301 Odjednom je stao i pogled mu je zastao na mojim suputnicima koji su se bili približili, jer im je prepoznao lica. Nepovjerljivo ih je gledao i posegnuo za nožem. „A šta to vidim! I ja sam učestvovao u borbi protiv Mimbrenjosa i imao prilike da vidim Jakog Bivola i njegove sinove. Ako nisam slijep, tada su upravo oni ovdje kraj mojeg bijelog brata. Šta da o tome mislim?“ „Misli da si izgubljen, ukoliko se sa svog mjesta i korak pomakneš!“ upozorio sam ga. Hitrim pokretom dohvatio sam svoju brzometku i uperio je u njega. „Ja sam Old Shatterhand i zabranjujem ti da se i pomakneš!“ I unatoč tamnoj puti njegova lica primijetio sam da je poblijedio. Od silnog straha ispustio je uzde, spustio ruku s noža, pa najzad promucao: „Old Shat — ter — hand! A — to —je — je — ona — čarobna puška!“ Da, to je moja čarobna puška, iz čije ćeš cijevi smjesta dobiti deset metaka ukoliko ne učiniš tačno ono što ću ti zapovjediti.“ Ova prijetnja ga je toliko zbunila da na moje riječi uopće nije ni odgovorio, već kao izgubljen mrmljao: „Old Shatterhand je tu, Old Shatterhand! A gdje li je Winnetou?“ „I on će odmah doći sa ratnicima Mimbrenjosa. Sjaši.“ Uto su i moji drugovi stigli i opkolili ga. Po njemu se vidjelo da se još uvijek nije mogao snaći. Sjahao je s konja kao u polusnu i ne protiveći se dozvolio da mu sa sedla skinu rezervno remenje i da ga vežu. Poslije toga Player me je upozorio da smo stigli u blizinu straže i da moramo biti na oprezu. Dakle, sjahali smo. Konje i Yumu smo predali dvojici Mimbrenjosa na čuvanje, dok smo svi ostali pješice nastavili put. Jasno, držali smo se stabala. Nakon nekih desetak minuta rekao je Player: „Sada smo već blizu, masteru. Stići ćemo do nekakvog jezerceta kraj kojega moraju biti Yume!“
302 „Dobro! Sada ću vam pokazati da u vas imam povjerenja. U stvari, morao bih vas ovdje ostaviti, jer biste lako mogli podleći i pokvariti nam čitavu našu igru. Međutim, ja ću vas povesti sa sobom, ali vas uvjeravam: ako vašom krivnjom ne uspijemo da se dočepamo čitave straže, onda je s vama svršeno.“ „Budite bez brige! Nije mi ni na kraj pameti da Otvorenim očima srljam u vlastitu propast.“ Šuljali smo se oprezno sve dalje i dalje. Pri tome sam Tamanitelju Yuma dao potajno znak da Playera ne pusti s oka, jer bi on lako mogao pokušati da pobjegne dok se mi budemo obračunavali sa Yumama. Uto medu drvećem ugledasmo sjajnu površinu jezerceta. Ljenčareći, ležala su četvorica Crvenokožaca kraj vode. Njihovi konji su bili raštrkani, jer smo s mjesta gdje smo se nalazili ugledali samo dva konja. Šuljajući se od drveta do drveta, došli smo sasvim blizu do njih, skočili iz zaklona i bacili se na Yume koji od straha nisu bili sposobni da se brane. Po Playerovom licu se i unatoč vezanim rukama moglo vidjeti da se od srca veselio što je prepad uspio nad njegovim dosadašnjim saveznicima. Kada smo biti gotovi, pošao je jedan od Mimbrenjosa da dovede svoja dva druga sa konjima, kao i onog petog Yumu. Uto ugledasmo i naš vod koji je dolazio sa zapada preko čistine. Zastao je kraj jezerceta jer smo ovdje namjeravali da provedemo noć. Slijedećeg jutra produžili smo dalje. Player je bio naš vodič i držao se pošteno prema meni. Pred večer nas je doveo do slijedeće straže, koju smo iznenadili slično kao i prijašnje. Sada nam je preostala samo još jedna straža, a to je ujedno značilo da imamo još dva dana jahanja do Almadena. Idućeg jutra presijecali smo široku dolinu, koja se protezala prema istoku, u koju je ulazila druga sa juga. Na mjestu gdje su se obje sastajale bila je trava sasvim izgažena ili obrštena. Otkrili smo i tragove kola, kao i dva crna garišta od dogorjele vatre. „Zar vam nisam kazao?“ rekao je Player. „Ovi tragovi potječu od kola sa živežnim namirnicama. Znači, moja pretpostavka bila je sasvim tačna. Oni su se sinoć ovdje zadržali. Na ovom se mjestu oba puta sastaju.“
303 Izbrojao sam tragove kotača i utvrdio da se pred nama zaista nalazi pet kola. Kako su brojni tragovi Yuma bili ispresijecani, nismo mogli odrediti kolika je bila pratnja. Sada smo morali da se držimo tragova kola. Oni su se u mekom tlu jasno odražavali, pa smo na kraju ipak utvrdili da su se kraj kola nalazila šestorica jahača. „Znači da je Melton bio poslao šest vodiča“, rekao sam Playeru. „Njegova računica mi nije sasvim jasna. Za takav posao nije potrebno šest vodiča, a kao pratnja uz karavanu je zapravo premalena.“ „Može biti“, odgovorio je. „Ali Crvenokožaca je u svakom slučaju samo petorica.“ „A tko bi bio šesti?“ „Ili trgovac lično, kod kojega su u Uresu kupili robu, ili pak njegov predstavnik. Melton je, naime, platio samo polovinu vrijednosti kupljene robe, dok bi drugu polovinu platio tek nakon sretno isporučene obe. Prema tome netko je morao da pođe s njima da bi primio novac.“ Tragovi kotača su još sasvim svježi. Po tome se može zaključiti da kola nisu daleko ispred nas. Sada je najvažnije da ih stignemo na čistini, kako bismo crvene pratioce mogli uhvatiti a da nam nijedan ne umakne. Postoji li negdje takvo mjesto?“ Neko vrijeme je razmišljao kako bi se sjetio i rekao: „Ako budete dovoljno strpljivi i sačekate podne, stići ćemo na otvoren kraj, gdje ćete moći da ostvarite vašu nakanu. Put do tamo je veoma uzan i prolazi između samih brda, pa možete biti sigurni da ćete spriječiti bijeg pojedinaca.“ Gubitak u vremenu, sasvim prirodno, nije mi bio drag. Ako se i domognemo kola, nećemo smjeti pojahati brže no što mogu napredovati mazge i teretna kola, i zbog toga ćemo vjerojatno izgubiti čitav dan. Zakašnjenje od nekoliko sati nije mnogo značilo. Winnetou je pojahao naprijed da izvidi koliko su daleko kola odmakla. Stigli smo do njega nakon tri četvrt sata. Bio se zaustavio da nas sačeka. Ušao je u trag kolima, a i pratnji, koja se sastojala od pat Crvenokožaca i jednog bijelog jahača. Sluge, koji su bili goniči, sjedili su sprijeda na kolima držeći u rukama uzde i bičeve.
304 Išli smo za njima na takvoj udaljenosti da smo Ih mogli dostići za pet minuta. Tačno kako nam je Player rekao oko podneva smo stigli u dolinu koja se širila i ponovo sužavala na početnu širinu. Tu smo ugledali kola kako idu jedna za drugima. Sprijeda su jahala petorica Crvenokožaca, dok je bijelac bio sam na kraju kolone. Budući da sam dosadašnje straže ja učinio nesposobnim i zarobio, na redu je bio Winnetou da zarobi onu petoricu Crvenokožaca, i zato je sa sobom poveo deset Mimbrenjosa. Dok smo mi produžili korakom, on je sa svojim ljudima pojurio za kolima, obišao ih sa desne i lijeve strane, i zaustavio se kod Crvenokožaca i opkolio ih. Primijetili smo da su se pokušali braniti. Jasno, bili su slabo naoružani, i to tomahavkama i kopljima, pa se nisu mogli nikako suprotstaviti dobro naoružanim Mimbrenjosima, a pogotovo Winnetouovoj srebrom okovanoj pušci. Odjeknuli su i hici. Kolona je stala. Sluge su zaurlale od bijesa ili straha, dok je bijelac okrenuo konja kako bi pobjegao. Uto nas je opazio. Pošto smo mu zatvorili put, pojurio je u galopu na lijevu stranu. Iako nam nije bilo mnogo stalo do njega, ipak ga nismo smjeli pustiti da pobjegne, i to zbog nas samih. I zbog njegova ličnog dobra morali smo ga spriječiti da pobjegne, jer šta bi od njega bilo kada bi ostao sam u ovim brdima? Kako je moj konj bio najbrži, pojurio sam za njim. Okrenuo se prema meni i prozreo što sam namjeravao, te potjerao još brže svoga konja. Ubrzo sam ga sustigao, pritjerao svoga konja uz njegova, istrgao mu uzde iz ruku i zaustavio obje životinje. „Kuda ste pošli, senjor? Vi nemate zbog čega da tako jurite!“ Bio je to dosta mlad, suhonjav čovjek, kome se već po nosu moglo vidjeti da ima smisla za trgovinu. Iako je bio do zuba naoružan, ipak nije ni pomišljao da se brani, već molećivo ispruži obje ruke prema meni: „Nemojte me ubiti, senjor! Ja vam nisam ništa učinio, a i ne pružam otpor. Poštedite mi život!“ „Budite bez straha, senjor! Mi smo se ustremili jedino na onih pet Yuma Indijanaca.“ „A na mene niste?“ upitao je duboko uzdahnuvši, dok je od straha brisao znoj sa čela. „Ne, dragi mladiću, na vas ne. Ni dlaka s glave neće vam pasti. Možete se mirne duše vratiti sa mnom do vaših kola.“
305 Sumnjičavo me je promatrao. „A tko ste vi?“ „Pošten čovjek. Za sada vas želim samo o tome uvjeriti. Vaše Yume su se međutim ponijele kao hulje i mi smo ih morali zarobiti. Dakle, pođite!“ „Dobro, povjerovat ću vam i poći s vama, jer pretpostavljam, da — o nebesa! šta to vidim? Ondje u travi leže sva petorica: ubijena!“ Na žalost bilo je tako kako je i rekao. Crvenokošci su bili mrtvi. Ja bih im poštedio život, ali su Mimbrenjosi postupili po kratkom postupku. Ustrijelili su ih jer su se odupirali“, objasnio sam mu da to nisu učinili, ne bi potekla krv.“ Molim vas da me obranite i potvrdite da se ja nisam branio!“ To ću rado posvjedočiti. Kako se vi zapravo zovete?“ „Zovite me don Endimio de Saledo y Coralba!“ „Ja ću vas radi kratkoće za sada oslovljavati samo sa senjor Endimio, a još vas jedino molim da mi kažete što ste.“ „Ja sam trgovac.“ „Tako! A kako ste dospjeli da budete zajedno i ovim kolima? Glavni kočijaš?“ „Ne, nikako, senjor! Kako možete jednoga don Endimija de Saleda y Coralba da dovedete u vezu s imenom jednog kočijaša? Ja sam opunomoćenik senjora Manfredosa, trgovca, koji se obavezao da isporuči robu koja se nalazi u kolima.“ „Lijepo! Ja vas još jednom molim da se vratite sa mnom do kola.“ „Rado — međutim primjećujem i vidim da je nekoliko Indijanaca koji su s vama vezano. To u meni ponovo pobuđuje sumnju.“ „Slobodni jahači su Mimbrenjosi, a vezani Yume.“ „Možda ću i ja biti zarobljen?“ „Ne. Kao što sam vam već rekao, vi se ne morate ni od čega bojati.“ Odjahali smo natrag do kola gdje su nas čekali. Nije bilo potrebno da ih opkolimo, jer se nismo morali bojati da će petorica slugu pobjeći. Oni su, uostalom, bili hrabriji od famoznog Endimija. Stajali su na okupu s puškama u rukama. Bili su spremni da se brane ako im za to damo povoda.
306 „Ostavite na miru vaše puške, senjori!“ doviknuo sam im. „Priđite ovamo k meni kako biste čuli da vas smatramo prijateljima.“ Player je mislio da su ti ljudi vlasnici kola. Međutim se pokazalo da su samo sluge, a kola da pripadaju trgovcu. Bili su to pravi peoni, snažni, poludivlji muškarci, ali na licu im se odražavala dobroćudnost. Objasnio sam im ukratko o čemu se radi i pri tome sam imao nekoliko puta prilike da spomenem i ime Winnetoua. Svaki put kada bih ga izgovorio, pogledali su u Apača. Kada sam završio, odgovorio je najstariji: „Nema potrebe da nam opširno objašnjavate, senjor. Gdje god u nečemu učestvuje Winnetou, namjere su poštene, jer se poglavica Apača ne upušta u nešto što je loše. Moja se stara duša veseli što joj se konačno pružila prilika da vidi velikog poglavicu, a još jedino nedostaje — da bih bio potpuno zadovoljan — Old Shatterhand, koji se gotovo uvijek nalazi uz Winnetoua.“ „Evo ga ovdje, na mome konju.“ „Vi, znači, vi ste Old Shatterhand? Veoma sam sretan što vidim tako slavnog čovjeka. Senjor, mi vjerujemo u svaku riječ koju ste Izgovorili i molimo vas za savjet što da učinimo.“ „Rado ćemo vas posavjetovati. No prije toga bih želio da mi objasnite na osnovu čega ste me počastili toliko laskavim riječima. Da je Winnetou u ovom kraju poznat, to sam znao, dok ja lično još nikada nisam bio ovdje.“ „Nije ni potrebno, ali sam ja bio tamo prijeko, preko granice, u Sjedinjenim Državama. Nekoliko godina sam boravio u Texasu i bio čak gore do Kanzasa. Zato se uopće i ne smijete čuditi što vas poznajem, senjor.“ „Čime ste se tamo bavili?“ „Svačim, samo što nisam ništa postigao, već ostao ubogi đavo, pa sada u svojim starim danima moram izigravati vozača. Pošto sam se tamo prijeko bio navikao na pustolovni život, prihvatio sam se takvog mjesta gdje čovjek katkada može da doživi neku pustolovinu, kada se nalazi u karavani koja prolazi kroz divljinu. Moja četiri druga su istog mišljenja. Mi smo se veoma veselili ovoj vožnji u brda. I tačno, izgleda da ćemo odsada imati uzbudljive doživljaje.“
307 „Ja vam vjerujem da ste imali povoda da ovako što očekujete, jer je vaš gospodar poslao s vama tako hrabrog zastupnika.“ Pri tome sam rukama pokazao na Endimija koji se plašljivo držao na odstojanju. „O“, nasmijao se stari, „ovaj bježi već na samo zujanje muhe! Ali sada, da se vratimo na našu stvar! Naš tovar je naručen i napol plaćen. Moramo ga isporučiti u Almaden i tamo preuzeti drugu polovinu novca Ali vi ste protiv toga, senjor. Što ćemo uraditi?“ Ja nisam protiv toga, već želim da ga bezuslovno u mom prisustvu isporučite kupcu.“ „To ste dobro rekli! Ja se slažem.“ „Osim toga, želio bih da znam kakvu robu vozite. Vjerojatno ću nešto od toga uzeti za sebe.“ „Neka bude! Ali onda Melton neće htjeti da plati.“ „Ja vam jamčim da će platiti.“ „Tada s moje strane možete sve uzeti, zajedno s kolima i mazgama! Ako nam Old Shatterhand garantira, onda smo sigurni.“ „Ja sam vam veoma zahvalan na povjerenju, ali vam moram reći da nisam bogataš i da pogotovo u ovom trenutku nemam kod sebe ni toliko novca da mogu platiti ciglih stotinu cigareta.“ „Ništa zato! Tovar vam ipak stoji na raspolaganju, i što god odredite, ima tako da bude. Ako bi vam ustrebao duhan, što se u ovim brdima može desiti, samo ga uzmite. Imamo ga toliko da vas možemo snabdjeti i za nekoliko godina.“ „Stoj!“ povikao je nato hacijendero. „Protivim se da bilo tko dira tovar.“ „A tko ste vi?“ upitao je stari peon, dok ga je sav začuđen promatrao. „Ja sam don Timoteo Pruchillo, vlasnik hacijende del Arroyo!“ „Upravo smo saznali da ste je prodali.“ „To što su mi učinili pravo je razbojništvo. Želim naknadu za učinjenu mi štetu i zaplijenit ću ova kola sa svime što je u njima.“ „To ne možete jer ste i sami čuli da će senjor Shatterhand raspolagati cjelokupnim tovarom.“ „Na to nema prava.“
308 „A vi još manje da stavite ruku na naš tovar. Melton ga je naručio i mi ga moramo njemu otpremiti. Ne tiče me se kakvi su vaši međusobni odnosi. To sa njime sami riješite!“ Uto se dogurao valjani jurisconsulto, isprsio se pred peonom i upitao ga službenim glasom: „Kako se zovete?“ „Zovu me stari Pedrillo.“ „Poznajete li me?“ „Da.“ „Tada vam je jasno da se morate meni pokoravati!“ „Ja se vama čak ni u Uresu ne moram pokoravati, jer nisam potčinjen nikakvoj osobi, već zakonu. Vi ste ovdje ravni nuli.“ „Čovječe, nemoj me prisiljavati da te kaznim!“ „A vi me nemojte prisiljavati da vas ismijavam! Dobro ste poznati. Ovdje postoje samo dvojica koje ćemo poslušati, naime, Old Shatterhand i Winnetou. Mogu drugi sitni miševi da cijuču koliko hoće, to se može dopasti samo njima, ali nama ne.“ „Čovječe“, okomio se na njega službenik, „ne zaboravi tko si! Ovdje, međutim, stoji opunomoćenik tvoga gospodara, koji svakako zna gdje se mora tražiti vlast i pravda.“ Pri tome je pokazao na Endimija. Vidjevši da su svi pogledi bili uprti u njega, rekao je sav zbunjen: „Istina je da sam opunomoćenik senjora Manfreda, ali ja sam Pedrilla ovlastio da on provede moje naloge. ..“ Glasni povik Playera prekinuo ga je u govoru. Na onom mjestu gdje se dolina sužava pojavio se bijelac. Zaustavio se za trenutak kad je ugledao kola. Onda se okrenuo i počeo rukom mahati nazad i dozivati. Iza toga je pojahao prema nama. „Weller, eno dolazi Weller!“ viknuo je Player. „Weller? Ta varalica? Hulja?“ upitao je hacijendero. „Njega se moram dočepati!“ Pojurio je prema čovjeku koji nam se približavao, u kojem sam prepoznao mlađeg Wellera. Ova prenagljenost mogla je imati loše posljedice. Nadao sam se da hacijendero neće odmah spomenuti moje
309 ime. Zavukao sam se iza jednih kola kako me Weller ne bi prerano primijetio. Sastali su se na nekih stotinu koraka ispred nas i čuli smo riječi koje su izmjenjivali. Hacijendero se bijesno izderao na mladog Wellera: „Baš je dobro što ste došli, vi pljačkašu i ubojico! Zahtijevam da mi se vrati hacijenda, i to tačno u onom stanju kakva je bila prije paleža!“ Vi ovdje, don Timoteo?“ upitao je onaj drugi, sav iznenađen, ne obraćajući nikakvu pažnju na pogrdne riječi koje mu je uputio hacijendero. „Ja sam mislio da ste u Uresu! Zbog čega ste se uputili u Almaden?“ „Zbog čega? Hoću da mi se vrati sve što ste mi opljačkali.“ „Ja vas ne shvatam! Kako možete da govorite tako“ i to meni, vašem prijatelju?“ „Ćuti, huljo, i ne usuđuj se više da me nazivaš svojim prijateljem! Krenuo sam na put da ti se osvetim. Pogledaj onamo. Ondje stoje svi koji su sa mnom pošli! Vidiš li jurisconsulta iz Uresa?“ Pogledao je prema kolima i odmahnuo glavom. „Njega ja ne poznajem.“ „A ni njegove policajce?“ „Ne. Šta će ovdje policija?“ „Da vas uhvate isto onako kao što su i vaši sukrivci već uhvaćeni.“ „Sukrivci? Tko su ti?“ „Yume. Nemoj se samo pretvarati. Kao da ne vidiš da „u vezani!“ „Stvarno, vezani su! Pa čak i Brza Riba! A tko „u ostali Crvenokose!?“ „To su Mimbrenjosi koji su pošli s nama protiv vas. A tamo iza zadnjih kola nalazi se Winnetou, poglavica Apača!“ „Ovaj brbljavko će sve pokvariti!“ došapnuo mi je zlovoljno Winnetou. „Neka moj brat brzo skoči na svog konja!“ „Winnetou je ovdje?“ zapitao je Weller. „Da li je to moguće! Ja ga ne vidim.“
310 „O, nije sam on tu, već još i netko drugi. Kada ti budem rekao njegovo ime, grdno ćeš se uplašiti. Tu je Old Shatterhand koji je uspio da pobjegne od vaših Yuma.“ „Old Shatterhand? Prokletstvo! Dobro što si mi to rekao, glupane!“ Najprije smo začuli krik, a iza toga topot jednog konja, nakon čega smo odmah izišli iza kola. Tamo je ležao hacijendero na zemlji. Weller ga je oborio, a zatim pojurio natrag putem kojim je i došao. Skočio sam do svog konja, vinuo se na njega i pojurio za Wellerom. To je i Winnetou uradio. Pratio me u stopu. Čuli smo kako bjegunac viče: „Old Shatterhand, Winnetou i Mimbrenjosi!“ Zašto je to učinio? Da li iz straha i užasa? Tokom razgovora sa hacijenderom nije bio toliko zastrašen. Ova imena je izvikivao onda kada je nestao u tjesnacu. Sve više smo mu se približavali. Jahali smo dolinom sa čijih je strana bila šuma. Okrenuo se i pogledao prema nama i vidio da smo bili najviše tri stotine koraka daleko od njega. Uvidio je da je izgubljen ako i dalje bude bježao na ovakav način i zbog toga je skočio sa konja i pojurio lijevo u šumu. Smjesta sam se i ja vinuo iz sedla i primijetio da je Apač to isto učinio. „Winnetou, za njim!“ doviknuo sam drugu, te pojurio medu drveće uz strminu. Naš postupak je bio dobro proračunat. Ako obojica budemo jurili za bjeguncem, onda nećemo moći da čujemo njegove korake zbog šuma vlastitih. Zato ga je morao jedan od nas preteći da bi mogao osluškivati. To sam odlučio da ja izvedem, dok će ga Winnetou goniti. Nalazili smo se dolje uz lijevu stranu doline, koja je bila gusto obrasla drvećem i strmo se dizala uvis. Očekivao sam da će se Weller penjati gore ravnim pravcem, te sam računao da će mu cilj biti jaka bukva ako se stvarno bude držao tog smjera. Kako sam bio daleko iza njega, morao sam prevaliti mnogo duži put kako bi stigao do bukve. Tu sam razliku morao dvostrukom brzinom izjednačiti. Stigavši do bukve, ponestalo mi je daha i u glavi mi se mutilo. Bacio sam se na zemlju iza debla i nastojao da osluškujem. Najprije mi je šumilo u
311 ušima zbog zadihanosti, ali, zahvaljujući mojoj čvrstoj volji, uspio sam da to savladam. Uto sam čuo dvojake korake: — korake čovjeka koji se tiho i oprezno približavao bukvi i korake jedne druge osobe koja se brzo i glasno probijala medu drvećem i grmljem. Prvi je bio Weller, a drugi Winnetou. Ja sam dakle ipak preduhitrio bjegunca. Približavao se. Već sam ga i vidio! Nije niti slutio da se jedan od nas — jer je vjerovao da se nalazimo iza njega — stvorio ispred njega. Htio je da obiđe bukvu g desne strane. U času kada mi je bio najbliži, skočio sam na noge, pojurio k njemu, zgrabio ga za kosu, jer su mu grane zakačile šešir koji je pao na zemlju, i oborio ga. Kriknuo je. „Da li ga je moj brat uhvatio?“ doviknuo ml je Winnetou čuvši krik. „Da“, odgovorio sam, kleknuvši Welleru na grudi, i to tako čvrsto da mu je ponestalo daha. Uto je stigao i Winnetou. Kada je ugledao zarobljenika, kimnuo je. „Baš je bila dobra ideja da ga moj brat preduhitri. Znao sam da je Old Shatterhand vrstan trkač, samo nisam mislio da će razviti ovakvu brzinu.“ Weller je imao uza se pušku koja mu je ispala iz ruku u momentu kada sam ga uhvatio. Winnetou ju je podigao. Povukao sam momka uvis i postavio na noge. „A sada naprijed! A ako nas ne budeš poslušao, znamo šta ćemo uraditi!“ Čak i da sam uza se imao remenje, ja ga ne bih vezao. Ovaj čovjek nije bio toliko vrijeđan da se poduzmu takve mjere predostrožnosti. Zgrabio sam ga za ovratnik i gurao ispred sebe. Stigavši dolje, vidjeli smo da su naši konji stajali tačno na onom mjestu gdje smo sjahali, i to Winnetouov konj iza moga. Wellerov konj je bio pojurio dalje i njega je nekoliko Mimbrenjosa uspjelo da uhvati i dotjera natrag. Hacijendero se veoma obradovao kada je ugledao zarobljenika i od sreće glasno klicao: „Uhvatili su ga! To je divno! Odmah ću mu vratiti udarac koji mi je zadao svojom puškom!“ Htio je da ga udari. Ja sam ga međutim odgurnuo.
312 „Ostavite se toga, senjor! Učinili ste najveću glupost što ste mu pošli u susret. Skrenuli ste njegovu Pažnju na nas i umalo što nam nije umakao. Morali ste ostati mirni i pustiti ga da se sasvim približi.“ „Izgleda da vi uživate u tome da drugima predbacujete! Vi ste...“ Vjerojatno je htio da izusti neku grubu riječ, ali sam ga prekinuo oštrim glasom: „Da ste smjesta ušutjeli, ili...“ Ja sam u svom bijesu stvarno bio podigao ruku. Sav zaprepašćen ustuknuo je i nestao iza jednih kola, gdje mu se pridružio i dragi jurisconsulto. Vjerojatno su se međusobno izjadali. Prezrene veličine imaju uvijek zbog nečega da jadikuju. Winnetou je naredio da se zarobljenik veže za jednu rukunicu. Mimbrenjosi su ga opkolili. Dobacivali su mu pogrdne riječi. Otjerao sam ih natrag jer nije trebalo da čuju moj razgovor sa njime. Ostao je jedino Winnetou da prisustvuje mom pokušaju da izmamim nešto od zarobljenika. Izraz Wellerovog lica bio je mračan. Šta jao je oborenih očiju. Iako nisam očekivao da će mi pružiti opširna obavještenja, ipak sam vjerovao da ću moći iz njega izvući barem nekoliko podataka iz kojih bih mogao izvući zaključke. „Vi ste kod nas tek nekoliko minuta, senjor Weller“, rekao sam, „te još niste imali dovoljno vremena da razmislite u kakvom se položaju nalazite. To ću vam odmah saopćiti: vaš je položaj veoma opasan. Radi se o životu ili smrti. Odluka zavisi od vašeg držanja. Recite mi zbog čega ste bili toliko neoprezni da napustite Almaden i da nam dopadnete šaka!“ Potrajalo je dosta dugo dok je odgovorio. Razmišljao je i kada je konačno sredio svoje misli, rekao je: „Primio sam zapovijest od senjor Meltona.“ „Znači da je vaše jahanje imalo neku svrhu?“ „Čak i dvostruku! Čekali smo kola, a kako nisu stigla, morao sam poći da izvidim zbog čega zakašnjavaju.“ „To je, znači, jedna od svrha. A druga?“
313 Već je pokrenuo usne da odgovori, ali ih je ponovo stisnuo. Vjerojatno je malo prije bio više rekao no što je smio. Na kraju je progunđao: „To je nešto što se vas uopće ne tiče!“ „O, uvjeravam vas da je za mene i te kako važno sve što je u vezi s vama. Kalio je u Almadenu? Jesu li radnici već otpremljeni pod zemlju?“ „Da“, izmaklo mu je i protiv volje. „Rade li već?“ „Ne.“ „Shvatam. Oni se moraju najprije ukrotiti i priviknuti na zrak pun žive u oknima. Teško je izdržati glad i žeđ. To će ih omekšati.“ Budući da mi nije protuslovio, već je šutio, pretpostavio sam da sam pogodio, pa sam zato nastavio: „Kako vam se sviđa tamo gore vaš stan? On je veoma dobro skriven, a kako namjeravam da vas otpremim onamo, samo je u vašem interesu da mi opišete vaš dom i njegov položaj.“ Sada nije odugovlačio, već brzo dobacio: „Nije mi ni na kraj pameti.“ „To ćemo vidjeti. Jeste li sami krenuli iz Almadena?“ „Da.“ „Ja se međutim sjećam da sam primijetio kako ste dali znak nekome iza vas?“ „Vjerojatno ste se prevarili. Možda sam čuo nekakav šum i zbog toga se osvrnuo.“ „Može biti. Samo zbog čega ste vikali onoliko glasno dok ste bježali?“ „Od straha.“ „Znam da vam ne pada lako što se na ovakav način izgovarate. Vi ste to učinili jedino zbog toga da zatajite istinu. Da nije možda u blizini bio netko čijem su uhu bile upućene riječi koje ste izgovorili? Ja bih se veoma čudio da ste sami pojahali na ovakav put. Vi svakako stanujete kod senjor Meltona sa svojina ocem?“
314 „Nemojte postavljati izlišna pitanja! Meni nikada ne bi palo na pamet da izdam svog oca.“ „Kako god hoćete! Neću vam duže dosađivati, a stan vašeg oca ću pronaći i bez vaše pomoći.“ Okolnost što se okrenuo i davao znakove, a iza toga glasno izvikivao naša imena, u meni je ipak pobuđivala sumnju. Mimbrenjosi su morali pronaći njegov trag dok su jurili za konjem. No kada sam se kod njih raspitivao, izjavili su da je trag potjecao samo od jednog jahača, a ne od dvojice. Ovo me je barem za sada donekle umirivalo.
315 XII PRAVEDNA ODMAZDA Imao sam pametnijeg posla nego da se isključivo pozabavim ovim problemom. Moglo se postaviti niz pitanja u vezi s kolima i njihovim sadržajem. Iako je bilo potrebno da sve saznam i da donesem odluku, smatrao sam ipak najboljim da za sada ne poduzmem ništa. Pridružili smo se koloni kola da bismo kasnije mogli to iskoristiti. Jedno je bilo sigurno, da sam u petorici vodiča kola imao sigurnu pomoć. Wellerov trag mi je od časa našeg polaska služio kao siguran putokaz. Pojahao sam naprijed kako bih ga istražio. U početku nisam uspio jer smo ga pri gonjenju izbrisali. Međutim, kada smo stigli do onog mjesta na kojem se zaustavio njegov konj, trag se pokazao sasvim jasnim. Na moje iznenađenje otkrio sam trostruki trag, znači da su dva jahača dolazila nama u susret, dok je jedan odjahao natrag. Na ovo sam upozorio Winnetoua, koji je bio istog mišljenja kao i ja: Weller je uza se imao pratioce. Zbog nečega je pojahao naprijed, ugledao nas i produžio prema nama. Pratiocu je dao znak da je ugledao tražena kola. Kasnije ga je zovom upozorio da brže-bolje pobjegne. Kada smo izmijenili svoja mišljenja, pokazalo se da je jedan od policajaca ugledao još jednog jahača, i to bijelca, upravo u trenutku kada je sva naša pažnja bila usmjerena na Wellera i hacijendera. Jahač se bio pojavio samo za trenutak i opet nestao. Teško bi se moglo oprostiti tom pametnjakoviću policajcu što nam je ovo tek sada rekao, jer je onaj drugi jahač bio Ili Wellerov otac ili sam Melton. Smatrao sam da ne bi bilo pametno poći u potjeru za njim. To smo mogli izvesti jedino ja ili Winnetou. Ako bismo se udaljili, moglo se lako desiti da se ovo naše šaroliko društvo rasprši Bili smo prisiljeni da se držimo kola i radi toga smo sporo jahali. Taj čovjek nam je daleko izmakao i vjerojatno će. njegova vijest o našem dolasku uzbuditi čitav Almaden. Znači, nismo više bili u stanju da iznenadimo naše protivnike. Šta više,
316 počeo sam da računam na to da oni neće ni sačekati naš dolazak, već krenuti prema nama i čekati nas u zasjedi kako bi na prikladnom mjestu izvršili prepad i dotukli nas. Proslijedili smo dalje. Zbog važnih razloga pridružio sam se Winnetouu. Bilo je, naime, moguće da jahač nije nastavio bijeg, već se negdje skrio i promatrao. U tome se slučaju svakako skriva sa svojim konjem u šumi i zbog toga je bilo potrebno da što oštrije motrimo na njegov trag. Ali, pokazalo se da je produžio. Iza nas je jahao Tamanitelj Yuma sa svojim bratom, a između njih je bio Player. Njega sam morao imati u blizini jer je u stvari on bio naš vodič. Weller se nalazio medu Mimbrenjosima. Naš put je vodio uzbrdo. U početku nam je i sa jedne i sa druge strane bila šuma, iza toga samo sa lijeve, pa je i sa te strane napokon nestala. Sada je započela travnata ravnica, na kojoj su se tragovi tako jasno ocrtavali kao što se ocrtavaju slova i čitaju riječi u nekoj početnici. Šta nje je bilo isto: dva su jahača pošla prema nama, dok se jedan od njih žurno vraćao natrag. Kroz šumu je prošao najbržim galopom. Na ravnici je pustio konja trkom. Prije toga je sjahao. Zbog čega? Da ovo saznamo, sjahali smo i nas dvojica, Winnetou i ja, i pretražili to mjesto. Vrhovi njegovih nogu bili su usmjereni prema konju, dok su mu pete naizmjenično, čas više, čas manje, bile dublje utisnute u tlo. Dobacio sam Winnetouu upitan pogled na što mi je potvrdno kimnuo, jer je osjetio da sam dijelio njegovo mišljenje: naime, jahač je pritegnuo čvršće kolan kako bi sigurnije sjedio pri onakvoj jurnjavi. Iza toga me je Apač upozorio na travu, koja je bila tako povaljana kao da su u njoj ležala dva predmeta, koja su na gornjem kraju bila tanka, a na donjem široka. „Uff!“ rekao je pri tome. „Zar ovo nije čudno mome bratu Shatterhandu?“ „Svakako. Ovaj čovjek je imao dvije puške, koje je odložio kako bi mogao pritegnuti kolan.“ „Ja poznajem samo jednog čovjeka koji stalno nosi dvije puške uza se, a to si ti. Kod ovoga čovjeka mogu da to protumačim jedino ovako: jedna puška je njegovo vlasništvo, dok druga nije njegova.“
317 „Vjerojatno nije. Zbog čega bi sa sobom vukao od Almadena dvije puške? Znači da je uz put došao do druge. Oduzeo ju je nekome. Svakako ćemo ubrzo saznati tko je onaj drugi bio. Produžimo dalje!“ Nastavili smo naše putovanje. Ubrzo iza toga razdvajao se trag koji smo slijedili. Dvostruki trag, koji je vodio prema nama, išao je u pravcu sjevera, dok je trag jahača koji je bježao ispred nas, produžavao dalje istočnim pravcem. Opet smo stali. „Koji je pravi smjer za Almaden?“ upitao sam Playera. „Onaj što vodi na istok“, odgovorio je. „Ali i sami vidite da je mladi Weller sa svojim pratiocem ovamo stigao sa sjevera.“ „Oni su skrenuli s pravog puta. Bit će da su zbog nekog razloga pošli zaobilaznim putem.“ „Naslućujem da je ovo povezano sa drugom puškom, pa ću ispitati stvar. Jašite dalje! Poći ću za dvostrukim tragom prema sjeveru i povest ću sa sobom mog mladog brata, Tamanitelja Yuma.“ Pojurili smo u trku preko travnjaka kako bismo čim prije imali jasnu situaciju. Već nakon desetak minuta bili smo blizu razjašnjenja. Da bih iskušao oštroumnost mladog Mimbrenja, rekao sam: „Mi ćemo se ubrzo moći vratiti. Zna li moj brat po čemu to zaključujem?“ Počeo je još oštrije da prati trag kojim smo išli, pa mi je odgovorio: „Ja vidim samo ono što sam i do sada vidio.“ „Neka moj brat ne gleda u zemlju, već gore prema nebu!“ Pri tome sam mu skrenuo pažnju na šest do osam tačaka koje su daleko pred nama kružile u zraku. Sad su bile gore, sad opet dolje, a zatim se vrtile u krugu. „Uff, lešinari!“ uzviknuo je. „Oni se stalno drže nad određenim mjestom, znači da se ispod njih nalazi nekakva strvina.“ „Ne, nije to strvina. Lešinari se smjesta sruče na strvinu, a kad ove ptice stalno kruže, znači da je pronađena žrtva još na životu.“ Stigavši bliže, ugledali smo na pomenutom mjestu još i druge lešinare, zdravstvene stražare prirode. Čučali su na zemlji u krugu, a u sredini je ležalo ljudsko tijelo.
318 „Neki čovjek!“ rekao je Mimbrenjo. „Ubijeni, nečiji les!“ „Nije les! Da je mrtav, lešinari bi se već odavno sručili na njega. Bit će da se još prije kratkog vremena micao.“ Stigavši do unesrećenog, skočili smo sa konja. „Nebesa!“ uzviknuo sam od iznenađenja čim sam ga pogledao. „Ovo je jedan od onih koje smo htjeli spasiti.“ Već sam i kleknuo da pregledam unesrećenog. Bio je to Herkules. A kako je samo izgledao! Odijelo mu je bilo u dronjcima. Dobio je udarac u glavu. Lubanja mu je bila natekla sve do čela i podlivena krvlju. Nisam mogao ustanoviti da li mu je kost bila razmrskana. Srećom, nikakvu drugu ranu nisam zapazio. Dok sam ga dodirivao, pregledajući mu glavu, zaurlao je od boli i izvio gornji dio tijela. Čim sam uklonio ruke sa rane, odmah se opustio i umirio. „Moramo se vratiti“, rekao sam. „Ovdje nećemo moći ništa uraditi. Nama je prije svega potrebna voda.“ „A ako nam uz put umre?“ „Neće nas gristi savjest, jer bi i ovdje umro. Uzet ću ga na svog konja.“ „Tog velikog, teškog čovjeka?“ „Tako mora biti, jer ga na drugi način nećemo moći odnijeti odavde.“ Samo smo uz veliki napor uspjeli da Herkulesa smjestimo poprijeko na moje sedlo. Urlao je od boli iako nije dolazio k svijesti. Konačno sam ga smjestio, pa smo krenuli natrag samo ne istim putem kojim smo došli, jer bi to bilo zaobilazno, budući da je naša četa u međuvremenu već produžila dalje, i to prema istoku. Kako smo ovamo krenuli sjevernim pravcem, morali smo se vratiti jugoistočnim. Iako je moj konj bio sada prilično opterećen, ipak je bio dovoljno jak da ide u galopu. Morao sam galopirati, jer je ta vrsta jahanja najujednačenija i ranjeniku najpogodnija. Bio je miran i ležao ispred mene kao mrtav. Kada smo stigli do naše kolone, nije samo moj konj bio na kraju svojih snaga već i ja. Naš teret je izazvao veliko uzbuđenje. Svi su počeli vikati i nastalo je komešanje. Svatko je htio da vidi ranjenika. Winnetou je, kao i
319 obično, bio miran. Odbio je radoznalce, pomogao mi da skinem ranjenika te pregledao lubanju. „Kost nije slomljena“, izjavio je nakon nekog vremena. „Ovaj čovjek će ostati na životu ukoliko prebrodi groznicu. Dajte mi vode!“ Vozači su radi potrebe svojih mazgi imali prikačena vedra s vodom, i to ispod kola, te nije bilo teško da se zadovolji želja Winnetoua. Indijančeva ruka bila je toliko nježna da ranjenik od njezinog doticaja nije nijedanput došao k svijesti. Čim je bio osvježen i previjen, odmah su mu u jednim kolima namjestili ležaj. Iza toga kolona je ponovo krenula. Svaki bi se prevario misleći da bi me Winnetou mogao zapitati bilo što u slučaju Herkulesa. Sav zamišljen, gledajući u zemlju, jahao je kraj mene. Taj izraz njegovog lica bio mi je dobro poznat. Trudio se da bez moje pomoći otkrije pravi trag. Nakon nekog vremena podigao je glavu. Iz njegovih očiju sam pročitao da je donekle zadovoljan i dok je za trenutak pogledao u mene, znao sam da je na pravom putu. Zbog toga sam ga sada upitao: „Moj crveni brat je sam razjasnio ono što sam mu ja mogao. Tko je ovaj ranjenik?“ „Spada medu bljedolike koje je Melton prevario.“ „Svakako. Njemu sam jedino bio saopćio moju sumnju.“ „Bit će da je on i jedini koji je izbjegao sudbinu ostalih. Zna li Old Shatterhand tko ga je ranio?“ „Svakako. Bio je to Weller i nama još nepoznati njegov pratilac. Ona druga puška, koju su mu oduzeli, bila je njegova.“ „Znači da će nam moći reći, čim dođu k svijesti, tko je bio onaj drugi.“ „Hoće li to uskoro biti?“ „Na to nije lako odgovoriti. Ovaj bljedoliki je pravi div i ima veoma tvrdu glavu. Svaka druga lubanja bi od ovakvog udarca bila razmrskana. Kost je čitava, samo tko zna u kakvom je stanju mozak? Bilo bi mi veoma drago kad bi se osvijestio i uspio da progovori, jer je bio u Almadenu, pa bi nam mogao reći šta se tamo odigralo.“
320 „Moje upozorenje ga je učinilo opreznim, inače bi bio izložen istoj sudbini kao i ostali. Pobjegao je, pa su ga Weller i onaj drugi progonili. To je jasno.“ „Tako je. Samo što se iza svega toga krije još nešto. Da li moj bijeli brat misli da su ova dva bljedolika samo zbog toga jedinog razloga napustili Almaden?“ „Ne. Da su samo zbog njega krenuli, vratili bi se odmah čim im se učinilo da su bjegunca ubili. Oni su, međutim, produžili dalje. Vjerojatno su s velikim nestrpljenjem očekivali kola i kako nisu stigla u određeno vrijeme, pojahali su im u susret.“ „To je i moje mišljenje. Zar ne bi moj brat htio da razgovara sa Wellerom? Možda bi bilo dobro da se čuje šta zna o ranjeniku.“ Rado sam udovoljio njegovoj želji pogotovo što sam i sam bio radoznao da čujem hoće li Weller htjeti da kaže istinu. Čekao sam vrijeme kada ćemo morati da damo konjima i mazgama odmor. To smo učinili kraj vode tekućice. Herkules još uvijek nije došao k svijesti. Dok se Winnetou pozabavio njime, pošao sam Welleru, koji je ležao vezan na zemlji, i upitao ga: „Vi svakako poznajete onog ubogog đavola tamo kojemu su onako udesili glavu?“ „Jasno da ga poznajem“, obrecnuo se na mene. „Vi se svakako još sjećate da sam na brodu imao čast da njega i vas poslužujem.“ „Radi toga vam nismo dužni nikakve zahvalnosti, dok bi za vas bilo mnogo bolje da se kasnije više niste brinuli o nama. Sada će Herkules tu vašu pažnju možda morati da plati životom. Udarac kundakom, koji je imao mom zemljaku da skrati život, potječe od vas.“ „Od mene? Kakve li ideje! Masteru, vi pokušavate da budete oštrouman čovjek, ali su vas ipak misli zavele. Kako ste uopće samo i došli na pomisao da sam ga ja htio ubiti?“ „Vi ili onaj drugi koji je bio s vama.“ „Tvrdnju čujem, ali treba to i dokazati? Ali šta biste rekli na to ako ga je netko drugi napao, a ja tek kasnije projašio mimo njega?“ „To možete reći nekom djetetu, ali ne meni! Vaš otac ima njegovu pušku!“ Ja sam bio ubijeđen da je njegov pratilac bio ili njegov otac ili
321 Melton, a smatrao sam da je ono prvo tačno. Pogodio sam ga u žicu, što ga je i navelo da postavi nepromišljeno pitanje: „Znači da ste ga ipak prepoznali? No, neka bude! I onako od toga nemam ništa ako bih poricao. Da, to je bio moj otac. A znate li zbog čega sam vam ovo rekao? Savjetujem vam da se vratite i da se više ne interesirate za Almaden. Vaša radoznalost će vas skupo stajati.“ „Vidjet ćemo.“ „Nije potrebno da vidite, ja vam to već sada tvrdim. Vi niste upoznati sa prilikama i ne znate šta vas čeka u Almadenu. Jedno bih vam ipak rekao: vaš život ovisi o tome kako ćete postupiti sa mnom. Bit ćete prisiljeni da me pustite na slobodu, a tada ću ja odrediti šta da se poduzme protiv vas.“ „O, vi mislite da ću postati vašim zarobljenikom?“ „Da, ako vas prethodno ne ustrijele.“ „No, ne vjerujem da će biti tako vruće kako vi mislite. Sa onih tri stotine Yuma, koliko ih ima u Almadenu, rado ćemo se uhvatiti u koštac.“ „Tri stotine —? šta, vi znate — ?“ „Da, tačno smo upućeni što nas čeka u Almadenu, a što ste nam htjeli tako mudro prešutjeti. Mogu vam reći da u ovom slučaju nije moj život u opasnosti, već da vaš visi o tankoj niti. Vi se veoma varate ako...“ Zastao sam usred rečenice jer je u tom momentu do mene dopro od kola — u kojima se Herkules nalazio — jezovit krik. Pojurio sam onamo. Ranjenik se uspravio i sjedio pod razapetim platnom iznad kola. Ukočenim i zakrvavljenim očima gledao je napolje i vikao: „Daj meni! Judita, pođi sa mnom! On će te i onako prevariti!“ Stisnuo je šake i zaškrgutao zubima. Iako se probudio, ipak nije još bio potpuno pri svijesti, pa je u bunilu govorio o svojoj dragani. Uhvatio sam ga za šake, blago ih stegnuo i nježno mu govorio. Izraz njegovih očiju se postepeno izmijenio i počeo je govoriti jadikujući: „On će je zaludjeti! Ona ne vidi njegovu pokvarenost, već samo novac.“
322 Ja sam mu i dalje govorio blagim riječima kako bih ga umirio, samo što nisam postigao ono što sam želio. „Tko to govori?“ upitao, je bijesno. „Ja vas poznajem! Vi me želite prekoriti. Iako ste me upozorili, nisam poštivao vaše riječi. Sada sam dobio svoje. Melton mi je oduzeo Juditu, a Weller je...“ Zastao je. Ovo ime je kod njega probudilo novu predodžbu. „Weller!“ povikao je tada. „Gdje su? Gdje su ta dva Wellera? Stari me je čvrsto držao dok me je mladi dotukao. Gdje su, gdje, pa da ih zadavim?“ Odjednom mu se vratila svijest. Pogledao je u mene. Kod toga mu se pogled zaustavio na mladom Welleru koji je ležao dolje. Prepoznao ga je i kao sumanut pojurio iz kola. Htio sam ga zadržati, ali nisam imao dovoljno snage. I Winnetou ga je pokušao zgrabiti, ali uzalud, jer su mu se u ovom stanju snage umnogostručile, i to toliko da mu je pošlo za rukom da nas se sa lakoćom otrese. Vikao je na sav glas: „Eno, tamo leži ubojica koji me je probudio iza sna i dotukao! Zdrobit ću ga!“ Dojurio je do Wellera i dok je ovaj vriskao od užasa, bacio se na njega i ukliještio mu objema rukama vrat. Htjeli smo ga otrgnuti — no sve je bilo uzaludno! Čak ni snaga nekoliko ljudi ne bi bila dovoljna da ga u ovakvom stanju otrgne. Stegao je vrat neprijatelja tako jako kao da su željezna kliješta i pri tome ispuštao glasove koji se nisu dali usporediti s glasom bilo koje životinje, a još manje s glasom čovjeka. Vukli smo ga i potezali, samo što on na to nije obraćao pažnju. Wellerovo lice je pomodrilo, već se gušio. Sakupili smo sve naše snage i podigli Herkulesa, samo što smo s njime podigli i Wellera, jer je čvrsto držao njegov vrat. Pokušali smo da mu olabavimo prste, no uzalud, sve dotle dok se nisam sjetio da mu zadam bol i tako odvojim od Wellera. Zbog toga sam ga lako udario po glavi. Za trenutak je ispustio Wellera i prinio ruke mjestu koje sam ja bio dotaknuo. Šta jao je i urlao od bola. Njegovo zapomaganje postepeno je prelazilo u cviljenje. Iza toga se skljokao na zemlju, opružio se, sklopio oči i umirio se. Preveliko uzbuđenje zamijenila je potpuna iscrpljenost. Dok je ovako ležao preda mnom, udario mi je u oči njegov bijedan izgled, koji nije mogao da potječe samo od zadobivene rane.
323 Pregledali smo zadavljenog. Bio je mrtav. Tek mi se sada učinila strašnom moja riječ, koju sam pod sasvim drugim pretpostavkama bio rekao, a sada se već u obistinila: „mogu vam reći da u ovom slučaju nije moj život u opasnosti, već vaš koji visi o tankoj niti.“ Iako nismo osjećali nikakvu samilost prema zadavljenom, ipak nam je bilo žao što je do toga došlo. Zakopali smo ga jednostavno u zemlju i nastavili put, nakon što smo Herkulesa opet položili u kola. Ne želim da pričam o tome putu, već da jedino primijetim kako smo, nakon što smo i zadnju stražu onesposobili, stigli u kraj u kojem je prestala svaka vegetacija. Moja pretpostavka, naime, da će nam neprijatelji krenuti u susret kako bi izvršili prepad, nije se obistinila. Sačekali su nas u Almadenu, jer su vjerovali da se nećemo snaći u onom kraju i da će nas lakše moći uništiti tamo nego na bilo kojem drugom mjestu. Player se pokazao iskrenim. Kada smo i zadnju stražu savladali po njegovim uputama, obratio se Winnetouu i meni: „A sada bih vam savjetovao da ne produžite sa konjima unatoč tome što ćete u Almadenu naći vode, ali nećete naći hrane za njih. Potrebno je da pronađete prikladno mjesto gdje biste ih mogli ostaviti.“ „Znate li vi za kakvo mjesto?“ “Ono mora biti na takvom mjestu gdje bi se svaki prepad mogao lako odbiti!“ „Mjesto na koje ja mislim sigurno je i ne može biti ni govora o iznenadnom prepadu. Ono leži usred šume i isključena je svaka mogućnost da vas tamo otkriju.“ „Baš zbog toga nam i ne odgovara. Da ne mislite možda da ćemo mazge i konje ostaviti ovdje, a kola povesti sa sobom? Kako da se ovim teškim kolima probijemo do onoga mjesta koje je svuda naokolo okruženo šumom?“ „Masteru, vi ste u svakom slučaju u pravu.“ „Pa da nam to stvarno i uspije, ipak bismo morali računati na mogućnost da nam otkriju tragove. Tragovi kola se veoma dugo održavaju. Suma koja bi nas u stvari trebala da štiti, zaštitila bi i
324 napadače. Mjesto, koje se vama čini toliko podesnim, moglo bi nam naprotiv postati veoma opasnim.“ „Kakvo bi moralo da bude to mjesto?“ „Treba da bude na čistini kako bi blagovremeno primijetili približavanje neprijatelja, ali ipak da imade toliko drveća kako nas ne bi još izdaleka ugledali.“ „Znači, dovoljno vode, obilate trave, drveća ili grmlje, a ipak svuda unaokolo da bude otvoreno. Takvo mjesto nije lako naći.“ Nakon priličnog razmišljanja nadodao je: „Ipak sam se sjetio jednoga, jedino što ono leži malo postrance.“ „To bi nam još bolje odgovaralo. Oni u Almadenu računaju da ćemo doći direktnim pravcem, i zbog toga bi nam veoma odgovaralo ako bismo se nalazili negdje sa strane.“ „Onamo biste stigli tek pred večer, jer biste morali putovati barem još tri sata.“ “I to nije važno, jer danas i onako više ništa ne možemo poduzeti. Uostalom, niste valjda pomislili „a ćemo onako s neba pa u rebra, i to u punom broju t krenuti prema rudokopu. Najprije mora onamo da ode jedan izvidnik.“ „U to ćete samo mnogo vremena utrošiti!“ „Uvijek je mnogo bolje žrtvovati izvjesno vrijeme za poduzimanje mjera predostrožnosti negoli štetnom brzinom srljati u propast. Uostalom, nećemo poslati nekog glupana. Mislim da će Winnetou izvršiti uhođenje.“ „Ne, neću ja, već moj brat Shatterhand“, upao je Apač. „Winnetou mora ostati kraj ranjenog bljedolikog ako se taj čovjek mora spasiti.“ On je preuzeo na sebe liječenje Herkulesa i nije bio voljan da napusti svoga bolesnika. Ta njegova čovjekoljubivost i vjernost prema obavezama nagnali su me da zadovoljim njegovu volju. Držali smo se sjevernog pravca i pod večer stigli do šumice koja je sa svih strana bila okružena prerijom. Njezin promjer je iznosio nekih dvije hiljade koraka, i prema tome pružao dovoljno mjesta za sve nas. Stabla su mjestimice bila na tolikoj udaljenosti da smo mogli utjerati i
325 kola. Uspjeli smo da i njih sakrijemo. Bilo je i vode. Znači da smo naišli na sve što smo željeli. Poduzeli smo potrebne sve mjere kako nas ne bi lako pronašli. Dok smo išli iza kola, trudili smo se čitava dva sata da čim bolje izbrišemo tragove koje su ostavljali kotači i konji. Kada smo se najzad ulogorili u šumici, bila je već pala i noć. Vatre nismo zapalili. Na kolima je bilo dovoljno živežnih namirnica za čije pripremanje nije bila potrebna vatra. Još nisam bio jelo ni završio kada mi pride Winnetou, koji je stalno bio kraj Herkulesa. „Dobro bi bilo da moj brat pođe sa mnom do bolesnika jer želi da razgovara s njime. On je sada svjestan svega što vidi, čuje i govori. Raspitivao se, i ja sam mu na sve što je želio dao i odgovor.“ Ranjenik je ležao na mekanoj travi kraj kola kojima je bio ovamo dopremljen. Pod glavu su mu stavili ćebe. Dok sam sjedao pored njega, pružio je ruku prema meni i rekao polako i tihim glasom: „Čuo sam od Indijanca s kojim sam razgovarao da vama imam zahvaliti što sam na životu. Pružite mi vašu ruku! Koliko li sam se obradovao kada sam maloprije saznao da ste ovdje? Pa vi ste bili zarobljeni! Kako ste dospjeli na slobodu?“ Ispričao sam mu sve što se odigralo i obavijestio aa o svemu što se do ovoga časa dogodilo. Nije bio svjestan što se s njime dogodilo od časa kada ga je Weller dotukao i zato me — nakon što sam završio — upita: „Zar je stvarno istinito sve to što ste mi ispričali? Ja da sam zadavio Wellera?“ „Da. U groznici ste vikali da vas je on dotukao. Da li je to stvarno bio on?“ „Jeste. Za ono što sam uradio u besvjesnom stanju ne moram da odgovaram.“ „Mora da ste strašne stvari doživjeli! O tome ćete mi kasnije pričati; sada ste još preslabi.“ „O, nisam. Moja me glava doduše još boli, ali, kao što i sami znate, žilav sam kao slon. Neće mi biti teško ako budem polako i tiho govorio. Dozvolite mi da vas obavijestim! Ako ste došli da spasite moje drugove, onda je potrebno da saznate šta se u međuvremenu odigralo. Bili ste u pravu kada ste nas upozorili. Mi smo unaprijed bili određeni
326 da budemo žrtve. Melton je kupio od hacijendera njegov posjed, a time smo automatski postali njegovi radnici.“ „Da, sjećam se da sam u ugovoru pročitao da će sva prava hacijendera prijeći i na eventualne pravne nasljednike. Danas mi je jasno kako je to već od samog početka bilo mudro smišljeno. Ali. vi ste bili najmljeni za hacijendu, što znači kao stočari i zemljoradnici, a ne da pođete u rudokop.“ „Zar mislite da je to bila naša volja? Mi o živi uopće nismo imali ni pojma. Melton nas je slagao kada je govorio da se na udaljenosti od jednog dana od hacijende nalazi jedna mala estanzia koja pripada hacijendi i na kojoj ćemo za sada biti zaposleni. Trebalo je da nas Welleri onamo odvedu, dok je on sam odjahao sa hacijenderom u Ures kako bi zvanično zaključio kupovinu. Složili smo se, jer nas na hacijendi osim gladi i onako drugo nije ništa čekalo, i pošli smo s Wellerima. No, nakon putovanja od punog jednog dana umjesto na estanziu naišli smo na logor Indijanaca sa oko tri stotine ljudi i preko četiri stotine konja. Nas su vezali i smjestili na konje koji su bili prekobrojni, dok su ostali nosili teret. Ovako su nas vukli sa sobom, sve dalje dan za danom, do samog Almadena. Ondje postoji nekakva prokleta rupa, ulazni otvor u okno, kroz koje smo morali da se spustimo dolje.“ „Zar se ni tamo niste opirali?“ „Ne želim o sebi da govorim, jer da sam otišao dolje, sada bih se nalazio pod zemljom, a ne ovdje kraj vas. Šta su mogli ostali da ur ade, djeca, žene i očevi? Šaka ljudi nasuprot tri stotine naoružanih Crvenokožaca! Uostalom, zaprijetili su nam smrću ukoliko se budemo opirali. Žene i djeca nisu mogli ni pomisliti na bilo kakav otpor i da ne bi bili zlostavljani, njima su se za ljubav i muškarci pokorili.“ „Šta se s njima poslije toga dogodilo?“ „Kako to da znam? Ja nisam bio dolje.“ „O, tako! Vi niste bili s njima dolje u oknu? Kako vam je to uspjelo?“ „Veoma jednostavno. Kada su mi skinuli remenje i počeli gurati prema otvoru, probio sam se kroz grupu Indijanaca i počeo bježati oborivši nekolicinu. Zgrabio sam pušku od jednoga koji je njome bio
327 naoružan. Spasilo me je to što nisu pucali u mene, jer su me htjeli živog uhvatiti. Crvenokošci su počeli da jure za mnom. Ja sam jak momak, ali loš trkač, no strah mi je dao potrebnu brzinu. Te brzonoge bitange bi me ipak stigle da nisam na jednom mjestu propao u zemlju. Nestao sam pred njihovim očima i ostavili su me na miru.“ „Čudnovato! Ako su jurili za vama, morali su i oni stići do onoga mjesta na kojemu ste propali.“ „Da, samo što sam ja izveo dvostruki zaokret. Stigao sam, naime, do izbočine stijene, obišao je kako bih se sakrio ispred očiju Indijanaca, pa sam onda ponovo zaokrenuo oko drugog ugla, gdje je pod mojim nogama odjednom nestalo tla pa sam pao u ponor.“ „Slušao sam da se stijene ondje sastoje od vapnenca. Poznato je da se u takvom tlu često nalaze spilje.“ „Nije bila to nikakva spilja, već okno koje se koso spuštalo dolje u zemlju.“ „Jeste li ga pregledali?“ „Nisam uspio jer je bilo mračno, a uza se nisam imao svjetla. Počeo sam se spuštati dolje, samo ne daleko, jer mi se učinilo opasnim da produžim. Iza toga sam se počeo penjati gore, nogu pred nogu, pipajući oprezno prije no što bih stao. To je bilo veoma pametno, jer bih se inače survao u dubinu, budući da sam bio blizu provalije.“ Kod tih riječi sjetio sam se spilje o kojoj mi je govorio Player. Pristup u nju bio je s gornje strane, a završavala se straga uz ponor. Zbog toga sam ga upitao: „Možete li mi tačno opisati mjesto na kojemu ste propali?“ „Ja vam mogu opisati čitav Almaden.“ „To mi je drago. Zar ste imali vremena da se posvetite i okolini, iako ste morali paziti da vas nitko ne vidi?“ „Odvažio sam se radi Judite. Ona je bila jedina koju nisu vezali i koja nije morala s ostalima da pođe dolje u okno. Upravo kada su me oslobodili spona i kada je trebalo da nestanem dolje, izrugivala mi se i govorila da ću dolje morati da kopam živu, dok će ona gore preuzeti na sebe dužnost domaćice gospodara rudnika. To mi je dalo povoda da budem odvažan, a bijes me je nadahnuo snagom da se izvučem kako bih iza toga pošao u potragu za njom.“
328 „Kako ste se izvukli iz one rupe?“ „Počeo sam slagati kamenje jedno na drugo.“ „Jeste li našli Juditu?“ „Nisam uspio pronaći njezino mjesto boravka jer sam se samo noću mogao kretati. Jedanput sam je ipak susreo. Najprije se prestrašila, a zatim postala ljubaznija. Obećala mi je da će mi pokazati svoj stan, samo je najprije bilo potrebno da vidi da li Melton spava dubokim snom, jer me ne smije vidjeti.“ „I vi ste joj povjerovali?“ „Da. Međutim, kada je otišla, počeo sam sumnjati. Napustio sam mjesto na kojemu je trebalo da je sačekam te sam se sakrio negdje u blizini. Ona se nije vratila, ali zato je došao Melton sa oba Wellera, kao i nekoliko Indijanaca koji su me morali uhvatiti.“ „Znači da vas je izdala vaša obožavana. Kako čovjek, kao što ste vi, još može da goji ljubav prema takvom stvorenju? Koliko ste se dugo koristili vašim skrovištem?“ „Do prije dva dana, jer me je tada otjerala glad, te sam krenuo istim putem kojim smo i došli. Htio sam, ukoliko me posluži sreća, da stignem do nastanjenog kraja, odande da dovedem pomoć i da spasim svoje jadne drugove. Međutim, sada ste vi ovdje. To je bolje.“ „Čime ste se hranili?“ „Biljkama koje ondje rastu. U mom skrovištu bilo je nešto malo vode i ja sam je lizao sa stijena.“ „Strašno! Zar niste mogli ustrijeliti kakvu divljač?“ „Nisam imao ni jednog metka. Kada sam poput životinje obrstio svaku vlat, bio sam prisiljen da krenem.“ „Zar vas nitko nije zaustavio?“ „Nije.“ „Znači da Indijanci nisu opkolili kraj?“ „To nije bilo dok sam tamo boravio, ali sam čuo i vidio da su stalno tragali za mnom. Morao sam čitav jedan dan da se probijam kroz pustinju dok nisam ponovo naišao na travu i stabla. Tu sam susreo jednog jedinog Indijanca, koji je svakako htio da ode u Almaden, međutim, on se nije usudio da mi se približi jer je bio naoružan samo
329 strijelom i lukom, dok je u mene vidio pušku. Kada je stigao u Almaden, sigurno je rekao da me je vidio, pa su oba Wellera brže-bolje pojurili na konjima za mnom. Sve ostalo i sami znate.“ „Da, znam. Ukoliko još budem želio nešto da saznam, to ćete. mi lako i kasnije reći. Da niste možda i suviše iscrpljeni?“ Iako je sporo i isprekidano govorio, ostao je uporan: „Ako budem tiho govorio, još ću i više izdržati. Glava mi je kao u bivola i ubrzo ću preboljeti udarac.“ „Da, Wellerovi nisu imali pojma da vam je glava tako čvrsta, pa su vas smatrali mrtvim. A sada vas molim da se dobro prisjetite Almadena i vašeg tamošnjeg skrovišta, kako biste mi mogli sve tačno opisati.“ „Išli smo pustim talasastim zemljištem koje je bilo tako veliko da je trebalo čitav dan putovanja. Iza njega se tlo naglo spušta i prelazi u ogromnu okruglu udubinu, gdje je ranije vjerojatno bilo nekakvo jezero. U sredini jezera nalazilo se veliko stjenovito ostrvo, koje danas zapravo predstavlja Almaden i liči ogromnom kamenitom četverokutu. Do njega se može doći sa dvije strane. Gore na samom vrhu, zapravo u sredini vidi se zgrada od neobrađenog kamena, koja se sastoji samo od četiri zida i krova. U toj se kući nalazi ulaz u okno.“ „Sa kojih strana vodi prilaz gore?“ „Sa sjevera i juga. Istočna strana se diže okomito, dok se sa zapadne čovjek može popeti do izvjesne visine, a tamo se nalazilo i moje skrovište.“ „Kako ću najlakše moći pronaći to mjesto?“ „Na sredini zapadne strane leži ogromna stijena, koja se vjerojatno još davno otkinula od gornjeg ruba i survala dolje, pa se zadržala uz ovu stranu brda. Lijevi kraj stijene priljubljen je uz sami kamen, dok desni ima zraka i čini široki otvor koji je napunjen sitnim kamenjem. Lijevo od stijene nalazi se brdo, kao da je svo isprano, i vjerojatno je odozgo nekada padala voda. Korito, koje je voda izdubla, vijuga čas na jednu, čas na drugu stranu, pa sam i ja, kada su me gonili, jurio oko tih uglova i iznenada propao u zemlju. Nećete zalutati.“ „Znači da se moram penjati lijevo od stijene i držati se nekadanjeg korita rijeke. Zar nije tako?“
330 „Da. To se mjesto još izdaleka vidi. Ja sam propao kod trećeg zavoja. „Rupa nije sasvim otvorena. Prije no što sam napustio to mjesto, pokrio sam otvor kamenjem, ali oko Olda Shatterhanda smjesta će ga uočiti.“ „Da li je izidan hodnik ili okno u kome ste sa nalazili?“ „Da, na onom mjestu gdje sam propao. To sam uspio da vidim jer je kroz otvor dopiralo svjetlo. Da li se ti zidovi nalaze i dublje, ne mogu vam reći.“ „Što se toga tiče, dosta znam, jedino bih vas htio još nešto upitati: po vašem pričanju vidim da je draga Judita na slobodi. Gdje li se nalazi njezin otac, taj nekadanji zajmodavac i trgovac duhanskim proizvodima?“ „Zarobljen u oknu, kao i svi ostali.“ „Zar se Judita nije zauzela za svog oca?“ “Nemojte mi zamjeriti: ona je doduše veoma dražesna, ali po duši pravo čudovište. Ako mi ikada bude pala šaka, znajte da neću biti nježan.“ Na to me je Herkules sav zabrinut upitao: „Valjda joj nećete nanijeti bilo kakvo zlo?“ „Što se toga tiče, bit ću iskren: da nije u pitanju žena, batine joj ne bi ginule.“ „Za ime božje, ne govorite tako! Dobro vas poznam i ni časka ne sumnjam da će ona zajedno sa Meltonom pasti u vaše ruke. Kakve li bijede ako biste je batinali! Sjetite se da mi je bila vjerenica!“ „Koja vas je sramotno izdala i napustila! Ovakva vrsta sramote joj ne bi mogla naškoditi i vjerojatno bi to više koristilo od vašeg obožavanja. Vašem srcu je zadan bolniji udarac nego što ste ga dobili u glavu. Vi ste dvostruki bolesnik i čovjek bi vas morao trostruko žaliti. Da bi vas umirio, obećavam vam da neću vašeg anđela dati batinati.“ „Vi ne znate šta je to ljubav prema jednoj ženi!“ „Čujte, dragi prijatelju i nesretni ljubavnice! Čovjek, kojemu je na glavi izrasla takva oteklina, morao bi zapravo da govori o zavoju i prascima, a ne o ljubavi prema ženi. Do sada sam ja samo osjećao
331 ljubav prema majci. Možda ću jednom upoznati i ljubav prema nekoj drugoj ženi. U svakom slučaju, ta žena neće ni u čemu ličiti vašoj Juditi. Vašem srcu želim temeljito ozdravljenje, kao što i Winnetou želi da izliječi vašu ranjenu glavu.“ Taj fizički tako jaki čovjek, ali po duši slabić, doveo me je do bijesa. Napustio sam ga i pošao do Playera kako bi saznao jesam li tačno pogodio da je to ona spilja o kojoj je govorio. Vidio je da sam razgovarao sa Herkulesom i upitao me: „Taj vam je čovjek vjerojatno pričao o Almadenu. Čudi me da mu je uspjelo odande pobjeći. Kako je to bilo moguće?“ Nisam smatrao potrebnim da ga o tome obavijestim, te ga zaobilazno upitah: „Zar vam se čini toliko teškim da se odande pobjegne?“ „Čak i nemogućim, ako se čovjek nalazi dolje u oknu.“ „Da li je to jedini prilaz u rudnik? Zar ne postoji kakvo okno koje vodi na površinu?“ „Ne. Postrojenje je staro i izgleda da su ga podigli španski osvajači. Ako je možda tada postojao kakav hodnik, mora da je već odavno zatrpan.“ Kada sam ga zamolio da mi opiše Almaden, on je to spremno učinio i opisao ga tačno onako kao i Herkules. Na kraju me je upitao: „Čemu služi opisivanje? Čuo sam da ćete vi otići naprijed kao izvidnik. Vi ćete me svakako sa sobom povesti kao vodiča, a ja ću vam onda moći pokazati“ bolje no što vam to mogu opisati.“ „Ne želim da vas uznemirujem, Jer mi nije potreban vodič.“ „Ne? Vaš put je veoma opasan, pogotovo što još nikada ondje niste bili. „Lako biste mogli pasti u ruke vaših protivnika!“ „Zbog mene ne morate biti zabrinuti! Ja sam već u životu i opasnije puteve sretno prebrodio, pa ako vas Melton zajedno sa mnom uhvati, osjetili biste kako je teško pobjeći iz Almadena. Ono što mi je potrebno, to i znam. Ali, ako želite još nešto da mi pomognete, tada bih vas zamolio da mi opišete položaj spilje.“
332 „Da, spilja! Vi ćete stići do Almadena sa zapada. Pred vama će se ukazati strmi kameniti zid. Sasvim dolje, gotovo na sredini, nalazi se ogromna stijena, koja se survala i zadržala na tom mjestu. Desno od nje, to jest između stijene i stjenovitog zida, nekada je bio prazan prostor, koji se vremenom napunio sitnim kamenjem. Popnite se uz to kamenje i u pozadini uklonite gornji sloj, pa će se pred vama pokazati ulaz u spilju.“ „Da li je ona prazna?“ „Sasvim, ako se ne uzme u obzir voda koja se nalazi u bočnoj spilji. Možda će vam ta spilja dobro poslužiti. Da li je to bilo jedino i posljednje što ste htjeli znati?“ „Da.“ „Ja sam mislio da vam je mnogo stalo do toga da saznate gdje Melton stanuje.“ “Svakako, no ja sam naumio da to sam ispitam.“ „U to ne vjerujte! Mjesto je toliko skriveno da ga čak ni najoštrije oko ne može uočiti. Nije to nikakva kuća, već skrovište, privremeno boravište, jer Melton namjerava da sebi tek kasnije izgradi kuću. Ono je smješteno kao gnijezdo lastavice, samo što nije podignuto prema vanjskoj, već prema unutarnjoj strani, i visi uza zid tako da se odozdo do njega ne može doći.“ „Sada znam!“ rekao sam. „Visi uz istočnu stranu stijene.“ „Kako? Vi to već znate?“ upitao je sav iznenađen. „Tko vam je to odao?“ „Vi. Vi ste rekli da visi uza zid stijene i da se odozdo do njega ne može doći. Ostalo nije bilo teško pogoditi. Ako se do stana odozdo ne može doći, tada mora da je smješten uz onaj zid uz koji se ne može nitko popeti. Sa sjevera i juga ima prilaza, znači da te strane ne dolaze u obzir. Na zapadnoj strani leži vaša spilja, čije postojanje ne biste mogli sakriti pred Meltonom, ako bi se njegovo skrovište nalazilo iznad nje, jer bi vas vidio kako dolazite i odlazite. Znači da je još jedino istočna strana ostala. Mora da on tamo stanuje.“ „Tako je, masteru, sada sam uvjeren da je čovjeku potrebno samo da vam kaže „A“, pa da iz toga složite čitavu abecedu.“
333 „Tako strašno baš nije, no nevolja me je često prisiljavala da oštro razmišljam, pa to onda čovjeku vremenom prelazi u naviku. I u ovom slučaju neprilika je najbolji učitelj.“ „Vidjet ćemo hoće li se pokazati najboljom. Hoćete li u ovom slučaju moći pogoditi koji od puteva vodi do Meltonovog skrovišta a da vam prethodno o tome ne kažem ništa?“ „Meni je potrebno samo da odem tamo i dobro da ispitam spilju u brdu.“ „Vi nećete ništa primijetiti.“ „Hoću! Na primjer, postoji li u spilji bilo kakva vidna ili skrovita udubina. Nadalje bih ispitao od čega je sastavljeno tlo, da li je iz čistog, golog kamena, ili ne.“ „I to od onog krša koji je izbačen iz okna i svuda unaokolo razasut! Ali zbog tako jednostavne okolnosti nećete se moći nikako domisliti kako se dolazi do Meltonovog skrovišta.“ Nije važno kako ćete to nazvati: kao moj zaključak ili nagađanje. To je jedno te isto. Meni je put poznat.“ „Pravite me sve više radoznalim. Hoćete li mi reći što ste naslutili?“ „A zašto ne bih? Za vas nije nikakva tajna ako čovjek ode samo malo dublje u okno pa stigne do stana o kojemu govorimo.“ „Nebesa, poznato mu je!“ uzviknuo je Player, i to tako glasno da je pobudio pažnju svih prisutnih. „Kako li je samo moguće — pogotovu što niste imali nikakvog drugog izvora osim moje izjave?“ „I to sam lako pogodio kao i ono maloprije. Sami ste rekli da se do skrovišta ne može doći odozdo, znači da se prilaz mora tražiti s gornje strane. Kako skrovište nije vidljivo, znači da ne može ni ležati sasvim gore u blizini stjenovitog ruba, jer bi se inače otkrilo ako mi netko pogledao odozgo. Znači da se mora tražiti dublje. Zbog ovoga, kao i prijašnjeg razloga, došao sam do zaključka da do njega ne vodi nikakav otvoren put na vrhu, već da leži ispod površine stijene. Ako je negdje u dubini, mora bezuslovno da postoji i prilaz kojim se može čovjek spustiti dolje. Međutim, tamo gore nema otvora, ili bilo kakve otvorene ili skrivene udubine, osim okna, i zbog toga mogu sa
334 sigurnošću pretpostaviti da dotični put počinje dolje u oknu. Znate li možda kako su razmješteni Indijanci?“ „Ne. Ali bih vam mogao pokazati mjesto gdje mislim da su smjestili konje.“ „Za to ćemo imati vremena i kasnije. Stari Weller je najavio naš dolazak, pa je najvjerojatnije da je većina Crvenokožaca upućena na zapadnu stranu Almadena i da su odande prema nama poslali izvidnicu. Da li je zgrada s ulazom u okno, kao i sam otvor, pod stražom?“ „Da. Dva su Indijanca stalno na straži kako bi osujetili bijeg bilo kojeg radnika, makar da je to zapravo i nemoguće učiniti.“ Time je bio okončan razgovor s Playerom. Sa Winnetouom nije bilo potrebno da se dogovaram. Apač me je samo upitao kada ću krenuti. „Još prije svanuća“, odgovorio sam. „Moram ići zaobilaznim putem. Yume nas očekuju sa zapada Zbog toga ćemo mi stići onamo sa juga, gdje neće toliko paziti. Ja se i unatoč zaobilaženju nadam da ćemo onamo Stići prije noći.“ „Moj brat Shatterhand je rekao ,mi‘. Zar neće sam odjahati?“ „Ne. Potrebno je da imam pratioca koji će paziti na konje i oružje u slučaju da ih moram negdje ostaviti.“ „Na konje? Zar će moj brat jahati i unatoč tome što tamo nema trave?“ „U našim kolima ima dovoljno riže i kukuruza. Ponijet ćemo sa sobom jednu vreću.“ „A tko će biti pratilac?“ „Mladi brat Tamanitelja Yuma. Znam da nam neće biti lako, ali sam uvjeren da će se i te kako truditi da mi dokaže koliko cijeni moje povjerenje.“ „Winnetouu je poznata dobra namjera njegova brata, koji želi da mladi Mimbrenjo također brzo stekne ime kao i njegov brat, koji je, zahvaljujući Old Shatterhandu, tako brzo postao ratnikom.“
335 To je doista i bila moja namjera. Dakako, bilo je smjelo povesti neiskusnog dječaka na tako opasan put, ali ja sam u njega imao isto toliko povjerenja kao i u bilo kojeg starijeg Mimbrenjo ratnika. Uveče smo sve pripremili što nam je potrebno i bili spremni za polazak još prije svitanja. Bio sam iznenađen kada mi je Winnetou prišao i rekao: „Može se dogoditi da će moja braća biti prisiljena da razviju veliku brzinu. Konj mladog Mimbrenjosa u tom slučaju nikako ne pristaje uz Old Shatterhandova ždrijepca. Neka za taj put uzme moga.“ To što je Apač svog dragocjenog konja povjerio drugome, i uz to još dječaku, bio je siguran znak da je bio veoma sklon malom Mimbrenjosu. Ne bi bilo zgodno odbiti tu velikodušnu ponudu te smo obojica na izvrsnim konjima pojahali najprije prema jugu, u susret svježem jutru. - KRAJ PRVOG DIJELA -