Nora Roberts - Tjelesna nevinost bd

S engleskoga prevele Jelena Pataki i Tea Tosenberger Nora Roberts

Pukovniku i njegovoj Jenkijevki

Prolog JUTRO je odisalo sirovošću veljače onoga dana kada je Bobby Lee pronašao prvo tijelo. Reći će da ga je pronašao, no zapravo se bio spotaknuo o ono što je ostalo od Amerte Gantrey. Kako bilo, ishod je bio jednak, a Bobbyju Leeju još ćc dugo u snove dolaziti ono iskolačeno bijelo lice. Da prethodne noći nije prekinuo s Marvellom Truesdale - po tko zna koji put - bio bi za svojim stolom i štrebao englesku književnost dok bi mu se mozak nastojao izboriti sa Shakespeareovim Macbethom, umjesto da peca na potoku Gooseneck. No ta ga je zadnja svađa u njegovoj klimavoj osamnaestomjesećnoj romansi s Marvellom iscrpila. Bobby Lee uzeo je slobodan dan kako bi predahnuo i razmislio. I kako bi pokazao onoj jezičavoj Marvelli da nije nikakva tetkica, već pravi muškarac. Muškarci u obitelji Bobbyja Leeja oduvijek su vodili glavnu riječ - ili su se barem pretvarali da je tako. Nije namjeravao prekinuti tu tradiciju. Sa svojih devetnaest godina Bobby Lee bio je već sasvim odrastao. Visok metar osamdeset pet, izgledao je štrkljasto, a godine popunjavanja još su mu predstojale. No dugačke, mršave ruke završavale su mu krupnim radničkim dlanovima poput očevih, a imao je majčinu gustu crnu kosu i raskošne trepavice. Volio je zalizivati kosu prema tjemenu u stilu svog idola Jamesa Deana. Bobby Lee smatrao je Deana pravim muškarcem koji ne bi trpio učenje iz knjiga ništa više negoli ga je Bobby Lee sam trpio. Da se njega pitalo, odrađivao bi puno radno vrijeme na benzinskoj crpki s restoranom u vlasništvu Sonnyja Talbota umjesto da se s mukom probija kroz četvrti srednje. No njegova je majka naumila nešto drugo, a nitko u gradiću Innocenceu u saveznoj državi Mississippi nije se volio zamjeriti Happy Fuller ako je to ikako mogao izbjeći. Happy - kojoj je nadimak iz djetinjstva prilično pristajao s obzirom na to da se mogla ljupko smiješiti dok bi vas bacala na koljena - nikada nije sasvim oprostila najstarijem sinu zbog toga što je dvaput pao razred. Da Bobby Lee nije bio toliko neraspoložen, ne bi riskirao markirajući s obzirom na to da je već imao loše ocjene. No Marvella je bila tip djevojke koja tjera muškarce - prave muškarce - na nepromišljene i neodgovorne stvari. Stoga je Bobby Lee zabacio udicu u tmurnu smeđu vodu potoka Gooseneck i skutrio se u svojoj izblijedjeloj jakni od trapera na svježem zraku. Njegov je otac oduvijek govorio, kada muškarcu misli ne daju mira, da je najbolje otići do jezera i provjeriti hoće li štogod zagristi. Nije bilo važno hoćete li što uloviti, računalo se to da ste boravili ovdje. “Vražje žene”, promrmljao je Bobby Lee i iskrivio usne u znak prijezira što ga je dugo uvježbavao na kupaonskom zrcalu. “Proklete bile dovraga i bestraga.” Nije mu trebala tuga što ju je Marvella dijelila objema lijepim rukama. Od onoga dana kada su obavili stvar na stražnjem sjedalu njegova Cutlassa, rastavljala ga je na dijelove i pokušavala iznova spojiti po vlastitoj volji. Ali to nije odgovaralo Bobbyju Leeju, bogme nikako. Unatoč tomu što mu se zbog nje vrtjelo u glavi od ljubavi kada se ne bi svađali. Unatoč tomu što je imala krupne plave oči

koje su naizgled samo njemu šaptale tajne kada bi se mimoišli na užurbanim školskim hodnicima Jefferson Davis Higha. I unatoč tomu što bi, kada bi joj svukao odjeću, zamalo sišao s uma od fenomenalnog seksa. Možda ju je volio, i možda je bila pametnija od njega, ali neka ga vrag odnese ako joj dopusti da ga vuče uokolo poput svinjčeta na užetu. Bobby Lee smjestio se među šašem uz mršavi rukavac što ga je napajao moćni Mississippi. Mogao je čuti samotni zvižduk vlaka na putu za Greenville te šapat vlažnog zimskog povjetarca kroz povijeni šaš. Udica mu je bila opuštena i mirna. Tog jutra ništa osim njegova raspoloženja nije bilo sklono grižnji. Možda će jednostavno otići u Jackson, otresti prašinu Innocencea sa svojih cipela i prepustiti se velikom gradu. Bio je dobar automehaničar - vraški dobar - i smatrao je da može pronaći posao sa srednjoškolskom diplomom, ali i bez nje. Jebote. Ne moraš znati ništa o nekom pederu zvanom Macbeth ili tupom kutu i sličnim stvarima kako bi popravio bijedni rasplinjač. Dolje u Jacksonu mogao bi pronaći posao u automehaničarskoj radnji pa dospjeti na mjesto glavnog mehaničara. Kvragu, mogao bi ubrzo postati i vlasnik. I dok bi se on bavio time, pametnjakovićka Marvella Truesdale ostala bi u Innocenceu i plakala dok joj plave oči ne bi pocrvenjele. Zatim bi se vratio. Bobby Leejev osmijeh obasjao je njegovo oštro, privlačno lice i ugrijao oči boje čokolade na način koji bi naveo Marvellino srce da zatreperi. Tako je, vratio bi se džepova krcatih novčanicama od dvadeset dolara. Uplovio bi natrag u grad u svojem Cadillacu iz ‘62. - samo jednim među flotom vlastitih automobila - skockan u talijanskom odijelu i bogatiji od Longstreetovih. A ondje bi bila Marvella, mršava i blijeda od tugovanja za njime. Stajala bi u kutu pred Larssonovim dućanom pritišćući dlanove o svoje meke grudi nalik na jastuk, a niz lice bi joj stale kliziti suze čim bi ga ugledala. A kad bi mu se bacila pred noge jecajući, cvileći i govoreći koliko joj je žao jer je bila takva užasna kučka te ga otjerala od sebe, možda bi joj - samo možda - i oprostio. Ta ga je maštarija umirila. Dok se sunce sve snažnije pomaljalo kako bi ublažilo oštri zrak, lagano plešući na sivo-smeđoj jezerskoj vodi, počeo je razmišljati o tjelesnom vidu njihove pomirbe. Odveo bi je u Sweetwater - otkupivši divnu staru plantažu Longstreetovih nakon što bi ove zadesila nevolja. Dahnula bi i zadrhtala zbog činjenice da mu se tako posrećilo, a kao džentlmen i romantičar, Bobby Lee ponio bi je dugačkim, zavojitim stubištem. Budući da Bobby Lee nikada nije kročio dalje od prizemlja Sweetwatera, ostatak je prepustio mašti. Spavaća soba u koju bi odnio ustreptalu Marvellu nalikovala je na hotelski apartman u Vegasu, što je u tom trenutku predstavljalo Bobby Leejev pojam otmjenosti. Teški crveni zastori, krevet u obliku srca velik poput jezera, sag toliko debeo da bi morao gacati kroz njega. Svirala bi glazba. Nešto klasično, pomislio je. Bruce Springsteen ili Phil Collins. Da, Marvella se oduzimala na Phila Collinsa. Zatim bi je polegao na krevet. Oči bi joj bile suzne dok bi je ljubio. Iznova bi mu govorila koliko je glupa bila, koliko ga voli te kako će čitav život posvetiti tomu da ga usreći. Da ga učini svojim kraljem.

Zatim bi dlanovima prešao onim nevjerojatno bijelim grudima ružičastih vršaka i stisnuo ih samo malo, onako kako ona voli. Njezina bi se mekana bedra raširila ce bi zarila prste u njegova ramena režeći duboko iz grla, onako kako je to običavala činiti. A zatim... Udica mu se zategnula. Bobby Lee uspravio se uz treptaj i blago se lecnuvši kada su mu se traperice napele povrh kvrge u preponama. Smeten erekcijom, naglo je povukao punašnu ribu iz vode, pa se ova stala koprcati na srebrnascom suncu. Dlanovima nespretnim od erekcije odbacio je svoj ulov u šaš. Zamišljajući kako ga gura Marvelli, uspio je zapetljati štap u šašu. Ustao je, tiho psujući zbog vlastite nepažljivosti. Budući da je dobar štap bio jednako vrijedan kao riba koju je ulovio, Bobby Lee zaputio se u šaš i počeo ga raspetljavati. Grgeč se i dalje bacakao. Čuo je njegovu vlažnu borbu. Nacerio se i naglo povukao štap. Osjetio je otpor, stoga je slabašno promrmljao psovku. Šutnuo je zahrđalu limenku piva u stranu i ponovno zakoračio među visoku, hladnu travu. Stopalo mu se poskliznulo na nešto mokro. Bobby Lee Fuller pao je na koljena. I zatekao se licem u lice s Arnette Gantrey. Njezin preneraženi izraz odgovarao je njegovu - razrogačene oči, razjapljena usta i obrazi blijedi poput krpe. Grgeč je drhtavo uvlačio posljednji dah podno njezinih nagih, unakaženih grudi. Uvidio je da je mrtva - mrtva kao pepeo - i to je bilo dovoljno loše. Ali krv je - ledene lokve krvi što su natapale vlažno tlo i pretvarale njezinu beživotnu, izblajhanu kosu u nešto tamno i sasušeno, jezivo se sušeći na mjestima na kojima je iscurila iz desetak nepravilnih porezotina na njezinoj koži, reseći joj vrat poput ogrlice na mjestu gdje se prostirala dugačka, nasmiješena porezotina - iz njega izmamila grube, životinjske urlike i nagnala ga da stane bjesomučno uzmicati četveronoške. Nije shvaćao da ti zvukovi potječu od njega, ali znao je da kleči u njezinojkrvi. Bobby Lee jedva se uspio uspraviti na vrijeme da povrati doručak posvuda po svojim crnim Conversicama. Ostavivši grgeča, štap za pecanje i dobar dio mladosti u krvavom šašu, potrčao je prema Innocenceu.

Prvo poglavlje LJETO, ca zlobna zelena kučka, napregnula je svoje znojne mišiće i okomila se na gradić Innocence u saveznoj državi Mississippi. Čak i prije Građanskog rata, Innocence nije bio ništa doli prašnjava točka na karti nalik na muhu. Premda je tlo bilo pogodno za poljoprivredu - ako je čovjek mogao podnijeti vlagu i vrućinu, poplave i hirovite suše - Innocenceu uspjeh nije bio suđen. Kada su položili pruge, protezale su se dovoljno daleko na sjever i zapad kako bi zadirkivale Innocence onim dugim, odjekujućim zvižducima u znak pokreta i napretka koji su ga uporno obilazili. Međunarodna cesra iskopana kroz deltu gotovo čitavo stoljeće nakon tračnica, koja povezuje Memphis s Jacksonom, također je otklanjala od Innocencea i ostavljala ga za sobom u prašini. Nije sadržavao bojna poprišta ni čuda prirode koja bi privlačila turiste s fotoaparatima i gotovinom. Nije bilo hotela koji bi ih tetošio, već samo maleni, bolno uredan pansion koji je vodila obitelj Koons. Sweetwater, jedina predratna plantaža, predstavljala je privatno vlasništvo Longstreetovih, kao što je to bio slučaj zadnjih dvjesto godina. Nije bila otvorena za javnost, čak i da je javnost bila zainteresirana. O Sweetwateru se nekoć pisalo u Južnjačkim domovima. No to je bilo osamdesetih, kada je Madeline Longstreet još bila živa. Sada kad više nije bilo nje ni cjepidlake od njezina muža, kuću je posjedovalo i u njoj živjelo njihovo troje djece. Zajedno su upravljali gradićem, ali nisu mu se previšeposvećivali. Moglo se reći - i govorilo se - da su tri potomka Longstreetovih naslijedila dobar obiteljski izgled, ali nimalo ambicije. No bilo ih je teško prezirati, čak i da su ljudi u tom uspavanom gradiću u delti smogli snage za prijezir. S obzirom na svoju tamnu kosu, zlatne oči i dobru gradu, Longstreetovi su vam se znali uvući pod kožu dcok kažete keks. Nitko nije pretjerano zamjerao Dwayneu jer se odao piću poput svojega oca. A ako bi s vremena na vrijeme i skršio automobil ili razbio kojii stol u McGreedyjevoj gostionici, uvijek bi se glatko iskupio nakon što bi se otrijeznio. Iako je s godinama sve rjeđe bio trijezan. Svi su govorili da bi možda bilo drukčije da nije zakazao na onom otmjenom studiju na koji su ga bili otpravili. Ili da je naslijedio očevu vještinu za obrađivanje zemlje zajedno sa starčevom sklonošću piću. Drugi, manje ljubazni, tvrdili su da zbog novca može zadržati svoju skupocjenu kuću i skupocjene automobile, ali da njime ne može kupiti kralježnicu. Kacla je Dwayne uvalio Sissy Koons u nevolju davne osamdeset i četvrte, oženio ju je bez ikakve primjedbe. A kada je, nakon dvoje djece i brojnih boca alkohola, Sissy zatražila razvod, jednako je sporazumno okončao brak. Nije bilo grubih - ustvari, nikakvih - osjećaja, a Sissy je pobjegla ti Nashville s djecom kako bi živjela s prodavačem cipela koji je želio biti novi Waylon Jennings. Josie Longstreet, jedina kći i najmlađe dijete u obitelji, udala se dvaput tijekom svoje trideset i jedne godine. Oba su braka brzo završila, ali priuštila su stanovnicima Innocencea beskrajnu zalihu tračeva. Zalila je zbog obaju iskustava na način na koji žena žali zbog prvih

sijedih vlasi; bilo je tu malo ljutnje, malo gorčine i malo straha. Zatim se sve prikrilo. Daleko od očiju, daleko od srca. Žena ne namjerava posijedjeti jednako kao što se ne namjerava razvesti nakon što jednom kaže dok nas smrt ne rastavi. No dogodile su se određene stvari. A kao što je Josie rado filozofirala Crystad, svojoj bliskoj prijateljici i vlasnici salona za uljepšavanje Style Rite, voljela je nadoknađivati ta dva pogrešna poteza iskušavajući sve muškarce od Innocencea do granice sTcnnesseejem. Josie je znala da postoje određene lajavice koje su voljele kradomice govoriti kako Josie Longstreet nije ništa bolja od njih. No postojali su muškarci koji su se mračno smješkali i znali da jest, i to naveliko. Tucker Longstreet uživao je u ženama, možda ne s jednakom razuzdanošću kao njegova mlada sestra, ali nije ni pretjerano zaostajao. I sam je znao zaviriti u čašicu - premda ne s neutaživom žeđu kakvu je posjedovao njegov stariji brat. Život je za Tuckera predstavljao dugačku, lijenu cestu. Nije mu smetalo koračati njome sve dok to može činiti vlastitim ritmom. Bio je susretljiv spram stranputica, pod uvjetom da može ispregovarati povratak na odredište po svom izboru. Dosad je izbjegavao odlazak do oltara - bratovo i sestrino iskustvo stvorili su u njemu blagu averziju prema braku. Radije je nesputano koračao svojim putem. Bio je opušten i većina ga je ljudi voljela. Možda je nekima bilo teško progutati činjenicu da se rodio u bogatoj obitelji, ali nije se time pretjerano razmetao. I raspolagao je beskrajnom velikodušnošću zbog čega je omilio ljudima. Svi su znali da se, zatrebaju li pozajmicu, mogu obratiti dobrom starom Tucku. Novca će biti, i to bez ikakvog bahaćenja zbog kojeg bi ga bilo teško uzeti. Dakako, uvijek je postojao netko tko će potiho mrmljati da je lako posuđivati novac kada čovjek ima i više nego dovoljno. No to nije utjecalo na boju novčanica. Za razliku od svog oca Beaua, Tucker nije pribrajao dnevne kamate ili u stolnu ladicu zaključavao kožnu knjižicu ispunjenu imenima dužnika koji će mu nastaviti dugovati dok ne pokopaju sami sebe umjesto da prekapaju svoja polja. Tucker je držao kamatu na razumnih deset posto. Imena i brojevi nalazili su se u njegovoj pamernoj i često podcijenjenoj glavi. U svakom slučaju, nije to činio zbog novca. Tucker je rijetko činio bilo što radi stjecanja novca. Činio je to najprije zato što mu nije predstavljalo nikakav napor, a zatim jer je unutar njegova vitkog i ležernog tijela kucalo velikodušno i katkada savješću izmučeno srce. Nije učinio ništa kako bi svoju sreću zavrijedio, zbog čega je profućkati je bila najlakša stvar na svijetu. Tuckerovi osjećaji u vezi s time varirali su od neopterećenog prihvaćanja do povremenog peckanja društvene savjesti. Kad god bi ga savjest odveć zapekla, protegnuo bi se u visećoj mreži za ležanje u sjeni raskošnog hrasta, spustio šešir na oči i pijuckao hladno pivo sve dok nelagoda ne bi popustila. I upravo je to činio kada je Delia Duncan, spremačica Longstreetovih koja je radila za njih gotovo trideset godina, promolila glavu kroz prozor na drugom katu. “Tuckere Longstreete!” Nadajući se najboljem, Tucker je nastavio žmiriti i pustio mrežu da se njiše. Držao je bocu piva Dixie na svojem ravnom, golom trbuhu blago ovijajući jedan dlan oko nje.

“Tuckere Longstreete!” Dellin gromki glas rastjerao je ptice s grana. Tuckeru je bilo žao jer je uživao u njihovu pjevu i ugodnom zujanju pčela koje su salijetale gardenije. “Tebi govorim, mladiću.” Tucker je uzdahnuo pa otvorio oči. Kroz rupičasto predivo njegova slamnatog šešira pržilo je sunce. Istina, Delia je radila za njega, ali budući da vam je žena prala tur i šibala ga, nikada joj ne možete zapovijedati. Tucker je nevoljko zabacio šešir i zaškiljio u smjeru glasa. Naginjala se kroz prozor, a njezina plamenocrvena kosa provirivala je ispod rupca kojim ju je bila povezala. Njezino široko, snažno narumenjeno lice odražavalo je strog, nezadovoljan izraz koji je Tucker naučio poštivati. Tri niske svijetlih perli prasnule su o prozorsku dasku. Uputio joj je nedužan, prepreden osmijeh dječaka zatečenog na nedjelu. “Da, gospojo?” “Rekao si da ćeš se odvesti u grad i donijeti mi vreću riže i paket Coca Cole” “Pa, sad...” Tucker je protrljao još uvijek hladnu bocu o svoj torzo pa je prinio usnama kako bi otpio obilni gutljaj. “Pretpostavljam da jesam, Delia. Mislio sam se odvesti kad vrućina malo popusti.” “Da si odmah digao to lijeno dupe i otišao po njih. Inače će te za večerom dočekati prazan tanjur.” “Kvragu, prevruće je za jelo”, promrmljao je ispod glasa, ali Delia je imala uši poput zeca. “Kako molim, mladiću?” “Rekao sam da idem.” Graciozno poput plesača skliznuo je s mreže pa putem iskapio pivo. Kada joj se nasmiješio s tla, šešira nemarno nagnuta povrh znojem zakovrčane kose i s vragolastim sjajem u tim zlatnim očima, Delia se smekšala. Morala se upirati kako bi nastavila pućiti usne i izgledati strogo. “Jednog ćeš dana istrunuti na toj mreži. Pazi što ti kažem. Tijelo će ti pomisliti da boluje jer radije ležiš nego što stojiš.” “U ležećem se položaju može činiti mnogo više od pukog drijemanja, Delia.” Izdala se glasnim, pohotnim smijehom. “Samo se pobrini da ne učiniš ništa zbog čega ćeš završiti pred oltarom s nekim poput one drolje Sissy koja je ugrabila mog Dwaynea.” Ponovno se nacerio. “Neću, gospojo.” “I donesi mi malo moje toaletne vodice. Larsson ima rasprodaju.” “Hajde mi onda dobaci moj novčanik i ključeve.” Njezina je glava nestala, a zatim se iznova pojavila pa mu je dobacila oba predmeta. Tucker ih je ulovio u zraku umješnim trzajem zapešća, podsjećajući Dellu da nije onako spor kakvim se pravio. “Obuci košulju - i gurni je u hlače”, naredila je Delia kao kada mu je bilo deset godina. Tucker je uzeo košulju s mreže i navukao je u hodu do ulaznih vrata, gdje se tucet dorskih stupova uzdizalo s natkrivenog trijema do čipkaste željezne ograde balkona na katu. Pamuk mu se zalijepio za leđa prije negoli je stigao do svogautomobila. Uvukao se u svoj Porsche - ishod impulzivne kupnje otprije šest mjeseci koji mu još nije dosadio. Odvagnuo je ugodu rashlađenog zraka i uzbuđenje zbog šibanja vjetra po licu te se odlučio za spušteni krov.

Jedna od Tuckcrovih sklonosti bila je brza vožnja. Gume su ispljunule šljunak kada je naglo ubacio u brzinu i jurnuo dugačkom, zavojitom stazom. Okružio je mjesto na kojem je njegova majka bila posadila obilje božura, hibiskusa i žarkocrvenih geranija. Stara stabla magnolije okruživala su stazu mirišući teškom i ugodnom aromom. Projurio je pokraj bijele granitne ploče na mjestu gdje je njegova praprastrica Tyronea zbacio ćudljivi konj i slomio mu šesnaestogodišnji vrat. Ploču su postavili Tyroneovi ožalošćeni roditelji njemu u sjećanje. Također je služila kao podsjetnik na to da bi Tyrone ostao živ da nije odlučio osobno iskušati tu zlobnu kobilu. Ne bi slomio svoj tvrdoglavi vrat, pa njegov mlađi brat i Tuckerov prapradjed ne bi naslijedio Sweetwater i ostavio im ga unasljedstvo. Tucker bi možda živio u stanu u Jacksonu. Nikada nije bio siguran treba li osjećati zahvalnost ili žaljenje dok prolazi pokraj toga tužnog starog kamena. Izvan visokih, širokih vratnica i na poljskom putu osjetio se miris smole što se topila na suncu te mirne vode s jezera iza zastora stabala. A sama stabla sa svojim snažnim, zelenim mirisom poručivala su, premda je kalendar tvrdio da do ljeta predstoji još čitav tjedan, da je delta pametnija. Najprije je posegnuo za sunčanim naočalama i stavio ih na lice, a potom nasumce izabrao kasetu i gurnuo je u radio. Tucker je obožavao glazbu pedesetih, stoga u automobilu nije bilo ničega snimljenog poslije 1962. godine. Jerry Lee Lewis zagrmio je, a njegov viskijem natopljeni glas i bjesomučni klavir pozvali su na ples. Dok se brzinomjer približavao oznaci za stotinu i trideset kilometara na sat, Tucker se pridružio svojim izvrsnim tenorom. Prsti su mu skakali po upravljaču kao nad klavirskim tipkama. Svladavajući uzbrdicu, morao je skrenuti ulijevo u širokom luku kako se ne bi zabio u stražnji kraj ulaštenog BMW-a. Zatrubio je, ne zbog upozorenja već u znak pozdrava, obilazeći elegantni smeđi branik. Nije usporio, ali pogledom u stražnje zrcalo uvidio je da se bembara zaustavila na pola prilaza pred kućom Edith McNair. Dok je Jerry Lee svojim hrapavim glasom otpočinjao pjesmu “Breathless”, Tucker je letimice razmislio o automobilu i vozaču. Gospođa Edith preminula je prije neka dva mjeseca - otprilike u isto vrijeme kada je drugo unakaženo tijelo pronađeno kako pluta u rijeci dolje u Spook Hollowu. To se zbilo negdje u travnju, kada je organizirana potraga za Francie Alice Logan, nestalom dva dana prije. Tucker je stegnuo čeljust prisjetivši se kako je bilo gacati močvarom noseći pištolj i usrdno se nadajući da si neće prostrijeliti stopalo ili pronaći bilo što. No pronašli su je. Na nesreću, on je bio s Burkeom Truesdaleom kad se to dogodilo. Nije bilo lako razmišljati o tome što su voda i ribe učinile dragoj i šašavoj Francie, lijepoj maloj crvenokosi s kojom je Očijukao, izašao jednom ili dvaput i pomišljao na to da je odvede u krevet. Želudac mu se stisnuo te je pojačao Jerryja Leeja. Nije namjeravao razmišljati o Francie. Nije mogao. Razmišljao je o gospođi Edith, i tako je bilo bolje. Doživjela je gotovo devedeset godina i preminula u snu.

Tucker se prisjetio kako je napustila kuću, urednu dvokatnicu sagrađenu u razdoblju rekonstrukcije, i otišla nekim jenkijevskim rođacima. Budući da je znao kako nitko u krugu od osamdeset kilometara od Innocencea ne posjeduje BMW, Tucker je zaključio da je Jenki odlučio doći i baciti pogled na svoje nasljeđe. Otpustio je sjevernjačku invaziju iz svojih misli, izvadio cigaretu te je, s vrha odlomivši komadić veličine nokta, zapalio. * * * KILOMETAR i pol iza njega Caroline Waverly čvrsto je držala upravljač svojeg automobila i čekala da joj se srce spusti iz grla. Idiot! Poremećeni gad! Neoprezni kreten! Natjerala se da podigne drhtavo stopalo s kočnice i pritisne papučicu gasa sve dok vozilo nije posve zašlo na usku, obraslu stazu. Tek koji centimetar, pomislila je. Izbjegao je sudar za tek koji centimetar! A zatim se drznuo zatrubiti joj. Poželjela je da je zastao. Ah, itekako je poželjela da je zastao kako bi tom nepromišljenom govnaru mogla reći što ga ide. Osjećala bi se bolje da je iskalila svoj bijes. Vraški se izvještila u tome otkad joj je dr. Palamo rekao da su čir i glavobolje izravna posljedica potiskivanja osjećaja. I kroničnog pretjerivanja u radu, dakako. Pa, poduzimala je nešto u vezi s jednim i drugim. Caroline je odlijepila znojne dlanove od upravljača i otrla ih o hlače. Uzela je lijepi, dugi i spokojni dopust i našla se ovdje, u usred ničega, u Mississippiju. Nakon nekoliko mjeseci - ako ne umre od te nesnosne vrućine - bit će spremna za proljetnu turneju. Što se tiče potiskivanja osjećaja, završila je s time. Njezin konačni, ružni sraz s Luisom bio je toliko oslobađajući, toliko veličanstveno nesputan da je gotovo poželjela da se muže vratili u Baltimore i ponoviti ga. Gotovo. Prošlost je - a Luis i njegova pametna usta, izvanredni talent te nevjerna narav svakako su pripadali prošlosti - bila daleko iza nje. Budućnost je, barem dok ne povrati živce i zdravlje, nije pretjerano zanimala. Prvi put u životu Caroline Waverly, čudo od djeteta, posvećena glazbenica i cmizdravica živjet će samo u slatkoj, slatkoj sadašnjosti. I ovdje će, konačno, pronaći dom. Na vlastiti način. Nema više uzmicanja pred problemima. Nema više krotkog pristajanja na majčine zahtjeve i očekivanja. Nema više mukotrpnog nastojanja da ostvari ono što svi drugi žele. Useljavala se, puštala korijene. I do kraja ljeta namjeravala je doznati tko je točno Caroline Waverly. Oraspoloživši se, vratila je ruke na upravljač i polako se odvezla prilazom. Nejasno se prisjetila kako je jednom skakutala niz njega, za nekoga davnog posjeta djedu i baki. Bio je to kratak posjet, dakako - Carolineina majka učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da sasiječe svoje seoske korijene. No Caroline se sjećala djeda, krupnog čovjeka crvena lica koji ju je jednog mirnoga jutra odveo na pecanje. I njezina djetinjastog odbijanja da nabode

mamac na udicu sve dok joj djed nije rekao da taj stari crv jedva čeka uloviti veliku, debelu ribu. Sjećala se ustreptalog uzbuđenja kada joj se štap trznuo i osjećaja zadivljenosti i uspjeha kada su kući donijeli tri brkata soma. Njezina baka, žilava vrba od žene čeličnosive kose, ispružila je ulov u glomaznoj crnoj tavi. Premda je njezina majka odbila kušati i jedan jedini zalogaj, Caroline - tada krhka, plavokosa šestogodišnjakinja dugačkih, tankih prstiju i krupnih zelenih očiju - gladno je jela. Nasmiješila se ugledavši kuću. Nije se mnogo promijenila. Boja se Ijuštila s roleta, a trava sezala do gležnjeva, ali svejedno je to bila uredna dvokatnica s natkrivenim trijemom stvorenim za sjedenje te kamenim dimnjakom koji se tek malčice naginjao ulijevo. Osjetila je žarenje u očima i trepnula pred naletom suza. Budalasto je osjećati tugu. Njezini su djed i baka proživjeli dug, sretan život. Budalasto je osjećati krivnju. Kada joj je djed umro prije dvije godine, Caroline je bila u Madridu, usred koncertne turneje i zatrpana obvezama. Jednostavno nije bilo moguće stići na njegov pogreb. I trudila se, istinski se trudila nagovoriti baku da dođe živjeti u grad, gdje joj je Caroline mogla lako doletjeti u posjet između turneja. No Edith se nije dala; nasmijala se pri pomisli na odlazak iz kuće u koju je došla kao mlada nevjesta prije sedamdesetak godina, kuću u kojoj su rođena i odrasla njezina djeca, kuću u kojoj je proživjela čitav svoj život. A kada je umrla, Caroline je bila u bolnici u Torontu, oporavljajući se od iscrpljenosti. Doznala je da je preminula tek jedan tjedan nakon pogreba. Stoga je bilo budalasto osjećati krivnju. Ali dok je sjedila u svom automobilu, a klimatizacijski joj uređaj blago puhao u lice, preplavile su je emocije. “Žao mi je”, naglas je rekla duhovima. “Tako mi je žao što nisam bila ovdje. Što nikada nisam bila ovdje.” Uzdahnula je pa provukla prste kroz svoju glatku, medenoplavu kosu. Nije bilo koristi od sjedenja u automobilu i prepuštanja tmurnim mislima. Morala je unijeti svoje stvari, obići kuću i smjestiti se. Ta joj je kuća sada pripadala i namjeravala ju je zadržat. Kad je otvorila vrata, žega ju je lišila kisika u plućima. Dahnuvši pred njezinom silinom, uzela je kutiju sa svojom violinom sa stražnjeg sjedala. Već je klonula nakon što je odnijela instument i tešku kutiju s partiturama na trijem. Bila su potrebna još tri odlaska do automobila - donošenje kovčega i dviju vrećica s namirnicama zbog kojih je zastala u nalenoj prodavaonici pedeset kilometara sjeverno te, konačno, povlačenje magnetofona - prije nego što završi s useljenjem. Nakon što je poredala svu svoju imovinu, izvadila je ključeve. Svaki je bio označen: ulazna vrata, stražnja vrata, podrum, sef, Fordov kamionet. Zveckali su poput glazbenih nota dok je Caroline tražila ključ za ulaznavrata. Vrata su zaškripala, kao i svaka stara vrata, i po otvaranju propustila oblak prašine od nekorištenja. Najprije je unijela violinu. Svakako je bila važnija od bilo kakvih namirnica. Pomalo izgubljena i prvi put osjećajući samoću, ušla je u kuću.

Hodnik je vodio ravno do mjesta na kojem je znala da se nalazi kuhinja. Slijeva su se uzdizale stube, nakon treće zavijajući udesno pod pravim kutom. Tamni robusni hrast tvorio je ogradu, sada prekrivenu tankim prašnim pokrivačem. Točno pod stubama nalazio se stolić, a na njemu je stajao teški crni telefon s brojčanikom pokraj prazne vaze. Caroline je odložila kovčeg na njega i prionula na posao. Odnijela je namirnice u kuhinju žutih zidova s bijelim kredencima sa staklenim vratima. Budući da je unutra bilo vruće kao u pećnici, odmah ih je spremila, odahnuvši kada je vidjela da je hladnjak blistavočist. Rekli su joj da je neka susjeda došla očistiti i oribati kuću nakon pogreba. Caroline je shvatila da zaista vrijedi ona glasina o seoskim manirama. Ispod dvomjesečne prašine i čipkastih mreža koje su marljivi pauci ispleli u kutovima, nazirao se blagi, zaostali miris sredstva za čišćenje. Polako se vratila u hodnik dok su joj potpetice odjekivale lupkajući po daščanom podu. Povirila je u salon opremljen jastučićima i velikim starinskim televizorom koji je izgledao poput povijesnog artefakta. Ušla je u dnevni boravak u kojem su se izblijedjele vrtne ruže uspinjale zidovima, a pokućstvo pod prašnjavim pokrivačem sličilo na dom duhova. Potom je otišla u djedovu izbu sa sandukom lovačkih pušaka i pištolja te s velikim naslonjačem pohabanih rubova. Primivši se svojih teških kovčega, zaputila se stubištem kako bi odabrala sobu na katu. Sentimentalnost i praktičnost u jednakoj su je mjeri ponukale da odabere djedovu i bakinu spavaću sobu. Glomazni krevet na četiri nožice te bračna posteljina djelovali su joj utješno. Škrinja od cedrovine u njegovu podnožju možda je čuvala kakve rajne. Sićušne ljubičice i ružice isprepletene na zidovima umirit će je. Caroline je odložila kovčege pa prišla uskim staklenim vratima koja su vodila na visoki, otvoreni balkon. Odande je mogla vidjeti bakine ruže i ostalo cvijeće kako se upire u borbi protiv korova. Mogla je čuti brzanje vode preko kakvog kamena ili trupca iza klupka sačinjenog od hrastova i španjolske mahovine. A u daljini, kroz maglicu vrućine, vidjela je smeđi trak vode koji je predstavljao moćni Mississippi. Ptice su pjevale u simfoniji zvuka na vrućem zraku - šojke i vrapci, vrane i ševe. A možda je čula i grgutavi pjev divlje pure. Načas je ostala sanjati ondje, ta žena delikatne grade, za trunčicu odveć vitka, otmjenih dlanova i skrovitih očiju. Na jedan su trenutak vidik, mirisi i zvukovi iščeznuli. Nalazila se u majčinu salonu uz prigušeno otkucavanje zidnoga sata i miris Chanela. Uskoro će krenuti na njezin prvi koncertni nastup. “Očekujemo najbolje od tebe, Caroline.” Glas njezine majke bio je gladak, polagan i nije ostavljao prostora za primjedbe. “Očekujemo da budeš najbolja. Ništa drugo nije vrijedno pokušavanja. Shvaćaš li?” Carolineini nožni prsti bili su nelagodno skupljeni u njezinim ulaštenim cipelicama s remenčićem. Bilo joj je tek pet godina. “Da, gospođo.” Sada se nalazila u salonu, a ruke su je boljele od dvosatnog vježbanja. Vani je blistalo sunce, vrlo žarko i zlatno. I vidjela je crvendaća na stablu. Naveo ju je da zahihoće i zastane.

“Caroline!” Majčin glas doplutao je niza stube. “Preostaje ti još jedan sat vježbanja. Kako očekuješ biti spremna za turneju bez samodiscipline? Hajde, ispočetka.” “Žao mi je.” Uzdahnuvši, Caroline je podigla violinu koja je na njezinim dvanaestogodišnjim ramenima počinjala sličiti olovnom utegu. Iza pozornice hrvala se s mučnom nervozom uoči večeri otvorenja. Bila je umorna,silno umorna od beskrajnih probi, priprema, putovanja. Koliko je sada već bila u tom žrvnju? Je li joj bilo osamnaest, dvadeset godina? “Caroline, za Boga miloga, stavi više rumenila. Blijeda si kao smrt.” Taj nestrpljivi, neumoljivi glas i kruti prsti koji joj primaju bradu i podižu je. “Zašto ne možeš pokazati barem malo entuzijazma? Znaš li koliko smo tvoj otac i ja naporno radili da bi dospjela tu gdje jesi? Koliko smo se žrtvovali? A ti se, eto, deset minuta prije podizanja zastora mrštiš u zrcalu.” Žao mi je. Vječito joj je bilo žao. I dok je ležala u bolničkom krevetu u Torontu, bolesna, iscrpljena i posramljena. “Kako to misliš, otkazala si ostatak turneje?” Napeto i bijesno lice njezine majke nadvijalo se nad njezino. “Ne mogu je dovršiti. Žao mi je!” “Žao ti je! Kakve koristi od toga što ti je žao? Uništavaš si karijeru, dovela si Luisa u neoprostivo nezgodnu situaciju. Ne bih se čudila da razvrgne i zaruke i vaš profesionalni odnos.” “Bio je s drugom”, slabašno je odvratila Caroline. “Vidjela sam ga u garderobi netom prije podizanja zastora. Bio je s drugom.” “Glupost. A ako i jest, nije kriv nitko doli ti. Tvoje ponašanje u zadnje vrijeme - hodaš uokolo poput duha, otkazuješ intervjue, odbijaš prisustvovati zabavama. Nakon svega što sam učinila za tebe, tako mi vraćaš. Kako očekuješ da se nosim s novinarima i špekulacijama s obzirom na kaos u koji si me uvalila?” “Ne znam.” Pomoglo bi joj kada bi zatvorila oči, zažmirila i sve isključila. “Žao mi je. Jednostavno to više ne mogu činiti.” * * * NE, pomislila je Caroline, iznova otvarajući oči. Jednostavno to više nije mogla činiti. Nije mogla biti sve što su drugi željeli od nje. Ne sada. Nikada više. Je li sebična, nezahvalna, razmažena - sve one ružne riječi koje joj je majka dobacivala? Sada više nije djelovalo važno. Važno je samo da je ovdje. * * * ŠESNAEST kilometara dalje, Tucker Longstreet banuo je u užegli Innocence, podižući prašinu i nasmrt prestrašio Zanovijetala, debelog bigla Jeda Larssona koji se odmarao na betonu podno tende dućana. Caroline Waverly shvatila bi zašto se toliko uzrujao kad je otvorio jedno oko i ugledao blistavi crveni automobil kako juri ravno prema njemu i naglo zastaje tek kojih četrdeset centimetara od njegova odmorišta.

Iznenađeno zacviljevši, pas se podigao na noge i zaputio na sigurnije mjesto. Tucker se nasmijao i zazvao Zanovijetala coknuvši jezikom i zazviždavši, no pas je nastavio krerati se. Zanovijetalo je toliko strastveno mrzio taj crveni automobil da mu se nikada nije dovoljno približavao ni da bi mu zapisao gume. Tucker je gurnuo ključeve u džep. Namjeravao je Delli donijeti rižu, Coca Colu i toaletnu vodicu, a zatim se vratiti izležavanju na mreži - smatrao je da je pametnom čovjeku ondje mjesto za vrućeg, zagušljivog poslijepodneva. No uočio je sestrin automobil; zauzimao je dva parkirna mjesta pred zalogajnicom Chat ‘N’ Chew. Sinulo mu je da je ožednio od vožnje te da bi mu dobro došla velika čaša limunade. A možda i kriška ohlađene pite s borovnicom. Poslije će uvelike žaliti zbog te malene stranputice. Longstreetovi su posjedovali zalogajnicu Chat ‘N Chew, kao to su posjedovali i praonicu, pansion, dućan zdravom hranom i lovačkom opremom te otprilike tucet objekata za iznajmljivanje. Longstretovi su bili dovoljno mudri - ili dovoljno lijeni - da uposle voditelje tih poslovnica. Dwayne se pomalo zanimao za kuće za iznajmljivanje, odlazeći do svake prvoga u mjesecu kako bi pokupio čekove za stanarinu ili poslušao izgovore i zapisao popis potrebnih popravaka. No Tucker je vodio knjige, želio on to ili ne. Nakon što je u dovoljnoj mjeri prigovarao zbog toga, Josie ih je bila preuzela na sebe. Toliko ih je zaribala da je Tucker potrošio nekoliko dana kako bi ih iznova doveo u red. Zapravo mu to nije pretjerano smetalo. Vođenje knjiga bilo je nešto što možete činiti uvečer nakon što zahladi, uz ohlađene piće pri ruci. Njegovom mozgu sklonom brojevima činilo se to prije monotonom nego napornom obvezom. Zalogajnica Chat ‘N’ Chew bila je među Tuckerovim omiljenim mjestima. Imala je one velike, široke prozore koje su večito zastirali plakati s najavama za prodaju kolača u dobrotvorne svrhe, školske predstave i dražbe. Pod su sačinjavale linoleumske pločice, požutjele od starosti i umrljane smeđim točkicama sličnima onima što ih ostavljaju muhe. Separei su bili izrađeni od grubog crvenog vinila, a to je bilo poboljšanje u odnosu na iskidane i pohabane smeđe ploče koje je Tucker dao zamijeniti prije samo šest mjeseci. Crvena je već izblijedjela u narančastu. Tijekom godina ljudi su urezivali poruke u laminirane površine stolova. Bila je to svojevrsna tradicija u Chat ‘N’ Chewu Inicijali su bili najčešća pojava, zajedno sa srcima i čovječuljcima, ali povremeno bi netko inspirirano urezao Bok! ili I tebi! Ili pak, u slučaju određenog ćudljivca: Jedi govna i crkni. Earleen Renfrew, konobarica, toliko se zgrozila tim prijedlogom da je Tucker morao posuditi električnu brusilicu iz željezarije i ukloniti uvredljivi natpis. Svaki separe imao je vlastiti džuboks gdje ste mogli okrenuti gumb i odabrati pjesme po volji - tri naslova za kovanicu od četvrt dolara. Budući da je Earleen voljela country glazbu, voljeli su je i džuboksi, ali Tucker je uspio krišom ubaciti nekoliko rock ili R&B naslova iz pedesetih. Za velikim šankom stajao je niz od dvanaest stolaca, svi presvučeni blijedocrvenim vinilom. Čista kupola s tri kata sadržavala je dnevnu ponudu pita. Tuckerovo se lice ozarilo ugledavši pitu s borovnicom.

Mahnuvši i razmijenivši pozdrav s nekolicinom gostiju, probio se kroz masni i zadimljeni zrak te prišao svojoj sestri koja se opuštala za šankom. Udubljena u raspravu s Earleen, Josie je odsutno potapšala brata po ruci i nastavila govoriti. “I tako sam joj rekla, Justine, ako se želiš udati za tipa kao što je Will Shiver, sve što moraš učiniti da bi ostala sretna jest kupiti lokot za njegov rasporak i pobrinuti se da si jedina koja ima ključ. Povremeno bi se mogao upišati u gaće, ali to je sve.” Earleen se zadovoljno nasmijala i obrisala nekoliko vlažnih mrlja od čaša sa šanka. “Ne shvaćam zašto bi se udala za nikogovića kao što je Will.” “Draga, on je dežurna zvijer u krevetu.” Josie je prepredeno namignula. “Tako sam čula. Bok, Tuckere.” Okrenula se kako bi cmoknula brata u obraz pa zamigoljila prstima pred njegovim nosom. “Upravo sam lakirala nokte. Nijansa se zove vatrena crvena. Što kažeš?” Poslušno je proučio njezine dugačke grimizne nokte. “Izgledaju kao da si nekome upravo iskopala oči. Daj mi limunadu i malo one pite s borovnicom, i gore stavi malo sladoleda od vanilije, Earleen.” Prilično zadovoljna Tuckerovim opisom svojih noktiju, Josie ih je provukla kroz spretno isprepletenu crnu grivu. “Justine bi voljela iskopati moje.” Nacerila se pa uzela svoju dijetalnu Coca Colu i otpila gutljaj kroz slamčicu. “Bojala je vrhove u onom salonu za uljepšavanje i mahala rukama kako bi svima pokazala minijaturni komadić stakla koji naziva dijamantom. Will ga je vjerojatno osvojio na sajmu.” Tuckerove su zlatne oči zasvjetlucale. “Malo si ljubomorna, Josie?” Naglo se uspravila isturivši donju usnu, a zatim joj se lice razbistrilo kad je zabacila kosu i zakriještala: “Da sam ga željela, imala bih ga. Ali bio mi je užasno dosadan izvan kreveta.” Slamkom je promiješala ostatak svojeg soka i hitro dobacila zavodljivi pogled preko ramena dvojici mladića koji su se odmarali u separeu. Hitro su naduli prsa, uvlačeći pivske trbuhe. “Nije nam lako, Tuck. Zbog toga što smo prokleto neodoljivi suprotnom spolu.” Nasmiješivši se Earleen, Tucker je navalio na svoju pitu. “Da, to nam je pokora.” Josie je zabubnjala svježe obojenim noktima po šanku radi pukog uživanja u njihovu zvuku. Nemir koji ju je naveo da se uda i razvede dvaput u pet godina tinjao je već tjednima. Uskoro će doći vrijeme da nastavi sa svojim životom, pomislila je. Nekoliko mjeseci po povratku u Innocence poželjela je pronaći uzbuđenje na bilo kojem drugom mjestu. A nakon nekoliko mjeseci na nekom drugom mjestu, zaželjela bi se tihe besciljnosti svojeg rodnog gradića. Netko je ubacio kovanicu u džuboks pa je Randy Travis zapjevušio o ljubavnim jadima. Josie je lupkala prstima u ritmu s glazbom i mrštila se zureći u Tuckera dok je trpao pitu i sladoled u usta. “Ne shvaćam kako možeš jesti usred dana.” Tucker je uzeo još jedan zalogaj pite. “Jednostavno otvorim usta i progutam.” “I nikad se ne udebljaš ni jedan prokleti gram. Ja moram paziti na svaku sitnicu koju pojedem, inače ću razvaliti kukove kao Mamie Gantrey.” Gurnula je prst u Tuckerov sladoled i liznula ga. “Što radiš u gradu, osim što seprežderavaš?” “Obavljam poslove za Dellu. Obišao sam neki automobil na skretanju kod McNairovih.”

“Hmmm.” Josie bi se možda snažnije usredotočila na tu vijest da nije ušao Burke Truesdale. Nespretno se uspravila u svojem stolcu pa prekrižila dugačke, glatke noge i uputila mu medeni osmijeh. “Bok, Burke.” “Josie.” Prišao je kako bi potapšao Tuckera po leđima. “Tuck. Čime se vas dvoje bavite?” “Ničim posebnim”, odvratila je Josie. Burke je predstavljao metar i osamdeset čistih mišića te imao ragbijaška ramena i uglato lice koje su ublažavale srneće oči. Premda je bio Dwayneov vršnjak, bio je bliži s Tuckerom i jedan od rijetkih muškaraca koje je Josie željela, ali nije dobila. Burke je oslonio kuk o stolac, a teški lanac s ključevima na njegovu pojasu zazvečao je. Njegova šerifova značka blago je namignula na suncu. “Prevruće je za bilo što drugo.” Promrmljao je zahvalu Earleen kada ga je poslužila ledenim čajem. Burke ga je ispio i ne zastavši kako bi udahnuo. Josie je liznula gornju usnu promatrajući kako mu Adamova jabučica poskakuje. “Rođakinja gospođe Edith useljava se u kuću”, izjavio je Burke spuštajući čašu. “Gđica Caroline Waverly, nekakva otmjena glazbenica iz Philadelphije.” Earleen mu je ponovno napunila čašu i ovoga ju je puta polako ispijao. “Zvala je zbog telefonskog i strujnog priključka.” “Koliko ostaje?” Earleen je uvijek bila znatiželjna u vezi s novostima. Kao glavnoj konobarici u Chat ‘N’ Chewu bilo je to njezino pravo i dužnost. “Nije rekla. Gospođa Edith nije pretjerano govorila o svojoj obitelji, ali sjećam se da sam čuo kako ima unuku koja putuje uokolo s orkestrom ili nešto slično.” “Sigurno dobro zarađuje”, razmišljao je Tucker. “Prije petnaest minuta vidio sam njezin automobil na ulasku u dvorište. Vozila je novi novcati BMW.” Burke je pričekao dok se Earleen nije udaljila. “Tuck, moramo razgovarati o Dwayneu.” Premda mu je lice ostalo bezizražajno i srdačno, Tucker je podigao štit. “O čemu?” “Sinoć se opet nalio i malo se porječkao kod McGreedyja. Prenoćio je kod mene u ćeliji.” Sada je nastupila promjena; oči su mu se smračile, a područje oko usana uozbiljilo. “Jesi li ga za što optužio?” “Ma daj, Tuck.” Prije povrijeđen već srdit, Burke je promijenio položaj nogu. “Dizao je frku i bio prepijan za vožnju. Pomislio sam kako bi mu dobro došlo mjesto na kojem će odspavati. Prošli put kad sam ga dovezao kući usred noći, gospođica Delia bila je izvan sebe od bijesa.” “Da.” Tucker se opustio. Postojali su prijatelji i postojala je obitelj, a zatim je postojao Burke, nešto između. “Gdje je sada?” “U pritvoru, oporavlja se od mamurluka. Pomislio sam, s obzirom na to da si tu, da bi ga mogao odvesti kući. Poslije mu možemo vratiti auto.” “Hvala najljepša.” Tihe riječi prikrile su bolno razočaranje u njegovoj utrobi. Dwayne je ovoga puta bio trijezan gotovo dva tjedna. Nakon što je posrnuo, Tucker je znao da ga čeka dug, škakljivi povratak na pravi put. Tucker je ustao i izvukao novčanik. Kada su se vrata naglo otvorila za njime, zatresavši staklo na stražnjim policama, osvrnuo se. Ugledao je Eddu Lou Haringer i shvatio da je unevolji.

“Ljigavi gade”, ispljunula je pa nasrnula na njega. Da Burke nije zadržao određene reflekse koji su ga proslavili kao hvatača u srednjoj školi, Tucker bi možda ostao bez lica. “Hej, hej”, bespomoćno je rekao Burke dok se Edda Lou borila kao divlja mačka. “Misliš da me možeš samo tako odbaciti?” “Edda Lou.” Poučen iskustvom, Tucker je govorio tiho i smireno. “Duboko udahni. Ozlijedit ćeš se.” Iskesila je svoje sitne zube. “Ozlijedit ću ja tebe, smutljivče prokleti.” Burke je nevoljko zauzeo svoju ulogu šerifa. “Djevojko, saberi se ili ću te morati odvesti u pritvor. Tata ti ne bi bio sretan zbog toga.” Prosiktala je: “Neću ni taknuti tog kurvinog sina.” Pošto je Burke olabavio stisak, izvukla se i otrla odjeću. “Ako želiš razgovarati...” otpočeo je Tucker. “Nego što da ćemo razgovarati. Ovdje i sada.” Napravila je krug dok su gosti ili zurili ili se pretvarali da to ne čine. Šarene plastične narukvice škljocale su na njezinim rukama. Lice i vrat presijavali su joj se od znoja. “Svi poslušajte, čujete me? Moram nešto reći uvaženom gospodinu Longstreetu.” “Edda Lou...” Tucker je riskirao i dotaknuo joj ruku. Zamahnula je i tresnula ga nadlanicom po zubima. “Ne.” Brišući usta, odmahnuo je Burkeu. “Neka kaže.” “Nego što da ću reći. Rekao si da me voliš.” “Nikada to nisam učinio.” U to je mogao biti siguran. Čak je i usred strastvenih trenutaka bio oprezan s riječima. Naročito usred strastvenihtrenutaka. “Naveo si me da pomislim kako me voliš”, uzviknula je. Njezin puder preplavio je vreli znoj bijesa i pomiješao se u slatkasto-mučnu aromu koja je podsjećala Tuckera na nešto netom umrlo. “Laskanjem si se uvukao u moj krevet. Rekao si da sam ja žena koju si čekao. Rekao si...” Suze su se stale miješati sa znojem na licu, pretvarajući joj maskaru u vlažno grumenje podno očiju. “Rekao si da ćemo se vjenčati.” “O, ne.” Tuckerov temperament, za koji bi volio da ga se pusti na miru, počeo se buditi. “To je bila tvoja zamisao, dušo. A ja sam ti otvoreno rekao da se to neće dogoditi.” “Što bi žena trebala pomisliti kad se pojaviš s cvijećem i skupim vinom? Rekao si da ti je stalo do mene više nego do bilo koga drugog.” “Bilo mi je stalo.” I jest. Oduvijek mu je bilo stalo. “Nije ti stalo ni do čega i ni do koga osim do samoga sebe.” Unijela mu se u lice prskajući ga pljuvačkom. Vidjevši je takvu, posve lišenu dražesnosti i zavodljivosti, zapitao se kako mu je moglo biti stalo. I mrzio je činjenicu da su određeni momci koji su ljenčarili i pili sok sada podbadali jedni druge u rebra i smijuljili se. “Onda ti je bolje bez mene, zar ne?” Spustio je dvije novčanice na šank. “Misliš da ćeš se tako lako izvući?” Željeznim stiskom dlana ščepala mu je ruku. Osjetio je kako joj mišići podrhtavaju. “Misliš da me možeš odbaciti kao i sve ostale?” Neka je vrag odnese ako to učini - i to nakon što je svim svojim prijateljicama natuknula da bi se mogli vjenčati. Nakon što je otišla sve do Greenvillea kako bi razgledala vjenčanice. Znala je - znala

je da će se pola grada već zlobno smješkati zbog toga. “Imaš obvezu prema meni. Dao si mi obećanje.” “Navedi jedno.” Gubeći živce, sklonio je čvrsti dlan sa svoje ruke. “Trudna sam.” Riječi su izletjele iz nje u naletu očaja. Imala je zadovoljstvo čuti žamor koji se pronosio od separea do separea te vidjeti kako je Tucker odjednom problijedio. “Što si rekla?” Potom je izvila usne u krut, nemilosrdan osmijeh. “Čuo si me. Tuck. Bolje ti je da odlučiš što ćeš poduzeti u vezi s time.” Zabacivši glavu, okrenula se i izjurila na ulicu. Tucker je pričekao da mu se želudac spusti iz grla. “Ups”, rekla je Josie široko se cereći gostima razrogačenih očiju. No spustila je dlan kako bi primila bratov. “Kladim se u deset dolara da laže.” Još uvijek zatečen, Tucker se zagledao u nju. “Što?” “Kažem ti, nije trudna ništa vise nego ti. To je najstariji ženski trik na svijetu, Tucker. Ne daj se prevariti.” Morao je razmisliti i želio je biti sam dok to čini. “Idi po Dwaynea u zatvor, može? I kupi stvari za Dellu.” “Zašto ne bismo...” Ali već je odlazio. Josie je uzdahnula pomislivši kako će biti sranja. Nije joj rekao što je Delia tražila.

Drugo poglavlje DWAYNE Longstreet sjedio je na ležaju tvrdom poput kamena u jednoj od dviju gradskih ćelija i cvilio poput ozlijeđenog psa. Tri aspirina što ih je bio popio još nisu počela djelovati, a vojska motornih pila koja mu je zujala u glavi opasno se približavala njegovu mozgu. Pridigao je glavu tek toliko da otpije još malo kave koju mu fe Burke ostavio, a zatim ju je ponovno čvrsto primio dlanovima strahujući da mu ne otpadne. I djelomično se nadajući da hoće. Tijekom prvog sata buđenja poslije pijanstva, Dwayne je prezirao samog sebe, kao i uvijek. Mrzio je spoznaju da je ponovno veselo nesvjestan upao u istu onu ružnu zamku. Ne zamku pijanstva. Ne, Dwayne je volio piti. Volio je onaj prvi žestoki okus viskija na svojem jeziku i kada bi kliznuo niz grlo te mu se smjestio u želudac poput dugog, polaganog poljupca lijepe žene. Volio je nalet ugode koji bi mu obuzeo glavu nakon drugog pića. Kvragu, jebeno je to obožavao. Nije mu čak smetalo ni što bi se napio. Ne, postojalo je nešto posebno u onoj omaglici nakon što popijete pet ili šest pića. Tada bi sve djelovalo dobro i smiješno. Tada biste zaboravili da vam je život postao ružan - da ste izgubili ženu i djecu koje nikada niste pretjerano željeli u korist nekog jebenog prodavača cipela i da ste zapeli u prašnjavoj rupčagi od grada jer nemate kamo otići. Da, prilično je volio tu omaglicu zaborava. Nije naročito mario za ono što bi uslijedilo. To da bi ruka nastavila posezati za bocom, a da pritom ne upozori o onome što slijedi. To da biste prestali osjećati okus i nastavili bi piti samo zato što vam se viski nalazi pri ruci. Nije volio činjenicu da ga je piće katkada činilo bezobraznim, zbog čega bi poželio započeti tuču, bilo kakvu. Sam Bog zna da nije bio težak čovjek. Takav je bio njegov otac. Ali katkada, samo katkada, viski bi ga pretvorio u Beaua i zbog toga je žalio. Plašilo ga je što se pokatkad ne bi mogao prisjetiti je li stvarao nevolje ili se jednostavno onesvijestio. Kad god bi se to dogodilo, postojala je veća vjerojatnost da će se probuditi u ćeliji s ubojitim mamurlukom. Nježno je, svjesran da bi pokret mogao pretvoriti užurbane drvosječe u njegovoj glavi u jato bijesnih pčela, ustao na noge. Sunce se probijalo kroz rešetke na prozorima i gotovo ga zasljepljivalo. Dwayne je pokrio oči dlanom dok je naslijepo izlazio iz ćelije. Burke ga uopće nije bio zaključao. Dovukao se do zahoda i ispisao naizgled hektolitar viskija Wild Turkey koji su profiltrirali njegovi bubrezi. Žaleći za vlastitim krevetom, umivao se hladnom vodom sve dok ga oči nisu prestale žariti. Zasiktao je kad su se ulazna vrata ureda zalupila te blago zacvilio kada je Josie vedro zazvala njegovo ime. “Dwayne? Jesi li unutra? Sestra te došla izvući.”

Kada je stao na prag pa se nestabilno naslonio na okvir vrata, Josie je podigla svoje pažljivo očupane obrve. “Joj, joj. Izgledaš kao da su te tri poplave izbacile.” Približila mu se žarkocrvenim noktom lupkajući donju usnu. “Srce, kako uopće vidiš kroz svu tu krv u očima?” “Jesam li...” Zakašljao se kako bi pročistio hrđu u svojem grlu. “Jesam li slupao auto?” “Koliko znam, nisi. Nego, pođi s Josie.” Prišla mu je kako bi ga primila za ruku. Kada je okrenuo glavu, hitro se odmaknula. “Isuse dragi. Koliko si ljudi ubio tim zadahom?” Coknuvši jezikom prerovala je svoju torbicu pa izvukla kutijicu Tic-Taca. “Evo, dragi, prožvači koji.” Sama mu ih je ubacila u usta. “Inače ću se onesvijestiti ako budeš puhao u mene.” “Delia će ozbiljno popizditi”, mrmljao je dopuštajući Josie da ga povede prema vratima. “Vjerujem da hoće - ali kad dozna za Tuckera, potpuno će zaboraviti na tebe.” “Tuckera? O, sranje.” Dwayne je posrnuo unatraške kada je sunce napalo oči. Odmaknuvši glavom, Josie je izvukla svoje sunčane naočale s kamenčićima oko leća te mu ih pružila. “Tucker je u nevolji. Odnosno, Edda Lou tvrdi da je nju uvalio u nevolju. Ali vidjet ćemo.” “Bože sveti.” Vlastiti su mu problemi nakratko izgubili na važnosti. “Tuck je napumpao Eddu Lou?” Josie je otvorila suvozačka vrata svojeg automobila kako bi se Dwayne mogao baciti unutra. “Napravila je strašnu scenu u Chat ‘N Chewu, pa će cijeli grad prariti hoće li joj trbuh nabubriti.” “Bože sveti.” “Reći ću ovo.” Josie je upalila automobil i imala dovoljno suosjećanja da ugasi radio. “Bila ona napumpana ili ne, bolje mu je da dvaput razmisli prije nego što dovede tu cendravu drolju u kuću.” Dwayne bi se usrdno složio s time, ali bio je odveć zauzet održavanjem glave u uspravnom položaju. * * * TUCKER je znao kako mu je bolje da se ne vraća kući. Delia bi se istog trenutka obrušila na njega. Bilo mu je potrebno malo vremena nasamo, a nakon što se proveze kroz vratnice Sweetwatera, neće ga dobiti. Impulzivno je skrenuo s ceste ostavljajući trag guma na znojnom putu. Udaljen od kuće dobrih kilometar i pol, ostavio je automobil na travi uz cestu i zašao među stabla. Paralizirajuća vrućina opala je za nekoliko bijednih stupnjeva nakon što se našao pod zaklonom zelenog lišća i vlažne mahovine. Ipak, nije nastojao ohladiti kožu već glavu. Na jedan trenutak u zalogajnici, jedan mahniti trenutak, poželio je zgrabiti Eddu Lou za vrat i stiskati ga dok u njemu ne ostane ni jedan jedini optužujući dah. Nije mario za taj poriv, kao ni za činjenicu da je osjetio trenutačno zadovoljstvo zamišljajući prizor. Polovica onoga što je rekla bila je laž. No to je značilo da druga polovica njezinih riječi predstavlja istinu.

Odgurnuo je nisku granu u stranu, sagnuo se i prošao kroz bujno ljetno žbunje do vode. Čaplja, prenuta njegovim dolaskom, podvila je svoje dugačke otmjene noge i kliznula dalje niz močvaru. Tucker je bio oprezan zbog zmija dok se spuštao na trupac. Polako je izvukao cigaretu, otkinuo maleni komadić s vrha i zapalio je. Oduvijek je volio vodu - ne siloviti i glasni ocean, već mirnu tamu sjenovitih jezera, žamor potoka i odmjereni ritam rijeke. Privlačila ga je još kao dječaka kada se izgovarao pecanjem kako bi sjedio i razmišljao ili drijemao slušajući bućkanje žaba i jednolični žamor cvrčaka. Tada je imao posla isključivo s djetinjastim problemima, poput toga hoće li mu oderati kožu zbog dvojke iz zemljopisa te kako namoliti novi bicikl za Božić. A poslije, bi li trebao pozvati Arnette ili Carolanne na ples u povodu Valentinova. Kako starite, problemi rastu. Prisjetio se tugovanja za ocem nakon što je stari otišao i ubio se u onoj Cessni na putu prema Jacksonu. Ali to nije bilo ništa, baš ništa u usporedbi s oštrom, zapanjujućom tugom koju je osjetio kada je pronašao majku sklupčanu u njezinu vrtu, preblizu smrti da bi bilo koji liječnik zakrpao njezino oslabljeno srce. Tada bi često svraćao ovamo kako bi se oslobodio tuge. A s vremenom, kao i sve ostalo, tuga je izblijedjela. Osim za neobičnih trenutaka kada bi pogledao kroz prozor napola očekujući da će je vidjeti - lica zastrta onim velikim slamnatim šeširom s lelujavom maramom od šifona - kako obrezuje bujne ruže. Madeline Longstreet ne bi se svidjela Edda Lou. Smatrala bi je, dakako, prostom, jeftinom i podmuklom. A zatim, pomislio je Tucker lagano uvlačeći i izdišući dim, svoje bi nezadovoljstvo izrazila onom bolnom pristojnošću koju je svaka prava južnjačka dama znala izoštriti u oružje nalik na žilet. Njegova je majka bila prava južnjačka dama. Suprotno njoj, Edda Lou bila je nešto posebno. U tjelesnom smislu. Bujna poprsja, širokih kukova i kože koju je održavala podatnom svakoga jutra i večeri nanoseći losion s vazelinom za intenzivnu njegu. Imala je marljiva usta, voljne ruke i, tako mu Boga, uživao je u njoj. Nije ju volio, niti je tvrdio da je voli. Tucker je ljubavna obećanja smatrao jeftinim sredstvom za odvođenje žena u krevet. Lijepo bi je zabavio, u krevetu i izvan njega. Nije bio tip muškarca koji bi prestao sa zavođenjem nakon što bi mu žena raširila noge. Ali čim je počela spominjati brak, uvelike se povukao. Najprije se udaljio od nje, izvevši je možda dvaput u dva tjedna i posve dokinuvši seks. Otvoreno joj je rekao da se ne namjerava ženiti. No vidio je samodopadni pogled u njezinim očima kada mu nije povjerovala. Stoga ju je ostavio. Bila je uplakana, ali pristojna. Tucker je sada shvatio da je vjerovala kako će ga uspjeti vratiti. Tucker također nije sumnjao da je čula kako su ga vidjeli s drugom. Sve je to bilo važno. I ništa nije bilo važno. Ako je Edda Lou trudna, bio je prilično siguran da je - unatoč mjerama opreza - trudnoća njegovo maslo. I morao je smisliti što poduzeti u vezi s njome. Čudio se što ga Austin Hatinger već nije potražio s nabijenom puškom. Austin nije bio među najrazumnijima i nikada nije volio Longs treetove. Ustvari, mrzio ih je otkad je

Madeline LaRue odabrala Beaua Longstreeta i tako zauvijek okončala Austinov slijepi san o tome da će biti njegovom ženom. Otad se Austin pretvorio u zlobnog, zagriženog kurvina sina. Općepoznata je činjenica da bi znao ispljuskati vlastitu ženu kada bi ga zahvatilo određeno raspoloženje. Jednaku je disciplinu beziznimno primjenjivao na svoje petoro djece - od kojih je najstariji sin, A. J., sada služio kaznu u Jacksonu zbog krađe automobila. Austin je i sam proveo nekoliko noći iza rešetaka. Tjelesni napad i premlaćivanje, remećenje javnog reda i mira - obično primjenjivano dok bi citirao Bibliju ili zazivao Gospodina. Tucker je smatrao da je samo pitanje vremena kada će ga Austin napasti sačmaricom ili onim mesnatim pesnicama. Jednostavno će se morati nositi s time. Jednako kao što će se morati nositi s vlastitom odgovornošću prema Eddi Lou. Upitanju je tek odgovornost, i proklet bio ako se oženi iz odgovornosti. Možda je vješta u krevetu, ali ne bi bila u stanju voditi razgovor ni s hidrauličnom dizalicom. Bila je maloumna, ali i lukava poput lisice. S tim se nije namjeravao suočavati svakoga jutra za doručkom do kraja svog života. Učinit će ono što je u njegovoj moći i što je ispravno. Ima novac i ima vrijeme. Toliko joj može pružiti. A možda će, nakon što ga popusti ljutnja, zavoljeti dijete, ako već ne voli njegovu majku. Nadao se da će osjećati ljubav, a ne tu mučninu koja mu je pritiskala utrobu. Tucker je protrljao lice dlanovima i poželio da Edda Lou jednostavno nestane. Tako bi platila za onu ružnu u scenu u zalogajnici u kojoj ga je prikazala gorim nešto što jest. Kadabi se samo mogao domisliti načina... Začuo je šuškanje lišća i okrenuo se prema izvoru zvuka. Ako ga je Edda Lou slijedila, zateći će ga ne samo spremnog za borbu već i gorljivog. * * * NAKON ŠTO je istupila na čistinu, Caroline je prigušila vrisak. Ondje, na sjenovitom mjestu s kojeg je nekoć pecala s djedom, stajao je čovjek zlatnih očiju krutih poput ahata, stisnutih pesnica i prijeteće izvijenih usana u nekakvu grimasu na pola puta između bijesa i prijezira. Očajnički se osvrnula u potrazi za oružjem, a zatim shvatila da će se morati osloniti isključivo na sebe. “Što radite ovdje?” Tucker je hitro odbacio opaku ljušturu kao da sa sebe guli majicu. “Samo promatram vodu.” Zabljesnuo ju je brzinskim, samoprijekornim osmijehom koji joj je trebao poručiti da je bezopasan. “Nisam očekivao da ću ikoga sresti.” Njegov napeti i pripravni stav zamijenila je opuštenost. No Caroline nije bila uvjerena u njegovu bezopasnost. Glas mu je bio gladak, uz ono lijeno otezanje koje može zavarati s lakoćom. Premda su joj se njegove oči smiješile, odisale su seksualnošću u tolikoj mjeri da je bila spremna pobjeći ako se samo nagne prema “Tko ste vi?”

“Tucker Longstreet, gospojo. Živim dolje niz cestu. Nedopušteno sam stupio na ovo područje.” Ponovno onaj osmijeh koji poručuje: bez brige. “Oprostite ako sam vas uplašio. Gospođi Edith nije smetalo kada bih došao sjediti ovdje, stoga mi nije palo na pamet svratiti do kuće i pitati. Vi ste Caroline Waverly?” “Da.” Vlastiti joj je ukočeni odgovor djelovao nepristojno u odnosu na seoske manire. Kako bi ga ublažila, nasmiješila se, ali time nije izgubila ono rezervirano, napeto držanje. “Iznenadili ste me, gospodine Longstreet.” “Ah, zovite me samo Tucker.” Nasmiješio se pa je odmjerio. Malčice je premršava, pomislio je, ali lice joj je bilo bijelo i elegantno poput kameje što ju je njegova majka nosila na crnoj baršunastoj vrpci. Obično je volio dugokose žene, ali kratka je frizura pristajala njezinu otmjenom vratu i krupnim očima. Zataknuo je palčeve za rubove džepova. “Na kraju krajeva, susjedi smo. Ovdje u Innocenceu obično smo svi prijateljski nastrojeni.” Taj bi, pomislila je, bio u stanju šarmirati i stablo. Poznavala je muškarca slična njemu. I bilo da je riječi izgovarao južnjačkim ili melodioznim španjolskim naglaskom, bile su ubojite. Kimnula je poput kraljice, pomislio je, “Upravo razgledavam posjed”, nastavila je. “Nisam očekivala da ću ikoga sresti.” “Lijepo je mjesto. Jeste li se ugodno smjestili? Ako vam bilo što zatreba, samo vičite,” “Hvala, ali mislim da ću se snaći. Ovdje sam tek jedan sat, tako nešto.” “Znam. Obišao sam vas na dolasku dok sam vozio u grad.” Počela je smišljati još jedan monoroni odgovor, ali tada je zaškiljila. “U crvenom Porscheu?” Ovoga joj se puta nasmiješio polagano, široko i ubojito. “Predivan je, zar ne?” Caroline je iskoračila, zažarenih očiju. “Stravično ste neodgovorni, sigurno ste vozili sto pedeset kilometara na sat.” Od krhke i dražesne žene, pretvorila se doslovce u ljepoticu, rumenu u obrazima. Tucker je zadržao palčeve u džepovima. Oduvijek je smatrao, ako već ne može izbjeći ženski bijes, da treba uživati u njemu. “Ne. Sjećam se da sam upravo dosegnuo sto i trideset. Mislim, može odmah postići sto devedeset, ali...” “Gotovo ste me udarili.” Naizgled je razmislio o tome pa odmahnuo glavom. “Ne, imao sam dovoljno vremena da vas izbjegnem. Ali vama sam vjerojatno djelovao bliže. Svakako mi je žao što sam vas preplašio dvaput u istom danu.” No sjaj u njegovim očima nije imao nikakve veze s isprikom. “Uglavnom se trudim ostaviti drukčiji dojam na lijepu ženu.” Ako je Carolineina majka uspjela išta utuviti u njezinu glavu, onda je to bilo dostojanstvo. Obuzdala se prije negoli je ispljunula: “Nemate što tražiti na cesti. Trebala bih vas prijaviti policiji.” Sve ga je to jenkijevsko skanjivanje zaincrigiralo. “Pa, možete to učiniti, gospojo. Samo nazovite grad i tražite Burkea. Burkea Truesdalea. To je šerif.” “I vaš rođak, ne sumnjam”, protisnula je kroza zube. “Ne, gospođo, premda je njegova mlađa sestra udana za mojeg bratića u drugom koljenu.” Ako već pretpostavlja da je južnjačka seljačina, udovoljit će joj. “Preselili su se na

suprotnu stranu rijeke u Arkansas. Ali imam rođaka - Billyja Earla LaRuea. S majčine strane. On i Meggie - Burkeova mlađa sestra - vode jedno od onih skladišta. Znate, u kojima ljudi ostavljaju pokućstvo, automobile ili što već na jedan mjesec? I dobro im ide.” “Drago mi je čuti.” “Vrlo ste ugodna susjeda.” Osmijeh mu je bio polagan i blag poput rijeke pokraj njega. “Svakako pozdravite Burkea kad budete razgovarali s njime.” Premda je bio nekoliko desetaka centimetara viši od nje, Caroline mu je uspjela dobaciti pogled svisoka. “Mislim da oboje znamo kako bi to bilo od slabe koristi. A sada bih vam bila zahvalna kad biste napustili moj posjed, gospodine Longstreet. A ako opet poželite sjediti i promatrati rijeku, pronađite kakvo drugo mjesto na kojem ćete točiniti.” Okrenula se i načinila dva koraka prije negoli ju je Tucker zazvao - i to, dovraga, podrugljivo. “Gospojice Waverly? Dobrodošli u Innocence. Ugodan vam dan želim, čujete li?” Samo je nastavila koračati. A Tucker, pristojan kakav jest, pričekao je dok se nije dovoljno udaljila pa prasnuo u smijeh. Da nije do grla bio u živom pijesku, uživao bi redovito zadirkivati tu Jenkijevku. K vragu sve, popravila mu je raspoloženje. * * * EDDA Lou bila je napeta kao puška. Brinula se da je uprskala stvar onako pomahnitavši nakon što je čula da je Tucker odveo onu kučku Chrissy Fuller u Greenville na večeru i film. No, za promjenu, činilo se da joj temperament ide na ruku. Ona scena u zalogajnici i njezino javno sramoćenje Tuckera dovelo ga je u red baš kao što bi to učinila mjedena brnjica na njegovu nosu. Ah, možda će je pokušati lijepim riječima navesti da ga ostavi na miru. Tucker Longstreet bio je najslatkorječiviji muškarac u okrugu Bolivar. No ovoga mu puta nije namjeravala dopustiti da se izvuče. U tren će oka na ruci imati prsten, a u njoj vjenčani list. Izbrisat će onaj samodopadni izraz sa svih lica u Innocenceu kada se useli u onu veliku kuću. I ona, Edda Lou Hatinger, odrasla na blatnjavoj farmi s prljavim kokošima koje kriče po dvorištu i vječitim zapahom svinjske masti u kuhinji, nosit će otmjenu odjeću, spavati u mekanom krevetu i za doručkom piti francuski pjenušac. Tucker joj se sviđao, istina. No u njezinu je pohlepnom srcu veći prostor pripadao njegovoj kući, prezimenu i bankovnom računu. A kada bude pokorila Innocence, učinit će to u dugačkom ružičastom Cadillacu. Neće više raditi za blagajnom u Larssonovu dućanu, neće više skupljati kovanice kako bi zadržala sobu u pansionu umjesto da živi kod kuće gdje će je otac pljuskati kad god mu se prohtije. Bit će Longstreetova. Prepuštajući se maštarijama, zaustavila je svoju istrošenu Impalu iz ‘75. uz cestu. Nije sumnjala u činjenicu da je Tucker porukom zatražio da se sastanu uz jezero. Smatrala ju je dražesnom. Edda Lou zaljubila se - koliko je to njezino pohlepno srce dopuštalo - zato što je Tucker bio toliko romantičan. Nije ju grabio i drpao kao neki od onih koji su joj se uvaljivali u McGreedyjevoj gostionici. I nije joj se uvijek volio uvlačiti u gaćice, kao većina muškaraca s kojima je izlazila.

Ne, Tucker je volio razgovarati. I premda većinom nije imala blage veze o čemu govori, svejedno je cijenila njegovu pristojnost. I bio je velikodušan s darovima. Donosio bi joj bočice parfema i stručke cvijeća. Jednom, nakon što su se posvađali, natjerala se da plače kao kišna godina. Isplatilo joj se jer je dobila spavaćicu od prave svile. Nakon što se vjenčaju, imat će ih punu ladicu ako poželi. I onu American Express karticu kojom će ih moći kupovati. Puni je mjesec bacao snažnu svjetlost, stoga se nije trudila koristiti se svjetiljkom. Nije željela pokvariti raspoloženje. Razbarušila je svoju dugačku plavu kosu, a zatim povukla oskudni top sve dok joj se zrele grudi gotovo nisu prelile preko ruba. Njezine žarkoružičaste hlačice pomalo su joj se urezivale u međunožje, ali smatrala je to vrijednim učinka. Ako sve odradi kako treba, Tucker će ih za tili čas svući s nje. Ovlažila se pri samoj pomisli na to. Nitko to nije činio kao Tucker. Katkada bi, dok ju je dodirivao, posve zaboravila na njegov novac. Večeras ga je željela u sebi, ne samo zbog uzbuđenja koje donosi seks na otvorenom, već zato što je trenutak bio upravo savršen. Uz malo sreće, njezina će tvrdnja o trudnoći biti istinita prije jutra. Kretala se kroz gusto lišće i granje ovijena opojnim mirisom mahovine i kozje krvi te vlastita parfema. Mjesečina je obasjavala tlo rasplesanim uzorcima. Budući da je rođena i odrasla na selu, nije se plašila noćnih zvukova. Bućkanja i kreketa žaba, šuškanja šaša, glasne pjesme cvrčaka ili bezobraznog hukanjasova. Nazrela je bljesak žutih očiju koje su mogle pripadati rakunu ili lisici, ali nestale su čim im se približila. Nekakva je malena žrtva zaskvičala u travi. Edda Lou nije obraćala pozornost na smrt tog stvorenja ništa više negoli se Njujorčanin osvrtao na sveprisutno urlanje sirene. Mjesto je bilo podobno za noćne lovce - sovu i lisicu. Bila je odveć pragmatična da bi se smatrala plijenom. Koračala je tiho po mekom tlu i močvarnoj travi. Mjesečina je sjala nad njom, pretvarajući kožu koju je toliko pobožno njegovala u nešto gotovo jednako elegantno mramoru. A budući da se smiješila, sigurna u svoju pobjedu, lice joj je zračilo određenom divljom ljepotom. “Tuckere?” Poslužila se djetinjim glasom kako bi ga namamila. “Oprosti što kasnim, srce.” Zastala je pokraj jezera, a premda je imala oštar noćni vid gotovo kao u mačke, nije vidjela ništa osim vode, kamenja i gustog raslinja. Stisnula je usne, lišivši lice ljepote. Namjerno je zakasnila želeći da se ovaj prži kojih deset ili petnaest minuta. Frknuvši, sjela je na trupac na kojem je Tucker sjedio prije samo nekoliko sati. No nije osjećala njegovu prisutnost. Samo frustraciju jer bi dotrčala čim bi zamahnuo prstom. A nije to učinio ni osobno, već bijednom malom porukom. Nađimo se večeras kod McNairova jezera. Sve ćemo ispraviti. Samo želim biti malo nasamo s tobom.

Nije li to baš slično njemu, pomislila je Edda Lou. Posve bi je razoružao govoreći kako želi biti s njom, a zatim je raspizdio kašnjenjem. Pet minuta, odlučila je. To je sve što će dobiti. Zatim će se odvesti cestom ravno do onih otmjenih vratnica i goleme kuće. Dat će Tuckeru Longstreetu na znanje da se ne može poigravati njezinim osjećajima. Začuvši prigušeni zvuk za leđima okrenula se, spremna ljupko zatreptati, ali udarac u zatiljak srušio ju je ravno na lice. * * * NJEZINO stenjanje bilo je prigušeno. Edda Lou čula ga je u svojoj glavi, a imala je osjećaj kao da joj je glavu raspolovio tupi kamen. Pokušala ju je podići. Ah, kako boli, boli! Pokušavši podići ruke kako bi se primila za nju, shvatila je da su joj čvrsto povezane iza leđa. Prvi drhtaj straha probio se kroz bol. Širom otvorivši oči, pokušala je viknuti. No usta su joj bila zatvorena. Osjetila je tkaninu i kolonjsku koja ju je natapala. Unezvijereno je zakolutala očima trseći se da oslobodidlanove. Bila je gola, a njezina naga leđa i stražnjica strugale su o koru dok se migoljila spram stabla. Zapešća i stopala bila su joj privezana za hrast, a stopala umješno privezana tako da su joj noge bile raširene u ranjivom slovu V. Prizori silovanja suludo su joj zaplesali umom. “Edda Lou. Edda Lou.” Glas je bio tih i okrutan, poput struganja metala o kamen. Prestravljene oči Edde Lou okretale su se u svojim dupljama dok je nastojala razabrati izvor glasa. Vidjela je samo vodu i gusto crnilo nakupljenog lišća. Pokušala je vrisnuti, ali platno u ustima prigušilo je zvuk. “Već te neko vrijeme držim na oku, pitajući se kad ćemo dobiti priliku za ovakav sastanak. Romantično je, zar ne, biti gol na mjesečini? I to sasvim nasamo. Ja i ti, i nitko više. Hajdemo se seksati.” Paralizirana od straha promatrala je priliku kako izlazi iz sjene. Vidjela je odsjaj mjesečine na goloj koži. Vidjela je kada je u jednom suludom trenutku bljesnula na dugačkoj oštrici noža. Obuzeo ju je užas i gađenje pošto je prepoznala što joj se približava. Želudac joj se stisnuo i okrenuo te je osjetila mučninu u ustima. Ali prilika se približila, svjetlucajući od znoja i vonjajući po ludilu. Njezine vapaje i molitve prigušilo je platno u ustima. Tanki potočići krvi curili su joj niz leđa i noge dok se očajnički upirala o stablo. Dlanovi su je dodirivali, srišćući je i milujući, I usta. Vruće, prestrašene suze klizile su joj obrazima dok su se usta gladno sklapala nad njezinim bespomoćnim grudima. Ljepljivo od znoja, tijelo se trljalo o njezino čineći stvari koje nije željela vjerovati da joj se mogu činiti. Sada je bezumno plakala, a tijelo joj je podrhtavalo na svaki dodir vlažnih usta, napasnih prstiju i glatkog čeličnog noža. Prisjetivši se što se dogodilo Arnette i Francie, shvatila je da su osjećale jednaki, tupi užas i jednako mučno gnušanje u posljednjim trenucima svojih života.

“Želiš to. Želiš to.” Opetovana prigušena mantra nadjačavala je tupo zujanje u Eddinu mozgu. “Kurvo.” Nož se zakrenuo, lagano joj i gotovo bezbolno zasjekavši ruku. Kada su se usta pohlepno sklopila nad ranom, Edda Lou utonula je u djelomičnu nesvjesticu. “E, nećeš.” Dlan ju je zaigrano pljusnuo po licu kako bi je razbudio. “Kurve ne smiju spavati dok rade.” Začuo se hitri, gotovo hihotavi smijeh. Krv je umrljala nasmiješene usne. Zacakljene oči Edde Lou otvorile su se i usredotočile. “Tako je bolje. Želim da gledaš. Spremna?” Molim te, molim te, molim te, vrišrao je njezin um. Nemoj me ubiti. Neću nikome reći, neću nikome reći, neću nikome reći. “Ne!” Glas je bio promukao od uzbuđenja, a Edda Lou namirisala je vlastiti strah i krv kada se lice nagnulo prema njezinu, a ludost zablistala u očima koje je toliko dobro poznavala. “Nisi vrijedna jebanja.” Jedna ruka strgnula je povez na njezinim ustima. Dio zadovoljstva i potrebe bio je čuti taj jedan glasni vrisak. Odsjekao ga je nož prerezavši grlo Eddi Lou. * * * CAROLINE se naglo uspravila u krevetu dok joj je srce tuklo kao pomahnitalo. Grčevito se primila s oba dlana za njega, gotovo poderavši tanku spavaćicu. Vrisak, unezvijereno je pomislila dok je njezino isprekidano disanje odjekivalo spavaćom sobom. Tko vrišti? Gotovo je izišla iz kreveta i nespretno potražila prekidač za svjetlo kadli se prisjetila gdje se nalazi pa utonula natrag u jastuke. Nije u Philadelphiji. Nije u Baltimoreu, New Yorku ili Parizu. Nalazila se u ruralnom Mississippiju i spavala u krevetu u kojem su spavali njezini djed i baka. Noćni zvukovi naizgled su ispunjavali sobu. Cvrčci, zrikavci. I sove. Čula je još jedan krik, jezivo sličan ženskome. Sove kreštalice, tako su ih nazivali, prisjetila se. Baka ju je bila utješila jedne noći tijekom onog davnog posjeta kada ju je probudio jednak prodorni zvuk. To je samo stara sova, dušice. Ne brini se. Nitko ti neće ama baš ništa. Zatvorivši oči, Caroline je slušala dugo hukanje druge, pristojnije sove. To su samo seoski zvukovi, uvjerila je samu sebe pa pokušala zanemariti škripanje i namještanje stare kuće. Uskoro će joj djelovati prirodno poput prometne vreve ili zavijanja sirena u daljini. Bilo je upravo onako kako joj je rekla njezina baka. Nitko joj neće ama baš ništa.

Treće poglavlje TUCKER je sjedio na bočnom trijemu, gdje se ljubičasta loza verala uz bijelu pletenu sjenicu. Kolibrić je vrludao za njegovim leđima, a svjetlucava krila mutno su treperila dok je lebdio od jednog do drugog širokog, nježnog cvijeta i pomno ispijao nektar. Dellin Electrolux marljivo je brujio u kući. Zvuk je dopirao kroz prozore s mrežicom te se miješao sa pčelinjim zujanjem. Pod staklenim stolom izvalio se obiteljski pas, Buster, hrpa mlohave kože i starih kostiju. Povremeno bi smogao snage da zamahne repom i s nadom kroz staklo pogleda u Tuckerov doručak. Tucker nije svjesno obraćao pažnju na bilo kakve jutarnje zvukove i mirise. Upijao ih je na jednak, odsutni način na koji je pio ohlađeni sok, crnu kavu i jeo rost. Obavljao je jedan među omiljenim dnevnim ritualima: čitao poštu. Kao i uvijek, odvojio je snop modnih kataloga i časopisa za Josie. Bacao ih je jednog po jednog na stolac pokraj sebe. Svaki put kad bi katalog udario o ostale, Busrer bi čeznutljivo pomaknuo stare, reumatične oči, a zatim promrmljao na zgađen pseći način. Pošta je uključivala pismo za Dwaynca iz Nashvillca, naslovljeno Sissynim djetinjasto pravilnim rukopisom. Tucker se nakratko mrštio zureći u njega i podižući ga prema suncu, a zatim ga ostavio po strani. Znao je da nije riječ o zahtjevu za alimentaciju. Kao obiteljski knjigovođa, sam je ispisivao mjesečne čekove i poslao joj jedan prije dva tjedna. U skladu sa svojim sustavom pohranjivanja, odbacio je račune na drugi stolac, osobnu poštu pogurnuo s druge strane vrča s kavom, a ona pisma koja su očito slale dobrotvorne organizacije ili nekakva druga skupina koja podmuklo kamči novac bacio je u vreću za papir pokraj sebe. Tucker je s njima izlazio na kraj tako što bi jednom mjesečno gurnuo ruku u vreću i nasumce odabrao dvije omotnice. One bi primile velikodušne priloge, bilo da je riječ o Fondu za divlje životinje, Crvenom križu ili Društvu za prevenciju zanoktica. Tucker je osjećao da tako Longstreetovi ispunjavaju svoje dobrotvorne obveze. A ako bi određene organizacije zbunio primitak čeka od nekoliko tisuća dolara u jednome mjesecu, a zatim ništa sljedećih nekoliko godina, to je smatrao njihovimproblemom. Tucker je imao vlastite. Jednostavna rutina razvrstavanja pošte pomagala mu je da pogurne te probleme u podsvijest, pa makar samo nakratko. Zapravo nije znao što bi sljedeće trebao učiniti s obzirom na to da Edda Lou uopće nije razgovarala s njime. Dao joj je dva dana da objasni svoju zapanjujuću, javnu izjavu, ali očito se pravila mrtva. Ne samo da se nije svojevoljno javila, već mu nije odgovarala ni na pozive. To ga je zabrinjavalo - naročito jer je iskusio njezin temperament i znao da je sposobna napasti potajno i vješto poput zmije vodene mokasine. Upravo je iščekivanje napada Tuckera ispunjavalo nervozom. Skupio je omotnice OSVOJILI STE NAGRADU! koje je Dwayne volio slati svojim klincima te pronašao mirisni papir blijedojubičaste boje koji je mogao pripadati samo jednoj osobi.

“Rođakinja Lulu.” Nasmiješio se, a sve su njegove brige isparile. Lulu Longstreet Boyston potjecala je od Longstreetovih iz savezne države Georgije i bila rođakinja Tuckerova djeda. Nagađalo se da je u srednjim sedamdesetima, premda se vjerojatno mnogo godina tvrdoglavo držala šezdeset i pete. Bita je besramno bogata, visoka jedva metar i pedeset sedam u svojim ravnim cipelama i luda kaošiba. Tucker ju je jednostavno obožavao. Premda je pismo bilo naslovljeno MOJIM ROĐACIMA LONGSTREETOVIMA, sam ju je poderao. Nije namjeravao čekati dok se Dwayne i Josie vrate odande kamo god da su otišli. Pročitao je prvi odlomak ispisan žarkim ružičastim flomasterom i zazviždao. Rođakinja Lulu dolazi u posjet. Oduvijek se tako izražavala, stoga nikada niste znali hoće li ostati na večeri ili čitav mjesec. Tucker se iskreno nadao da je u pitanju potonje. Trebao je nešto da mu odvrati pozornost. Zadnji put kada ih je posjetila, donijela je čitav sanduk torti sa sladoledom u paketu suhog leđa te papirnati šešir za zabavu s nojevim perom koje je stršalo kroz šiljasti vrh. Čitav je tjedan nosila taj prokleti šešir, budila se i spavala s njime, govoreći da slavi rođendan. Bilo čiji rođendan. Tucker je polizao džem od jagode s prstiju pa bacio ostatak tosta Busteru. Ostavivši preostalu poštu za poslije, krenuo je prema vratima. Reći će Delli da pripremi sobu rođakinje Lulu. Otvarajući vrata, začuo je isprekidano drndanje kamioneta Austina Hatingera. U Innocenceu je postojalo samo jedno vozilo koje je ispuštalo taj osebujni zvuk sačinjen od stenjanja, zvečanja i podrigivanja. Načas promislivši o tome da uđe i zabarikadira vrata, Tucker se okrenuo i izišao na terasu, spreman suočiti se s posljedicama. Ne samo da je čuo Austinov dolazak, već ga je i vidio; snop crnog dima uzdizao se među magnolijama. Malodušno uzdahnuvši, Tucker je pričekao da kamionet izbije na čistinu pa izvukavši cigareru iz džepa odlomio komadić njezina vrha. Upravo je povlačio prvi slasni dim kada je kamionet prišao kući pa se Austin Hatinger izvukao iz njega. Bio je krupan i djelovao istrošeno, poput starog Forda ali nije se jedva držao na okupu, već je bio satkan od mišića. Podno mašću umrljanog slamnatog šešira lice mu je djelovalo kao da je izrezbareno u kori stabla. Duboke bore širile su se iz njegovih očiju bolje lješnjaka, šarale njegove vjetrom opaljene obraze i uokvirivale mu kruta, ozbiljna usta. Pod njegovim šeširom nije se nazirao ni tračak kose iako Austin nije bio ćelav. Svakog bi se mjeseca odvezao u brijačnicu i dao obrijati kosu prošaranu sijedim mrljama. Možda, Tucker je katkada razmišljao, u sjećanje na četiri godine što ih je odslužio u vojsci. Semper Fi. Bila je to samo jedna među uspomenama što ih je dao tetovirati na svoje ruke snažne poput kamena. Zajedno s njome na napetom mišiću prostirala se američkazastava. Austin - koji bi vam prvi rekao da je bogobojazni kršćanin - nikada se nije bavio bedastoćama poput plesačica. Pljunuo je na šljunak ostavljajući za sobom ružnu žutu lokvicu. Podno njegova prašnjavog kombinezona i znojne radne majice - koju je čak i po vrućini Austin nosio zakopčanu do grla - prsa su mu bila široka kao u bika.

Tucker je zamijetio da nije ponio nijednu pušku s držača na stražnjem prozortu vozačke kabine. Nadao se da to može shvatiti kao dobarznak. “Austine.” Spustio se niz jednu stubu u znak djelomične srdačnosti. “Longstreet.” Glas mu je zvučao poput struganja hrđavog čavla po betonu. “Gdje je, dovraga, moja djevojka?” Budući da mu to pitanje nije bilo ni na kraj pameti, tek je pristojno trepnuo. “Molim?” “Ti bezbožni kuronjo. Gdje je, dovraga, moja Edda Lou?” Austinovi epiteti sada su malčice više sličili onome što je Tucker bio očekivao. “Nisam vidio Eddu Lou od prekjučer nakon što me napala u zalogajnici.” Podigao je dlan prije negoli je Austin stigao progovoriti. Pripadnost najmoćnijoj obitelji u okrugu još je uvijek nešto značila. “Možeš se ljutiti koliko god želiš, Austine, i vjerujem da si ljutit kao ris, ali činjenica je da sam spavao s tvojom kćeri.” Povukao je dug, polagani dim. “Vjerojatno si imao prilično dobru predodžbu o tome što sam činio dok je trajalo i pretpostavljam da ti se nije pretjerano sviđalo. I ne mogu ti zamjeriti na tome.” Austinovc usne otkrile su požutjele, krive zube. Nitko taj izraz ne bi zamijenio za osmijeh. “Bijedniče, trebao sam ti oderati kožu čim si joj se približio.” “Možda, ali s obzirom na to da je Edda već dugo punoljetna, čini što ju je volja.” Tucker je ponovno povukao dim, promislio o cigaretama s filtrom, a potom je zavitlao u stranu. “Stvar je u tome, Austine, da nema povratka.” “Lako je reći kad si posadio kopile u trbuh moje kćeri.” “Na što je usrdno pristala”, odvratio je Tucker gurajući dlanove u džepove. “Pobrinut ću se da ima sve što joj je potrebno dok nosi dijete i neću škrtariti na alimentaciji.” “Razmećeš se riječima.” Austin je ponovno pljunuo. “I to lijepim riječima. Oduvijek si bio spretan na jeziku, Tuckere. A sad poslušaj što ću ja tebi reći. Ja se brinem za ono što je moje i želim da ta djevojka odmah iziđe.” Tucker je tek podigao obrvu. “Misliš da je Edda ovdje? Nije.” “Lažljivče! Bludniče!” Glas mu se orio na sve strane. “Duša ti je crna od grijeha.” “Tu ti ne mogu proturječiti”, Tucker se složio koliko je mogao, “ali Edda Lou nije ovdje. Nemam razloga lagati o tome i možeš i sam provjeriti, ali kažem ti da je nisam čuo ni vidio od njezine važne objave.” Austin je pomislio na to da utrči u kuću, a zatim i na to kolika bi budala zbog toga ispao. Nije namjeravao glumiti budalu zbog jednog Longstreeta. “Nije ovdje, nema je nigdje u gradu. Reći ću ti što mislim, ti kurvin sine, mislim da si je nagovorio da ode u jednu od onih klinika za ubijanje i riješi ga se.” “Edda Lou i ja nismo ni o čemu razgovarali. Ako je to i učinila, zamisao pripada isključivo njoj.” Bio je zaboravio koliko se taj krupni čovjek može brzo kretati. Prije negoli je dovršio rečenicu, Austin je nasrnuo na njega grabeći ga za košulju i odižući ga sa stubišta. “Da nisi tako govorio o mojoj djevojei. Bila je bogobojazna kršćanka prije nego što se spetljala s tobom. Pogledaj se, nisi ništa doli lijene svinje koja živi u svojoj velikoj, otmjenoj kući s bratom pijanicom i sestrom kurvom.” Tračak pljuvačke poprskao je Tuckerovo lice

dok je Austinova koža poprimala mrljavu, bijesnu crvenu boju. “Trunut ćete u paklu, svi vi, jednako kao i vaš grešni otac.” Tucker se iz sukoba obično izvlačio riječima, šarmom ili bijegom. Ali uvijek je postojala točka, ma koliko se trudio spriječiti njezino dosezanje, kada bi njegov ponos i temperament oživjeli. Zario je šaku u Austinov trbuh iznenadivši starijeg muškarca i nagnavši ga da olabavi stisak. “Slušaj me, pobožni gade, imaš posla sa mnom, a ne s mojom obitelji. Samo sa mnom. Već sam ti rekao da ću poštovati Eddu Lou i neću ti ponavljati. Ako misliš da sam je prvi povalio, onda si ludi nego što sam mislio.” Uzrujavao se premda je znao da ne bi smio. No sram, iživciranost i uvreda nadjačali su njegov oprez. “I nemoj misliti da to što sam lijen znači i da sam glup. Itekako znam što pokušava. Ako mislite da će me vriska i prijetnje natjerati da otplešem niz oltar, razmislite ponovno.” Mišići u Austinovoj čeljusti zatreperili su. “Znači, dovoljno je dobra za ševu, ali ne i za brak.” “Upravo tako.” Tucker je bio dovoljno brz pa je izbjegao prvi zamah, ali ne i drugi. Austinova šaka veličine šunke opalila ga je u trbuh, lišivši ga daha i natjeravši ga da se presavije. Primio je kišu udaraca u lice i vrat prije negoli se uspio domoći zraka da se obrani. Osjetio je okus i miris krvi. Zbog činjenice da je riječ o njegovoj vlastitoj krvi, tijelom mu je pojurio zasljepljujući bijes. Nije osjetio bol kada su mu se jagodice prstiju zabile u Austinovu bradu, ali silina udarca povila mu je ruku. Osjećaj je bio dobar. Vraški dobar. Jedan dio njega nastavio je jasno razmišljati. Morao je ostati na nogama. Nikada se neće moći mjeriti s Austinovom veličinom ili snagom, stoga se mora osloniti na umješnost i brzinu. Ako padne pa uspije iznova ustati, vjerojatno će to učiniti slomljenih kostiju ili izmrcvarenog lica. Primio je udarac točno podno uha i začuo pjev arkandela. Pesnice su bubnjale o kosti. Krv i znoj grozomorno su prštali na sve strane. Dok su se hrvali usana izvijenih nalik na životinjsko režanje, Tucker je shvatio da ne brani samo svoj ponos, već i život. Tupi odsjaj ludila u Austinovim očima govorio je jasnije nego teško stenjanje ili iskešeno lice koje ga je zasipalo psovkama. Prizor je pobudio paniku u Tuckerovoj utrobi. Njegovi su se najgori strahovi ostvarili kada je Austin nasrnuo na njega pognute glave i praćene tijelom nalik na buldožer. Ispustio je slavodobitni uzvik kada se Tucker poskliznuo na šljunku pa unatraške odletio među božure. Ostao je bez zraka. Čuo je kako mu se bijedni hroptaji trude spustiti niz grlo i u pluća. No još su ga gonili bijes i strah. Kada se počeo uspravljati, Austin se bacio na njega i jednom mesnatom šakom okružio Tuckerovo grlo, a drugom mu stao odbijati bubrege. Čak i kada je uspio gurnuti ruku pod Austinovu bradu, bjesomučno se boreći kako bi mu podigao glavu sa sebe, vid mu se pomračio. Vidio je samo one oči, odjednom blistave od ubilački nastrojenog zadovoljstva i prepune ludila. “Poslat ću te Sotoni”, mantrao je Austin. “Poslat ću te Sotoni. Trebao sam te i prije ubiti, Beau. Trebao sam.”

Osjećajući da mu život klizi kroz prste, Tucker je prionuo na njegove oči. Austin je zabacio glavu i zaurlao poput ranjene zvijeri. Pošto mu je dlan kliznuo s Tuckerova grla, ovaj je stao udisati zrak u obilnim, gladnim gutljajima koji su ga žarili i vraćali mu život u tijelo. “Ti, ludi kurvin sine, ja nisam moj otac.” Gušio se i kašljao, ali uspio se osoviti na dlanove i koljena. Strašila ga je pomisao da će povratiti doručak u zgnječene božure. “Gubi se s mog posjeda.” Okrenuo je glavu te osjetio trenutačno uzbuđenje i zadovoljstvo zbog pogleda na Austinovo krvavo lice. Uzvratio mu je istom mjerom - i to je bilo najbolje što je mogao dobiti. Osim kada je riječ o hladnom tušu, ledu i boci aspirina. Spremio se sjesti natrag na pete. Hitra poput zmije, Austinova je ruka jurnula prema jednom od reških kamena koji su okruživali božure. “Blagi Bože”, bilo je sve što je rekao Tucker dok mu je Austin naginjao kamen nad glavom. Pucanj iz sačmarice obojicu ih je nagnao da poskoče. Čahure su okrznule božure. “Imam još jednu nabijenu cijev, gade jedan”, rekla je Delia s trijema. “I uperena je ravno u tvoju beskorisnu kitu. Vrati taj kamen odakle si ga uzeo, i to brzo, jer su mi prsti skliski od znoja.” Ludilo je stalo blijedjeti. Tucker je doslovce vidio kako se povlači iz Austinovih očiju i ustupljuje mjesto nasilnoj, ali na neki način razumnijoj ljutnji. “Vjerojatno te neće ubiti.” Ugodno je dometnula Delia. Stajala je na rubu rrijema, a sačmarica joj je udobno počivala na ramenu dok je zurila u prizor pred sobom s mračnim osmijehom na licu. “Ali možda ćeš još dvadeset godina pišati u plastičnu vrećicu.” Austin je ispustio kamen. Mučni i potmuli zvuk uz koji je udario o dno uzjogunio je Tuckerov želudac. “Radi suda dođoh na ovaj svijet”, citirao je Austin. “Platit će za ono što je učinio mojoj kćeri.” “I platit će”, odvratila je Delia. “Ako ta djevojka nosi njegovo dijete, Tucker će se pobrinuti za njega. Ali nisam naivna kao mali, Austine, i vidjet ćemo što je na stvari prije nego što potpiše bilo kakve papire ili ček.” Stišćući pesnice uz bokove, Austin je ustao. “Želiš reći da moja kći laže?” Delia je i dalje nisko nišanila njegov trbuh. “Govorim da Edda Lou nikada nije bila zlatna i ne kažem da je krivim za to. A sad se gubi s ovog posjeda i, ako imaš soli u glavi, vodi je dr. Shaysu pa neka vidi je li trudna. Raspravit ćemo o tome na civiliziran način. Ili dođi pa ću te raznijeti.” Austinove bespomoćne šake stezale su se i opuštale. Krv mu je nesputano lila niz obraze poput suza. “Vratit ću se.” Ponovno je pljunuo okrećući se Tuckeru. “A sljedeći put neće biti nikakve žene da te zaštiti.” Odmarširao je u svoj kamionet, jurnuo pokraj cvijeća i otklepetao niz prilaz. Kamionet mu je ispuštao crni dim. Tucker je sjeo usred uništene gredice i spustio glavu na koljena. Još nije namjeravao ustati - ne, još ne. Malo će sjediti među pogaženim cvijećem...

Dugo izdahnuvši Delia je spustila pušku. Oprezno ju je odložila na ogradu, a zatim sišla i gazila po kamenju sve dok nije stigla do Tuckera. Podigao je pogled spreman zahvaliti joj. No primio je pljusku po sljepoočnici i to dovoljno snažnu da mu stane zvoniti u ušima. “Kriste, Delia.” “To ti je jer razmišljaš isključivo žlijezdama.” Ponovno ga je pljusnula. “A to ti je zato što mi kući dovodiš tu vjerom zaluđenu budalu.” I još jedna pljuska ravno posred tjemena. “A to je zato što si uništio mamino cvijeće.” Zadovoljno kimnuvši prekrižila je ruke na prsima. “Nego, kad uspiješ ustati, vrati se u kuhinju pa ću te očistiti.” Tucker je nadlanicom obrisao usta i odsutno se zagledao u krvavu mrlju. “Da, gospojo,” Budući da je smatrala da su joj se ruke prilično umirile, gurnula je prst pod njegovu bradu. “Imat ćeš šljivu”, zaključila je. “Ali učinilo mi se da će i on imati koju. Nisi bio jako loš.” “Valjda nisam,” Iznova se blago osovio na koljena. Plitko dišući, polako se uspravljao na noge. Imao je osjećaj da ga je pregazilo krdo odbjeglih konja. “Poslije ću s cvijećem učiniti što se da.” “Pobrini se za to.” Obujmila ga je oko struka pa je, preuzevši glavninu njegove težine na sebe, pomogla mu ući u kuću. * * * PREMDA se nije pretjerano uzrujavao zbog Edde Lou, Tucker nije mogao dokraja zatomiti ono kopkanje u utrobi. Rekao je samome sebi da mu je bolje pustiti ludog Austina da se brine za svoju kćer - koja se vrlo vjerojatno pritajila na nekoliko dana kako bi izbjegla bijes tatice i pobudila Tuckerovu krivnju. Ali nije mogao zaboraviti kako se osjećao po pronalasku dražesne Francie kako pluta s onim ranama lišenima krvi što su zjapile posvuda po njezinoj blijedoj koži. Stoga je stavio sunčane naočale kako bi prikrio najgori dio masnice na lijevom oku pa se, popivši dva analgetika što ih je Josie uzimala protiv menstrualnih grčeva, zaputio u grad. Sunce je nemilosrdno tuklo po njemu tjerajući ga da zažali što se jednostavno nije uvukao u krevet s ledenim oblogom i velikom čašom viskija. To će učiniti nakon što razgovara s Burkeom. Uz malo sreće, zateći će Eddu Lou za pultom u Larssonovu dućanu kako prodaje duhan, lizalice i vreće ugljena za roštilj. No u prolasku je kroz široki prozor na ulazu jasno vidio da je za glavnim pultom mladi, štrkljasti Kirk Larsson, a ne Edda Lou. Tucker se zaustavio pred šerifovim uredom. Da je bio sam, vjerojatno bi polako izmigoljio iz automobila. I to cvileći. No tri stara panja, koja su vječito kampirala pred ulazom kako bi raspredala ni o čemu, psovala zbog vremenskih prilika i nadala se tračevima, zauzimala su svoje položaje. Slamnati šeširi pokrivali su im sijede glave, vjetrom oprljeni obrazi poskakivali bi dok su žvakali duhan, a blijede pamučne majice bile su obješene od znoja. “Bok, Tuckere.”

“Gospodine Bonny.” Kimnuo je prvom muškarcu, kao što i doliči, s obzirom na to da je Claude Bonny najstariji u skupini. Sva su trojica više od jednog desetljeća živjela na socijalnoj pomoći te su prisvojila tendom zasjenjeni pločnik pred pansionom kao svoj umirovljenički raj. “Gospodine Koons. Gospodine O’Hara.” Pete Koons, krezub od svoje četrdesete i slabi ljubitelj zubnih proteza, pljunuo je kroz desni u limenu kanticu koju mu je dala njegova praunuka. “Jao, izgleda kao da si naletio na opaku ženu ili ljubomornog muža.” Tucker se uspio naceriti. U gradu je postojalo nekoliko tajni, stoga je pametan muškarac morao birati. “Ne. Na bijesnog taticu.” Charlie O’Hara hripavo se nasmijao. Njegov emfizem nije se popravljao te je smatrao da će umrijeti prije sljedećeg ljeta, stoga je uživao u svim malenim životnim radostima. Austin Hatinger?” Kada je Tucker kimnuo glavom u znak potvrde, O’Hara je ponovno zahripao. “Loš soj. Jednom sam vidio kako napada Tobyja Marcha - naravno, Toby je crnac pa nikoga nije bilo previše briga. Sigurno je to bilo šezdeset devete. Slomio mu je rebra i ostavio ožiljak na licu.” “Šezdeset osme”, Bonny je ispravio svojeg pajdaša zato što je preciznost u takvim stvarima bila od ključne važnosti. “Tog smo ljeta dobili novi traktor, zato se sjećam. Austin je rekao da mu je Toby ukrao čitavo uže iz alatnice, ali to je bila živa glupost. Toby je dobar momak i nikada nije uzeo ništa što mu ne pripada. Dolazio je raditi sa mnom na farmi nakon što su mu se rebra oporavila. Nikad nisam imao nikakvih problema snjim.” “Austin je bezobrazan.” Koons je ponovno pljunuo, možda iz potrebe, a možda da bi naglasio svoje riječi. “Otišao je bezobrazan u Koreju i vratio se još bezobrazniji. Nikad nije oprostio tvojoj majci što se udala dok se on ondje borio s kosookima. Namjerio se na gospođicu Madeline, iako sam Bog zna da nije obraćala pozornost na njega ni kad bi se našao ravno pred njom.” Krezubo se nacerio. “Bit će ti punac,Tuck?” “Ne u ovom životu. Nemojte se umoriti.” Zahvalno su se nasmijali i zahroptali dok se okretao i gurao Burkeova vrata. Šerifov ured predstavljao je zagušljivu kutiju od prostorije koja je sadržavala metalni vojni stol, dva stolca na okretanje, oštećeni drveni stolac za ljuljanje, ormarić za oružje čiji je ključ Burke uvijek držao na teškom lancu na svojem pojasu te blistavi novi aparat za kavu, božićni dar Burkeove žene. Drveni pod bio je prošaran krutim točkicama bijele boje, ostatkom zadnjeg ličenja zidova. Pokraj ureda nalazio se zahod veličine ormara, a iza njega uska ostava s metalnim policama i tek toliko prostora da stane sklopljeni ležaj. Rabio se u slučaju kada bi Burke ili njegov zamjenik tijekom noći morali pripaziti na zatvorenika. Cesto se upotrebljavao kada bi žena kojega od mještana protjerala iz kuće pa bi ih morali zadržati da se smire preko noći. Tucker se oduvijek pitao kako to da je Burke, sin nekoć uspješnog vlasnika plantaže, sretan time što zarađuje za život tako što naplaćuje prometne kazne, prekida povremene tuče i pazi na pijance. No Burke je djelovao prilično zadovoljno, baš kao što je djelovao zadovoljno u gotovo sedamnaestogodišnjem braku s djevojkom koja je zatrudnjela s njime dok su još oboje

pohađali srednju školu. Bez napora je nosio svoju značku i bio dovoljno susretljiv da ostane omiljen u Innocenceu, gdje ljudi nisu voljeli da im se govori što ne smiju činiti. Tucker ga je zatekao nagnuta nad stolom dok se mrštio zureći u dosjee, a stropni ventilator povrh njegove glave raspirivao je ustajali dim i vrući zrak. “Burke.” “Bok, Tuck. Što...” Utihnuo je ugledavši Tuckerovo otečeno lice. “Ti bokca, dečko, što se tebi dogodilo?” Tucker je iskrivio lice, a pokret mu je priuštio značajnu nelagodu. “Austinove šake.” Burke se nacerio. “Kako je on izgledao?” “Delia kaže još gore. Bio sam prezauzet zadržavanjem utrobe na mjestu da bih primijetio.” “Vjerojatno nije željela povrijediti tvoje osjećaje.” Svjestan istinitosti tih riječi, Tuck se spustio na pohabani stolac na okretanje. “Vjerojatno. Iako, nemoj misliti da je sva krv na mojoj košulji stvarno moja. Barem se nadam da nije.” “Edda Lou?” “Aha.” Tucker je nježno gurnuo prste ispod sunčanih naočala kako bi opipao svoju natučenu očnu duplju. “Prema njegovu mišljenju, razdjevičio sam njegovu blaženu kćerkicu koja prije roga nikad kurca nije vidjela.” “ Sranje.” “Eto.” Tucker se obuzdao prije negoli je nepromišljeno slegnuo ramenima. “Stvar je u tome da ima dvadeset pet godina i da sam spavao s njom, a ne s njenim starim.” “To mi je drago čuti.” Tuckerov hitri osmijeh zategnuo je njegovu otečenu usnu. “Majka Edde Lou sigurno žmiri i moli se Isusu svakog puta kad je ovaj bocne.” Potom se pribrao zaključivši da je prizor Austina dok nabija svoju krhku nesretnu ženu odveć uznemirujući da bi o njemu razmišljao. “Stvar je u tome, Burke, da želim ispravno postupiti.” Izdahnuo je shvativši da postoji više razloga za njegov dolazak u grad. Ovo je predstavljalo uvod u prvi. “Ti i Susie ste uspjeli.” “Aha.” Burke je izvadio kutiju Chesterfielda, uzeo cigaretu pa Tuckeru dobacio kutiju preko stola. “Bili smo premladi i preglupi da bismo pomislili kako neće uspjeti.” Promatrao je Tuckera dok je ovaj otkidao komadić s vrha. “I volio sam je. Tada sam je stvarno volio. I još je volim.” Šibnuo je žigice Tuckeru. “Nije nam bilo lako jer je Marvella došla na svijet prije mature pa smo dvije godine morali živjeti s mojim starcima prije nego što smo si mogli priuštiti samostalan život.” Zatim je Susie začela Tommyja.” Otpuhnuvši dim, odmahnuo je glavom. “Troje djece u pet godina.” “Mogao si ga jednostavno držati u hlačama.” Burke se nacerio. “Mogao si i ti.” “Aha.” Tucker je otpuhnuo dim kroz zube. “Pa, svodi se na ovo. Ne volim Eddu Lou, ni stvarno ni ikako drukčije, ali imam odgovornost. Ne mogu je oženiti, Burke. Ne mogu.” Burke je stresao svoj pepeo u nekoć plavu, a sada crnu metalnu pepeljaru. “Moram ti reći da bi bio glup kad bi to učinio.” Pročistio je grlo pa se odvažio na škakljive riječi. “Susie

mi kaže kako se Edda tjednima hvali da će živjeti u velikoj kući sa slugama. Susie je rekla da nikad nije obraćala pretjeranu pozornost na to, ali da drugi jesu. Zvuči mi kao da je ta djevojka naumila živjeti u Sweetwateru.” Bio je to snažan udarac za njegov ponos, ali i veliko olakšanje. Znači, nikada je nije zanimao on sam. Zanimalo ju je prezime Longstreet. No zacijelo je znala da će to kad-tad doći do njega. “Došao sam ti reći da je nisam uspio dobiti od onog dana u zalogajnici. Austin me napao misleći da je skrivam u kući. Je li bila u gradu?” Burke je polako ugasio cigaretu. “Ni sam je nisam vidio dan ili dva.” “Vjerojatno je s prijateljicom.” Ta ga je pomisao umirila. “Samo, Burke, otkad smo pronašli Francie...” “Aha.” Burke je osjetio nalet nelagode u utrobi. “Imaš li što u vezi s time - ili Arnette?” “Ništa.” Zbog spominjanja tog podbačaja vrućina mu je uspuzala vratom. “Okružni šerif većinom vodi glavnu riječ. Surađujem s patologom i državni su mi momci pomogli, ali nemamo ništa čvrsto. Neku su ženu iskasapili prošli mjesec u Nashvilleu. Ako pronađu poveznicu, pozvat ćemo FBI.” “Nemoj sra’? “ Burke je tek kimnuo. Nije mu se sviđala pomisao na to da federalni agenti dođu u grad, preuzmu njegov posao te ga prijekorno promatraju svojim gradskim očima misleći da je seljačina nesposobna zatvoriti onesviještenog pijanicu. “Zabrinuo sam se kada sam se prisjetio Francie”, nastavio je Tucker. “Raspitat ću se.” Ustao je želeći to što prije obaviti. “Kao što si rekao, vjerojatno provodi koji dan kod prijateljice misleći da će te tako natjerati na prosidbu.” “Aha.” Odahnuvši jer je prebacio svoj teret na Burkea, Tucker je ustao i odšepesao do vrata. “Javi mi.” “Istog trenutka.” Burke je izišao s njime i svojem gradiću uputio dug, polagani pogled. Gradiću u kojem se rodio i odrastao, u kojem su njegova djeca jurcala ulicama, a njegova žena kupovala. U kojem je mogao podići dlan u znak pozdrava bilo kome te bi ga prepoznali i odzdravili mu. “Vidi ti to.” Tucker je blago uzdahnuo promatrajući Caroline Waverly dok je izlazila iz svojeg BMW-a i koračala prema Larssonovu dućanu. “Koji komad. Čovjek ožedni od samog pogleda na nju.” “Rođakinja Edith McNair?” “Aha. Sreo sam je neki dan. Govori poput vojvotkinje i ima najkrupnije zelene oči na svijetu.” Prepoznavši znakove, Burke se nasmiješio. “Imaš dovoljno problema, sinko.” “To mi je slabost.” Tucker je malčice šepao prilazeći svojem automobilu. Predomislivši se, zaputio se na suprotnu stranu ulice. “Mislim da ću ipak otići kupiti pljuge.” Burkeov osmijeh iščeznuo je kada se okrenuo prema pansionu. I sam se prisjetio Francie. Edda Lou jamačno bi ostala u blizini kako bi prisilila Tuckera na brak. Činjenica da nije tako postupila ostavljala mu je gorak okus u ustima.

* * * SASVIM se dobro privikavam, Caroline je rekla samoj sebi dok se vrućinom oprljenim travnjakom približavala stablima. Žene što ih je tog poslijepodneva upoznala u Larssonovu dućanu bile su znatiželjnije negoli je naviknula, ali također su bile srdačne i drage. Bilo je lijepo znaci da se, ako postane usamljena, može odvesti u grad radi malo druženja. Osobito joj se svidjela Susie Truesdale, koja je svratila kako bi kupila rođendansku čestitku za svoju sestru koja živi u Natchezu pa ostala dvadeset minuta. Dakako, onaj Longstreet također je došao kako bi očijukao sa ženama i širio svoj južnjački šarm. Njegove tamne naočale nisu skrivale činjenicu da je sudjelovao u tuči. Nakon što se to pitanje potegnulo, izmamio je suosjećanje svake žene u dućanu. Takvima kao što je on to bi oduvijek polazilo za rukom, pomislila je. Kad bi Luis dobio zanokticu, žene bi bile spremne donirati krv. Hvala Bogu što je završila s njime, s muškarcima i svime povezanim s njima. Bilo je smiješno lako odbiti Tuckerov glatki šarm. “Gospojice Caroline”, tako ju je oslovio, prisjetila se uz slabašni smiješak. Bila je prilično sigurna da su mu se oči smijale ispod onih tamnih leća. No šteta zbog njegovih ruku, pomislila je saginjući se pod visećom mahovinom. Bile su doista prekrasne, dugih prstiju i širokih dlanova. Bila je šteta vidjeti oguljene i natučene članke prstiju. Iživcirano je odagnala suosjećanje od sebe. Čim je izišao - blago šepajući - žene su počele žamoriti o njemu i nekoj Eddi Lou. Caroline je duboko udahnula raskošni miris vrućine i zeleni te se nasmiješila samoj sebi. Činilo se da se naš slatkorječivi gospodin Longstreet uvalio u gadnu nevolju. Njegova je djevojka ostala trudna i urlala na sve strane zahtijevajući brak. A sudeći po lokalnim glasinama, njezin je otac bio jedan od onih kojima nije bilo reško napuniti sačmaricu. Prešavši prstom preko grančice, namirisala je vodu. Bože, koliko se daleko nalazila od Philadelphije. Kako je mogla znati da će biti toliko umirujuće i zabavno slušati tračeve o glavnom zavodniku u gradu? Uživala je u polusatnom posjetu gradiću i u ženskim razgovorima o djeci, receptima, muškarcima. I o seksu. Pomalo se smijala. Očico, bilo da je riječ o sjeveru ili o jugu, omiljena tema među okupljenim ženama bio je seks. No ove ovdašnje bile su vrlo izravne u vezi s time. Otvoreno su govorile tko s kime spava, a tko ne. Sigurno je uzrok vrućina, pomislila je pa sjela na trupac kako bi promatrala vodu i slušala ranu večernju glazbu. Bilo joj je drago što je došla u Innocence. Svakog se dana osjećala sve zdravijom. Ta tišina, opako sunce koje bi učinilo da ishlapi sva snaga u vama i jednostavna ljepota vode zasjenjene stablima s kojih se pružala mahovina. Čak se privikavala i na noćne zvukove te seosku tamu crnju od noći. Prošle je noći spavala osam sati u komadu i to prvi put nakon nekoliko tjedana. I probudila se bez one kužne glavobolje. Samoća, spokoj malenog mjesta i seoski rituali doista su djelovali.

Korijeni koje si nikada nije dopustila posijati i za koje bi njezina majka žustro poricala da postoje, počeli su se primati. Ništa i nitko više ih neće iščupati. Mogla bi se čak okušati u pecanju. Nasmijavši se na to, zapitala se bi li još uvijek uživala u jedenju soma. Pomaknula se i podigla kamenčić kako bi ga bacila u vodu. Ugodno je bućnuo, pa je uzela još jedan, i još jedan, promatrajući širenje valova. Uočivši plosnati kamen na obali ustala je kako bi ga iščeprkala. Bit će zabavno pokušati ga nagnati da skakuće po površini vode. I to je predstavljalo gotovo zaboravljeni prizor. Njezin djed dok stoji upravo na tom mjestu i pokušava je naučiti kako baciti kamenčić da odskakuje površinom vode. Osjetivši zadovoljstvo zbog uspomene, sagnula se i ovila prste oko njega. Neobično, imala je vrlo smiješan osjećaj da je netko promatra. Da zuri u nju. Dok joj je prvi drhtaj gmizao niz kralježnicu, krajičkom oka zamijetila je nešto bijelo. Okrenula se pa pogledala. I ukipila se. Čak se i vrisak pretvorio u led u njezinu grlu. Netko je zurio u nju, premda oči koje su je gledale nisu ništa vidjele. Vidjela je samo lice koje je poskakivalo na ljeskajućoj površini tamne vode sa stravičnim klupkom dugačke plave kose koji se zapleo u korijenje starogstabla. Dah joj je zastao, napuštajući Carolineine usne u malenim, prestrašenim jecajima dok je posrtala unatraške. No nije mogla skloniti oči s tog lica i načina na koji mu je voda zapljuskivala bradu, način na koji se snop sunčeve svjetlosti odbijao od onih tupih, beživotnih očiju. Tek kada je uspjela pokriti lice dlanovima, blokirajući prizor pred sobom, uspjela je udahnuti kako bi vrisnula. Zvuk je odjeknuo močvarom, odbijajući se od površine mračne vode i rastjeravši price sa stabala.

Četvrto poglavlje MUČNINA je uglavnom prošla. Kiseli valovi mučnine i dalje su joj se uspinjali želucem, ali kada bi se nagnala da sporo diše, Caroline je uspijevala zadržati malo mlake vode. Ponovno ju je otpila, duboko udišući i čekajući da se Burke Truesdale vrati iz zaklona stabala. Nije tražio da pode s njime. Pretpostavljala je da je pogledao njezino lice i shvatio da ne bi uspjela napraviti ni tri metra. Čak i sada, dok je sjedila na prvoj stubi trijema gotovo mirnih dlanova, nije se mogla prisjetiti kako se vratila od jezera do kuće. Odsutno je zamijetila da je izgubila cipelu, jednu tamnoplavo-bijelu balerinku koje je prije nekoliko mjeseci kupila u Parizu. Zacakljenih je očiju zurila u svoje boso stopalo prošarano blatom i travom. Usredotočeno se mršteći, nožnim je prstima zbacila i drugu. Nekako joj se činilo važnim da joj oba stopala budu bosa. Na kraju krajeva, netko bi mogao pomisliti da je luda jer sjedi ondje na trijemu s jednom cipelom na nozi. I tijelom koje pluta u jezeru. Kad joj je želudac poskočio, okrenuo se i zaprijetio izbacivanjem čak i obične vode, spustila je glavu među koljena. Ah, mrzila je mučninu i to sa strašću koju ima samo onaj tko se nedavno oporavio od duge bolesti. Mrzila je slabost i drhtavi gubitak samokontrole. Stegnuvši pesnice, sasvim se usredotočila kako bi se pribrala. Odakle joj pravo na mučninu, strah i vrtoglavicu? Živa jer, zar ne? Živa, zdrava i sigurna. Za razliku od one sirotice. No držala je glavu pognutom sve dok joj se želudac nije umirio, a u ušima joj prestalo blago zujati. Ponovno ju je podignula začuvši bučno približavanje automobila kolnim prilazom. Caroline je prinijela vrlo umoran dlan k licu, promatrajući prašnjavi karavan kako se provlači kroz raslinje. Morat će podrezati te grane, pomislila je. Čula ih je kako stražu po već oguljenoj boji automobila. U alatnici zacijelo postoje škare. Bit će najbolje da to odradi ujutro prije nego što sunce uprži. Tupo je promatrala kako se karavan zaustavlja pokraj šerifova patrolnog vozila. Iz njega je izišao žilavi muškarac s crvenom kravatom oko naboranoga vrata. Na sebi je imao bijelu košulju kratkih rukava i bijeli šešir povrh bujne kose koju je obojio bojom crnom popur ugljena i zalizao je visoko na tjemenu. Jastučići mlohave kože visjeli su pod njegovom bradom i očima, kao da mu je koža nekoć bila puna sala ili tekućine pa se rastegnula pod njihovom težinom. Crne hlače pridržavali su mu odvažni crveni tregeri te je nosio teške, blistave svečane cipele koje je Caroline povezivala s vojskom. No napuknuta kožna torba koju je nosio otkrila je njegovo zanimanje. “Vi ste sigurno gospođica Caroline.” Njegov visoki glas na nekom bi je drugom mjestu ili u neko drugo vrijeme nagnao na osmijeh. Zvučao je jezivo nalik na prodavača rabljenih automobila kojeg je upravo sinoć vidjela na starom televizoru, “Ja sam dr. Shays”, rekao je

oslanjajući stopalo na zadnju stubu. “Skrbio sam o vašem djedu i baki gotovo dvadeset pet godina.” Caroline je oprezno kimnula. “Kako ste?” “Divno.” Njegove pronicljive liječničke oči proučile su njezino lice i prepoznale šok, “Burke me zvao. Rekao je da stiže.” Shay je izvukao golemi bijeli rupčić kako bi otro lice i vrat. Premda se mogao kretati brzo kada je bilo potrebno, njegov spori i blagi korak nije bio tek liječnička navada. Tako mu je bilo draže. “Baš prži, zar ne?” “Da.” “Uđimo unutra, gdje će nam biti hladnije.” “Ne, mislim...” Bespomoćno je pogledala prema zaklonu stabala. “Trebala bih pričekati. Otišao je onamo kako bi vidio... Bacala sam kamenje u vodu. Vidjela sam joj samo lice.” Sjeo je pokraj nje i primio njezin dlan. Njegovi prsti, i dalje okretni nakon četrdeset godina liječenja, stali su nadzirati njezin puls. “Čije lice, dušo?” “Ne znam.” Kada je posegnuo kako bi otvorio svoju torbu, ukočila se. Mjeseci pozornih liječnika s tanašnim, blistavim iglama uspjeli su pobuditi nervozu u njoj. “Ništa ne trebam. Ništa ne želim.” Skočila je na noge i, premda se trudila, nije uspjela zvučati prisebno. “Dobro sam. Trebali biste pomoći njoj. Zacijelo joj nekako možete pomoći.” “Korak po korak, dušo.” Kako bi potvrdio svoje riječi, iznova je zatvorio torbu. “Sjedni amo pa mi sve ispričaj, može? Lijepo i polako. Zatim ćemo vidjeti sa čime imamo posla.” Nije sjela, ali uspjela je povratiti dovoljno samokontrole da nekoliko puta snažno udahne. Nije željela ponovno završiti u bolnici. Nije smjela. “Oprostite. Pretpostavljam da ne govorim pretjerano suvislo.” “Pa, to me nimalo ne zabrinjava. Većina ljudi koje poznajem provede otprilike pola živora suvislo govoreći, a drugu tek vježbajući čeljust. Samo mi reci kako ti se sve čini.” “Mislim da se zacijelo utopila”, odvratila je Caroline smireno i oprezno. “U jezeru. Vidjela sam joj samo lice...” Utihnula je, tjerajući prizor iz glave prije negoli je ponovno nagna na histeriju. “Bojim se da je umrla.” Prije nego što joj je Shays uspio postaviti daljnja pitanja, zamjenik šerifa Carl Johnson izišao je iza stabala i zaputio se travnjakom požutjelim od sunca. Na njegovoj obično besprijekornoj odori naziralo se blato i vlažne mrlje. Ipak, koračao je vojničkom preciznošću, ta prijeteća prilika sačinjena od sto devedeset osam centimetara napetih mišića. Njegova blistava koža bila je boje kestena. Taj je muškarac uživao u svojem autoritetu i cijenio svoju moć. A sada se upirao zadržati profesionalnost premda je želio pronaći nekakvo zabačeno mjesto kako bi povratio ručak. “Doktore.” “Carl.” Time su dvojica muškaraca razmijenila sve potrebne informacije. Opsovavši, Shays je ponovno otro lice. “Gđice Waverly, moram se poslužiti vašim telefonom.” “Naravno. Možete li mi reći što...” Pogled joj je iznova kliznuo prema stablima, a misli prema onomu što se nalazilo iza njih. “Je li mrtva?”

Carl je tek načas oklijevao, sklanjajući šešir i otkrivajući čvrste, guste crne kovrče, uredne poput netom ošišana travnjaka. “Da, gospođo. Šerif će razgovarati s vama čim bude mogao. Doktore?” Umorno kimnuvši, Shays je ustao. “Telefon je na samom ulazu u hodnik”, počela je Caroline uspinjući se stubama. “Zamjeniče...” “Johnson, gospođo. Carl Johnson.” “Zamjeniče Johnson, je li se utopila?” Hitro je pogledao Caroline dok joj je otvarao vrata s mrežicom da ude. “Ne, gospođo. Nije.” * * * BURKE je sjedio na trupcu okrenut od tijela. Pokraj njega stajao je polaroid. Bio mu je potreban trenutak prije negoli vrati svoj profesionalni stav. Trenutak da razbistri glavu i umiri želudac. Već je prije svjedočio smrti - od dječaštva je poznavao njezin izgled i miris, otkada je počeo odlaziti u lov s ocem. Najprije su lovili iz čistog zadovoljstva. Zatim su, nakon što su posađene biljke i ulaganja propali, lovili kako bi se prehranili. Svjedočio je smrti i svoje vrste, počevši s očevim samoubojstvom nakon što su izgubili farmu. A nije li ga ta smrt dovela do ove? Bez farme, uz ženu i dvoje malene djece koje je trebalo uzdržavati, prijavio se za gradskog zamjenika, a potom i šerifa. Sin bogataša koji je osjećao mržnju zbog beskorisne smrti svojeg oca i okrutnosti zemlje koja ju je prouzročila odlučio je usmjeriti svoje talente, takve kakvi jesu, prema zakonu i redu. No čak ga ni pronalazak oca dok je visio u staji, začuvši tihu škripu užeta koje je strugalo po debeloj gredi, nije pripremio za ono što je pronašao u jezeru McNairovih. Prizor izvlačenja tog tijela iz vode pa na tlo još mu je uvijek bio odveć živopisan u umu. Smiješna je stvar, pomislio je snažno povlačeći dim cigarete, što mu se Edda Lou nikada nije sviđala. U njoj je bila nekakva grubost, podmukli pogled u očima koji ga je odvraćao od suosjećanja koje bi možda osjećao prema njoj zbog nesretne okolnosti da je u rodu s Austinom Hatingerom. No sada se prisjetio kako je izgledala jednog davnog Božića kada su je on i Susie susreli u gradu. Nije joj moglo biti više od deset godina; mišja joj je kosa visjela niz leđa, a zakrpana haljina odviše se zadizala na bočnom porubu i padala je sprijeda. Bila je priljubila nos o Larssonov izlog zureći u lutku s plavim plaštem i tijarom od lažnih dijamanata. Bila je tek djevojčica i željela da Djed Božićnjak postoji, već svjesna da nije tako. Okrenuo je glavu začuvši šuškanje raslinja. “Doktore.” Izgovorio je to otpuhujući snop dima. “Kriste.” Shays je položio teški dlan na njegovo rame, stisnuo ga pa se posvetio tijelu. Smrt mu nije bila strana i davno je spoznao da nije namijenjena samo starima. Mogao je prihvatiti da mladi odlaze zbog bolesti ili nesreća. No ta unakaženost, to divljačko uništenje ljudskog bića bilo je posve neprihvatljivo.

Nježno je podigao jednu beživotnu ruku i proučio izrovano zapešće. Isti tragova okruživali su gležnjeve. To ga je, taj obruč probijene kože i beznađe koje je predstavljao, povrijedilo još i više od užasnih porezotina na njezinu torzu. “Bila je među prvom djecom koju sam porodio kada sam došao u Innocence.” Uzdahnuvši, učinio je ono za što Burke nije bio sposoban. Pružio je ruku i zaklopio oči Edde Lou. “Roditeljima je teško pokopati djecu. Ali tako mi Boga, teško je i liječnicima.” “Netko ju je prilično unakazio”, Burke je uspio izgovoriti. “Kao i ostale.” Podigao je fotoaparat. Trebat će im više fotografija, a sam je Bog znao da mora učiniti nešto prije nego što stigne mrtvozornik. Progutao je krutu knedlu u grlu nastalu zbog bijesa. “Bila je vezana za ono drvo. Na njemu ima osušene krvi. Po ogrebotinama na leđima vidi se da se upirala o njega. Vezali su je starim uzetom za rublje. Komadi su još ondje.” Ponovno je spustio fotoaparat, a oči su mu gnjevno bljesnule. “Kog je vraga radila ovdje? Auto joj je u gradu.” “Ne bih ti znao reći, Burke, Ne bih ri znao previše reći. Primila je udarac u zatiljak.” Shaysovi dlanovi bili su blagi kao da je njegova pacijentica živa pa može osjetiti njegov dodir. “Možda ju je dovukao ovamo. Možda je došla sama pa garazljutila.” S mukom smirujući živce, Burke je kimnuo. Znao je, kao što je znao čitav ovaj grad, koga je Edda Lou bila razljutila. * * * CAROLINE se ushodala trijemom. Da je uspjela skupiti hrabrost, bila bi odmarširala do močvare i zahtijevala informacije. Nije bila sigurna koliko još može čekati. No znala je da nikako ne bi prošla prvi red stabala s obzirom na ono što se nalazilo iza njih. Ugledala je crnu limuzinu kako gmiže prilazom, praćenu bijelim kombijem. Mrtvozornik, pomislila je. Kada su kombi napustili muškarci s nosiljkom i debelom crnom vrećom, okrenula se. Ta dugačka crna vreća, oblikom i veličinom ne pretjerano različita od onih koje ljudi rabe da bi bacili stvari koje više ne žele, odveć ju je naglo podsjetila da ono u jezeru nije osoba, nije žena, već samo tijelo koje se neće skanjivati jer će ga odnijeti u komadu plastike. Živi su ti koji pate, a Caroline se zapitala koga je žena ostavila za sobom da je oplakuje, tuguje i pita se. Srce ju je boljelo od potrebe da stvara glazbu, glazbu toliko strastvenu da otjera sve ostalo. I dalje je to mogla činiti i hvala Bogu na tome. Na mogućnosti da pobjegne kada nije imala kamo otići. Naslanjajući se na stup, zatvorila je oči i zasvirala u svojoj glavi, ispunjavajući um toliko raskošnom melodijom da nije čula kada je sljedeće vozilo dojurilo niz prilaz. “Bok.” Josie je zalupila vratima svojeg automobila dovršavajući sladoled od višnje i zaputila se prema trijemu. “Bok”, ponovila je pa joj uputila prijateljski, znatiželjni osmijeh kada je Caroline podigla glavu. “Ovdje očito vlada neka strka.” Jezikom je očistila štapić. “Vidjela sam sve te automobile dok sam se vraćala kući pa sam odlučila svratiti i vidjeli što se događa.”

Caroline joj je uputila bezizražajan pogled. Bilo je neobično, gotovo opsceno vidjeti nekoga toliko prpošnog i punog života dok se smrt još osjećala u zraku. “Oprostite... ?” “Nema potrebe za time, draga.” I dalje se smiješeći, Josie se uspela stubištem. “Samo sam znatiželjna, to je sve. Ne mogu podnijeti da se nešto događa, a da ne znam za to. Josie Longstreet.”Ispružila je ruku, još uvijek pomalo ljepljivu od rastopljenog sladoleda. “Caroline. Caroline Waverly.” Nakon rukovanja, Caroline je pomislila do koje su mjere pristojne geste urođene i koliko apsurdno instinktivne. “U nevolji si, Caroline?” Josie je odložila štapiće na ogradu terase. “Vidim Burkeov auto. Prekrasan je, zar ne? Nijednom nije prevario ženu u dobrih sedamnaest godina. Ne poznajem nikoga tko toliko prokleto ozbiljno doživljava brak, ali eto. Liječnik Shays također.” Osvrnula se prema krcatom prilazu. “E, to je lik. Ta crna kosa podignuta i zalizana kao u pjevača rock ‘n’ rolla iz pedesetih? Pomalo nalik na Mickeyja Mousea, zar ne?” Caroline se gotovo nasmiješila. “Da. Oprosti, bi li voljela sjesti?” “Ne brini za mene.” Josie je izvadila cigaretu iz torbice. Upalila ju je zlatnim upaljačem na butan. “Svi su ovdje, ali ne vidim ni žive duše.” “Oni su...” Pogledala je prema stablima pa progutala knedlu. “Šerif će odmah doći.” Josie je suptilno promijenila položaj, blago za krećući tijelo i podižući ramena. Veseli osmijeh što ga je uputila Burkeu iščeznuo je kada je ugledala njegove oči. Ipak, vedro mu se obratila. “No, Burke, ljubomorna sam. Rijetko nas posjećuješ u Sweetwateru, a eto te ovdje.” “Službena dužnost, Josie.” “Ah.” “Gdice Waverly, moram razgovarati s vama. Možemo li ući?” “Naravno.” Kada ju je krenuo zaobići, Josie ga je uhvatila za ruku. Lice joj je bilo posve lišeno zaigranosti. “Burke?” “Ne mogu sada razgovarati s tobom.” Znao je da bi joj trebao reći da ode, ali pomislio je da će Caroline željeti žensko društvo nakon što razgovaraju. “Možeš li pričekati? Možda malo ostati s njom?” Dlan na njegovoj nadlaktici zadrhtao je. “Koliko je loše?” “Ne može biti gore. Idi u kuhinju i spremi nam nešto hladno, može li? Volio bih da ostaneš ondje dok te ne pozovem.” Caroline ga je smjestila u salon na prugasti divan. Maleni sat s kukavicom, koji je revno navijala od dolaska, nesmetano je kuckao. Osjetila je miris laštila što ga je upravo jutros upotrijebila na stoliću za kavu te vlastita znoja. “Gdice Waverly, užasno mi je žao što vas sada moram ispitati jer ste zacijelo uzrujani. Ali najbolje je da to brzo napravimo.” “Shvaćam.” Kako bi mogla shvatiti, bjesomučno je pomislila. Nikada nije pronašla leš. “Znate li... znate li tko je ona?” “Da, gospođo.”

“Zamjenik... Johnson?” Držala je dlan na vratu i trljala ga kao da time može osloboditi riječi. “Rekao je da se nije utopila.” “Nije, gospođo.” Burke je iz džepa izvadio bilježnicu i olovku. “Žao mi je. Moram vam reći da je ubijena.” Samo je kimnula. Nije se šokirala. Dio nje znao je to od onog rrenutka kada je pogledala u razrogačene, nevideće oči. “Što želite da učinim?” “Želim da mi kažete sve što ste vidjeli i čuli zadnjih četrdeset osam sati.” “Ali zapravo nemam što. Tek sam stigla i pokušavala sam se smjestiti, dovesti stvari u red. “Shvaćam.” Nagnuo je šešir unatrag i podlakticom obrisao znoj s čela. “Možda biste se mogli prisjetiti. Niste li možda u noći čuli dolazak automobila u dvorište ili bilo što, a da vam se nije činilo baš sasvim normalnim?” “Ne... odnosno, priviknuta sam na gradske zvukove, stoga mi ništa ne zvuči pretjerano normalno.” Drhtavo je provukla dlan kroz kosu. Bit će u redu, rekla je samoj sebi, sada kad su stigli do pitanja i odgovora, mehanike zakona i reda. “Tišina djeluje vrlo tiho, ako shvaćate što želim reći. I ptice i kukci. Sove.” Zastala je, a sva preostala krv napustila je njezino lice. “Neku noć, prve noći kad sam stigla... o, Bože.” “Samo polako, gospođo.” “Pomislila sam da sam čula ženski krik. Spavala sam pa me probudio. Prestrašio me. Zatim sam se sjetila da sam ovdje. I sova. Sova kreštalica.” Zažmirila je pred naletom krivnje. “Nastavila sam spavati. To je možda bio njezin povik upomoć. A ja sam samo nastavila spavati.” “Ili je možda bila sova. Čak i da je bila ona, gospođice Waverly, niste joj mogli pomoći. Znate li kada vas je zvuk probudio?” “Ne, žao mi je. Nemani pojma. Nisam gledala na sat.” “Idete li često onamo?” “Bila sam nekoliko puta. Djed me tamo vodio na pecanje kad sam jednom došla u posjet.” “I sam sam ondje ulovio nekoliko dobrih somova”, srdačno je odvratio. “Pušite li?” “Ne.” Kada se njezina ljubaznost iznova probudila, osvrnula se uokolo u potrazi za pepeljarom. “Samo izvolite.” Izvukao je cigaretu, ali misli su mu počivale na onom opušku što ga je pronašao pokraj trupca. Ni Edda Lou nije pušila. “Niste zamijetili nikoga kako se mota ovuda? Nitko nije svratio k vama?” “Kao što sam rekla, nedavno sam stigla. Naletjela sam na nekoga prvog dana. Rekao je da mu je moja baka dopuštala da dolazi ovamo promatrati vodu.” Burke je zadržao bezizražajan izraz lica, ali srce mu je počelo tonuti. “Znate li tko je to bio?” “Longstreet. Tucker Longstreet.”

* * * TUCKER je ponovno ležao na mreži, tmurno raspoložen i prislanjajući hladno pivo o otečeno oko. Tijelo mu više nije djelovalo samo kao da su ga pregazili konji; djelovalo je kao da ga je tkogod najprije vukao nekoliko kilometara. Gorko je žalio zbog odluke da se suoči s Austinom. Bilo bi mnogo bolje da je na nekoliko dana zbrisao u Greenville ili čak Vicksburg. Koji ga je vrag nagnao da pomisli kako su ponos i iskrenost vrijedne natučenog oka? Još gora bila je činjenica da se Edda Lou vjerojatno odnekud mračno smješkala zbog svih neprilika koje je izazvala. Što je više razmišljao o tome, sve mu se više činilo da ga je Austin premlatio bez valjanog razloga. Edda Lou nije namjeravala pobaciti. Da nije trudna, ne bi ga imala čime ucjenjivati. Ta će ucjena, potišteno je pomislio, potrajati čitav njegov život. Ništa vas ne obvezuje kao obitelj, pomislio je. A njegova krv pomiješala bi se s onom Edde Lou u djetetu koje nosi. Sve dobro i loše između njih ispreplelo bi se, prepuštajući odluku Bogu, sudbini ili možda jednostavno trenutku da odluče koje će osobine potrajati. Otpio je obilni gutljaj piva, a zatim iznova oslonio bocu o oko. Nije bilo koristi od razmišljanja o nečemu što će se dogoditi tek za nekoliko mjeseci. Bolje mu je da se brine o svemoćnoj sadašnjosti. Sve ga je boljelo, i da se nije osjećao toliko prokleto glupo zbog cijele zbrke, nazvao bi dr. Shaysa. Kako bi se umirio, dopustio je mislima da otplutaju na ugodnije stvari. Caroline Waverly. Bila je lijepa poput jednoga od onih visokih, blistavih parfe-kolača od sladoleda. Onih koji bi vas ohladili i nagnali da pohlepno poželite još. Nacerio se samome sebi prisjetivši se nadmena pogleda što mu ga je tog poslijepodneva uputila kod Larssona. Pogled koji kraljica upućuje podaniku. Kriste, zbog toga ju je poželio polizati od glave do pete. Premda nije imao nikakvu namjeru učiniti to. Jedno će se vrijeme kloniti žena. Ne samo da ga je tijelo boljelo već je smatrao da mu je sreća malo klimava. Ipak, godilo mu je razmišljanje o tome. Sviđao mu se zvuk njezina glasa, sav mekan i promukao, toliko različit od njezina hladnog držanja kojim kao da je poručivala: Ne diraj me. Zapitao se što će točno morati učiniti kako bi je uvjerio da mu dopusti da je dira. Tucker je zaspao s osmijehom na licu. “Tuck.” Promrmljao je i pokušao otjerati tuku koja mu je protresla rame. Od iznenadnog pokreta snažno su ga zaboljela leđa. Opsovao je i otvorio oči. “Isuse, zar čovjek ovdje ne može imati malo mira?” Trepnuo je zureći u Burkea. Sjene su se izdužile pa je najprije pomislio da ga je Delia propustila zvati na večeru. Druga njegova pomisao dok se okretao kako bi sjeo bila je: još i bolje, jer ga je želudac užasno bolio. “Sjećaš li se kad su nas braća Bonny i njihov ludi rođak zaskočili kod Spook Hollowa?” Burke je držao ruke u džepovima. “Aha.” “Tada smo bili mladi.” Tucker je protegnuo otečene članke prstiju. “Ne sjećam se da su me batine tada ovako prokleto boljele. Uđi pa nam donesi dva piva, može?” “Na dužnosti sam, Tuckere. Moramo razgovarati.”

“Bolje ćemo razgovarati uz pivo.” Ali kada je podigao pogled i usredotočio se na Burkeovo lice, njegov je letimični osmijeh iščeznuo. “Što je?” “Loše je. Vrlo loše.” I znao je, kao da mu je već rečeno. “Edda Lou je u pitanju, zar ne?” Prije negoli je Burke uspio odgovoriti, Tucker je ustao i stao koračati amo-tamo provlačeći prste kroz kosu. “O, Isuse. Isuse Kriste.” “Tuck...” “Samo malo. Kvragu.” Osjećajući mučninu i bijes udario je šakom o stablo. “Siguran si?” “Da. Ista stvar kao s Arnette i Francie.” “Bože sveti.” Naslonio je čelo na grubu koru i s naporom zadržavao prizor podalje od svojeg uma. Nije ju volio, pa čak mu se i prestala sviđati, ali dodirivao ju je, okusio, bio u njoj. Osjetio je golemi nalet tuge ne samo zbog nje već i zbog djeteta koje uopće nije želio. “Trebao bi sjesti.” “Ne.” Okrenuo se od stabla. Lice mu se promijenilo. Poprimilo je onaj kruti, opasni izraz koji su rijetki smjeli vidjeti. “Gdje si je pronašao?” “U jezeru McNairovih, prije dva sata.” “Do tamo ima manje od jednog i pol kilometra.” Najprije je pomislio na svoju sestru, na Dellu, na zaštitu. Zatim je pomislio na Caroline. “Ona - Caroline - ne bi smjela sama biti ondje.” “Josie je sada s njom, kao i Carl.” Burke je protrljao lice dlanom. “Josie ju je natjerala da popije malo likera od jabuke koji je pravila gospođa Edith. Ona je - Caroline - pronašla tijelo.” “Jebemu.” Ponovno je sjeo na mrežu i oslonio glavu o dlanove. “Kog ćemo kurca učiniti, Burke? Koji se vrag događa?” “Moram ti postaviti nekoliko pitanja, Tuck, ali prije toga želim ti reći da sam bio kod Austina. Morao sam mu reći.” Izvukao je cigaretu. “Čuvaj se, sinko.” Tucker je primio cigaretu. “Sigurno ne misli da sam naudio Eddi Lou. Isuse Bože.” Upalio je žigicu pa ostao zuriti u nju dok mu je sagorijevala do prstiju. “Ne misliš da...” Ispustio je žigicu i skočio na noge. “Dovraga, Burke, poznaješ me.” Burke je zažalio jer nije uzeo pivo - ili bilo što čime bi isprao taj ružni okus iz usta. Tucker mu je bio prijatelj, nešto najbliže bratu što je imao. I najvjerojatniji sumnjivac. “To što te poznajem nema nikakve veze sa slučajem.” Tucker je osjetio nalet panike gori nego bilo kakav udarac u trbuh. “Goni to.” “To mi je posao, Tuckere. Dužnost.” Bolna srca izvukao je bilježnicu. “Ti i Edda Lou posvađali ste se u javnosti prije samo dva dana i nakon toga je nestala.” Tucker je zapalio drugu žigicu. Ovoga je puta upalio cigaretu pa povukao i izdahnuo dim. “Pročitat ćeš mi prava, staviti lisice? Što?” Burke je stegnuo pesnicu uz bok. “Dovraga, Tuckere, upravo sam proveo dva sata zureći u ono što je netko učinio toj djevojci. Nije povoljan trenutak da me izazivaš.” Tucker je podigao dlan, ali njegova je gesta sadržavala previše sarkazma da bi se shvatila kao zalog mira. “Hajde, Burke, obavi svoj zastrašujući posao.”

“Zanima me jesi li vidio Eddu ili razgovarao s njom nakon što si napustio zalogajnicu.” “Nisam li popodne došao u tvoj ured i rekao ti da nisam?” “Kamo si otišao nakon zalogajnice?” “Otišao sam...” Utihnuo je, problijedjevši. “Kriste, otišao sam do jezera McNair.” Počeo je prinositi cigaretu usnama, a zatim prestao. Njegove zlatno-smeđe oči zablistale su na zamirućem svjetlu. “Ali to si već znao, zar ne?” “Aha. Ali pomaže to što si mi sam rekao.” “Jebi se.” Burke ga je zgrabio za prednjicu košulje. “Slušaj me. Ne sviđa mi se to što moram učiniti. Ali ovo je ništa u usporedbi s onime što će učiniti FBI kada stigne ovamo. Imamo tri mrtve žene, rasporene poput somova. Edda Lou javno ti je zaprijetila, a pronašli su je mrtvu dva dana poslije. Imam svjedokinju koja kaže da si bio na mjestu zločina dan, a možda i koji sat, prije ubojstva.” Prvi val straha pridružio se napetosti u Tuckerovu želucu. “Znaš da sam stotinu puta bio na jezeru McNair. Kao i ti.” Odgurnuo je Burkeove ruke. “A to što sam bio ljutit na Eddu Lou ne čini me ubojicom. Što je s Arnette i Francie?” Burke je stegnuo čeljust. “Izlazio si s njima, svima trima.” Sada ga nije obuzeo bijes, već jednostavno šok. “Isuse, Burke.” Morao je iznova sjesti, i to polako, opipavajući oko sebe. “Nemoj mi reći da vjeruješ u to. Sigurno ne vjeruješ u to.” “Ono u što vjerujem nema nikakve proklete veze s pitanjima koja moram postaviti. Moram znati gdje si bio prekjučer navečer.” “Ostajao bez prebijene pare u moju korist dok smo kartali remi.” Josie im je prišla. Obrazi su joj bili blijedi, ali u očima joj se nazirao ledeni sjaj. “Ispituješ mog brata, Burke? Pa, čudiš me.” Prošla je između njih pa položila dlan na Tuckerovo rame. “Imam zadatak, Josie.” “Onda bi ga trebao obavljati. Zašto ne tražiš nekoga tko mrzi žene umjesto nekoga tko im je toliko silno sklon kao Tuck?” Tucker je položio dlan na njezin. “Mislio sam da si s Caroline.” “Došle su joj Susie i Marvella.” Slegnula je ramenima. “Previše je to žena na jednom mjestu, a sad se ionako dobro drži. Možda bi trebao otići kući, Burke, i pobrinuti se da tvoji dečki ne razvaljuju kuću.” Zanemario je aluziju i ljutnju u Josienim očima. “Znači, kartali ste.” “To nije protuzakonito ili nemoralno u ovom okrugu, zar ne?” Uzela je cigaretu iz Tuckerove ruke i povukla dim. “Bili smo budni do dva, možda i pola tri. Tucker se malčice napio pa sam dobila trideset osam dolara.” Val olakšanja ispunio je Burkeov glas. “To je dobro. Žao mi je što sam morao pitati, ali kada stignu federalni momci, morat ćeš razgovarati i s njima. Pomislio sam da bi ti prvi put lakše pao sa mnom.” “Nije.” Tucker je ponovno ustao. “Što će joj učiniti?”

“Odvezli su je u Palmerovu mrtvačnicu. Zadržat će je preko noći dok ne stigne FBI.” Gurnuo je svoju bilježnicu u džep i premjestio težinu s jedne noge na drugu. “Kloni se Austina koliko god možeš.” Kiselo se nacerivši Tucker je dlanom odsutno protrljao naručena rebra. “Ne moraš se brinuti za to.” Osjećajući nelagodu i potištenost, Burke je zurio u tri rododendrona. “Idem onda. Možda bi bilo dobro kada bi sutra došao i odmah razgovarao s federalcima.” “Dobro.” Tucker je dugo izdahnuo dok se Burke udaljavao. “Hej.” Kada se Burke okrenuo, uputio mu je poluosmijeh. “Još uvijek imam ono pivo, ako želiš.” Napetost je napustila Burkeova ramena. “Lijepo od tebe, ali najbolje je da odem vidjeti svoje klince. Hvala.” “Ja sam bolesna, Tuckere”, uzdahnula je Josie. “Bijesna sam na tog muškarca da ne mogu biti bjesnija, a svejedno bih ga voljela odvući ukrevet.” Slabašno se nasmijavši, Tucker je oslonio obraz na njezinu glavu. “To je samo refleks, dušo. Longstreetov refleks.” Ovivši joj ruku oko struka poveo ju je prema kući. “Josie, premda mi nije na ruku propitivati tvoju vjerodostojnost, tjednima nismo kartali remi.” “Stvarno?” Jezikom je pogurnula unutarnju stranu obraza. “Pa sad, dani doslovce lete, zar ne?” Odmaknula se kako bi ga proučila. “Tako djeluje bolje. Jednostavnije.” “Možda.” Dlanovima je oprezno obujmio njezino lice. Posjedovao je način da prozre nekoga u nuždi, a sada je osjećao kao da mora prozreti Josie. “Ne misliš da sam je ubio.” “Dušice, većinu života živim s tobom i znam da te izjeda krivnja kada moraš zgnječiti kukca. Imaš preveliko srce čak i kad se uzrujaš.” Poljubila mu je oba obraza. “Znam da nisi nikoga ubio. A ako će se tako brže riješiti, što ima loše u tome da kažem da smo te noći kartali? Ionako smo kartali tu ili neku drugu noć.” Oklijevao je. Nije djelovalo posve ispravno. Zatim je slegnuo ramenima. Bilo dobro ili loše, bolje je od istine, a ona je glasila da je zaspao čitajući Keatsa. Kog bi vraga rekli momci dolje u Chat ‘ N’ Chewu kad bi doznali da je namjerno čitao poeziju? I tko bi mu povjerovao?

Peto poglavlje KAO požar suhim raslinjem, vijest o smrti Edde Lou Hatinger širila se od močvare do nasipa, od gradskog trga do farme, od tržnice pa sve do Hog Maw Roada, gdje je Happy Fuller raspravljala o tom događaju s dobrom prijateljicom i suigračicom binga birdie Shays. “Henry ne želi razgovarati o tome”, rekla je Birdie hladeći lice papirnatom lepezom Crkve iskupljenja. “Burke Truesdale pozvao ga je kod McNairovih oko dva i nije se vratio do pet.” Isus prodornih očiju naslikan na lepezi maglio se dok je mahala njome. “Došao je kući sav blijed i znojan pa mi rekao da je Edda Lou Hatinger mrtva i da otkažem sve termine zakazane za večeras. Rekao je da je ubijena na jednak način kao Arnette i Francie i nakon toga ušutio kao zaliven.” “Bog nam pomogao.” Happy je zurila u svoj pokošeni vrt, zadovoljna zbog dometa Birdiene lepeze. “Kamo ide ovaj svijet? Žena više ne može sigurno hodati ulicom.” “Prošla sam pokraj zalogajnice prije negoli sam došla.” Birdie je znalački kimnula. Njezina lakirana kosa, koju je Earleen Renfrew svakih šest tjedana bojala bež nijansom, stajala je mirno i ukočeno poput kacige s dvjema čvrstim kovrčama nalik na upitnike s obiju strana njezine glave. “Čula sam da je Burke pozvao FBI, a možda i Nacionalnu gardu.” “Hm.” Happy je zvučala na pola puta između frktanja i stenjanja. Birdie joj je bila draga, vrlo draga, ali zbog toga nije bila slijepa za njezine mane. Bila je naivna; nedostatak koji je, prema Happynu mišljenju, slijedio lijenost na popisu deset najtežih grijeha. “Imamo posla s ubojicom i luđakom, a ne s pobunom, Birdie. Ne vjerujem da će nam vojnici marširati Market Streetom. FBI možda, i očekujem da će pozvati mog sina na razgovor s obzirom na to da je u veljači pronašao sirotu Arnette.” Njezino lijepo lice poprimilo je zamišljeni izraz. Još nije dokraja oprostila Bobbyju Leeju jer je pobjegao s nastave - i gotovo još jednom pao razred, kvragu - ali bilo je teško odoljeti prestižu na temelju majčinske veze s pronalazačem tijela. “Bobby Lee još se nije oporavio”, dodala je Birdie. “Vidi mu se u očima. Baš jutros, dok mi je punio rezervoar kod Sonnyja, pomislila sam si, taj Bobby Lee nikada više neće biti onaj stari.” “Tjednima je imao noćne more”, odvratila je Happy sa slabašnom natruhom ponosa. “Sasvim očekivano. Znam da je Henryju zamalo prepuklo srce. Kažem ti, Happy, zabrinjava me to. Pa to je mogla biti moja draga Carolanne - premda ona ne vrluda uokolo sama s obzirom na to da ima muža i dvoje djece o kojima treba skrbiti. Ali čovjek se mora zabrinuti. A tu je i tvoja Darken. Ona i Edda bile su najbolje prijateljice. Kažem ti, ne smijem ni pomisliti na to.” “Morat ću nazvati Darleen i vidjeti kako se drži.” Happy je uzdahnula. Silno joj je laknulo kada se Darleen udala za Juniora Talbota i skrasila u gradu s mužem i novorodenčetom. Ali znala je da se Darleenina divlja priroda iznova budi. “Morat ćemo okupiti žene, Birdie, pa otići izraziti sućut Mavis Hatinger.” Birdie se spremila ponuditi izgovor, ali papirnati ju je Isus prijeko pogledao. “Kršćanski je. Misliš da će Austin biti ondje?” “Ne brini za Austina.” Happy je isturila bradu. “Majčinska snaga bit će na našoj strani.”