Djavo i Iskariot I - Karl May.docx

51 Izveo sam to takvom brzinom da sam i unatoč zaobilasku stigao prije Mormona, jer sam tek sada začuo njegove korake. Prošao je tako blizu mene da sam ga jasno mogao razabrati. Strahovao sam da će me otkriti. Iza toga je stao i pucnuo jezikom. U isti čas sam začuo isti znak koji je dolazio iz grmlja. Odande se pojavila prilika koju nisam mogao razabrati. Čovjek iz grma upita na engleskom jeziku: „Brate Meltone, jesi li ti?“ „Yes“, odgovorio je. „A ti?“ „Ali right! Dođi bliže! Sve je u redu.“ „Jesi li sam?“ „Nisam, tu je i poglavica. Po tome možeš vidjeti da sam sve pripremio. Sve ide kako treba.“ „Znači da te je našao tvoj sin?“ „Da. Uđi u grmlje! Moramo biti na oprezu jer se Old Shatterhand nalazi kod tebe, u što naprosto ne mogu da vjerujem.“ „On je. Mogu se zakleti, jer ...“ Dalje nisam mogao ništa čuti jer je bio prišao onom drugom, te obojica nestadoše u grmlju. Šta sada da učinim? Da prisluškujem? Lako je reći, no teško je izvesti, kao što sam se ubrzo osvjedočio. Grmlje nije bilo ni široko, a ni gusto. Na nebu se upravo pojavio mjesečev srp. Ustanovio sam da ima jedva deset do dvanaest grmova i nisam znao iza kojega treba tražiti onu trojicu. Mogli su me lako vidjeti, čak da sam i u tamnom odijelu bio. No kako je moje odijelo svijetle boje, bila bi prava ludost da se prišuljam. Uradio sam ono što sam smatrao najpametnijim: otpuzao sam ponovo natrag i na dovoljnoj udaljenosti ustao i vratio se u logor. Svi su spavali i nitko nije primijetio moje odsustvo. Umotao sam se ponovo u ćebe i počeo razmišljati o onome što sam vidio i čuo. Tko je bila ona osoba s kojom je Melton razgovarao? Odgovor nije bilo teško naći. Obojica su se oslovili sa „brate“. To se nije moglo odnositi na Tomasa Meltona jer je on bio van granica. Dakle, taj stranac je također bio Mormon. Tim vjerojatnije je to bilo jer se nije služio španskim jezikom, koji je ovdje uobičajen, već engleskim. Osim toga, Melton ga je upitao „da li ga je njegov sin našao“. Ovo se u svakom

52 slučaju odnosilo na Wellera, čuvara kabina na brodu. Dok sam ih prisluškivao pod šatorom, Weller je napomenuo da mu je otac već odavno krenuo k Indijancima. A eto, sada nekakav poglavica Indijanaca u grmlju. Današnji susret je u svakom slučaju već ranije bio zakazan i utvrđen. Mladi Weller je nakon našeg iskrcavanja sa broda potražio oca da mu javi da su iseljenici na putu i da se mora uputiti na dogovoreno mjesto. Kako je bio sam, mogao je brže putovati od nas, i bio sam siguran da su se sada tamo našli na okupu Weller, Melton i poglavica Indijanaca. Možda je i mladi Weller medu njima, a vjerojatno su i neki drugi Indijanci prisutni, a ne samo poglavica. Dobro sam postupio što se nisam izlagao opasnosti da budem otkriven. A sada jedno važno pitanje: iz kojega je plemena Indijanac? Poznavalac tadašnjih prilika u Meksiku, a prije svega u pokrajini Sonore, znao je da je bilo mnogo plemena. Bilo je ondje: Opata, Pirha, Sobaipurija, Tarahumara, Cahuencha, Papagoa, Yuma, Tepehuana, Cahita, Cora, Colatlana, Yaquija, Upanguaima i Guaima-Indijanaca, koji su većim dijelom u divljim skupinama švrljali po Sonori i duž državne granice. Ovo su samo najistaknutija plemena. Ona manje važna nisam ni spomenuo. Poglavicu nisam uspio vidjeti, a još manje čuo govoriti. Zato nisam mogao zaključiti kojemu plemenu pripada. To bi mi ipak bilo od velike koristi kada bih saznao. Još važnije od toga bilo je što sam mogao saznati svrhu današnjeg sastanka. Nije bilo dvojbe da se radilo o iseljenicima. Ali nešto podrobnije nisam još bio u stanju da smislim, iako sam mnogo razmišljao ne propustivši ni najmanju sitnicu. Bio sam grozničavo uzbuđen i morao sam se suzdržavati kako bih ostao miran, a pogotovo što se Mormon vratio tek nakon dva sata i onda legao spavati. Ja naravno nisam imao mira. Nisam mogao spavati. Nad nama je lebdjela opasnost a da nisam znao kakve je vrste i kada će nastupiti. To mi je san oduzelo. Nad nama? U svakom slučaju za sada jedino nad iseljenicima. No, ja sam odlučio da se zauzmem za njih, za stvar iseljenika, i zato sam i smatrao da se sve to odnosi i na mene. Izdržat ću pored ugroženih dotle dok se sve to ne okonča.

53 Kao oprezan čovjek, pitao sam samoga sebe jesam li dorastao opasnosti kojoj se moram sam suprotstaviti, budući da nikome o tome ne smijem govoriti. Smjelosti sam imao, samo da li sam bio dovoljno odgovoran? Ako im uspije da me onesposobe, tada su iseljenici izgubljeni. Morao sam za sada voditi računa o vlastitoj sigurnosti i da zatražim pomoć. Samo kako? Možda bi bilo preporučljivo da obavijestim vlasti u Uresu. A tko bi to mogao izvesti? Jasno, ja. A kada? Čim prije, znači: sutra ujutro. No kako o tome nitko ne bi smio znati, pogotovo ne Mormon, morao sam voditi računa o tome kako da se izvučem iz naše karavane pa da ne bude sumnjivo. Kako bi se to dalo izvesti? Da upitam koga? U tom bih slučaju morao reći i kuda ću. Da se potajice udaljim? To bi tek pobudilo sumnju koju ne želim da izazovem. Razmišljajući o tome, sjetio sam se Herkulesovih riječi kako u životu nikada neću biti dobar jahač. Da, upravo će mi to omogućiti da izvedem plan. Moram udesiti da mi konj pobjegne. Ta me je sretna misao umirila, pa sam konačno zaspao i probudio se kada su već ostali vršili pripreme za polazak. — Mormon ih je gonio da se požure, a ja sam pogodio uzrok. Njegov trag, koji je sinoć ostavljao u pijesku, bio je vidljiv sve do grmlja. Bojao se da ću u pijesku prepoznati otiske njegovih nogu i da ću ih slijediti, pogotovu zato što je u meni ipak prepoznao Olda Shatterhanda. Znao je da ću pronaći ne samo njegove već i onih s kojima je noćas pregovarao. Da ovo izbjegne, gonio je na polazak. On nije ni slutio da sam i ja bio zabrinut, jer su otisci mojih nogu bili također veoma vidljivi. Nije moguće da ih nije primijetio. Vjerojatno je pomislio da su tragovi jednoga od njegovih saveznika koji se došuljao do logora, ali to kasnije u pregovorima nije spomenuo. Dok sam sedlao svoga konja, stavio sam između kože i sedla nekoliko oštrih zrna pijeska i dobro zategnuo kolan. Šta jao sam u stremenu i trudio se da budem što lakši, kako životinja ne bi odmah u početku osjećala bol. Ali kada sam nakon izvjesnog vremena čvrsto sjeo, životinja je počela osjećati zrnca pijeska i uzjogunila se. Trudio sam se naizgled da je umirim, no uzalud. Htjela me je zbaciti, a ja se počeh ponovo pretvarati kao da me je stajalo najvećeg napora da se

54 zadržim u sedlu. Konj se na kraju toliko uzjogunio da je na sebe svratio pozornost svih, pa i Mormona. „Šta je toj životinji?“ upitao je Herkules, koji je i sada jahao kraj mene. „Šta ja znam! Hoće da me zbaci. To, i ništa drugo.“ „Pritegnite uzde i bocnite ga mamuzama da osjeti vašu volju! Nije ni čudo što više ne želi da zna za vas. Dobar konj želi da ima i dobrog jahača. A vi ste — oho — halo — kuda?“ Poslušao sam njegov savjet i pritegao uzde i bocnuo ga mamuzama. Šta o se propinjati, najprije prednjim, pa zatim zadnjim, pa na sve četiri, skočio lijevo, pa desno, a da me nije zbacio. Izvadio sam noge iz stremena, povukao se natrag, prilegao na, konja kako bih mu rukama mogao obuhvatiti vrat, no zbaciti se nisam dao. Svi su se smijali, a taj jasan i gromoglasan smijeh uzbudio je još više moga konja koji je odjednom pojurio u galopu ravno preko poljane. Što je ta jurnjava imala pravac prema jugozapadu, bila je moja zasluga, međutim, izgledalo je kao da je to puka slučajnost. Osvrnuvši se primijetio sam da su neki krenuli za mnom, ali ubrzo su odustali i vratili se. Herkules je najduže jahao. Bio je zabrinut zbog mene, ali me ipak nije mogao sustići. Nakon deset minuta nije ga više bilo na vidiku i ja sam sjahao da uklonim zrnca pijeska, kako se životinja više ne bi mučila. Produžio sam dalje prema jugozapadu gdje sam se nadao da ću pronaći grad. Dva su me razloga gonila onamo: najprije sam htio da obavijestim policiju o iseljenicima, a osim toga morao sam kupiti drugo odijelo. Ovo na meni bilo je od tako bezvrijednog materijala i tako prozirno da bi se kod prvog većeg napora raspalo na meni. Osim toga smetala mi je i svijetla boja odijela. To sam sinoć osjetio. Kupio sam ga u Guaymasu samo zato što nije bilo drugog za moju veličinu i što sam naumio da kod Mormona ostavim dojam ubogog đavola. Sada znam da me je prozreo pa nisam morao i dalje da idem obučen kao neka skitnica. Još sam jučer naslućivao da smo rijeku prešli nekoliko milja sjeverno od Uresa, a sada se uvjerih da je to bilo tačno. Nije prošao niti sat, a cijeli se kraj potpuno promijenio. Što sam se više približavao gradu, to je bilo življe. Nailazio sam na posjede, na dobre puteve.

55 Poslije sam jahao između vrtova i najzad stigao u grad koji je na mene ostavljao bolji utisak nego što sam ga ja ostavljao na prolaznike. Primijetio sam da me stanovnici ne gledaju baš lijepo. Kod jednoga sam se raspitivao za časa de Ayuntamiento. Stigavši pred nju, sjahao sam, privezao konja, ušao i upitao jednog besposlenog stražara za Alcalde del distrito. Čovjek me je uputio u dvorište gdje sam ugledao vrata čiji mi je natpis kazivao da se iza njih nalazi radna soba najvišeg službenika okruga. Zakucao sam, čuo odgovor, ušao unutra i smjesta se duboko naklonio jer sam se našao pred jednom damom. Čitava prostorija nije odavala dojam ureda. Zidovi su bili bijelo okrečeni. Pod je bio od nabijene zemlje, u koji su bila zabijena četiri kolca premazana bojama države, to jest bijelo, crveno i zeleno, a na njima su bile pričvršćene dvije mreže — ležaljke. U prednjoj je ležala mlada žena, pušeći cigaretu u ne baš sasvim bijeloj jutarnjoj odjeći. Njezina još nedotjerana kosa je vjerojatno još i jučer bila u istom stanju. Iznad nje je čučao papagaj, sputan lancem, koji me je dočekao bijesnim kriještanjem. Tek sam kasnije primijetio da i ona druga mreža nije bila prazna. Dakle, naklonio sam se duboko i uljudno upitao da li mi se dozvoljava da govorim sa Alcalde del distrito. Dama me je odmjerila oštrini pogledom, odmahnula rukom kao da me tjera i okrenula svoju glavicu a da mi nije ni odgovorila. No zato je papagaj zakriještao, razvalio kukasti kljun i dobacio mi: „Eres ratero!“ Ovaj pozdrav u prijevodu glasi: „Ti si mangup!“ Dama je pogladila pticu u znak odobravanja, a ja ponovih svoje pitanje prijašnjom ljubaznošću. „Eres ratero!“ vikao je papagaj, dok je dama ustrajala u svojoj šutnji. Iznova sam ponovio pitanje. „Eres ratero, ratero, ratero!“ grdio je taj pernati gad, na što je dama rukom pokazala prema vratima, što je trebalo da znači da se udaljim, kako bi se oslobodili moga društva. Umjesto da odem, prislonio sam polako svoje puške uza zid, provirio kroz vrata napolje i ugledao stražara koji me je, uputio ovamo. Kako je gledao na drugu stranu, stavio sam prst u usta i~ snažno zazviždao. Papagaj također zazviždi, dama zakriješti, tačno

56 kao i papagaj, i u to se stražar okrenu prema meni. Dao sam mu znak da pride i upitao ga: „Zar se stvarno ovdje nalazi ured Alcalde del distrito?“ „Da, senjor“, odgovorio je. „Gdje je?“ „Pa tu u sobi!“ „Ja ga ne vidim, a senjora mi ne želi odgovoriti.“ „Ja vam tu ništa ne mogu pomoći.“ Držeći se dostojanstveno, otišao je dalje. I opet sam se obratio dami i ponovio svoje pitanje, ali sada malo oštrijim glasom. Na to se, ustremila, prostrijelila me svojini tamnim očima, obrecnula se na mene: „Napolje, smjesta, inače ću vas dati zatvoriti! U kakvom ste odijelu došli! Po vama se vidi da nećete biti u stanju da platite uredske troškove.“ Papagaj je mahao krilima, kljunom kljucnuo prema meni i zakriještao: „Eres ratero, eres ratero!“ Međutim, ja sam hladnokrvno izvukao svoju kesu iz džepa, izvadio nekoliko zlatnika i ne govoreći ništa počeo da ih prebrojavam i premještam iz jedne ruke u drugu. Papagaj me je smjesta počeo oponašati, kao i zvuk zlatnika, a dama se okrenula prema drugoj mreži i sladunjavim glasom rekla čovjeku koji je u njoj ležao: „Diži se, dragane moj! Ovdje je nekakav caballero koji hitno želi da razgovara s tobom. Savit ću mu jednu cigaretu.“ Pod papagajevim sjedalom nalazila se kutijica sa duhanom i cigaret papirom. Prinijela je jedan listić ustima da ga ovlaži te stavila na njega duhana. Zamotala je cigaretu, pripalila je na svom opušku i pružila zamamnim osmijehom. Hm! Ovlažila! A tek prstići, koji su bili toliko sivi da je čovjek mogao pomisliti kao da ima rukavice na rukama! A tek mjesto na kojem se duhan nalazio: ravno pod papagajem! Ukratko, cigaretu sam doduše primio i naklonio se, ali ustima je nisam prinio. U to sam primijetio kako se nešto miče u pozadini, što je privuklo moju pažnju. Druga mreža počela se njihati i iz nje se izvlačila —

57 namjerno sam rekao: izvlačila — beskrajno duga i zastrašujući mršava prilika, koja je nečujnim, gotovo stravičnim koracima išla prema meni i dubokim, šupljim glasom upitala: „Koliko ste spremni da platite, senjor?“ „Platit ću onoliko koliko bude vrijedio vaš odgovor“, odgovorio sam. Dugonja se obratio svojoj mladoj ženi i razvukavši lice — što je vjerojatno trebalo da bude ljubazan smiješak — upita: „Jesi li čula, golubice moja? Platit će prema vrijednosti. Budući da je moja svaka riječ i te kako skupocjena, zamolio bih te da zamotaš senjoru još jednu cigaretu.“ Ona ga posluša s očitim zadovoljstvom. I ovu drugu cigaretu nisam popušio, već držao medu prstima dok nije sasvim izgorjela. Taj muž — junačina mi reče: „A sada mi mirno iznesite vaše želje, senjor! Stojite sada pred vašim najboljim prijateljem.“ I papagaj je sada promijenio svoj glas i počeo blaženo da mrmolji. Izgleda da sam se suočio sa dva najplemenitija stvora i sa najodanijim papagajem. Ja sam se počeo raspitivati: „Da li vam je poznato ime Timoteo Pruchillo, senjor?“ „Nije. Da nije možda tebi, golubice?“ „Nije“, odgovorila je golubica. „Tragam za hacijendom del Arroyo, koja navodno ne leži daleko od Uresa. Možda mi možete dati neka obavještenja?“ „Ne mogu. A ti, golubice?“ „Ni ja“, oponašala ga je golubica. „Timoteo Pruchillo je preko svojih ljudi doveo iseljenike, koji bi tobože imali da rade na njegovoj hacijendi. Tko je nadležan da zaštiti te ljude u slučaju da mu namjere nisu poštene?“ „Ja ne, senjor.“ „A tko onda?“ upitao sam začuđeno. „Poslanstva ili konzulati one zemlje iz koje su došli.“ .“Postoji li u ovom gradu neki konzulat?“ „Ne.“

58 „Ako ovi ljudi ipak zapadnu u kakvu nevolju, tko će se za njih pobrinuti?“ „Ovdje im nitko ne bi mogao pomoći.“ „Ali senjor, pretpostavimo da su ljudi nezaštićeni i bez prava zato što se ovdje u ovom okrugu ne nalazi nijedan predstavnik njihove zemlje, to se onda pod ovakvim uvjetima mora očekivati da će ovdašnja vlast pozvati na odgovornost Meksikanca u slučaju da postupi nepošteno ili pak da uradi još i nešto gore.“ „Ne, senjor. Ništa me se ne tiče što se sa strancima dešava.“ „Šta biste vi poduzeli, senjor, kad bi jedan od stanovnika vašega okruga ubio stranog državljanina?“ „Ništa. Moji mi podanici ionako zadaju toliko briga da ja nemam vremena da se zabavljam pripadnicima stranih zemalja. Probleme inostranih osoba mi ne možemo rješavati. Tako se nešto od nas ne može zahtijevati. Imate li inače još kakvu želju, senjor?“ „Nemam, jer su vaši odgovori dali odgovor i na moja eventualno ostala pitanja.“ „Tada ću vas otpustiti čim isplatite protuvrijednost za obavještenja koja sam vam dao.“ „Da, čim isplatite“, dobaci senjora dražesnim glasićem, dok je papagaj oponašao zvuk novca. „Bit ću toliko slobodan da vam u tančine iznesem i objasnim vrijednost vaših obavještenja“, odvratio sam. „Budući da je skoro svaki vaš odgovor glasio ,ne', oni za mene ne predstavljaju ni trunka vrijednosti.“ „Kako? Šta ? Da možda time ne mislite reći kako mi nećete ništa platiti?“ „Svakako.“ Ustuknuo je dva koraka, odmjerio me bijesnim pogledom i zaprijetio: „Ja vas na to mogu prisiliti, senjor!“ „Ne možete! Ja sam stranac. Imam uza se jedino strani novac. Prema vašim riječima, ja od vas ne mogu očekivati da se pozabavite inostranim osobama i njihovim problemima, a tu spada onda i moj

59 novac koji je također inostranog porijekla. Ne želim da se ogriješim o vaše samopoštovanje, koje je običaj ovdje, i zato vam ne mogu ponuditi strani novac.“ Senjora odbaci cigaretu i ugrize se za usne. Papagaj je podigao krila i širom otvorio kljun. Senjor je ustuknuo još jedan korak i upitao: „Dakle, samo strani novac?“ „Da. Mogu vam pokloniti jedino ova dva domaća predmeta, a to su ove dvije cigarete koje ću sada odložiti u kutiju za duhan.“ Bacih cigarete u kutiju za duhan, dok je papagaj kljunom pokušavao da me uštine za ruku. „Znači, vi stvarno ne želite da platite?“ zagunđao je senjor. „Ne.“ Dohvatio sam puške i udaljio se. „Pravi škrtac, čovjek koji ne drži obećanja!“ zagrmeo je dugonja. „Stranac, nitko i ništa, skitnica!“ zavriskala je donna bijesno za mnom. „Eres ratero, eres ratero, ratero — ti si mangup, ti si mangup, mangup!“ čuo sam papagaja, dok sam žurnim koracima prelazio preko dvorišta kako bih što prije stigao na ulicu. Na izlazu je stajao stražar — čekao je na mene — pružio ruku i rekao: „Dajte mi nešto za obavještenja koja sam vam pružio! Plaća mi je malena, a moram da hranim ženu i četvoro djece.“ „Šta ja tu mogu. To se mene ne tiče“, odgovorio sam, odvezao svog konja, uzjahao i odjahao. Da sam bio samo malo bolje volje vjerovatno bi mu nešto i dao. Propale su sve moje nade u koje sam se najviše pouzdavao. U ovakvim je prilikama — do danas su se vjerojatno promijenile — najbolje da se čovjek drži one poslovice „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Ubuduće neću više računati na strane ljude i njihovu pomoć. Kada sam već dovoljno bio odmakao od gradske kuće, sjahao sam ispred jednog „hotela“, kako bih nešto prezalogajio i popio, dao nahraniti i napojiti konja, kao i da se raspitam za trgovinu gdje bih mogao sebi kupiti drugo odijelo. Jedna se nalazila u samoj blizini i u njoj sam kupio jedno dobro meksikansko odijelo koje je bilo kao

60 stvoreno za mene. Cijena je bila i odviše visoka. Ta kupovina je moju kesu skoro potpuno ispraznila. Zbog onoga što me je u dogledno vrijeme čekalo morao sam se dobro opskrbiti municijom. Kada sam i to obavio, bila je moja gotovina pri kraju, i koliko god sam tresao kesu i džep, nije se moglo ništa čuti. To me nije zabrinjavalo, jer ću vjerojatno prolaziti krajem U kojemu je novac izlišan, pa čak i opasan. U tim krajevima i pod takvim okolnostima bila je mnogo korisnija pouzdana puška u ruci nego puna kesa u džepu. Novo odijelo sam zamotao u ćebe i pričvrstio ga za sedlo iza sebe. Napustio sam grad — iako razočaran u svojini nadama — ipak obogaćen novim iskustvom. U gostionici sam se raspitivao za hacijendu del Arroyo i saznao da leži na jugu unutar šumovitih planina, uz jedan potok koji se ulijeva u malo jezero, i da treba čitav dan pa da čovjek na konju stigne onamo. Opisali su mi kraj i put s takvom tačnošću da nisam mogao zalutati. Ujedno sam doznao nešto pobliže o prilikama i osobinama vlasnika. Senjor Timoteo Pruchillo bio je poštenjaković i nekada je spadao medu najbogatije ljude provincije. Ali uslijed učestalih političkih nemira i prepada Indijanaca bio je mnogo propatio, te ga sada smatraju samo imućnim. Od mnogih velikih posjeda preostao mu je samo ovaj jedini, hacijenda del Arroyo. Osim toga bio je i vlasnik rudnika žive, no nisam uspio saznati gdje se nalazi. Znali su jedino da leži negdje daleko, daleko iza hacijende, u neplodnom kraju, i da je nekada važio kao bogato nalazište, ali uslijed pomanjkanja radnika i lutanja divljih Indijanaca ostao je napušten. O mome putu — koji sam danas prevalio — nemam šta da kažem. Bio sam sam i prolazio monotonim krajem. Prenoćio sam u dolini okruženoj golim stijenama. Međutim, u dolini je bilo ipak dovoljno trave da mi se konj do sita najede. Na putu od Uresa pa sve do doline nisam susreo nijednog čovjeka. Međutim, slijedećeg dopodneva sreo sam nekoga, što mi je u ovim okolnostima bilo veoma važno: susret pri kojem je, na žalost, morala da poteče krv. Jahao sam kroz dugačku, uzanu dolinu, koja se vijugavo dizala gore u planinu. To su bili ogranci većih planina u kojima je trebalo da pronađem hacijendu. Bile su stjenovite i čudnih oblika. Rijetko sam nailazio na neko zakržljalo stablo ili grm, koji je jedino stršio iz

61 pukotina stijena, jer je samo u pukotinama bilo vlage za životarenje. Sve me je to mnogo podsjećalo na doživljaje u Bad Landsu, na borbe sa Siouxima, sa kojima sam se ondje često sukobljavao. U ušima mi je još i dan danas ostao njihov jetki ratni zov i zvuči njihovih pušaka. Tu, zar je to samo sjećanje ili pak stvarnost? Pao je pucanj. Zaustavio sam konja i osluškivao. Bila je stvarnost, jer su pala još dva, pa i treći hitac, i to u dolini iza slijedećeg zavoja. Potjerao sam svoga konja. Opreza radi zaustavio sam se kod zavoja. Htio sam da znam s kime imam posla. Sjahao sam, ostavio konja i pješice pošao prema uglu stijene kako bih mogao da pogledam na drugu stranu. Skinuo sam šešir, jer bi me njegov široki obod mogao lako odati. Proturio sam glavu samo do očiju i ugledao s one strane široku dolinu. Ta dolina bila je povezana u pravom uglu sa bočnom gudurom. Dolje, u samoj sredini glavne doline, stajala su dva čovjeka i gledali gore prema stijeni koja je predstavljala ugao između glavne i bočne doline.. Bio je to jedan bijelac i jedan Indijanac. Obojica su u rukama držali puške. Upravo su ih podigli, gađali prema gore i odapeli. Hici su odjeknuli brzo jedan za drugim. U šta li su pucali? U blizini su stajala tri konja. Znači da su trojica bili. A gdje li je treći? Proturio sam malo više glavu i ugledao dolje, tik uz samu stijenu, još tri konja, koji su mi se učinili mrtvim jer se nisu micali. Iznad njih, možda na visini od dvadeset metara, i to na takvom mjestu do kojeg se može popeti samo iskusan penjač, zgurile su se tri prilike iza jedne stijene, koja ih je štitila od neprijateljskih metaka. Ove tri prilike zapravo su bile: jedna žena i dva dječaka. Možda bi više odgovarao izraz: mladići. Crte njihova lica nisam mogao tačno razabrati. Nisu bili naoružani puškama, već samo lukovima, i upućivali su svojim napadačima katkada po koju strijelu, samo što je ona uvijek imala prekratki domet. Muškarci protiv dječaka, protiv nenaoružane žene! Pfuj! Kakvi su to muškarci? Svakako nečasni ljudi! Istog sam se časa odlučio da priteknem dječacima u pomoć, jer mi je bilo jasno da im je život bio u pitanju. Vodeći računa da i sam ne upadnem u opasnost, morao sam napadače iznenaditi, i to u takvom momentu kada im ponestanu meci u puškama. Odjurio sam natrag do svog konja i uzjahao ga. Nakon što što sam izvukao obje puške iz vreće, pušku za medvjede prebacio sam

62 preko ramena, a brzometku uzeo u ruke i otkočio oba revolvera koja su mi visila o pasu. Sada sam čekao. Pao je hitac, odmah iza toga drugi. Moj konj je u trenu pojurio naprijed prema njima. Vidjeli su me kako dolazim i stali kao skamenjeni. Toliko ih je iznenadila moja neočekivana pojava. Bijelac je bio osrednjeg rasta i osrednje razvijen. Imao je na sebi lagano odijelo skrojeno po ovdašnjem načinu, a crte lica su mu bile veoma oštre i izrazite i koje se ne mogu lako zaboraviti. Pištolj i nož imao je zataknut o pas, a u desnici je držao jednocijevku iz koje je upravo bio ispalio metak. Crvenokožac je bio slično obučen, samo što je bio gologlav i u dugačkoj mlitavoj kosi nosio pero poglavice. Iz njegovog pasa virila je jedino drška noža. I njegova je puška bila jednocijevka i upravo ispražnjena. „Dobro jutro, senjori!“ pozdravio sam ih, dok sam svog konja zaustavio pred njima i desnicom se poigravao brzometkom. „Šta lovite ovdje? Nadam se životinje?“ Nisu mi odgovorili. Pretvarao sam se kao da tek sada primjećujem mrtve konje. „Ah! Pošli ste u lov na konje? Ali ovi konji su osedlani! Znači da ste se okomili na jahače? Gdje su ti ljudi?“ Crvenokožac je zavukao ruku u kesu za olovo kako bi nabio pušku. Bijelac je isto tako postupio, pa bijesno reče: „Što se to vas tiče! Čistite se odavde! Nemate šta da se miješate u naše stvari.“ „Zaista nemam? O tome se da govoriti. Čovjek koji se nalazi na poštenom putovanju i susreće muškarce koji pucaju na dječake i žene, ima na svaki način pravo da se raspita o razlozima njihovog držanja.“ „A kakav će odgovor dobiti?“ „Onakav kakav je i čovjek koji daje objašnjenje.“ „I vi vjerujete da ćete od nas dobiti poželjan odgovor?“ rekao je bijelac posprdnim glasom, dok je Crvenokožac hladnokrvno obmotao metak kako bi ga ugurao u cijev. „Svakako“, odgovorio sam. „Nemojte da vam se nasmijemo. Nestanite čim prije, inače će vam naši meci pokazati.“

63 „Vaši meci, hulje“, prekinuo sam ga, dok sam cijev uperio u njegove grudi. „Okusi najprije moje! Znaš li koliko je metaka u mojoj brzomeci? Odbacite smjesta vaše, inače ću vam prosvirati olovo kroz glave!“ „Br — zo — met — ka!“ izustio je bijelac u slogovima, dok me je gledao razrogačenih očiju. Odbacio je pušku. Kako to da mu je jedna jedina riječ: brzometka utjerala toliki strah u kosti. Indijanac je međutim ostao hladnokrvan. Iako je moja cijev bila uperena u grudi bijelca, on se nije usuđivao da napuni do kraja pušku. Ipak je znao jedno sredstvo da me onesposobi. Vidio sam po njegovim očima da se pripremao da to izvede. Ja sam na to bio pripravan. Brzinom munje istrgnuo je dršku revolvera iz bijelčeva pasa i uperio ga na mene. Ni ja nisam bio sporiji jer sam uperio cijev brzometke u njegovu ruku. Prije no što je uspio da okine palcem, odjeknuo je moj hitac, i tane se žabi u njegovu ruku. Jedan časak je stajao kao skamenjen, gledao u krvavu desnicu iz koje je ispao revolver te pogledao u mene. „Tave — schala!“ Nakon ovih riječi odjurio je konjima, skočio na jednoga i odjezdio. Puška i revolver su ostali na zemlji. „Tave — schala!“ ponovio je bijelac, koji je do ovoga časa stajao nepomičan. Tada je nastavio na engleskom jeziku: „Sto mu đavola, gdje su mi bile oči! Poglavica je bio u pravu!“ U trenu se stvorio kod drugog konja, bacio se u sedlo i pojurio za Crvenokošcem. I on je ostavio pušku za sobom. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bilo njega ili onog drugog zadržim. Šta li su značile riječi: Tave— schala? Izgovorene su na jeziku koji ja ne poznajem. Kad su ovi odjahali, razlegao se sa stijene trostruki uzvik radosti. Žena i dva dječaka su osjetili da su spašeni te dali oduška svojoj radosti. Međutim, ta radost i veselje bila je preuranjena, jer ono što sam ja odavde vidio, oni tamo gore nisu mogli primijetiti. Na najvišoj tački stijene pojavila se jedna glava, pa dvostruka cijev puške, a zatim ruke koje su je držale. Onaj čovjek tamo gore htio je da puca u njih. Prijetila im je neposredna smrt. Riječi, koje su mi u svom oduševljenju upućivali, bile su izgovorene na jeziku Mimbrenjosa, koji

64 sam: od poglavice Apača, Winnetoua, naučio. Zato sam im i mogao odgovoriti na njihovom jeziku: „Owan sa arhonda; akavia to — sikis — ta — stisnite se uz stijenu, nad vama je neprijatelj!“ Smjesta su me poslušali i sklonili se uz stijenu tako da ih i ja odavde nisam mogao vidjeti. Izgleda da ih je i onaj čovjek tamo gore izgubio iz vida. Međutim, on nije odustao od svoje namjere. Za jedan trenutak je nestao, da bi se odmah zatim pojavio na drugom mjestu, koje je bilo malo više istureno i sa kojeg ih je — kao što se meni činilo — ipak vidio i mogao da gada u njih. Morao sam da spasim to troje. To se, ne bi moglo izvesti ako bih onoga gore poštedio. Nije bilo, lako gađati tako visoko. Brzometka nije imala toliki domet. Promašim li prvi put, taj će čovjek imati dovoljno vremena da izvede svoju namjeru. Moj konj je bio nemiran i zbog toga sam napustio sedlo, odbacio brzometku i uzeo pušku za medvjede. Upravo u času kad! sam podizao cijev, uperio je onaj pušku prema dolje. Brz ali siguran nišan — odapeo sam. Hitac je zapraskao. Odjek hica vratio se od okolnih stijena. Ta stara teška puška ima zvuk kao da je grom opalio. Tijelo onog čovjeka ležalo je na grebenu stijene. Vidio sam mu samo glavu i ruke do lakata, a i to ne sasvim jasno zbog velike udaljenosti. Učinilo mi se kao da sam vidio kako mu je glava izvela trzaj u stranu, međutim, on se nije povukao natrag jer su mu ruke i nadalje držale pušku uperenu prema dolje. Poslao sam mu i drugi metak. Taj čovjek još uvijek nije nestajao: nije ni pucao. Zbog toga sam brzo ponovo napunio. Uto sam primijetio da su moja tri štićenika ponovo izašla iz svog zaklona. Jedan od dječaka doviknuo mi je: „Nemoj više pucati, mrtav je! Sići ćemo dolje do tebe.“ Događa se da se nakon boja leševi vojnika pronađu u istom onom položaju u kojem su se nalazili kada ih je metak pogodio. Da li je i ovo sličan slučaj trenutnog kočenja? Vidio sam kako se ono troje spušta, pošao im u susret i sastao se s njima na podnožju, stijene. Žena je bila još mlada i po pojmovima Indijanaca veoma lijepa squaw. Jednom dječaku moglo je biti oko petnaest, a drugom sedamnaest godina. Po njihovim odijelima moglo se vidjeti da su već duže vremena na putu. Pružio sam svima ruku. Kako je kod Indijanaca običaj, a i uljudnije je

65 kada se čovjek obrati dječaku negoli ženi, to sam se i ja obratio onom starijem: „Poznaješ li svoje neprijatelje?“ „Bljedolikog ne, ali zato ona dva Crvenokošca. Stariji je bio Vete — ya (Velika Usta), poglavica Yuma, a drugi Gaty — ya (Mala Usta), njegov sin.“. Dječaci su još bili mladi i nisam htio da ispadnem neuljudan pa da ih pitam tko) su i šta su, pogotovo zato što, vjerojatno, još nisu nosili ratna imena. Zbog toga sam rekao slijedeće: „Ja ne poznajem ni Velika, a ni Mala Usta, i nikada nisam o njima slušao. Zbog čega su vas htjeli ubiti ovi Crvenokošci?“ „Krenuli su još prije mnogo mjeseci u potjeru za nama, kako bi nas opljačkali, iako smo sa njima živjeli u miru. Sva sreća što smo to na vrijeme saznali te potukli Yume. Tom prilikom su naši zarobili poglavicu. Nalgu Mokaši, naš otac, predložio mu je dvoboj i pobijedio ga. No umjesto da ga ubije, pustio ga je da pobjegne. To se kod nas smatra Velikom sramotom i dokaz je omalovažavanja, no ti to možda ne shvaćaš jer si bijelac.“ „Navike i običaji Crvenokožaca su mi veoma dobro poznati. Proveo sam mnoga ljeta i mnoge zime medu najhrabrijim plemenima i sa Jakim Bivolom, vašim ocem, popušio lulu mira.“ „Bit će da nisi jedan od običnih bijelaca, već poznata ličnost. Naš otac je hrabar ratnik i puši lulu mira samo sa slavnim ljudima.“ „Saznat ćete moje ime. Prvo mi ispričaj kako je došlo do susreta između vas i ove dvojice Yuma i bijelca!“ „Ova squaw je moja starija sestra. Još dok je bila djevojka, došao je poglavica Opata da je zaprosi. Otac je dao svoj pristanak da pođe s njime. Nas dvojica smo zaželjeli da je vidimo i krenuli u posjet. Ostali smo dva mjeseca kod Opata. Kada smo krenuli nazad, pošla je s nama i ona da bi vidjela oca.“ „To je bilo neoprezno!“ „Oprosti! Mi sa svim plemenima živimo u miru. Četa Opata pratila nas je dugo, a kada smo se rastajali, bili smo i mi kao i oni uvjereni da nam više ne može da prijeti nikakva opasnost. Yume žive daleko odavde i nismo mogli slutiti da se njihov poglavica nalazi u ovom

66 kraju. Žene i dječake častan ratnik ne napada. Velika Usta nas je prepoznao i pucao u nas. Mi još nismo ratnici i nemamo imena. Osim toga, imali smo samo strijele te se nismo mogli bolje ni braniti. Zato smo i poskakali brzo sa konja te potražili zaklon medu stijenama. Ondje smo bili zaklonjeni, te ako bi neprijatelj pokušao da se popne do nas, mi bismo ih ubili našim strijelama. Na kraju bismo ipak bili izgubljeni da nas nisi ti spasio. Kada je Velika Usta primijetio da nas neće uspjeti pogoditi, naredio) je svome sinu, Malim Ustima, da se zaobilazno popne još više gore nego što smo mi bili i odande da puca na nas.“ „Zar je i bijelac pucao?“ „Da, iako ga nismo poznavali i ništa nažao učinili. Čak je i svoju pušku dao Malim Ustima, jer je bila dvocijevka i sigurnije oružje. Platit će to životom čim ga budem prvi put susreo. Dobro sam mu upamtio lice.“ Izgovorivši ove riječi, istrgnuo je nož i izveo pokret kao da želi nekome zabiti u srce. Vidio sam da je njegova prijetnja bila ozbiljna. Sjetio sam se onih dviju riječi koje je Velika Usta izgovorio kad mu se moj metak zabio u ruku. Radi toga sam upitao: „Vladaš li jezikom Yuma?“ „Znamo priličan broj riječi.“ „Možeš li mi reći šta znače riječi Tave — schala?“ „Kako da ne. One znače „gvozdena ruka“. To je ime jednog velikog bijelog lovca koji je prijatelj slavnog poglavice Apača — Winnetoua. Bljedoliki ga zovu Old Shatterhand. Naš otac je jednom s njime vodio borbu protiv Komanča i popušio lulu mira i vječitog prijateljstva. Gdje si čuo ove dvije riječi?“ „Rekao ih je Velika Usta kad sam mu maloprije smrskao ruku.“ „Ti si postupio isto onako kao što to običava Old Shatterhand. On nikada ne ubija neprijatelja ako ga može onesposobiti. Njegov metak nikada ne promašuje. On ga šalje ili iz puške za medvjede, kojom može samo snažan čovjek da rukuje, ili iz nekakve kratke puške u kojoj imade toliko mnogo metaka da može njome beskrajno pucati.“ Zastao je usred riječi, odmjerio me od glave do pete i reče sestri i bratu:

67 „Uff! Gdje su mi bile oči? Ovaj bijeli ratnik gađao je sa sigurnošću u neprijatelja, i to na ovolikoj razdaljini. Pogledajte samo ovu tešku pušku u njegovoj ruci! Ondje gdje je maloprije stajao leži njegova druga puška kojom je razmrskao šaku Velikim Ustima. Taj poglavica ga je nazvao Tave — schala. Sestro i brate, odajte poštovanje tom čovjeku, jer stojimo pred snažnim bijelim ratnikom za koga je naš otac rekao da se s njime ne može mjeriti, iako je i sam veliki junak.“ To je bio uobičajeni način izražavanja kod Indijanaca, donekle pretjerivanje, no dječak je to od srca rekao. Malo su ustuknuli i izveli duboki naklon, dok sam im ja, još jednom pružio ruku. „Da, ja sam taj kojega zovu Old Shatterhand. Vi ste djeca mog hrabrog i slavnog prijatelja i od srca se radujem što sam stigao u pravi čas da otjeram vašeg smrtnog neprijatelja. Njegova je desnica razmrskana i neće nikada više moći rukovati ratnim tomahavkom. Za uspomenu na dan kada ste tog kukavnog neprijatelja vidjeli bježati, dat ću vam jednu uspomenu. Pođite sa mnom do konja.“ Pošli su sa mnom do mjesta na kojemu je stajao moj konj, a blizu njega konj Malih Usta. Tamo je ležala moja brzometka, koju sam bio odbacio, a kraj nje i obje jednocijevke, kao i revolveri. Uočio sam da je moj metak najprije probio cijev revolvera, a tek onda se zabio u šaku Crvenokošca. Dakle, oslabljen metak. Zbog toga je metak jače ranio ruku nego da je bio direktan pogodak. Obje jednocijevke pripadale su Indijancima. Bijelac je svoju dvocijevku samo za časak posudio Malim Ustima, a za uzvrat zadržao jednocijevku. Ovaj plijen je pripadao meni. Dječacima sam poklonio po jednu pušku, a starijem još i revolver. To ih je veoma oduševilo, jer dječak kod Indijanaca rijetko kada dobija vatreno oružje. Međutim, oni su ga ćutke primili, jer Indijanac ne ispoljava ni radost ni bol. Konj Malih Usta bio je veoma lijep. Poklonio sam ga mladoj squaw. Sedlo za muškarce joj nije ništa smetalo, jer Indijanke jašu poput muškaraca. Pošli smo do triju ustrijeljenih životinja, koje su, kao što je već spomenuto, ležale uz samu stijenu. Napadači se nisu usuđivali približiti tom mjestu, jer bi ih dječaci u tom slučaju mogli da gađaju strijelama. To je bio razlog zašto je sve ostalo netaknuto. Bilo je tu poklona koje su dječaci primili od svoga zeta i darova koje je squaw

68 bila ponijela za svoga oca. Sve te stvari, kao i konjsku opremu, morali su da ponesu sa sobom. Iza toga sam naumio da odem do one stijene na kojoj je ostao Mala Usta. Dječaci su me zamolili da ih povedem Squaw je dotle ostala dolje kao čuvar. S lakoćom smo pronašli trag poglavičinog sina. Stigavši gore, ugledasmo grozan prizor. Mrtvac je ležao opružen potrbuške. Glava i obje ruke do lakata visile su nad grebenom. Dvocijevku je toliko bio stegao rukama da mu nije ispala iz ruku. Sagnuo sam se da najprije dohvatim pušku, a zatim sam povukao les sa grebena. „Uff, uff!“ kriknula su oba dječaka, uperivši prstom u glavu ustrijeljenog. Oba moja metka probila su glavu tom čovjeku, dvostruki pogodak, koji nije mogao biti bolji, pogotovo ako se u obzir uzme visina i udaljenost. To će kasnije svakako prepričavati kraj logorskih vatri kao jedno od mojih čuda. Dozvolio sam dječacima da sve ponesu što god je mrtvac uza se imao. Les smo ostavili i spustili se ponovo dolje. U ovom kraju nismo imali više šta da tražimo, pogotovo što sam pretpostavljao da će se oba bjegunca ponovo vratiti u potrazi za Malim Ustima. Velika Usta je vjerojatno naslućivao da me je njegov sin odozgo ugledao i da je potražio siguran zaklon. Vjerojatno je negdje čekao na njega. Ako se pak sin ne pojavi, otac će se vratiti, pronaći će njegov les, i mogu biti spreman da će me goniti kao ogorčenog smrtnog neprijatelja. Jasno, rado bih saznao tko je bio onaj bijelac u pratnji Velikih Usta. Dvocijevka je bila njegova. Pogledao sam je malo bolje i pronašao dva slova, naime R. i W., urezana u donjem dijelu cijevi. R. je svakako bilo početno slovo imena, a W. prezimena. To me je odmah podsjetilo na ime Weller. Pa otac čuvara kabina se zvao Weller. Taj čovjek je preksinoć u društvu poglavice bio kod Mormona Meltona. To se nevjerojatno podudaralo. Nema sumnje, Velika Usta je bio onaj poglavica, dok je bijelac, kojemu sam maloprije potprašio pete, bio onaj neznanac od preksinoć, onaj koji je Mormona oslovio sa „brate“. Vjerojatno je s njima bio i Mala Usta. Ne čudim se što sam na njih naišao danas i na ovom mjestu — jer je dolina ležala na putu prema hacijendi del Arroyo, a na koju se vjerojatno odnosio prepad o kojem je preksinoć bilo govora. Ako su moje pretpostavke ispravne, onda

69 sam bez daljega mogao zaključiti da se u blizini nalazi čitava četa Yuma, koji će se ubrzo i pojaviti. Nije mi ništa drugo preostalo već da napustim dolinu kako bih se čim prije dočepao hacijende. Iako nam putevi do kraja nisu bili isti, ipak su se laka srca odlučili na zaobilazak, jer su se nadali da će ondje doći još do dva konja. Squaw se popela na konja što sam joj poklonio, a ja uzjaših svoga. Konji su osim nas nosili već ranije pomenute predmete. Dječaci su morali ići pješice. Ja sam jahao na čelu, dok su njih troje išli za mnom na izvjesnom odstojanju. Rado bih razgovarao sa njima, no ratniku moga kova ne priliči da razgovara sa squaw i dva dječaka. Da sam to učinio, cijelo bi se pleme Mimbrenjo-Apača zgražavalo.

70 II HACIENDA DEL ARROYO U Uresu me vjerojatno nisu htjeli uplašiti kada su mi rekli da do hacijende nema više od jednog dana jahanja. Podne je došlo i prošlo i tek sam popodne ugledao pred sobom šumovita brda na koja sam bio upozoren. Godila nam je hladovina nakon nesnosne žege kojoj smo do sada bili izloženi. Opis puta se tačno slagao, jedino se vrijeme nije podudaralo. Tek smo dva sata prije večeri stigli do jezerceta u koje se ulijeva Arroyo. Još jedan dokaz koliko su Indijanci strpljivi. Dječaci nisu nimalo zaostajali za mnom, a ni znakove umora nisu pokazivali. Rado bih otišao do potoka da se napijem svježe vode, da me nije bio sram pred njima. Jezero je ležalo na donjem kraju gusto pošumljene doline koja se sve više širila prema gore, tako da bi bilo potrebno oko pola sata hoda da se stigne od jednog kraja do drugog. Sva okružena šumom predstavljala je sočan, zeleni pašnjak. Taj travnjak i cvjetni sag bio je isprekidan rascvjetanim grmljem. Mnogobrojna goveda i konji pasli su ovdje čuvani od pastira na konjima, a i bez njih. Na prvi pogled sam ustanovio da je bilo premalo ljudi. Dojurili su do nas, pozdravili ljubazno. Saznao sam od njih da Melton još nije stigao sa karavanom. Stigao sam prije njega, a nije ni čudo, jer je Mormon zbog teških kola mogao samo sporo da napreduje. , Iza pašnjaka širila su se polja zasijana pamukom i šećernom trskom u dugačkim i širokim redovima. Osim toga bilo je tu i indiga, kave, kukuruza i pšenice. Sve je bilo u veoma žalosnom stanju i po tome sam zaključio da im nedostaje dovoljan broj radne snage. Iza polja bio je voćnjak sa svim vrstama voćaka Evrope i Amerike. Bila je prava žalost gledati ovaj voćnjak. Toliko je bio zapušten. Kada smo se odmakli od vrta, konačno ugledasmo pred sobom i zgrade hacijende. Veće hacijende i estancije su u nesigurnim krajevima većinom bile podignute u vidu utvrda. Gdje god je bilo dovoljno kamena, dizale su

71 se zidine oko nastambi, a preko njih se napadač ne može lako prebaciti. Tamo gdje nije bilo kamena, ljudi su zasađivali gustu i široku živicu kaktusa ili bilo kakvog drugog bodljikavog bilja. Puštali su da narastu što više i smatrali ih veoma prikladnim za odbranu. Ovakvu vrstu ograde mudri napadač neće nikada smatrati neosvojivom. Hacijenda del Arroyo bila je smještena u brdima. Svuda unaokolo sve sami kamen. Maloprije sam se u stvari poslužio krivini izrazom kada sam rekao da smo ugledali zgrade hacijende, jer se jedino vidio ravni krov glavne zgrade, dok je sve ostalo bilo skriveno iza zida visokog najmanje pet metara. Imao je oblik pravilnog četverokuta, kojeg je svaka strana bila okrenuta prema jednoj od strana svijeta. Kroz četverokut je proticao potok probijajući se ispod sjevernog zida, a napuštao hacijendu pod južnim. Jednospratna glavna zgrada, koju sam kasnije imao prilike i lično da vidim, stajala je u sredini tik uz potok, a preko njega je vodio most okrenut prema zapadu, gdje je u zidini bila kapija. Osim toga unutar zidina bilo je i omanjih kućica koje su služile za smještaj služinčadi i u kojima će se vjerojatno smjestiti grupa radnika koju očekuju. Nadalje, bilo je tu još i jedno veoma dugačko skladište za prinose sa polja, kao i voća i povrća. Imali su i nekoliko otvorenih štagljeva podignutih od drvenih kolaca, koji su imali i krov, a pod kojima se stoka u slučaju prepada lako mogla skloniti. Velika kapija bila je izrađena od čvrstog drveta, a s unutarnje i vanjske strane okovana željezom. Budući da smo došli s juga, morali smo najprije obići jugozapadni ugao zidine te produžiti zapadnom stranom kako bismo stigli do ulaza. Kapija je bila širom otvorena. Nismo naišli ni na kakvu prepreku pa smo ušli u dvorište. Nigdje žive duše. Šta se može, hacijenda je oskudijevala u ljudstvu. Sišli smo s konja. Uzde sam predao jednom od dječaka da bi pridržao konja i krenuo prema mostu koji je vodio u glavnu zgradu. Još dok sam prolazio mostom, otvoriše se vrata i na njima se pojavi čovjek podnabuhla kozičava lica. Nije mi se sviđao. Gledajući me s visine viknuo je:

72 „Stani! Preko mosta smiju jedino kavaljerosi da prijeđu. Šta tražiš ovdje?“ Ne obazirući} se na njegove riječi, produžio sam. Stigavši na drugi kraj mosta, zaustavio sam se pred njim i upitao ga: „Da li je senjor Timoteo Pruchillo kod kuće?“ „Senjor? On se oslovljava sa don. To zapamti. Titula senjor pripada meni. Ja sam senjor Adolfo, majordom ove hacijende. Ovdje su mi svi potčinjeni.“ „Zar i hacijendero?“ Dobacio mi je prezriv pogled i počeo se hvalisati: „Ja sam njegova desna ruka i otjelovljenje svih njegovih želja. On je dakle don, a ja senjor. Jesi li razumio?“ Priznajem da sam bio raspoložen da budem prema njemu grub. No moja stara dobroćudnost me je tjerala da se poslužim uljudnim riječima: „Prema vašoj zapovijedi, senjor. Hoćete li biti tako ljubazni da mi saopćite da li je don Timoteo kod kuće?“ „Tu je!“ „Dakle, mogu razgovarati sa njime?“ „Ne, s takvim ljudima on ne razgovara. Saopći svoju molbu meni jer sam ja za to mjerodavan. Reci mi što želiš?“ „Dozvoljavate li da prenoćim ovu noć kod vas. Nisam sam. Prate me još tri indijanska prijatelja.“ „Prenoćiti? Možda čak i da jedete i pijete? Samo nam još to treba. Za ovakve vucibatine ima dovoljno mjesta tamo napolju, s one strane hacijende. Odlazite odavde čim prije i napustite ne samo zidine već i granice našeg imanja!“ „To je nečovječno, senjor! Sjetite se da će za nekoliko časaka stići veče, a mi ćemo...“ „Šuti!“ prekinuo me je. „Ti si bijelac i na prvi pogled se vidi kojoj vrsti pripadaš. A tek Crvenokoso!! Naša hacijenda nije svratiste za razbojnike!“ „Dobro, idem. Da sam toliko opasan, senjor Melton mi sigurno ne bi obećao mjesto tenedor de librosa na ovoj hacijendi.“

73 Okrenuo sam se i laganim korakom krenuo prema mostu, no on mi doviknu: „Senjor Melton? Tenedor de libros? Nebesa, kuda ste pošli? Ostanite! Uđite!“ No kada sam i unatoč tome produžio dalje, dotrčao je do mene i uhvatio za ruku. „Ako vas je senjor Melton poslao, ne smijem vas pustiti da odete. Priznat ćete i sami da vaše odijelo nimalo ne pobuđuje povjerenje. Pogledajte se u ogledalu i vidjet ćete da vaše lice ne liči na lice poštenog čovjeka. Odijela međutim nisu uvijek mjerodavna, te je moguće da čovjek mangupskog lica nije uvijek lopuža. Dakle, ostanite, ostanite!“ Što da mislim o tom majordomusu? Da nije malo ćaknut, kao što se to obično kaže? Nisam htio da u to vjerujem. Izraz njegovog lica bio je podmukao, a oči izrazito lukave, to je pokazivalo da to nije bezopasna ćud. Nisam mu zamjerio što me je oslovljao sa „ti“ i što mu je svaka primjedba bila uvreda, te sam ga i sada uljudno upitao: „Da li se vaš poziv odnosi i na moju pratnju?“ „Ne mogu vam odgovoriti dok ne upitam don Timotea.“ „Ja sam mislio da nije potrebno. Prema vašim riječima jedino ste vi mjerodavni.“ „Da, jedino kad se radi o negativnom odgovoru. No, pošto sam vas pozvao da ostanete, a vi zahtijevate da i Crvenokošce primimo, morat ću ipak najprije da razgovaram sa don Timoteom. Pričekajte ovdje! Brzo ću vam donijeti odgovor.“ Tako razgovarajući stigosmo do vrata. On je htio ući, a ja da ga pričekam napolju. To nije bilo po mojoj volji. „Ja nisam od onih ljudi koji pred vratima moraju čekati“, primijetio sam. „Zbog toga ću poći s vama, i to ispred vas.“ Rekavši to, ušao sam kroz vrata, dok je on išao za mnom bez riječi. Okrenuvši se jednog momenta, primijetio sam po njegovom licu da se u njemu bori bijes sa zaprepašćenjem. Pokazao mi je na vrata i nestao. Nakon kratkog vremena se ponovo pojavio i dao mi na znanje da mogu ući, dok je on ostao napolju.

74 Ulaz u kuću bio je nizak, ali širok. Vrata s obiju strana bila su rađena od glatko tesanih dasaka i neobojena. Na istu takvu jednostavnost naišao sam i u sobi u kojoj sam sada bio. Imala je dva mala prozora sa prljavim skoro neprozirnim oknima, a to su bila i jedina staklena okna u čitavoj kući. Duž jednog zida stajao je firnisom premazani stol i tri sirove, neobrađene stolice, koje nisu izišle iz ruku vještog majstora stolara. U jednom uglu visila je mreža. Zidovi su bili okrečeni. Na jednom su visila razna oružja, dok su ostala tri bila prazna. Tim je veći kontrast predstavljao čovjek koji se pri mome ulasku digao sa stolice i svojim tamnim očima gledao u mene na pola začuđeno na pola radoznalo. Bio je tako otmjeno odjeven de mu je nedostajalo samo da se popne na konja i tako pojavi u jednoj od glasovitih prometnih ulica glavnoga grada Meksika, gdje bi izazvao divljenje. Odijelo mu je bilo od tamnog baršuna i po svim šavovima ukrašeno zlatnim gajtanima. Pojas mu je bio načinjen od širokih, srebrnih kolutova, u koji je bio zadjenut nož i dva meksikanska pištolja, čije su drške bile veoma lijepo izrađene i predstavljale veoma veliku vrijednost. Šešir širokog oboda, koji je ležao na stolu, bio je rađen od najfinijeg lišća car-udovica-palmata. Bio je tako divno ispleten, a vjerojatno je i mnogo platio za njega. Njegove mamuze su imale kotačiće od zlatnika. Nasuprot tako elegantnoj pojavi ja sam svakako ličio na skitnicu. Radi toga me nije ni malo začudilo kada je hacijendero, pogladivši svojom njegovanom rukom crnu bradicu i skupivši vjeđe, govorio samome sebi iščuđavajući se: „Najavljen mi je tenedor de libros, a tko je ušao? Nekakav čovjek koji...“ „... koji je svakako u stanju da udovolji mjestu jednog tenedor de librosa, don Timoteo“, prekinuo sam ga. Njegov podnabuhli „senjor Adolfo“ sa svojim grubim nastupom napolju nije uspio da me uvrijedi, ali od strane vlasnika nisam mogao da dozvolim bilo kakvu neuljudnost. Zbog toga sam mu onako i upao u riječ. Zabacio je mangupski glavu, odmjerio me još jedanput i rekao uz posprdni smiješak:

75 „O, netko je osjetljiv! Tko je taj netko i šta je?“ Poslužio se neodređenom zamjenicom „netko“. Da li da se uvrijedim? Nije izgledao kao nadmeni bogataš, već bi čovjek prije rekao da je ljubazan caballero koji živi u dobrim prilikama i koji je sklon da i sa običnim ljudima malo porazgovara. „Taj „netko“ je mnogo štošta, a o čemu vi nemate ni pojma, don Timoteo“, odgovorio sam uz isti smiješak kakav je i on meni bio uputio. „A taj netko za vas može biti važna osoba i prava je sreća što je taj netko došao k vama.“ „Cielo!“ nasmijao se glasno. „Da nije taj netko došao da mi saopći da sam proglašen za vladara Meksika?“ „Baš naprotiv. Došao sam da vam kažem da ćete u najkraće vrijeme prestati biti vladarem vaše male hacijende.“ „Lijepo!“ smijući se još uvijek, ponovo sjede, dok mi je ponudio drugu stolicu, „Sjednite! Zbog čega me žele moji podanici zbaciti s prijestolja?“ „O tome kasnije. Pročitajte najprije ovo!“ Pružio sam mu legitimaciju koju mi je meksički konzul u San Francisku izdao. Kada ju je pročitao, vrati mi je nazad, dok mu je mangupski izraz sa lica nestao. „Senjor, što vas je dovelo k meni? Zašto ste se prijavili kao moj tenedor de libros?“ „Zato što mi je to mjesto Melton obećao.“ „O tome ne znam ništa. Meni čak nije ni potreban knjigovođa. Ono malo kapi crnila što se na mojoj hacijendi potroši za pisanje pišem vlastitim peroni i rukom.“ „To sam i mislio.“ „A ipak ste došli?“ „Ipak, i to zbog važnog razloga. On je toliko ozbiljan, te vas molim da o onome što ću vam ispričati nikome ne govorite.“ „Malo ste zagonetni! Čini mi se čak kao da mi prijeti i opasnost.“ „Mišljenja sam da se tako nešto približava.“ „Onda govorite, molim vas!“

76 „Najprije bih vas zamolio da mi date svoju riječ i obećate da bar za sada nećete nikome govoriti o onome što ću vam saopćiti!“ „Obećavam. A sada govorite!“ „Jeste li vi dali nalog Meltonu da vam dovede inostrane radnike?“ „Da.“ „Od koga potječe ideja? Od vas lično ili od njega?“ „Od njega. Skrenuo mi je pažnju na prednost koju bi čovjek dobio kada bi zaposlio iseljenike i kako se sam ponudio da sve to uredi, dao sam mu punomoć.“ „Zar ste ga toliko dobro poznavali i povjerili mu tu stvar?“ „Da. Zašto me pitate?“ „Zato jer bih htio znati da li ga smatrate poštenim čovjekom.“ „Naravno da ga smatram. Poštenjak je i već mi je često činio značajne usluge.“ „Znači da ga već odavno poznajete?“ „Već godinama. Preporučio mi ga je čovjek čija riječ za mene važi gotovo kao i zakon, a u koga i dandanas imam povjerenja. Izgleda da ste vi drugog mišljenja?“ „Potpuno suprotnog! Dozvolite da vam ispričam!“ Zavalio se u stolicu i s napetošću je slušao moje izlaganje. Ispričao sam mu kako sam dospio u Guayttias, što sam ondje kao i kasnije doživio i do kojih sam zaključaka došao na osnovu svojih zapažanja. Pratio je moje riječi a da ni okom nije trepnuo, a niti me je prekinuo. Ali kada sam završio, preko lica mu je prešao posprdni smiješak. Nepovjerljivo me je poprijeko gledao. „Iz dokumenta koji ste mi pokazali vidio sam da je trebalo da šaljete novinske izvještaje. Da li ste ikada barem jednu novelu napisali?“ „Da.“ Nato je skočio na noge i glasno se počeo smijati. „To sam i mislio! Romancero kakav ste vi, ono što vidi u svojoj mašti misli da je to stvarnost! Zar Melton, taj poštenjak, najpobožniji caballero kojega poznajem, da bude hulja! To može da tvrdi čovjek koji živi jedino u svijetu mašte, a koju mi obični ljudi nemamo. Senjor, vi me razveseljavate, veoma razveseljavate.“

77 Počeo se šetati gore dolje po sobi, trljajući razdragano ruke i smijući se kao čovjek koji se odlično zabavlja. Čekao sam da se prestane smijati i ravnodušno rekao: „Nemam ništa protiv toga što vas moja priča toliko razveseljava, ali želim da se to vaše veselje pretvori kasnije u gorko razočarenje.“ „Ni brige, zbog mene se nemojte zabrinjavati, senjor! Vi vidite opasne slonove tamo gdje se radi o bezazlenim muhama.“ „A Weller, čuvar kabina, šta je sa njime?“ „Zove se Weller, čuvar je kabina i ništa više!“ „A njegov razgovor s Mormonom?“ „Niste dobro čuli. Vaša mašta ima neshvatljive uši.“ „A njegov, otac kojega je Mormon posjetio u grmu?“ „I on postoji samo u vašoj mašti. Vi samo naslućujete da bi to mogao biti stariji Weller.“ „A šta je sa prisustvom poglavice Indijanaca?“ „Svakako će se pokazati da je to bila puka slučajnost.“ „A moj susret sa poglavicom Yuma i bijelcem, čija je puška nosila inicijale R. W.?“ „Ne tiče me se. Ima na tisuću imena koje počinju sa W. Zar to baš mora da bude Weller. Zašto ste se uopće umiješali u borbu? Budite sretni što ste se čitavi izvukli! Eskritor nije čovjek koji je sposoban da se bori sa Indijancima. To prepustite nama koji živimo u divljini. Mi poznajemo Crvenokošce i vješti smo rukovanju oružjem.“ Moguće je da je hacijendero znao za ime Old Shatterhand, no ja ga namjerno nisam spomenuo tokom svog izlaganja. A sada kada me je čak i ismjehivao, pogotovo mi nije padalo na um da to učinim. Mogao sam se kladiti u deset prema jedan da mi ni to ne bi povjerovao. Iako je fizički bio lijep čovjek, duševno je bio dosta siromašan, jer je moje logičke zaključke smatrao plodom fantazije. Vidio sam da neću uspjeti pokolebati njegovo povjerenje prema Meltonu i da ću tačnost svojih postavki moći jedino činjenicama dokazati. Odustao sam od daljnjeg uvjeravanja i jedino sam ponovo zahtijevao od njega da o svemu šuti. On mi odgovori:

78 „Što se toga tiče, ne morate se bojati, jer se ne želim izložiti ruglu. Senjor Melton bi me smatrao ludakom. Dakle, ja ću šutjeti. Jedino još moram sa vama razgovarati o mjestu knjigovođe kod mene? Zar vam je to Melton stvarno obećao?“ „Da.“ „Nevjerojatno! On veoma dobro zna, kao i ja, da mi je knjigovođa nepotreban.“ „Znači da mi je to obećanje dao jedino radi toga kako bi me ovamo domamio.“ „A zašto? Zbog čega bi vas on domamio?“ „A kako da ja to znam?“ „Pretpostavljam da je i ta ideja samo plod vaše mašte.“ „Znači da me smatrate ludakom, don Timoteo!“ „Ne, baš ludakom vas ne smatram, ali u vašoj glavi jedan kotačić radi brže nego što treba. Savjetujem vam da se podvrgnete pregledu kod psihijatra.“ „Hvala, don Timoteo! Sasvim je prirodno da u nekoga glava brže radi, a u drugog sporije, iz čega proizlazi da ovaj drugi prvome pripisuje veliku fantaziju, a prvi drugome lijenost misli. Ne reflektirani na mjesto knjigovođe.“ „Drago mi je, senjor. Budući da se o lijenosti misli, uviđam i sam da se ne bismo slagali. Kada ćete otputovati?“ „Ako mi dozvolite, sutra ujutro.“ „Po meni možete još i danas otići.“ „Znači da me izbacujete kroz vrata?“ „Ne samo kroz vrata već i preko moje granice.“ „Don Timoteo, to je nečovječno i kosi se sa svim običajima ove zemlje.“ „Žao mi je, sami ste krivi. Prividna nečovječnost nije ništa drugo već samo mjera predostrožnosti. Vi ste me upozorili na nekakav prepad Indijanaca koji jedino u vašoj mašti živi. To bi se tek tada obistinilo kada biste sa svojim pratiocima ovdje ostali. Vi ste ubili sina poglavice Yuma i otac vas vjerojatno goni. Ako vas zadržim kod sebe,

79 natovarit ću na vrat i njega i čitavo njegovo pleme. Sada me vjerojatno shvaćate zbog čega vas moram najuriti?“ „Ako je to u skladu sa vašim pretpostavkama, neću vam prigovoriti i otići ću.“ „Čiji je ono konj na kojem ste dojahali?“ „Melton mi ga je u Lobosu stavio na raspolaganje.“ „Tada je moj i ostavit ćete ga ovdje. Malo prije ste govorili da su vaši pratioci navratili ovamo jedino da se snabdiju konjima. Moram vam sada reći da im ni jednoga neću dati. Posudio bih nekoliko životinja i bez naplate, jer oni vjerojatno i nemaju novaca, pošto znam da su Mimbrenjosi veoma pošteni ljudi. Oni bi mi ubrzo poslali čovjeka sa konjima ili bi donijeli novac da mi ih plate. No ja im ne smijem pomoći jer bih kod Yuma izazvao neprijateljstvo.“ „Vaš je oprez na mjestu, don Timoteo. Sada bih vas još jedino zamolio da mi kažete kojim puteni treba da krenem kako bih čim prije napustio vašu granicu.“ „Što se toga tiče, dat ću vam jednog vodiča, jer bi vas možda opet vaša fantazija odvela krivim putem. Po tome možete zaključiti koliko se o vama brinem.“ „Možda ću vam jednom moći da vratim tu uslugu. Ja sam zahvalan čovjek.“ „Neće biti potrebno. Odričem se vaše zahvalnosti jer mi uopće nije jasno kako bi ovako ubogi đavo, koji nema ni vlastitog konja, mogao meni, bogatom hacijenderu, učiniti kakvu uslugu.“ Zapljeskao je rukama, našto se majordomus pojavio velikom brzinom, po čemu sam zaključio da je vjerojatno stajao pred vratima i prisluškivao naš razgovor. Kada je podnabuhlom senjoru Adolfu izdao nalog da nas prebaci preko granice i naredio da moj konj ostane ovdje, napustio sam sobu. Slijedio me je u stopu. Napolju pred vratima zlobno mi je rekao: „Znači, ništa nema od tenedor de librosa! Ti si ono što sam o tebi i mislio, samo skit...“

80 „A ti si najveći glupan kojega sam ikada sreo“, prekinuo sam ga, „no za to tvoje ljubazno „ti“ koje si u razgovoru upotrijebio, odat ću ti priznanje. Evo ti ga!“ Najprije sam ga ošamario po lijevom obrazu tako da je zateturao, a onda dvostruko jače po desnom obrazu. Zaljuljao se i pao. Možda to ne bih ni učinio, ali sam primijetio kako je hacijendero otvorio prozor da uživa u mome odlasku. Vjerojatno je čuo majordomove riječi, a moje ne samo da čuje već i da vidi njihovo djelovanje. „Senjor Adolf o“ brzo je skočio na noge, potegao nož, koji ovdje svatko nosi o pojasu, i bijesno navalio na mene. „Huljo, i ti si se usudio! To ćeš zapamtiti!“ S lakoćom sam mu izbio nož iz ruku, zgrabio ga za oba boka, podigao ga, zamahnuo i bacio u potok. Voda ga je poklopila. Ubrzo se ponovo pojavio i frkćući izišao na obalu. Možda bi došlo do ponovnog obračunavanja, pa bi opet završio u potoku, ali se u tom času netko pojavio koga sam najmanje očekivao. Još dok sam majordomusa bacao u vodu, za časak sam se okrenuo prema potoku. Tada mi se pogled zaustavio na otvorenoj kapiji kroz koju je upravo dojahao Melton, Mormon. Vidio je šta se odigrava, opazio je hacijendera kraj otvorenog prozora i brzo je dotjerao svoga konja ovamo. „Šta se ovdje dešava? Čak sam i uvjeren — borba! Bit će da je posrijedi nesporazum koji ću odmah razjasniti. Umirite se!“ Ove zadnje riječi bile su upućene majordomu. Onda se meni obratio: „Uzalud smo tragali za vama. Kako ste dospjeli ovamo?“ „Veoma jednostavno“, odgovorio sam. „I sami znate da mi je konj pobjegao. Trčao je sve dovde.“ „Čudnovato! Kasnije ćete mi pričati, i to podrobnije, o tom vašem tako čudnom jahanju.“ „Za to neće biti vremena jer moram otići. Izbacili su me.“ „I zbog toga se zabavljate bacajući ljude u vodu?“ „Svakako. Takva mi je ćud i ne mogu je se osloboditi.“

81 „Hoću da saznam što se odigralo, kako bi se moglo sve izgladiti. Pričekajte samo dok porazgovorim sa don Timoteom! Ostanite još ovdje, brzo ću se vratiti.“ Sišao je sa konja i pošao u kuću. Mokri majordom gegao se za njim a da mi, nije pružio priliku da se nauživam njegova izgleda. Da li da ostanem ili pođem? Bio sam se riješio da napustim hacijendu. No ujedno sam bio i radoznao da vidim šta će poduzeti Mormon da me zadrži. Bio sam čvrsto uvjeren da neće prihvatiti da me udalje sa hacijende. Zbog toga nisam odmah krenuo, već svratio do mog konja da sa sedla skinem omot u kojem se nalazilo moje novo odijelo. Moje puške visile su o unkašu. Skinuo sam i njih. Onda sam saopćio dječacima i squaw: „Moja mlada braća i moja sestra vidjeli su da nisam bio prijateljski dočekan. Hacijendero nas neće da primi jer se boji osvete poglavice Yuma. Dakle, otići ćemo odavde i ovu noć prenoćiti u šumi.“ „Tko je onaj jahač koji je upravo stigao i razgovarao sa Old Shatterhandom?“ upitao je stariji brat. „Prijatelj Velikih Usta, zao čovjek i od kojega se moramo čuvati.“ Konj Indijanke je sada morao da ponese tri sedla. Privezali smo ih i dobro učvrstili. Sada nas je bilo četvoro pješaka. Uto je Mormon izašao iz kuće. Žurnim koracima prelazeći most, uputio se k nama. „Senjor“, javio mi je, „stvar je uređena. Ostat , ćete na hacijendi.“ „Kako to?“ „Don Timoteo, koji do sada nije imao potrebe za knjigovođom, nije se sjetio dok je s vama govorio da neću moći bez ovakve pomoći kada budu stigli brojni radnici. Uđite ponovo unutra, zaposlit će vas. Možete ostati ovdje.“ „Tako? Znači mogu. Ovdje se ne radi o tome mogu li, već o tome hoću li.“ „Kako god želite! Nadam se da hoćete.“ „Ne, neću. Vidite i sami da se spremamo za polazak.“

82 „Nemojte prenagliti!“ upozorio me je. „I sami ste svjesni vašeg beznadnog položaja u kome se nalazite. Ovdje vam se nudi sjajna perspektiva...“ „Molim vas, nemojte trošiti riječi!“ prekinuo sam ga. „Znam u čemu se ona sastoji.“ „Nadam se da ste uvjereni u moje poštene namjere. Ako ostanete, tada mogu ostati i ove tri osobe prema kojima morate imati obzira.“ „Znači, vi vjerujete da ću se obavezati da radim ovdje tko zna koliko godina jedino zato da njima osiguram konačište za jednu jedinu noć?“ „Vi govorite u srdžbi, a srdžba čini čovjeka slijepim. Mislite malo i na vaše zemljake! Ja sam požurio kako bih hacijenderu najavio njihov dolazak. Svi su vas zavoljeli i u brizi su zbog vas. Vi biste ovdje bili središte oko kojega bi se okupljali iseljenici. Zamislite samo kakvo razočarenje za te jadne ljude kada budu saznali da ste odbili ponudu i bez pozdrava ih napustili.“ Pokušavao je na sve moguće načine, služeći se svim mogućim razlozima koji su mu se učinili najpovoljnijim, da me privoli da ostanem. No uzalud. Uvidjevši da me ne može pokolebati, odmah je zauzeo drugi stav i srditim glasom reče: „Dobro, nemam ništa protiv. Sami ste krivi što odbijate sreću koja vam se pruža. U svakom slučaju to je nezahvalnost sa vaše strane. Bilo mi vas je žao i besplatno sam vas doveo ovamo, a sada, kada želim da vidim i plodove moga dobročinstva, vi jednostavno bježite.“ Iako sam mu mogao sasvim drukčije odgovoriti, savladao sam se i rekao: „Da li možda želite silom da mi naturite tu takozvanu ,sreću'?“ „Ne. Što se mene tiče, idite do sto đavola! Kad se već ne date zadržati, otpratit ću vas izvjestan dio puta.“ „Zašto?“ „I sami ste čuli od hacijendera da ne želi vaše prisustvo na njegovom području. On je htio da vas njegove sluge prebace preko granice. Kako sam se već zauzeo za vas, otpratit ću vas lično, kako bih skinuo sramotu sa vas. Nadam se da nemate ništa protiv?“

83 „Nemam; naprotiv, veoma me veseli čast koju mi time ukazujete. Zar vam je ovaj kraj toliko dobro poznat da znate gdje se nalazi granica područja hacijende?“ „Čak bih je i po mraku pronašao.“ „Bit će vjerojatno potpuni mrak kada budemo do nje stigli. Dan se brzo primiče kraju. Nemojte dangubiti, krenimo!“ Prišao je svom konju koji je još stajao u dvorištu, uzjahao, a da nije ni naslućivao koliko sam ga prozreo. Namjerno sam ga pitao poznaje li granicu. Ako je to stvarno tako, bit će da je šumu poznavao podrobno i ne bi mu bilo teško da čak i po mraku pronađe mjesto koje bi za izvršenje njegovog plana bilo najpogodnije. Šta je planirao? To sam već odavno naslućivao, a moja se slutnja sada obistinjava. Mormon je znao tko sam i bojao me se. Bio je uvjeren da bih osujetio njegove planove u pogledu iseljenika. Poveo me je sa sobom kako bi me stalno imao na oku i u datom momentu likvidirao. Kako sada nisam htio ostati, morao je brzo djelovati. Smatrao me je sigurnim još samo na putu od hacijende do granice. Sada se moralo odigrati ono što se nije dalo više odlagati. Život mi je bio u opasnosti i znao sam da će mi čitavim putem, i to na svakom koraku, smrt biti za petama. Zar nije bila ludost pristati da me prati taj čovjek? Nije, jer mi je moja razboritost kazivala da prihvatim njegovu pratnju. Da sam ga odbio, potajice bi nas pratio kako bi mi sa bilo kojeg mjesta uputio metak. Bude li ostao kraj nas, mogao bih ga promatrati, ocijeniti kada će nastupiti čas prepada i osujetiti napad. Napustili smo hacijendu i produžili ponovo uz potok. S obje strane pružale su se čistine i samo se gdjegdje mogla vidjeti po koja skupina stabala i grmlja. Ovaj teren nije bio pogodan za ubojstvo. Pošto moji pratioci nisu smjeli biti očevici toga čina, pretpostavio sam da će to izvesti tek nakon svoga odlaska. Dokle god boravi medu nama, život mi nije bio u opasnosti. Ono što treba da slijedi zamišljao sam ovako: pretvarat će se kao da se vraća, no potajice će odjuriti na neko skrovito mjesto ispred nas, koje je već unaprijed odabrao, sakrit će se ondje i

84 pustiti da mu se približimo i tada će me ustrijeliti. Tko bi tada mogao reći da je on ubica? Vjerojatno će se protumačiti kako me je sačekao poglavica Yuma da bi osvetio sinovlju smrt. Kako je Melton polako jahao, išao sam i ja s njime u korak i držao konja za sapi. Ovako sam se našao malo iza njega i mogao ga čvrsto držati na oku. Nismo progovorili ni riječi. Moja tri prijatelja su nas slijedili. Jedan od braće vodio je konja za uzde. Sunce je zašlo. Brzo se spuštao mrak i začas se smrklo. Livade su ostale za nama, a potok se s desne strane vijugao između grmlja. Po neko stablo je tu i tamo stršilo iz grmlja. Po ovome sam slutio da šuma nije daleko i da se čas odluke sve više približavao. Nakon kratkog vremena stigli smo do ruba šume. Potok je produžavao dalje u desno. Duž lijeve obale i dalje je bilo šipražja i otvorenih livada. „Tu smo!“ pomislio sam. „Sad će nas uputiti da pođemo duž šume, sjašit će, privezati konja i pojuriti medu stabla naprijed dok ne stigne do određenog mjesta.“ Kao što sam i naslutio, Mormon je stao i pokazao rukom naprijed. „Područje hacijende seže do ove š ume. Ja sam dakle izvršio svoj zadatak, to jest prebacio vas preko granice. Ja u stvari ne bih imao više šta da kažem, ali pošto sam se zauzeo za vas, reći ću vam gdje ćete naći zgodno mjesto za noćenje. Produžite lijevom stranom šipražja i nakon četvrt sata ćete ponovo naići na potok koji odavde teče u luku. Ondje imade bistre pitke vode, visoke mekane trave za logorovanje i stjenoviti zid koji će vas štititi od svježeg noćnog povjetarca. Svejedno mi je hoćete li poslušati moj savjet.“ „Ja vam se zahvaljujem i poslušat ću vas, senjor.“ „Savjetujem vam da idete lagano. Proljetne vode su ovdje zemlju izbrazdale i lako biste mogli pasti u koju brazdu. Ja se sada vraćam. Proigrali ste svoju sreću, a uvjeren sam. da vas je napustila za vječita vremena.“ „Nije mi stalo do te sreće. Ubrzo ćete saznati da se radije pouzdavam u samoga sebe.“ „Nije mi stalo do ponovnog susreta s vama. Neka vas đavo nosi!“ Okrenuo se i pretvarao se kao da želi odjahati. Mi smo produžili dalje, a ja sam svojim pratiocima tiho rekao:

85 „Taj čovjek će sada zaci u šumu da nas prestigne. Hoće da me ustrijeli. Međutim, ja ću ga preteći i dokazati mu da Old Shatterhand ne zna za šalu. Neka se moja braća ne drže samoga ruba šume, već podu malo više ulijevo kako ne bi mogao primijetiti da mene nema. Ponesite i moje puške, jer bi mi samo smetale. Ako ubrzo ne začujete moj zov, otiđite do onog mjesta koje je ovaj čovjek opisao i sačekajte me tamo.“ Moje ih je saopćenje iznenadilo. Uzeli su moje puške a da ni riječi nisu progovorili. Zavežljaj sa mojim odijelom ostao je na konju. Imao sam dakle slobodne ruke i produžio brzim koracima, dok su oni skretali ulijevo i produžili sporo naprijed. Iako ih nisam upozorio ni na što, oni su hodali tako da su im se koraci mogli čuti u šumi. Rekao sam maloprije da sam išao brzo jer mi nije uopće padalo na pamet da se držim Mormonovog upozorenja. Njegova napomena u vezi s brazdama nije bila istinita. To je zato rekao kako bi imao vremena da se probije kroz gustu šumu. Bio sam uvjeren da me vreba. Držao sam se ruba šume, možda nekih desetak minuta, tražeći okom mjesto koje bi odgovaralo Mormonovom poduhvatu. Na nebu su se pojavile zvijezde te sam mogao da vidim tridesetak koraka ispred sebe. Uto sam primijetio kako sve do sada ravni rub šume naglo zaokreće i sa druge strane u oštrom uglu produžuje. Na čitavom tom uglu rasla je gusta šuma sa niskim šipražjem. Ako se nisam prevario, mora da je to ono mjesto na kojem će me dočekati. Ovo je odlično skrovište za njega, jer je vjerojatno mislio da ćemo morati proći uz sam vrh ugla, te ne bi bilo bojazni da promaši. Ispitao sam šipražje očima i rukama, jer sam htio utvrditi na kome će se mjestu skrivati. To nije bilo teško ustanoviti. Njemu je bio potreban dobar zaklon, slobodan vidik prema otvorenom prostoru i da me ne promaši. Otkrivši takvo mjesto, zavukao sam se pod granje koje me je zaklanjalo. Bilo je elastično i gipko te se nisam morao bojati da će me odati u slučaju da se zbog bilo čega moram pomaći. Zašto sam došao ovamo u zasjedu da iznenadim neprijatelja? Poduhvat uopće nije bio opasan. Lako sam mogao osujetiti prepad da sam promijenio pravac kojim nas je Mormon uputio, i tada bi on ovdje uzalud čekao. Kada danas sebi postavljam to pitanje, bit ću iskren i otvoreno reći da me je sujeta gonila da radije na sebe preuzmem

86 opasnost čina negoli nehajnost radi sigurnosti. Uživao sam u tome da dokažem Meltonu kako nisam toliko glup koliko on misli. Smjestio sam se pod grmlje što sam bolje mogao, prinio uho zemlji da osluškujem. Da li će doći? Bio sam veoma napet. Uto sam začuo korake, šum granja kojeg se doticao, saplitanje nogu o žile, zaletanje o debla koje u mraku nije mogao jasno da vidi. Brzo se približavao. Čulo se već i njegovo disanje. Bio je sav zadihan. Skrenuo je sada u ugao provlačeći se brzo do samoga vrha, ondje se zaustavio i proturio glavu da osluškuje. „'S death!“ psovao je poluglasno. „Prokletstvo! Tako glasno dišem da ništa drugo ne uspijevam čuti. Da ta hulja nije možda već prošla? Nemoguće! Trčao sam kao lud, dok oni idu polako kako ne bi pali u brazde. Hahahaha! Sada tiho, čini mi se da idu!“ Spustio se na desno koljeno, podbočio lijevi lakat na lijevu butinu i prinio pušku. Vidio sam ga sasvim jasno, jer je klečao pred otvorom kroz koji se vidjelo zvjezdano nebo. Računao sam da će se postaviti vise ulijevo, pa sam se morao i ja dovući više onamo kako bih mu bio bliži. Ako sam možda i proizveo kakav šum, sigurno ga nije čuo, jer je sva njegova pažnja bila usredsređena na vanjski dio. Sada sam začuo korake Indijanaca. „Do vraga!“ rekao je tiho. „Psi se drže podalje nego što sam mislio. Moram dobro gađati.“ Nisam se uopće čudio što je sa sobom glasno razgovarao. Znao sam po sebi: što god je uzbuđenje veće, tim se daje i više oduška riječima. Nekoliko puta je dizao i spuštao pušku, kao da se vježba, i tek je onda počeo da nišani. Sada sam se morao umiješati, jer bi lako mogao da puca u jednog od dječaka misleći da sam to ja. Uspravio sam. se napola iza njegovih leđa, zgrabio ga za vrat i srušio na zemlju. Vrisnuo je i ispustio pušku. Kako mu se glava nalazila između mojih nogu, kleknuo sam mu objema nogama na grudi i ramena i pokušao da ga uhvatim za ruke kojima se očajnički branio. Zgrabio sam ih — kvrc — i jedan bolni vrisak — još jednom kvrc — još glasnije urlanje — ležao je onesposobljen poda mnom jer sam mu obje ruke iščašio u zglobu. Sada je mogao još jedino da se brani nogama. Uspraviti se nije mogao jer sam čvrsto klečao na njemu. Rukama je doduše micao, ali

87 su mu one mlitavo padale dolje i bile se bezopasne. Zato mu je jezik proradio. Vikao je od bijesa, straha i boli. Dok sam ga držao sputanog, primijetio sam da su Indijanci i unatoč njegovom urliku htjeli da produže dalje. Doviknuo sam im: „Neka moja mlada braća požure ovamo, a njihova sestra ostane napolju kraj konja.“ Poslušali su me odmah i sputali Mormona za ruke i noge. Tada smo ga otpremili napolje i bolje mu razabrali lice. Prestao je da viče. Ležao je mirno. „No, master Melton“, rekao sam engleski, „jesam li stvarno odbacio sreću i izgubio je za vječita vremena?“ „Prokleta huljo!“ zasiktao je. „Zar nije onako kako sam vam rekao?“ nastavio sam. „Zar niste u najkraćem vremenu iskusili da se ja mogu osloniti na sebe? Metak, koji ste meni bili namijenili, bio sam čuo još prije jednog sata. Uobrazili ste da ćete me moći prevariti. Međutim, i unatoč vašoj navodnoj prepredenosti, vi ste toliko glup da nije bilo teško pogoditi vaše namjere. Ja sam vas još u Guaymasu pročitao.“ „I ja vas!“ zaškrgutao je. „Vi ste Old Shatterhand!“ „To je tačno! Znao sam da ste me prepoznali, no pretvarao sam se kao da to ne primjećujem. Vladali ste se upravo kao kakvo đače. Ako mislite da prevarite Olda Shatterhanda, morate pametnije početi. Šta ste naumili sa iseljenicima?“ „Ništa.“ „Jasno, vi to meni nećete reći. Ovo pitanje nisam vam postavio zato što sam vjerovao da ćete mi iskreno odgovoriti. Htio sam vas jedino upozoriti da ti ljudi stoje pod mojom zaštitom. Nemam namjeru da vam održim govor o tome što znam i što mislim, već želim samo da vam naglasim da će svaka nepravda koja im bude nanesena biti osvećena. To što ste sada doživjeli neka vam bude opomena. Htjeli ste moj život, a sada je vaš život u mojim rukama. Neka vam to služi kao upozorenje! Slijedeći put nećete izvući čitavu kožu. Kao što sam već unaprijed osjećao vaše tane, isto tako osjećam još mnogo štošta što će se kasnije dogoditi. Vi možete jedino da predvidite ono između danas i sutra, pošto je zločin kratkovidan.“

88 Okrenuo sam mu leđa i dao znak dječacima da ga napuste, jer sam im htio nešto saopćiti što se Meltona nije uopće ticalo. Squaw je, kao oprezna Indijanka, ostala i dalje kraj njega kako bi ga čvrsto držala na oku i unatoč tomu što je bio sputan. „Neka moja mlada crvena braća slušaju što ću im reći“, počeo sam. „Nas je četvoro, a imamo samo jednoga konja. Potrebne su nam još tri životinje i morat ćemo ih ukrasti. Ja nisam lopov, ali situacija u kakvoj se sada nalazimo iziskuje da se bezuslovno snabdijemo konjima, a to me prisiljava da odbacim svako dvoumljenje. Kada sam sa hacijenderom o tome razgovarao, odbio je moju molbu, jer se boji Yuma. A sada mu moram uzeti ono što mi je odbio. Vratit ću se do hacijende kako bih na paši ugrabio tri konja. U međuvremenu će moja braća paziti na zarobljenika. On vam je doduše siguran, a osim toga uvjeren sam da u ovo doba neće niko zalutati u ovaj zabačeni kraj, no oprezan čovjek treba da je spreman na svaku slučajnost. Zarobljenik se prije moga povratka ne smije ni u kome slučaju pustiti na slobodu.“ „Old Shatterhand se može pouzdati u nas“, uvjeravao me je stariji brat. „Ispunit ćemo mu zapovijest, iako nas vrijeđa pošto se kriomice vraća na hacijendu.“ „Zašto?“ „Zato što nas smatra nesposobnim dječacima koji ne umiju ugrabiti ni konja.“ Poznavao sam u tančine običaje i nazore Indijanaca i bio sam svjestan da su se dječaci osjećali zapostavljenim. Ne bi bilo preporučljivo da se prema njima pokažem nepovjerljivim, jer ću zbog našeg slučajnog susreta i nastale situacije morati da uspostavim vezu sa njihovim plemenom. Zbog toga sam im izišao u susret. „Vidio sam kako ste se hrabro borili protiv vaših napadača i smatram vas odvažnim mladićima. Ne sumnjam nimalo da osim hrabrosti raspolažete i spretnošću, te vas pitam da li želite da vi dovedete konje?“ „Hoćemo!“ rekli su razdraganim glasom. „Dobro! Da li treba da vam objasnim gdje ćete ih pronaći?“ „Ne. Vidjeli smo životinje jer smo kraj njih prošli.. Neće biti teško da dva dovedemo.“

89 „Dva? Trebamo tri!“ „Pa zarobljenik ima jednoga. Morat će nam reći gdje ga je privezao.“ „Nećemo ga uzeti. Stigao je na njemu iz Lobosa. Bit će da je umoran, dok se na paši mogu naći odmorni konji. Krenite odmah. Ovdje ću čekati na vas.“ Istoga časa su otišli a da sestri ni riječi nisu kazali. Legao sam u travu do Mormona, radoznao kako će dječaci izvršiti zadatak. Mormon je ležao nepomično, kao da je mrtav. Njegov ponos nije mu dozvoljavao da progovori i jednu riječ, iako je katkada glasno i teško disao. Boljele su ga povrijeđene ruke. Za Indijance nisam brinuo. Njihov zadatak je bio lagan i samo je slučajnost mogla otežati ili osujetiti izvršenje. U tom slučaju bi se vratili neobavljena posla. Drugo me nije ništa moglo zabrinjavati jer sam znao da se neće dati uhvatiti. Prošla su čitava dva sata kada sam na četiri koraka pred sobom ugledao nekakvu priliku u travi. Skočio sam na noge da je zgrabim, ali sam u isti čas spustio ruku jer sam vidio da je to stariji brat. „Moj brat se vratio“, rekao sam. „Zašto dolazi kradomice?“ „Da dokažem Old Shatterhandu kako me nitko ne može ni čuti ni vidjeti ako to želim.“ „Tvoj je hod nečujan kao i let leptira. Bit ćeš dobar ratnik. A gdje ti je brat?“ „Požurio sam se naprijed da te pitam smije li zarobljenik da vidi konje?“ Dok me je on tihim glasom pitao, ja sam mu glasno odgovorio: „Neka ih dovede. Da li vas je netko opazio?“ „Pastiri su bili gluhi i slijepi. Čak smo imali i toliko vremena da odaberemo konje koji su nam se najviše sviđali.“ Zazviždao je, našto se odmah začu i topot kopita. Bili su doveli konje sasvim blizu nas a da ih nisam čuo. Dječaci su bili ponosni što im je to uspjelo. Razgledao sam životinje i unatoč velikoj tmici uvjerio se da nisu bile najgore. Na jednom konju je bilo čak i sedlo. Raspitivao sam se kod starijeg Mimbrenjosa za sedlo i on mi je odgovorio:

90 „Old Shatterhand nema sedla i zbog toga smo potražili zarobljenikova konja i sa njega skinuli sedlo. Iza toga smo ga pustili da pobjegne, jer ga i onako iščašenim rukama neće moći jahati, a niti voditi.“ Oni su dakle pronašli i tu životinju i pribavili potrebnu opremu: dokaz da im mogu postaviti i takve zahtjeve koji prelaze njihovu dob. „Konjokradico!“ doviknuo mi je sada Mormon prezrivim glasom. „Slavni Old Shatterhand nije ništa drugo nego običan lopov!“ Umjesto da se pokažem uvrijeđenim, odvezao sam mu spone. „Evo vam ponovo vaše slobode, master podmukli ubico! Tornjajte se odavde i recite hacijenderu da sam silom prilika posudio konje od njega! Vjerojatno će ih dobiti natrag ili novac. Ako se to ne ostvari, neka laj neznatni gubitak upiše na vlastiti konto. Vama lično savjetujem da što prije namjestite zglobove i omotate ih čvrstim zavojima, jer bi se inače lako moglo dogoditi da se nikada više njima ne služite. Moja je želja, i to za vaše dobro, da se više nikada ne sretnemo, jer sam uvjeren da bi taj susret bio koban po vas.“ „Ili možda i po tebe! čuvaj me se i budi proklet, huljo!“ Poslije ovih riječi žurno se udaljio. Kamo sreće da sam mu tada uputio metak, spriječio bih mnogo zala. Pitanje je samo smijemo li ubiti čovjeka kao životinju grabljivicu? Oružja više nije imao. Oduzeo sam mu ga. Sve ostalo u torbi ostalo inu je netaknuto.

91 III NA TRAGU YUMA Prije svega morali smo da osedlamo naše konje, a zatim krenusmo, kako bi čim prije napustili mjesto na kojemu smo mogli očekivati nepoželjan posjet. Nije bilo važno kojim ćemo pravcem krenuti, pošto sam odlučio da ostanem u ovom kraju. Jahali smo u laganom hodu. Uz put sam ih upitao: „Ako moja crvena braća požure, kada će meci stići do svojih ratnika?“ „Za tri dana“, odgovorio je stariji. Mladi je samo onda govorio kad sam ga nešto upitao. Takav je običaj u Indijanaca, kod kojih stariji uvijek imaju prednost ispred mladih. Kod različitih plemena postoje posebni izrazi za starijeg ili mlađeg brata, stariju ili mladu sestru. Tako riječ ,sin', izgovorena od strane oca, nema isto značenje ako ju je majka izrekla. Tako, na primjer, kod Navaja „moj stariji brat“ glasi „šimai“, a „moj mladi brat“ — Se tsela, „moj sin“, od oca izgovoren, Si yeh, „moj sin“, ako je majka rekla; Se tse, „starija sestra“ glasi Se la, a „mlada sestra“ — Etet. „Da li se Jaki Bivol, vaš otac, nalazi sada kod svog plemena?“ raspitivao sam se. „Da. Bit će veoma ponosan što će ga Old Shatterhand posjetiti.“ „Mi ćemo imati prilike da se pozdravimo, iako za sada ne mogu da ga posjetim. Moram ga zamoliti da dođe k meni. Neka mu njegovi hrabri sinovi ispričaju što ću im sada reći. Iz moje domovine su preko velike vode stigli ovamo muškarci, žene i djeca koji se žele zaposliti na hacijendi del Arroyo. Bijelac koji je upravo bio naš zarobljenik zove se Melton. Naumio je da sa njima izvede pakleni plan, samo, na žalost, ja taj plan još nisam dobro prozreo. Vjerojatno je ovamo pozvao poglavicu Yuma da izvede prepad na hacijendu. Ja sam bio kod hacijendera da ga na to upozorim. On me je ismijao. Ja sam učinio što

92 mi je dužnost i ne bih se dalje zalagao da nisu u pitanju moja bijela braća i sestre sa djecom. Ja sam ne mogu ništa poduzeti. Zato preko vas molim vašeg oca, tog hrabrog poglavicu Mimbrenjosa, da mi pritekne u pomoć, pa se nadam da ini neće odbiti moju molbu.“ „On će smjesta dojuriti jer je s Old Shatterhandom popušio lulu prijateljstva, a mogao bi biti prezren ako se ne odazove tvojoj molbi. Nadalje, moj veliki bijeli brat veoma dobro zna šta se dogodilo. Velika Usta, voda Yuma, napao nas je i htio ubiti. To mu nije uspjelo jer nas je Old Shatterhand spasio. Yume će i unatoč tome morati da plate svojom krvlju. Prijateljstvo i osveta će dovesti moga oca ovamo.“ „Vjeruješ li da će u roku od šest dana moći stići ovamo?“ „Da, tri dana onamo i tri dana ovamo. Koliko ratnika da povede?“ „Ne znam kakvim snagama raspolažu Yume, no za izvršenje prepada na posjed kakav je hacijenda del Arroyo potrebno je barem stotinu ljudi. Prema tome, bit će potrebno isto toliko i vaših ratnika. Želim da se snabdiju sušenim mesom, jer neće imati vremena za lov.“ „Na kojem će mjestu čekati Old Shatterhand ?“ „Još nikad nisam boravio u ovom kraju, stoga u ovom trenutku ne mogu da odredim mjesto. Naići ćemo vjerojatno na takvo mjesto još prije nego što se rastanemo. Osim toga, imao bih još jednu poruku. Moj mladi brat zna da smo Winnetou, veliki poglavica Apača, i ja, postali braća za čitav život. Mi smo se dogovorili da se za najkraće vrijeme sastanemo na određenom mjestu. Međutim, ja se u zakazanom času neću moći tamo pojaviti jer sam za sada vezan za hacijendu del Arroyo. Zato bih zamolio tvoga oca da pošalje pouzdanog glasnika do Winnetoua koji bi ga obavijestio zbog čega nisam došao.“ „Neka mi Old Shatterhand opiše tačno mjesto sastanka, kako glasnik ne bi mimoišao poglavicu Apača. Neka moj mladi brat i naša sestra, squaw, također slušaju gdje se to mjesto nalazi, kako bi sve to mogli da prenesu ocu.“ „Njih dvoje? A ti ne? Zašto?“ Odugovlačio je neko vrijeme odgovor te sramežljivo reče: „Moj mladi brat će sa sestrom otići do plemena, a ja ću ostati ovdje.“

93 „Zbog čega?“ „Da uđem u trag poglavici Yuma i da pratim njihovo kretanje kako bi naše ratnike čim stignu mogao obavijestiti gdje se nalazi.“ „To ću sam učiniti!“ „Znam. Old Shatterhand je veliki ratnik, dok sam ja dječak koji još ni imena nema. Zbog toga moram slušati Old Shatterhandova naređenja. Ako mi naredi da odem, otići ću. No moje srce bi bilo veoma žalosno jer bih rado želio biti na tragu Velikih Usta, pa da mu se osvetim. Htio bih da steknem ime po kojemu bi me nazivali kada se vratim u kolibe našeg plemena. Neka mi moj bijeli brat dozvoli da ostanem ovdje! Ne gajim nikakve nade da će me zadržati kraj sebe jer mu nisam potreban. Želio bih samo toliko da mi dozvoli da pratim njegovu sjenku. Tada bih mogao da se brinem o njegovom konju kada god bih mu bio na smetnji.“ Ovo je rekao bojažljivim glasom. Želja mu je doduše bila neobična, no upravo zbog toga bio sam spreman da je prihvatim. Neki drugi Indijanac bi čekao hoću li ga pozvati da ostane, dok je ovaj dječak bio toliko hrabar da sam iznese svoju želju. Shvatio sam koliko mu je bilo stalo do toga da mu se ona ispuni. Moj pristanak bi za njega značio odlikovanje na kome bi mu svaki Mimbrenjos zavidio. Sviđao mi se. Njegov otac i ja bili smo prijatelji, a to su dva razloga da mu ne dam negativan odgovor. Osim toga, mogao mi je biti i od pomoći. Htio sam da se prišuljam hacijendi kako bih saznao šta se ondje događa, pazeći da me nitko ne otkrije. Konj mi je bio potreban kako bi se u datom slučaju mogao brzo prebaciti s jednog mjesta na drugo, a inače bi mi bio samo na smetnji. Morat ću danima nadzirati iz blizine hacijendu, a u tom slučaju bi me konj mogao lako odati. Povedeni li dječaka, mogao bi mi samo od koristi biti! Zbog toga sam mu pružio ruku: ' „Sviđaš mi se, a tvoj otac će se veseliti kada čuje da sam te zadržao. Dakle, pristajem, trebat ćeš mi. Nema takvog čovjeka koji drugome ne bi mogao pomoći. Winnetou i ja smo naša slavna djela izvršavali većinom uz pomoć nepoznatih ljudi. O nama se priča, a o njima ne. Neka se tvoja nada brzo ostvari kako bi što prije stekao ime! Izgleda da imaš zato sve uvjete.“

94 Možete i sami zamisliti koliko se radovao kada je čuo da sam pristao. Nije rekao ni riječi. Njegov brat oduševljeno klikne „Uff!“ dok je njegova sestra u znak radosti tiho sklopila ruke. „Pitanje je samo da li će tvoj brat i tvoja sestra sretno stići do svoga plemena ako i ti ne odeš sa njima?“ nastavio sam. „Veoma je važno da im se putem ne desi nešto.“ Na to je mladi brat skromnim ali odlučnim glasom rekao: „Nama se sada ne može ništa desiti i ne bojim se nikoga jer sada posjedujem pušku. Osim toga, ja sam uvjeren da na putu do našeg plemena nećemo naići na neprijatelja.“ Stigli smo ponovo do potoka, i to na ono mjesto gdje nas je Mormon bio posavjetovao da logorujemo. Jahali smo dalje. Kako sam morao da motrim više južni dio kraja, nisam smio da se previše udaljim na sjever. Morao sam se što više udaljiti od hacijende kako bih bio siguran da mi neće ući u trag, i zbog toga se još nisam mogao rastati od njih. Produžili smo jašući sve do ponoći. Našli smo se u kraju koji je za moje svrhe bio najprikladniji. Mjesec je bio izronio i bilo je veoma vidno. Tlo je bilo kamenito te nismo za sobom ostavljali tragove. Na sjevernom horizontu ocrtavala se tamna linija. Približivši se, ustanovio sam da je to šuma. Nedaleko od njezinog ruba stršila je krošnja ogromnog stabla i natkrilila ostala. „Uff!“ rekao je stariji brat „Eto nas u poznatom kraju. To je šuma „velikog hrasta života“. Sada moj mladi brat zna kako treba da produži i ne može zalutati.“ „Dobro“, kimnuo sam. „Znači, mi ćemo se ovdje rastati. Ovaj „hrast života“ neka bude mjesto ponovnog viđenja. Za šest dana ću opet biti ovdje da dočekam vašeg oca i njegove ratnike.“ Dao sam potrebne upute mlađem bratu. Pazio sam da što tačnije opišem mjesto na kojemu me Winnetou očekuje. Na kraju sam mu predao Mormonove oružje. Neka ga odnese kao poklon svome ocu. Obećao je da će sa svojom sestrom jahati bez odmora sve do slijedeće večeri. Pokušat će da savlada put za dva umjesto za tri dana. Braća su se snabdjela kod Opata sušenim mesom, koje su sada podijelili.

95 To mi je bilo drago jer sam dobio hrane za dva dana, za dvije osobe, te nisam morao za to vrijeme ići u lov. Morao sam i sa time računati da bi me svaki pucanj mogao odati. Kada je mladi brat sa sestrom odjahao, privezali smo uz rub šume svoje konje i legli da odspavamo do zore. Odmor nam je bio potreban, pogotovo što nismo unaprijed znali hoćemo li sutra uveče imati prilike da spavamo. Ovdje smo najvjerojatnije bili sigurni od svakog iznenađenja, te nije bilo potrebno da netko od nas dvojice bude na straži. Slijedećeg jutra čekala su nas dva zadatka. Prvo: morali smo naći Yume, a to je najpogodnije danju. Drugo: htio sam se došuljati do hacijende kako bih izvidio šta je sa iseljenicima i, po mogućnosti, da govorim sa Herkulesom. Za to sam morao sačekati večer. U vezi s prvim zadatkom riješio sam da odem do mjesta na kojem je poglavica Yuma napao braću i sestru. Vjerojatno se vratio nadajući se da ću pronaći tragove koji bi mi pokazali kuda je otišao. Nismo se vraćali preko hacijende, već smo odabrali Put prema jugozapadu, tako da se nismo morali bojati nikakvog susreta. Bilo je podne kada smo stigli u dolinu. Što smo se više približavali određenom mjestu, tim smo bili oprezniji. Tri konjske lešine još su uvijek ležale. Čitavo jato strvinara kidalo je meso sa kostiju otimajući jedni drugima i najmanji komad. Pušku sam otkočio i držao je spremno u ruci. Ja sam ostao kod konja. Dječaka sam poslao gore do onog grebena na kojemu je moj metak pogodio poglavičinog sina. Kada se vratio, obavijestio me je da je les odvučen u stranu i prekriven visokom gomilom kamenja. U stjenovitom tlu nije mogao opaziti nikakve tragove. Tragove nisam niti očekivao. Onamo gore nitko se ne bi mogao probiti sa konjem, a kako je poglavica vjerojatno stigao na konju, bit će da ga je ostavio u dolini te se uspentrao gore do lesa svoga sina, te ponovo sišao dolje i na konju napustio dolinu. Ne znam da li je još netko bio s njime, ali to će se ustanoviti. Počeo sam tragati, a dječak mi je pomogao. Na žalost, tlo je bilo tvrdo i nisam mogao očekivati izrazite tragove bilo od pješaka ili konja. Doduše, uočio sam neke znakove na tlu, kao i odronjene kamenčiće, no nisam bio siguran da li su svježi ili pak

96 potječu od jučer kada smo mi ovuda prolazili. Indijanac je napregnuto gledao. Bio bi veoma ponosan da je primijetio i najmanji znak bilo kakvog traga, no uzalud. Zbog toga je sav neraspoložen rekao: „Jedno je sigurno, a to je, da su bili ovdje, a ipak se ništa ne vidi. Moje oči danas kao da su slijepe. Neka Old Shatterhand ne misli da je to uvijek tako!“ „Tješi se jer i Old Shatterhandove oči nisu u stanju da nešto otkriju“, odgovorio sam. „Međutim, postoje dvije vrste očiju: jedne fizičke, a druge duševne. Ako je čovjek na jednima slijep, tim više mora one druge držati otvorene.“ „Oči moga duha su isto tako slijepe kao i oči moga tijela.“ „Bit će zato što si ih usmjerio krivim pravcem.“ „Neka mi tada Old Shatterhand kaže kuda da ih usmjerim.“ „Jasno, za poglavicom Yuma.“ „To su one i do sada činile a da ga nisu uspjele pronaći.“ „To je zato što si počeo danas. Počni sa jučerašnjim danom i uspjet će ti. Kada su vaša dva napadača bježala ispred mene, ti si stajao gore na stjenovitom istaku i mogao si bolje i dalje da vidiš od mene. Jahali su duž doline. Mi smo pošli istim pravcem a da nismo pronašli trag, pa ni njih same. U čemu je stvar?“ „Vjerojatno su brže-bolje napustili dolinu.“ „I ja tako mislim. Strane stijena su veoma strme. Može li se jahač popeti na njih?“ „Ne može! Znači da su morali skrenuti u bočni tjesnac.“ „Da. Vidim da se moj brat umije dobro služiti očima duha. Jedno je jasno: da bjegunci nisu nasumce pošli bočnom usjeklinom.“ „Nisu, jer su ondje svakako bili njihovi ljudi.“ „Tačno! Može li moj brat navesti još neki razlog zašto je to tako?“ „Ne“, odgovorio je nakon uzaludnog razmišljanja. „Objasnit ću mu. Pretpostavljam da će Yume napasti hacijendu i da se već sada nalaze u njezinoj okolini i da čekaju na pogodan momenat. Oni se neće javno pokazivati, već skrivati. Ova dolina je dio puta koji vodi od Uresa do hacijende. Tu je u svakom trenutku mogao netko da naiđe. Zbog toga se Yume nisu smjeli u njoj zadržati. To je taj

97 razlog na koji sam mislio. Poglavica i njegov bijeli pratilac su se jučer zato i zadržali u ovoj dolini da bi uhodili i pukim slučajem su na vas naišli. Gdje god imade uhoda, ima i ratnika kojima pripadaju, i to u samoj blizini. Ako sam rekao ,blizina', nisam mislio na kratku udaljenost. Da su se Yume na dohvat ruke ulogorili, sigurno bi ih poglavica brzo doveo da nas uhvate, a ako ne to, da nas barem gone. Dakle, pretpostavimo: Yume se nalaze u jednoj od bočnih dolina, no na takvoj udaljenosti da im je potrebno barem čitav sat da stignu ovamo na konjima. Može li mi moj mladi brat reći svojstva te doline?“ „Mora da je obrasla, da ima stabla iza kojih se čovjek može sakriti, a i trave za konje.“ „Tako je. Sjeća li se moj brat da smo jučer prošli kraj triju bočnih dolina. Koliko je udaljena odavde prva?“ „Vrijeme za koje bijelci kažu pola sata.“ „A druga?“ „Druga četvrt sata dalje, a treća je veoma, veoma daleko odavde.“ „Da, toliko je udaljena da uopće ne dolazi u obzir. Neka se moj brat sjeti prvih dviju! Kako su izgledale? Jesu li ostavljale utisak kao da su početak dolina, čija je dužina medu brdima barem pola sata?“ „Nisu“, odgovorio je ne razmišljajući mnogo. Znači da je imao dobro pamćenje za predjele. „Prva dolina je uzana i kratka, dok je ulaz u drugu veoma širok.“ „Tada su Yume vjerojatno u drugoj, tim više ako je i obrasla. O tome ćemo se sada osvjedočiti.“ Rekavši to, uzjahao sam. Dječak je to isto učinio i praveći se pomalo važan, kao svaki mladić, reče: „Moramo biti oprezni jer se iza stabala lako mogu skrivati Yume. „Želio bih da je tako“, nasmijao sam se. „Veoma bih se radovao da nisu na nekom drugom mjestu.“ „Tada bi nas primijetili!“ „Vodit ćemo računa o tome da nas ne primijete.“ Moj način izlaganja je bodrio dječaka te je nastavio: „Podsjetio bih OldaShatterhanda da treba da tragamo za stablima! U ravnici ih čovjek može još iz daljine otkriti. Međutim, mi smo na putu

98 da zađemo u dolinu koja vjerojatno ima mnogo zavoja. Ja zamišljam ovako: čim je ugledamo, već smo i pred njom. Ako se neprijatelj u njoj skriva, može se desiti da ne bismo imali dovoljno vremena da se vratimo.“ „Moj mali brat zbori kao stari iskusan tragač puteva. Možda bi bio toliko ljubazan da sebi predoči na koji način može zavoj doline opreznom čovjeku pružiti zaštitu, ako mu s one strane prijeti opasnost. Zavoj iza kojeg se neprijatelj skriva smeta mu da me vidi. Uostalom, evo jedne usporedbe: ako čovjek želi otkriti vatru, dovoljno je da motri na njen svijetli sjaj i ne mora otići do nje, da turi ruku u nju i opeče se kako bi se osvjedočio da postoji. Stoga mi ne ćemo otići do druge doline u kojoj se vjerojatno nalazi neprijatelj.“ Naš razgovor je bio gotov. Primijetio sam po njegovim očima da je shvatio o čemu se radi. Produžili smo na konjima dalje i pazili da nam konji uvijek stanu na čvrsto tlo kako ne bi za sobom ostavljali tragove. Naš poduhvat nije bio bezopasan, jer su svakog momenta mogli da iskrenu Yume ili kakva četa Indijanaca. Srećom nismo nikoga sreli. Nakon pola sata stigli smo do ulaza u prvu bočnu dolinu koja je kao i druga vodila ulijevo. Skrenuo sam u nju. Indijanac se u početku nećkao, ali ipak je pošao za mnom a da nije ništa rekao. Vjerojatno me nije shvatio, a šutio je da ga ne bih ukorio. Svakako se pitao zašto ulazimo u prvu ako se Yume nalaze u drugoj. Za kratko vrijeme će mu same činjenice dati odgovor. Usjeklina je bila tačno onakva kako smo i naslućivali: uzana i ravna. Strmo se dizala uvis. Nakon nekih desetak minuta stigli smo do njezinog kraja. Sada smo se našli gore na visoravni. Tu smo imali veoma dobar pregled. Prema jugu, zapadu i sjeveru pružale su se ravnice. Prema istoku su ležala brda. Visoravan je bila potpuno gola, osim jednog mjesta koje je ležalo prema sjeverozapadu. Tamna pruga mi je nagovještavala šumu. Pokazao sam rukom u tom pravcu. „Šta bi moglo biti tamo iza one tamne pruge?“ „Suma.“ „Ne, jer sama ta crta je šuma. Ona čini rub gornje ivice druge doline koju mi tražimo. Sada će moj mladi brat shvatiti zašto sam dojahao ovamo. Tamo bi nam prijetila opasnost. Međutim, ovdje smo otkrili šumu iza koje se skrivaju, a koja nas zaklanja. Ako se Yume stvarno

99 ondje nalaze, oni će očekivati da budu uznemireni jedino sa one strane na kojoj se nalazi ulaz iz glavne doline, i vjerojatno su tamo postavili i straže. Ako želimo da ih uhodimo, možemo mirne duše odjahati do same šume ne plazeći se da će nas ugledati. Moj mladi brat će sada svakako uvidjeti da se vatra može otkriti a da se ruka na njoj ne opeče.“ „Neka se Old Shatterhand ne ljuti na mene“, molio me je. „Ja sam još dječak. — Hoćemo li odjahati onamo?“ „Da. Moram znati na čemu sam. Hoće li moj mladi brat ostati ovdje i sačekati me?“ „Jahat ću s vama pa makar se ondje nalazilo i čitavo pleme Yuma“, odgovorio je blistavih očiju. „Ne, ako mi Old Shatterhand zapovjedi da ostanem, ostat ću.“ „Možeš me pratiti, samo se nadam da nećeš učiniti nikakvu grešku. Znaš i sam koliko je opasno prišuljati se po danu do neprijateljskog logora.“ Potjerao sam konja. Ukoliko brže ravnicu prijeđemo, utoliko ćemo manje biti izloženi eventualnom iznenađenju. Kod šume smo sišli sa konja i privezali ih. Najprije smo morali da istražimo rub šume. Nismo naišli na ništa sumnjivo, pa smo naše konje smjestili u guštik gdje ih ni najoštrije oko ne bi uspjelo otkriti. „Šta bi želio moj brat: da čuva konje ili da pođe sa mnom?“ upitao sam. „Poći ću i ja.“ „Možda bi više volio da samostalno djeluje? Ako se odvojimo, bit će potrebno upola manje vremena da obavimo posao.“ „Ako Old Shatterhand ima povjerenja u mene, neka mi samo kaže šta imam da radim.“ „Dođi! Najprije moramo istražiti rub doline.“ Zašli smo dublje u šumu i ubrzo stigli do željenog mjesta, jer se tu tlo počelo spuštati koso u dolinu. Sišli smo dolje i vidjeli da je tlo doline obraslo travom koju je natapao mali potok. Strme strane bile su obrasle gustom šumom. „A. sada ćemo se rastati“, rekao sam. „Ja ću poći četvrt sata daleko prema izlazu, a ti četvrt sata daleko prema uzvisini. Iza toga ćemo se ponovo vratiti na ovo mjesto i reći jedan drugomu što smo uočili. Ako ne nađemo ništa, nastavit ćemo traganje sve dotle dok ne nađemo Yume, pa makar morali čitavu dolinu pretražiti. Samo pazi da ne prouzrokuješ kakav šum ili da pucaš!“

100 Ovo sam mu rekao zbog toga što od njega ipak nisam očekivao da će se moći savladati i biti razborit, kako ne bi odmah izvršio namjeravanu osvetu ako slučajno ugleda Velika Usta. Krenuli smo svaki na svoju stranu. Ja sam se vratio a da ništa naročito nisam uočio. U sredini same doline opazio sam doduše izgaženu crtu u travi, koju sam smatrao tragom, ali to je moglo da potječe od kakve divljači, a ne od čovjeka. Opreza radi nisam se prišuljao da ga osmotrim. Dječak još nije bio stigao na zakazano mjesto. No ubrzo je i on došao i saopćio: „Nisam nikoga vidio, jedino se kroz dolinu provlači nekakav trag.“ „I ja sam ga vidio.“ „Osim toga, njuh mi je otkrio više nego oko: osjetio sam vatru. Bit će da gori poviše onog mjesta odakle sam se morao vratiti.“ „Dođi da se uvjerimo!“ Zavukli smo se u šumu i provlačili medu stablima. Motrili smo. Mladi Mimbrenjos zastade kod mjesta odakle se morao vratiti. Duboko je udahnuo i upitno pogledao u mene. Kimnuo sam mu i počeo se dalje šuljati. Da, osjetio se miris dima. Što smo dalje išli, to je oštriji bivao. Nakon nekoliko koraka zaustavio me je dječak i došapnuo mi: „Da nisu možda bijelci?“ „Ne vjerujem.“ „Ali osjeća se miris pasulja!“ „Njega i Indijanci jedu. Dođi , idemo dalje!“ Uskoro sam i ja osjetio miris pasulja. Ove mahunjače su najomiljenije jelo Meksikanaca, čak ga i Indijanci Meksika rado jedu. No, bilo mi je čudno što su ovu vrstu jela kuhali ovdje u toj divljoj šumi. Zar su Indijanci ponijeli kao zalihu pasulj za ovaj ratni pohod? Tu su potrebni kotlovi, lonci, plitice, što je značilo da u tom pljačkaškom pohodu ne učestvuju samo Indijanci. Stigli smo tako blizu da nam je dim sve jače golicao nozdrve. Odjednom smo ugledali ljude, i to daleko više nego što sam očekivao. Mislio sam da ću naići na četu Indijanaca koji se bezbrižno i slobodno