Laura Kinsale - Srce u sjeni

2 LAURA KINSALE SRCE U SJENI Prevela s engleskoga Mirjana Valent

3 Za Sage, Keepera i Folly, pse, muze i razlog za osmijeh

4 Prvo poglavlje Šuma Savernake, pete godine vladavine kralja Rikarda II. NA PLUŽNI PONEDJELJAK1 pomrla je sva perad. Elayne je znala da nije trebala pilećim perom zamijeniti pisaće pero od čarobne ptice pupavca. Ali u šumi Savernake nisu se gnijezdili pupavci. Elayne zapravo nije ni znala kako izgleda ta ptica - jedino je jedanput vidjela njezino ime spomenuto u knjizi čarolija i eksperimenata, u kojoj se nalazila njezina formula. Elayne je smatrala da nije baš sigurno kako je njezin skroman pokušaj stvaranja ljubavne čarolije bio uzrok pomora sve peradi LI Savernakeu. Ali Cara će posumnjati u Elayne. Cara je uvijek sumnjala u Elayne. Nije se mogla nadati da će njezina starija sestra olako prijeći preko uginuća svake kokoši u gradu. U većem omjeru, primjerice u Londonu ili Parizu, gubitak nekoliko desetaka pilića mogao bi proći nezapaženo. Ali Elayne privuče ogrtač oko sebe odlučno grabeći velikim koracima i udaljavajući se od sela. Ispod donjeg rublja koje se sastojalo od tanke košulje osjećala je crno pero i voštanu figuricu kako je škakljaju poput prsta krivnje. Odlučila je zamijeniti pero pupavca zato što je jedan dragi recept u njezinoj knjizi tražio pero crne kokoši. Ali bio je to glup eksperiment. Taj drugi recept bio je namijenjen rastu muške brade. Možda se taj cilj nije dobro slagao sa sastojcima za poticanje muškarca na zaljubljivanje, a rezultat je imao smrtonosan učinak na svu perad u okolici od desetliga2. Jedino se nadala da Raymondu de Clareu, prema čijem liku je oblikovala figuricu, neće iznenada izrasti brada. 1 Početak ratarske godine, kad je crkva na prvi ponedjeljak nakon Tri kralja blagoslivljala plugove (nap. prev.). 2 Liga, starinska jedinica za dužinu, koja je varirala od 3,9 do 7,4 km (nap. prev.).

5 Dok se približavala napuštenom mlinu, malo stado kraljevih srna podignulo je glave u mrazom okovanu guštiku. Pobjegle su kad je Raymond iskoračio iza velikog mlinskog kotača. Pružio je prema njoj ruke u rukavicama, ali Elayne je okrenula glavu u stranu, postavši odjedanput plaha. Za nju on je bio najzgodniji muškarac u kršćanskom svijetu, ali zbog osjećaja uzbuđenja i krivnje u tom ga trenutku nije mogla pogledati. »Nema dobrodošlice i pozdrava za mene?« upita on, a u glasu mu se čula razdraganost. »Da«, reče Elayne. Izgovorila je riječ kao jecaj bez daha, jedva čujno. Prisilila se podignuti oči, poprimiti svjetovno držanje i iskustvo tako što je podignula bradu, a onda je klecnula u naklon. »Dobro došao! Ljubazni pozdrav, viteže.« »Oho, sada smo u ceremoniji«, reče on široko se osmjehujući. Poklonio se kao da je na kraljevu dvoru, iako Elayne nikada nije bila ni na mjesec dana jahanja udaljena od kraljevskog dvora, no bila je sigurna da Raymondov širok zamah rukom, pri čemu je pokazao crveno-crne umetke na rukavima kratkog kaputa koji je nosio ispod lijepog grimiznog ogrtača, mora savršeno pristajati takvim neobičnim i uzvišenim mjestima. Kad se uspravio, izbjegavala je njegov pogled osjećajući da će, ako mu ne može dotaknuti lice - samo ga dotaknuti ili omotati oko prsta uvojak njegove guste kestenjaste kose, umrijeti od neuzvraćene ljubavi prije nego što svane jutro. Umjesto toga nogom je stala na rub smrznutog vodeničnog jarka. Ne prihvaćajući njegovu ponuđenu ruku, preskočila je preko ledenog kanala i počela hodati uz Raymonda. On se okrenuo kad i ona i krenuo s njom, dotičući je u hodu ramenom, Elayne malo poskoči, ubrza ispred njega i gurne u stranu gole grane što su se nadvile nad ulazom u stari mlin. Nasmijao se i lagano joj dodirnuo obraz. »Izbjegavaš me, mačkice.« Iskosa je pogledala uvis prema njemu, letimično vidjevši tek njegovu čeljust. Bio je savršeno obrijan, nije bilo ni znaka izrasloj nadi. Odahnula je s olakšanjem i veselo rekla: »To ti je usluga. Zapravo, gospodine, ne želiš se valjda zabavljati s ovakvom seljankom kao što sam ja!« Uhvatio ju je za rame i okrenuo prema sebi. Na tren joj se zagledao u oči. Osjetila je njegovu ruku i prste koji su je stiskali kroz debelu sivu vunenu haljinu. »Ali kako ne bih želio?« upita on tiho. »Kako bih mogao naći dijamant podno svojih nogu, a ne sagnuti se da ga podignem?« Elayne se zagledala u njegova usta kao da je ona ta koja je začarana. Lagano joj je upro rukom u rame i nježno je gurnuo uza zid. Kamen joj se snažno urezao između lopatica. Pogledala je u stranu plašeći se da bi ih netko mogao otkriti. Golo grmlje propuštalo je treperavo svjetlo na ulazu, ali stari je mlin bio prazan i tih. Položila mu je dlanove na prsa kao da ga želi zadržati dalje od sebe, ali u sebi se molila da je poljubi, da napokon nakon tjedana ove opasne igre i napetosti između njih, ona sazna kakav je to osjećaj. Imala je sedamnaest godina i nikada nije bila zaljubljena, nitko joj čak nikada nije udvarao. Nije ni znala da može postojati muškarac zbog kojega ne bi mogla spavati, koji bi je naveo da zaboravi na razboritost, muškarac kao Raymond. »Ja sam samo još jedna dama, kao i sve ostale«, šapnula je, a srce joj je tuklo ispod njegove ruke. »Možda nisam baš tako krotka kao neke.« »Ti si, ljubavi moja, izvanredna žena.« Spustio je glavu do njezine. Elayne duboko udahne. Njegove su usne dotaknule njezine, tople i meke na oštrom zimskom zraku, mekše nego što je očekivala. Imao je okus medovine, vrlo jak i vlažan - što baš i nije bilo nešto što

6 bi joj se sviđalo. Kad joj je jezikom razdvojio usne, snažno joj je ispuhnuo zrak u usta. Zbunjena i s naglim osjećajem odvratnosti, tako ga je brzo odgurnula da se morao rukom pridržati za zid da ne padne. Upitno je podignuo obrve. Stajao je vrlo uspravno. »Nisam ti po volji, gospo?« »Ah, jesi!« reče ona brzo i potapša ga po rukavu. Već se posramila zato što je bila kukavica. »Jedino... ako nas netko vidi... oh... Raymonde!« Zagrizla je malo usnicu. »Tako me zbunjuješ!« Njegov ukočen izraz lica malo se smekšao, na čemu je Elayne bila zahvalna. Raymond de Clare nije lako podnosio uvrede, čak ni najmanje. Ali nasmiješio se i lagano joj gurnuo unatrag vunenu kapuljaču, pritom je lagano povukavši za uho. »Neću dopustiti da nas itko uhvati.« »Vratimo se u dvor. Tamo možemo zajedno šetati i razgovarati.« »Među gomilom ljudi«, reče on trpko. »A o čemu želiš razgovarati, gospo?« »Naravno, moraš napisati pjesmu o mojoj kosi i očima! Pomoći ću ti.« Glasno se nasmijao. »Doista.« Smiješio se gledajući je, nekim čudnim osmijehom, kao da su mu misli nekamo odlutale, ali nije skidao pogled s njezinih usana. »Misliš li da mi treba pomoć?« »Kad je riječ o tim stvarima, osjećam da bi svaki vitez mogao imati korist od dobrih savjeta jedne dame.« »Sve to tvoje čitanje i pisanje. Možda ćeš sročiti i moju ženidbenu ponudu.« »Svakako, bude li ti trebala moja pomoć«, reče ona prpošno. »Reci mi koju si nevjestu odabrao, a ja ću je proučiti da saznam najuvjerljivije riječi kojima ćeš osvojiti njezinu ruku.« »Ah, reci mi samo kojim ću riječima nagovoriti tebe, mačkice.« »Ja se nikada neću udati!« izjavi Elayne, ali osjeti kako joj se usne uzvijaju uvis da je odaju. Kako bi sakrila veselje, nagnula je glavu tako da joj je kapuljača pala preko obraza, a pritom ga je iskosa pogledala. Nasmijao se i frknuo nosom. »Što onda... hoćeš li se osušiti i postati stara vještica, koja će čitati knjige i miješati kotao s beskorisnim čarolijama?« »Beskorisnim!« poviče ona. »Slušaj me, te čarolije nisu toliko isprazne koliko misliš!« Ozbiljno je kimnuo glavom, ali tako da je jasno mogla vidjeti kako joj se dobrodušno ruga. »Dobro, dakle«, reče ona slegnuvši ramenima. »Možeš mi vjerovati ili ne moraš. Ne vidim zašto bih prestala učiti samo zato što bih se udala.« Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. »Hajde da sada ozbiljno razgovaramo, iako ne vidim zašto ti je teško trezveno razgovarati.« Elayne se uspravi. »Ne šalim se s tim, uvjeravam te, Raymonde! Udana ili ne, nastavit ću s učenjem. Ledi Melanthe isto to čini.« »Ne mislim baš da bi trebala slijediti njezin primjer...« Prekinuo se jer ga je Elayne brzo pogledala, a onda je dodao; »Naravno da se tvojoj kumi treba diviti, neka je Bog čuva, ali ledi Melanthe je grofica od Bowlanda«, reče on. »Njezino ponašanje nije prikladno za supruge običnih vitezova.«

7 »Onda moram paziti da se ne udam za običnog viteza!« reče Elayne. »Možda će neki strani kralj tražiti kraljicu.« »Baš tužno za njega ako naiđe na tebe, draga moja, jer maloprije si izjavila da se nikada nećeš udati.« »Ne...« Napravila je grimasu jer ju je uhvatio u nedosljednosti. »Bit ću opatica.« »Ti? U celibatu?« Skinuo je jednu rukavicu i naslonio se laktom na dovratak dok je mekanom kožom rukavice pratio oblik njezinih usana. »To ne mogu zamisliti. Ne, dokle god živim.« Malo ju je rime izazvao. »Ne možeš?« odgovorila je zadržavši ozbiljan izraz lica. »Radije bih štovala Boga nego bila podložna suprugu.« »Hmm...« Sada joj je prstom prešao preko usana. »Mislim da te ni crkva, a ni neki suprug neće tako brzo vidjeti kako bacaš čini«, reče on. Elayne je duboko disala stvarajući oblačiće zamrznutog daha između njih. »Molim lijepo, kako bi me taj mitski suprug spriječio?« »Draga moja ludice, zar misliš da bih te tukao? Ne, držao bih te na toplome, sretnu i previše zaposlenu drugim stvarima da bi čitala knjige.« Pod njegovim dodirom Elayne osjeti da bi se sva mogla pretvoriti u paru i odlebdjeti. Ali u njezinu uzbuđenju bilo je i tračka užasa. Elayne ga se nije bojala, ah, ne... no ipak je bila izbezumljena. »Svejedno!« usklikne ona kroz nervozan smijeh. »Neću se udavati! Ne želim da mi zapovijeda ijedan smrtnik. Umjesto toga imat ću vizije i zapovijedati papi što mora učiniti.« »Mačkice«, promrmlja on. »Nećeš da ti muž zapovijeda? Kakva je to ludost?« »Još jedna od mojih bezbožnih maštarija.« Isplazila mu je jezik, sagnula se da se odmakne i uhvatila ga za ruku. »Dođi u dvor i pričat ću ti o tome.« Ali nije dopustio da ga povede. »Ne. Tamo je tvoja sestra, a iz očiju joj sukljaju bodeži kad me pogleda.« Privukao ju je k sebi, spustio ruke na njezin struk i polako ih povlačio prema gore. »Imam bolju zamisao, Elayne.« Počeo ju je lagano gurati unatrag i hodati s njom, kako bi je odveo u tamu praznog mlina. Smijala se da prikrije zbunjenost, dopuštajući mu da je korak po korak odvede u napuštenu prostoriju, koja je smrdjela po starim košarama od trske i trulim daskama bačava, što su posvuda ležale razbacane. Osjetila je kako joj podiže suknje. I druga rukavica pala mu je na pod. Pokušala se izmaknuti, ali čvrsto ju je držao između svojih nogu dok ju je gurao u kut. Ponovo je spustio usta na njezina. Golim je rukama istraživao njezinu donju košulju. Ovo je bilo previše opasno. Namjera joj je bila samo natjerati ga da je zavoli i poželi se oženiti njome. Uzviknula je s negodovanjem, ali on kao da je bio gluh. Prsti su mu užurbano raskopčavali njezinu haljinu. Onda joj je haljinu prevukao preko glave izloživši joj noge hladnom zraku. »Raymonde«, zajauče ona kad joj je dotaknuo kožu. Raširio je dlanove ispod njezinih dojki. »Želim te«, reče joj on promuklo na uho. »Vještice mala, izluđuješ me!«

8 »Molim te. Ne ovdje.« Kroz tkaninu svojih podsuknji čvrsto ga je uhvatila za zapešća i odmaknula mu ruke. Ali lako se oslobodio njezina stiska. »Gdje onda? Elayne... ubijaš me! Blagi Bože, tako si topla.« Rukama je slobodno istraživao ispod njezine podsuknje, od bokova pa straga i ponovo gore prema grudima. Čvrsto ih je stisnuo. Zacviljela je, uzbuđena i užasnuta zbog tog drskog dodira. Bio je dvoranin; znao je kako se ponašaju dame visokoga roda, dok je Elayne poznavala samo seoski dvorac Saverake. Još nikada nije imala udvarača, a kamoli takvog svjetski iskusnog viteza kao što je Raymond. Do ovog trenutka bio je nježan i galantan mladić koji joj se divio; samo joj je poljubio ruku, zadirkivao je i nazivao lijepim imenima. Njezina čarolija s pilećim krilcem kao da je u njemu probudila potpuno drugog muškarca. Sada nije bio nježan. Pritisnuo joj je usne svojima, a ujedno i glavu unatrag na zid. Gurnuo je koljeno između njezinih nogu. Opirala se i pokušala se izmaknuti nespretno ga odgurnuvši. Povukao ju je i zgrabio za tanku košulju. Osjetila je kako joj oko vrata puca tanak konac s talismanom i pada dok se pokušavala osloboditi i divlje je spuštala svoje podsuknje. »Raymonde!« viknula je između dva udisaja. On se odmaknuo sav crven u licu. »Znači, ne želiš me«, reče on i sam teško dišući. »Želim!« poviče ona, obgrlivši se rukama. »Ali ne ovako.« »Ispričavam se, gospo.« Stajao je uspravno. »Nisam te imao namjeru uvrijediti.« »Nisam se uvrijedila, ali...« Treptala je u polumraku. Glas joj je zamro. Nije se trebala sastati s njim ovdje. To mu je sugeriralo poziv na nešto što ona nije htjela. »Je li zbog braka?« Jedan štakor potrči u udaljeni kut dok se on saginjao da podigne rukavicu. »Zaista, to mi je bila namjera. Zar sumnjaš u mene?« Sumnjala je, naravno. Došao je u svojoj otmjenoj dvorskoj odjeći, poslom, jer morao je kupiti konje za svojeg gospodara Johna Lancastera, a onda se tjednima zadržavao u zabačenom dvorcu kao što je Savernake, gdje nije bilo nikakve zabave ni veselja. I njegove riječi o braku zvučale su kao šala. Nikada nije ozbiljno govorio o tome, a nije bilo ni otvorenih pregovora između njihovih obitelji, iako se Cara dobro raspitala za Raymondove okolnosti. Njezina sestra nije bila baš impresionirana. On je bio dobro odgojen i imao dobre obiteljske veze iako je bio mlađi sin bez zemlje, ali Elayne je imala bogat miraz i obećanje ledi Melanthe da će joj prilikom udaje darovati imanje. Cara je smatrala da Elayne može i bolje proći. Ali Elayne nije nimalo marila za to. Od prvog trenutka kad joj je nasmiješio, znala je da je on taj. »Ne sumnjam u tebe«, rekla je. »Volim te.« Njegovo smrknuto lice opustilo se. »Mačkice. Dovodiš me do ludila!« Nasmiješio se. »Žao mi ga je. Nisam se trebao ponašati tako grubo. Ne znam zbog čega sam izgubio glavu.« Pokušala je ne gledati u crno pero i malu voštanu figuricu, što su pali na pod i sada nezamijećeni visjeli s rukavice koju je podignuo. »Nije važno«, reče ona vedro, nadajući se će talisman otpasti i on to u polumraku neće vidjeti. »Šokiraš me. Nikada prije nisam... nisam trebala... Cara bi bila bijesna kad bi znala da sam se ovdje sastala stobom.« »Da«, reče on. »To nije bilo pametno od tebe. Neki drugi muškarac ne bi te tako lako pustio.« Klecnula je u naklon. »Viteže, ti si čista ljubaznost zato što si me poštedio!«

9 Malo se namrštio. »Elayne, govorim trezveno. Moraš mi obećati da ćeš biti opreznija.« Elayne porumeni. »Opreznija?« »Da«, reče on. »Ako se budemo vjenčali, moraš se odreći svojeg djetinjastog ponašanja. To je možda šarmantno kod djevojke, to da trči po prirodi, zabavlja se luckastim čarolijama i nestašlucima kao što ti činiš, ali ja to neću tolerirati kod svoje supruge.« Spustila je glavu i pomislila na mrtve piliće. Zaista, oduvijek je bila previše impulzivna. Cara i sir Guy često su se žalili. Ellie, zašto ne možeš načas zastati i razmisliti? Zašto ne možeš šutjeti, mlada damo? Ne priliči ženi da govori takve stvari. Molim te da se obuzdaš, Ellie. Nemoj se toliko smijati ni postavljati toliko mnogopitanja. »Popravit ću se«, reče ona bespomoćno se zagledavši u talisman koji mu je još visio s ruke. Sada će svaki čas spustiti pogled i primijetiti ga. »Pokušat ću.« »Želim da mi se zakuneš«, reče on, »da se više nećeš poigravati tim malim čarolijama i magijom. Znam da ne misliš ništa zlo, ali to je grijeh.« Kimnula je glavom. Namjeravao se vjenčati njome. Čarolija je djelovala. Kakvu je drugu čaroliju još trebala? »Obećaj«, reče on čvrsto. »Želim da to izgovoriš naglas, da se zakuneš u prisutnosti svemogućega Boga, da se nećeš koristiti čarolijama ni stvarati magiju.« »Ali Raymonde...« Namrštio se. »Takvu tešku zakletvu morala bih dati u crkvi, pred svećenikom, zar ne? Učinit ću to na ispovijedi na Svijećnicu. I tražiti od svećenika da mi da pokoru, nešto ozbiljno i bolno tako da mi pomogne da bolje zapamtim«, reče ona. »Pa...« Usta su mu se iskrivila. Zatresao je glavom. »Sveta Marijo, ne želim biti uzrok tvojeg bola! Samo se u mislima zakuni u crkvi, kad bude podignuta hostija, da to više nećeš činiti.« Kimnula je i spustila pogled. »Dobro.« Ispružio je ruku i podignuo joj lice, a prsti su mu bili točno ispod njezine brade. »Nemoj izgledati tako jadno, mačkice. Zaista te volim.« Pogledala ga je i navlažila usne. Volio ju je. Ne skidajući pogled s njega, uhvatila ga je za ruku i uzela mu rukavice, a s njima i talisman. »Mogu li ih sačuvati za uspomenu?« »Drage ti ih volje dajem«, reče on. »Sutra jašem u Windsor i tražit ću dopuštenje svojega gospodara grofa Lancastera i ledi Melanthe.« ELAYNE JE IMALA ANĐELA čuvara koji je pazio na nju. Tako je Cara uvijek govorila, obično s gađenjem kad bi Elayne neokrznuta izašla iz neke nedopuštene pustolovine. Ali to je bila istina. Iako to nikada ne bi rekla Cari, Elayne ga je povremeno viđala - u snovima ili napola budna. Teško da bi ga mogla opisati ili ga se jasno prisjetiti. Bila je to tek vizija, ne baš prijateljska nego puna tame i moći. Nije govorila o tome jer netko tko nije poznavao njezina anđela, mogao bi pogrešno shvatiti i pomisliti da je to prikaza koju je poslao vrag. Ali on nije dolazio od vraga, to je znala, ništa više nego što su to bile njezine čarolije i čarobni napitci. Bio je jednostavno... njezin anđeo. Ako je bio više taman nego svijetao, možda je razlog tome bio što je na udaljenosti držao mnoge zle stvari.

. 10 Bila je sigurna da je i večeras bila pod njegovom zaštitom. Nitko nije vidio dok ju je Raymond ljubio - Elayneina krv brže bi potekla sjetivši se tog poljupca, zato što su mogli biti uhvaćeni zajedno, ali upravo je zbog izbjegavanja opasnosti sve izgledalo čudesnije. Drhtaj joj prođe tijelom. Osvrnula se po praznoj odaji kao da će starija sestra iskočiti ispod stolice ili iza zavjesa. Odložila je knjigu na krilo i opet provjerila jesu li joj gumbi na haljini svi zakopčani. Izvanredna žena, tako ju je nazvao. Blistavi dijamant. A onda ju jepoljubio. Elayne nikada nije ni sanjala o nečemu sličnom. Krajnje neodlučno pridružila se Cari i sir Guyu u velikoj dvorani one prve noći Raymondova dolaska, očekujući još jedan dug i dosadan obrok s nekim uvaženim gostom - možda nekim crkvenim starješinom ili bratom laikom iz obližnje opatije; bila bi to samo još jedna prilika za Caru da ukori Elayne zbog nedoličnog ponašanja. Što je bila starija, barem se tako činilo, to se Elayne više osjećala strankinjom među ljudima koje je voljela otkad zna za sebe. Voljela je šumu Savernake: drevne stare hrastove i golema stabla bukava, divlja snovita mjesta, nečujna pojavljivanja srna i fazana. Voljela je jahati dobre konje koje je sir Guy uzgajao za groficu Melanthe, na njezinim pašnjacima na rubu kraljeve šume. Voljela je svoje nećakinje i nećake i čopore pasa i djece koji su tumarali s njom po prirodi, unatoč svim sestrinim i svećenikovim oštrim riječima o čednosti i kreposnom ponašanju. Voljela je čak i Caru, iako su se često prepirale. I to jedino zato što se sređen i uredan svakodnevni život u dvorcu, što je bio Carin najveći ponos i utjeha, Elayne činio nepodnošljivo uskogrudnim, podjednako predvidljiv kao i stoka što je preživala na ispaši. Ali Raymond de Clare sve je to promijenio. Nije bio samo kraljevski šumar koji je ubirao porez za ispašu svinja u šumi, jer su se u Savernakeu obilno hranile žirovima. Bio je jedan od ljudi grofa Lancastera - vitez na dvoru samog velikog vojvode, elegantan i pametan, koji je uživao u Elayneinim slobodnim navikama i ponašanju. Široko joj se smiješio, namigivao kad bi se Cara bunila zbog njezina nesputana smijeha - i Elayne je sva lebdjela od sreće. Planirao je s njom zabavu i veselje i branio je od sestrinih prijekora. Kad je bila s njim, činilo joj se da je u nekom divljem zanosu, ali kad je bio daleko, osjećala je kako joj se srce nadima od prave ljubavi i žara za njegovom nježnošću, njegovom duhovitošću, njegovim dugim brzim koracima. Cara je govorila da se on samo poigrava s Elayne; da joj je bolje biti na oprezu s muškarcem koji ima iskustva s Lancasterova i kraljeva dvora. Čak je i sir Guy upozorio Elayne na Raymonda. Čovjek može hvaliti nepripitomljenu ždrebicu, rekao je sir Guy, ali kad pri kupnji mora platiti, izabrat će dobru i pitomu kobilu. Elayne je tiho otpuhnula prisjećajući se tog savjeta. Odložila je u stranu knjigu i pero, skupila suknje da ne dodirne ognjište i na plamenu zapalila voštanicu. Vidjet će što će reći za Raymonda kad se od gospodara vrati s blagoslovom za njihov brak! Ponovo je sjela pred komodu u kojoj je čuvala svoje knjige i prinijela usnama Raymondove rukavice. Duboko je uvukla zrak udišući njegov miris, a onda ih je spustila na krilo. U njima je još bio omotan talisman. Zagrijala je prste između koljena na nekoliko minuta, a onda izvukla pisaći podložak. Elayne je već davno prestala naglas govoriti o svojim najdubljim pitanjima, mislima i snovima. Držala ih je za sebe kao i tajnu o svojem tamnom anđelu. No imala je mjesto u kojemu je čuvala tu svoju nijemu stranu - bio je to dar

. 11 jedine osobe koja ju je izgleda razumjela. Njezine prekrasne zagonetne kume, grofice Melanthe. Elayne je svoju kumu i gospodaricu vidjela tek nekoliko puta u životu, a ipak su joj ti susreti ostali u sjećanju kao snovi na javi. Grofica Melanthe - crnokosa kao i Elayne, kraljevska držanja poput tigrice i podjednako opasna. Čak i sama pomisao na nju natjerala je Elayne da podigne glavu i zagleda se kao da gleda u tamnu šumu. Nitko se nije mogao usporediti s groficom Melanthe, nju se nije moglo uobičajeno opisati riječima. Cara se bojala grofice, iako nikada nije htjela reći zašto. Sir Guy je osjećao strahopoštovanje. Oboje su bili vrlo pažljivi u svakom iskazivanju pažnje svojoj feudalnoj gospodarici. Ali ipak, nikada je ne bi spomenuli bez blagoslova, bez zahvalnosti, čak i nečeg poput ljubavi pomiješane s užasom. Kao da je grofica Melanthe mitska boginja, a ne smrtnica. Kad se grofica Melanthe složi s tim da Raymond slobodno zaprosi Elayne, oni više neće imati što reći. Elayne zamišljeno promiješa tintu u tintarnici. Namjeravala je svaki dan napisati jedan stih o onom trenutku kad joj je Raymond rekao da je voli. Cara je uvijek podcjenjivala njezine pokušaje u poeziji i smatrala to besposlenom zabavom, sugerirajući da bi Elayne radije trebala usavršiti svoje vještine s iglom i koncem. Elayne posramljeno pogleda košaru s rubljem koje je trebalo pokrpati. To je doista bila istina. U usporedbi s Carinim profinjenim vezom, Elayneini porubi i čipke uvijek su izgledali kao da je pliskavica pokušala repom držati iglu. Ali sama grofica Melanthe pobrinula se da Elayne nauči pisati, kako talijanski, tako i francuski. Inzistirala je da Elayne mora biti u stanju razumjeti svaki dokument koji joj kuma pošalje. Brojni manuskripti, zanimljivi i dosadni, redovito su stizali u Savernake, lijepi prijepisi pisama osoba na raznim položajima, od nadbiskupa do putujućih krojača. Elayne bi te pakete zgrabila iz ruku glasnika i brzo razvezala uzicu prije nego što su mu stigli odvesti konja u staju. Odnijela bi ih u svoj kut u dnevnu prostoriju. Nije bilo važno što joj je kuma poslala na čitanje. Čak ju je i najdosadniji latinski tekst mogao ponukati da razmišlja o stvarima o kojima prije nikada nije. Je li zakletva bila prava ako je dobivena mučenjem vrućim željezom? Pratila je sudsko razmišljanje o toj temi s velikim zanimanjem i laknulo joj je kad je na rubu dokumenta pročitala da se supruga iz ic priče nije morala podvrgnuti toj muci koju je suprug zahtijevao kako bi provjerio govori li istinu. Ali još su bolje bile neuvjerljive knjige kao što je Opis svijeta. ( hira je tvrdila da je za tu čula još davno u Italiji, gdje su je zvali Il Milione, Milijun laži, jer svi su znali da se radi o bajci, koju je sastavio neki venecijanski pustolov. Ali Elayne je gladno gutala svaku riječ gospara Pola, koji je opisivao svoja putovanja u daleku Kinu i pitala se postoje li zaista ptice velike poput slona i novac od papira, kiko Cara ne bi uvijek odobravala izbor štiva, nikada nije spriječila I Javnu da ih čita. To što je grofica Melanthe s povjerenjem davala Elayne svoje vrijedne spise, knjige i pisma već je bio posebno velikikompliment. Također je svake godine Elayne slala darove, a dar za njezin dvanaesti rođendan bio je dnevnik, s praznim stranicama uvezanim u prekrasnu plavo obojenu teleću kožu, a mogla se zaključati lijepo izrađenim lokotom sa zlatnim ključićem. Uz knjigu nisu došle nikakve upute, ali Elayne je sama naučila kako u nju pisati, kako pažljivo prepisivati najzanimljivije dokumente prije nego što ih je morala vratiti. Nije prošlo dugo, a već je sama sastavljala tekstove, koliko god bezvrijedni bili. Molitve i teže misli bilježila je na latinskom, dok je u

. 12 kraćim pjesmama i baladama eksperimentirala sa slatkim rasplesanim francuskim jezikom. No kako je bivala starija, najveće je zadovoljstvo nalazila u zapisivanju svega što joj se svidjelo, na jeziku koji nitko drugi nije znao. Prošle godine ledi Melanthe poslala joj je jednu mudru ženu, Libušu iz Bohemije, koja je Elaynu trebala poučiti znanju o ljekovitim biljkama, zajedno s onoliko vještina u liječenju koliko je svaka plemkinja trebala znati. Tako je barem pisalo u pismu. Ali često se događalo da je u darovima ledi Melanthe bilo više nego što se na prvi pogled vidjelo, jer Elayne je od Libuše naučila mnogo više od toga kako spravljati jednostavne masti za obloge i lijekove. Upravo je ženin neobičan jezik, toliko drugačiji od francuskog, latinskog, toskanskog ili engleskog, Elayne koristila da bi u dnevnik zapisivala svoja neuobičajena razmišljanja i maštanja. Cari se ta mudra žena nije svidjela na prvi pogled. Zaboravljala je zapovjediti da donesu drva za vatru u sobi gospe Libuše, prigovarala je da Elayne poučava beskorisnim, barbarskim riječima i uzrujavala se zato što je smatrala nepristojnim što je ta žena uvijek bila bosa, po snijegu i suncu, pa su joj stopala bila gruba, iako si je mogla kupiti cipele plaćom koju je dobivala od ledi Melanthe. Ali gospa Libuša samo je rekla da je cipele žuljaju i da njezina stopala žele osjetiti tlo po kojem hoda. Cara nije mogla ništa drugo nego zatomiti svoje pritužbe i zadovoljiti se malim podvalama. Grofica Melanthe je poslala Libušu i Libuša je ostala. Elayne uzdahne i pisaćim perom dodirne donju usnicu. Nije se usudila pisati ljubavnu pjesmu nijednim drugim jezikom, ali znanje Libušinog češkog nije joj bilo dovoljno dobro da prenese svoje uzburkane osjećaje. Eiayne bi rado sada razgovarala s Libušom kao što su često činile dok su šetale livadama. Gospa Libuša znala je unijeti razboritost u njezinu zbunjenost. Ali mudra je žena napustila Savernake vlastitom odlukom kad je Elayne navršila šesnaest godina. Iza nje ostao je trajan osjećaj usamljenosti koji je nestao tek onoga dana kad je Raymond sjeo za stol u velikoj dvoraniSavernakea. Još jedanput je duboko udahnula miris njegovih rukavica i sagnula se nad svojim ugodnim poslom, razmišljajući kako započeti stih o ljubavi i radosti, a zatim je sporo i pomno iscrtavala svako slovo. Nije htjela pogriješiti ni uništiti nijednu od dragocjenih stranica pergamenta. »Elayne!« Carin glas prekinuo ju je svojom oštrinom koja nije slutila na dobro. Elayne zaklopi knjigu ni ne osušivši tintu. Skočila je na noge i gurnula talisman i Raymondove rukavice u komodu dok se njezina sestra još uspinjala stubama prema sobi na katu. Elayne spusti poklopac i sjedne na njega. »Elayne!« Carino pozamašno tijelo pojavi se ispod izrezbarenog drvenog trijema na stupovima, kojim je bio ukrašen ulaz. Pratio ju je neki muškarac, donijevši miris stoke i znoja u odjeći od grubog sukna. Elayne prepozna supruga jedne seljakinje, koja je imala velik kokošinjac, isti onaj iz kojega je poteklo pero crne kokoši u zamjenu za grudicu đumbira u prahu ukradena iz Carine smočnice, Elayne ustane i pogne glavu duboko se poklonivši Cari. »Lijep pozdrav, sestro!« reče ona srdačno. Cara samo otpuhne na to. »Ne glumi mi nedužnost, Elayne«, reče ona svojim engleskim u kojem se čuo naglasak, još uvijek jak i nakon mnogo godina provedenih izvan Italije. »Što si učinila s Willemovom peradi?«

. 13 »Nije to bila obična kokoš, gospo«, reče Wiliem ljutito. Bijesno je gledao Elayne i čvrsto stiskao kapu prljavim prstima. »Bio je to pijetao za borbe, kojeg sam uzgajao za poklade! A i pilići moje žene, svi su do jednoga uginuli!« »Ah, čula sam za to, ali nadala sam se da nije istina!« usklikne Elayne ostavši hladnokrvna. »Sir Guy je rekao da je cijeli grad time pogođen.« »Da, nije ostala nijedna kokoš«, reče on. »Od sinoć do jutros sve su pomrle i našli smo ih kako leže po dvorištima i ulicama. « »Strašne vijesti«, reče Elayne. Očajnički je željela sjesti, ali ostala je stajati. Znala je što će oni sljedeće reći. »Da, itekako strašne. To je djelo sotone«, reče on oštro, zureći u nju. Elayne se prekriži. Složila je najzabrinutiji izraz lica. »Je li to svećenik rekao?« On odmah pogleda u stranu i prekriži se nakon što je izdržala njegov pogled. Iskosa je pogledao Caru. »Bože, smiluj nam se, ali možda vaša sestra ima urokljivo oko, gospo«, promrmljao je. Cara je izgledala smeteno. »Kako možete reći nešto tako zlobno!« obrecnula se. Sav bijes sada je prebacila na seljaka. »Upozoravam vas da u svojem domu ne dopuštam takve riječi!« »Zbog boje«, reče on. »To nije prirodna plava.« »Pokazujete neznanje«, reče Cara. »Gospa Elayne ima u sebi plave krvi. U našem narodu takva je ljubičasta nijansa znak visokoga roda.« »Da«, reče Willem zloslutno. »Stranci.« Cara napući usta. Njezine oči i put također su odavale da je rođena daleko odatle. Carina je koža bila maslinaste boje, a oči tamno smeđe. Doista je više voljela s Elayne razgovarati na elegantnom tečnom talijanskom jeziku. Ali uvijek joj je teško padala svaka aluzija na to da nije prava Engleskinja, kao što je Englez bio muškarac za kojega se udala. »Pili, oduzimate mi previše vremena. Otiđite sa svojim prigovorima sir Guyu«, reče ona oholo. »To ću i učiniti, gospo«, reče Willem. »Želim da mi da deset kruna kako bih nadoknadio borbenog pijetla i još dvadeset šilinga zbog gubitka kokoši.« »Deset kruna!« poviče Cara. »Nikada u svojem jadnom životu niste vidjeli deset kruna. Zašto bi sir Guy trebao platiti vašeg pijetla koji se razbolio?« Willem napola zatvori oči. »On je vaš suprug i gospodar vašoj sestri. Nije li tako? Moja žena kaže da je djevojka bila tamo, davala joj lijepe darove samo da je pusti među kokoši, a onda su idućeg dana sve uginule... to je vještičje djelo, uvjeren sam u to. Ovdje ste imali onu stranu vješticu, koja je ovu djevojku poučila heretičkim vještinama i pogledajte sada! Moj pijetao, koji se trebao boriti na pokladama, sada je beživotan, leži kao kamen!« »Gospa Libuša nije znala nikakve heretičke vještine«, reče Elayne čvrsto. »Poslala ju je sama grofica Melanthe, blagoslovljena bila, da me pouči o ljekovitom bilju i liječenju.« »Da, ali pitam se što vas je još naučila. Da se šuljate po okolici i sastajete s muškarcima kod mlina, do dana današnjeg!«

. 14 Kad ju je Cara naglo pogledala, Elayne izgubi hrabrost. Izbjegavala je sestrin pogled. »Nisam učinila ništa čime bih naštetila vašoj peradi, Wille«, rekla je. »Libuša me naučila liječiti bolesne životinje, a ne da im nanosim zlo!« »Sastajati se s muškarcima kod mlina?« upita Cara oštro na talijanskom. »Sastajati se s muškarcima kod mlina?« »Samo sam prošla pokraj sir Raymonda dok je odlazio iz grada«, odgovori Elayne brzo na materinskom jeziku. »Kratko sam razgovarala s njim i zaželjela mu sretan put.« »Elena, prava si glupača«, prosikće Cara. »Dobri Bože, završit ćeš na ulici kao kurva zbog svoje nemarnosti!« Elayne sagne glavu. Nije se imala čime braniti. »Strankinje«, progunđa Willem, gledajući ih isturene brade. Cara se okrene prema njemu. »To kod mlina nikako nije bila Elayne«, oštro reče ona. »Cijeli je dan obavljala poslove koje sam joj dala ovdje u dvorcu. A vi... ne sviđate mi se sa svojim urokljivim okom i nepristojnim tvrdnjama kojima mi blatite sestru. Sada pođite.« »Želim vidjeti sir Guya«, reče Willem. »Odmah krenite!« odlučno reče Cara. »Ili će vas stražar izbaciti s glavne kapije.« »Strankinje!« zareži Willem i okrene se čak se i ne poklonivši gospodaricama dvorca. »Heretkinje! Svećenik će čuti o ovome.«

. 15 Drugo poglavlje ELAYNE JE SJEDILA NA klupi u dnevnoj sobi ledi Melanthe. Ruke je sklopila na krilu tako čvrsto da su joj prsti pobijeljeli. Oštro i jasno sunčevo svjetlo padalo je kroz visoke prozore i iskrilo se na rubinu jednog od njezinih prstena bojeći joj nježnu kožu ružičastim zrakama. Negdje u pozadini, kao kroz san, čula je glas stare gospe Beatrice, koja se nečemu oštro protivila i riječi su joj odjekivale kroz kamene zidove. Jedina jasna stvar u Elayneinu umu bila je izjava kojom je Raymond u svojem pismu s prezirom odbacuje. Iako su prošli tjedni, pamtila je svaku užarenu riječ koju je Cara pročitala iznad veza u krilu, u Savernalceu. Elayne bi ih se sjetila pri buđenju, bilo je to posljednje na što je mislila prije nego što bi zaspala. Nije bilo važno ni što je sir Guy poslao vijest da je crkveni sud u Salisburyju odbacio optužbu zbog hereze kao nerazumnu. Nije bilo važno što su mrtvu perad nadomjestili novom, a seljanima je nadoknađena šteta i više nego što su mogli sanjati. Prije sedam dana, čitala je Cara, rastvarajući presavijeno pismo sir Guya i značajno pogledavajući Elayne, zatraženo je službeno dopuštenje za brak Raymonda de Clarea s Katharinom Rienne, udovicom nekog češkog viteza. »Gospo.« Elayne se tržne jer ju je prenuo dubok muški glas. Podignula je pogled i ugledala komornika odjevena u crveno-bijelu livreju. Poklonio se. »Njezina Milost će vas primiti u svojoj spavaćoj sobi.« Kroz visoki prozor nebo se caklilo ledenim kristalima, vjetar |f otpuhivao snijeg s krovova dvorca Windsor, a donio je i korizmenu mećavu. Elayne shvati da je grofica Beatrice Ludford zajedno sa svojim dugodlakim španijelom otpravljena iz sobe ledi Melanthe. Unatoč povišenom glasu, grofica Beatrice nije izgledala nezadovoljna rezultatom razgovora s ledi Melanthe. Elayne klecne u naklon dok je cijenjena dama šepala pokraj nje, otmjena u svojem uštirkanom velu i haljini od debelog brokata. Zauzvrat je samo dobila njezin preziran naklon glave i rezanjepsa. Elayne je ostala pognute glave. Zacijelo su svi znali da ju je kuma pozvala na razgovor i da je u velikoj nemilosti. Bila je velika čast biti primljena u privatnoj sobi Njezine Milosti, čak je i grofica Beatrice primljena samo u sobi za audijenciju, ali nema sumnje da je razlog

. 16 tome bio taj što je ledi Melanthe željela sa svojim skandaloznim kumčetom razgovarati u najstrožoj privatnosti o peradi i muškarcima. Elayne je slijedila batlera kroz sobu za audijenciju, pokraj svilenih ukrasa na zidovima i srebrnih svijećnjaka visokih kao i ona sama, pokraj naslonjača s baldahinom. U spavaćoj sobi ledi Melanthe upravo je skidala svoj kaput obrubljen hermelinom, a sluškinja joj je uzimala s glave visoki šešir u obliku šiljatog stošca ukrašen smaragdima i srebrom. Okrenula se, a kosa joj se u crnom slapu raspustila preko golog ramena. Postojanim pogledom kao u mačke, a oči su joj bile neobično tamno ljubičaste, promatrala je Elayne dok se spuštala u naklon. »Neka vas Bog čuva i brani, voljena kumo«, reče Elayne i dalje spuštena lica, pridržavajući suknje široko raširene iznad prostirke od rogoza na podu. Ostala je spuštena u naklonu i zagledala se u indigo plavi križ utkan u jedan turskisag. Na tren je zavladala tišina. »Bojim se da te nisam zatekla u dobru, Ellie«, reče ledi Melanthe tiho. Elayne jako zagrize usnu jer su je suze neočekivano počele gušiti. Nije podignula pogled, samo je odmahnula glavom. Dotad je zadržala ponosan izraz pod Carinim ispitivačkim pogledom, pred slugama, svećenikom i cijelim selom. Nije dopustila da joj se išta pokaže na licu. »Ruke ti drhte. Sveta Marijo, uzmi tu stolicu i sjedni uz vatru. Donesi dva para papuča, one zimske obložene krznom. Ja ću se zaogrnuti zelenim ogrtačem. Naručit ću i da nam donesu malvaziju, dobro zaslađenu i ugrijanu. Sjedni, Elena.« Kad se kuma okrenula, Elayne se spustila na stolicu. Osjećala je da joj suze bježe, kotrljaju se niz obraze dok se ona praznog pogleda zagledala u vatru. Ledi Melanthe skine zlatni pojas i čvršće povuče oko ramena zeleni ogrtač. Kad je sluškinja izašla, sjela je i žaračem gurnula užareni ugljen dublje na vatru. »Kad se pribereš, reci mi zašto se ne osjećaš dobro«, reče ona i spusti laneni ručnik Elayne u krilo. Sada kad su suze krenule, Elayne kao da ih više nije mogla zaustaviti. Uzela je ručnik i prekrila njime lice. Vani je vjetar zavijao i zaleđenim snijegom zasipao raznobojno staklo iza nje. »Ruke su ti tako mršave«, reče ledi Melanthe. »Korizma je. Nijedno jelo nije ukusno, gospo.« »Jesi li bolesna?« »Nisam. Barem...« Podignula je lice i prinijela ruku grlu. »Ne.« Okrenula se prema vatri i sakrila novu navalu suza. Osjećala je da je ledi Melanthe promatra. Elayne nije namjeravala govoriti o tome ni priznati koliko je očajna. Ali nije mogla smisliti nikakvu izliku za apsurdno ponašanje pred svojom elegantnom kumom. Zagrizla je drhtavu usnicu i tako ostala. »Da nisi možda zaljubljena?« upita ledi Melanthe nježno. »Nisam!« Elayne čvrsto sklopi ruke. Suze su je opet svladale i pokrila je lice dlanovima. »Više nisam. Više nisam.«

. 17 Nagnula se nad svoje krilo i počela se ljuljati gornjim dijelom tijela. Ledi Melanthe ništa nije rekla. Elayne osjeti kako naviru jecaji koje je tjednima potiskivala u grudima; pritisnula je lice u laneni rubac i plakala dok nije ostala bez daha. »Vraća se moja sluškinja«, upozori je tiho ledi Melanthe. Elayne duboko udahne i uspravi se. Spuštene glave okrenula se prema vatri dok je sluškinja stavljala na stol dvije srebrne kupe i vino, postavivši ih između Elayne i ledi Melanthe. Također im je pred noge spustila krznene papuče i zatim se povukla. »Izvoli.« Ledi Melanthe pruži Elayne vino. »Ispij sve odmah da se osnažiš.« Elayne nagne čašu i otpije velik gutljaj slatkog toplog vina. Držala je čašu objema rukama grijući promrzle prste na izrezbarenim zmajevima i vitezovima. »Za sve sam ja kriva!« naglo je progovorila. »Sve sam upropastila. Nazivao me blistavim dijamantom i izvanrednom ženom. A onda je rekao da sam arogantna i odvratna. I jesam.Jesam!« »Zaista jesi!« Ledi Melanthe je pijuckala malvaziju i gledala Elayne preko ruba čaše. »Ali molim te, tko je taj savršeni uzor lijepog ponašanja?« Elayne udahne i popije još malo vina. »Oprostite, gospo, kumo. Mislila sam da će on... Nije zatražio da ga primite na razgovor?« Grofica podigne obrve. »Ne... nitko osim tvoje sestre Care i sir Guya, koji su me zamolili da razgovaram s tobom zbog svega što se nedavno dogodilo.« Elayne pocrveni. Mogla je zamisliti što je Cara rekla za nju, a što je rezultiralo time da je ledi Melanthe pozove u svoj dvorac Merlesden u Windsoru. »Žao mi je, gospo! Vrlo mi je žao što sam vam izvor poniženja!« »Nisam baš tako uvredljiva, uvjeravam te. Prilično sam uživala u Carinoj priči o uginuloj peradi. A biskup Salisburyja je razuman čovjek. Uz mali znak pažnje nije trebalo mnogo da ga uvjerim u apsurdnost optužbe za herezu, i to zbog nekoliko pilića.« Elayne, jecajući, uzdahne. Nastojala je da joj glas zvuči čvrsto. »Grant mercy, gospo, na vašem trudu i zalaganju za mene.« »Ali vratimo se na taj savršeni uzor lijepog ponašanja«, reče ledi Melanthe. »Zar me je trebao potražiti i zamoliti da ga primim u audijenciju? Mogu pogoditi s kojim ciljem ako te je nazivao blistavim dijamantom i izvanrednom ženom.« »Otada mu se srce promijenilo«, reče Elayne gorko. »Rekao je da sam grešna, da lažem i da više ništa ne očekujem niti da polažem ikakvo pravo na njega.« Popila je velik gutljaj malvazije. Zatim joj se grlo stegnulo od naglog osjećaja žaljenja. »Ali to jest bila moja krivnja! Napravila sam ljubavni talisman da ga vežem uza se.« Ledi Melanthe odmahne glavom. »Kako izopačeno od tebe«, reče ona vedrim tonom. »Pretpostavljam da je to i bio razlog za tu neugodnu priču s pilićima.« Elayne ponovo osjeti kako joj se oči pune suzama. »Pokušala sam mu reći koliko mi je žao! Poslala sam mu pismo isprike. Poslala sam ih tri! Nisam mogla jesti, poslije svakog pisma bilo mi je zlo od straha što će on pomisliti kad ih pročita.« Njezina kuma samo je gladila svoje prste pune prstenja. »A što je on odgovorio?« Elayne se zagledala u kupu tamnog vina. »Ništa«, promrmljala je. »Nije odgovorio. Prošle nedjelje u crkvi službeno je najavljeno njegovo vjenčanje.«

. 18 Pognula je glavu očekujući kumin prijekor, prestrašena što mora priznati da si je sama kriva za to poniženje. »Ah... tko je taj ljubavnik?« »Nije on neki veliki plemić, gospo, samo vitez.« Oklijevala je ponovo se posramivši zato što je izabrala tako kolebljivog muškarca. »Nije do mene da kažem išta više od toga.« Ledi Melanthe se nasloni i odloži kupu na širok naslon za ruke. Čak i raspuštene kose i s običnim ogrtačem oko ramena, činilo se da blista opasnom gracioznošću. »Da, slažem se.« Nasmiješila se. »Možda se ne oduprem iskušenju.« Elayne podigne pogled. »Gospo?« Njezina kuma brzo odmahne prstima. »Palo mi je na pamet da ga dam uhititi zbog neke sitne krađe i da ga stavimo na muke kipućom vodom«, promrmlja kuma. »Ne bih imala ništa protiv da bude skuhan«, reče Elayne mračno. Ali ledi Melanthe samo reče: »Nemoj mi reći njegovo ime, Elena. Meni se ne može vjerovati.« Elayne udahne ne skidajući pogled s mjesečastog odraza na površini vina u svojoj čaši. Bila je to istina - o tome nije prije razmišljala, ali jedna riječ ledi Melanthe bila bi dovoljna da zauvijek upropasti Raymonda. Elayne je imala osvetu nadohvat ruke, kao tigrica na tankoj uzici. Na tren si je dopustila da to zamisli. Naposljetku, rekao je da mu je odvratna i da je arogantna. Zamišljala je kako će on i žena mu biti bačeni u siromaštvo, kako će ponosni Raymond postati obični glasnik neke zlovoljne plemkinje - možda ledi Beatrice - i povlačiti se po kuhinjama čeznući za danima kad mu je Elayne bila blistavi dijamant podno nogu. Dok će ona sama, priznata kao izvanredna žena od strane mnogo plemenitijih muškaraca nego što je Raymond de Clare, jedva moći izabrati među bračnim ponudama vojvoda i prinčeva iz dalekih krajeva kao što su Francuska i Italija. »Mogli bismo ti naći nekog princa«, reče ledi Melanthe polako, ali tako je iznenadila Elayne da je gotovo prolila vino. Kuma ju je vedro pogledala kao da je znala da je pročitala Elayneine misli. Iako se počela lagano i prigušeno smijati zbog te apsurdnosti, suze su ponovno potekle. Elayne opet sakrije lice i odmahne glavom. »Ne želim se udati za princa.« Drhtavo je udahnula. »Želim da me on opet voli.« »Hmm!« reče ledi Melanthe. »Mislim da je došlo vrijeme da se makneš dalje od Savernakea, Elena. Iskustvo s nekog velikog dvora dobro će ti doći.« Kroz prozor, iznad vrhova krošnji vidjele su se stjegovima ukrašene zidine Windsora, ali ona je napravila pokret kao da dvorac odbacuje kao kakvu kolibicu. »Pratit ćeš groficu Ludlord, koja me upravo zamolila da joj napišem pismo preporuke jer odlazi na hodočašće u Rim. Putovat će preko Bruxellesa i Praga. Možda ne budeš htjela poći u Rim; koji nije ništa drugo nego gomila ruševina i smeća, ali možeš pričekati ledi Beatrice u Pragu, na kraljevu dvoru, a onda se vratiti za šest ili osam mjeseci s mnogo više otmjenosti nego što je imaš sada. Nema boljeg mjesta na kojem ćeš upotpuniti svoje obrazovanje i prosvijetliti se u svakom smislu. Grad je prekrasan. Je li tvoj latinskidobar?« Elayne zatrepće od iznenađenja. Potvrdno kimne glavom.

. 19 »Malo ćemo vježbati, nas dvije. Grofica neće krenuti prije početka ljeta, imamo cijelo proljeće da te pripremimo. Pobrinut ću se da budeš predstavljena kraljici Ani. Upravo se vratila iz Praga i za svoje godine pokazuje zadivljujući stil i razumijevanje.« Ledi Melanthe napravi malu grimasu. »London joj zacijelo izgleda jeftino i neukusno, ali čini se da je prilično zadovoljna s kraljem, čuvao ga Bog, a on je pak očaran njome.« Zastala je i lupkala dugim prstima jednima o druge. »Sutra ćemo pregledati moju odjeću i naći ti nešto prikladno za dvor.« Elayne je sva osupnuta šuteći sjedila. Mogla je samo gledati ledi Melanthe dok joj je ona ležerno planirala budućnost i odlazak. Jedva da je čula dizanje zasuna na vratima, a kada su se otvorila i kada je ušao visok vitez, jednostavno odjeven u crno, noseći u rukama crnokosog dječaka, ona brzo ustane i duboko mu se pokloni. »Gospodaru, primite moj pozdrav!« »Nemojte ustajati, gospo«, reče grof Ruadrik i pruži veliku, od oružja očvrslu ruku Elayne dok je istodobno lagano spuštao nemirnog četverogodišnjaka u krilo ledi Melanthe. Govorio je sjevernjačkim naglaskom i široko se smiješio. »Uzmi ovog vilenjaka, suprugo, prije nego što me ubije!« Dječak je odmah kliznuo iz krila ledi Melanthe, pritrčao ocu i čvrsto mu se priljubio uz nogu. Zagledao se u Elayne. Ona je raširila suknje i poklonila se prema dječaku. »Cijenjeni grofe Richarde, pozdravljam vas. Budite blagoslovljeni.« Dječak kimne prihvaćajući pozdrav, a onda sakrije lice iza crnih hlača grofa Ruadrika. »To je tvoja rođakinja ledi Elena, iz našeg dvora u Savernakeu«, reče grof Ruadrik djetetu. »Bilo bi lijepo od tebe da je srdačno pozdraviš.« Dječak opet pogleda Elayne. Činilo se da mu srdačan pozdrav ne dolazi sam od sebe, ali spuštenih očiju je rekao: »Slični ste mojoj mami.« »A vi ste vrlo slični svojem tad«, reče Elayne. Dječak se sramežljivo osmjehne. Zgrabio je očevu mišićavu nogu. »Imate oči poput cvijeća, kao mama.« »Zahvaljujem na tome, ljubazni gospodine. Izgledate snažno, kao i grof Ruadrik.« »Velika hvala, gospo«, reče on ozbiljno. Činilo se da je time taj razgovor za njega bio završen, jer se okrenuo, lagano poljubio majku i potrčao iz odaje istim putem kojim su on i otac došli. Ledi Melanthe brzo napravi pokret kao da će ustati, ali grof Ruadrik odmahne glavom. »Jane se skriva iza vrata. To je bila pogodba. Doći će ovamo i upoznati rođakinju Elayne, ako mu obećam da će sve vrijeme vrata ostati otvorena tako da može pobjeći.« Elayne se posrami shvativši da se još nije raspitala za kćer i sina ledi Melanthe, jer je toliko bila zaokupljena svojim jadom. Znajući da joj je lice podbuhlo od suza, stajala je pognute glave dok se raspitivala za mladu ledi Celestine. »Uči plesati«, reče ledi Melanthe. »Sumnjam da ćemo je nas dvoje vidjeti prije svetkovine Blagovijesti. Gospodaru, što mislite o tome da Elena otputuje na kraljevski dvor u Prag?« Grof Ruadrik oštro pogleda suprugu. Malo se namrštio. »S kojim ciljem?«

. 20 »Da proširi svoje znanje i da nešto nauči o tome kako se živi u svijetu. Neki ovdašnji siromašni vitezovi misle da su zavrijedili njezinu pozornost, ali ne vjerujem da bi po svojem temperamentu donna Elena di Monteverde mogla postati suprugom nekog seljaka.« »Siguran sam da je vrlo slična tebi«, reče grof Ruadrik, ozbiljno kimajući glavom. »Srami se«, reče ledi Melanthe i odmahne rukom. »Ja obožavam seoske prostake.« On se nasmije. »Na moju nesreću! Dobro, ako želite da se ledi Elena izvježba kako će jadne siromašne vitezove baciti na koljena, kao što čini i Vaša Milost, onda neka bude tako.« Ledi Melanthe se nasmiješi. Pogledala je prema Elayne s iskrom nestašluka u svojem smirenom pogledu. »Što ti misliš, draga?« Elayne stisne usne. »O, gospo«, promrmljala je. »O, gospo!« Nije mogla zamisliti da se jednoga dana ponaša s toliko elegancije i samopouzdanja kao ledi Melanthe. Da izazove strahopoštovanje među prostacima kao što je Raymond! To je bilo vrijedno svakog truda, pa čak i putovanja s groficom Beatrice. Spustila se na koljena i uzela kumu za ruke. »Budite blagoslovljeni, gospo, vrlo ste ljubazni prema meni.« »A kada se vratiš, potražit ćemo ti supruga koji će cijeniti tvoje vrline«, doda ozbiljno ledi Melanthe. »Neka se Bog smiluje tom jadniku«, reče grof Ruadrik. NI NAKON ČETRNAEST DANA Elayne se još nije naviknula na dvorski ures za glavu. Bio je u obliku dvostrukog roga, osrednje visok, ali osjećala je da joj se vrat povija pod težinom gustog veza i pletera koji joj se dizao iznad glave. Napokon su se pokazale korisnim Carine upute o pravilnom držanju tijela. Kad bi Elayne zaboravila da se mora držati savršeno uspravno i okretati se polako i graciozno kako ju je sestra uvijek učila, ures za glavu podsjetio bi je na to jer bi se počeo opasno njihati. Nova engleska kraljica, nekoliko godina mlađa od Elayne, kao da nije imala takvih problema. Kad bi joj njezine prekrasno odjevene dvorske dame pričvrstile i zagladile kraljevski veo, kretala se sigurno pod uresom koji je visinom i širinom bio poput timpanbubnja, ukrašen draguljima i sa zlatnom krunom na vrhu. Ali takva moderna elegancija nije kraljici Ani priskrbila ljubav hladnih engleskih plemkinja. Kraljevski brak nije naišao na opće odobravanje. Englezi su se žalili da je djevojka s cijelom svojom pratnjom previše strana i da se na nju troši previše novca iz kraljeve riznice. Osjećajući se i sama strankinjom u Windsoru, Elayne je bilo lakše zavoljeti mladu kraljicu. Divila se načinu na koji bi Ana uvijek zadržala iskren osmijeh na okruglom licu, hrabro ignorirajući otrovnu neljubaznost svojeg novog dvora kad bi se pokušala upoznati s engleskim damama. Činilo se da su joj dragi Elayneini pokušaji da govori njezinim materinskim jezikom, iako je brzo postalo jasno da je dijalekt koji je Elayne naučila od Libuše bio prikladniji seljakinji nego dami. Kad je kraljica čula da se Elayne sprema otputovati u Prag, predložila je da jedna drugu poučavaju onom drugom jeziku - dvorskom češkom i engleskom. Na svoje čuđenje Elayne se uskoro našla uzdignuta na položaj jedne od najdražih kraljičinih družbenica i svakodnevno je pozivana u kraljevsku sobu za audijenciju. Unatoč Aninoj dobrodušnosti, Elayne nije bila baš naklonjena svima u djevojčinoj pratnji. Kad se kraljica uz pomoć dviju plemkinja popela do prijestolja, Elayne je poželjela

. 21 da ne vlada tako dobro češkim jezikom, i što mora makar još jedan dan slušati nisku groficu piskavoga glasa, koji se često uzdizao iznad svih ostalih, dok je uzbuđeno govorila o svojim zarukama s jednim zgodnim engleskim vitezom. Odijevala se sva u bijelo kao da je djevica, a ne udovica, s velikim apsurdnim privjeskom kakav su nosile djevojke, izrezbarenim iz mliječno bijelog kamena, koji joj je poskakivao na bujnim grudima dok je neprekidno brbljala. Jedino su trube najavljujući dolazak Njegova Veličanstva kralja mogle ušutkati ledi Katherine Rienne i njezine priče o skorom vjenčanju. Činilo se da su fanfare preglasne samo za najavu dječaka. Elayne je već prije vidjela kralja Rikarda: često je dolazio posjetiti svoju kraljicu. Utrčao bi u sobu i zagrlio je s ljubavlju koju bi adolescentni mladić osjećao za sestru, ali danas je to bio formalan posjet. Svi su kleknuli kad je ušao. Bio je vitak, u pratnji svoje majke s jedne strane i strica, vojvode od Lancastera, s druge. Izgledao je previše nježan i mlad da nosi teret krznenog ogrtača koji mu je bio prebačen preko ramena. Ali dočekao je svoju kraljicu sa sretnim osmijehom i njih su se dvoje uhvatili za ruke kao dobri prijatelji i odmah se nagnuli glavama jedno prema drugom i počeli razgovarati. Elayne nije očekivala da će vidjeti vojvodu od Lancastera kako dolazi s kraljem. Obuzeo ju je iznenadni strah da bi se u njegovoj pratnji mogao nalaziti i Raymond. Spustila se na koljeno u duboki naklon kao i svi ostali i istegnula vrat da održi ravnotežu uresa na glavi. Dok su se dvorani raspoređivali, ustala je kad je došao njezin red i krenula natraške, ali tu vještinu nikada nije svladala pa se zaplela u svoj šlep tako da ju je paž morao pridržati za lakat dok se nije oslobodila tkanine. U žurbi i usplahirena, osjetila je kako je guraju drugi dvorani, koji su dolazili iza nje, i našla se među gomilom ljudi što su čekali u predsoblju. Ispred kraljičine odaje, sluge iz triju plemićkih obitelji zajedno s Aninom bohemijskom svitom stajali su nagurani poput nakićenih ovaca. Zamor glasova dizao se do velikih stropnih greda. Osvrnula se preko šarenih uresa za glavu i mnogih ramena, gledajući odaju punu ljudi sa sve većim užasom. Lancasterovi ljudi nosili su crveno-plave boje i engleske grbove s francuskim ljiljanima u nekim poljima; ali isti je slučaj bio i s pratnjom kraljeve majke i samim kraljem. Prostorija je bila puna sličnih kostima. Engleske boje miješale su se s ljubičastom, srebrnom i crnom koje su pripadale Aninoj pratnji, i zajedno stvarale šarenu i jarku konfuziju. Elayne je osjetila da joj je vruće, bila je zbunjena zbog ljudi koji su se natiskivali oko nje, a i napeta zbog mogućnosti da bi Raymond mogao biti u blizini. No, pretpostavljala je da ipak nije to. Mislila je da bi istog trena znala kad bi se nalazio i nekoliko kilometara udaljen od nje - njezino bi srce samo znalo. Činilo se da se u sobu pokušava ugurati sve više ljudi. Zrak je bio topao i zagušljiv. Iznad žamora svejedno je mogla čuti glas ledi Katherine, koja se hihotala i žalila se da ne može vidjeti ni vlastitenoge. Elayne nikada prije nije bila u takvoj gužvi ni tako blizu mnogo ljudi. U grlu ju je počela stezati nelagoda, snažan osjećaj da se mora osloboditi odatle. Počela se povlačiti prema ulazu u veliku dvoranu, jednom rukom držeći ures za glavu i nastojeći izbjeći da se ne zapetlja u raskošne urese i rogove drugih dama. Pokušaj je bio uzaludan. Našla se uhvaćena u mrežasti veo stošca jedne Engleskinje. Usiljeno se smiješeći, pokušavale su se osloboditi jedna od druge i ukočeno su klecale i klanjale se kako bi izbjegle da se nezgoda ponovi.

. 22 Kad se uspravila, i sada nastojeći izvući svoj šlep ispod nečije cipele, ugledala je Raymonda kako bulji u nju ni dva metra udaljen od nje. Podignula je bradu i brzo mu okrenula leđa. Po izrazu njegova lica bilo je jasno da je zaprepašten što je vidi ovdje. Uhvatila ju je panika kad je primijetila da joj je zapriječen put prema vratima. Rub šlepa još je bio uhvaćen ispod nečije noge, bez obzira na to koliko ga povlačila. U gužvi se nije mogla pomaknuti ni korak. Pokušala je smiriti disanje, jer joj se činilo da se guši. Zbog potrebe da pobjegne od Raymonda i gomile koja ju je pritiskala, počelo joj se vrtjeti u glavi. Zaklopila je oči, a onda ih širom otvorila kad je osjetila dodir nečije ruke na ramenu. Osvrnula se. Stajao je pokraj nje, nemoguće blizu. »Elayne!« Sagnuo se do njezina uha. Kad se odmaknula, njegovi su je prsti uhvatili za ruku. »Elayne, za ime Božje, zašto mi nisi rekla?« Istrgnula je lakat iz njegova stiska. »Nemoj razgovarati sa mnom«, rekla je. Pustio ju je, ali jedan se dvoranin gurao prolazeći kroz masu ljudi i pritisnuo joj leđa tako da je pala na njegova prsa. Pokušala se uspraviti i izbjeći da ga dodirne. »Trebala si mi reći«, prosikće joj on na uho. »Sve bih učinio drukčije.« »Za milost Božju, Raymonde... što sam ti mogla reći?« uzvikne ona kroz stisnute zube. »Tko si«, reče on, a glas mu je bio vrlo blizu njezina uha. Osjetila je njegov dah na koži. »Da si Lancasterova štićenica!« I protiv svoje volje pogledala je iza sebe. »Lancasterova štićenica! Ne budi glup.« Pokušavala se okrenuti, ali nos joj je bio u istoj ravnini s njegovom bradom. Ljudi su je pritiskali sa svih strana i gurali je prema njemu. Galama njihovih razgovora postala joj je glasna buka u ušima. Počela je isprekidano disati i hvatati zrak i razmišljati o nečemu drugome, a ne o tome da će je nasmrt zgaziti. U njoj je rastao neki neobičan užas; drhtala je i očajnički žudjela za svježim zrakom. On se namrštio gledajući je i čvrsto stisnuo usta. »Dođi.« Damu koja joj je stajala na šlepu odlučno je gurnuo laktom u rebra. Žena se okrenula i prekorila ga, oslobodivši Elayneinu suknju tako naglo da je posrnula i pala na njega. Potom je krenuo, s jednom rukom oko njezina struka, a drugom im je krčio put prema vratima. Raymond je bio posljednja osoba s kojom je željela razgovarati, ali upravo ih je njegova snaga spasila i omogućila da pobjegnu iz gužve. Mislila je da više ni tren neće moći izdržati na tom zagušljivom mjestu. Stigli su do izlaza. Stražari su ih pustili van, podignuli koplja, a onda ih brzo spustili da spriječe neke od ljudi koji su čekali s molbama i navirali iz velike dvorane. Raymond je brzo provede između njih, zaobilazeći kraljeve podanike svih staleža i izgleda. Gurao ju je prema niskim vratima, a zatim gore uz prvi zavoj spiralnog stubišta. Elayne se tu zaustavi, jer obuzeli su je slabost i olakšanje. Okrenula se i nagnula, dotičući ramenom zid tako da je na zažarenu obrazu osjetila blaženu svježinu kamena. Upijala je svjež zrak koji je dolazio iz tornja iznad njih. »Grant mercy«, rekla je duboko udahnuvši. Raymondove ruke bile su joj oko struka. Naslonila se na njega, zahvalna zbog toga što je pridržava. »Zaboga, malo mi je trebalo da tamo unutra ne padnem u nesvijest.«

. 23 Njegov stisak se pojača. Otvorila je oči. Gledao ju je, ali lice mu je bilo u sjeni i nije mu vidjela izraz. Odjedanput su njegove ruke kliznule oko nje i pritisnuo je lice u njezine grudi. »Elayne«, šapnuo je. »O, Bože, oprosti mi. Nedostajala si mi.« Ukočila se. Maglovit oblak kao da joj se dignuo iz misli. Pokušala ga je odgurnuti od sebe. »Raymonde... nemoj.« Pustio ju je tiho uzdahnuvši. Dlanovima je obuhvatio njezine ruke i zagledao se u njih. »Velika sam budala«, reče on promuklo. Srce joj jače zakuca. Ni u najluđim snovima nije se nadala da bi on to ikada rekao. Ali izvukla je ruke iz njegovih. »Sada je gotovo.« Napravio je grimasu kao da ga je udarila. Podignuo je pogled, lice mu je bilo izmučeno, a ona se jedva suzdržavala da se ne sagne i ne pritisne usne na njegove. »Ah«, reče on bolno. »Nisam znao, Elayne. Nisi me trebala toliko zavoditi pa da povjerujem da je sve moguće.« »Zavoditi te!« usklikne ona tiho. »A što je sa mnom? Sada kad se možeš tješiti najavom vjenčanja i svojom udovicom!« Namrštio se i pogledao u stranu. »Nemoj mi se rugati zbog toga, molim te. Što sam trebao učiniti?« »Mogao si ostati uz mene«, poviče ona, »umjesto da me se odrekneš najpodlije što si mogao!« »Da te se odreknem?« reče on. »Ne, nikada to ne bih mogao. Nikada, ali gospodar mi je zapovjedio da prekinem udvaranje.« »Zapovjedio ti je? Ali u tvojem pismu... napisao si mi da ne polažem nikakvo pravo na tebe.« »Ah, to pismo«, reče on. »Bio sam ljutit. Nisam to mislio, to je pisar napisao umjesto mene - znaš to!« »Raymonde«, reče ona bez daha. »Nemoj praviti budalu od mene.« »Praviti budalu od tebe!« obrecne se on. »Ja sam taj koji je nasamaren, Elayne! Ja sam bio takva luda da se zaljubim u seosku djevojku, a onda mi kažu da je kraljevske krvi! Ja sam taj koji ne može kupiti njezinu ruku svim zlatom koje bih izmolio ili posudio u svojem jadnom životu. Meni je zapovjeđeno da se vjenčam ženom dvaput starijom od sebe, vriskava glasa poput kokoši, i da to učinim prije Dana svetog Jurja!« »O čemu to govoriš?« šapne Elayne. »Vjerujem da si poludio!« »Bio sam potpuno poludio«, zareži on, »kad mi je gospodar rekao tko si ti zapravo.« »Tko sam?« ponovi ona zbunjeno. »Ne moraš to sada poricati. Sve znam. Zamolio sam ga da mi dopusti da se oženim, rekao sam njegovu pisaru tvoje ime i mjesto gdje živiš i više nisam o tome mislio nego sam samo čekao njegov blagoslov i dan kada ću otići do grofice Melanthe. Pretpostavljam da si ti to planirala kao dobra šalu, da to sam otkrijem na taj način. A bio sam posramljen, Elayne, kad sam stajao pred svojim gospodarom, grotom Lancasterom, koji mi je rekao da sam previše niska roda da bih uopće mislio na tebe. Ipak, bio je ljubazan, čuvao ga Bog, no jasno mi je to rekao. Njegova si štićenica i on za tebe planira nešto bolje.« »Njegova štićenica! Kakva glupost«, usklikne ona. »Grofica mi je skrbnik!«

. 24 »To sam i ja mislio. Ali pisar mi je to sam pročitao. Ledi Elena Rosafina od Monteverdea, to si ti, zar ne?« Kimnula je glavom. »Da, moje krsno ime.« »Dobro, onda si na popisima udovica i siročadi za koje se kralj brine, a mojeg gospodara Johna odredili su ti za skrbnika.« »Ne«, reče ona. Duboko je udahnula. »To ne može biti. Ja ne znam ništa o tome.« »Tako je.« »Ali... ledi Melanthe... ona mi je kuma. Uvijek sam mislila...« Glas joj je utihnuo. »Raymonde!« Slegnuo je ramenima. »Ništa se ne mijenja. Princeza si. Nižega sam roda.« »Princeza! Jesi li izgubio razum?« »Princeza od Monteverdea.« Čvrsto je stisnuo čeljust. »Vjerujem da postoji neki princ talijanske krvi kojega ti je namijenio.« »Ne«, reče ona tiho, sva zbunjena. Gledao ju je. »Nisi znala«, reče on s čežnjom u glasu. »Zaista?« »Ne mogu vjerovati. To je neka velika pogreška.« Blijedo se osmjehnuo. »To je ipak nešto«, reče on. »Mislio sam da si sve to učinila da mi se narugaš.« Spustila se na kamenu stubu. »Ne vjerujem u to.« »Pitaj svoju kumu. Ona mora znati.« Elayne ga je zbunjeno gledala. »Ne vjerujem u to.« Prinijela je šaku ustima. »Raymonde, to ne može biti istim. To je pogreška. Moramo nešto učiniti.« Čvrsto joj se zagledao u oči. »Ja ne mogu promijeniti tko sam, a ni ti.« »Moraš li se njome vjenčati?« poviče Elayne. »Nemam izbora!« »Ne mogu to trpjeti!« jecala je. »Ne mogu to podnijeti.« Spustio je ruku na njezinu i prekrio je. »Možemo se moliti Bogu da nam u svojoj providnosti pomogne. Više od toga... Plavne... zbogom.« Okrenuo se. »Raymonde! Čekaj!« Ustala je, pružila ruke prema njemu, ali već je silazio zavojitim stubištem i nestao. »NISAM JE SKRIVALA od Njegova Veličanstva«, reče ledi Melanthe smireno. Glas joj je bio blag i sjedila je vrlo mirno u izrezbarenom naslonjaču gledajući vojvodu od Lancastera s druge strane stola, na kojemu su bili servirani vino i slatkiši. »Ona po krvi i rođenju nije podanica kralja Rikarda. Stoga nikada nije ni bila uključena u siročad za koju se on brine.« Grof John pogleda Elayne skutrenu na stolcu. »Ona vam je zaista vrlo nalik, draga moja grofice«, reče on podjednako opušteno. »To je zaista neočekivano.« Ledi Melanthe kimne. »Tako mi je rečeno, gospodaru. Iako smo u rodu tek u petom koljenu, po majčinoj strani obitelji.«

. 25 Vojvoda se lagano nasmiješi. Bio je markantan muškarac sa sjedinama na sljepoočnicama, snažnih ramena i lijepo oblikovanih ruku. Grimiznim je rukavom počistio stolnjak dok je rukom pokazivao na presavijeni dokument s kojega su visjeli mnogi pečati. Gledao je Melanthe. »Još čuvam ovaj papir kojim se odričete prava na imanje Monteverde, princezo... nakon svih tihgodina.« »Imanje je vaše, sir, i uživajte u njemu«, reče ledi Melanthe. »Moje?« On podigne obrve. »Ali nemam nikakav prihod od njega niti imam vrhovnu vlast u vašoj talijanskoj kneževini.« Otpuhnuo je kao da ga to zabavlja. »Nažalost, ne mogu čak ni posuditi novac iz slavne riznice.« »Učinila sam što sam mogla da bih vam pomogla«, reče grofica. »Žalim ako vašem gospodstvu to nije bilo od koristi.« »Dakle«, reče vojvoda, »moglo bi se reći da ste mi još dužni.« »O kakvom se dugu radi, gospodaru?« upita odmah Melanthe. Nije se pomaknula, ali Elayne pomisli da je njezina kuma postala napeta poput strune na luku. »Melanthe...« Nježno je izgovorio njezino ime kao da je blago kori. Grofica se osmjehne. »Hajde, nemojte mi to uskratiti, Vaša Milosti«, reče ona lagano. »Dovoljno sam stara i tašta da poželim čuti kako još uvijek žalite za mnom!« »Niste tako stari, gospo.« Široko se nasmiješio, oštre crte lica odjedanput su poprimile dječački izraz. »Kažem vam da biste opet mogli od mene napraviti zaljubljenog telca, kad bismo oboje bili slobodni.« Elayne s iznenađenjem shvati da oni, izgleda, razgovaraju o nekoj davnoj međusobnoj naklonosti. Osjetila je ubod neodobravanja u ime grofa Ruadrika. »Mogli smo mnogo toga napraviti zajedno, gospo«, reče vojvoda, dok mu je osmijeh blijedio. »Katkad sam žalio zbog toga.« »Ne, sir. Postali ste kralj Kastilje i Leona uz pomoć svoje vojvotkinje Constanze, blagoslovljena bila. Što sam vam ja mogla donijeti, a da bi se moglo mjeriti s tim?« »Ha. Sada mi se rugate«, reče on. »Nemam više vlast u Španjolskoj baš kao ni u vašem Monteverdeu. Ali vi i ja... i naši posjedi ujedinjeni ovdje...« Slegnuo je ramenima, a onda napola zatvorio oči. »Donekle mi jeste dužni, gospo, zbog ljubavi i braka s mojim zelenim vitezom.« »Ne bih rekla«, odgovori ona. »Otpustili ste grofa Ruadrika iz svoje službe i prepustili ga da služi meni. Nitko nije mogao predvidjeti da će Božja volja biti da se s vremenom udam za njega.« Proizveo je neki zvuk nezadovoljstva. »Otpustio sam ga, da. I ništa nam nije išlo za rukom nakon onog prokletog turnira u Bordeauxu. Možda bih ga trebao ponovo pozvati u našu službu i iskoristiti ga da nam vrati izgubljene posjede u Francuskoj.« Ledi Melanthe ne reče ništa. Vojvoda ju je dugo gledao. »Bi li vam to bilo drago, gospo... da vaš suprug predvodi strijelce u Akvitaniju?« »Grof Ruadrik je pod zapovjedništvom Njegova Veličanstva«, reče ona i čvrsto izdrži njegov pogled. »Nemojte to zaboraviti. Možete tvrditi da ova djevojka nije naša odana podanica, ali ne zaboravite da vi to sada jeste.«

. 26 »Svakako«, reče ona nimalo uznemirena. On se zavali u naslonjač i počne bubnjati prstima po stolu. Naglo je skrenuo pogled prema Elayne. »Dijete, uzmi slatkiš.« Gurnuo je prema njoj pladanj s ušećerenim bademima i slatkim kolačima. Ona pogleda Melanthe, koja joj kimne. Elayne uzme pregršt oraščića i tupo se zagleda u njih. »Mislim da nisu otrovani«, reče vojvoda trpko. Ona pojede nekoliko i prisili se da ih proguta iako joj se grlo stezalo od tjeskobe. Lancaster uzme pergament, zaškilji i ispruži ruku u kojoj je držao dokument da bi ga mogao što bolje pročitati. »Vi dakle pouzdano tvrdite da kralj nema prava u svojstvu njezina skrbnika«, reče on. »Tako je«, reče ledi Melanthe. »Ja sam joj skrbnica, a imenovao me je moj pokojni muž princ Ligurio Monteverde, pokoj mu duši.« »Nažalost, Njegovo Veličanstvo se ne slaže. On tvrdi da je ona u Engleskoj našla pomoć u nuždi i sigurno utočište tijekom mnogih godina otkad je napustila Monteverde i stoga polaže pravo na nju kao na svoju podanicu. Prema svojoj prosudbi, Njegovo Veličanstvo je sa zadovoljstvom prebacilo odgovornost za njezina imanja i osobu na mene dok se ona ne uda.« Elayne zagrize usnu, ali njezina se kuma nije ni trznula. »Možda bi Njegovo Veličanstvo bilo zainteresirano da sazna kako ledi Elena nema ni posjede ni prihode osim onih koje joj ja namjeravam dati kada to sama odlučim«, reče Melanthe. »Hoće li on ustrajati u svojem mišljenju kada to sazna?« »Hoće«, reče Lancaster. Sagnuo je glavu i kimnuo prema Elayne. »On gaji velike simpatije i brigu za posljednju princezu Monteverdea, sada kad je saznao gdje se ona nalazi.« »Koliko ste mu platili?« upita Melanthe ledeno. On presavije pergament i zagladi pečate. »Njegovo Veličanstvo nije mi željelo povjeriti dobrobit mlade dame za manje od tri tisuće kruna. Naravno, zbog njezine vrijednosti to je beznačajna svota. Od poklada se već radi na dogovoru njezina braka i povratka zakonitog prijestolja.« Osmjehnuo se i kimnuo Elayne. »Učinit ćemo sve najpovoljnije za vas, dijete, obećavam.« IZ DNEVNE SOBE LEDI Melanthe Elayne je promatrala djevojke kako se vraćaju iz Windsora ruku punih cvijeća i zelenih grančica. Otkad pamti, svakoga jutra na Dan proljeća3 Elayne bi ustala prije zore i probudila svoju malu nećakinju Mariju. Odjenule bi nove lanene košulje i preko njih ljetne haljine, pridružile se sir Guyu, Cari i stanovnicima dvorca Savernake, a svi su bili odjeveni u najbolju odjeću, a zatim bi, kad se sunce pojavilo, otišli na polja i u zelene šume nabrati cvijeće. Ovoga Dana proljeća je, kao i svi drugi, čula pjev ptica. Miris svježega cvijeća spletenog u vijence dopirao je kroz otvoren prozor. Nebo je bilo maglovito od niskih oblaka, koji su se već počeli razilaziti i obećavali sunčan dan za svibanjsku proslavu. 3 Dan proljeća (May Day), još od doba Rimljana prvoga svibnja slavi se dolazak proljeća/ljeta biranjem svibanjske kraljice, igrama i plesom, osobito oko stupa s čijeg vrha vise raznobojne vrpce koje u plesu treba ispreplesti (nap. prev.).

. 27 Nikada se nije osjećala tako ogorčeno. »Ne mogu to zadržati u glavi«, reče ona otpuštajući rubove svitka. Obiteljsko stablo loze Monteverde zarolalo se i zatvorilo uz šuštanje pergamenta. Njezina kuma digne pogled s papira na kojemu je pisala. »Moraš«, reče ona jednostavno. Njih dvoje će ovoga jutra stajati pred vratima crkve, Raymond de Clare i Katherine Rienne. Prije nego što zvona najave podne, prije nego što se podigne svibanjski stup, prije nego što se okruni lažni kralj i zapale krijesovi na ulicama, oni će biti vjenčani. Elayne ustane. Zagledala se kroz prozor. »Želiš li se pridružiti svibanjskoj proslavi?« upita ledi Melanhne. »Uzmi nekoliko sati i razveseli se.« »Hvala, gospo«, reče ona. »Ne želim se veseliti.« Osjetila je na sebi ispitivački pogled svoje kume. Nije rekla ledi Melanthe da je danas taj dan. Nijedanput nije spomenula Raymondovo ime, iako je smatrala da je njezina kuma to nekako pogodila. »Istina je da bi bilo bolje da uložiš trud u ono što moraš naučiti. Vremena je sve manje«, reče Melanthe. »Naučit ću«, reče Elayne. »To je samo mnogo talijanskih imena.« »Elena«, reče ledi Melanthe tiho, »tvoj život tamo ovisit će o tome što znaš i razumiješ.« Elayne se nije svidjela panika koja joj je stegnula grudi. Podignula je bradu. »Ne bojim se tih ljudi. Cara ih se boji. Ja ne.« Njezina sestra, zapravo polusestra kako se sada pokazalo, doputovala je u Windsor s molbom; pala je na koljena i zaplakala pred ledi Melanthe, preklinjući je da Elayne poštedi povratka u Monteverde. Monteverde... Elayne se blijedo sjećala krovova od crvena crijepa, uskih uličica, visokih tornjeva, planina i mutne vode. Iako se sjećala malo toga, već je po šutnji koja je obavijala njezin i Carin rodni grad Elayne shvatila da se negdje krije opasnost. Nikada nije bila tako plaha u vezi sa životom niti se plašila svake sjene kao njezina sestra, koja je tamo mnogo duže živjela, ali ipak nije bila potpuno neosjetljiva. Nije se željela vratiti u Monteverde. No ledi Melanthe pogledala je njezinu sestru ledenim pogledom i rekla da se ništa ne može učiniti. Cara je plakala, cviljela i klela se da će se ubiti prije nego što će pustiti Elayne da ode. Na kraju je samo jecala i čvrsto je zagrlila. Onda se naglo okrenula od nje kao da je Elayne već mrtva. »Strah ti neće pomoći«, reče ledi Melanthe. »Pomoći će ti oštar um i znanje. Bog je u svojoj pravednosti odlučio da Ligurijevo i moje dijete ne preživi. Tvoj bi otac naslijedio Monteverde da je poživio. Zapamti da si vrijedna sama po sebi - po svojoj krvi. Ti si im jedina nasljednica.« Elayne se naglo okrene od prozora. »Zašto mi Cara nikada nije pričala o mojem ocu?« upita ona. »Mislila sam da imamo istoga oca.« Ledi Melanthe uzdahne. Odložila je pero. »Zapravo, nadale smo se da ćeš odrasti ovdje u miru i sigurnosti, da ćeš biti pošteđena povratka u Italiju. Iako je to možda bilo pogrešno, željele smo te držati podalje od tvojeg nasljednog prava. Imale smo svoje razloge. Nas dvije.

. 28 Obitelj Riata... Elena, trebaš znati da su tragali za tobom. Nekoliko godina su te tražili. Raširile smo glas da si umrla od groznice i naposljetku su prestali tražiti.« Cara nikada nije Elayne rekla da je rođena u majčinu drugom braku, ni tko joj je bio drugi suprug, pa čak ni da je postojao. Nitko nije spominjao ono što su Lancasterovi pisari otkrili istražujući Elayneino podrijetlo, a u vezi s Raymondovim slučajem. Bila je izravni potomak vladajuće kuće Monteverde. Od lombardijskih kraljeva. Bila je unuka samoga princa Ligurija, po njegovoj prvoj supruzi, prije Melanthe. Da je Elayne bila dječak, naslijedila bi njegovo bogatstvo. Bila je posljednja neudana princeza u čijim je žilama tekla krv Monteverdeovih. Glava ju je boljela od zapletene povijesti koju joj je kuma pokušala prenijeti. Njezin otac umro je prije njezina rođenja, što je za Monteverdeove bio gorak gubitak jedinog muškog nasljednika. Zatim je tu bila obitelj Riata, uzurpatori koji su ugrabili priliku nakon smrti princa Ligurija da poraze svoje smrtne neprijatelje iz kuće Navona i zgrabili vlast u Monteverdeu. Postojao je i dokument kojim se ledi Melanthe davno odrekla prava na nasljedstvo kneževine, a na neki je način to sada bilo u rukama vojvode od Lancastera. On je polagao pravo na nasljedstvo, Elayne također, obitelj Riata imala je sirovu moć - a riznica Monteverdea bila je nezamislivo bogata, prepuna srebra iz podzemnih rudnika, ubranog poreza od trgovine s istočnim moćnicima i kraljevima Orijenta. »Zašto su me tražili?« upita ona turobno. »Ako Riate sada vladaju, zašto su tražili mene?« »Zato što bi trebao vladati neki Monteverde«, reče ledi Melanthe. »Ti bi trebala vladati i narod to zna.« »Ne želim.« »To je nevažno.« Napravila je blagu grimasu. »Elena, mi smo pijuni svojega naslijeđa. Riate su na tom položaju zato što nije ostao nitko iz prave loze. Zato što su bili dovoljno nemilosrdni i pobrinuli su se za to.« »A sada se moram udati za jednoga od njih. Tog Franca Pietru.« Elayne osjeti da je zatočena u nekom snu, iz kojeg se ne može probuditi ni pobjeći. Njezin tamni anđeo, nakon što ju je vodio kroz male opasnosti i iskušenja u Savernakeu, kao da ju je sada napustio kada ga najviše treba. »Ne razumijem kako je to vojvoda mogao dogovoriti. Zašto? Ako oni ne žele da na životu ostane itko čijim žilama teče krv Monteverdeovih!« »Ne, draža si im živa, draga moja. Živa i sigurno udana u obitelj Riata. S Navonama je gotovo. Ti i ja odričemo se nasljedstva i sada im prijeti samo Lancasterova vlast. Jednom kad se udaš za Franca Pietru, daješ im - a i njihovim potomcima - konačno pravo na prijestolje koje su silom preoteli.« »Ali zašto je vojvodi od Lancastera stalo?« poviče ona. »Što to njemu znači?« Ledi Melanthe se nasmiješi i odmahne glavom. »Njemu je to zlato, Elena. Zlato i prednost. Pročitala sam bračne ugovore - uspio je zamijeniti dokument kojim se ja odričem nasljedstva u njegovo ime i tvoj miraz za pravo da ubire porez iz rudnika u Monteverdeu. Nakon tvojeg vjenčanja bit će u savezu s jednom od najbogatijih država u cijeloj Italiji; steći će utjecaj u Aragonu i Portugalu i nada se da će mu to pomoći osvojiti Kastilju - toliko dugo dok ga ti podržavaš. I to je ono što želim da upamtiš – ti imaš vrijednost. Možeš biti više od običnog pijuna. Ne moraš plesati kako ti oni sviraju.«

. 29 »Kako? Ne znam kako.« »Nauči. Inteligentna si, to znam - nemoj se sada povući pred tim. Slušaj što ti govorim. Pazi na one koji tvrde da imaju moć i otkrij tko je zaista ima.« Stisnula je usnice. »Mislim da ću pokušati.« Ledi Melanthe ustane. Na rukama joj zablista prstenje. »Moraš učiniti i više nego samo pokušati. Neka ti ništa ne promakne. Moraš se čuvati otrova; moraš razlikovati obično laskanje od neprijatelja koji ti se smiješe i obasipaju komplimentima dok te planiraju uništiti. Ima stotine opasnosti!« Zaklopila je oči i tiho zastenjala. »Bože, oprosti nam, jer sada uviđam da je bila velika pogreška što smo te držale ovdje zaštićenu od svega. Nemam vremena naučiti te svemu što moraš znati, Elena. Budi spremna na sve - budi pametna, odvažna ako moraš i djeluj u djeliću sekunde. Prilike će ti se ukazati. Upotrijebi svoju pamet i svoju hrabrost.« »Oh!« Elayne se prestrašeno okrene. »Neka radim sve ono što mi je Cara cijeloga života govorila da ne smijem raditi!« U odaji odjekne hladan smijeh njezine kume. »Doista, Cara sada više nije dobra učiteljica za tebe. Ona je u Monteverdeu bila poput janjeta među vukovima. Ali ti... u tebe polažem nadu.« »Da, drukčija sam, zar ne?« reče ona ogorčeno. »Izvanredna žena! Jedino žalim što nisam bila toliko izvanredna da pobjegnem.« Pomislila je da će je ledi Melanthe prekoriti zbog tih riječi. Umjesto toga, njezina je kuma samo rekla: »Nisam to željela za tebe, Elena. Ali došlo je.« Elayne se zagleda kroz prozor. Osluškivala je crkvena zvona koja su najavila podne, a onda počela melodiozno i svečano zvoniti. Zagrizla je usnicu i trepćući podignula pogled prema izrezbarenom kamenu na vrhu prozora. »Poslušaj ovaj savjet.« Ledi Melanthe tiho je govorila stojeći tik do nje. »Nikada ne reci istinu o onome što ti je u srcu. Ne vjeruj nikome, Elena. Nikome ne vjeruj.«

. 30 Treće poglavlje VITEZOVI HOSPITALCI OD RODOSA4 znojili su se u svojim crnim tunikama s našivenim križem svetoga Ivana. Tamne kapice priljubljene uz lubanju čvrsto su zavezali ispod brade, a krunice su im lagano zveckale udarajući o mačeve dok su se njihali na valovima. Možda jesu bili vojnički red, ali nisu bili dorasli grofici Beatrice. Jedino što je izgleda bilo doraslo prodornom glasu ledi Beatrice bio je lavež španijela i Elayneino sjećanje na Raymonda, koje kao da je postajalo snažnije i bolnije umjesto da blijedi kako je udaljenost među njima rasla. Sunce je već pržilo i zagrijalo palubu dok se nemirna površina Sredozemlja jarko presijavala. Elayne je otplovila iz Engleske na Ivanjsku noć. Praćena zvukovima fanfara, ukrcala se na vlastiti brod kojim su upravljali trezveni hospitalci. Putovali su u konvoju od trideset lađa, koje su se uputile prema gradovima na jugu. Njezina oprema za vjenčanje ispunjavala je potpalublje zajedno s darovima i okovanim kutijama s pečatom vojvode od Lancastera i bijelim srcem engleskog kralja. Na krmi se vijorio crveni križ sv. Jurja i bijeli križ sv. Ivana, a na vrhu jarbola stijeg dugačak šest metara sa zeleno-srebrnim bojama Monteverdea. Ništa od te pompe nije se dojmilo postarije grofice Beatrice i njezina razdražljivog španijela. Dok je ledi Beatrice spremno pristala promijeniti planove puta u Rim i ponuditi Elayne kao zaštitu svoje cijenjeno lice - uz dobitak na brzini i komforu bez ikakvih dodatnih troškova - grofica Ludford baš kao i Elayne nije bila zadovoljna neočekivanim obratom njihova položaja. Unatoč tome što su bile na vjerskom hodočašću, ledi Beatrice uvježbavala je neljubaznost kao vrlinu. Do trenutka kad su stigli u Lisabon otjerala je sve sluškinje na donju palubu i inzistirala na tome da se prema Elayne ponaša kao prema svojoj sluškinji u skučenim prostorijama brodskog kaštela na krmi. Elayne se nije žalila zato što mora fizički raditi; bilo joj je drago što se nečim bavi na tom tužnom putovanju, ali što god je učinila, nije bilo dobro ni u skladu s grofičinim željama. Noću je njezina lanterna previše svijetlila. Danju nije ništa činila 4 Danas im je službeni naziv Suvereni jeruzalemski, rodoski i malteški vojni hospitalni red svetog Ivana, poznatiji kao Malteški vojni red (nap. prev.)

. 31 kako bi spriječila da sunce previše zagrije kabinu. Brod se nemilosrdno ljuljao upravo zbog Elayne. Ona je bila razlog zbog kojega je španijel tako bijesno lajao na ptice. Korak joj je bio prebrz, a glas preglasan. Kad je pokušala biti sporija i tiša, grofica ju je korila da se vuče poput puža. Činilo se da biti princezom ne donosi nikakvu dobrobit koju bi Elayne mogla vidjeti, osim što je nosila mnogo baršuna ukrašenog krznom u klimi gdje se zbog toga znojila. Također su je svi osim ledi Beatrice oslovljavali s mnogo ispraznih pohvala i komplimenata. Nije mogla čak ni pisati ili čitati zbog toga što se brod jako ljuljao na valovima. Jedini bijeg našla je u molitvama očajničkog pokajanja i molbi svojem anđelu čuvaru da vrati vrijeme i dopusti joj da ponovo bude jednostavna Elayne u Savernakeu. Bila su to skromna zazivanja, katkad pomiješana sa željom da se nekom čarolijom pretvori u sokola, koji će se svom snagom vinuti u zrak i odletjeti na neko nepoznato mjesto vrlo slično njezinu krevetu kod kuće. Nikoga nije iznenadilo to što se grofica Ludford i vitezovi s Rodosa nisu slagali. Ako su hospitalci predložili da plove u sredini konvoja zbog sigurnosti, grofica Beatrice željela je ploviti periferno, da uhvati više svježega zraka. Ako su braća vitezovi u nekoj luci predložili benediktinski samostan kao čist i pouzdan i koji može primiti putnike, grofica je tvrdila da ne podnosi ohole benediktince te da se jedino može odmoriti kod siromašnih klarisa. Ali najbolnije neslaganje proizašlo je iz činjenice da je slavni vojni red svetog Ivana bio podijeljen na sedam jezika, čiji su članovi dolazili iz cijele Europe. Ona dva hospitalca dodijeljena kao zapovjednici Elayneine pratnje bili su toliko drski da budu Francuzi i nikakvo tiraniziranje ni prezir nisu od njih mogli napraviti Engleze. Elayne je većinu dana provodila držeći lavor za ledi Beatrice. Nije vidjela slavne Herkulesove stupove kad je brod ulazio u Sredozemno more. Umjesto toga prala je grofičin veo u mlakoj morskoj vodi i pokušavala smisliti način kako ga objesiti da se osuši u zagušljivoj kabini, koja se ljuljala i škripala sa svakim valom. Ali tog jutra, pet dana nakon što su posljednji put gledali španjolsku obalu, Elayne je odbacila elegantno krzno i slojeve krute odjeće kakvu je grofica i dalje nosila. Umjesto toga imala je na sebi najjednostavniju tanku sivu haljinu, koju je pronašla u svojim škrinjama, samo s bijelim šalom, zbog čednosti prebačenim preko glave i golih ramena. Čak je skinula i prstenje, a kosu je splela u dvije labave pletenice i omotala ih oko glave tako da joj se vrat ne znoji. Skupila je ostatke grofičina doručka i namjeravala ih odnijeti iz kabine. Ledi Beatrice je, unatoč tome što ju je pokosila morska bolest, bila dovoljno čila da do kraja ispije portugalsko vino i kritizira hospitalce zbog nekompetentnosti. Vitezovi su stajali na vratima kaštela i podnosili grofičinu tiradu znojeći se, ali odlučno i s nekoliko isprika, kad su uspjeli doći do riječi. A i trebali su se ispričavati jer, kad je jutros svanula zora, brod je bio sam na moru, bez ikakva znaka ostatka konvoja na vidiku. Nitko nije znao kako je došlo do te nezgode. Prije nego što se ledi Beatrice probudila, dva viteza zadužena za zapovjedništvo požurila su uvjeriti Elayne, kad je izašla na palubu poslije jutarnje molitve, da je u brodski kompas unesen ispravak. Očekivali su da će prije podneva ugledati ostale lađe iz konvoja. Vitezovi-križari, zvani ivanovci, slavljeni su kao najbolji vojnici i mornari na Sredozemlju pa je Elayne pretpostavljala da znaju o čemu govore. Ledi Beatrice nije bila

. 32 tako smirena. Ili barem nije bila spremna oprostiti, kad su joj ponudili takvu izvrsnu priliku da ih osine prezirom. »Kad nas napadnu gusari, možemo se samo moliti Bogu da ste bolji ratnici nego pomorci!« izjavila je. Po ćudi je bila vrlo slična svojem španijelu, jer bi povukla uvis donju usnu dok bi joj obrazi podrhtavali od gađenja. »Sva sreća što je princeza odabrala haljinu prikladnu za mlinarevu ženu - možda će barem proći nezamijećeno kad čopor nevjernika bude želio oteti plemkinju kršćanku, kao što sam ja!« Vitezovi su nešto promrmljali i poklonili se Elayne kad je prošla pokraj njih izlazeći s naramkom posteljine i prljavog posuđa. Učinilo joj se da su se njih dvojica posramljeno pogledali dok je prolazila između njih. Ili ih je možda zabavljala pomisao da bi neki gusar mogao biti toliko glup i oteti ledi Beatrice. Elayne im suosjećajno kinine glavom. Nije joj se nimalo žurilo pridružiti konvoju. Jedan odgovor na njezine molitve bio bi da bace kompas u more i potpuno promaše njezino odredište. NASTOJALA SE ŠTO DUŽE zadržati ispod palube pomažući sluškinjama da isperu tanjure u velikoj bačvi koju su mornari objesili o gredu i napunili morskom vodom. Nijedna od njih nije obraćala pozornost kad su gore začule prvi glasan povik - navikle su slušati mornare kako galame dok obavljaju svoj posao. Elayne je ispirala čašu u slanoj vodi. Zastala je kad su se začuli drugi povici. Iznad njih mornari su trčali. Sve su podignule pogled. Paluba se nagnula. Njezine su sluškinje zacviljele kad se brod naglo okrenuo i zaronio takvom snagom da su se sve našle ispružene na drvenim daskama poda. Posuđe je zazvečalo jer se i bačva nagnula u stranu i zanjihala se poput stijene natrag, lijući vodu i prosipajući posuđe na donjoj palubi dok se brod uspinjao ipadao. Elayne je na tren omamljeno ležala. Grofica je gore u kaštelu počela vrištati i izvikivati zapovijedi. Španijel je prodorno zavijao, a sluškinje su se prepustile osjećaju užasa. Elayne shvati da joj je stopalo zapelo u spletu užadi i kositrenog posuđa. Morala se sagnuti i priljubiti uz mokru palubu jer se bačva njihala prema njoj i izlijevala joj vodu po leđima. Samo je još to trebalo, pomislila je, ali nezadovoljstvo se pretvorilo u bljesak panike kad se brodom proširio povik: »Gusari!« Gusari! Na tren joj je na usnama zatitralo Raymondovo ime, kao da je on nekako može spasiti, ali umjesto toga pojavio se onaj stari čuvar i obuhvatio je svojim tamnim krilima. Nije imala vremena za razmišljanje ili molitvu; znala je samo da će, ako se ne prepusti panici koja je u njoj rasla, moći oprezno opustiti stopalo, izmigoljiti se i tako osloboditi, a i odmaknuti se od dosega goleme bačve. Uspravila se i duboko udahnula. Prekrila je rukom usta sluškinje da prekine njezin jauk. »Šuti!« šapnula je. »Zar želiš da nas otkriju?« Brod se ljuljao, jedra su mlitavo mlatarala, ali Elayne još nije čula zvuk borbe ni da se netko ukrcava na brod. Srećom, nijedna sluškinja nije bila povrijeđena ljuljanjem bačve. Ležale su i širom otvorenih očiju buljile u Elayne u polumraku potpalublja. »Sakrijte se!« šapne ona. »Ispod slamarica!« Dok su se sluškinje žurile naći skrovište ispod zavežljaja slame i platna, Elayne se uspela ljestvama pridržavajući svoje mokre suknje.

. 33 U kaštelu na krmi grofica je još promuklo vrištala izdajući zapovijedi dok je španijel lajao. Elayne se pridržavala za rub palube i istezala vrat iz otvora. Ona dva zapovjednikaviteza nigdje se nije moglo vidjeti, ali posada i naoružana straža poredali su se uz stranu broda držeći spremne koplja i samostrele. Zeleno-srebrni stijeg Monteverdea mlitavo je visio, a resice ruba gotovo su dosezale do palube. Zatreperio je i podignuo se kad se brod polako okrenuo ponovo našavši svoj put prema vjetru. Isprva nije vidjela nikakvu drugu lađu, a onda, kad su se brodska jedra napunila, iznad visoke ograde pramca ugledala je goli jarbol. I on se okretao, a s njim i križ jarbola naginjući se na suncu. Preko valova do nje dopre udaljen zvuk muškog skandiranja, dubok šupalj zvuk, užasavajući u svojem pravilnom vibrirajućem ritmu kao da vragovi huču od nezadovoljstva iz dubinapakla. Elayne čvrsto uhvati poklopac otvora i skoči na palubu. Kad je stigla do jarbola, jasno je mogla vidjeti još jednu gusarsku galiju, čija su vesla bljeskala i koja je jurila prema njima. Pred lađom more se pjenilo dok se dizala na valovima, njezin zloćudni jarbol kao da je parao zrak, a onda se brod opet spustio u vodu prskajući na sve strane poput morskog čudovišta. Kao u snu Elayne je stajala s posadom i vojnicima i bespomoćno gledala, dok joj je uši ispunjavalo škripanje broda i zvuk skandiranja. Njihov je brod uhvatio neku laganu brzinu. Gusarska galija kao da je krivo naciljala svojim zloslutnim pramcem - nije bila usmjerena ravno u trbuh njihova broda nego kao da je slijedila smjer koji je vodio dalje od sudara, i to sve više kako su se njihova jedra svakim trenutkom nadimala na vjetru, a brod počeo ubrzavati. Elayne udahne dok su im se gusari približavali, nastojala je zadržati dah i čvrsto se držala za ljestve od užadi što su visjele s jarbola. Zagledala se u obojenu gredu što je stršala iz pramca, u podignute samostrele, u divlja bradata lica ispod nevjerničkih turbana - svaki trenutak kao da se zbivao kristalno jasno i usporeno; svaka sekunda povećavala je vjerojatnost da njihov brod klizne naprijed i za dlaku izbjegne udar galije. Istodobno se začuje gromoglasna zapovijed iznad nje, iz kaštela na krmi i s palube gusarske galije. Vesla na galiji podignu se u zrak kao jedno, usmjerena uvis u nebo; u istom trenutku s njihova broda zasikće kiša strijela. Strašan zvuk propara zrak kao da se nebo otvorilo. Galija je udarila u golemo kormilo broda. U trenutku sudara Elayne padne na koljena. Gusari su kliznuli pokraj njihove krme, praćeni vrištanjem i povicima, odnoseći njihovo kormilo. Brod je još jedrio, ali bio je poput ranjenog bika između dvaju vukova. Druga se galija brzo primicala, skandiranje se neumoljivo ubrzavalo bez obzira na strijele što su letjele dok se galija okretala bočno s ljudima koji su visjeli s jarbola i užadi. Elayne shvati da će oni masovno skočiti na njihovu palubu; vidjela je kako strijela pogađa jednoga i on pada; tijelo mu se uvijalo kad je kao ranjena ptica pao u more. Druga se galija ponovo okretala prema njima. Usred ratnih pokliča, neka se teška ruka spusti na nju i napola je gurne, a napola počne vući prema kaštelu na krmi. Elayne teturajući uđe unutra upravo kad su gusari počeli skakati na brod; vrata su se s treskom zatvorila kad se okrenula, tražeći zasun, škrinju, bilo što čime će blokirati vrata. »Pomozite mi!« vrisne ona prema ledi Beatrice. Stara dama sada je prvi put poslušala, skočila je na noge začuđujuće brzo i gurnula prema vratima jednu od njihovih škrinja. Elayne uhvati drugi kraj, a španijel se brzo makne s puta. Zajedno su odvukle i čak drveni kovčeg i smjestile ga na ulaz, teško dišući, saginjući se i bacajući na njega i ostalu prtljagu.

. 34 Elayne sjedne i nasloni se na škrinju, leđima okrenuta prigušenom zvuku bitke koja se vodila vani. Njih dvije su se stisnule iza te drvene barikade i čekale u vrelini i zagušljivom zraku. Čak je i španijel bio tih. Samo je dahtao u svojem skloništu ispod brodskog kreveta. Čula je užurbane povike nevjernika i ponovno gromoglasnu zapovijed izravno iznad sebe. Slijedio je zvuk pljuskanja vode, mukli udarci i neshvatljivi krici. Ledi Beatrice uhvati je za ruku. Grofičini prsti su drhtali, ali čvrsto je stisnula Elayne i kimnula joj glavom. U drugoj je ruci stiskala mali bodež, jednu od onih igračaka ukrašenih draguljima, koju su dvorske dame nosile za pojasom. Mrkog pogleda stara dama zamahne bodežom u zrak kao da ubija nekog napadača, a onda ga pruži i pritisne Elayne na dlan. »Nemoj im reći tko si, djevojko«, šapne ona oštro. Prvi put Elayne osjeti tračak divljenja za grofičinu odlučnost. Prihvatila je bodež. Prekrižila se, uputila molitvu svojem zagonetnom anđelu čuvaru i zamolila ga da je sada ne napusti. Kao da joj odgovara, neobično zatišje zavladalo je na brodu. Elayne je gledala ravno preda se u jedini prozorčić na krmi i osluškivala. Kroz drvene pregrade i vrata, i uz glasne otkucaje vlastita srca, nije mogla razumjeti što govore tihi glasovi. Ukočila se kad se opet izbliza začuo skandirajući napjev veslača galije, ali tada - začudo - on je počeo blijedjeti. Elayne malo podigne bradu i naviri se preko grofičine pognute glave. Kroz okrugao prozorčić mogla je vidjeti bistru plavu vodu i bijela jedra nekog broda. ELAYNE JE ČEKALA NEKO vrijeme. Nakon mnogih minuta počela je bivati nestrpljiva. Ako su odbili napad, onda bi bilo lijepo od njihove pratnje da dođe i obavijesti ih o tome. Osjećala je jaku želju da se popne preko prtljage, izađe van i zahtijeva da joj kažu što se događa. Ali kad se pomaknula, grofica ju je čvrsto uhvatila za ruku i Elayne se ponovo spusti na svoje mjesto. Brod je zadrhtao, začuo se mukli udar kad im je prišla druga lađa. Elayne i ledi Beatrice su se pogledale. Zatim je jasno čula neki glas koji je viknuo: »Primirje!« Nije mogla razumjeti riječi koje su slijedile, samo to da su sve zvučale prilično mirno. Čak prijateljski. Elayne je ponovo počela disati. »Gospo?« Jedan od vitezova napokon ih je pozvao snažnim glasom dok je istodobno gurao i pritiskao vrata. »Gospo, izbjegli smo opasnost, Bogu hvala.« Ledi Beatrice nije odgovorila. Ali pobrinula se, uz Elayneinu pomoć, da se ponosno uspravi, nasloni na svoj štap, podigne bradu i popravi veo kao da je ništa nije uznemirilo. Hospitalac se progurao pokraj njihove barikade bez mnogo muke, a onda spustio pogled na škrinje i torbe. Pogledao ih je. »Gospe, jeste li ozlijeđene?« Ledi Beatrice lupne štapom po škrinji. »Pobrinite se za ovaj nered.« Dok je Elayne stajala straga u mokroj haljini, a grofica se držala kao kraljica stojeći na palubi što se ljuljala, mornari su požurili opet složiti njihovu prtljagu u red i raskrčiti prolaz. Španijel je ponovo lajao, ali utihnuo je kad je ledi Beatrice udarila po palubi nekoliko centimetara ispred njegova nosa. »Tko je ovaj sluga?« oštro upita ona gledajući s otvorenim nezadovoljstvom raskošno odjevenog stranca koji je čekao iza njihove pratnje. Možda im je upravo on spasio život, ali ledi Beatrice zbog toga nije dijelila komplimente.

. 35 »Kapetan Juan de Amposta, madam. Donosi vijesti.« Vitez se svečano pokloni. »S izrazima poštovanja on vam želi dati do znanja, madam, da su maurski gusari na Sredozemlju postali mnogobrojni i nepopravljivi.« Grofica je gledala neznanca. »Shvatit ću to kao šalu.« Kapetan uđe u kabinu i klekne na jedno koljeno da je pozdravi. »Oprostite mi na drskosti, zato što želim služiti jednoj tako uzvišenoj i otmjenoj dami!« Lupkala je štapom o pod. »Rekla bih da ste iz Francuske«, reče ona prezirno. Kapetan podigne pogled i široko se osmjehne i dalje klečeći. »Ne, gospo, Portugalac sam. Tu sam da vam ponudim naoružanu kršćansku pratnju, ako vam je po volji.« »Imam naoružanu kršćansku pratnju«, reče grofica, prezirno odmahnuvši rukom prema vitezu. »Kakva god da jest.« »Gospo, nudim vam svoju galiju da otprati ovaj spori jedrenjak. Galija je brza i dobro opremljena i spriječit će gusare da se ukrcaju na vaš brod.« Oklijevao je pogledavajući na zbrku u kabini. »Žalim što nismo došli na vrijeme da vas poštedimo ovog straha. Ali proganjali smo te vukove, gospo.« On tužno sklopi ruke. »No pobjegli su kao miševi čim su nas ugledali.« »Znači da ulijevate više straha nego naša dobra braća svetoga Ivana«, odreže ona oštro, bijesno pogledavši hospitalca. Vitez napola zatvori oči, ali ništa ne odgovori. »Madam, vaši su ljudi dobro postupili«, reče Amposta pristojno. »Vidio sam pet tijela u moru, a nijedno nije pripadalo kršćaninu. Oprostite, ali nemoguće je obraniti ovakav okrugao brod od galije. Božja je milost što smo vas sustigli na vrijeme, inače...« Pogledao je prema Elayne, a onda odmahnuo glavom. »Ne volim ni misliti kakve bi bile posljedice.« »Što predlažete, kapetane?« odlučno upita ledi Beatrice. »Nudim zaštitu, gospo. Možemo namjestiti veliko upravljačko veslo umjesto vašeg kormila i otpratiti vaš brod u sigurnije vode.« »Koliko?« Amposta nagne glavu u stranu, napravi negativnu gestu rukom kao da ga je to pitanje posramilo. »Rečeno mi je da ste na kršćanskom hodočašću, gospo. Možda neki znak pažnje. Nije važno. Koliko god osjećate da biste htjeli dati, kad budemo na odlasku.« »Zaista prava je sreća što ste nas sustigli!« reče ledi Beatrice. »Nakon što su ovi s Rodosa sve upropastili. Neka im Bog oprosti, ali oni su Francuzi.« Kapetan se osmjehne i na tren pogleda hospitalca kiselog lica. »Blagoslovio ih Bog. Mi smo bliski prijatelji s Redom svetog Ivana.« Vitez nagne glavu, ali nije uzvratio počast. Činilo se da nema što reći. Elayne se bojala da su grofičina višetjedna ponižavanja, a sada i sramota zbog navigacijske pogreške u braćivitezovima ugušili žar usrdnog služenja. Amposta nastavi tišim glasom. »Ne bih ovaj poziv uputio običnim trgovcima vunom, madam, ali ako gospa i njezina sluškinja žele nastaviti ploviti na mojem brodu, kao dio našeg dogovora, imate moj brod na raspolaganju sa svim počastima. Smještaj je...« Slegnuo je ramenima i nasmiješio se. »Možda će biti čak i više u skladu s ukusom Vaše Milosti.« »Grofice!« reče hospitalac oštro. »Ne mogu vam to savjetovati.«

. 36 Elayne je pomislila da su vitezovi ivanovci dosad već mogli nešto naučiti u svojim odnosima s ledi Beatrice. Onog trenutka kad je on nešto odlučno izjavio, njezina odluka bila je već gotova stvar. »Divljenja vrijedan prijedlog, kapetane«, reče grofica lupkajući štapom po podu. »Pobrinite se za prijenos naše prtljage.« Usta hospitalca su se trznula. Duboko se poklonio, zakoračio unatrag i propustio kapetana da pode prvi. Elayne pomisli kako je moguće da je ipak nešto naučio o ledi Beatrice. ELAYNE SU KROZ GLAVU prošle brojne neugodne misli dok su se ukrcavali na galiju kapetana Amposte. Čula je za hareme i robove, a ovaj kapetan je izgledao poput Saracena, iako je oko vrata nosio kršćanski križ. Ali prvo što je učinio nakon što ih je smjestio u inostranu kabinu, sa sagovima i ukrasnim jastucima, bilo je da ledi Beatrice daruje srebrnu molitvenu krunicu. Posada je bila pristojna i disciplinirana, a hrana okrepljujuća; sve u svemu bilo je to predivno poboljšanje komfora i brzine plovidbe. Galija je bila tako brza da je mogla zaobići ranjeni jedrenjak koji se sporo vukao, slično kao kad pas gonič tjera, umornog vola. Prešutnim dogovorom ni hospitalci ni ledi Beatrice nisu ovim neznancima spominjali Elaynein statusni položaj ni kamo se uputila. Bio je to znak da grofica možda i nije potpuno uvjerena u Ampostine usluge. Ali zbog kapetanove ljubaznosti raspoloženje ledi Beatrice se popravilo; postala je gotovo razdragano vesela. On jc bio velikodušan s darovima i pun strašnih priča o vlastitom zatočeništvu među Maurima, što ga je samo još više uzdiglo u očima grofice koja je uživala u pričama o mučeništvu. Njegova je posada, gotovo nevidljiva u potpalublju, bila dobro izvježbana, veslači su snažno i postojano veslali, da je Elayne čak mogla šetati palubom dok je galija oštro rezala valove, koji su ranije bacali i ljuljali njihov jedrenjak. Bila je savršeno zadovoljna što je smatraju običnom sluškinjom. Povjetarac je ublažavao vrućinu na Sredozemnom moru. Kao i ledi Beatrice, otkrila je da joj se raspoloženje znatno popravilo. Počela ju je napuštati melankolija; njezina čežnja za Raymondom bivala je nježnija, tek želja da i on bude tu uz nju, da promatra veličanstvene zalaske sunca i njihanje pramca pod zvijezdama. Bila je sigurna da on nikada nije vidio išta slično tom prozirnom moru. Stražar u košari jarbola ugledao je na horizontu jedan gusarski brod s crvenim jedrima, ali kad se galija kapetana Amposte okrenula i počela ga progoniti, brod je nestao. Kapetan se žalio da ne može krenuti u potjeru i ostaviti za sobom oštećen brod. »Je li ono obala?« upita Elayne trećega dana na brodu i pokaže na nejasnu mrlju sivobijelu nasuprot plavom nebu. »Imate izvrstan vid!« reče kapetan s odobravanjem. »Ne, nije još. Do Italije nam treba još tjedan dana jer veslamo u vjetar. To je otok Il Corvo, Gavran. Prekrasno mjesto i dobro zaštićeno. Možda biste mogli obavijestiti svoju gospodaricu, a ako se Njezino Gospodstvo grofica želi tamo odmoriti jedan dan, pristat ćemo u luku i obnoviti zalihe vode.« Zamisao da makar jedan dan stoji na čvrstom tlu činila joj se blagoslovljenom. Elayne požuri obavijestiti groficu.

. 37 U SUMRAK SU LAGANO, kao da kližu, uplovili u sjenu Il Corva. Elayne se zagledala u visoke zidine malene luke, u bijeli kamen koji je sjao ružičastim odsjajem na posljednjem dnevnom svjetlu. Iznad usjeka nalazio se most, i to na tri vrtoglavo visoka kamena luka koji su se izdizali iznad vode. Most je bio tako visoko iznad nje da je ispod stupova mogla vidjeti sjajno plavetnilo neba. Nije bilo drugog znaka ljudske prisutnosti osim golemih klinova za vezanje brodova uklesanih u stijenu. Kad je jedan mornar skočio u vodu da zaveže uže broda, izronio je dupin i odmah nestao u bistroj zelenojdubini. »Dobro došli«, reče kapetan Amposta, pokloni se i kratko osmjehne. »Il Corvo čeka.« »ZA IME BOŽJE, zašto bih se više mučila penjući se uz tu stijenu samo da iskažem počast nekom stranom smeću!« poviče ledi Beatrice. Oslonila se na svoj štap teško dišući i bijesno se osvrnula po praznoj sobi u tornju. Došli su da ih predstave gospodaru Il Corva. Popele su se uskim stubištem s kapetanom Ampostom na čelu i naoružanim stražarom iza sebe. »Neka se on predstavi meni. Dođi, djevojko!« Kapetan je uhvati za ruku kad se okrenula. »Mislim da neće, madam.« »Bijedni vraže!« prosikće ledi Beatrice i istrgne ruku iz njegova stiska. »Pustite me! Zar vas je spopao sam Nečastivi?« Njegovo vedro držanje se promijenilo. »U vašim je riječima više istine nego što mislite. Možda ćete otkriti da vam se Nečastivi više sviđa od mojega gospodara.« Grofica ga je ignorirala i brzo šepala prema vratima tornja. Kad je stražar pomaknuo koplje zapriječivši joj put, ledi Beatrice ga udari štapom u trbušni dio oklopa. »Stani u stranu!« izjavi ona, a glas joj je odjekivao od grubih zidova. EIayne je šutke stajala i gledala. Polako je shvaćala da su postale zatvorenice. »Slugo, makni to oružje«, zapovjedi ledi Beatrice i zamahne svojim slavnim štapom od trske ispod muškarčeve brade skrivene kacigom, a onda mu podigne glavu. Elayne je dobro poznavala taj ubojiti ton njezina glasa: od njega su se vojvode i nadbiskupi pretvarali u uplakane paževe. Ali stražar je ostao na mjestu. Samo je preko nosa pogledao kapetana, koji se smijao i odmahivao glavom. Prozirna koža ledi Beatrice sva je pocrvenjela od bijesa. Brzo se na mjestu okrenula, što nije bilo u skladu s njezinom krhkom građom. Bila je značajno niža od Amposte i nije imala ništa što bi u danim okolnostima dalo snagu njezinim zapovijedima kao grofice. Ali samo je izvila usne i pogrbila se dok je procijedila kroza zube: »Ti drski bludniče!« Njezin štap vinuo se u zrak gipkim pokretom zapešća. Kapetan nije imao reflekse kao i sluge ledi Beatrice ili možda nije mislio da bi se ona usudila, ali prekasno je podignuo ruku i udarac ga je zahvatio oštro po uhu. Glasno je odjeknuo, a kapetan je zateturao, ramenom udario u kameni zid i posrnuo. »Ne podnosim glupane«, reče ledi Beatrice mirno. Kapetan se uspravio i glasno usisao zrak između zuba. Elayne je načas pomislila da će skočiti na ledi Beatrice poput divlje zvijeri. Grofica je spustila štap, ali držala ga je lagano i crtala njime krug po podu. »Draga gospo... je li ovaj momak bio drzak?«

. 38 Tihi glas se začuo neočekivano, bio je poput šoka u maloj sobi tornja. Elayne primijeti da se kapetanovo lice promijenilo, ispod jarkocrvenog traga preko obraza koža mu je potpuno problijedjela. Okrenula se. Dosad ih je bilo samo četvero u prostoriji. Sada ih je bilo petero, iako se stražar na vratima nije ni pomaknuo. Stajao je visok i miran i promatrao ih. Kao da je stigao niotkuda, kao da se stvorio iz zraka. Kao noć crna svila u naborima padala mu je niz ramena do poda: bio je to plašt koji se prelijevao u svim nijansama crne. Ispod je nosio srebrnu tuniku, savršeno krojenu uz tijelo. I kosa mu je bila crna, boje beskrajne noći, duga i svezana nisko na vratu. Izgledao je poput metalnog kipa, kao nešto - neka stvar, a ne ljudsko biće - elegantno i fantastično. Elayne na tren čak nije bila sigurna je li stvaran ili je neki mramorni kip naglo oživio, ali mračan kao grijeh i podjednako lijep i pokvaren kao samLucifer. Jer bio je pokvaren - i gospodar ovoga mjesta - nitko mu se nije trebao pokloniti da bi to bilo očito, iako su i kapetan i stražar brzo pali na koljena. Elayne je također klecnula u naklon, držeći glavu pognutu, ali gledala ga je ispod trepavica. Nije mogla odvojiti pogled od njega. Čak se i ledi Beatrice naslonila na štap i kratko se poklonila. Nasmiješio se. »Gospo, ne smijete mi se klanjati. Ne zahtijevam to.« Iako su mu riječi bile pune poštovanja, iako se smiješio, to je zvučalo manje kao pristojnost, a više kao obveza. »Bojim se da ste loše usluženi kad se od vas tražilo da se tako daleko popnete. Primite moje žaljenje, grofice. Možete tog čovjeka istući do besvijesti ako želite.« »A molim vas, tko ste vi?« upita ledi Beatrice s prilično odvažnosti, pomislila je Elayne. »Ah, gospo, ja nemam nikakve plemićke titule. Zovu me samo Gavran, po ovom otoku, II Corvo.« Možda nije imao titulu, ali držao se kao da je princ. Njegov tamni plašt uzdisao je i micao se kao da je živ, kao svjetlo istkano u crnu boju. »Hmm«, reče ledi Beatrice. »Negraciozno štene, rekla bih, ako je to bila vaša zapovijed da vam se dođem pokloniti. Ja sam grofica od Ludforda, na kršćanskom hodočašću, momče!« Proučavao ju je, a onda je nakratko pogledao Elayne. Silno je željela spustiti glavu da sakrije lice, ali činilo joj se kao da je gleda otrovnica. Crne su mu oči sjale onim laganim osmijehom. Nije se usudila skrenuti pogled. »Možda ćete naći strpljivosti da uživate u mojem domu i za mojim stolom dok ste ovdje, draga moja grofice«, reče on i dalje gledajući Elayne. »Moj upravitelj luke kaže mi da vaš brod treba popraviti. Mislim da nikako nije sigurno da krenete dalje na put u koja propušta vodu.« »Gluposti i trice!« usklikne ledi Beatrice. »Nemojte misliti da sam takva luda kakva vam često zaluta u luku! Taj brod je potpuno siguran. Nećemo vam smetati ni zlorabiti vaše gostoprimstvo ni dana duže.« »Bojim se da hoćete«, reče on tiho. Nije nosio nijedan prsten ni nakit, ali na blistavoj crnoj odjeći vidio se neobičan grb izvezen srebrnim koncem. Nije to bio plemićki grb već neka isprepletena slova ili simboli, poput astrološkog znaka, ili slova gospe Libuše, ali ipak nije bilo ništa od toga. Elayne ga nikada prije nije vidjela. »Ali Vaša Milost će nas više zavoljeti nakon što bacim ovog Ampostu dolje na stijene.«

. 39 Kapetan strašno zastenje kao da mu je prosvjed zapeo i guši ga u grlu. Muškarac po imenu Gavran ga pogleda. Elayne primijeti da se Amposta ukočio pod blijedim osmijehom baš kao i ona maloprije. »Da, loša šala«, reče Gavran. »Vidim da ne razumijete moj umor.« Kapetan se široko osmjehne, pokaže zube, dok mu se na obrazu žario trag udarca. »Dođite na privatnu večeru sa mnom, dragi moj Amposta«, reče Gavran prijateljski. »Razgovarat ćemo o Maurima i gusarima. Mes dames, čuvar će vas odvesti u vaše odaje. Ovdje ne držimo mnogo do ceremonije, ali nadam se da će vam biti udobno.« »DAKLE, TAOCI SMO«, zareži ledi Beatrice udarivši štapom o pločice na podu. »Prodane kao ovce! Oni izdajnički ivanovci su nas prodali!« Elayne ništa nije rekla. Čarolija Gavranove prisutnosti kao da je još lebdjela oko nje, istodobno neobična i poznata. Osim toga, grofici se sigurno ne bi svidjelo da je podsjeti kako je upravo sama odlučila prijeći na kapetanovu galiju. »Judini vitezovi!« Ledi Beatrice stisne požutjele zube. »Možete biti sigurni da će njihov Veliki meštar čuti za ovo pa makar morala osobno otići na Rodos da se požalim!« Činilo se da zasada njih dvije neće poći nikamo. Odaja koju su dodijelili grofici bila je raskošno namještena, pod prekriven istočnjačkim sagovima, sa svilenim draperijama na zidovima, osvijetljena emajliranim uljanicama što su gorjele bez dima. Ali uski prozorski otvori za strijelce gledali su na mjesečinom obasjano more tako daleko dolje ispod njih da Elayne nije mogla nazrijeti ni obalu. Zidine s tornjem i litice ispod bili su joj nevidljivi pa se činilo kao da soba nekom čarolijom lebdi visoko iznad vode. Došla je jedna sluškinja, djevojka Maurkinja koja nije govorila nijedan jezik koji je Elayne znala. Donijela im je pladanj izvrsnog voća u sirupu: smokve, grožđe i naranče. Stavila je na stol i vazu s cvijećem, makove tako tamnoljubičaste da su izgledali gotovo crni, a onda je bez riječi nestala. Elayne posluži ledi Beatrice, koja nije prestajala grditi vitezove hospitalce ni dok je jela. Ali grofica se naposljetku ipak umorila i spremno je legla na madrac od perja. Elayne navuče zavjese oko kreveta i prije nego što je u svjetiljkama smanjila svjetlo na tinjanje, već je čula groficu kako hrče. Elayne sjedne na klupicu podno kreveta. Nevoljko je jela poigravajući se voćem u kompotu. Taj Gavran je bio gusar, naravno, a one njegove zarobljenice. Otvorenih očiju i ništa ne sluteći, ušetale su u njegovu elegantnu zamku. Ona to baš nije potpuno razumjela. Lizala je sirup sa smokve i tek malo zagrizla. Još uvijek joj je hrana bila teret. Prema strogim uputama ledi Melanthe jela je tek toliko da ne onemoća, ali nije uživala u hrani. Uzela je krišku naranče i pojela je. Prsti su joj bili ljepljivi. Umočila ih je u zdjelicu s vodom na pladnju. Kad je podignula pogled sušeći prste, više nije bila sama u sobi. Elayne se tako prenula da je prolila vodu ustajući. »Gospodine! « promrmljala je zagledavši se u crnog gospodara tog mjesta. Stajao je u sjeni ni dva metra udaljen od nje. »Gospo«, reče on i pokloni se. »Nisam čula ...« Pogledala je prema vratima o d debelih dasaka , koja je sama zatvorila zasunom iznutra. Teška prečka još je bila ¡u svojem mjestu. Nervozno je treptala. »Kako ste ušli? «

. 40 »Talent«, reče on. »I učenje.« Prišao joj je i zastao nadvisujući je. Elayne se ukočila kad ju je dodirnuo. Prstima joj je uhvatio bradu i podignuo lice prema sebi. Izdržala je dok ju je ležerno proučavao, jer nije imala izbora. Ovako izbliza nimalo nije Izgubio od svoje neljudske savršenosti. Lice mu je i dalje bilo kao isklesan lik ponosnog Lucifera, koji je pao s nebesa da bi stajao nad njom i gledao je svojim očima, crnim i zloslutno lijepim kao što su bili i makovi. »Tvoje lice mi je poznato«, reče on zamišljeno. »Tko si ti?« Spustila je pogled. »Elena«, reče ona jednostavno, izgovorivši ime koje je dobila u Italiji na krštenju, a koje se već odavno u Engleskoj pretvorilo u Elayne. Nadala se da će zvučati uobičajeno i obično u ovom dijelu svijeta, kao ime djevojke za koju nitko ne bi tražio otkupninu. Ali njegova je ruka pala kao da je izgovorila neku strašnu opačinu. Poput svećenika koji ispituje heretika na inkviziciji, sagnuo se bliže istražujući svaki centimetar njezina lica. »Tko te je poslao?« upita on. Elayne s mukom proguta. Lagano odmahne glavom. Bojala se, a ipak se osjećala daleko kao da nije doista u ovoj prostoriji nego negdje na sigurnom, odakle sve ovo promatra. Čvrsto ju je uhvatio prstima za bradu. »Tko?« Ljubazno se smiješio, osmijehom koji je istodobno bio topao i strašan. Zurila je u njega. Iako nije imala namjeru govoriti, osjetila je kako joj odgovor lebdi na jeziku kao da je on može na to prisiliti već samim svojim smiješkom. »Reci mi sada«, reče on nježno. »Moraš mi reći.« »Ledi Beatrice«, šapne ona i čvrsto stisne usne da ne bi rekla ništa više. Njegove crne obrve se podignu. »Ne, reci mi tko te je poslao. Tko te je stavio u njezinu službu?« »Grofica«, promrmlja Elayne. »Služim grofici.« »Grofica od Bowlanda?« upita on ljubazno, a glas mu je bio vrlo tih. »Melanthe?« Elayne razrogači oči. Ali sada nije izgledao tako prijeteće, više ljudski. Gledao ju je s toliko ljubavi da je u njoj počelo rasti žaljenje; prije je silno željela da je Raymond tako gleda, s ljubavlju i nježnošću. Činilo joj se da će, ne bude li mu rekla što želi znati, učiniti nešto krivo, biti gruba prema njemu. »Grofica«, promrmlja ona. Vrtjelo joj se dok ga je gledala. »Rekla je...« Pokušala se prisjetiti, ali glasovi proteklih mjeseci kao da su svi brujali u njezinoj glavi, poput zbrke uputa i upozorenja. »Rekla je... rekla mi je... da nikome ne vjerujem.« Osjetila je kako je pojačao stisak na njezinoj bradi. Udahnuo je zrak sa zvukom tihog šuštanja. »To je rekla?« »Ne znam«, reče Elayne zbunjeno. Oslonila se jednom rukom na stup kreveta. »Nisam sigurna.« Nasmiješio se poput vraga što govori iz sjene. »Onda vjeruj meni«, promrmljao je, ili se Elayne barem tako učinilo. Nikako ga nije mogla jasno razabrati. Njegov je lik blijedio, ili je nestajalo svjetla, ili joj se tama uvukla u oči. Svjetiljke su zgasnule, a ona je ostala stajati u mraku, gdje ništa nije bilo sigurno osim rezbarije drvenog stupa ispod njezinih prstiju i hrkanja ledi Beatrice.

. 41 POD UTJECAJEM TOPLE južnjačke klime grofica se čudno razboljela od bolestispavanja. Ne bi se budila osim da se slabašnim glasom požali na glavobolju i da nešto popije i pojede malo kaše. Elayne ju je pazila, sva zabrinuta. Činilo se da grofica nema groznicu čak ni na toj zagušljivoj vrućini. Dapače, na dodir je bila hladna i potpuno malaksala pa je Elayne pokušala zamoliti mladu Maurkinju da joj donese ljekovite trave kako bi ugrijala groficu i potaknula krvotok. Tražila ju je to na svakom jeziku koji je znala. Djevojka je samo ljubazno kimala glavom i odlazila, a vraćala se s istim vinom i bijelim kruhom. Elayne je tražila liječnika, a djevojka je opet kimala. No nijedan se liječnik nije pojavio. Elayne je sjedila u prozorskoj niši sobe u tornju, gdje je mogla uhvatiti dašak svježeg povjetarca. Vratili su im prtljagu, bez sumnje tek nakon što su detaljno pregledali ima li u njoj išta vrijedno. Čini se da ništa nije bilo dovoljno privlačno da bi se ukralo, jer su sve Elayneine stvari u putnoj škrinji bile netaknute, uključujući i njezin dnevnik, koji je ostao zaključan i nedirnut. Na vratima nije bilo drugog zasuna ni prečke osim one koje je sama iznutra spuštala i tako ih zaključavala. Činilo se da može slobodno izlaziti i ulaziti u odaju, ali nije željela ostavljati groficu samu. Koliko god ledi Beatrice bila neugodna, bila joj je bliska, neustrašiva i bila je Engleskinja. Elayne nije znala što se dogodilo s vitezovima hospitalcima ni sluškinjama koje su ostale na jedrenjaku. Ali pomisao da bi grofica mogla podleći bolesti i ostaviti Elayne ovdje samu, bila je uznemirujuća. Prošlo je četrnaest dana tog mirnog zatočeništva i Elayne je imala dovoljno vremena za razmišljanje dok je gledala ledi Beatrice kako čvrsto spava i mrzovoljnog španijela sklupčana uz njezino koljeno. Elaynein prvi impuls, nejasne misli o bijegu, ubrzo je zamro pred hladnim rasuđivanjem. Njihovu sobu nisu ostavljali nezaključanu zbog nemara stražara. Bilo je jasno da je otok Il Corvo sam po sebitamnica. Razmišljala je o njihovu tamničaru. Mučilo ju je neko sjećanje, teška slika, previše maglovita da bi je uhvatila. Spomenuo je groficu od Bowlanda kao da sve zna o njezinoj kumi. Ona sama nije mu govorila o ledi Melanthe. Ali nekako joj se nejasno činilo da zapravo jest, jedino se nije mogla sjetiti kada ni kako. Bio je gusar. Nastojat će izvući najveću otkupninu za ledi Beatrice. Sigurno želi znati vrijedi li i Elayne išta. Možda ju je namjeravao prisiliti da napiše pismo u kojem će moliti da je otkupe, pismo puno straha i preklinjanja. Trebala bi biti prestravljena. Ali s iznenađenjem i malo krivnje otkrila je da se ne osjeća tako. Nije znala što je najbolje učiniti. Ali istina je da joj se nije žurilo nastaviti putovanje u Monteverde, gdje ju je čekao brak. Bilo je nečega nalik na san u danima koji su prolazili u tihom iščekivanju, obilježeni jedino ritmom promuklog disanja ledi Beatrice i kriještanjem morskih ptica koje je dopiralo do njih. Elayne se osjećala začarano: kao da visi između neba i zemlje u toj raskošnoj odaji sa sagovima, koja je poput galebova lebdjela u safirnoj izmaglici. U takvom sanjarenju sve je počelo izgledati moguće. Ledi Beatrice je s gusarom razgovarala samo o sebi; nije otkrila kamo se Elayne uputila ni koliko je važna. Ako je on i otkrio njezin identitet, onda će sigurno pokušati za nju tražiti otkupninu od Lancastera ili njezina budućeg supruga. Ali toliko dugo dok misli da je ona samo sluškinja ledi Beatrice, nije vidjela zašto bi mu bila posebno zanimljiva.

. 42 U najskrivenijem dijelu srca Elayne se čak usudila nadati da će joj ovi događaji promijeniti sudbina. Ako gusar ne otkrije tko je ona, bude li namjeravao pregovarati o otkupu ledi Beatrice, Elayne se usudila sanjati da bi ti događaji mogli ići njoj u prilog. Možda se dogodi da je naposljetku s groficom nekako vrate u Englesku i da izbjegne udaju. Možda bi se čak moglo dogoditi... Nije mogla a da ne misli na Raymondove posljednje riječi. Nije želio svoj brak kao što ni ona nije željela da je udaju. Iskreno se i ustrajno molila da mu žena ostane dobra zdravlja i bila je oprezna da joj se nikakve grešne nade ni želje ne uvuku u misli dok je navečer izgovarala Zdravomarije. Molila se za ozdravljenje ledi Beatrice i da budu oslobođene iz uzništva ovoga gusara. Zatim bi sjedila uz prozor i gledala more, izgubljena u praznoj ljepoti plave noći, ne znajući za što bi se još molila.

. 43 Četvrto poglavlje IZ DUBOKOG SNA PRENULI su je plamen svijeće pred očima i nečija ruka na ramenu koja ju je snažno tresla. Elayne se okrene na stranu, srce joj je poskočilo i bila je dezorijentirana zbog naglog buđenja. »Il Corvo vas zove k sebi«, reče glas neke mlade žene. Elayne je žmirkajući gledala osobu s kapuljačom na glavi, ali nije joj mogla vidjeti lice, jer se povukla unatrag, a jedino svjetlo bila je svijeća koja je treperila i bila dovoljno jarka da je zaslijepi. »Moja odjeća«, reče Elayne promuklo. Obuzeo ju je divlji strah da će je odvesti k gusaru neodjevenu, gdje će je izložiti na procjenu i prodati golu kao robinju. »Obucite ovo«, reče djevojka. Glas joj nije bio nimalo prijateljski. Pružila joj je haljinu kraljevski tamnoplave boje ukrašenu zlatom. Elayne je navuče preko noćne košulje. Dobila je i čarape i mekane cipelice, ali ništa čime bi prekrila ili zavezala kosu. Grofica Beatrice je hrkala i ništa joj nije poremetilo san. »Češalj...« reče Elayne neodlučno, nastojeći drhtavim prstima zavezati podvezice. »Požurite. Nije važno. Njemu će ovako biti draže.« Elayne duboko udahne. Sav strah koji dotad nije osjećala kao da ju je sada odjedanput obuzeo. U sebi je drhtala i nije mogla misliti ni o čemu zbog glasnog lupanja vlastita srca. Nije više ništa rekla djevojci, samo je pošla za tim svojim vodičem u ogrtaču s kapuljačom kroz duge hodnike i uz beskrajan niz stuba sve dok nisu došle do nekih vrata. Bila su otvorena, a iza njih tama. »Uđite«, reče njezina pratilja. Elayne je ukočeno stajala. »Uđite«, ponovila je djevojka. »On vas čeka.« Elayne zakorači preko praga. Vrata su se nježno zalupila za njom i ostala je u mraku. Srce joj počne još brže udarati kad je ispružila ruku da napipa što se nalazi pred njom. Naišla je na gladak metal, raskošno izrezbaren. Pomaknuo se kad ga je dotaknula. Elayne naglo povuče ruku. Ali bila su to samo još jedna vrata, otvorena, i hladan svježi zrak naglo je ušao u sobicu u kojoj je stajala.

. 44 Osjetila je da gleda van i prije nego što se u to uvjerila očima. Polako ju je napustila zaslijepljenost od svijeće. Mogla je vidjeti da su se vrata otvorila na neku platformu, široku terasu okruženu bijelim stupovima, bez krova, ispod noćnog neba. Pod je bio popločan bijelim pločama i ispresijecan tamnim linijama koju su se širile od njezinih nogu kao da je pozivaju da krene naprijed. Vladala je tišina. Čak ni zrak koji joj je prolazio pokraj obraza nije stvarao nikakav zvuk. Ali unatoč lupanju srca mogla je razabrati udaranje valova u podnožju stijena, kao neku daleku, jedva čujnu jeku. Prekrižila se. Kad je zakoračili na terasu, cijelo se nebo otvorilo nad njom, uokvireno kružnom kolonadom, prepuno bezbrojnih zvijezda. Stajala je opčinjena nebesima i zagledana uvis. Nikada nije vidjela toliko zvijezda, kao da nebo nije bilo crno nego neki živi sjaj, blistava plahta ledene vatre. Zvijezde su izgledale tako blizu da joj se činilo da može ispružiti ruku i ubrati jednu, a ipak je sve bilo neshvatljivo daleko. To mjesto izgledalo je kao inkarnacija zvjezdanog svjetla. Polako se okretala ukrug. Zvijezde sr se njihale iznad nje, hladne i uzvišene. Kad je stala, ugledala je obris muškarca kako stoji uz stup ispred nje. To je nije iznenadilo - bila je previše zaprepaštena. Mirno je stajala. Zagledala se u njega dok je svjetlo zvijezda obasjavalo blijedi pod između njih. Krenuo je naprijed, a plašt mu je srebrnkasto svjetlucao. Elayne vidje da ispod nosi istu blistavu srebrnu tuniku u kojoj ga je prvi put vidjela. »Kakvo je ovo mjesto?« upita ona, a glas joj se gotovo izgubio u beskrajnoj tišini. »Moj opservatorij«, reče on. »Upravo stojiš na njemu.« Ispružio je ruku, a ona pogleda dolje na isprekrižene crte urezane po podu, mjestimice označene brojevima i simbolima. »Vi ste astrolog?« upita on. »Pomalo«, reče on. »Mogu ti napraviti prilično točan horoskop, usudio bih se reći.« »Molim vas, nemojte«, reče Elayne. Nije mu željela dati još veću moć nad sobom nego što je već imao. Njegov tihi smijeh odjekne od kolonade. »Kako želiš.« Nagnuo je glavu malo u stranu i zagledao se u nju svojim tamnim očima. »Bojiš se? Nisam mislio da si toliko ortodoksna.« »Moja je vjera u Kristu«, reče Elayne oprezno. »Hajde, priznaj«, reče on. »Nevjernica si.« »Ne, nisam.« »Poganka. Neću se nimalo dvoumiti oko toga da te prodam. Saracenima.« »Oni vam na tome neće biti zahvalni«, reče ona ignorirajući hladnoću koja ju je obuzela. »Tu se varaš, moja gospo. Djevica, odgojena u dvorskim manirama, mlada i svijetle puti, s tvojim neobičnim očima... rekao bih da vrijediš pet tisuća francuskih kruna.« Ostala je bez daha. Stajala je vrlo mimo i očajnički pokušavala računati. Nije imala pojma koliko vrijedi francuska kruna, ali pet tisuća je zvučalo kao kraljevska otkupnina. Za princa ili neku princezu. »Ako je ovo varka da me preplašite, voljela bih da je uspješna. Ja sam samo sluškinja grofice Ludford.« »Kakav mi je onda izbor? Da budem kao štedljiv trgovac što se znoji nad svojim računima?« Ništa nije rekla, jer je njezina slaba obrana već bila iscrpljena.

. 45 »Možda bi ipak željela da ti proreknem sudbinu?« upita on. »Kako je ona u vašim rukama«, reče ona ukočeno, »nije nikakvo čudo da je možete proreci.« »Moguće je da nije tako strašna kao što sadašnji trenutak sugerira.« Pogledao je gore u zvijezde. »Saturn je u usponu. U takvoj noći sve se čini melankolično. Nisi li to katkada osjetila, kad se probudiš u mrkloj noći, u vučji sat pred zoru, a sve što voliš čini ti se pakleno i hladno, bez obzira na to koliko je vedar bio prijašnji dan?« Zagledala se u njegovo zvijezdama obasjano lice. Izraz mu je bio hladan kao kamen. »U vučji sat?« ponovi ona polako. »Ali ti si mlada i nevina«, reče on. »Možda ne znaš za njega.« Elayne pomisli na Raymonda, na noći kad bi se budila i zurila u tamu zavjesa navučenih oko kreveta. »Da«, reče. »Poznajem ga.« Između njih zavlada tišina. On kao da se zagledao u njihove nejasne sjene na pločicama, kao da je otišao nekamo gore među zvijezde. Ili je samo računao svoju zaradu kad je proda Saracenima. Nije bilo načina da se pročita njegovo bezizražajno lice osim kao profinjeno umjetničko djelo, misterij poput zagonetnih anđela izrezbarenih iznad nekog oltara. »Dođi«, reče on naglo. »Pokazat ću ti još nešto.« Pošla je za njim kad se okrenuo. Svaka pomisao na spavanje sada je nestala. Osjećala se budno kao nikada u životu. U njezinim očima svaki oblik i površina bili su oštri i savršeno jasni, svaki zvuk razgovijetan. Njezini su koraci odjekivali, ali njegovi su bili tihi kao šuštanje vjetra. Zastao je ispred dvaju stupova, zakoračio na podij i uzeo tanko žezlo s postolja optočena dragim kamenjem. Kad je to učinio, zid iza stupova kao da je nestao u tami. Elayne shvati da gleda kroz vrata. Blaga svjetlost dizala se odozdo, donoseći sa sobom neobičan miris, trpak ali ne neugodan, kao da je netko zapalio cvijeće ili mirisne trave. Plavkasti odsjaj davao je tek toliko svjetla da se mogu vidjeti stube što su tonule u tamu. Okrenuo se prema njoj i ponudio joj da uđe. Nimalo joj se nije sviđalo spuštati tim stubištem. »Gospodine, radije ne bih išla dolje.« »Bojiš se?« Kao da je bio iznenađen. »Zaboga, da! Ne sviđa mi se kako to izgleda.« »To je put do moje knjižnice.« Odmahnula je glavom i zakoračila unatrag. »Čega se plašiš?« Elayne ga pogleda u oči. »Recite mi što tamo radite.« »Zazivam vraga da se pojavi kao crni jarac«, reče on i nestrpljivo odmahne rukom. »On stiže u velikom oblaku tuče i sumpora i radi sve Što mu zapovjedim. Zar ne želiš to vidjeti?« Brzo je udahnula i prekrižila se. »Previše ste odvažni kad se tako šalite.« »Ne, madam«, reče on tiho. »Ako izgledam odvažan, budi sigurna da i predobro poznajem vraga da bih ga zazivao. Živio sam od njegove milosti i pod njegovom vlašću, ali nema te moći koju bi on obećao, a za koju bi vrijedilo platiti njegovu cijenu.« Gledala ga je razrogačenim očima. »Sklopili ste pakt s...« Nije mogla smoći hrabrosti čak ni da to izgovori.

. 46 »Nisam sklopio pakt!« reče on naglo. »S tim je završeno. Govorio sam samo o jednom ljudskom vragu. Evo što radim u svojoj knjižnici, gospo: čitam. Učim. Nisam nikakav pretjerano odvažan mag, koji zamišlja da može zapovijedati paklom. A jamčim i da nemam ćud svećenika. Nisam nikakvo krotko janje u svetom krdu. Proričem samo prirodne snage ovoga svijeta. Dođi i pokazat ću ti, ako želiš. Ako nećeš, onda se vrati u svoj udoban krevet i svojim molitvama.« Naglo se okrenuo, plašt mu se raširio, i prešao je preko podija do vrha stubišta. Krenuo je i spustio se dvije stube, zatim zastao i pogledao natrag prema njoj. Blijedoplavo svjetlo osvjetljavalo mu je obraz i čeljust i namrštenu izvijenu crnu obrvu. Da ju je pokušao prisiliti, da joj je prijetio ili je pokušao namamiti, ne bi pošla. Bio je gusar. I čarobnjak, sada je to bilo jasno - i to pravi. »Zar mislite da vas se ne bih trebala plašiti?« upita ona iznenada. »Čini mi se da bih bila glupa kad se ne bih bojala.« Dugo ju je gledao. Nije mu mogla vidjeti izraz lica, samo nejasne sjene. »Da«, reče on. »Bila bi.« »Dobro«, reče ona. »Bojim se. Ali sići ću.« Stajao je uspravno i mirno. Na plavkastom svjetlu stubišta jasno mu se ocrtavala figura, obris ramena i crnog plašta. Žezlo koje je držao u ruci svjetlucalo je poput treperavih zvijezda. »Onda dođi«, reče on tiho. »Ići ću ispred tebe, moja gospo, da možeš sigurno silaziti po stubama. Osloni se rukom na moje rame.« NEOBIČNO PLAVKASTO OSVJETLJENJE njegove knjižnice dolazilo je iz staklenih boca razmještenih po sobi. Neke su bile na policama, neke na podu, a sjajile su poput tinjajuće vatre na tresetištu. Elayne je kao dijete uživala loviti životinje uz izvore i jarke, uglavnom žabe i guštere, i to iz čistog inata Carinim prijekorima i gađenju, ali to je bilo davno; sada je duboko udahnula ugledavši zmijske kože kako vise s krovne grede. Ali to su bile samo zmije. »Za ime Božje!« reče ona bez daha, stisnuvši ga za rame kad se zaustavila na posljednjoj stubi. Uza zid na drugom kraju prostorije, kameno ognjište sjajilo je crvenom bojom od zapaljenog ugljena i obasjavalo bijeli trbuh monstruoznog guštera, dužeg od dva muškarca, koji je visio obješen željeznim lancima. Rep mu je bio debeo i pun ljusaka, a golema usta otvorena tako da su se vidjeli zubi kakve je Elayne zamišljala u noćnim morama. »To je krokodil«, reče on. Elayne je zurila u odvratnu zvijer. Visjela je ukočeno u lancima, mrtva i suha, noge s kandžama klatarile su se, a ralje bile razjapljene s pomoću štapa, no stvorenje je svejedno bilo zastrašujuće. »Mali vodeni zmaj iz Egipta«, reče on. »Kao što vidiš, nema krila.« »Jeste li ga vi ubili?« Slatko se nasmijao. »Nisam. Takav posao prepuštam plemenitim vitezovima. Ja sam, gospo, samo platio velikom hrpom zlatnika da ga dobijem.« »Zašto?« upita ona začuđeno. »Takve su mi stvari povremeno korisne«, reče on.

. 47 Elayne shvati da se privila uz njegovo rame. Pustila ga je, ali kao da joj je na ruci ostao osjećaj sjajne tkanine njegova plašta. Obrisala je dlan o dlan. »Čitala sam o njima u knjizi o zvijerima«, reče ona. »Zaista?« Okrenuo se k njoj. »Dosad nisam sreo djevu koja čita o zvijerima.« »Niti sam ja upoznala gospodina koji ih skuplja kao korisne predmete!« »Čitaš li puno, madam?« »Da, čitam na latinskom, toskanskom i francuskom, i, naravno, na engleskom.« Istog trenutka kad su joj riječi izašle iz usta, požalila je zbog ponosa koji ih je potaknuo i doveo je u opasnost. Jer to baš i nije bio sastavni dio obrazovanja obične sluškinje. On nije ništa komentirao, iako nije očekivala da baš ništa nije primijetio. »Sjedni«, reče on i pokaže joj okrugao stol u sredini sobe. Stajao je usred kruga nacrtanog na podu, a unutar njega zlatna zvijezda. »Ne trebaš se obazirati na pentagram«, reče on jer je oklijevala. »To je znak Solomona i simbolizira istinu izgovorenu unutar granica njegove moći.« Kako je i dalje stajala, on reče: »Možda ti istina nije po volji.« Elayne nije mogla smisliti pametan odgovor; u tom trenutku joj govorenje istine zaista nije bilo po volji. »On također štiti od demona, ako kojega slučajno dozovem«, reče on. »Ali priznat ću ako to učinim, a ovo je ipak najsigurnije mjesto u sobi.« »Rekli ste da niste zazivali vraga!« poviče ona. »Ne činim to«, odgovori on mirno. »Ali...« Slegnuo je ramenima. »Katkad se pojavi neki vražićak. To je rizik mojih propitivanja. Zato dobro pazim da stojim unutar Solomonovih pet krakova, gospo, što i tebi savjetujem.« Pogledala je oko sebe sve bočice i staklenke i razne bizarne posude poredane po sobi. Na stalcima su ležali uredno poslagani svici; mužari i tučci svih veličina, lubanje nepoznatih stvorenja. Od njegova smirenog spominjanja demona nakostriješile su joj se dlake na vratu, ali osjetila je kako u njoj raste znatiželja podjednako jaka kao i strah. Bio je čarobnjak. Svladao je ono što je ona tek pokušavala naučiti. »Što je u njima?« upita ona. »U pergamentima.« »Voljela bi vidjeti?« Kimnuo je glavom kao da je zadovoljan njome. »Onda sjedni.« Elayne navlaži usne i zakorači preko zlatnih linija. Sjela je na stolac koji joj je ponudio i gledala ga kako donosi kutiju i spušta je na stol. Nije napravio nikakav poseban znak niti se poklonio kad je ušao u krug, što ju je malo opustilo. Nije očekivala ni dolazak nekog demona, čak ni slučajno, osim ako ga ne dozovu posebne riječi i signali. Ipak, nije bila tako sigurna u to da bi u tom trenutku stajala izvan pentagrama. Kutija je bila prekrasno izrezbarena i uglačana i mirisala je na smirnu kad ju je otvorio. Izvadio je špil karata i raširio ih. Sve su na sebi imale nacrtane likove, muškarce i žene kao iz neke poučne priče, koji su nosili sunca, mjesece i kose, na nekima su bili vragovi, a na drugima redovnici. Svaka je imala latinsko ime i broj: Prosjak, Zanatlija, Car, Gramatika, Glazba, Logika, Poezija. »To su aduti«, reče on. »Simboli taroka5.« 5 Tarok, kartaška igra nastala u Italiji u 14. stoljeću, sa špilom koji je uključivao i 22 tarot karte (nap. prev.).

. 48 Čula je za tarok. Libuša ga je spomenula, ali Elayne nikada nije vidjela karte. Prije nego što je mogla razabrati mnoge figure, on ih je okrenuo poleđinom prema gore, skupio ih i razdvojio na dva dijela, a onda ih ponovo sve skupio. Neobičan miris smirne ispunjavao joj je nosnice. On nije nosio prstenje. Ruke je pomicao jednostavnom gracioznošću kao da je to činio već mnogo puta, dodirivao je karte lagano, s poštovanjem, kao čovjek koji dotiče živo biće koje voli. Dok se micao, srebrni mu je rukav sjajio klizeći gore-dolje poput oštricenoža. Spustio je karte pred Elayne i opet posegnuo u kutiju. Ovaj put je između njih dvoje rastvorio pergament s likom nagog muškima. Ruke i noge je širom raširio, a cijelo mu je tijelo bilo u krugu astroloških znakova. Ona je odlučila pokazati što manje emocija, ali obrazi su joj gorjeli zbog nimalo čednog crteža. Gavran je pogleda kao da je osjetio njezinu posramljenost. Njegove tamne, prekrasne oči zadržale su se na njoj. Nasmiješio se kutkom usana i ispružio ruku da uzme karte. Spustio ih je preko sredine lika, kao kakav omotač oko bokova. »Možda će ti ovo biti više po volji, gospo«, promrmljao je. »Uzmi nekoliko karata i zadrži ih zasebe.« »Zašto?« upita ona. »Je li to čarolija?« »Mi smo filozofi. To je čista kontemplacija i proučavanje.« »Proučavanje čega?« »Tebe.« Oprezno ga je gledala preko stola sa zakašnjenjem shvativši da ju je namamio u svoj pentagram istine. »Mislim da ćete otkriti kako se nema mnogo toga kontemplirati o meni.« »Možda jest tako. Otmjene mlade dame često žive dosadnim životom, a takve su im i naravi.« »Kako vi kažete«, promrmlja ona i načas pogne glavu. Široko se osmjehnuo. Crni bljesak humora. »Uzmi karte, madam«, reče on. UMORILA SE OD PRESIJECANJA špila pa bi mu s vrha davala jednu kartu za drugom i tako unedogled, dok bi ih on slagao po nekom uzorku iznad dijelova ljudskoga lika. Činilo joj se da to traje satima iako zapravo nikako nije mogla odrediti koliko je sati. Počela je osjećati bol u vratu i ramenima. Noć i nedostatak sna odnosili su premoć nad njezinom čvrstom odlukom da ostane budna. Ako je Gavran bio umoran, nije to ničim pokazivao. Činilo se da se duboko zanio u meditaciju dok je proučavao svaku kartu, spuštao je na njezino mjesto, a onda se zagledavao u sve njih raširene na stolu. Na neke se karte samo osmjehnuo, ali kad mu je pružila papu, čak se glasno nasmijao i odmahnuo glavom dok ju je spuštao na spolovilo neodjevenog lika. Kod neke druge samo je podignuo crne obrve, zbog iznenađenja ili nevjerice, nije znala reći. Naposljetku je došla do posljednje dvije karte u špilu. »Uzmi onu donju«, reče on. Elayne mu je pruži. Okrenuo ju je licem nagore i spustio u središte lika. »Vitez«, reče on. »Iz prve dekade, društveni statusi čovječanstva. Mislim da ti nisi skromna sluškinja, moja gospo Elena. Mnogo si višega roda nego što mi tvrdiš. Ali ne moraš se odmah preplašiti.« Lijeno se naslonio na lakat. »Stupanj tvojega plemstva nije ono što sam želio saznati.«

. 49 U trenutku se potpuno razbudila. Elegantno odjeven vitez ležao je pred njom kao da joj se ruga u svojoj pozi. »Evo...« Razdvojio je dvije karte koje su se nalazile u najnižem dijelu kruga. »Više me zanima tvoje formiranje. Vojvoda i muza Klio, koja nudi slavu. Ali vidiš... tu podno njezinih nogu ova je biljka. Poznaješ li je?« Elayne pogleda kartu i protiv svoje volje. »Čini mi se da je to ruža.« Iznenadio se. »Ne. Možda izgleda tako, iako je ja ne vidim. Ova biljka nije tako plemenita, to je samo cvijet običnog poljskog kukolja.« »Ah«, dodala je. »Možda ga poznaješ pod nekim drugim imenom. Čuo sam da ga zovu i melant.« Nasmiješio joj se i Elayne odjedanput primijeti da je u opasnosti. »Zaista?« upita ona glupo. »Da. Zar ne raste blizu dvorca Bowland?« Trepnula je. »Ne znam. Nikada nisam bila tamo.« »Ali pripadaš kućanstvu ledi Melanthe, grofice od Bowlanda.« Govorio je s uvjerenošću. Elayne mu nije ništa odgovorila. Pomislila je da je netko morao nešto red Amposti, ali oprezno je šutjela. U kućanstvu ledi Melanthe bilo je mnogo običnih sluškinja. »Vidiš, kratko proučavanje detalja otkriva mnogo toga«, reče on. »Ovdje u devetoj kući vidimo još nešto - u djetinjstvu si otišla na dalek put da izbjegneš opasnost... možda da se oporaviš od teške bolesti?« Nagnuo je glavu u stranu, okrenuo još jednu kartu i zagledao se u stol. »Ne, mislim da nije tako. Car je na šestoj poziciji. Zdravlje ti je oduvijekizvrsno.« Podignuo je pogled prema njoj kao da to želi potvrditi. Nije mogla poreći; nikada nije bila ozbiljno bolesna. Čak je i ospice lagano preboljela. »Bilo je to putovanje u pravom smislu riječi«, reče on. »Preko kopna i mora. Odlučujući trenutak. Tada se u tvojem životu sve promijenilo. Mislim da ne bi dugo živjela da nisi tako mlada krenula na put.« Namrštio se na karte pred sobom. »S juga na sjever. Je li bila zima? Je li bilo snijega? I neka utvrda - dvorac - trudna žena.« Elayne je zurila u njega. Nije mogao znati za njezin put u djetinjstvu, kad je iz Monteverdea došla u Englesku; ledi Beatrice mu ništa o tome nije mogla reći. Elayne se i sama svega nejasno sjećala. Ali dok je govorio, u njezinim mislima javilo se jasno sjećanje, kako je po snijegu stigla u Savernake, kako je Cara imala velik trudnički trbuh, samo što nije rodila Mariju, kako su je svi dočekali s radošću. »Nešto si povikala«, reče on. Kažiprstom je dotaknuo ženski lik po imenu Melpomena, pjevačicu s lutnjom. Malo se osmjehnuo, kao da se i sam toga prisjeća. »Konj se probijao kroz snježne zapuhe. Napravila si grudu od snijega i bacila je.« Ukočeno je sjedila, kao da se smrznula od neobične preciznosti kojom je opisivao njezino sjećanje. Mogla je vidjeti konja koji se muči kroz snijeg, praznu, snijegom zametenu cestu koja je vodila od dvorca Savernake. »Kako znate te stvari?« šapnula je. »Neke sam pročitao u kartama«, reče on. »Neke su mi... dane. Ali pogledaj i posljednju kartu. Ona predstavlja tvoju budućnost. Okreni je.«

. 50 Oklijevajući, podignula je kartu tako da je samo ona mogla vidjeti sliku na njoj. Bila je prekrasno obojena kao i ostale, ali umjetnik je umjesto svijetlih boja i krajolika sve nacrtao u tamnim nijansama. Na pozadini plavog noćnog neba blistalo je krilato stvorenje: anđeo odjeven u crne i srebrne halje, blistav nasuprot nebu s bezbroj zvijezda. Elayne osjeti kako joj zastaje dah. Bio je to njezin tamni anđeo. Lijep i moćan, zračeći tajanstvenošću, savršeno prikazan umjetničkom rukom. Kad je podignula pogled, pred sobom je ugledala isto lice, živo, kako je gleda u osobi bezimenog gusara. Skočila je na noge, odbacila kartu i prevrnula stolicu bježeći iz kruga istine. »To je trik! To je varka s kartama!« Stajala je zadihana i ljuta. »On ne može biti vi.« Gavran ju je netremice gledao. Malo je nagnuo glavu u stranu kao da i on sumnja. »Sjećaš li me se, ledi Elena?« »Sjećam li vas se? Zar smo se sreli?« Bespomoćno je zatresla glavom. »Ne razumijem ovo! To nije... hoću reći... ne u životu! Odakle da vas se sjećam?« Nasmiješio se. »Kao što kažeš, to je samo karta. Samo se pitam zašto te je toliko uznemirila.« »Nije to samo karta, i to dobro znate!« poviče ona. »To ste vi! A on ne može biti vi. Ne znam kako ste to otkrili ili učinili da se dogodi, ali on nije vi.« Podignuo je obrve. »Priznajem da me silno zbunjuješ, ledi Elena. Karta je ja, a ja nisam on. Tko je on?« Stisnula je zube i ispružila ruku da uzme kartu, a onda ju je odlučno spustila na stol licem nagore. »Potpuno sam sigurna da je to neka neslana šala koju igrate sa svojim žrtvama, jer zacijelo znate da ta karta savršeno prikazuje vašu osobu.« Usta su mu se micala kao da pokušava potisnuti osmijeh. »Priznajem da u tome imaš pravo.« Oklijevala je, iznenađena njegovim spremnim priznanjem. »To je mala igra. Uživam u igricama. Bavim se promatranjem ljudske naravi. Tvoja reakcija je dosada bila najzanimljivija. Reci mi, tko je taj on koji ja nikako ne mogu biti?« »Nitko«, reče ona, što je i bila istina. »To je samo sličnost s... s kipom koji sam uvijek gledala za vrijeme mise.« »Nekog sveca?« »Da, anđela«, reče ona. »Ah, to onda sve objašnjava«, reče on mirno. »Često su mi znali reći da podsjećam na anđela.« Elayne ga je gledala trepćući. Nije joj izgledao kao ijedan anđeo kojega je ikada vidjela, osim njezina vlastitog. »Mislim da se radi samo o mojem kerubinskom izrazu lica«, reče on i osmjehne joj se tako zlobno da joj se grlo stegnulo. »Zastrašujući ste«, reče Elayne bez daha. »To i želim biti«, reče on. Skupio je karte i rasprostro ih lepezasto po stolu. »A ipak... ti me poznaješ.«