam ga oslobodio takvih veza. Čak bi i sve njegovo bilo i moje. Međutim, bljedoliki imaju samo lijepe riječi, a zla djela. Što će biti s ovim nezahvalnicima ?“ „Bit će onako kako odluči Winnetou.“ Budući da nije odgovorio, to sam i ja ušutio. Mrak se već spustio, i mi smo pažljivo osluškivali. Glasnici nisu zajedno odjahali za Fuentu, već u dužem razmaku. Međutim, moglo se očekivati da će se zajedno vratiti. Naša pretpostavka se i obistinila. Kada smo najzad začuli topot kopita, znali smo da su to konji one dvojice. Napustili smo naše skrovište i izašli na put. Bili su već veoma blizu. Zbog mraka ih još nismo mogli vidjeti ali smo čuli da jašu jedan kraj drugoga. „Neka Winnetou pripazi na onoga koji jaše s ove strane“, došapnuo sam mu. „Ja ću pak pripaziti na onoga s druge.“ Iza toga sam se odšuljao na drugu stranu puta. Dolazili su. Nisu nas primijetili, i već su htjeli da prođu, ali su nas konji osjetili. Zafrktali su i nisu htjeli da „produže. Opirali su se. Da smo Winnetou i ja bili na njihovom mjestu, to bi nam odmah bilo sumnjivo i smjesta bi okrenuli životinje i pojahali malo unatrag. Iza toga bi se pješice došuljali da istražimo to mjesto. Indijanci su bili ili neiskusni ili neoprezni ljudi, ili su se toliko sigurnima osjećali u ovom zabačenom kraju da nisu smatrali mogućim prisustvo nekog neprijatelja. Šta više, vjerovali su da se zazor njihovih konja može protumačiti blizinom divlje životinje, te su počeli vikati na njih kako bi ih potjerali. U tom času sam potekao nekoliko koraka iza konja onog Yume koji je bio s moje strane, skočio mu na leđa, uhvatio ga lijevom rukom za grlo, a desnom mu istrgnuo uzde iz ruku. Zaboravio je da vikne, kao i njegov drug s kojim je i

271 Winnetou isto tako bio postupio. Momci su bili toliko prestrašeni da nisu ni pomišljali na otpor. Međutim, kada su najzad shvatili u kakvoj se situaciji nalaze, bilo je već prekasno. Već smo ih izgurali iz sedala i na njih sami sjeli, dok su oni ležali pred nama. Još uvijek smo ih čvrsto držali za gušu. Podboli smo konje i pojurili uz brdo. I unatoč mraka jahali smo velikom brzinom, jer su se Crvenokošci tako mogli manje opirati, dok mi nismo morali naprezati naše snage. Mimbrenjo je bio toliko pametan da je zapalio vatru, tako da nismo morali mnogo da tražimo mjesto logorovanja. Skočili smo s konja a da nismo ispuštali iz ruku zarobljenike. Naš mali crveni drug požurio je da ih veže. Položaj u kojem smo se sada našli bio je oma zanimljiv. Nas trojica smo sada imali jedanaest zarobljenika: pet Yuma, Playera, jurisconsulta, hacijendera, tri policajca, a osim toga imali smo u planu da onesposobimo i dvadesetoricu Yuma na Fuenti de La Kocca. Dvojica Yuma koje smo sada uhvatili mogli su da odahnu. Kao što je već pomenuto, Crvenokošci Meksika nikako se ne mogu usporediti sa viteškim Indijancima Sjevera. Da je na njihovom mjestu bio Sioux ili Zmija Indijanac, ne bi trošio riječi, već oštro razmotrio situaciju u kojoj se nalazio i smišljao kako bi se iz nje mogao izbaviti. Ali Yume nisu bili takvi. Samo što su došli do daha, počeli su psovati i zahtijevati da ih pustimo na slobodu. Pod drugim okolnostima ne bi dobili nikakav odgovor. Ali zbog određenih razloga, koji će se ubrzo pojaviti, htio sam da saznam njihova imena kao i imena ostale trojice Yuma koje smo još prije večeri zarobili. Zato sam i odgovorio Crvenokošcu koji je zahtijevao da ga pustimo na slobodu: „Čini mi se da misliš kako je čovjek dobio usta jedino zato da govori. Ali pametan čovjek zna da se ustima može i šutjeti.“ Winnetou me je čudno pogledao, ali nije ništa rekao. Sigurno je pretpostavljao da sam zbog nekog važnog razloga odgovorio Yumi. Sputani Yuma mi je bijesno odgovorio: „Mi smo ratnici Yuma i sa bijelcima živimo u dobrim odnosima. Kako se usuđujete da stavite ruke na nas?“ „Svatko može tvrditi da je ratnik. A da li je ta istina, veliko je pitanje. Kako glasi slavno ime koje nosiš?“

272 „Ne rugaj se! Od moga se imena boje svi neprijatelji. Zovu me Crni Jastreb.“ „A kako se zovu tvoja četiri druga?“ Naveo je njihova imena i dodao: „Oni su isto toliko slavni kao i ja, i kajat ćeš se što si se o njih ogriješio.“ „Tvoja je gubica veća od tvojih djela. Još nikada nisam čuo za vaša imena. Da ste stvarno tako slavni ljudi, ne bi ovako slijepo i glupo upali u naše ruke.“ „Bio je mrak i nismo vas mogli vidjeti. Kako sa svim Crvenokošcima i bijelcima živimo u miru, nismo pomišljali da ćemo ovdje naletjeti na neprijatelja. Zahtijevam da me smjesta pustite na slobodu!“ „Pričekaj još malo! Ti tvrdiš da Yume sa svim ljudima žive u miru. Kako je došlo do toga da je Velika Usta izvršio prepad na hacijendu del Arroyo i opustošio je? Zar ste vi stvarno u dobrim odnosima sa svim Crvenokošcima? Ja znam da ste sa Mimbrenjosima u neprijateljskim. Budi skromniji! Ti sada razgovaraš sa ljudima kojima nisi vrijeđan ni vodu da pružiš. Pogledaj samo ovog slavnog ratnika koji sjedi do mene! To je Winnetou, poglavica Apača, a mene zovu Old Shatterhand.“ Nakon tih riječi okrenuo sam mu leđa. Naš Mimbrenjo je htio odvući govornika kao i njegovog saputnika do onog mjesta gdje su ležala i ona druga trojica Yuma, ali ja sam mu iz izvjesnih razloga dao znak da to ne učini. Iako sam Yumu natjerao da šuti, s ostalim sam imao muke. Hacijendero i jurisconsulto su se oporavili od udarca, pa me je službenik sada bijesno napao: „Kako to, senjor, da ste me dali prebiti i ponovo vezati? Za ovo ćete odgovarati na nadležnom mjestu.“ „Ne brbljajte koješta!“ ukorio sam ga. „Ja vas nisam pretukao i vi se nalazite u istom položaju u kakvom sam vas zatekao. Kako se onda može govoriti o nekakvoj odgovornosti!“

273 „Ja sam bio gotovo na slobodi, a vi ste me dali ponovo vezati. To je nasilno uskraćivanje slobode. Ponavljam vam da ćete zbog toga u Uresu morati odgovarati.“ „Vaš lijepi Ures neće imati tu sreću da me još jedanput vidi, a isto tako sam uvjeren da i vi više nikada nećete ugledati grad, jer ćete ono kratko vrijeme koje vam je još preostalo da živite provesti uz ovo drvo.“ „Jeste li pri pameti? Zar me nećete odvezati?“ „Neću. Jednom sam bio glup i to učinio. Ali sam požnjeo nezahvalnost, pa mi nije ni na kraj pameti tu glupost i po drugi put učinim. Učinio sam sve ponovo kao da se nije ništa ni dogodilo i sve sam postavio onako kako sam zatekao. Ovako će i ostati. Sutra ujutro ćemo odjahati, a vas ćemo ostaviti ovdje vezanog.“ Jasno, čekao sam samo na to da me mole. Međutim, oni to još nisu učinili. Jurisconsulto mi je čak doviknuo: „Činite što god želite, senjor! Vi nećete stići do vašeg željenog cilja, kao što nećete ni kazni izbjeći. Budete li nas ovdje vezane ostavili, znajte da ima ljudi koji će nas od vezati čim odete.“ „A koji su to ljudi?“ „Indijanci koji ovdje leže vezani.“ „Crvenokošce ćemo povesti sa sobom, jer su naši zarobljenici, dok sa vama nemarno nikakva posla.“ „Ali mi smo također zarobljeni!“ „Samo što vas mi nismo zarobili. Vi ste zarobljenici Yuma, prezreli ste našu pomoć i zato se sada nalazite u isto onakvoj situaciji u kakvoj ste bili i prije našeg dolaska.“ „Ako nas ne oslobodite veza, mi ćemo umrijeti od gladi i žeđi!“ „Svakako!“ „Senjor, vi niste čovjek, vi ste krvopija!“ Sada se više nisam mogao suzdržati, prišao sam mu i nasmijao mu se u lice: „A vi ste najveći blesan kojega sam ikada u životu susreo!“ Izgleda da je najzad shvatio da je pogrešno postupio. Šutio je, a ja sam otišao do Winnetoua i Mimbrenja da jedemo. Playera,

274 hacijendera i jurisconsulta smo hranili onako vezane, dok sam onu trojicu policajaca oslobodio spona, pa su mogli sami da jedu. Kada su završili, ponovo smo ih vezali, ali sasvim lako, tako da su mogli bez ikakvih smetnji da spavaju. Nas trojica smo još izvjesno vrijeme sjedili i dogovarali se o redoslijedu stražarenja. Winnetou mi je rekao: „Moj brat se odrekao svog ponosa razgovarajući s tim čovjekom. Zašto Crnom Jastrebu nije uzvrati“ šutnjom?“ „Htio sam da saznam imena Yuma.“ „Šta mogu da koriste imena Yuma mom brat“ Shatterhandu?“ Želim doznati kakvu je poruku poslao Brza Riba Fuente de la Roka. Winnetou je čuo da je on tamo zapovjednik nad dvadesetoricom Yuma. Oba su glasnika bila kod njega. Saznao je od glasnika da smo bili na hacijendi i da su petorica bijelaca zarobljena. Za nas je veoma važno da saznamo šta misli poduzeti. Glasnici nam to dobrovoljno neće reći i moramo se poslužiti lukavštinom.“ Gledao me je svojim svijetlim očima ne bi li pročitao moje misli, ali mu to ovoga puta nije uspjelo. Zbog toga sam nastavio: „Poglavica Apača razumije jezik Yuma. Bilo bi mi veoma drago kada bi se u razgovoru s njima mogao tako dobro poslužiti njihovim jezikom da bi povjerovali kako je on jedan od njihovih ljudi.“ „Winnetou govori tim jezikom kao i rođeni Yuma.“ „To je dobro. Ja namjerno nisam smjestio onu dvojicu glasnika Yuma kraj one druge trojice. Ne smijemo im dati mogućnosti za došaptavanje. Poglavica Apača je čuo njihova imena. Jedan od glasnika zove se Crni Jastreb, dok se Tamni Oblak zove jedan od one trojice. Čini mi se da bi mi upravo ovaj najviše odgovarao za ostvarenje moje zamisli, jer je najmanje pronicljiv. Pustit ćemo da se vatra ugasi kako bi zavladao mrak. Tada će se Winnetou odšuljati do Crnog Jastreba i pretvarat će se kao da je on Tanini Oblak, pa...“ „Uff!“ prekinuo me je Apač. „Sada sam shvatio moga brata. Ja sam Tamni Oblak i uspio sam da se izvučem iz spona. Zamisao je izvrsna! Pretvarat ću se kao da namjeravam odvezati crvenu braću i dok to budem naoko činio, Crni Jastreb će mi reći što je Bra Riba odlučio na Fuenti. Kod šaptanja glasovi svih ljudi su jednaki.“

275 Radi izvršenja ovog plana nismo više podjarivali vatru. Winnetou se kao i ja sav opružio na zemlji i nakon nekoliko minuta pretvarao se da čvrsto spava. Mimbrenjos je držao prvu stražu, sjeo je tako da je leđima okrenut prema Tamnom Oblaku. Ako mladić stražari, uvijek je postojala veća mogućnost da se jedan zarobljenik oslobodi, pogotovo zato što je Mimbrenjo bio okrenut leđima. To bi svakako bilo mnogo teže da smo Winnetou ili ja bili na straži. Mimbrenjos je veoma mudro pristupio zadatku. Pretvarao se kao da je veoma umoran, ispružio se, podbočio laktove o zemlju, jednom rukom pridržavao glavu i nakon nekoliko pokušaja da mu glava ne klone, prividno je sklopio oči. Ja sam svoje oči držao sasvim malo otvorene i primijetio da me Crvenokošci oštro promatraju i jedan drugome dobacuju značajne poglede, kao i to da su se policajci došaptavali sa jurisconsultom i hacijenderom. Plamen je sve više i više gasnuo. Yume su počele trzati spone kako bi ih raskinuli. Uto se vatra potpuno ugasila, i nastupio je takav mrak da se ni ruka ispred očiju nije mogla vidjeti. Winnetou me gurnu rukom, davši mi znak da će se sada odšuljati. To je izveo tako spretno da ja nisam ništa primijetio. Sve što bi ga moglo odati, odložio je i odvukao se prijeko do onog mjesta na kojem je ležao Crni Jastreb sa drugovima. Tiho je dotakao Yumu rukom i došapnuo mu: „Tiho! Neka se Crni Jastreb ne plaši i neka ne izusti ni jednu riječ!“ Crvenokošca je iznenadio neočekivani dodir. To se vidjelo i po tome što je prošlo dosta vremena dok se nije sabrao. Tada je isto tako tiho upitao: „Tko je to?“ „Tamni Oblak.“ Sada je morala pasti odluka: je li varka uspjela ili ne. Crni Jastreb mu je tiho došapnuo: „Osjećam ruku moga brata. Zar je ona slobodna?“ „Obje ruke su slobodne. Tamni Oblak nije bio tako čvrsto sputan te mu je uspjelo da se oslobodi.“ „Neka me onda Tamni Oblak brzo oslobodi! Pseta spavaju. Iznenadit ćemo ih i ubiti!“ Winnetou je čeprkao oko Yuminih spona i upitao:

276 „Zar ne bi bilo bolje da ih ostavimo na životu? Brza Riba bi se veoma obradovao kada bi ih žive dobio.“ „Tamni Oblak nije mudar. Ljude kao što su Old Shatterhand i Winnetou moramo ubiti ako želimo biti sigurni. Brza Riba nije mogao odmah s nama da pode. Stići će do podne sa petoricom ratnika da preuzme bijele zarobljenike. Ali zašto se Tamni Oblak ne požuri? Valjda nije tako teško odriješiti jedan čvor?“ „Čvor je odriješen, ali drugi, a ne ovaj na koji Crni Jastreb misli.“ Nakon tih riječi Winnetou ga je napustio i vratio k nama da mi saopći rezultat naše lukavštine. Pošto smo postigli cilj, Mimbrenjos je dunuo u pepeo pod kojim je još tinjao žar. Zaplamsao je plamičak, zahvatio nepogorjele grančice i ubrzo je planula vatra kao što je bila i ranije. Winnetou je opet legao do mene. Pretvarali smo se kao da spavamo. Bilo je upravo smiješno kakvim je očima Crni Jastreb gledao Tamni Oblak. Vidio je da mu je drug bio vezan. To mu je moralo biti čudno, ali je uskoro zabrinutost, koja se primjećivala na njegovom licu, nestala i umjesto toga postao je smireniji. Izgleda da je pronašao rješenje te zagonetke: Mimbrenjos, koji je bio zaspao, probudio se i počeo da hoda. To je vjerojatno čuo Tamni Oblak pa se brzo vratio na svoje mjesto kako bi se privremeno ponovo zavukao u spone da vidi hoće li čuvar ponovo podjariti vatru ili ne. Ubrzo iza toga sam zaspao. Mimbrenjo je imao prvi, Winnetou drugi, a ja treći dio noći da stražarim. Kada su me probudili, bilo je dvostruko svjetlo. Vatra je gorjela, dok je nad nama stajao svijetli mjesec. Najprije sam bacio pogled na Crnog Jastreba. Znao sam da je budan, iako se pretvarao da spava. Još uvijek je čekao na Tamni Oblak. Sjeo sam i okrenuo leđa prema Oblaku i s uživanjem pratio ljutite poglede Jastreba, koje je s vremena na vrijeme upravljao prema svome drugu, čije ponašanje sada više nije mogao da shvati. I dan je već nastupio te sam probudio Winnetoua i Tamanitelja Yuma. Crni Jastreb se više nije mogao da uzdrži i savlada svoj bijes. Lice mu postade izobličeno, dok su mu iz očiju sijevale munje prema drugu koji se tokom cijele noći nije bio ni pomakao. To je primijetio i Winnetou. Prišao mu je i rekao uz laki smiješak:

277 „Izgleda da Crni Jastreb još nije naučio da skriva svoje misli. Čitam na njegovom licu da je bijesan na Tamni Oblak.“ „Poglavica Apača vidi i stvari koje ne postoje!“ „Ono što Winnetou vidi, to i postoji. Zašto Tamni Oblak nije ubio stražara? Trojica su bila na straži i svi su bili okrenuti leđima Tamnom Oblaku. Tamni Oblak je mogao s leđa da ih napadne i probode, a poslije toga da oslobodi ostale Yume.“ „Ne shvatam šta to govori Winnetou.“ „Crni Jastreb me i te kako dobro shvata. Tamni Oblak je bio kod njega da mu odriješi remenje, ali ga je ipak ostavio na cjedilu i vratio se na svoje mjesto da spava. Dobar san je bolji od slobode.“ Na to je Jastreb ljutito viknuo: „Tamni Oblak nije nikakav ratnik, čovjek, već stara baba koja bježi i od samog žapca!“ To je čuo i pokuđeni. Uspravio se onoliko koliko su mu to spone dozvoljavale i doviknuo onom drugom: „Šta je to rekao Crni Jastreb? Da sam stara baba? Pa on je u čitavom plemenu poznat kao najkukavnija stara baba. Da je pravi čovjek, on ne bi dozvolio sinoć da ga uhvate.“ „Pa i ti si uhvaćen!“ gnjevno mu dobaci Crni Jastreb. „A zašto si ti dozvolio da te uhvate? Tebi se to nije dogodilo noću, već po bijelom danu! Kakav kukavičluk od tvoje strane: biti slobodan od spona pa se ponovo zavući u njih, i to jedino zbog straha!“ I sada je otpočela između njih žestoka svađa. Winnetou je prekinuo ovu svađu objasnivši Crnom Jastrebu u čemu je stvar. „Ti si to bio?“ promucao je Jastreb sav zbunjen, „Nije moguće. Ja sam po glasu prepoznao Tamni Oblak.“ „Znači di si bio u polusnu. Ja sam bio taj koji ti je govorio, jer sam htio da iz tebe izvučem sve što sam želio saznati.“ „Jeste li čuli?“ povikao je na to Tamni Oblak. „On je poglavicu Apača zamijenio sa mnom i odao mu naše tajne. Baš je sramota! Moramo ga isključiti iz našeg plemena!“ „I ti nećeš više pripadati plemenu Yuma, kao ni on“, prekorio ga je Winnetou, „jer ćete izgubiti vaše kumire. A sada moramo krenuti.“

278 Ova je prijetnja toliko uplašila Yume da su umukli. No zato je jurisconsulto progovorio. Čuvši Winnetouove zadnje riječi, molećivo se obratio, sav zastrašen, meni: „Senjor Shatterhand, zar vi stvarno mislite da povede te Crvenokošce?“ „Da“, potvrdio sam. „Valjda ćete nas prije toga pustiti na slobodu?“ „Nećemo. Već sam vam rekao da nam to nije ni na kraj pameti.“ „Zar vam nije jasno, časni senjor, da ćete zbog toga postati našim ubicom.“ „A kako ste vi postupili? Uostalom, molim vas, poštedite me s tim vašim „časni senjor“. Odbijam titulu koju ste već ranije dali i jednom Yumi. Izgleda da znate biti učtivi samo onda kad vas na to strah natjera.“ „Više nikada nećete imati prilike da od nas čujete nepravednu riječ ako nas sada pustite na slobodu! Uviđam da smo bili nezahvalni i da bismo bez vas bili izgubljeni. To je čak i hacijendero uvidio. Zar nije tako, don Timoteo?“ „Da, senjor Shatterhand“, potvrdio je upitani. „Razmišljao sam tokom čitave noći i sada znam da mi se sve ovo ne bi dogodilo da sam prihvatio vaša upozorenja.“ Sada je moljakao i on, kao i činovnik. Provedena noć uz deblo ih je opametila. To je ono što sam i htio. Najzad sam upitao prijaznim glasom: „A šta ćete uraditi ako vas pustim?“ „Pojahat ćemo s vama do Almaden Alta, kako bismo ondje kaznili varalicu.“ „Da, odjahat ćemo s vama“, nadodao je i jurisconsulto. „Pozvat ćemo hulju na odgovornost. Borit ćemo se sa Yumama i na taj način se i proslaviti.“ „Tada bih vas ipak radije ostavio ovdje, jer sam uvjeren da ćemo mnogo lakše stići do cilja ako ne budete uz nas. Vi biste opet počinili neku glupost.“

279 „Nećemo, nećemo! Obećavamo vam da ništa nećemo poduzimati a da prije toga od vas ne dobijemo dozvolu“. „Ako imate čvrstu volju da se pridržavate dat riječi i obećanja, onda neka bude. Ali vas prije top moram upozoriti na dvije stvari: potpisat ćete za svaki slučaj nešto što ću ja ubilježiti u svoju knjigu. U stvari, to je vaša izjava zahvalnosti što smo vam spasili život.“ „Potpisat ću vam. A šta bi bilo ono drugo?“ „Da se sada obratite i na Winnetoua. Vi ste samo mene molili da vas pustim na slobodu, ali o tome i on mora da odluči, jer smo vas zajedno oslobodili.“ Poslušali su me. Apač im nije odgovorio, već se obratio meni i rekao prezrivim glasom: „Bljedoliki su slični buhama koje nisu ni od kakve koristi i samo dosađuju čovjeku za kojeg su se prilijepile. Ako Old Shatterhand želi da sa sobom vuče takvu gamad, to je njegova lična stvar i poglavica Apača nema ništa protiv.“ Nakon toga sam im odriješio remenje. Tek sam sada vidio koliko su bili u strahu kada su mi počeli da hvataju ruke u znak zahvalnosti. Međutim, nastupila je nova situacija, koja je srećom prekinula izlive njihove zahvalnosti. Naime, tačno na onom mjestu na kojem sam jučer sa Winnetouom stigao do baruštine, razdvojilo se grmlje i iz njega se pojavio mladi Mimbrenjo, i to onaj kojega sam poslao da obavijesti onu pedesetoricu ratnika koji su tjerali stado. Bit će da se nešto dogodilo, jer se tako brzo vratio. Prije no što se pozdravio sa svojim bratom, meni i Winnetouu je podnio izvještaj. „Moja dva velika brata su za sobom ostavila tako jasne tragove da mi nije bilo teško da ih slijedim. Na žalost, morao sam zbog mraka pričekati do jutra kako , ne bih izgubio trag.“ „Bit će da se moj mladi brat okrenuo tek što nas je napustio. Ja sam ga poslao u susret njegovoj braći. Zbog čega nije izvršio nalog?“ „Izvršio ga je. Kako bih mogao da ne izvršim naređenja Olda Shatterhanda i Winnetoua. Naišao sam na svoju braću i doveo ih.“ „Nije moguće! Šta da su mogla tek sutra da stignu do hacijende.“ „Naši su ratnici stigli ranije zbog toga jer su morali da napuste stada. Yume su ih napale.“

280 „Šta? izgleda da ovaj kraj naprosto vrvi od ratnika. Najprije smo se morali ogledati sa Velikim Ustima i njegovim ljudima. Gore u Almaden Altu nalaze se tri stotine, a sada još nikakava treća četa koja je izvršila prepad na stada. To je veoma čudno!“ „Old Shatterhandu će biti još i čudnije, jer je tu četu predvodio Velika Usta." „Pa Velika Usta se nalaze u rukama tvoga oca i s ostalim zarobljenim Yumama trebalo je da budu odvedeni na pašnjake Mimbrenjosa." „Tako je trebalo biti, no uspjelo mu je da se oslobodi. Iza toga je sa brojnim ratnicima Yuma izvršio napad na stada." „Jesu li se goniči branili?" „Samo neko vrijeme. Bilo ih je oko pedeset, dok je Velika Usta raspolagao sa nekoliko stotina ratnika. Neki od Mimbrenjosa su ubijeni, dok ih je vise ranjeno. Uvidjeli su da je uzaludan svaki otpor i dali se u bijeg prema hacijendi, jer su računali da je tamo Old Shatterhand i Winnetou. Zbog toga su ranije onamo stigli nego što je moj veliki, bijeli brat mislio." „Zašto su bježali u tom pravcu, a ne prema sjeveru, gdje je bio tvoj otac?“ „Zato što im je Velika Usta prepriječio put, a i zbog toga što do hacijende nije bilo daleko. Vjerovali su da će njihova pomoć biti potrebna Old Shatterhandu i Winnetouu. Naišao sam na njih još prije šume „Velikog hrasta života“ i brzo se okrenuo kako bi ih doveo ovamo mojoj slavnoj braći. Čekaju dolje kraj ruba šume, i to na onom mjestu gdje trag zalazi medu drveće. Računao sam da ću ovdje naići na prvu stražu Yuma i polako se došuljao da izvidim situaciju.“ „Znači da se ne zna kako je Velika Usta dospio na slobodu?“ „Ne.“ „U tom slučaju loše se piše tvom ocu i njegovim ratnicima. Tko zna u kakvoj se on sada opasnosti nalazi. Pretpostavljam da ste bili toliko pametni i poslali nekoliko vaših ljudi da to izvide?“ “Da. Dvojica naših ratnika su otišla da potraže moga oca, dok su druga dvojica krenula prema našim lovištima da se pobrinu o tome

281 kako bi čim prije da; njih dvije stotine ratnika krenulo prema Almaden Altu.“ „Dovedi tvoje pratioce! Upravo su mi kao naručeni došli, iako se baš ne veselimo razlogu zbog kojega su tako brzo ovamo stigli.“ Nijedan od zarobljenika nije mogao da čuje o čemu smo razgovarali, jer smo se opreza radi držali malo podalje od njih. U prisustvu dječaka nije pala ni jedna riječ prijekora. No sada, kada se bio udaljio, na Winnetouovu licu pokazala se takva strogost kakva se rijetko kada mogla vidjeti.. „Jaki Bivol je zavrijedio da ga isključe iz redova poglavica. Smatra li mogućim Old Shatterhand sve ovo što je čuo?“ „Zapravo ne, ali naš prijatelj je to ipak omogućio: Koliko li je bio samo bijesan i na samu pomisao da bih mogao pustiti Velika Usta! A sada ga je on lično pustio da pobjegne!“ „Neka moj brat pri tome ne zaboravi da su sve Yume bile sputane i bez oružja.“ „I da ih je čuvao isto toliki broj Mimbrenjo ratnika, da je najznačajniji i najugledniji uspio da pobjegne.“ „Možda nije samo on.“ „Da, čak je vjerojatno da su s njime i njegovi“ ljudi bili oslobođeni. Budući da je sa brojnijom četom išao za stadom, samo se po sebi nameće misao da je na Mimbrenjose naišla jaka skupina Yuma i oslobodila zarobljenike.“ Sada su se pojavili i Mimbrenjosi. Nabrojao sam ih četrdesetak. Neki su bili ranjeni. Kako su četvorica bila na putu kao glasnici, to znači da je prilikom sudara sa Velikim Ustima izgubila živote šestorica ratnika Mimbrenja. Najradije bih smjesta krenuo do Fuente. To nisam učinio jer sam morao sačekati Brzu Ribu sa njegovih pet ljudi i zarobiti ih. Poslao sam mladog Tamanitelja Yuma do onog mjesta gdje sam jučer sa Winnetouom uhvatio dvojicu glasnika. Tamo je imao otvoren vidik prema istoku. Oko devet sata prije podne dojurio je Tamanitelj da javi kako je ugledao šest jahača. Žurno sam napustio sa petnaest Mimbrenjosa uzvisinu i legao s njima u zasjedu. Vidjeli smo kako se u kasu

282 približavaju ma šestorica jahača. Stigavši do podnožja, usporili su Produžili hodom, što nam je samo olakšalo namjeravani prepad. Sručili smo se na njih s jedne i druge strane zbacili ih sa konja, i oduzeli im oružje još prije no što su shvatili šta se sa njima događa. Iza toga smo ih otpremili do baruštine čija je travnata obala jedva pružala mjesta za ovoliki broj ljudi. Sada smo mogli da krenemo prema stjenovitom izvoru. Što nam prije uspije da oslobodimo iseljenike, tim će manje patiti. Naravno, bilo je veoma sumnjivo hoću li svoj zadatak moći izvršiti sa tako malim brojem Mimbrenjosa. Uz put smo morali još da onesposobimo na tri stražarska mjesta po pet ljudi, kao i Yume na Fuenti. Ukoliko nam ovo uspije, morat ćemo pripaziti na veći broj zarobljenika no što nas ima. Na kraju nas je čekao sukob sa Meltonom, dvojicom Wellera, kao i sa tri stotine Yuma koji su se nalazili u Almaden Altu. Naša jedina nada bila je u tome da će nam blagovremeno stići pomoć Mimbrenjosa. Kako smo bili u manjem broju, morali smo pribjeći lukavstvu. Pri tome sam svoju pažnju usredotočio na Playera, jer sam znao da je sklon izdajstvu svojih drugova. Ako mu budem nagovijestio da ću imati obzira prema njemu, mogao sam računati da će rado sve prihvatiti samo da se dočepa slobode. Vodio sam računa o tome da kod odlaska bude odvojen od ostalih zarobljenika i pod stražom Tamanitelja Yuma.

283 XI U SUSRET OPASNOSTI U stvari, ja sam se sada mogao osloniti samo na tri osobe: na Winnetoua i dvojicu sinova Jakog Bivola. Iako se i od ostalih Mimbrenjosa moglo očekivati da će izvršavati svoje dužnosti, ja u to nisam imao mnogo povjerenja. Sumnjao sam da nisu dorasli zadatku koji moramo riješiti. Što se pak hacijendera, jurisconsulta i njegovih policajaca tiče, bio sam uvjeren da će nam njihovo prisustvo više smetati nego koristiti. Nismo ni pomišljali da upitamo Yume za put kojim moramo ići. Oni nisu smjeli ništa znati o tome koliko smo upućeni i šta nam je nepoznato. Winnetou je poznavao Fuentu, kao i čitavu njenu okolicu, i sigurno je pošao najkraćim putem onamo. Pogodio je moje misli, jer sam s vremena na vrijeme gledao u daljinu. U takvom jednom trenutku rekao mi je: „Neka se moj brat ne brine da ćemo pogriješiti put za Fuentu. Naći ću je sa takvom sigurnošću kao što moj metak pogađa cilj.“ „Ja sam u to uvjeren“, odgovorio sam. „Samo je pitanje hoćemo li na vrijeme stići onamo, jer smo danas kasno krenuli.“ „Neka ni to ne zabrinjava Olda Shatterhanda. Doduše, stići ćemo tek po noći, pa će tako i naš dolazak po mraku ostati nezapažen. Moći ćemo potpuno iznenaditi Yume i nijednom neće uspjeti pobjeći kako bi ostale obavijestio o našem prisustvu.“ Put je bio dobar. Satima je vodio preko prostranog llana svog obraslog kratkom travom. Tamne pruge koje su se ubrzo pojavile na sjeveru i jugu, kazivale su da je llano bio obrubljen šumom. Tlo je obilovalo vlagom i zbog toga je bilo obraslo travom, prolazili smo i kraj koje tekućice ili stajaće vode. U podne smo se zaustavili kraj rijeke kako bi se konji odmorili i napasli.

284 Iza toga smo pošli dalje. Iako se nije opažalo, llano se lagano produžavao uz brdo i završavao kraj listopadne šume koja je obrubljivala strane blagih visova. Jahali smo između njih prema uzvisini. Postepeno su visovi prelazili u brda obrasla gustim četinarima. Kroz doline su proticali mali potoci, i što su visovi bivali strmiji, doline su se sve više pretvarale u klance u kojima je već vladao popriličan mrak, dok je na vrhovima planina žarilo večernje rumenilo. Sada smo morali sporije da jašemo. Winnetou se nalazio na čelu kao naš vodič. Iako je već nastupio potpuni mrak, on nas je vodio sa najvećom sigurnošću. Pomrčina nam je smetala jedino utoliko što smo morali udvostručenom pažnjom da motrimo na naše zarobljenike. Prošla su već sigurno tri sata od sumraka kada se zaustavio kraj nekakve vode koja je ležala u prilično širokoj dolini i koju nije bilo teško prijeći. Kako sam bio na začelju kolone, pojahao sam naprijed do njega, jer sam slutio da smo vjerojatno stigli u blizinu stjenovitog izvora. Stigavši do njega, objasnio mi je: „Moj brat je vjerojatno primijetio da se ova dolina proteže prema sjeveru, dok se Fuenta kao i Almaden nalaze na istoku. Nedaleko odavde vodi jedna bočna dolina udesno, što znači prema istoku. Iz nje dolazi ova tekućica kraj koje se sada nalazimo. Ona ondje izvire iz stijene i zbog toga se mjesto njezinog izvorišta zove Fuenta de la Roka. Neprijatelji su vjerojatno tamo, svi na okupu, i sigurno se po ovakvom mraku okolo ne šuljaju. Naše ćemo zarobljenike morati ovdje ostaviti. Ako bismo ih poveli, mogli bi nas odati svojim dozivanjem. Da li da povedemo onoliko Mimbrenjosa koliko nam je potrebno da savladamo Protivnika, ili moj brat smatra boljim rješenjem da se prvo Ja prišuljam i izvidim koji bi način bio najbolji da izvršimo prepad i savladamo neprijatelja.“ „Bit će da je ono drugo bolje. Neka Winnetou najprije ode u izviđanje. Kolika je udaljenost odavde do stjenovitog izvora?“ „Tamo ću biti za četvrt sata, a natrag ću se vratiti za jedan sat.“ Skočio je sa konja, predao mi srebrom okovanu pušku i nestao u mraku. I mi ostali sjahali smo također, skinuli zarobljenike sa konja i položili ih jednog do drugog, jer smo ih ovako mogli bolje nadgledati. Kad sam sjeo, prišao mi je jurisconsulto. „Primijetio sam da je Apač otišao. Kuda je pošao, senjor?“

285 „Do Fuente.“ „Šta traži ondje?“ „Hoće da se prišulja do Yuma i da izvidi kako bismo ih mogli najbolje uhvatiti.“ „Pa to je izlišno! Da smo smjesta odjahali, sigurno bismo ih iznenadili. Ovako se bojim da će ga primijetiti, pa će nam Yume umaći.“ „Vaše strahovanje je bezrazložno.“ „Tko je zapravo odlučio da on ode naprijed?“ „On i, naravno, ja.“ „Meni se to čini manje naravnim, senjor. On je beznačajan Indijanac. Vi ste naprotiv bijelac, ali u ovom kraju ipak stranac. Ja sam međutim predstavnik ovdašnje vlasti i ukoliko se radi o hapšenju crvenih razbojnika, moram zahtijevati da se ništa ne poduzima bez moga odobrenja. Vi ste bili dužni, prije no što ste bilo šta odlučili, da tražite moju suglasnost.“ „Mislite? Ako tako rezonujete, onda ni u kom slučaju ne pristajemo jedan uz drugog. Ja obično djelujem a da se prethodno mnogo ne konsultiram.“ „Onda vas molim da to izmijenite. Šta više, umoljavam vas da se uvijek sjetite moje časti i da zatražite moju suglasnost prije no što ćete nešto zaključiti što spada u djelokrug moje nadležnosti!“ „Hm! Vi ste započeli veoma čudan razgovor, senjor. Vaša službena dužnost me se savršeno ništa ne tiče, iako se nalazite u službenoj odori, a što se vašeg dostojanstva tiče, nisam ga zapazio dok ste bili privezani uz stablo. Vama će još i te kako biti korisna naša moć a nama nisu potrebna vaša naređenja, niti će nam trebati. Najbolje što možete učiniti to je da ne govorite. Eto vam mog odgovora!“ „To me nikako ne može umiriti, senjor! Ako uobražavate da ste naš poglavica, tada ...“ „Umuknite!“ prekinuo sam ga strogim glasom. „Ja i te kako uobražavam da sam ovdje poglavica zajedno sa Winnetouom. Ako vam nije pravo, izvolite se vratiti onamo otkuda ste i došli!“

286 Ovo je djelovalo. Otišao je do svog hacijendera i malodušno sjeo do njega. Dalje se nije usuđivao da glasno protuslovi, ali sam ga čuo kako tiho gunđa. To sam mu zadovoljstvo priuštio. Nisu još prošla ni tri četvrt sata a Winnetou se vratio i obavijestio me o situaciji. „Četrnaest Yuma sjede kraj izvora. Bilo ih je dvadeset. Petoricu Yuma i Brzu Ribu smo uhvatili; znači da su ostali svi na okupu.“ „Da li će biti lako da ih uhvatimo ili ćemo imati poteškoća?“ „Bit će lako. Osjećaju se sigurnima jer su odložili oružje. Konji pasu malo podalje od izvorišta.“ „To znači da moramo proći kraj njih. Zar nas neće osjetiti?“ „Neće, jer u udolici zrak ne struji i mi ćemo ići pored druge strane obale. Vodit ću vas tako da ćemo ih moći opkoliti a da nas ne primijete.“ Odabrali smo dvadeset i pet Mimbrenjosa. Morali su da ponesu i svoje puške, jer smo htjeli kundacima da savladamo Yume. Ostatak je ostao sa mladim sinovima poglavice, kao i s našim nesposobnim bijelim pratiocima iz Uresa, da stražare nad zarobljenicima. Dok smo se uzvodno probijali, išli smo jedan iza drugoga. Išli smo na malom razmaku kako bismo jedan drugoga mogli osjetiti. Ubrzo smo dospjeli u bočnu dolinu, koja je skretala udesno, i sada smo morali biti veoma oprezni. Svaki od nas položio je desnicu svom prednjaku na rame, dok se lijevom rukom hvatao za stabla kraj kojih smo prolazili. Ispred sebe smo ugledali odsjaj vatre. S one strane vode dopirao je bat konja. Winnetou nas je vodio. Napravili smo luk oko vatre. Kada smo najzad stigli do Fuente, vidjeli smo da je mjesto kao poručeno za naše poduhvate. U litici je bila velika usjeklina i iz samog kraja udubljenja izbijalo je vrelo iz kamena. Vatra je gorjela izvan udubljenja, dok su Indijanci sjedili u usjeklini, izuzev trojice, koji su bili zaposleni oko pripremanja večere. Znači da smo morali samo trojicu da oborimo i da čamo se lako dočepati ostale jedanaestorice ako se postavimo ispred udubljenja, iz kojeg nitko ne može umaći zbog visine litice. Njihovo oružje ležalo je na priličnoj udaljenosti od logorišta, i to na jednoj gomili: Naredio sam da se napravi polukrug i da se ona trojica kraj vatre prepuste Winnetouu i meni. Dok je naredba išla od usta do usta,

287 pojurio sam naprijed. U pitanju je bilo samo nekoliko koraka. Tek što su Yume čule šum naših nogu, već su bili opkoljeni. Moj i Winnetouov kundak pogodio je trojicu Crvenokožaca tako da su se odmah skljokali. Ostali u usjeklini skočili su prestrašeni, kako bi pojurili do oružja, ali su uvidjeli da je to nemoguće, jer smo stajali pred ulazom. Na njih je bilo upereno više od dvadeset pušaka. Bili su prisiljeni da se predaju, pa smo ih vezali njihovim vlastitim remenjem. Od pet stražarskih postaja, postavljenih između hacijende i Almaden Alta, ova na Fuenti bila je najvažnija. U usjeklini smo otkrili nekoliko kožnatih vreća sa živežnim namirnicama i svim ostalim što je potrebno za duži boravak. Morali smo i sami znati zbog čega je ovdje bila postavljena straža. Preko ove tačke, naime, trebalo je c a se otpremi prinos iz rudnika žive, i to preko hacijende za Ures, a odande je bilo predviđeno da se dopremi sve što je potrebno za Almaden. Ovi su se stražari morali brinuti o sigurnosti puta. Kada smo zaposjeli vrelo, Winnetou se vratio da dovede ostale. Nakon jednog sata stigli su ovamo. Bilo je živih ispada, ali bez ikakvog značenja, i zbog toga ih nećemo opisivati. Pošteno smo se ispavali i slijedećeg jutra rano, krenuli. Našli smo se zapravo u maloj neprilici, jer od nas još nitko nije bio u Almadenu. Vjerojatno će netko reći: pa hacijendero je svakako znao put do svog rudnika. Da to je tačno, no mi nismo pred njim, htjeli da pokažemo ni trunke nesigurnosti, kako ne bi imao prilike da se opet pokaže nadmenim. Osim toga, smatrao sam da je pametnije osloniti se na Playera negoli na njega. Taj čovjek je kao uhoda već bio gore u Almadenu i svakako ispitao čitav kraj. Za ono što sam namjeravao, bio sam uvjeren da on sigurno bolje pozna kraj i od samog hacijendera. Po onome što je uslijedilo, bio sam u pravu. Za prvi dio našeg puta nije bilo potrebno da se raspitujemo, jer se samo po sebi znalo da moramo poći uz dolinu. Nije me mnogo zabrinjavalo na koju ćemo stranu poslije doline, jer sam bio siguran u Winnetouovo oštroumlje. Namjeravao sam da za ostatak puta dobijem podatke od Playera.

288 Ovome sam najprije morao da utjeram strah u kosti kako bi progovorio. Pošto sam prethodno s time upoznao i Tamanitelja Yuma, pojahao sam i kao slučajno se našao kraj njega. On je uostalom bio zadužen da se drži Playera i motri na njega. Kako se mladi Indijanac služio uobičajenom jezičnom mješavinom i manje se koristio indijanskim izrazima od ostalih, mogao je Player vrlo dobro razumjeti sve o čemu smo razgovarali. Šutjeli smo neko vrijeme i dok smo jahali jedan pored drugoga, upitao me je Tamanitelj Yuma: „Moja braća, ratnici Mimbrenjosa, njih nekoliko stotina, krenuli su sa najhrabrijim poglavicama gore prema Almadenu da nas tamo sačekaju. Šta misli Old Shatterhand: da li će oni biti već gore kod rudnika kada mi stignemo?“ S potpunim uvjerenjem izlagao je mladi Indijanac kako nas gore očekuju naši saveznici. Player je morao a zna da imamo dovoljno pomoći da bismo uspješno izveli poduhvat. „Ne“, odgovorio sam. „Oni još nisu tamo.“ „Kako to, pa oni su krenuli u isto vrijeme kada i mi, a imaju da prevale kraći put.“ „Tamanitelj Yuma treba da zna da oni prije našeg dolaska ne smiju ništa poduzeti. Ako bi se pokazali gore onim Yumama kojih ima na Almadenu tri stotine, smjesta bi otpočela borba, koja smije otpočeti jedino pod Winnetouovom i mojom komandom. Preuranjena pojava naših saveznika samo bi sve pokvarila.“ „Pokvarila? Stotinu Mimbrenjosa će lakoćom savladati tri stotine Yuma. „Možda Old Shatterhand sumnja u to?“ „Ne. Što se toga tiče, nema dvojbe. U prvom redu su tvoja braća brojno nadmoćnija od neprijatelja, a osim toga su dobro naoružani, dok za Yume to ne mogu da pretpostavim. Protivnici moraju bezuslovno podleći.“ „Moje je mišljenje da je našim ratnicima trebalo dati dozvolu da smjesta napadnu bez obzira da li se mi tamo nalazimo ili ne.“ „Moj mladi brat treba da vodi računa o tome za čim ja težim. Hoću da uhvatim Meltona i oba Wellera, Ja ću ih sigurno uhvatiti, ukoliko Mimbrenjosi postupe po našem dogovoru. Ako podu u napad ranije,

289 siguran sam da će se te tri osobe — koje su za mene veoma važne — dati u bijeg.“ „Mimbrenjosi će ih spriječiti u tome.“ „Da, moglo bi biti, samo nisam siguran u ono što moj brat misli. Ona trojica bijelaca će se čuvati da učestvuju u borbi i svoj život izlože opasnosti. Oni će štaviše izdaleka, i to u sigurnosti, sačekati ishod borbe. Ako uvide da bi se loše svršilo po njih, odjahat će i tada bismo ih morali opet tražiti.“ „Zar se to ne bi moglo dogoditi i u prisustvu Olda Shatterhanda i Winnetoua?“ „Ne bi, jer ćemo biti toliko pametni da zgrabimo tu trojicu još prije borbe. Oni sada ništa ne slute o našem dolasku, i zbog toga se i ne skrivaju, pa će nam tako lako dopasti šaka. Zbog toga sam i naredio Mimbrenjosima da se sve do našeg dolaska skrivaju podalje od Almadena kako Yume ne bi primijetile njihovo prisustvo. Kada mi stignemo, tada ćemo zajedno dobro obaviti posao.“ Time je naš razgovor bio okončan, i sada je sve ovisilo o tome kakav je utisak ostavio na Playera. Mrko je gledao preda se i sav se udubio u misli. Nije mi padalo na um da ga oslovim. On je morao prvi da počne. To je učinio već nakon kratkog vremena, jer je rekao, obrativši mi se na engleskom jeziku: „Masteru, hoćete li mi reći da li Tamanitelj Yuma razumije engleski?“ „Možda samo neke riječi, ali ne više“, odgovorio sam. „Onda mi dozvolite da vam kažem kako sam sve razumio o čemu ste govorili. Zapravo, zbog čega ste tako neprijateljski stav prema nama zauzeli?“ „Vi još pitate? Master Playeru, nemojte mi zamjeriti ako vam kažem da je vaše pitanje glupo.“ „Zar sam vam bilo kada šta učinio?“ Niste, ali s vašim prijateljima treba da izravnani pozamašan račun. Potvrda će im biti dodijeljena u vidu nekoliko metaka.“ „A ja? Šta namjeravate onda sa mnom učiniti?“ „Za sada to još ne mogu znati. Najprije moram saznati koliki je vaš udio u prevari koju ste izvršili prema iseljenicima.“

290 „A šta ako bi postojao udio?“ „Tada biste i vi dobili jedan pogodak. Izručio bih vas iseljenicima i uvjeren sam da ne bi mnogo okolišali. Ili možda vjerujete da bi imali prema vama samilosti?“ „Ne. Dospijem li u njihove ruke, izgubljen sam. Samo tko vas sili da me njima izručite?“ „Nitko. To je moja slobodna volja. Mogu vas izručiti, a isto tako i pustiti, onako kako to budem htio.“ „Tada bih vas molio da učinite ono drugo!“ „Da vam vratim slobodu? Šta vam pada na um?“ Pri tome sam odmahnuo rukom, što je trebalo da znači kako to uopće ne dolazi u obzir. Neko vrijeme grickao je donju usnu, a onda nastavio: „Masteru, o vama sam već mnogo slušao i uočio da ste i prema najgorem neprijatelju primjenjivali ljudske postupke. Kako to da vi tu vašu lijepu osobinu ne želite prema meni primjeni“?“ „Pah! Izgleda da imate potpuno krivi pojam o čovječnosti. Čovječan je onaj koji se prema svom bližnjemu odnosi kao čovjek, a to mi se ne može osporiti. Znači: prema dobrom čovjeku sam dobar, dok sam prema lošem zao.“ „Znači da me smatrate lošim?“ “Naravno!“ „Onda se varate, masteru. Nisam ja loš čovjek, ali ću priznati da sam pomalo lakomisleno postupio. Htio sam na brzinu da se obogatim i radi toga se priključio Meltonovom poduhvatu. Kada sam to prihvatio, nisam ni znao da će iseljenici morati čitav svoj život da provedu pod zemljom. Ne bi li ovo mogla da bude olakšavajuća okolnost?“ Pretvarao sam se kao da vjerujem njegovim riječima i rekao: „Hm! U svakom slučaju je lakomisleno ako netko učestvuje u nečemu a da nema pojma kako će sve to teći. Ali teško mi je da povjerujem da ste mogli biti tako neoprezni.“

291 „Zaklinjem vam se da mi je samo toliko bilo poznato da će iseljenici raditi u rudniku. Ja pojma nisam imao da ih oni zauvijek žele držati dolje pod zemljom.“ „Ali vi ste se svakako složili s time kada ste to saznali?“ „Nisam. Usprotivio sam se svom snagom, samo, na žalost, nisam uspio ništa izmijeniti. Čvrsto sam naumio da im kasnije olakšam njihov položaj, jasno, onoliko koliko to bude u mojoj moći.“ „Tako! No, ako ste to htjeli da učinite, onda svakako niste onako loš čovjek kakvim sam vas držao. Imate li vi pojma šta znači to biti čitavog života zatvoren u rudarskom oknu?“ „Jasno da znam.“ „I to u rudniku žive. Taj strašan otrov užasno djeluje na ljudski organizam. Kako bi ovi jadni iseljenici izgledali nakon nekoliko godina, ako još ostanu na životu! A tek kakva bi ih samo smrt očekivala!“ „Samo, to nemojte meni da pripišete, masteru! Ta paklena misao rodila se u Meltonovoj glavi.“ „Tačno ste rekli: paklena misao. Podstrekači će doživjeti onakvu kaznu kakva odgovara njihovom zločinu. Predat ću ih Mimbrenjo Indijancima i zahtijevati da ih ubiju na stupu mučenja.“ „Ovo su i zaslužili. Ja s njima ne želim više imati nikakva posla!“ Kasno je. Vaš udio u tom poduhvatu se ne može bi se, samo kada biste to htjeli, pogotovo ako „bih postao vaš saveznik.“ Hvala na takvom savezniku.“ „Zaista? Zar ne mislite da bih vam mogao biti od koristi?“ „Stvari stoje tako da mi nije potrebna pomoć. Moj se plan može lako izvesti. Mi sada jašemo za Almaden, izrešetat ćemo Yume, zarobiti bijele hulje i sa našim' prijateljima Mimbrenjosima prirediti takav prizor kakav se rijetko vida: zločince ćemo likvidirati na stupu mučenja. Kako ste već toliko puta slušali o meni, vjerojatno ćete znati da ću sve ovo moći izvesti i bez vaše pomoći.“ „Meni je jasno da ste vi pravi čovjek koji će doći do cilja, samo ćete pri tome naići na poteškoće koje bi se lako mogle ukloniti, ukoliko se poslužite mojom pomoći.“

292 „Na koje ste poteškoće mislili?“ „Da li vam je poznat put do Almadena?“ „Nije ni potrebno da ga znam. Hacijendero se nalazi medu nama.“ „A jesu li vam poznati položaji na kojima se nalaze tri straže Yuma, koje još morate da savladate?“ „Naći ćemo ih.“ „Da, tragač puteva, kakav ste vi, nanjušit će ih, ali samo poslije dugog traganja. Izgubili biste nepotrebno dragocjeno vrijeme. Isto tako morate uzeti u obzir i to da vam ne smije umaći nijedan čovjek, jer ako bi i jednom jedinom to uspjelo, pojurio bi do Almadena i najavio vaš dolazak. A poslije toga sumnjam da bi se sve glatko odvijalo kako to zamišljate. Uostalom, vi želite još prije borbe da se domognete Meltona i obojice Wellera. Čini mi se da to smatrate veoma lakim.“ „Svakako. Ne želim da pričam o mojim prethodnim doživljajima, ali ono što se odigralo posljednjih dana, dovoljno govori da će nam to uspjeti bez velike opasnosti.“ „To vam neće stvarno predstavljati nikakvu opasnost jer ste majstor u takvim stvarima, a pogotovo uhođenju. Međutim, bit će vam veoma teško da uhvatite onu trojicu, jer ne znate gdje stanuju, gdje se skrivaju.“ „Vi govorite u zagonetkama, master Playeru. Najprije spominjete stanovanje, a onda skrivanje. Skrovište nije stan!“ „Obično nije, ali u ovom slučaju jeste. Međutim, oni ipak, u okolnostima u kakvim se nalaze, imaju udoban stan. On je toliko skriven da čak ni vaš poznati njuh nije dovoljno oštar da ga otkrije.“ „Bit će tragova po kojima ćemo se orijentirati.“ „Neće biti, jer je kraj toliko stjenovit da čovjek za sobom ne ostavlja tragove.“ „Onda ćemo ih vrebati. Melton će vjerojatno svoj stan — koji vi nazivate skrovištem — kadšto ipak napustiti, pa ga možemo otkriti.“ „On to svakako čini, ali samo noću. Moja poruka — da sam Winnetoua vidio kod hacijende — stigla ja već do njega. Iako nisam imao razloga da posumnjam kako on zna više od onoga što sam vam u

293 brzopletosti ispričao, ipak je i to bilo dovoljno da vjerujem kako je postao sumnjičav i kako će vršiti daljnja provjeravanja. Dok sam razgovarao s vama, nisam ni slutio da biste vi mogli biti Old Shatterhand. Jedino što smo znali bilo je to da su Winnetou i Old Shatterhand nerazdvojivi i da će najvjerojatnije pokušati osloboditi zarobljenike Yuma. Ako bi im to uspjelo, pretpostavili smo da će smjesta krenuti za Almaden. Melton i Weller će se u svakom slučaju vladati tako kako im oprez nalaže: ne smiju izlaziti prije sumraka. Što se tiče puta u rudnik, sasvim je svejedno da li će tamo poći po danu ili noći.“ „Tako! Znači da vi poznajete mjesto njihovog stanovanja?“ „Da.“ „Zar ne mislite da bih vas mogao prisiliti da nam ga otkrijete? Birajte šta ćete: smrt ili da mi kažete!“ „To vam ništa ne koristi. Ako ste već naumili da sa mnom postupite na isti način kao i sa Meltonom, tada mi smrt i onako ne gine. Govorit ću jedino tada ako mogu računati da ću biti pošteđen. Kao što je već bilo rečeno, ja nisam bio upoznat sa njihovim namjerama već sam iz lakomislenosti uskočio u poduhvat. Bio bih vam čitavog života zahvalan ako biste jednom umjesto pravde primijenili milost. Barem pokušajte! „Hm! Pokušaj još ne znači djelo, jer čovjek još uvijek ima vremena da uradi što hoće. Mogao bih da vas iskušam i da vidim može li se s vama na pošteni način izaći na kraj.“ „Učinite to, učinite, masteru! Dajem vam svoju riječ da će pokušaj uspjeti.“ „Onda mi najprije recite kako zamišljate ovaj pokušaj!“ „Najprije me oslobodite spona, a onda ću...“ „Stanite!“ prekinuo sam ga. „O tome ne može biti govora. U svakom slučaju za sada ćete još ostati naš zarobljenik.“ „A kako bih vam mogao biti od koristi ako se ne smijem kretati?“ „Ukoliko bi vaše usluge bile vezane za kretanje, skinut ćemo vam spone. Za sada ćete nam jedino reći put kojim moramo jahati.“ „Hoću“, progunđao je, nezadovoljan što sam mu odmah prvu želju odbio.

294 „I to tačno da navedete“, naglasio sam. „Ako nas mislite prevariti, kako biste dobili na vremenu, pritegnut ćemo vam kaiševe još jače. A sada mi recite: kada ćemo stici do slijedeće straže Yuma?“ „Još prije večeri.“ „Kakav je taj kraj?“ „Stražarsko mjesto se nalazi kraj samog ruba šume. Prije toga moramo prijeći jednu čistinu.“ „Ima li straža pregled nad tom čistinom?“ „Da. Ako ih želite iznenaditi, morate je zaobići.“ „To zavisi o dužini i širini čistine. Upozorit ćete nas čim stignemo do nje. Prije svega, recite nam zbog čega ste ostali na hacijendi a da niste s njima odjahali na Almaden?“ „Imao sam nalog da ondje sačekam retorte koje treba da stignu iz Uresa.“ „Da li treba da budu prebačene preko ovih stražarskih mjesta do Almadena?“ „Da.“ „Ako su vam retorte potrebne, naslućujem da se u Almadenu živa nalazi u obliku sumporne žive, dakle kao cinober?“ „Tako je. Mjestimično ga ima čak i u velikim količinama.“ „Znači da bi se u retortama cinober morao razdvojiti u sumpor i živu. Pomoću čega bi se to postiglo? Udarci bata ovdje ne pomažu. Naslućujem da je u pitanju vapno?“ „Da, namjeravaju da rade vapnom.“ „Da li ga tamo gore ima?“ „U izobilju. Brda i planine su većinom od vapnenca, u njima se nalaze brojne spilje.“ Kod riječi „spilje“ sinula mi je jedna misao. Neće biti lako da zarobljenike čuvamo pod vedrim nebom. Ako bismo uspjeli da ih smjestimo gore u jednoj cd spilja, bio bi nam potreban mnogo manji broj ljudi da pripazi na Crvenokošce. Radi toga sam ga upitao: „Znate li za kakvu spilju u blizini okna?“ „Znam.“

295 „Da li je velika?“ „Može da primi oko stotinu ljudi.“ „Koliko ima ulaza?“ „Samo jedan. Čovjek ne vidi završni zid, već fe čini kao da prodire u nedogled. Samo to nije tako, jer se dolazi do provalije čija se širina ne da ocijeniti.“ „Da li je duboka?“ „Veoma je duboka, jer kada se baci kamen, ne može se čuti odjek. S desne strane nalazi se jedna mala bočna spilja, puna vode. Okusio sam je, pitka je i veoma svježa.“ „Jasno, za tu spilju znaju i vaši prijatelji?“ „Ni govora! Nisam im o tome ništa govorio, jer sam...“ Zastao je. Izgleda da je rekao više no što je htio. „Dalje! Jer sam... ?“ „Imao svoje razloge“, upotpunio je. „Takvo mjesto bilo je potrebno lično meni.“ „U koju svrhu?“ Nije mi odmah odgovorio. Pošto je dugo razmišljao, slutio sam da smišlja izgovor. Tada je rekao: Moj će vam razlog dokazati da zaista nisam zao čovjek Mislio sam na iseljenike. Možda bi mi uspjelo da nekoliko njih oslobodim. Bilo mi je potrebno skrovište gdje bih ih skrivao, i zato mi je spilja veoma odgovarala. Zbog ovoga im nisam ništa govorio o njoj.“ „To bi moglo da služi samo na čast vašoj dobroti. Kada ste je otkrili?“ „Još prije godinu dana, kada sam prvi put bio gore.“ „Da li vas je Melton poslao tamo i jeste li mu nakon povratka podnijeli izvještaj?“ „Da.“ „Pa vi tada još niste ništa znali o stranim radnicima?“ „Nisam.“ „I još mi tvrdite da mu niste govorili o spilji samo zbog iseljenika! Sada i sami vidite koliko čovjek mora biti oprezan kad govorite. Vi ste

296 o spilji šutjeli iz sasvim drugih razloga. Ja neću insistirati da mi taj razlog kažete jer me to ne interesira. Jedno ću vam reći, neka vam to bude zadnji pokušaj da mi crno prikazujete bijelim! Nisam čovjek koga se može lako prevariti. Drugi put neću biti sklon da se zadovoljim ovakvim obrazloženjem.“ Vjerovao sam da sam pogodio pravi razlog zašto je pred Meltonom prešutio postojanje spilje. Svakako je imao namjeru da potkrada svoje drugove i da živu i cinober skriva u spilji sve dotle dok mu se ne bude ukazala prilika da to neopazice otpremi. To što mi nije istinu priznao, još uvijek nije dokaz da su njegova obećanja bila nepoštena. Moje zadnje riječi su ga ipak uznemirile. Da bi ublažio moje nezadovoljstvo, riješio je da mi nešto saopći što u stvari još nisam znao. Tek sam poslije uvidio koliko je to bilo dragocjeno za mene. „Priznajem da imate puno razloga da mi ne vjerujete. Vama i onako ne bi ništa koristilo da saznate „tvari koje sa vašim namjerama nemaju nikakve veze.“ „Znam, i zbog toga nisam ni insistirao da mi kazete istinu o spilji. Mislim da bi bilo dobro da se čuvate da me obmanjujete u onome što me interesira, i veoma dobro znate da vam život zavisi o vašem držanju.“ „Nije mi ni na kraj pameti da vas obmanjujem. Spreman sam pružiti vam dokaze i želim da vam nešto odam što će vas veoma iznenaditi.“ „Šta bi to bilo?“ „Gore u Almadenu nema ni trave niti stabala. Sve što se tiče prehrane mora se dopremiti izdaleka. Kako je Melton unaprijed o svemu vodio brigu, to je, još prije no što je kupio hacijendu, nabavio i živežne namirnice, koje je u pet zaprežnih kola dao otpremiti iz Uresa za Almaden.“ „To što čujem veoma je važno. Tko vodi tu kolonu? Pretpostavljam da vozači ne poznaju put za Almaden.“ „Melton im je u susret poslao nekoliko Indijanaca.“ „Da li ste vidjeli te ljude sa kolima i mazgama?“ „Nisam, jer su pošli takvim putem kojim nisu mogli naići na mene. Put preko hacijende, kojim ste se i vi poslužili, mjestimično nije

297 pogodan za vozila, i zbog toga su kola morala poći drugim koji leži južnije i ujedno je duži, ali se na određenom mjestu sastaje sa našim.“ „Poznajete li onaj — kraj gdje se ta dva puta sastaju?“ „I te kako, budući da sam ja morao pronaći put koji je za tu svrhu pogodniji. Prekosutra ćemo stići do tog mjesta.“ „Šta mislite da li će kolona već proći kad mi tamo stignemo?“ „Oni bi morali prema mom proračunu sutra naveče onamo da stignu, ukoliko ih uz put nije nešto zadržalo.“ „Znači, oni bi bili pred nama i mi bismo se mogli snabdjeti živežnim namirnicama.“ „Ne samo živežnim namirnicama. Na kolima se nalaze još i mnogi drugi predmeti, potrebni na Almadenu.“ „Ukoliko se to obistini, spreman sam da priznam da ste mi time pružili pomoć vrijednu zahvalnosti, bez obzira što bi i onako na njih uz put naišli. No iz vaših riječi vidim još nešto, što je isto toliko važno, ali tim neugodni je. U okolini Almadena nema drveća, a ni trave. Koliko je veliko to neplodno tlo?“ „Proteže se skoro čitav dan putovanja, jednako na sve četiri strane.“ „Ali tamo gdje ima vode uspijeva barem trava. Maloprije ste govorili o nekakvoj vodi.“ „Ona se nalazi u spilji. Naravno, vode u Almadenu ima, ali samo podzemne. Međutim, okolina je od kamena, i to pustinja od samog vapnenca.“ „A ipak se gore nalazi tri stotine Indijanaca. Zar oni nemaju konje?“ „Nisu ih poveli. Životinje su ostavili za sobom sa nekoliko čuvara.“ „Znači da ćemo i mi biti prisiljeni na to što me nimalo ne veseli. Da li znate možda gdje se nalaze konji Yuma?“ „O tome nije bilo izričito govora, no kako sam ja morao da prokrstarim čitavim krajem, nagađam gdje su ih mogli ostaviti. Yume su došle sa sjevera, znači da su životinje morali ostaviti sjeverno od Almadena, i to su svakako učinili tamo gdje se graniči plodno tlo sa neplodnim. Ondje postoji jedno Jedino mjesto na kojem se mogu

298 držati tri stotine konja za duže vrijeme i sa malo čuvara. Ja znam gdje se nalazi to mjesto. Ni onuda nećemo proći, jer dolazimo sa zapada, i kada stignemo do ivice pustinje, bit ćemo udaljeni od onoga mjesta čitav dan putovanja. Imate li namjeru da Yumama oduzmete konje? U tom slučaju bih bio spreman da vas odvedem onamo, a to bi vam trebalo da posluži kao dokaz da su moje namjere stvarno poštene.“ „O tome ću razmisliti“, odgovorio sam kratko i prekinuo razgovor. Doduše, imao sam još štošta da ga pitam, no htio sam da sačekam i da to ispadne kao slučajnost. Nisam želio da u njemu pobudim sumnju koliko sam slabo upoznat s prilikama koje je ipak trebalo znati ako sam htio ostvariti ono što smo namjeravali. Prije no što sam ga napustio, kako bih se ponovo vratio do Winnetoua, olabavio sam mu malo remenje koje mu je bilo obavljeno oko ruku. Za njega je to trebalo da znači da je na mene ostavio povoljan utisak što je nastojao da se preobrati i što se pokazao spremnim da nam pomogne. Oko podneva za sobom smo ostavili strmu padinu i stigli na visoravan okruženu i sa sjevera i sa juga visovima. Njezin istočni kraj nismo mogli sagledati. Tada me je Player pozvao i rekao mi: „To je ona ravnica na čijem se istočnom kraju nalazi straža uz rub šume.“ „Koliko vremena treba da se onamo stigne?“ „Ako idemo istom brzinom kao do sada, treba nam skoro dva sata.“ „Da li se straža nalazi u ravnom pravcu odavde?“ „Tada ću vam dati priliku za još uvjerljivije dokaze da se na vas mogu osloniti.“ „Spreman sam, masteru! Što zahtijevate od mene?“ „Pojahat ću naprijed kako bih mogao da ih čvrsto držim na oku, a vi ćete me otpratiti do onoga mjesta gdje se nalaze.“ „Vrlo rado. Samo, oni će vas vidjeti dok budete dolazili.“ „Kako to? O, vi ste mislili da ću onamo ravno pojahati? To mine pada na pamet jer bi me u tom slučaju svakako morali primijetiti. Ići ćemo zaobilaznim putem dok ne stignemo do ruba šume, pa ćemo se

299 uz nju došuljati do straže. Upozoravam vas da ćete za najmanji pokušaj izdaje dobiti udarac nožem.“ Osim Tamanitelja Yuma i njegovog brata odabrao sam još šestoricu Mimbrenjosa s kojima sam namjeravao da izvedem prepad. Pošto sam zamolio Winnetoua da produži dalje dosadašnjom brzinom, mi smo skrenuli prema jugu. Pojurili smo i prevalili komad puta, i to veći no što bi oštro oko moglo primijetiti, i onda skrenuli ponovo ravno prema istoku. Nakon jednog sata u daljini smo ugledali šumu i pošli ravno prema njoj. Tada sam upitao Playera: „Jesmo li se od našeg stvarnog cilja dovoljno udaljili kako nas Yume ne bi vidjeli?“ „Da. Pogledajte samo gore na onaj brdski ćuvik iza šume! On mi služi kao putokaz. Ja prema njemu mogu da ocijenim tačno gdje se nalazimo. „Govorili ste o mogućnosti da se prišuljamo. Međutim, šta ćemo uraditi u međuvremenu sa konjima?“ „Ostavit ćemo ih negdje na sigurnom mjestu. Samo pitanje koliko još možemo ostati na konjima.“ „Kad se toliko približimo Yumama da bi postojala opasnost da nas primijete, reći ću vam.“ Uskoro smo stigli do šume i pojahali prema sjeveru. Naišli smo na tako svježi trag jednog jedinog jahača, te sam slutio da je negdje blizu pred nama. Bilo je tačno. Samo što smo zaokrenuli za jedan grm, ugledali smo ga. Bio je to neki Indijanac koji je na leđima imao privezanu ustrijeljenu divljač. Jahao je veoma sporo. Glavu je čudno iskrenuo u stranu, i ja sam pretpostavljao da je svu svoju pažnju bio usmjerio prema nama. Mora da nas je taj čovjek ugledao, ali se pretvarao i htio da vidi šta ćemo učiniti. Teško da je računao na neprijateljstvo. Moje je Indijance vjerojatno smatrao Yumama, a nas dvojicu bijelaca Meltonovim saveznicima. Nije bilo ništa čudno što nas nije sačekao. Tako su se obično Crvenokose! vladali. Nisam smio dozvoliti da produži dalje, a osim toga morao sam da vodim računa o tome kako ne bi prerano otkrio da su tobožnje Yume u stvari

300 neprijateljski Mimbrenjosi. Zbog toga su moji pratioci morali da uspore, dok sam ja sam pojurio za njim. Uto je stao, okrenuo se, dohvatio luk i upravio strijelu prema meni. Na tu prijetnju nisam zaustavio konja, već mu rukom dao znak i doviknuo mu dva dobro poznata imena: Melton i Velika Usta. Prema našem mišljenju prvi je bio njegov sadašnji poslodavac, a drugi vrhovni poglavica. Vjerojatno me je smatrao njihovim dobrim prijateljem i zbog toga odmah spustio luk i strijelu. Pozdravio sam ga na indijanski način, i to tako da sam, goneći konja u trku, stao na tri koraka ispred njega i upitao ga: „Da li je moj brat imao dobru lovinu? Bit će da su gladna ona četvorica Yuma ratnika kojima želi otići.“ „Kao što vidi moj bijeli brat, lov je bio izdašan“, odgovorio je. „Hoće li mi reći otkuda dolazi?“ „Sa hacijende del Arroyo. Imam da ti isporučim pozdrave od Brze Ribe, koji sa svojim ratnicima leži kraj izvora blizu stijene. Da li je straža kojoj pripadaš sva na okupu?“ „Da.“ „A kako je gore u Almadenu? Da li je dobro smješteno tvojih tri stotine braće?“ „Nismo čuli da se tamo bilo šta važno dogodilo. Ako je moj bijeli brat došao sa hacijende, vjerojatno zna da se ondje nalazi bljedoliki, po imenu Player, koji je tobože vidio Winnetoua, poglavicu Apača. Zar je Apač stvarno bio tamo?“ „Da.“ „Vjerojatno je opet otišao da oslobodi Olda Shatterhanda, kojega je zarobio Velika Usta?“ „Old Shatterhand se oslobodio i bez njegove pomoći.“ „„Uff! A jesu li se ta dva ratnika srela?“ .Da.“ „Vit, uff! Tada možemo očekivati da će doći do nas. To odmah moramo javiti u Almaden. Jedan od nas mora odjahati.“ „Nije potrebno, jer ću tu vijest lično odnijeti u , Almaden.“ „To je dobro. A hoće li moj bijeli brat moći dovoljno brzo jahati“ kako bi vijest o...“