Još u vreme dok je kuga harala Balkanskim poluostrvom i Evropom
Dušan je sa caricom Jelenom i kraljem Urošem posetio Svetu Goru, po
običaju svojih predaka. Nekoliko meseci carska porodica boravila je
među svetogorskim »starcima«, osobito u Hilendaru, obilato deleći
poklone i primajući blagoslov i dobre savete. Među monasima bilo je
podvižnika, velikoshimnika i isihasta koji su za života predali dušu bogu,
propovedajući trpljenje na ovom svetu, radi spasenja na onom. Dušan,
Jelena i Uroš, uglavnom boraveći u Kareji,241 neprekidno su bili okruženi
učenim monasima, slušali tumačenja svetih knjiga i učili hrišćansku
nauku.
Međutim, Dušan ni za trenutak nije prekidao veze s vojvodama i
velikašima u Skoplju. Svakodnevno dolazili su glasnici s obaveštenjima, i
odlazili s nalozima i uputstvima, osobito patrijarhu Joanikiju,
protovestijaru Nikoli Bući i logotetu Pribcu Hrebeljanoviću.
Posle Dušanove posete Svetoj Gori sledilo je prokletstvo
carigradskog patrijarha Kalekasa. Tek četiri godine posle krunisanja
crkveni velikodostojnik odlučio se na ovaj korak. Prokleo je srpskog cara,
caricu, mladoga kralja Uroša patrijarha, pa i ceo srpski narod. Ali ne bi
se moglo reći da je ovaj korak carigradskog patrijarha baš mnogo
pokolebao Dušana a uz njega i ostale na srpskom dvoru.
*
Cara Dušana i njegove vojvode prilično su žacnula dva-tri poraza
pretrpljena od Turaka. Izgubljene bitke kod Stefanijane, Didimotika i
Empitiona uzdrmale su spokojstvo i Bugara i Grka Turci su poseli
Galipolje i u njemu se dobro učvrstili, a već su zauzeli ostrva Mitilenu,
Hios, Nikariju i Samos. Tri balkanska naroda, svaki ponaosob, shvatili su
kolika im opasnost preti, pa ipak su propustili da se ujedinjenim
snagama odupru zajedničkom neprijatelju. Vizantija je bila razrivena i
vojnički demoralisana, a Bugarska bez čvrste ruke, i bez smisla za veće
pothvate. Jedino je Srbija mogla da se suprotstavi Turcima.
*
Car Dušan nijednom se nije lično sukobio s Turcima i spremao se
401
da digne veliku vojsku da se razračuna s njima. Razmišljao je i pravio
planove kac da krene, u kom pravcu i na kome mestu da se s njima
sukobi. Bio je ubeđen da su njegove vojvode i ratnici nepobedivi. Ali
porazi Preljuba kod Stefanijane i Borilovića kod Empitiona sasvim su ga
pokolebali. Uvideo je da iz Azije nadire neprijatelj koji će pregaziti sve
zemlje na Balkanu i svojim mnoštvom možda ugroziti i Evropu.
Preljub je, doduše, na prevaru potučen, ali je Borilović izgubio šest
hiljada ratnika u bici na otvorenom polju. Ali od svega Dušana je najviše
zabrinjavala činjenica što je pred bitku pobeglo šest hiljada vizantijskih
ratnika, a u toku bitke isto toliko bugarskih. Borilovićevi nisu pobegli i —
propali su. Osim toga, u mnogim čarkama i manjim sukobima s Turcima
srpski ratnici bili su upolovačeni, premda su i neprijatelju nanosili osetne
gubitke.
Neprijatelj žestok i veoma opasan pojavio se na vidiku, poseo
Galipolje i dobro se učvrstio na Balkanskom poluostrvu. Dušan je
osećao da se, od tolikih hrišćanskih vladara, ni u jednog ne može
pouzdati. Sad mu se činilo da njegovo dugogodišnje štrpkanje razrivene
i sklone padu Vizantije ima ozbiljniji značaj: koliko više osvoji, toliko će
manje pasti u ruke Turcima.
Razmišljajući o tome, Dušan se seti da bi mu Nićifor Grigora mogao
pomoći da upozna Turke i njihov način ratovanja Pozvao ga je i u četiri
oka otpočeo razgovor:
— Prijatelju... — obrati mu se. — Da li vidiš kolika nam opasnost
preti od Turaka?
Filozof se nasmeši:
— Vidim... Vidim, ali, na žalost, malo ih je koji to uviđaju. Kad svi
uvide, bojim se da će biti kasno.
Dušan mu se zagleda u oči:
— Prokleti Kantakuzen! — reče. — On ih je namamio i dovukao
ovamo!
— Ne zavaravaj se, prijatelju — odvrati filozof. — Došli bi oni i bez
Kantakuzena. To je narod osvajača. Nikao i buja kao korov, pokriva i
proždire sve oko sebe. Navaliće kao poplava i niko ga osim tebe, neće
zaustaviti...
— Znači, ja?
— Ti jedini!
Dušan dohvati sa stola srebrni kondir s vinom i napuni dva pehara
Ispiše i neko vreme ćutahu obojica, zamišljeni.
Dušan otpoče:
— Bio si u Maloj Aziji... Verujem da si upoznao taj narod i njegove
ratnike...
— Upoznao sam i narod i njegove običaje, i vojskovođe, i ratnike.
Čak sam i njihov jezik naučio...
402
— Onda sam se obratio pravom čoveku... — nasmeši se car.
— I jesi... — klimnu glavom filozof. — Reći ću ti sve što znam i što ti
može koristiti. Ići ću redom... Najpre... Tvoj ratnik je čovek kome je
ratovanje zanat, a Turčin je samo ratnik... Ti držiš vojsku po gradovima...
Ali nećeš mi verovati! Orhan ima ratnike koji nikad pod krovom nisu
spavali! Nijedan turski ratnik neće sesti kraj vatre dokle najpre konja ne
namiri. On živi za rat, za Alaha, Muhameda i sultana. Njegov rat je,
prema tome, sveti rat. To su pre dvesta godina dobro osetili krstaši u
Palestini... Turci smatraju da nema smisla polaziti u boj ako nisu bar
triput brojniji od protivnika. Najposle, hrišćanski konjanik je pod oklopom
i punim naoružanjem. Znači, teži je bar za dvadeset kilograma od
turskog, on mora da jaše krupnijeg konja, snažnog i tromog...
Nićifor Grigora se malo zamisli, pa nastavi:
— Svetli care, poznato je da u turskoj feudalnoj demokratiji svako
može da postane starešina bez obzira na poreklo. Može da bude emir,
čak i veliki vezir, ako je izvanredno sposoban... Ali zato i emir i vezir
mogu da budu obešeni ako izgube bitku... To bi bilo sve, osim ako te
nešto izuzetno ne zanima...
— Jasno... Potpuno jasno... — zaklima glavom Dušan. — Misliću o
tome i nastojaću da im se suprotstavim...
I mislio je, i spremao se za težak rat s Turcima, ali su ga okolnosti
druge vrste sputavale. Ugarski kralj Lajoš Veliki nanovo je zapretio Srbiji.
Njegove mase konjanika i pešaka uveliko su pristizale i postavljale logor
na levoj obali Save Bilo je samo pitanje dana kad će ta sila udariti na
Srbiju.
403
U gvozdenom obruču
Strahoviti zemljotres242 do temelja je srušio Galipolje, okolne
gradove i sela i nagnao stanovništvo da po kiši i snegu beži prema moru.
Vojskovođa Sulejman stade bez teškoća iz Male Azije prebacivati turske
porodice i naseljavati napuštena mesta. Radeći danonoćno, Turci su od
galipoljskih ruševina za kratko vreme podigli nov grad, opasavši ga
visokim i debelim zidovima. Dok su porodice naseljavale i izgrađivale
okolna mesta, ratnici su bez ikakve smetnje prelazili preko vizantijske
granice, upadali u Trakiju pljačkajući, robeći i paleći sela i gradove.
Bugarski narod prvi je osetio surovost galipoljskih suseda. U bitkama s
Turcima pogiboše i dva sina cara Jovana Aleksandra, najpre treći, Jovan
Asen,243 a za njim i najstariji, Mihailo Asen, zet cara Jovana Paleologa.
Turski ratnici nijednom nisu prešli preko granice srpske države, ali
je bilo sigurno da će uskoro i to učiniti. Vizantija, Trakija i Bugarska
neprekidno su bile izložene upadima hordi. Učestala poslanstva caru
Dušanu i molbe za pomoć stvarale su uznemirenost među srpskim
velikašima. Tri ugrožene zemlje spopala je nemoć koja se pretvorila u
očajanje.
Dušan je bio prinuđen da svoje najbolje ratnike pošalje na granicu,
mada se nije moglo znati na kome će mestu Turci provaliti u Srbiju, ako
do toga dođe.
— Doći će! Svakako će doći! — govorile su srpske vojvode. — Oni
se u masama prebacuju preko Helesponta! Oko Galipolja vrvi od ratnika!
Neće se oni dugo ustručavati! Upašće i u našu zemlju! Ali gde? Kad? To
samo svevišnji zna!
— Samo neka dođu! — govorili su drugi. — Osetiće našu snagu...
Preljuba su prevarili, Borilovića iznenadili... Baš bi bilo dobro da i po treći
put s nama okušaju sreću!
Uznemirenost je rasla i u narodu. Monasi, znajući da se surove
horde nemilosrdno bacaju na manastire, zađoše po narodu da bodre i
hrabre. Ratnicima su govorili da je svakome osiguran ulaz u raj ako ubije
bezbožnika. Umesto da smiruju duhove, svojim postupcima uvećavali su
grozničavo stanje. Službe božje učestaše, a episkopi i mitropoliti po
crkvama s amvona, preterujući u blagosiljanju ratnika, uvećavali su strah
kao da je neprijatelj već zakoračio u Srbiju.
U to vreme Dušan pozva na savetovanje najistaknutije vojvode,
404
caricu Jelenu i kralja Uroša.
Carica, žaleći svoja dva mlada rođaka, sinove cara Jovana
Aleksandra, uđe u dvoranu obučena u duboku crninu bez nakita.
Dušan otpoče:
— Pobogu, ljudi, šta se ovo događa! Ta mi ćemo biti pobeđeni pre
nego što se neprijatelj pojavi u našoj zemlji!
— Kaluđeri... monasi... Oni šire strah! — primeti Vukašin.
— Da... — složi se Oliver. — Blagosiljaju, hrabre, bodre...
Obećavaju rajsko naselje... Nisu svesni koliku pometnju stvaraju! Treba
izvestiti patrijarha. Neka ih on urazumi i ućutka.
— To smo već učinili — reče carica.
— Učinili smo, ali kao i da nismo! — progunđa Dejan.
— Sad dosta o tome! — podiže glas Dušan. — Ovaj skup sam
sazvao zbog nečeg važnijeg... Osećamo opasnost od Turaka! Osećaju
to i ratnici. A eto, i mi i oni strepimo kao da nikad nismo krvavili svoje
mačeve!... Neka dođu! Neka provale u našu zemlju! To bi čak bilo i
dobro, bar dok ih se više ne iskupi na balkanskom tlu... Uvideće da ova
zemlja nije Vizantija, Trakija ili Bugarska!
Dušan ućuta i pogleda po vojvodama.
Oliver primeti:
— Kad je već tako, zašto mi njih ne bismo napali? Da učinimo vojni
pohod i da raščistimo dok je vreme...
— To bi bilo dobro... — odvrati car. — Ali Ugri su opet zapretili
Srbiji. Kralj Lajoš digao je sve vojvode, banove, barone, biskupe i valjda
celokupnu svoju vojsku i stigao do Srema i ulogorio se kraj Save i
Dunava... Latini se u Albaniji osilili... Samo čekaju pogodan trenutak pa
da nam zabiju nož u leđa. A Vizantinci, da ne strepe od Turaka, odavno
bi nanovo upali u Makedoniju! Kao što vidite: mi se nalazimo u
gvozdenom obruču.
U skupu zavlada tišina.
Dušan nastavi:
— Na Bugare se ne možemo osloniti. Oni nisu u stanju ni sebe da
odbrane!
— Zašto, zaboga! — uzviknu carica Jelena. — Ako s njima
zajednički udarimo na Turke, pobeda nam je osigurana.
Nijedna primedba ne poremeti mučnu tišinu.
Dušan se osmehnu krajičkom usta i primeti:
— O tome bi nam mnogo bolje i više mogao reći vojvoda Borilović.
On je kod Empitiona imao prilike da upozna vrednost i bugarskih i
vizantijskih, a bogme i turskih ratnika.
— O tome ne vredi govoriti! — planu carica.
— Da... Sad doista ne vredi! Šest hiljada bugarskih ratnika pobeglo
je pre bitke. Pobegli su i Vizantinci, a naši su izvukli deblji kraj! Nećemo
405
više tako! Nego, drugo nešto nameravam da učinim... Ovo je više
predlog... Ako se složimo. Naš protovestijar, Nikola Buća, izložiće vam
ukratko plan...
— Da... — nasmeši se protovestijar. — Ono što je veoma važno i
treba izložiti ukratko! Iskaže se samo suština i sve je jasno!. Opširna
razglabanja su nepotrebna. Dakle, ukratko... Naš svetli i premudri car
odlučio je da se obrati za pomoć velikom pontifeksu, presvetlom i punom
vrlina papi Inokentiju VI...
— Gospode! — uzviknu Vukašin. — Zar je dotle došlo! ?
— Eto, dotle... — nasmeši se Buća. — U pitanju je nov krstaški rat.
— Krstaški rat! — uzviknuše vojvode.
— Ovo mi se sviđa! — pljesnu rukama carica. — A kako mislite da...
Dušan je preseče pogledom:
— Objasnićemo... Sve ćemo objasniti... Tražićemo blagoslov od
pape... A uz to uputićemo molbu da pod njegovim pokroviteljstvom,
neometani od vladara katoličke vere, povedemo rat protiv istih
bezbožnika s kojima su se hrišćanski vitezi nekad klali u Palestini...
Nećemo osvajati Hristov grob. Nama je važno da nas »odozgo«, sa
severa i zapada niko ne uznemirava... A mi možemo i sami s Turcima...
— Možemo! Istina je! Tući ćemo se! — začuše se povici.
Oliver dobaci:
— U tom slučaju biće nam pri ruci i Bugari i Grci...
— I Rumuni — dodade Dušan. — I s njima sam uhvatio vezu...
Pomoći će nam i Ugri, Mlečani, Dubrovčani i svi katolici... Biće tu i
Francuza, Italijana. Nemaca...
— Ne oduševljavaj se suviše! — tiho mu dobaci carica i, ne tražeći
reč, nastavi glasno:
— Ne bi se moglo reći da je zamisao rđava... Nego, šta će reći papa
za naše odnose s katolicima ovde? Ti odnosi ne preporučuju nas mnogo
svetoj stolici u Avinjonu.244
— O, presvetla naša carice! — uzviknu Buća.
— Sve se to može urediti! Na praštanju počiva hrišćanska vera...
— Nisam baš sigurna da će papa to...
— Hoće! — ustade Oliver. — Zamisao je dobra i predlažem da se
prihvati.
— Bar ćemo biti mirni od ugarskih ratnika! — primeti vojvoda
Vratko.
— Jedno pitanje! — doviknu Vukašin. — Ako papa zatraži da
pređemo u katoličku veru?
— A zašto ne bismo prešli! — odgovori mu Oliver. — Malo će biti
nezgode s našom pravoslavnom crkvom... Ali nekako ćemo se s njima
izboriti...
U skupu nastade žagor:
406
— Pa da... Može... Ne može... Šta će reći narod! A naša crkva? Sve
će se to urediti...
Vojvoda Vukašin nadvika sve:
— Zar je važno šta će ko reći! Ovde je u pitanju naš opstanak! Čuli
ste reči našega cara! Mi smo u gvozdenom obruču! Ako nas pritisnu
Turci s istoka, a Ugri sa severa, svršeno je s našom državom!
— Sloboda i život su u pitanju! — uzviknu vojvoda Vratko.
Dušan podiže ruku:
— Dakle, hoćemo li slati poslanike papi?
— Hoćemo! Hoćemo!
— Znači, složili smo se?
— Jesmo! Jesmo! Kad već druge nije!
— A šta će biti s onim članovima u Zakoniku245 gde se obaramo na
katolike u našoj zemlji? — javi se carica. — Hoćemo li ih brisati?
— Nećemo — reče Dušan. — Uticaj spolja ne sme poremetiti naš
zakon... Nego prosto: nećemo ih uzimati u obzir. A dobijamo... Imaćemo
pravo da i katoličko stanovništvo naoružamo... Mi ćemo neprijatelje
katolike pretvoriti u prijatelje!
Izaslanici su krenuli maja meseca246 za Avinjon. Pošla su tri
istaknuta velikaša: dvorski sudija Božidar, namesnik iz Sera Nesteg i
zapovednik Kotora Damnjan, katolik i dobar poznavalac prilika na papinu
dvoru; isticao se i znanjem latinskog jezika. Nosili su pismo potvrđeno
carskim pečatom. Dušan je izrazio želju za zbližavanjem s katoličkom
crkvom »što neće biti teško, jer je s vizantijskom odavno prekinuo.«247
Ubeđivao je papu da će se greške prema katolicima u Srbiji i van nje
ispraviti, naglasivši da papu smatra jedinim namesnikom apostola Petra.
Moli papsku milost da blagoslovi vojnu protiv napadača na Hristovu veru
i da učini korake ka zbližavanju ostalih vladara u Evropi sa Srbijom.
Pomenuo je i krstaške ratove koje su nekada vodili predstavnici
»odabrani po vrlinama, časti i oružju među vladarima i velikašima
Evrope...«
*
Dok su Dušanovi poklisari putovali u Avinjon, ugarski kralj Lajoš
logorovao je kraj Save i Dunava, čekajući pogodan trenutak da upadne u
Srbiju. Ali nepregledne močvare kraj dve velike reke, naročito ritovi na
banatskoj strani, izazvaše boleštine među ratnicima. Teška isparenja,
rojevi komaraca i nezdrava pijaća voda satirali su ljudstvo, konje i marvu.
Zaraza se širila odnoseći svakodnevno po nekoliko stotina života. Bolest
407
usmrti i brata kraljevog, Ištvana.
Sećajući se upada ugarskih ratnika u Srbiju pod kraljem Karlom
Robertom, Dušan odluči da pođe u susret neprijatelju i da po mogućstvu
zametne boj što bliže Savi. Stigavši s vojskom do planine Rudnika,
ulogori se na reci Brusnici. Šaljući odatle izvidnice i uhode, car dozna
»da je božja kazna navalila boleštine na nasilnike« i da je kralj Lajoš
krenuo svoju vojsku od močvara, napustio grad Zeugmion248 i povukao
se duboko u Srem. Mnogi su verovali u »božju kaznu«, ali je Dušan bio
siguran da će se ugarski kralj baciti na Srbiju čim mu se vojska oporavi.
Znali su to i carica Jelena i Oliver. Zbog toga u savetu bi odlučeno da se
dobar deo vojske još više primakne Savi, da se ulogori i motri na pokrete
neprijatelja. Sa ostatkom ratnika Dušan se povuče dublje u Srbiju,
grozničavo iščekujući kakav će potez Turci učiniti. Glasnici na brzim
konjima jurili su na sve strane, a pogranične trupe prema Trakiji i
Bugarskoj bile su utrostručene.
*
Izaslanici cara Dušana dočekani su s velikim počastima. Papa
Inokentije VI primio ih je u Vila Novi na zapadnoj obali Rone, nedaleko
od Avinjona.249 U prisustvu kardinala i drugih crkvenih velikodostojnika
papa je pročitao Dušanovo pismo. Blagoslovivši srpskog cara, koga je —
da li slučajno — nazvao kraljem,250 pokaza vidnu radost što će katolička
crkva u svoje krilo primiti najmoćnijeg vladara na Balkanu i ceo njegov
narod. Kardinali, ne baš mnogo oduševljeni, smeškali su se
blagonaklono tapšući izaslanike po ramenu.
Damnjan iz Kotora, pošto usmeno, na latinskom jeziku, iskaza
poštovanje papi i kardinalima, dodade, prema Dušanovom nalogu:
— Naš car je voljan da njegovu svetlost papu prizna »pro patre
christianitatis«251 kao pravog zastupnika Hristovog i naslednika svetog
Petra, što mu neće pričinjavati teškoće, jer je raskinuo sa carigradskom
patrijaršijom. Naš car strogo je zabranio da se katolici u njegovoj zemlji
nanovo krštavaju. Naredio je da se Latinima predadu oduzeti manastiri i
crkve, a smenjenim biskupima i opatima dozvolio da se sa svim
katoličkim sveštenstvom vrate na svoje ranije položaje. Naš car želi da u
svojoj zemlji vidi papske izaslanike, po mogućstvu jednog stalnog
nuncija, kome će se ukazivati osobita pažnja... Car Dušan moli papu da
ga imenuje za »kapetana« hrišćanskih ratnika protiv Turaka. Isto tako
želi da papska moć i uticaj učine svoje prema vladarima katoličke vere
da ne raje neprijateljske namere prema Srbiji, nego da svi složno udare
408
na bezbožnike...
Papa Inokentije rado prihvati sve molbe Dušanove i njegove
predloge kratko ponovi kardinalima. Oni, klimajući glavama i smeškajući
se, dadoše saglasnost.
Otpuštajući poslanike, papa reče:
— Neka vaš kralj s pomoći božjom suzbija Turke. Mi ćemo ga pratiti
svojom apostolskom naklonošću i ne samo »in huius modi capitaneus
officio sed in aliis similibus cupiditatibus«252
Papa je poslanike osobito preporučio naklonosti Dušana, Jelene,
Uroša, patrijarha Joanikija i svih episkopa i arhiepiskopa Srbije. Čak nije
zaboravio ni Nemca Palmana Brahta, zapovednika carevih najamnika.
Izaslanici su putovali preko Italije. U Pizi su se sreli s češkim kraljem
Karlom IV, koji je, krunisavši se u Milanu za kralja Lombardije, išao u
Rim da primi carsku krunu. Od Karla su dobili pismo i preporuku za
Dušana s pohvalom njegovoj nameri da pređe u katoličku veru. Karlo ga
je pozdravio kao »dragog brata«, s kojim je vezan »plemenitim
slovenskim jezikom«.
*
Dušan se s patrijarhom Joanikijem sastao u manastiru Žiči. Car je
nameravao da poglavare pravoslavne crkve obavesti o svojim
pregovorima sa katoličkim velikodostojnicima u Avinjonu. Međutim,
izaslanici nisu stizali, a vojska je morala da krene prema jugu. Patrijarh,
teško bolestan, umre, pri povratku, u selu Polumiru na reci Ibru. 253
Te godine Dušan je sazvao sabor u Seru. Tom prilikom izabran je
novi patrijarh, a po carevom nalogu, primljen i drugi deo Zakonika.254
Novi patrijarh Sava bio je dotada iguman manastira Hilendara.
Nestrpljenje cara Dušana je raslo, jer do krstaškog rata nije došlo.
Turci su sedeli u Galipolju, zadovoljni što ih niko ne uznemirava. Nisu ni
znali šta im se sprema, a izbegli su opasnost zahvaljujući sporosti
papske kurije, nedoslednosti evropskih vladara i Dušanovom
iščekivanju. U Vizantiji car Jovan V Paleolog uveliko je vodio rat s
Kantakuzenovim sinovima, a Bugari su ćutali, ali, uvek na oprezi, bili
spremni da dočekaju napade turskih hordi.
Posle nekoliko meseci poslanici su se konačno vratili od pape i
doneli lepa obećanja. Onda se nastavilo čekanje. Već je i mesec januar
stigao255 a od Svete stolice ni glaska. Dušan odluči da pošalje papi kao
izaslanika svoga prijatelja, kotorskog arhibiskupa Vartolomeja. Međutim,
i njegova se misija otegla, a glasovi sa severa bili su sve crnji. Ugarski
409
kralj Lajoš nanovo se primakao Savi i provalio u Mačvu. U nekakvoj
neizvesnosti, nije pokušavao da prodire dalje u Srbiju.
— Njegovi baroni i banovi dobro su upamtili poraz Karla Roberta —
govorio je Dušan. — Zastrašeni, čekaju nas na mačvanskoj ravnici...
Hoće da nas pobede i do nogu potuku...
— Kao da se mi ne umemo boriti na ravnom tlu! — reče Oliver.
— Umemo... Ali oni misle da su bolji — dodade Vukašin.
Srpska vojska opet se stekla kod Žiče.
Vojvoda Vratko je govorio:
— Gospode, ako opet dođe do bitke s Ugrima, biće seče kakvu
dosad ova zemlja nije videla! I ratnici su postali nestrpljivi. Već im je do
grla došla »ugarska sila« i ovo čekanje!
Arhibiskup Vartolomej vratio se iz Avinjona septembra meseca. I on
je doneo obećanja i lepe želje, a uz to i poruku od pape da će »uskoro«
stići u Srbiju njegovi poslanici s blagoslovom i uputstvima šta da se
preduzme.
Vreme je prolazilo. Turci se nisu usuđivali da prekorače u Srbiju,
Latini iz Albanije čekali su odluku i sugestije iz Avinjona, a Ugri,
ulogoreni kraj Save, nisu se odlučivali da upadnu u Srbiju, jer su znali da
ih čeka dobra i odmorna Dušanova konjica.
Već je i jesen bila na izmaku kad stigoše papini delegati. Predvodio
ih je trogirski biskup Vartolomej i kao njegov pratilac Petar Toma iz
Perigora.256
Ponositi papini poslanici oholo su gledali cara, caricu i velikaše, pa
je izgledalo da im svojom posetom čine osobitu čast i milost. Komešanje
na srpskom dvoru u Skoplju bilo je na vrhuncu. Velikaše i dvorane nisu
uzbudili papini delegati već gnev cara Dušana. Po njegovom
natmurenom licu i očima, koje su čudno iskrile, osećali su da će doći do
neugodnih reči i preokreta u odnosu s papom. Carica Jelena, ubledela i
stisnutih usana, sedela je na izgled mirno. Ali svakome je bilo jasno da
neće propustiti da iskaže ono što joj je na srcu. Oliver, Vukašin, Vratko,
Vojihna, pa i Pribac Hrebeljanović, poznajući dobro cara i caricu, s
nestrpljenjem su očekivali početak razgovora s papinim delegatima.
Petar Toma otpoče:
— Donosimo vam blagoslov i lepe želje od presvetlog, milostivog,
plemenitog svetog oca pape Inokentija VI... Njegova svetlost čeka...
— Čeka? Šta čeka? — ubaci Vukašin.
Petar Toma ga preseče pogledom:
— Čeka da otpočnete rat s Turcima...
— Mi sami? — jetko upita carica.
— Da! Zasad! Kad okončamo formalnosti oko vašeg prelaska u
pravu veru, dobićete pomoć...
— Znači, da otpočnemo rat? — upita Dušan.
410
— Tako je! S pomoći božjom i papinim blagoslovom... Rekao sam:
naš presvetli pontifeks čeka vaš potez!
— Naš potez? — zažmire Dušan. — Pa da... Njegov potez smo
videli! Dozvolio je ugarskom kralju Lajošu da se s vojskom ulogori kraj
Save! Taj kralj, katolik, čeka da mi odavde krenemo na Turke, pa da
upadne u Srbiju... Zna li to papa?
— Ostavite se vi ugarskog kralja! — primeti Vartolomej. — On zna
šta treba da radi...
— Svakako! — dobaci carica. — Ali eto, i mi znamo šta treba da
radimo... Papa pregovara s nama o pomoći, krstaškom ratu i našem
prelasku u katoličku veru, a blagosilja jednog vladara nasilnika...
— Ugarski kralj nije nasilnik! — odvrati Petar
— Nego? — zažmire carica.
— Častan vitez, dobar katolik i sin slavnoga kralja Karla Roberta! —
ponosito reče Vartolomej.
— Eh! — uzdahnu Vukašin. — To je valjda onaj Karlo Robert što je
onako slavno bežao ispred naše konjice?
Petar Toma kašljucnu:
— Ugarski kraljevi oduvek su zasluživali poštovanje.
— Lepo! — reče Dušan uzdržavajući gnev. — Onda mi, sami
samciti, da navalimo na Turke? Da se borimo i ginemo da bismo vama
tamo u Evropi osigurali bezbednost? Vrlo pošteno i viteški! Mi da se
podmetnemo pod turski mač, a vi da kao nagradu pošaljete ugarskog
kralja i njegove ratnike da u ime nekakve vaše pravde upadnu u Srbiju!
— Kakve bezbožničke reči! — uzviknu Petar Toma.
— Svakako! Za vas bezbožničke... A mi smatramo da nam Ugri nisu
manje neprijatelji od Turaka! Naglašavam i dajem carsku reč da ću svom
silom udariti na svakoga ko se drzne da provali u moju zemlju, makar bio
i pod papinim pokroviteljstvom!
— Ovo je blasfemija!257 — uzviknu Vartolomej. — Ugarski kralj neće
s vojskom upasti u Srbiju! Zar vi to ne uviđate?
— Oh! — uzviknu carica. — Uviđamo! Još kako! Da nije slučajno
došao na našu granicu da nam pritekne u pomoć da zajednički
napadnemo Azijate? Nećete nas prevariti, vi, licemerni i plitkoumni...
Vartolomej, Petar Toma i njihovi pratioci napustiše Srbiju i ogorčeni
stigoše u tabor ugarskog kralja. Zaklinjući Lajoša časnim krstom i
papskom naredbom, uporno su navaljivali da upadne u Srbiju i uništi
»šizmatike«.
Ugarski kralj sasluša ih mirno i ne povisujući glas, odvrati:
— Čekam glasnike iz Dalmacije... Očekujem precizno obaveštenje,
jer sam doznao da je Mletačka Republika počela da napada gradove sa
ugarskom posadom.
— Kako? Zašto? Naredba svetoga oca pape! — uzviknu Petar
411
Toma.
— Poštujem naredbu njegove svetosti i smerno se klanjam pred
njegovim svetim rečima... Ali... moramo braniti gradove u Dalmaciji...
Tri dana kasnije ugarska vojska krenula je prema Hrvatskoj.
Obavešten od krajišnika da je opasnost od Save otklonjena, Dušan
povuče prema jugu svoju vojsku. Očekujući proleće da udari na Turke,
početkom decembra meseca zatekao se u gradu Beru.
Ali, smrt je presekla u korenu sve njegove namere. Car Dušan je
iznenada umro, ostavljajući za sobom veliko započeto delo. Proširio je
državu više no ijedan njegov prethodnik na prestolu nemanjićke države.
Zapravo, u tome i jeste tragika Dušanovog carstva: prostrano, s
heterogenim stanovništvom, steklo je tek temelje, a Zakonik je jedina
tvorevina ka njegovom sređivanju i učvršćivanju. Dušan je umro u
četrdeset osmoj godini,258 20 decembra 1355. u naponu snage.
Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Arhangela Mihaila i Gavrila
kod Prizrena. Njegova smrt, tako iznenadna i zagonetna, jer su
Nemanjići dočekivali duboku starost, izneće ubrzo na videlo sve
unutrašnje slabosti moćnog carstva, kojim se on toliko ponosio, i koje je,
u suštini, bilo materijalizacija njegove snažne ličnosti.
412
Epilog
Dušan je snagom svoga duha i autoritetom od jedne osrednje
balkanske kraljevine stvorio veliko carstvo. On je na najvidljiviji način
pokazao kako treba upravljati državnim brodom kad je krma u sigurnim
rukama. Srbija je u njegovo vreme bila prva vojna, ekonomska i
državotvorna sila na Balkanu. U mladosti bio je plahovit, u izvesnim
prilikama čak i neobuzdan. No, sticajem okolnosti, postao je smišljen,
strpljiv i uravnotežen. Živeo je u vremenu kada se smatralo da je nekima
dozvoljeno sve. Prema tom shvatanju formirali su se karakteri, nedozreli
i donekle neuravnoteženi.
Neobuzdana vlastela i kratkovidi velikaši potkopavali su temelje
države. Uvek nezadovoljni, gladni vlasti i bogatstva, vukli su svako na
svoju stranu i nikoga se nije ticalo ako raskomadana srpska država
padne pod udarom suseda osvajača.
Vladari dinastije Nemanjića nosili su se stalno sa samovoljom
vlastele, a Dušan joj je prilikom pobune u Zeti pokazao da nije
probitačno dići oružje na vladara i ustaljenu državnu vlast.
U takvim okolnostima nije bilo lako držati uzde. Dušan je to mogao.
On je svojom ličnošću imponovao. Njegova snaga i hrabrost bile su
cenjene, a jaka volja odolevala je svim naletima spolja i u zemlji.
Relativno laka osvajanja stvorila su mu oreol nepobedivog ratnika.
Proširivanje srpske države pružalo je mogućnost vojvodama i velikašima
s dvora da se lako domognu slave, vlasti i bogatstva. Istina, Dušan je
imao kraj sebe arhiepiskopa Danila i despota Olivera.
Prvi je bio oličenje razuma, taktičnosti i dalekovidosti; pored toga,
bio je dovoljno lukav, što je neophodno dobrom političaru u svakom
vremenu. Svojim delanjem i držanjem Danilo je stekao poštovanje i
velikaša i crkvenih otaca. Cenili su njegovu sposobnost, primali savete,
ali ga se i pribojavali. On je bio mentor Dušanu, vaspitavao ra, krotio
njegovu neobuzdanu ćud i upućivao ga kako da se prilagođava
okolnostima. Dušan ga je poštovao, primao bez pogovora njegove
savete i smatrao ga najvećim prijateljem. Zahvaljujući Danilovoj
taktičnosti, sukob između Dečanskog i Dušana dugo se razvlačio i do
raskida između oca i sina došlo je kad je stanje postalo neizdržljivo i
svršilo se — u korist sina. Danilo je umro kad je Dušan sazreo i potpuno
ovladao sobom.
413
Oliverov ugled bio je druge vrste. Taj državnik, pravi »vitez bez
mane«, imponovao je u svakom pogledu. Imao je prefinjen duh i karakter
kakvi se retko sreću. Na Dušana je uticao služeći mu i kao uzor i kao
savetodavac. Kao poznavalac nauke i filozofije, istorije, slikarstva i
arhitekture izazivao je divljenje. Svojim poznavanjem više jezika sticao je
prijatelje među vladarima i velikašima u drugim zemljama. Dušan ga je
kao poklisara slao u Carigrad, Trnovo, Veneciju i druge prestonice,
spokojno čekajući njegov povratak. Uza sve to, Oliver je bio izvrstan
vojskovođa i borac.
Sa sigurnošću se može reći da su ova dva državnika upotpunila
Dušanov karakter i doprinela njegovom uzdizanju u očima naroda,
vlastele i vojvoda, i van granica Srbije.
Ostali velikaši više su bili vojskovođe i »junačine«. Izuzetak su činili
Nikola Buća, protovestijar, nenadmašni stručnjak za finansije, i Pribac
Hrebeljanović, logotet i carev odani prijatelj. Slučaj vojvode Hrelje, pa i
vojvode Momčila, jasno pokazuju sklonost ka neposlušnosti, čak i izdaji.
U dva maha pokazalo se kako će izgledati carstvo i šta će se zbivati s
državom kad Dušana nestane: prvi put kad je bio bolestan, a zatim, kad
je vršio vojni pohod na Bosnu. Oba slučaja su, kao zla kob, predskazala
rasulo koje će neminovno nastati posle smrti careve.
O Dušanovoj ličnosti mnogi su pisali, hvalili ga ili kudili, no čini se da
nisu zašli u suštinu njegova karaktera. Prema postupcima lako se može
proceniti vrednost ovoga vladara. Bio je veliki vojskovođa, borac i
organizator, ali je u nekoliko mahova ispoljio izvesnu naivnost.
Lakovernost u odnosu s Kantakuzenom — makar i pod uticajem carice
supruge jasno ukazuje na taj nedostatak. Dušan se u toku cele svoje
vladavine nadao da će mu Mletačka Republika »ipak« dati flotu za
osvajanje Soluna. Godinama nije uvideo »da Mletačka Republika više
voli oslabljenu Vizantiju, nego jaku Srbiju«. I najzad, s papom
Inokentijem VI veoma je nespretno i netaktično prekinuo odnose.
Ipak, bio je to veliki vladar, car, samodržac. Crkvene
velikodostojnike stalno je držao na oku. Nijednog trenutka srpska crkva
nije pokušala da stane iznad cara i države. Po ugledu na vizantijske
careve, Dušan je držao crkvu na odstojanju, mada ju je obasipao
poveljama, darovnicama, zlatom i srebrom.
U svom Zakoniku odvojio je sebre od vlastele i stvorio »treći
stalež«. Niko u zemlji, od otroka pa do najvišeg vlastelina, nije bio van
zakona. Sve je predviđeno, sve određeno i odmereno, »da niko svoju
silu ne može nametati drugom«. I »da sudije sude po zakonu carstva
mi«. Čak ni careva preporuka nije mogla uticati na sud.
Dok su vladari u Evropi pokorenim narodima oduzimali prava i
smatrali ih za »niže«, Dušan je u zauzetim grčkim gradovima oglasio
apsolutnu jednakost između osvajača i pokorenih. U njegovoj državi bilo
414
je deset narodnosti i jezika. Svako se služio svojim i niko mu to nije
zamerao. Grk je uživao sva prava kao i Srbin i Makedonac. Zbog toga se
smatra da je Dušanov zakonik jedan od najvećih spomenika kulture na
Balkanu, pogotovu što, u odnosu na ondašnji duh vremena, sadrži
socijalno napredne ideje.
Dušan je iznad svega cenio grčku kulturu. Namera mu je bila da u
velikoj carevini srpski narod usvoji što više te kulture. Smrt je presekla i
njegova dela i namere. Umro je iznenada, u godinama kad se još ne
pomišlja na smrt.
Čudnovato, Dušan je poklanjao malo pažnje pripremanju svoga
naslednika Uroša za vladara. Neprekidni ratovi, bdenja i brige oko
unutrašnje uprave, sve ga je to sasvim obuzelo. Iako se Uroš odmah
proglasio za cara, otprve su njegova mladost i neiskustvo došli do
izražaja.259 Bila je vidna i njegova urođena nesposobnost. Premda su se
oko njega nalazili državnici i dvorani, mladić se od početka osećao
usamljen. Nije voleo »stare dostojanstvenike« i odbacivao je njihove
konzervativne savete. Činilo mu se da će više i bolje učiniti ako okupi
oko sebe mlađe ljude. On se sprijateljio s Lazarem Hrebeljanovićem,260
koga je Dušan pred smrt postavio za logoteta.
Međutim, njegov rođak Simeon, u to vreme gospodar Epira, zanosio
se mišlju da se i sam proglasi za cara.
Epir je još u staro vreme261 bio nastanjen grčkim, a kasnije i
albanskim življem. Veliki i bogati pašnjaci omogućavali su razvoj
stočarstva, a zemlja, ispresecana rekama i potocima, obilovala je
plodnim dolinama za uspešnu zemljoradnju. U toj oblasti, kao u Tesaliji,
nije bilo Srba, pa se postavlja pitanje šta je Dušana vuklo tamo, ako ne
izlaz na more.
U Epiru Simeon je vladao kao despot. Polugrk, oženio se Grkinjom,
smatrajući se Paleologom. Skoro je bio usamljen i nezavisan vladar u
svojoj pokrajini. Mati, supruga i tast, sve troje Grci, uticali su na njega da
se domogne i Tesalije. Ovo mu je lako pošlo za rukom, jer je vojvoda
Preljub umro odmah posle Dušana. Skupivši vojsku od nekoliko hiljada
ratnika, Simeon se u gradu Kosturu proglasio za cara.
Tako je moralo doći do sukoba dva cara. Borbe su se vodile na
granici Epira i Albanije, svršavale se neodlučno, ali su stvorile jaz
između Epira, Tesalije i Srbije. Međutim, sinu Preljubovom, Tomi, pođe
za rukom da otcepi Tesaliju i da je zadrži kao nezavisni vladar.
Za to vreme oko Uroša se iskupila grupa velikaša, neznatnih i
nevidljivih u doba Dušanovo. Na prvom mestu, ako se izuzme Lazar
Hrebeljanović, gospodar Rudnika, istakoše se sinovi Branka
Mladenovića: Grgur, Vuk i Hlapen. Vlastela oko Vardara i Ovčeg polja
bila je protiv Simeona, koga je i despot Nićifor ugrožavao s juga, sve dok
ga Simeon nije potukao u bici kod reke Aspropotamosa u Epiru.
415
Urošu je prestonica bila Skoplje, a Simeonu Trikala (Tesalija).
Granica im je bila: Avlona — Berat — Kostur — Ber. U Simeonovoj
pokrajini sve je pisano grčkim jezikom: naredbe, zakoni, hrisovulje.
Rat između Mletačke Republike i Ugarske otezao se nekoliko
godina262 i trajao sve dok Ugri nisu zavladali skoro celim Jadranskim
primorjem. U Vizantiji, Matija Kantakuzen, u savezu s Orhanom, svojim
zetom, pokuša da prodre u Makedoniju Vojvoda Vojihna, zapovednik
južne Makedonije i Drame, potuče i Grke i Turke. Zarobljenog mladog
Kantakuzena pošalje okovanog u Carigrad caru Jovanu Paleologu.
Ugarski car Lajoš, posle zaključivanje mira s Mlečićima, a pod
pritiskom pape Inokentija VI, bez oklevanja je upao s velikom vojskom u
Srbiju. Ugarski ratnici prebacili su se preko Save, a druga grupa preko
Dunava, kod Kovina. Uvereni da će lako osvojiti celu Srbiju, Ugri navale
sa svih strana, razbivši se u velike grupe. Ali, Dušanovi veterani, navikli
na svakovrsna ratovanja, mamili su ih da što dublje zađu u Srbiju. Ne
upuštajući se u otvorenu bitku, postavljali su zasede, pravili obilaske u
dubinu neprijatelja, jurišali na manje odrede, uništavajući ih do
poslednjeg čoveka. Ovaj način ratovanja iz vremena Dušanova bio je
veoma uspešan. Ugarski ratnici trpeli su gubitke mesec dana, strahovali
od prepada iz gustih šuma i šipražja, i, ne sukobivši se ni u jednoj
otvorenoj borbi sa Srbima, obeshrabreni i klonuli, napustiše Srbiju.
Najznačajniji ugarski kralj Lajoš, zanemarivši papino naređenje o
uništavanju »šizmatika«, shvatio je da nema šta da traži u Srbiji.
A na jugu, Turci su uzimali sve više maha. Nekoliko puta upadali su
u Makedoniju i pljačkali, premda su trpeli velike gubitke. Međutim, kuga
se nanovo pojavila. Svi vladari i ratnici, osim Turaka, klonuli duhom,
gledali su pustoš koju je stvarala opaka bolest. Turci i po drugi put
iskoristiše »zlog saveznika« i stadoše se širiti na račun Trakije, Vizantije
i Bugarske. No kuga zaredi i po njima. Sultan Orhan umre, a uz njega i
mnogobrojni ratnici. Tada na turski presto dođe Orhanov sin Murat I. Tri
hrišćanska vladara, Uroš, Jovan Paleolog i bugarski car Jovan
Aleksandar bespomoćno su gledali kako turski ratnici »u ime Alaha« sve
dublje prodiru na Balkan. Njihova nebriga bila je kobna za sva tri naroda.
Regentstvo Vukašinovo izrazilo se kad je nesposobnost Uroševa
postala očevidna. Uglješa je posedovao titulu despota, a Vukašin se,
kao regent, već smatrao kraljem. Ipak, suverena carska vlast pripadala
je Urošu. Ova nominalna vladavina mladoga cara nije imala ničega
zajedničkog sa idejama, borbenošću i zamahom Dušanovim. Sin ni po
čemu nije bio sličan ocu. Postepeno, pod tim okolnostima, njegova je
uloga zapostavljena. Tako se dogodilo da je Vukašin uzurpirao vlast. On
je sazvao sabor u Skoplju, što se, po zakonu, smatralo normalnim, pa je
izgledalo da je i njegov položaj normalan. Po nekima, Dušan je, pred
smrt, baš Vukašina označio kao regenta i poverio mu vlast. Zbog toga se
416
ovaj velikaš bez zazora potpisivao kao »Gospodar srpske zemlje, Grka i
zapadnih krajeva«.263 Despot Uglješa ličnošću, uplivom i vlašću
dopunjavao je svoga brata. Njegova supruga Jefimija bila je kćerka
vojvode Vojihne. Supružnici su živeli u gradu Seru, pored udove, carice
Jelene, koja se posle Dušanove smrti zamonašila. Oba brata, sposobna
i prirodna, uzajamno su se dopunjavala, što im je pomagalo da se čvrsto
održe na vlasti.
Kraj takva dva čoveka stajala je beskrvna ličnost cara Uroša,
nemoćna i skoro nevidljiva.
Kasnije priče o Vukašinovoj nameri da zbaci Uroša i sedne na
carski presto nemaju ni opravdanje ni istorijsku podlogu. Kao regent bio
je savladar, kao druga ličnost uz cara, kome pripada čak i titula »kralja«
koju je, doduše, sam sebi »podario«.
Pada u oči da se među velikašima, u njihovu trvenju oko vlasti,
skoro i ne pominje despot Oliver, tako značajna politička ličnost na
Dušanovu dvoru. Nadživeo je Dušana možda desetak godina, a gubi se
s pozornice tako krupnih zbivanja u državi. Možda je, konačno, doprinelo
tome njegovo grčko poreklo. To se može samo pretpostavljati, ali njega
uz Uroša nema.
Ostali velikaši nisu podnosili braću Mrnjavčeviće. Bila je to i zavist i
lična netrpeljivost. Bahato držanje Vukašinovo kod mnogih je izazivalo
gnev. Zbog toga se dogodilo da se pojedinci sve više odvajaju od
centralne vlasti i da kao samostalni gospodari vladaju u svojim
oblastima. Tako se Dušanova velika država postepeno raspadala na
mnogo malih, a carsko dostojanstvo palo na najmanju meru. Srpska
država izgubila je u isti mah i moralnu i vojnu snagu. Trgovina je bila u
opadanju, zemljoradnja zapuštena i veze s drugim zemljama skoro
prekinute.
U takvom stanju naišla je nekakva otupelost, apatija i nebriga. Dotle
su Turci već zauzeli Drenopolj264 i čvrsto zaposeli deo Bugarske sve do
reke Marice.
U Srbiji su se pojavile dve različite struje. Uz Vukašina i Uglješu
stajali su Balšići u Zeti, prijatelji katoličke crkve i naklonjeni novom
avinjonskom papi Urbanu V.265 Uz njih su bili i Arbanasi katoličke vere.
Ðurađ Balšić, posle smrti prve žene, Vukašinove kćerke Olivere, oženio
se Dejanovom kćerkom Teodorom. Tako je lukavi velikaš na neki način
došao u srodstvo s Nemanjićima.266
Na čelu druge grupe stajali su Vuk Branković i Lazar Hrebeljanović,
Dragaš i Konstantin, sinovi Dejanovi, Nikola Altomanović i čelnik Musa.
Nemajući nikakvih dodirnih tačaka, ove dve struje bile su odvojene.
Vukašin i Uglješa vladali su u Makedoniji, a ostali u Srbiji.
Oštrouman, dobar političar i izuzetno hrabar, Lazar se ponajviše
istakao u Srbiji. On je u nastalom haosu najuspešnije održavao vlast u
417
svojoj oblasti, pa je docnije došao na čelo celokupne vlastele u Srbiji.
Vladao je oblašću između Morave, Drine i Kopaonika. Mada nije bio
poreklom iz više vlastele, Lazar se dobro snašao i stekao poštovanje
velikana, ratnika i prostog naroda. Car Uroš mu je podario titulu kneza i
dao mu kneževsku krunu. Bio je oženjen Milicom, kćerkom Dušanovog
vojvode Vratka. Kratko vreme boravio je na Dušanovom dvoru uz Miloša
Vojinovića.
Lazaru je nedostajalo političko iskustvo Vukašinovo, a Vukašinu
smišljenost i taktičnost Lazareva. Obojica istaknute vođe podeljene
države, nisu bili ni prijatelji, ni neprijatelji. I jedan i drugi poginuli su na
bojnom polju u borbi s Turcima. Vukašin na Marici, a Lazar na Kosovu.
Zanimljivo je napomenuti da je među srpskim velikašima, u toku
godina, izbio na čelo knez Lazar. Jedino on se pažljivo pripremao za
odlučan sudar s Turcima, protiv veoma sposobnog Murata I. Ova dvojica
sposobnih savremenika poginuće istoga dana u sudbonosnom boju, na
istom mestu.
Carica Jelena posle Dušanove smrti se zamonašila pod imenom
Jelisaveta, što joj nije smetalo da punih deset godina vlada u
jugoistočnoj Makedoniji i Serskoj oblasti. Vizantijski pisci onoga doba
beleže da je bila naklonjena caru Jovanu Paleologu, svakako računajući
na njegovu pomoć u borbi s Turcima. Uz nju je bio despot Uglješa, njen
»voljeni nećak«, kao savladar. Kantakuzenov sin Matija krenuo je s
vojskom, pretežno turskom, da zauzme Sersku oblast i da Jelenu uništi
ili protera. Međutim, kod grada Filipe bude do nogu potučen, zarobljen i
okovan poslat u Carigrad caru Jovanu Paleologu. Despot Uglješa i
Vojihna, gospodar Drame, ostali su privrženi carici Jeleni, mada se
sumnjalo da su bili u dosluhu s mladim Kantakuzenom.
»Jelena je bila obrazovana i inteligentna žena, živog političkog
temperamenta. Poznato je već da je i na Dušanovu dvoru zauzimala
vidno mesto i da je aktivno učestvovala u političkim pregovorima i
odlukama. Njene političke ambicije krunisane su preuzimanjem vlasti i
dugogodišnjom vladom u Seru. Jelena-Jelisaveta nije se samo formalno
nalazila na čelu Serske države. Vidimo tu i tamo da ona donosi odluke i
da se od nje traže i dobijaju naređenja…«267
Godine 1366. predala je vlast despotu Uglješi.268
Vladavina despota Uglješe završila se njegovom pogibijom na
Marici. Iste godine umro je i car Uroš.269
Sve što se s naporom stvaralo, izgrađivalo i kulturno uzdizalo u
razdoblju od Velbužda do Marice bilo je osuđeno na propast. Uroševa
smrt značila je kraj dinastije Nemanjića, ujedno i kobni predznak nesreća
koje će se oboriti na Srbiju i sve balkanske narode.
Jedno moćno carstvo, koje je moglo postati snažna brana nadiranju
Turaka, sticajem neobičnih i neočekivanih okolnosti bilo je, i pre
418
definitivnog kraja, samo žalosna ruševina.
KRAJ
Obrada: Disco Ninja
419
Pogovor
Pre ovog dela Slavomir Nastasijević je, za srazmerno kratko
vreme, za nepune dve decenije, objavio više istorijskih romana sa
temama iz opšte istorije i naše starije prošlosti: Gvapo, Hanibal ante
portas, Aleksandar Veliki, Julije Cezar, Vitezi kneza Lazara, Legende o
Milošu Obiliću. Očigledno pisac je birao ličnosti i događaje iz antičke
epohe i srednjovekovne srpske istorije. Roman Stefan Dušan, moglo bi
se reći, samo je nastavak, mada hronološki obrnutim redom,
romansiranih biografija istaknutih ličnosti naše starije prošlosti —
despota Stefana, kneza Lazara i kosovskih junaka. Ako je Dušanovo
doba manje dramatično od doba kneza Lazara i njegovog naslednika
despota Stefana Lazarevića, njegova ličnost nije manje zanimljiva.
Vladavina Stefana Dušana ispunjena je značajnim događajima i
neočekivanim promenama sa trajnim posledicama.
Srpska država je za vreme Stefana Dušana udvostručena.
Prostirala se od Dunava na severu do Korintskog zaliva na jugu, od
humskih zemalja na zapadu do Hristopoljskih klanaca na istoku. Srpska
arhiepiskopija uzdignuta je na rang patrijaršije, proglašeno je Carstvo,
raznorodne odredbe feudalnog prava ujednačene su Zakonikom,
jedinstvenim spomenikom slovenskog prava. Na kraju Dušanove
vladavine, Turci su se, osvajanjem Galipolja, ukotvili na Balkanskom
poluostrvu.
Osnovni tokovi zbivanja su u prvom planu dela, iako se dosta
prostora posvećuje likovima za koje ne znaju savremenici prvo srpskog
cara. Uspelije su one stranice romana u kojima se ključni nosioci epohe,
glavni učesnici stvarnih zbivanja, potiskuju u drugi plan, a radnja prenosi
na manje poznate istorijske ličnosti i neistorijske likove. I u ovom romanu
neistorijski likovi, kao na primer, Prvoš i Markiša, koje Nastasijević
slobodno oblikuje, nesputan podacima istorijskih izvora i naučnim
saznanjima, deluju snažnije i ubedljivije.
Središnja ličnost romana je prvi srpski car. Još pre stupanja na
presto pobedio je »bezbožne pagane«, a istakao se i u bici kod
Velbužda 1330. godine. Njegova vladavina (1331 — 1355) počela je
burno. Zakoniti naslednik stupio je na presto pre smrti svog oca Stefana
Dečanskog. Nastasijević je poklonio poverenje onim izvorima koji u
sukobu Stefana Dečanskog i Stefana Dušana ne okrivljuju sina. U
420
naučnoj literaturi, međutim, preovladalo je suprotno mišljenje.
Posle osvajanja utvrđenog Sera 1345, Stefan Dušan se proglasio
za cara Srba i Grka, a sredinom aprila sledeće godine izvršeno je u
Skoplju svečano krunisanje, pošto je prethodno srpski arhiepiskop
Joanikije uzdignut za patrijarha Srba i Grka. Tada je država podeljena na
stare srpske zemlje i Romaniju. U starim srpskim zemljama, koje su bile
namenjene maloletnom kralju Urošu, Dušanovom nasledniku, upravljalo
se po srpskim a u Romaniji po grčkim običajima. Pored carske titule,
preuzeta su najviša vizantijska zvanja despota, sevastokratora i ćesara a
na dvoru je uveden vizantijski ceremonijal. Najviša vizantijska
dostojanstva dodeljivala su se samo velikodostojanicima u Romaniji.
Nastojeći da se prikaže kao naslednik vizantijskih careva, Stefan
Dušan nije istupao kao reformator u novoosvojenim krajevima. On nije
ukidao zatečene privilegije povlašćenog sloja. Gde se i kada se to
moglo, zadržao je stare odnose. Zakonikom su zaštićeni i Srblji i Grci
(član 39) a isto tako zaštićene su nedavno stečene baštine kao i baštine
stečene za vreme ranijih pravovernih careva (član 40). Podršku
svetogorskih manastira srpski vladar je stekao potvrđujući stare i štedro
darujući nove posede.
Imajući u vidu činjenicu da se osnivač srpske države Stefan
Nemanja zadovoljavao titulom velikog župana — po tadašnjim
shvatanjima, kraljevska titula bila je predviđena za Ugre, a carska za
Grke — razumljivo je da su Dušanovi savremenici različito gledali na
njegovo krunisanje. Neki su mu priznavali a neki osporavali carsku titulu.
U jednoj vizantijskoj povelji iz sredine XIV veka, Stefan Dušan je
zabeležen kao preuzvišeni car Srbije. Prema tome, po shvatanju
Vizantinaca, Dušanova carska titula bila je ograničena samo na Srbiju.
U celini gledano, lik Stefana Dušana u romanu Slavomira
Nastasijevića u skladu je sa savremenim saznanjima o najmoćnijem
srpskom vladaru. To se isto može reći za arhiepiskopa Danila, za
nepouzdanog vlastelina Hrelju, vizantijskog cara Jovana Kantakuzina,
Dušanovu ženu Jelenu, viteza Palmana, zapovednika najamničke
vojske, ali ne za Vukašina i Olivera. Prenaglašen je značaj Vukašina, o
kome se pre Dušanove smrti jedva šta zna, a vlastelinu Oliveru, pored
ratničkih vrlina, Nastasijević pripisuje ulogu najučenije ličnosti u srpskom
društvu.
RADE MIHALJČIĆ
1 Banjska, u narodnoj pesmi Banović Strahinja.
2 Meropsi — slobodni seljaci u doba ranog feudalizma; Parike —
kmetovi seljaci.
421
3 Manastir je proglašen za stavropigijski, tj. izuzet je iz jurisdikcije
eparhijskog episkopata i potčinjen patrijarhu ili arhiepiskopu.
4 U srednjem veku postojali su manastirski sudovi koji su se zvali
»pjedestatele«.
5 Prema etimologiji reči, vlastela znači: onaj koji drži vlast. Viša
vlastela su velmože, a niža najpre vojni zapovednici, a zatim ostala
vlastela razvrstana prema imovnom stanju. Kod nas se pominje od XII
veka.
6 Uroš III (Stefan Dečanski) pokušao je da svoga oca, kralja
Milutina, zbaci s prestola. Zato je po kraljevom naređenju oslepljen.
7 »Podmićeni dželat«. Iz spisa francuskog dominikanca Adama
Gijoma.
8 Godine 1330. Vizantija je držala gradove: Prilep, Prosek, Strumicu
i Ohrid.
9 Anu, sestru Stefana Dečanskog, neki hroničari onoga doba beleže
pod imenom Neda.
10 Svetoslav, sin Terterijev, bugarski car (1295—1321).
11 Adrijanopolis — Jedrene. Grad je podigao rimski imperator
Hadrijan.
12 Za vreme kralja Milutina Katalani, Fruzi i Turci napali su i
opustošili Svetu Goru. Episkop Danilo branio je manastir Hilendar čiji je
iguman tada bio.
13 Nečuvenom vrstom svireposti.
14 Manastir Banjsku podigao je kralj Milutin i posvetio ga sv.
Stefanu. Episkop Danilo doveo je »veštake« i pod njegovim staranjem
manastir je dovršen.
15 Prokaženi: gubavi.
16 Vlastar Matija, jeromonah iz Soluna, napisao je sintagmat
422
(zbornik) crkvenih zakona u 14 odseka. Ovo delo je kasnije donekle
poslužilo za izradu Dušanovog zakonika.
17 Kralj Milutin.
18 Ugovor u Deževu sklopljen je 1282. godine.
19 Dušan je rođen 1308. godine.
20 Katramunać: proklinjanje. Monasi prevrnu rite, zapale voštane
sveće i okrenu ih naopako i kunu i proklinju koga žele da unesreće.
Pošto ovo nije u skladu sa zakonima pravoslavne crkve, kaluđeri to rade
krišom.
21 Sedam se smatra kao magični broj, isto kao tri i dvanaest.
22 Uvi: Jaoj! Kuku! Lele!
23 Voda je sredstvo za očišćenje duše.
24 Velikoshimnici: strogi isposnici, askete.
25 Manastir Dečani zidan je od 1328. do 1335. godine.
26 Po nekim hroničarima Vid Kotoranin.
27 Varlaam je bio učitelj grčkog jezika Petrarki i Bokaču, koji su ga
veoma cenili.
28 Isihaste: ćutalice. Pokret se raširio među kaluđerima u Sv. Gori.
29 Epiktet: filozof stoik iz Frigije. Bio je rob. Živeo je u Rimu (50 —
138).
30 Taj savez je zaključen 1326. godine.
31 Godine 1246.
32 Aluzija na bugarskog cara Ivajla (1277 — 1279), koji je bio
svinjar, na vizantijskog cara Mihaila Mucavog (820 — 829), kao i na
Mihaila Pijanicu (842 — 867).
423
33 Vojvoda Mladen je bio rodonačelnik kuće Brankovića.
34 Vidi Jevanđelje po Mateju, gl. 17.
35 Nićifor Grigora (1295 — 1359) — Grk iz Male Azije. Živeo je u
Carigradu. Mnogostrani naučnik i književnik: istoričar, klasični filolog,
besednik, pesnik, filozof, bogoslov i astronom. Ušao je u istoriju
kalendarske reforme. Bio je često na dvoru Stefana Dečanskog i cara
Dušana.
36 Manastir Dečani.
37 Godine 1323.
38 Po nekim hroničarima Siniša.
39 Vidi Hroniku Nićifora Gritore ili Istoriju Srba K. Jirečeka, Knj. I
270, 353.
40 Andronik III zbacio je s prestola svoga dedu Andronika II,
prijatelja Stefanova. Stari kralj je uskoro posle toga umro — možda od
otrova.
41 Romeji: Vizantinci.
42 Velbužd grad na srpsko-bugarskoj granici (danas Ćustendil). U
srednjem veku pripadao je Srbiji. Zauzeo ga je Stefan Nemanja 1190.
godine.
43 1330.
44 Maloshimnici: isposnici koji su se zavetovali na post i odricanje.
Velikoshimnici: askete. Oni se odriču svakog zadovoljstva na ovom
svetu.
45 Jednoničiti: jesti i piti samo jednom na dan i to posnu hranu.
46 Prema opisu savremenika.
47 Tatarski veći odred ratnika — četa.
48 Bitka se vodila u subotu oko podne 28. jula 1330. godine.
424
49 Teodor Metohit: čuveni vizantijski diplomata i pisac (pesme,
retorski spisi, istorija). Učestvovao je u sklapanju ugovora o braku
između kralja Milutina i Simonide. Umro je 1332. godine. Logotet
(logofet): kancelar, glavni savetnik vladara u srednjem veku.
50 Prema nastavljaču episkopa Danila.
51 Iz uvoda Dušanovog zakonika.
52 Skadar: u vreme Ilira Skodra.
53 Godine 168. pre n. e.
54 Godine 1314.
55 Prema Orbiniju.
56 Prema Danilovom nastavljaču.
57 Ovu crkvu podigao je Danilov prethodnik, arhiepiskop Nikodim.
58 Priprata (paperta, lat.): otvoreni deo ili spoljašnji pritvor
hrišćanskog hrama. Tu su stajali grešnici koji su bili odlučeni od crkve i
oni koji su se pripremali da prime hrišćanstvo (oglašeni).
59 Pirg: kula, toranj.
60 8. septembra 1331. godine.
61 Protovestijar: upravnik vladarskih i državnih finansija.
62 Logotet (logofet): kancelar, visoki dvorski dostojanstvenik.
63 Sin kneza Kurjaka iz Krbave.
64 Šizmatik: otpadnik od vere ili crkve.
65 Jedan kralj izdajnik i razbojnik (lat.)
66 Uhvatio i bacio u okove (lat.).
425
67 Najdraži među jednakima (lat.).
68 Vidi: K. Jireček, knj. 1., str. 274, prema: Mon. Rag. B, 346, 348,
Ljubić, I. 410, 424, G. Adam ed. Cit. 477 - 483
69 Teodora, kćerka kralja Stefana, bila je udata za Dejana,
gospodara kumanovske oblasti. Mati Dragaša i Konstantina Dejanovića.
70 Geak: zemljoradnik (od grčke reči gea — zemlja).
71 Indiji.
72 Sendikus (centurio) — starorimsko ime za kapetana.
Upotrebljavalo se ponegde u srednjem veku.
73 Vojislav, Mihajlo i Bodin.
74 Dok Stefan Nemanja nije pokorio Zetu 1185. godine.
75 Evo neuporedivog prijatelja! (lat.).
76 Kosovska Mitrovica.
77 Godine 1201, u borbama između Nemanjinih sinova Vukana i
Stefana, prvog su pomagali papa i Mađari, a drugog Vizantija.
78 U jesen 1168.
79 Rimski bunar.
80 Prastari običaj — obožavanje zmije kao zaštitnika.
81 Ana je kasnije i otišla u Dubrovnik sa svoja dva sina, Ivanom i
Šišmanom. Tamo je i umrla 1346. godine.
82 Genije: Rimljani su verovali da svaki čovek ima svoga čuvara —
genija. Kod hrišćana — anđeo čuvar.
83 O ovome vidi hroniku Jovana Viktrinškog iz Koruške (Protokoli
Dubrovačkog veća).
84 Sevastokrator: visoka titula koju su u Vizantiji dobijali samo carski
426
rođaci. Kod Srba od Stefana Prvovenčanog.
85 Dardanci: izumrlo ilirsko pleme koje je živelo na tim prostorima.
86 Katastrofalni zemljotres ponovo je pogodio Skoplje 27. X 1689; to
se dogodilo i u nedavnoj prošlosti, 1963. godine.
87 Sava Nemanjić je preveo i preradio pojedine delove iz Kodeksa
(Nomokanon, Krmčija).
88 Sedam godina kasnije telo je izvađeno iz grobnice u prisustvu
velikog broja sveštenih lica, stavljeno u drveni kovčeg i postavljeno pred
ikonostas.
89 Mesto je dobilo ime zbog mnogih pećina u blizini.
90 Tiberije: rimski imperator posle Avgusta. Jedan od najpodlijih i
nejnemoralnijih vladara svih vremena.
91 Rimski imperator (37 — 41).
92 U to vreme Veles je bio središni grad oblasti viteza Olivera.
93 Građanski rat između cara Andronika II i Andronika III, njegovog
unuka (1320 — 1328). Unuk je izašao kao pobednik i postao car.
94 Fama.
95 Majstor Antonijus, izvrsni lekar gospodara kralja.
96 Strabon: razrok čovek.
97 Čovek koji po kroju glave i izrazu lica proučava ljudsku prirodu.
98 Navala bolesti mozga.
99 Usmrćeni glupaci.
100 Pakosno rečeno!
101 Taj put je osam stepeni južno i severno od ekliptike (ekliptika:
prividni krug na velikoj nebeskoj sferi).
427
102 Sve osim Plutona.
103 U VI veku kuga je prepolovila stanovništvo Evrope. U XIV veku
nastao je nov pomor.
104 Na dremež divlje životinje.
105 Verovatno!
106 I videćeš... ako nastaviš da mu pipaš glavu. Dočepaće mač!
107 Eskulap: bog lekarstva; Hipokrat: čuveni helenski lekar (V vek
pre n. e.); Galen: lekar u Rimu (II vek n. e.).
108 U očima imam neograničenu snagu.
109 Velika sekira.
110 Trnovo je bilo bugarska prestonica do 1393. godine kad su ga
Turci pod Bajazitom munjevitim napadom osvojili i razorili.
111 Telo svetog Save preneto je u Srbiju 1337. i sahranjeno u
manastiru Mileševu.
112 Simeon Veliki: od 893. knez, a od 925 — 927. car. Najznatniji
vladar Bugarske. Od Vizantije oteo Trakiju i Makedoniju, prodro do
Korintskog zaliva, opseo Carigrad (924); osvojio je i Rašku. Pošao na
Hrvatsku, ali ga je kralj Tomislav potukao (925).
113 Macte: kad gladijator u borbi obori protivnika, pogleda u publiku.
Ako gledaoci obore palac prema zemlji i viču macte on ga ubije. Macte:
ubij ra!
114 Jelena, supruga kralja Uroša I, bila je francuskog porekla.
Svesrdno je pomagala katolike u Zeti.
115 Danj: mesto na obali Drima. U srednjem veku kroz njega su
prolazili karavani od Skadre i Lješa.
116 Pri opsadi gradova napadači su upotrebljavali drvene kućice na
točkovima koje bi dogurali do kapije ili zida i tukli gredom sa metalnim
428
vrhom (»ovan«); katapulte i baliste — sprave ta bacanje kamenja i
kopalja.
117 Gencije: ilirski kralj (II vek pre n. e.).
118 Vojislav, Mihailo i Bodin.
119 Zelena ćasa: zemljani čanak u koji se sipa vola i la vreme
vračanja baca ugljevlje.
120 Srebrni perper vredeo je 12 groša (groš 20 para).
121 Dukađini: oblast u Albaniji.
122 Vasilije I Makedonac, vizantijski car (867 — 886), osnivač
makedonske dinastije.
123 U to doba je u Vizantiju počelo da prodire slikarstvo sa svetovnim
motivima.
124 Justinijan I Veliki vizantijski car (527 — 565) najznačajniji vladar
Vizantije. Bio je veliki pobornik ortodoksnog hrišćanstva i nemilosrdno je
proganjao jeretike.
125 Fuit: Bila je.
126 Fuerat: Blistala.
127 Rex gladiatorum : kralj mačevalaca.
128 Astrapa Mihailo, najznačajniji slikar u doba kralja Milutina.
Godine 1307. izradio je čuvenu Bogorodicu Ljevišku i Uspenije sv.
Bogorodice u Žiči. Radio je ikonostase po mnogim crkvama.
129 Hristos je raspet između dva razbojnika: razbojnik na levoj strani
vređa Hrista i ruga mu se, a onaj desni traži i moli oproštaj.
130 Karara, grad u Italiji, u Toskani. U blizini grada nalazi se majdan
čuvenog kararskog mermera.
131 Staroslovensko slovo P.
429
132 Medovina: rakija zaslađena medom.
133 Najpre živeti pa onda filozofirati.
134 Farandola: Jedna vrsta kola poreklom iz Provanse.
135 Enanđelje po Mateju, gl. 3.16.
136 Evanđelje po Mateju, gl. 27 /34.
137 U jednoj knjizi o golubovima, štampanoj u Budimpešti, dva lekara
tvrde da golubovi visokoletači nemaju žuč.
138 Rastite i množite se!
139 U srednjem veku plavuše su smatrane za idealni tip lepote.
140 Tada je postala izreka: »Kralj daje, a Buća ne daje!«
141 U Dubrovniku je i umrla 1346. godine, kao Domina Ana
Imperatrix Bulgarorum. Bila je u prijateljstvu s napuljskim Anžujcima.
142 Seldžuci: turska plemena koja se pominju od X veka, S njima su
se borili krstaši u Palestini. Bili su zakleti neprijatelji osmanlijskih Turaka
koji su ih u XIV veku potisli i onemogućili.
143 Hiljadu ratnika.
144 Prosek: Demir Kapija (turski, Železna Vrata) leži u živopisnoj
klisuri Vardara južno od Tikveša. Grad je postojao još u rimsko doba. Na
levoj obali Vardara ima tragova preistorijskog naselja.
145 Železnac: turski, Demir Hisar.
146 Hristopolj: Kavala.
147 Otac Vuka Brankovića.
148 695 m nadmorske visine.
149 Na steni.
430
150 Belo jezero.
151 978 — 1014. godine.
152 Platon je prijatelj, ali istina je najveća prijateljica.
153 Pape Jovana XXII
154 Ratovati protiv nevernika... Mi, starešina vere hrišćanske i
čuvar...
155 Sugreb: po narodnom verovanju čovek se razboli ako nagazi na
mesto gde su pas ili lisica kopali. Ko tuda prođe, treba da pljune ako želi
da izbegne bolest.
156 Kaluđeri franjevačkog reda nosili su kabanice kestenjaste boje.
157 Beogradski.
158 Bezbožnici i nevernici.
159 Ovo na prvom mestu.
160 Gospod bog je s nama!
161 Čačak.
162 Na Ljubićkom polju.
163 Unam Sanctam: Jedinu svetu. Ius Divinum: Božansko pravo.
164 Papa Lav IX (1048 — 1054).
165 Nikola II (1059 — 1061).
166 Grgur VII (1073 — 1086).
167 Investitura: dodeljivanje položaja i zemljišta. Vodila se žestoka
borba između Grgura VII i nemačkog cara Hajnriha IV.
168 Šerović Petar: Dve stare srpske episkopije u Primorju.
»Zastava«, Novi Sad, br. 274.
431
169 1337. godine.
170 Uroš je rođen 1. septembra 1337. godine.
171 Prema Hronici J. Kantakuzena (11. 28. 474), to mesto je bilo
između Štipa i Strumice.
172 Dečak je tada imao jedanaest godina.
173 Ziloti: socijalno-revolucionarna stranka. Pojavila se u Solunu.
174 Katalani: Grci španskog porekla koji su živeli u Beotiji i Atini.
175 Prema Hronici J. Kantakuzena (11, 80. 4).
176 Te godine (1341.) Hrelja je izdao Dušana i prišao Vizantincima.
177 Veoma težak slučaj srdobolje.
178 26. oktobra 1341, pod imenom Jovan VI Kantakuzen.
179 Via Egnatia.
180 U narodnim pesmama pominje se kao Ljutica Bogdan.
181 Prijatelj je polovina duše.
182 Pravi prijatelj se u nevolji poznaje.
183 Oliverova kćerka it prvog braka.
184 U doba feudalizma ugovori o miru smatrani su kao ugovori o
primirju, pa je jedna strana uvek mogla da se ogluši o obaveze.
185 Posle Carigrada i Soluna najvažniji grad u Vizantiji. Danas
Serez.
186 1337. godine.
187 Pirg : kula na zidinama grada.
432
188 Ostaci varvarskog plemena Tribala, koji su se još u vreme
Aleksandra Makedonskog isticali surovošću.
189 1342. godine.
190 Ser je zauzet oktobra meseca 1345. godine.
191 Valjda jedini izuzetak učinio je Bajazit Munjeviti kad se s
Tamerlanom upustio u bitku kod Angore. Tatara je bilo (prema turskim
izvorima) bar triput više.
192 Više slavni nego časni.
193 U narodnoj pesmi Ženidba kralja Vukašina taj se grad naziva
Pirlitor i nalazi se »ispod Durmitora«. Po toj pesmi Momčilo je bio ujak
Kraljevića Marka (»A Marko se turi na ujaka«).
194 Nemanja je godine 1198. izgradio Hilendar. U njemu je naredne
godine i umro.
195 Kad je kralj Aleksandar Obrenović posetio Hilendar 1896, dobio
je na dar Miroslavljevo jevanđelje i doneo ga u Beograd.
196 Sabor je održan u Seru.
197 Sabor je održan u oktobru 1345, a krunisanje u aprilu 1346.
198 16. aprila 1346. godine.
199 Opis prema Kantakuzenovoj Hronici.
200 Kao cara svih da podignemo onoga koga nevidljivo anđeoski
činovi nose (na štitu).
201 Miloš Vojinović u narodnoj pesmi Ženidba Dušanova.
202 Deda Ðorđa Kastriotića Skenderbega.
203 Oženio se Dušanovom sestrom Jelenom. Umro od kuge 1348.
godine.
204 Gramata: pismeni dokument, carski ukaz. Kod nas su i patrijarsi i
433
episkopi davali gramate.
205 Primivši carski venac iz Božnoskih ruku Hrista moga, uzeh za
primer sebi život i dobra dela svetih careva u Hristu, koji su pobožno
živeli na zemlji, to jest, velikoga i slavnoga i ravnoga apostolima i prvoga
cara među hrišćanima Konstantina...
206 Si vis pacem, para bellum!
207 Dana 21, maja 1346. godine.
208 Ziloti: najpre stranka Jevreja koji su se borili protiv Rimljana.
Kasnije dobija značenje: fanatični pristalica, borac određenih principa.
209 Vizantijski pisci izbegavali su da pišu opširno o ovom slučaju:
Verovatno je posredi bilo ljudožderstvo.
210 Prema jednom savremenom hroničaru D Kydons, (109, 648).
211 Prema Hronici Nićifora Grigore.
212 Protiv buntovnika.
213 Svoje ratnike.
214 1346.
215 Ovo je prvi slučaj u istoriji balkanskih naroda da jedan moćan
vladar pokušava da pravnim putem i dokazima dobije ono što mu
pripada.
216 1348.
217 1349.
218 1219.
219 Veliki broj povelja je sačuvam. Ovaj materijal služi kao (1220),
Sv. Ðorđa kod Skoplja (1300), Sv. Stefana — u Banjskoj (1316) i tako
dalje.
220 Bosanski kralj Tvrtko I pokušao je to 1378, ali ometen verom,
434
ostao je nemoćan.
221 Gospodar skoro čitave vizantijske imperije.
222 Dusis zapadni deo vizantijske carevine, Anatole: istočni.
223 Dr A. Solovjev, Postanak i značaj Dušanovog zakonika.
224 Zakonik blagovernog cara Stefana proglašen je u Skoplju, na
saboru 21. maja 1349 (1. deo).
225 Staleška država razvila se iz »patrimonijalne« (baštinske) države
dok se nije pretvorila u ustanovu s narodnim predstavnicima.
226 U Nemačkoj riteri.
227 Soće (soć): jedan zlatnik godišnje.
228 Na primer u Francuskoj.
229 Vac: selo — indijska reč. Upotrebljavana je u srednjem veku. I
danas svako mesto koje ima završetak na vac srednjovekovnog je
porekla.
230 Slična odluka o nehatu crkve nalazi se u Stoglavu cara Ivana
Groznog (1550).
231 Ostatak mnogobožačkog tabuizma.
232 Zakon je strog, ali je zakon.
233 Slično je u Dušanovom zakoniku (član 171).
234 Krajku (Krajimiru) i Damjanu vidi opširno u romanu Vitezi Kneza
Lazara od istog pisca. Obojica su poginula na Kosovu kraj kneza Lazara.
235 Debarska škola.
236 Kako poseješ, tako ćeš i žnjeti!
237 Gde je dobro, tu je otadžbina!
435
238 Od Soluna do Carigrada, u pravoj liniji, blizu 300 km.
239 Koje Grci nikad više nisu povratili.
240 U nekom manastiru u blizini Carigrada.
241 Jer je ženama bio zabranjen pristup u manastire.
242 Zemljotres se desio u noći X marta 1354. godine.
243 Ovoga Asena ne treba mešati sa istoimenim petim sinom cara
Jovana Aleksandra (iz drugog braka).
244 U to vreme u Avinjonu je zasedao papa Inokentije VI.
245 Članovi: 6, 7, 8, 9, 10.
246 Godine 1354.
247 Bio je pod anatemom vizantijskog patrijarha Kalekasa.
248 Zeugmion: staro ime za Zemun. U vreme Nemanjića grad je je
igrao važnu ulogu. Između Zemuna i Kupinova Ugri su se prebacivali u
Mačvu.
249 29. avgusta 1354.
250 Rex Rasiae.
251 Za oca hrišćanstva.
252 U dužnosti toga kapetana, nego i u drugim sličnim željama.
253 Dana 3. septembra 1354. godine, u blizini manastira Studenice.
254 Septembra ili oktobra 1354.
255 Godine 1355.
256 Posle smrti proglašen je za sveca.
257 Blasfemija: pogrda, gadost, bogohuljenje.
436
258 Umro je »od groznice« (verovatno od srčane kapi), po svoj prilici
u Nerodimlju, koje je po nalogu Dušanovom, nekoliko godina ranije
nazvano Porodimlje.
259 Uroš je kada imao 18 godina.
260 Kasnije knez Lazar. Bio je stariji od Uroša 10 godina.
261 Epir pominju Homer i Tukidid.
262 Sve do zaključenja mira 18. II 1358.
263 Prema jednoj potvrdi Dubrovčanima za pravo trgovine u Srbiji.
264 Drenopolj: Jedrene.
265 1362 — 1370.
266 Dušanova sestra Teodora bila je supruga Dejanova.
267 G. Ostrogorski: Serska oblast posle Dušanove smrti (str. 6).
268 Verovatno je da je umrla 7. XI 1375. godine.
269 Car Uroš umro je u Nerodimlju 4. decembra 1371. Bitka na
Marici bila je noću između 25. i 26. septembra iste godine.
437