Laura Kinsale - Srce u sjeni

. 101 »Ah«, poviče ona. »Da barem Bog nije dopustio da ikada dođem ovamo!« Gusar se namrštio. »Kriste, zar još ne uviđaš koliko si time zapravo na dobitku?« Rukom je dao znak Dariju da odnese čaše. »Madam, bila si na putu za Monteverde, gdje bi te ovako neiskusnu sigurno čekala smrt. Što god sam učinio, što god to bilo — ne postoji nitko tko bi te bolje poučio lukavštinama ubojica niti te bolje i sigurnije držao podalje od svake ljudske opasnosti. Sumnjaš li u moje riječi?« Zurila je u bijeli stolnjak pred sobom, gdje je čaša klareta ostavila mrlju u obliku krvavog mladog mjeseca — trag otrova ili bezopasnog slatkog vina; nije znala koje od toga. Nekoć je vjerovala svojem tamnom anđelu da će je očuvati od svih opasnosti. Ali ta je sretna iluzija sada razbijena; jedan ubojica proglašava se njezinim zaštitnikom i to s tako odbojnom sigurnošću. Ledi Melanthe ju je sva zabrinuta upozorila da postoje stotine opasnosti. Nemam vremena naučiti te svemu što moraš znati. Njezina je kuma poznavala ovog gusara. Elayne nije mogla shvatiti da ju je ledi Melanthe na neki način poslala njemu. Neprijatelju njezine obitelji. Istom ubojici koji je izjavio da bi je sam ubio u slučaju da se udala za Franca Pietru iz obitelji Riata. Nije to mogla shvatiti, a ipak se sjećala hladnog i nemilosrdnog držanja ledi Melanthe, sestrina strahopoštovanja prema grofici, poštovanja pomiješanog sa strahom, o čemu se nikada nije govorilo. I znala je da je njezina kuma u duši bliža Gavranu nego itko koga je Elayne ikada upoznala. »Tvoj sam«, reče joj gusar. Nježno. Jednostavno. Gledao ju je ispod napola spuštenih trepavica. »Do smrti.« Duboko je udahnula i dalje gledajući mrlju u obliku polumjeseca. Još uvijek je osjećala bol i nelagodu na mjestu gdje je ušao u nju, ostavio svoje sjeme u njezinu tijelu. Crni misterij i bol, ali ona je to opet željela — željela ga je pred sobom, da zabaci glavu i bude prepušten njoj na milost i nemilost. Snaga onoga što je osjećala, moć koju joj je dao da ga može ozlijediti, njezina želja za time, sve ju je to šokiralo. Visoko iznad njih je zagrmjelo. Tamni dim izvio se iz dimnjaka, a oluja je otpuhivala i disala kao živo biće iz najtamnijih kutova visoke kuhinje. Iz sjena su je gledala ozbiljna lica djece. »Dobro, učini to«, reče ona podižući pogled. »Pouči me vještinama zla prema svojoj volji. Sigurna sam da ih sve dobro znaš.« Usna mu se izvila u podrugljiv osmijeh. »Ne mogu te naučiti ni desetinu onoga što znam o zlu«, reče on. »Ali mogu te naučiti da budeš oprezna i obraniš se.« U tom se trenutku pojavi Zafer izašavši iz zadimljene sjene, dok su mu tunika i egzotični turban bili tamni i mokri od kiše. Kad ga je Gavran pogledao, mladi se nevjernik poklonio, ali nisu izmijenili ni riječ. Samo su se pogledali i u tom trenutku kao da je neka mračna poruka prešla od mladića k gospodaru dok je vani zavijala oluja. »Dobro me slušaj, gospo«, reče gusar okrenuvši se k njoj. »Ne polaži nadu na beskorisne smjese kao što je smljeveni rog jednoroga ili kao što je boja mjesečeva kamena — takva je alkemija samo za budale. Otvori sva svoja osjetila. Svaki otrov ima vlastito obilježje. Svaki ubojica ima ćud koja ga izdaje, samo ako dobro promatraš.« Podignula je bradu. »A kakva je tvoja?«

. 102 Pogled mu se zadržao na njezinoj ruci na stolu, a onda je prešao na njezino lice. Kao što nije mogla proniknuti u um pantere, tako nije mogla reći ni što se skriva u njegovu umu. »Neka to pitanje bude tvoj krajnji ispit«, reče on. »Vidjet ćemo jesi li dovoljno lukava da ga riješiš.« TE JE NOĆI ODREDIO da ona spava pokraj velikog kuhinjskog ognjišta, kao zatvorenica u njegovu zagrljaju, a držao ju je na svojim grudima dok se sam leđima naslonio na kamen peći. Zafer je stajo na straži. Ostali sluge ležali su raspoređeni po prostoriji, gdje je kome bilo ugodno, kao bezoblične kvrgave sjene pri sve slabijem svjetlu s ognjišta. Oluja je svu noć zviždala i vrištala. Elayne je spavala na mahove, jer su je mučili neugodni snovi. Jedanput se probudila i našla da je bijelo štene oslonilo bradu na njezinu potkoljenicu, a pritom se opustilo ležeći na leđima, izloženog trbuha dok su mu šape pale postrance u prostoru između njezinih i gusarovih nogu. Dario je preuzeo stražu, a lice mu je tek malo obasjavala pulsirajuća crvena žeravica. Osjetila je da Gavran spava — što je bilo najčudnije od svega, jer gotovo da je počela vjerovati da on to nikad ne čini. Ali na kosi je osjetila dodir njegova laganog i ravnomjernog disanja, ruku je prebacio preko njezina struka, a osjećala ju je kao neshvatljivo težak teret. Imao je ime, tako varljivo, neprikladno ime da se nije mogla prisiliti da ga tako zove. Tvrdio je da se zove Allegreto. U engleskom nije postojala takva riječ, ali na talijanskom i francuskom značila je nešto veselo i vedro — čak radosno. On se jest smijao, ali samo iz poruge. Smiješio se kao što bi se smiješila mačka dok se poigrava s mišem. Pitala se je li ga ikada u životu ponio pravi smijeh, onako kako se ona katkad smijala s Raymondom, kad bi ih oboje obuzelo veselje, kad bi se zaredale djetinjaste šale jedna za drugom sve dok više nisu mogli disati. Sumnjala je da je to doživio. Oni koji su poznavali Gavrana, zvali su ga tim imenom, prikladnijim nego što je bilo ono koje je dobio na krštenju. Zaista je bilo primjereno zvati ga po ptici crnih krila, vjesniku smrti i rata. Poslije večere naučila je razlikovati mirise triju otrova i gledala je Zafera kako iz bočice, skrivene u ubrusu, sipa prašak u sol. Gledala ga je kako to čini četiri puta i nijedanput nije primijetila lagani okret njegova zapešća sve dok nije usporio pokret i podignuo tkaninu da bi mogla pratiti svaki korak tog postupka. Onda joj je Margaret — smirena i odlučna — demonstrirala kako staviti otrov na pribadaču plašta i ubosti Zafera dok mu je pomagala da se odjene. Nije baš bila vrlo spretna i silno se ispričavala gospodaru i gospodarici zbog svojeg neiskustva, a Zafer joj je već prinio bodež k srcu, spriječivši sluškinjin pokušaj ubojstva pokretom brzim i jednostavnim kao u zmije otrovnice. Gusar je promatrao svoje učenike mirnom pozornošću, komentirajući tiho njihov posao onako kako bi dobar gospodar pohvalio učenika zbog truda i savjetovao mu kako da još više napreduje. Margaret je savjetovao da pokuša ogrepsti umjesto ubosti, jer tako će pobuditi manje sumnje, a učinak će s pravim otrovom biti jednak. Elayne je savjetovao da svaku oštru kopču umoči u vodu i obriše prije nego što je dotakne, a onda je sama svojom rukom pričvrsti na odjeću. Izvukao je bodeže iz korica i pokazao joj kako otrov neznatno promijeni boju oštrice — onaj koji je nosio slijeva uvijek je bio natopljen otrovom, upozorio ju je na to, a onaj zdesna je bio čist.

. 103 Bilo je odvratno tjerati djecu da uče takve zle stvari. A ipak su svi — djevojčice i dječaci, od najmlađega do Darija, Zafera i Fatime — željno dizali oči k njemu, nastojeći mu pokazati koliko su napredovali u svojim smrtonosnim vještinama. Na svoj način on se prema njima odnosio s nekom mračnom ljubaznošću. Kad je Margaretino dijete počelo plakati u košari obješenoj na užad pokraj ognjišta, dopušteno joj je da se brzo povuče kako bi se posvetila djetetu. Matteo se tužan skrivao u polumračnom kutu, a onda je pozvan da dođe i još jedanput pokuša pravilno kušati piće. Nakon nekoliko pokušaja uspio se toliko pribrati da bez drhtanja natoči čašu do vrha i ne prolije ni kap po stolnjaku, a onda je kušao vino. Kad je Gavran napokon, bez pohvale ili kritike, jednostavno podignuo čašu koju mu je Matteo ponudio i popio iz nje, dječakovo lice, umrljano suzama, zasjalo je od olakšanja i ponosa. Elayne je sada mogla nejasno vidjeti gusarove prste, isprepletene u njezinoj kosi, u njezinim vlastitim crnim i kišom ispranim uvojcima, kao da ih je namjerno isprepleo. Vjerojatno i jest, kako bi pazio na svaki njezin pokret čak i dok spavaju — a ipak se jedan nemiran pramen savinuo preko njegove nadlanice, ležao mu meko na koži poput crnog janjeta sklupčanog tamo u nevinoj ljubavi. Fascinirale su je njegove ruke: brze i lagane s oštrim oružjem, na vinskoj čaši, a grube kad ju je zgrabio i povukao za kosu da je odmakne od sebe kad ga je ugrizla. Tada se nasmiješio — smiješio se — i dok je mislila o tome, neka bolna čežnja prostrujala joj je tijelom, kao tekući bol koji je sličio blaženstvu. Privukao ju je k sebi, postala je magnet i protiv svoje volje, kao da se sve ono što je znala o dobrome i ispravnome, sve što je znala o radosti i veselju, ne može svojom snagom oduprijeti mraku koji ju je dozivao. Željela ga je ponovo raniti. Žudjela je za time. Na onaj način, s onim šokantnim trenutkom moći, da ga može ozlijediti i natjerati da zadrhti i opet se izgubi u njoj. Elayne zadrhti i čvršće omota oko sebe čarobnjakovu halju. Osjetila je kako se gusar odmah prenuo. Dario je uspravno stajao. Malo se pomaknula na slobodnom prostoru koji je Gavran oslobodio kad je podignuo ruku. Umirila se, on je ponovo spustio ruku i opet je zarobio. Štene se okrenulo postrance i uzdahnulo. DAO JOJ JE DA proučava svitke. Nisu bili kao tekstovi koje je ledi Melanthe nudila za njezino obrazovanje. Dok je oluja još šibala i valjala se iznad njihovih glava, ona je čitala latinski priručnik o otrovnim tvarima, podijeljen u odjeljke, prvo oni prirodni, zatim oni koji su napravljeni rukom čovjeka; njihova proizvodnja, način prenošenja, njihovi učinci. Suha usta; brzi otkucaji srca; vruće, suho; uznemirenost i delirij... sigurna smrt. Na rubovima stranica nalazile su se bilješke. Drugi učinci — raširene zjenice, grčenje mišića; imena ljudi, od kojih su neka bila prekrižena. Mogla je isto tako sjediti u kuhinji u Savernakeu, na klupi i uz drveni stol posuđen iz velike dvorane, uz miris kruha, pečenog luka i čađi, dok kroz visoke prozorske otvore kiša kaplje na pergament. Mogla je isto tako proučavati svoje bilješke o Libušinim travama i napitcima. Ali nije. Čitala je kako jedan čovjek može ubiti drugoga, kako ga učiniti nemoćnim ili oslijepiti, dok su djeca oko nje sjeckala datulje i veselo razgovarala, Dario je pokretao brusni kotač i proizvodio visok škripav zvuk koji je nadjačao grmljavinu dok je

. 104 on oštrio njihove bodeže i male noževe, a iskre su frcale po popločanom podu. Margaretino djetešce igralo se do njezinih nogu, a ona je šivala gumbe na Elayneinoj haljini. Il Corvo je sjedio na pola stubišta koje je vodilo na galeriju iznad kuhinje, odjeven u baršun, s jednom ispruženom nogom — kao minijaturna slika u knjizi koju je Elayne jedanput vidjela, a prikazivala je nonšalantnog vraga koji nadgleda duše u čistilištu i odmara se između zavijutaka i krakova slova E. Njegov tromi pogled zaustavi se na njoj kad je podignula oči. Proželi su je vrućina, strah i zadovoljstvo. Željela je skrenuti pogled u stranu, dolje, ali činilo se kao da bi to bila slabost — priznanje da ga je uopće primijetila. Da se sjećala — i to živo. Između njih sada je bilo nešto; govorio je o Monteverdeu i kako će tamo preuzeti vlast, ali za Elayne je bilo bliže i stvarnije djetešce koje se na podu igralo uz Margaretinu haljinu. Libuša joj je to objasnila. Elayne je to dobro znala; vidjela je u Savernakeu životinje kako se pare, vidjela je ždrebad i janjad kad bi došli u proljeće. U svojim najdražim snovima vidjela bi sebe samu kako u šumi bere divlje cvijeće, noseći svjetlokosog sinčića, svojeg i Raymondova — ali nekako jaz između čednosti i te vizije kao da nije pozivao na podrobnije ispitivanje. Izdržao je njezin pogled. Sporim pokretom, kao nekim lijenim milovanjem, dotaknuo je vršcima prstiju rame, ono mjesto gdje ga je ugrizla. Ona odmah osjeti kako je oblijeva vrućina i sjetila se svojeg silovitog sna o vlastitoj moći da ga obilježi i ozlijedi, dok se on izvija pod njezinim rukama. Nasmiješio joj se, bila je to tek naznaka osmijeha u zelenkastom svjetlu oluje. Elayne spusti pogled i brzo i kratko udahne kao da se zrak skupio i nadvija se nad njom. Možda ju je začarao nekom čarolijom zbog koje joj je krv brže tekla, a dah postao neravnomjeran kad bi pomislila da se i on prisjeća baš kao i ona. Nikada prije u životu nije poželjela nanijeti bol nijednom stvorenju. Nije bila ljuta, iako je ljutnja bila dio toga. Ali bilo je tu još nečega, kao da je sve bilo isprepleteno i povezano s načinom na koji ju je gledao ispod trepavica i smiješio se kao da zna. Možda se radilo o kletvi da sama sebi postane nepoznati stranac. On bi znao kako to postići i ne bi napravio pogrešku koristeći se pogrešnim perjem. Ustao je na stubištu i sišao jednim gracioznim skokom, podignuvši u naručje jedno od najmlađe djece jer je htjelo uhvatiti upravo naoštren nož, koji je Dario odložio u stranu. Jednim pokretom zapešća Il Corvo baci oštricu u zrak tako da se okretala okomito oko sebe. Dosegnula je najvišu točku i zabljesnula počevši padati; Elayneino srce je zastalo, a dječak je gledao uvis oružje koje mu je padalo na glavu. Kad se nož našao za dužinu ruke iznad djetetove glave, gusar ga je samo uhvatio u zraku. »Vruće«, reče on držeći oštricu pred dječakovim licem. Spustio je dijete na pod. »Nemoj ga odmah dirati.« Dječak je jako odmahnuo glavom. »Sad se ohladio«, reče Gavran. »Uzmi ga.« Dječak ispruži ruku za nožem, ali ga gusar odmakne iz dosega. Dječak je odmah zauzeo stav, raširio je kratke nožice i blago se na prstima ljuljao; bio je to pokušaj oponašanja poze Il Corva. Nekoliko minuta glumili su kao da se otimaju za nož. Opasna oštrica pedesetak je puta došla nadomak nježne dječje kože, ali dječak bi se sagnuo i izmaknuo, zakoračio prema Il Corvu i ispod njegovih ruku. Gusar je na neki način učinio da izgleda kao da mu je

. 105 dječak zaista oduzeo oružje i popratio to prikladno ružnom psovkom ispustivši nož iz ruke kad ga je dijete udarilo u koljeno iznenadnim, nespretnim udarcem. »Dobro naciljano«, reče on dok je učenik odnosio svoju nagradu. Sjeo je pokraj Elayne i trljao si čašicu koljena, a njoj se osmjehnuo kutom usana. »To derište puno obećava.« Nije mu uzvratila osmijeh. »Ne bi li ti odrasli ljudi bolje služili?« Zvučalo je poput optužbe. »Zašto djeca?« Naslonio se na naslon, a laktove položio na stol. »Zato što su potpuno moja.« Elayne okrene lice od njegova besprijekornog profila. »Izgledaju kao krhka sila.« »Zaista?« upita on ležerno. Prstom je uvijala rub svitka. Srce kao da joj je udaralo u ušima kad bi on bio tako blizu nje. »Bi li i vlastito dijete odgajao na takav način?« Osjetila je da je gleda. Prije nego što je progovorio, dodala je: »I ne moraš mi ni objašnjavati — sigurna sam da su i tebe tako podizali. Bi li isto učinio s vlastitom krvi i mesom?« Zaglušila ih je škripa brusnog kamena, koji je cvilio u dodiru s metalom. Njegovo tijelo pokraj nje bilo je nepomično. Pomislila je da je više zastrašujući kad je potpuno miran nego dok zamahuje oružjem. »Reci mi kakav izbor imam«, reče on nježno. Elayne navlaži usne. Nije očekivala da će joj ozbiljno odgovoriti. Ali čekao je kao da doista misli to što je rekao. Namrštila se gledajući svoje prste i zaključila da su glupe puke opomene da se čini dobro, a ne zlo. Nije mogla držati prodike o tome. Činilo se potpuno pogrešnim kvariti djecu, tjerati ih na takvu službu, a ipak, mogla je ponuditi samo otrcane fraze o tome kako bi se trebao odreći pokvarenosti i težiti poštenju. Otrcane riječi čovjeku koji se zakleo da će je čuvati od takvih ubojica kakav je sam. »To isto sam jedanput pitao tvoju sestru«, reče on. »Ali ni ona mi nije mogla odgovoriti.« Sagnula je glavu. Onda je duboko udahnula i pogledala ga. »Ako želiš da ti rađam djecu, onda moraš naći odgovor.« Nije se ni pomaknuo. Trepavice su mu zatreptale nadolje, a onda ih je podignuo. Ostao je zagledan u Darijeva leđa, dok je mladić neumorno pokretao brusni kotač. »Libuša me naučila mnogim stvarima«, promrmlja EIayne jedva čujno. »Čak ako me uzmeš nasilu, mogu spriječiti dijete.« Bila je to laž; Libuša joj je pokazala trave i načine koji bi mogli biti uspješni pri sprečavanju začeća, ali mudra joj žena nije obećala da će to sigurno djelovati. Upozorila ju je da je smrtni grijeh koristiti se tim travama. Ali Elayne je mislila da možda čak ni čarobnjak nije siguran u ono čemu ju je mogla naučiti žena koja je mnogo znala. Pogledao ju je. Umjesto hladnog bijesa ili gađenja na koje se bila pripremila, njegov je pogled bio tajanstven, kao da je izrekla neku zagonetku koja mu je besmislena. »Zašto?« »Zato što bi dijete bilo i moje«, reče ona, »a ja ne želim da ijedno moje dijete postane ono što si ti.« Lijepa su mu se usta čvrsto stisnula. »Kopile?« »Ubojica. Kao ova djeca.« Pokaže glavom prema ostalima.

. 106 »Želiš da bude bespomoćno i bez obrane?« Zašutjela je načas. »Ne«, rekla je. »Ali...« Spojila je dlanove nastojeći naći riječi za ono što je htjela reći. »Ništa više nego drugi ljudi. Da ne bude pokvareno i izvježbano u ubijanju kao da je to igra.« Pomislila je da će joj se narugati i reći da je glupa. Ali samo se malo namrštio, a onda skočio s klupe. Otišao je do podnožja stubišta, stavio nogu na najnižu stubu, okrenuo se i vratio. Zagledao joj se u oči, još uvijek blago namršten. »Ako ti se na to zakunem, onda mi se nećeš opirati?« upitao je tiho. »Želiš li začeti?« Osjećala je kako joj obrazi gore. Njegovu se obećanju jedva moglo vjerovati. Nije željela biti njegova žena. Užasavala ju je ideja da mu rađa sinove i kćeri, no istodobno ju je plašila i uzbuđivala. »Bude li Božja volja«, čula je samu sebe kako govori glasom koji je bio tek malo glasniji od šapata. Ali činilo se da Božja volja nema veze s onim kako se osjećala. »Onda se zaklinjem«, reče on odmah. »Muško dijete ili djevojčica, njihov odgoj pripada tebi. Neću ih naučiti ono što znam.« OLUJA JE TRAJALA dvije noći, a onda je otišla dalje, ostavljajući mnogo toga opustošenog, kristalni zrak i svježinu zbog koje su ovi toplokrvni južnjaci drhtali i trljali ruke. Elayne se zrak činio osvježavajući, ali čak se i ona čvrsto omotala ogrtačem kad su obilazili sobe i lođe oštećene u oluji. Pogodilo ju je kad je vidjela prekrasna izrezbarena vrata koja su sada visjela na šarkama — osjećala se potreseno kao da sama sebe ne prepoznaje, kao da je rođena u razaranju i postala je neka nova, otresita duša. Bijelo štene ju je u stopu pratilo, a sada je dobilo i ime, Nimue, prema Gospi iz jezera koja je začarala zaljubljenog Merlina i zatočila ga u njegovu spilju. Mladi se psić želio samo igrati i od nositi stvari, istraživati otpatke s velikim veseljem — bio je jedino radosno stvorenje usred mrkog i šutljivog kućanstva. Dvorac je stajao čvrst, ali otvorene arkade bile su razrušene, njihove teške grede polomljene i odbačene u zatvorene odaje. Elayne je sumnjala da je Ampostin brod mogao preživjeti takvu oluju. Molila se za ledi Beatrice, ali grofičina sudbina sad joj se činila dalekom, u Božjim rukama. Više ju je morila njezina vlastita sudbina. Gavran kao da se nije brinuo zbog oštećenja na dvorcu, razbijenih pločica i promočenih zavjesa. Više ga je mučio blistavi horizont — zagledao bi se u prazno plavo more i postavio straže na svim krajevima tvrđave. Elayne je pomislila da je to zbog flota koje bi mogle doći po nju, a koje je spominjao. Tada je mislila da se šali, ali on je pregledavao plavo prostranstvo tako pomno da je znala kako očekuje da se nešto pojavi. Prije se nije trudio zadržati je u dvorcu. Danas bi je oštro prekorio ako bi zaostala za njim makar nekoliko koraka. »Postoji li opasnost od napada?« upitala je nakon što je poslao Zafera da provjeri kako je gradić prošao u oluji. Okrenuo se prema njoj. U jednom trenutku tu je bio onaj bljesak, obećanje vatre i bola koje ih je sada vezalo kad god bi im se pogledi sreli. Elayne se prisili da ne pogleda u stranu. »Napad je uvijek moguć«, reče on. »Možeš li se potruditi i reći kolika je vjerojatnost?«

. 107 Kratko se nasmijao. »Gospo, ne treba te uznemiravati napad na ovo uporište. Bez teškoća održavam obranu ovog otoka.« Pogledao je na more. »Moji drugovi trebaju ovdje okupiti flotu, kao dio priprema za naš povratak u Monteverde.« »Flotu.« Iznenađeno se odmaknula od mramornog kruništa bedema. »Tako brzo?« »Vrijeme je dogovoreno prije mnogo mjeseci. Čim sam čuo vijest da se Franco Pietro namjerava vjenčati — a da mu se mlada zove princeza Elena.« »Flota«, reče ona tiho. »Velika flota od šezdeset brodova i četiri tisuće naoružanih ljudi, koja će potpuno uništiti obitelj Riata. Trebalo mi je pet godina da je okupim.« »Zaboga«, šapne ona. Pogledala je prema njemu, a onda i prema praznom horizontu. More je bilo hladno i nemirno. Golemi valovi razbijali su se daleko ispod njih i kotrljali se prema okomitom zidu dvorca. Ništa nije narušavalo plavo prostranstvo. »Da«, reče on, »ali oni ne dolaze.« Vjetar joj je mrsio kosu, koja joj je zakrilila lice poput vela. Elayne pogleda dolje i počne vrtjeti prsten na prstu. Kad su odlazili, cijelim je srcem željela otploviti na Ampostinu brodu i vratiti se kući u Englesku. Ali nije vjerovala da je išta moglo spasiti njegov brod u onoj oluji. Iako su mu drugovi bili gusari i pljačkaši, nije mogla tolikim ljudima željeti takav kraj. Grlo joj se stezalo i bilo joj je mučno. »Možda nisu svi poginuli«, reče Gavran. »Neki su se možda sklonili.« »Neka ih Bog čuva«, reče ona i prekriži se. »Nitko to neće pripisati Bogu«, reče on. »Krivit će mene.« »Tebe? Za oluju?« »Da. I vraga. Reći će da sam pokušao upravljati vjetrom na paklenski način i da sam izgubio kontrolu nad njim.« Štene je počelo prodorno lajati i potrčalo je za galebom, koji je bio toliko odvažan da sleti na mramorni rub zida. Ptica opet poleti nespretno zamahnuvši krilima, a onda ostane lebdjeti na struji toplog zraka što se dizao uz liticu. Nakon što je izvršila svoju dužnost, Nim se ponosno vrati do Elayne, zaobilazeći razbijene pločice i preskočivši srušenu posudu s palmom. Zgrabila je jednu granu oštrim bijelim zubima i snažno je počela tresti, tako da je zemlja letjela na sve strane. »Smiri se, mala vještice«, reče Elayne nježno i izvuče joj granu iz usta. Gusar se sagne. Zgrabio je cijelu slomljenu palmu i podignuo je, pri čemu je Nim odskočila, a onda ju je jednim zamahom bacio preko zida, dok je grumenje zemlje letjelo okolo. Lice mu je bilo bezizražajno. Počeo je dizati komade razbijene glinene posude i jedan po jedan je zavitlao, a oni su graciozno letjeli, prevrtali se i nestajali iz vida. Metodično se i mirno pomicao duž ograde, saginjao se da dohvati komad nečega razbijenog — bilo kakav komad, veliki ili mali — podignuo bi se u jednom brzom glatkom pokretu i zavitlao ga preko litice. Krhotine pločica ili slomljeni drveni komadi letjeli su s kruništa i nestajali u plavom ponoru.

. 108 Kad je pod bio čist, stao je nogom na rub prijestolja koje je preživjelo oluju i srušio ga tako da se razbilo, zbog čega su Elayne i Nimue odskočile unatrag. Komadići pločica i kamena raspršili su se naokolo. Isprekidane pukotine raširile su se preko lijepog poda. Elayne zgrabi štene i njemu okrene leđa kad je pošao prema kipu grifona na vrhu kruništa. Čvrsto je stisnula oči očekujući još jedan tresak, ali to se nije dogodilo. Okrenula se oklijevajući. Stajao je mirno, a na usnama mu je lebdio ironičan osmijeh. Povjetarac mu se igrao crnom kosom i podizao tamni plašt, kao da maše krvavo crvenim krilima. Mogao je biti i sam vrag, stojeći tamo smrtonosan i sam na zasljepljujućem suncu. Bacio je pogled prema praznom horizontu i okrenuo se prema njoj. »Noćas odlazimo«, reče on. »Uzmi što želiš. Nećemo se više vratiti ovamo.«

. 109 Jedanaesto poglavlje VENECIJA SE DIZALA iz zelene vode kao blistavi san: tih grad, gdje su se glasovi čuli s nevidljivih prozora, a jedini drugi zvuk bilo je blago zapljuskivanje vode dok je lađar uranjao motku. »Case d’Morosini«, promrmlja Gavran lađaru kad su se odmaknuli od egipatske galije i krenuli prema luci. Na dokovima i u Canal Grandeu bilo je mnogo brodova i čamaca, ali ovdje u užim kanalima i uličicama nije bilo gužve ni buke kotača, kopita ili ljudskih koraka. Lučno nadsvođeni prozori na kućama bili su zatvoreni kapcima. Egzotični šiljasti lukovi i prugasti stupovi za vezivanje čamaca, zgrade vlažnih temelja, na svima se s površine vode reflektirala igra jarkog sunčeva svjetla i tame. Dugi neobični čamci koje su zvali gondolama sličili su papučama s uvis zavrnutim, šiljatim vrhovima. Elayne je s Margaret sjedila u maloj kabini presvučenoj svilom. Obje su se naginjale da iza zavjesa gledaju tajanstvene fasade koje kao da su klizile pokraj njih. Lađar je spretno okrenuo gondolu i usmjerio pramac prema velikoj palači i njezinu vodenom ulazu nalik na spilju. Zidovi su bili ukrašeni šarenim prugama i dijamantima. Obojeno lišće isprepleteno je u obliku heraldičkih zvijeri. Činilo se kao da je utihnuli grad ukrašen za veliku proslavu na koju nitko nije došao. Iako nisu dali nikakav znak svojega dolaska, otvorila su se velika ulazna vrata. Il Corvo lagano zakorači na mokro pristanište, a sa svake su ga strane pratili Dario i Zafer. Nitko od njih nije nosio bodeže; službenici na carini spremili su ih i zaključali u sanduke i dali im papirne priznanice za njih. Mladići su ozbiljnih i pozornih lica stali u stranu dok su se Elayne i Margaret penjale stubama uz pomoć paževa u ekstravagantnim livrejama. Elayne je ponovo bio čudan osjećaj stajati na čvrstom tlu nakon toliko mnogo vremena provedenog na moru. Činilo joj se kao da je svijet u trenu kliznuo pokraj nje, a onda se stabilizirao — ali ako bi naglo okrenula glavu, ponovo bi kliznuo, na tren bi je spopala vrtoglavica i bilo joj je drago što je paž drži ispod ruke. »Moj vas gospodar moli da mu se pridružite na katu«, reče paž s tako jakim talijanskim naglaskom da ga je jedva razumjela. Odveo ih je kroz vlažno predvorje, tako mračno da su baklje bile zapaljene usred dana. Elayne prebaci svoj veo straga, sretna što se može riješiti

. 110 gaze koja ju je gušila. Duž zidova bili su naslagani željezni sanduci i goleme drvene bačve. Kad ih je sluga doveo van u dvorište, rukom je zasjenila oči zbog naglog prijelaza iz svjetla u tamu i ponovo na jarko sunčevo svjetlo. Ušli su u palaču na gornjem katu. Glatki kameni podovi bili su ukrašeni prekrasnim mozaicima. Soba u kojoj su čekali bila je prostrana i svježa, ohladio ju je blagi povjetarac koji je strujao kroz visoke rebrenice. Kad je sluga donio slatko vino i pladanj sa začinjenim keksima i kolačima, vrata su se otvorila i zatvorila s blagim treskom. Mali muškarac žurno je ušao, a raskošna odjeća i dugi rukavi vukli su se iza njega. Signor Morosini podigne smežurano lice i pokaže rukom na klupe prekrivene tepisima. »Sjednite, raskomotite se, jedite! Ja ću stajati. Ne volim da me se gleda odozgo.« Oči su mu se izgubile u borama kad se nasmijao. Pokazao je rukom na slugu koji je ostao u sobi, snažnog muškarca s tužnim izrazom lica, kao u umornog psa goniča. »Ovo je Federico i pouzdan je, u to možete biti sigurni.« Gavran brzo pogleda Darija i Zafera. Poklonili su se i povukli ne baš sretni što ostavljaju gospodara i gospodaricu same, bez ičije zaštite osim Margaretine. Ali gusar je izgledao opušteno, ignorirajući ponudu domaćina da sjedne. Umjesto toga nagnuo se prema zidu s freskama kraj kojega je stajala Elayne, ali ne tako blizu da bi je dotaknuo. Nije je dotaknuo otkad su otišli s otoka. Jedva da je i razgovarao s njom. A ipak se činilo kao da je njegova prisutnost prožimala i sam zrak koji je udisala. Signor Morosini zauzme položaj na izrezbarenom i pozlaćenom podiju, kao da je svećenik koji se sprema održati propovijed. Federico pred njega stavi knjigu okovanu željezom. Morosini je otvori i počne listati dok je njegov sluga tužno kušao vino i slatkiše. Kad je pokazao da je jelo bezopasno, Federico im ponudi da se počaste. Elayne je oprezno čekala da mu gusar zahvali — bio joj je to signal da može vjerovati hrani na srebrnom pladnju ispred sebe. Prije nego što su napustili brod, gusar ju je upozorio da su njegovi poslovi s Case d’Morosini delikatno neizvjesni. Nju i Margaret upozorio je da budu ljubazne i pristojne kako ne bi nehotice nekoga uvrijedile. Kušale su desert, raznovrsne kolačiće i listiće marcipana, koji su Elayne podsjetili na raskošne stolove ledi Melanthe, i šutjele kako se priličilo. Nakon nekoliko minuta šutnje Morosini je počeo pisati, a pero mu je škripalo dok je istodobno i govorio. »Iznos koji vam se duguje...« Zastao je i pogledao s jedne stranicu na drugu. Nabrao je čelo u još više bora. »... znatan je«, zaključi on. »Šesnaest tisuća, četiristo osamdeset pet dukata i četiri unce čistog zlata«, reče Gavran smiješeći se. »Neću cjepidlačiti oko nekoliko zrnaca unce.« Morosini se nasmije. »Ne, mislim da nećete. Ja sam izračunao četiri tisuće dukata manje.« Gusar otpije gutljaj vina. »Razgovarajmo onda o sretnijim stvarima. Nadam se da vam, uz Božju milost, poslovi idu dobro. Znam da galije koje prevoze robu za Morosinija plove vodama od Kandija12 do Cipra. Dobra je to trgovina — indigo i biseri — i često dobivam dojave o kretanju galija i njihovu teretu.« Signor Morosini spusti pogled na svoju knjigu. Nagnuo je glavu poput mudre stare vjeverice koja proučava zimsku zalihu oraha. »Mislim da nisam pogrešno izračunao«, reče 12 Mletački naziv za Kretu (nap. prev.).

. 111 on neodlučno. »Ali... dopustite mi da još jedanput pregledam brojke.« Kad se nagnuo nad knjigu, rekao je: »Izvrsno je što vas vidim kako slobodno putujete preko granice bez ikakva progona.« »Radujem se prilici da ponovo posjetim svoje cijenjene prijatelje«, odgovori gusar ljubazno. »No s tugom sam čuo vijest da je Bog smatrao potrebnim uništiti mnoge u nedavnoj oluji. Bojim se da su vaše kolege izgubili mnoge dobre ratne brodove.« Gavran je izgledao iznenađeno. »Ah, mi smo bili blagoslovljeni i ostali netaknuti, hvala i slava svetoj Mariji. Moji kapetani su mudri kad je u pitanju oluja i sklonili su se u luke prije nego što je udarila. Čujem da su Masara i Suša izbrisane, a mnogi su poginuli u brodolomu kod Agrigenta. Nadam se da Morosini nije ništa izgubio.« »Dva manja jedrenjaka«, reče starac. »Pokoj dušama naših mornara.« Elayne se činilo kao da gleda igru šaha, s potezima i protu-potezima koje su samo protivnici mogli razumjeti. Gusar je lagao i preuveličavao sa zastrašujućom iskrenošću. Nakon dana provedenih na putu, dok su se sa svakim zamahom vesala sve više približavali Monteverdeu, ona i dalje nije znala što on namjerava. Putovali su kao obični putnici, ostavivši sve Il Corvovo bogatstvo i većinu članova njegova mladog kućanstva na otoku, dok su mu ratni brodovi razbijeni na stijenama ili ih je olujni vjetar odnio na sve strane. Ostao je samo Egipćaninov brod koji je propuštao — zaštitile su ga čarolije, kako je čarobnjak ponosno tvrdio, na što je gusar odgovarao samo smiješkom, a onda je poslao preživjelu posadu sa svojih uništenih galija da preuzme zapovjedništvo. Cilj putovanja kao da su bili novac i poslovi, jer putem su se zaustavljali u lukama i posjećivali trgovce te ubirali isplatu u zlatu. Ali bilo je očito, slušajući između uglađenih riječi, da su te isplate bile zbog neizgovorena obećanja da Gavranovi brodovi neće napadati trgovačke galije. Čini se da nitko nije shvaćao da on više nema nikakvu flotu ni saveznike. Ni kad bi ga sada uhvatili i zarobili, ne bi bilo nikakve odmazde na moru. Osjećala se kao da hoda po vodi koju je gusar učinio čvrstom samo drskim izmišljotinama i lažima — da je bilo koji od tih oštroumnih trgovaca sigurno dobio vijest kako je Il Corvova strašna flota uništena i da dovoljno zna te je prozreo njegovu varku. Svi su trgovci bili izuzetno uljudni prema Gavranu i njegovoj pratnji. Ali Elayne je nagađala da ih u slučaju razotkrivanja čeka sigurna smrt. »Plačem i tugujem s vama«, reče Il Corvo kao odgovor na Morosinijevo jadikovanje o tome kako je u teškoj situaciji zbog oluje. »Sada uviđam da je moj posjet došao u nezgodan čas. Ne želim vas u ovom trenutku opterećivati svojim zahtjevima. Predlažem da ne razgovaramo o tim stvarima.« Starac je odmah reagirao na tu nenadanu velikodušnost. Umjesto da mu bude drago, lice mu se rastopilo u još dublje ponore tuge. Zastenjao je kao da ga je dotaknuo neki anđeo jadikovke. »Ah, ali dugujem vam izvjesnu svotu, a vi je zahtijevate«, reče on nesretno. »Ne bih želio da se govori kako kuća Morosini ne plaća svoje dugove.« »Onda se možemo dogovoriti za manji iznos«, reče Il Corvo. »Ako mi možete dati polovicu toga, poslat ću svojega glasnika — recimo, u vrijeme božićnog sajma, po ostatak. Dotad će se vratiti galije iz Konstantinopola, akobogda. Hoće li vam to olakšati teret?« Morosini duboko uzdahne. »Vi ste svetac među ljudima, Il Corvo.«

. 112 Nakon te izjave na licu nijednog od njih dvojice nije zatreperio ni treptaj poruge ni smijeha. Gusar je uljudno pognuo glavu. »Cilj mi je uvijek služiti vam, signor.« »Ali ja sam taj koji može služiti vama... sigurno postoji nešto što mogu učiniti za vas. Da nekim činom uzvratim vašu neizmjernu velikodušnost.« »Hvala Bogu, ništa mi ne treba. Krenuli smo na hodočašće upravo iz zahvalnosti što je sudba spasila moje brodove i donijela mi veliku sreću.« Morosini kimne glavom ne pokazavši koliko je šokiran idejom da ekskomunicirani gusar kreće na kršćansko hodočašće. »Slava budi milostivom Bogu. I ja bih trebao učiniti isto. I hoću, kad mi zdravlje to dopusti. Kunem se da ću otići u Compostelu, ili čak u Jeruzalem! Ali vaša gospa... imam neke lijepe stvari koje će vam se dopasti i koje će istaknuti njezinu ljepotu.« Bacio je pogled prema Federicu i podignuo prst. Kršan muškarac se okrene i izađe iz sobe. Gusar pogleda Elayne kao da mu je iznenada nešto palo na um. »Ah... signor, sjetio sam se male usluge, ako biste bili skloni udovoljiti jednoj dami.« »Budite sigurni da su sve sposobnosti mojih ukućana i moja moć vama na usluzi s tako plemenitim ciljem!« »Moja voljena Elena potomak je velike lombardske obitelji. Nedavno smo se vjenčali, tek prije nekoliko tjedana.« »Izvrsno!« Morosini se duboko pokloni Elayne. »Nisam imao čast dosad čuti tu važnu vijest. Cijela Venecija raduje se vašoj sreći! Iz koje ste lombardske obitelji?« Il Corvo spusti glas. »Posljednja je principessa zeleno-srebrnog grba«, promrmlja on. Starac polako i vrlo čujno udahne zrak. Elayne je ruke držala mirno spuštene na krilu. Osjetila je kako joj je uputio dug pogled. »Spirito Santo!« šapne on. »Čuli smo da je poginula na putu.« »Spašena je iz mora«, reče Il Corvo mimo. »Moji su je ljudi spasili. Doveli su je na moj otok i Božjom milošću prepoznala je i uzvratila mi žarku ljubav koju sam osjetio prema njoj.« Elayne zagrize jezik i spusti glavu. »Zar nije bila zaručena i obećana obitelji Riata?« upita Morosini vrlo tiho. »Zar jest?« reče gusar. »Doista, to mi nije poznato. Naš je brak iz ljubavi.« Starac se počeo tiho i slatko smijati. Isprepleo je prste i smijao se kao dijete. Prohladna soba kao da je prihvatila zvuk i odjekivala je od njegova prigušenog veselja. »Kakvu vam uslugu mogu učiniti?« upita Morosini naposljetku. Gusar se blago osmjehne Elayne. »Mogu je odjenuti i ukrasiti nakitom kao da je kraljica, ali nemam moć ponovo je učiniti velikom kroz ime i titulu.« »Ni ja. Nemam moć vratiti vam to prijestolje.« »Naravno. Razumjet će te... imam neprijatelje.« Gavran slegne ramenima kao da se ispričava, kao da je to osobna mana njegova karaktera. »Zapravo, još se ne osjećam toliko siguran da bih želio da se sazna tko je ona. Ali dok putujemo, volio bih da se odijeva u skladu s visokim položajem i titulom koji joj s pravom pripadaju. Da je predstavim pismima koja će jamčiti da će se dame odnositi prema njoj s poštovanjem i u skladu s njezinim visokim položajem.«

. 113 Morosini polako kimne glavom. »Vjerujem da sam vas razumio. Oznaka časti. Pisma preporuke, od pouzdanih prijatelja koji znaju njezin značaj.« »Gase d’Morosini iz Venecije časno je i moćno ime u svim zemljama. Počast iskazana od strane takve obitelji osigurala bi mojoj dragoj Eleni da ne bude ignorirana ili ponižena tijekom našega puta.« Morosinijeve male koščate ruke čupkale su ugao stranice u njegovoj knjizi računa. »Možete li mi iskazati čast i reći koji je cilj vašeg blagoslovljenog hodočašća?« »Pogriješio bih kad bih to skrivao od vas. Krenuli smo na sjever. Mjesto koje tražimo nije daleko od Praga — zove se Karlštejn.« Elayne podigne glavu i brzo ga pogleda. »To je tvrđava.« Morosini žmirne prema gusaru. »Nisu li tamo smješteni simboli kraljevske časti?« On se lagano osmjehne. »Da, na svetome mjestu. U carskoj kapelici Svetoga križa.« »To jedino može biti mjesto hodočašća za samoga izabranoga cara!« »Moja je gospa usnula san.« Gavran uhvati Elayne za ruku — bio je to lagan dodir od kojega joj se učinilo kao da će se pod ispod njezinih nogu naglo urušiti — i zadrži je između svojih dlanova. »Dok je plutala napola živa, prije nego što su je spasili iz mora, sanjala je da joj je Sveta Djevica zapovjedila da potraži trnje i čavle iz Spasiteljeva raspela. Pokazala joj je bijeli dvorac duboko u šumi i zlatni križ.« Pogledao ju je jer se sva bijesna zagledala u njega zbog te neistine, a onda se okrenuo Venecijancu. »Potražili smo savjet pustinjaka u Leukasu i rekao je da moramo otići u Karlštejn. Možete zamisliti kako smo se iznenadili.« Te su laži bile tako drske i bogohulne da se Elayne digla sa stolice kako bi se usprotivila, ali njegovi su joj se nokti žarili duboko u nadlanicu. Ostala je stajati i bijesno ga gledati. »Čudesna vizija«, reče Venecijanac i poprati riječi osmijehom koji je govorio da ne vjeruje ni riječ od rečenoga. »Povucimo se u moju radnu sobu, gdje ćemo razgovarati o tome kakva bi usluga najviše pomogla vama, gospo, i vašem suprugu.« U SOBI NA NAJVIŠEM katu palače, Morosini je zatvorio kapke na prozorima, zapriječivši ulaz povjetarcu, tako da je samo odraz vode iz kanala plesao po stropu i osvjetljavao prostoriju. Nije ponudio Elayne i Gavranu da sjednu. »Kuća Morosini neće sudjelovati ni u kakvom pokušaju krađe kraljevskog znamenja«, reče on izravno. »Signor«, reče Il Corvo. »Znate da nisam tako glup.« Morosini je mirno stajao i sjajnim očima netremice gledao gusara. »Istina je da vas ne znam kao glupog čovjeka.« »Sin sam svojega oca. Moj glavni cilj nije tajna za vas. Kraljevski dragulji za mene su kao prašina.« Venecijanac kimne glavom. »Nemam ništa protiv vaše ambicije. Riate su loši prijatelji Veneciji — previše su pohlepni, zasjeli su na svojim planinskim prijevojima i pokušavaju nas prevariti za srebro koje dobivamo iz rudnika. Ali svi su ljudi skloni griješiti

. 114 u prosuđivanju.« Zašutio je načas. »Posljednjih tjedana čuju se glasine o nekim nemirima u Monteverdeu.« Il Corvo podigne Elayneinu ruku i pokloni se nad njom. Nasmiješio joj se, lice mu je bilo neobično lijepo dok ga je odozdo osvjetljavalo hladno svjetlo vodenog odraza. »Lako mogu vjerovati da je bogatstvo koje sam dobio izazvalo nelagodu kod nekih ljudi.« »Doista ste sretni što ste stekli naklonost takve kreposne i uzvišene mlade dame!« reče Morosini i pokloni se Elayne. »Ali nagovještaj koji smo primili više je govorio o ratnim kretanjima.« Žalosno je uzdahnuo. »Nadam se da nije tako.« »Glasine!« reče Il Corvo i otvori dlan kao da se ispričava. »Koliko su često netočne. Ako se priča da se spremam zaratiti s Monteverdeom, možete biti sigurni da mi to uopće nije namjera.« Venecijanac je izgledao zamišljeno. Elayne je smatrala da nije potpuno prihvatio gusarovo neodređeno objašnjenje, ali nije dalje inzistirao na toj temi. »Doista«, reče Morosini, »oni koji šire glasine, zbunili bi se da čuju kako Il Corvo odlazi na hodočašće.« »Nitko ne bi povjerovao u to«, reče Il Corvo jednostavno. Starac se slatko nasmije. »Oprostite mi, moram priznati da i sam sumnjam.« »To me ne vrijeđa. Za moju gospu, to je hodočašće znak pobožnosti. Za mene, hodočašće je potraga za znanjem.« »Za svaku pohvalu«, reče Morosini. »Kakvu vrstu znanja tražite u kraljevskoj kapeli?« »Postoji niša u njegovoj kapeli, naravno; jedva mogu očekivati da ću smjeti ući. Ali među zbirkama staroga kralja...« On promigolji prstima. »Karlo je bio slab na svaku svetu relikviju. Kupio bi uštavljeno kozje vime, ako bi mislio da je to dojka Marije Magdalene.« Blijedo se nasmiješio. »Stoga sam bio ponukan da mu jedno i prodam, jer meni nije bilo ni od kakve koristi.« Činilo se da dva muškarca to nepoštovanje Boga i krune smatraju dobrom šalom. Ali Morosini je uspio suspregnuti veselje i počeo se slatkorječivo ispričavati što je uvrijedio Elayneinu vrlinu. Gavran ju je samo ležerno dodirnuo po obrazu i rekao da nema nimalo sumnje kako će supruga od njega napraviti boljeg čovjeka. »Zadatak neizmjernih proporcija«, reče ona drsko. Morosini se upravo spremao nešto reći, zatvorio je usta i pogledao kao da ju je tek sada primijetio. Elayne je znala da unatoč njegovim laskavim riječima za damu, sve dok nije progovorila, on joj kao osobi nije pridavao ništa više pažnje nego što bi poklanjao stupu kreveta. Gledala ga je na način koji bi Cara sigurno opisala kao ponašanje bijedne drolje. Venecijanac skupi obrve. Gotovo da mu je mogla pročitati misli: on ne bi tolerirao da mu žena ili kćeri tako slobodno govore. Zbog tog pogleda njezina joj vječna impulzivna svojeglavost preuzme vlast nad jezikom. »Mislite li da ga mogu obaviti, signor?« upita ona blago. Il Corvo uputi Elayne besraman vrući pogled ispod trepavica. Smiješio joj se onim svojim zločestim lijenim osmijehom i dotaknuo si je rame. Prešao je dlanom preko njega kao da želi zagladiti nabor. »Sigurno je da nitko drugi ne može«, promrmlja on. Elayne osjeti kako joj rumenilo oblijeva lice zbog tog prozirnog miga. Oštro ju je upozorio da ne smije biti nepristojna, ali sada se nije uznemirio zbog njezine drskosti. Gledao ju je kao da će je uzeti tu uza zid gdje su stajali. Bila je to misao zbog koje zrak kao da

. 115 je postao gušći i teži za disanje pa je pomislila da bi se mogla ugušiti. »Ako me umjesto toga ne dovedete u mnogo gori položaj«, odgovori ona i raširi suknje u ironičnom naklonu. Gledala je nadolje da prikrije rumenilo očaja. »Gospodaru.« »Htjela si reći: Gospodaru gusare! Ali spriječila te tvoja dobra narav.« Venecijanac je postao uznemiren i gestikulirao je rukama. »Molim vas, nemojmo se previše šaliti!« Ponovo je postao vrlo uljudan. »Doista, pogriješio sam što je zadržavam ovdje i zamaram našim poslovnim razgovorom, kad ju je trebala zabavljati moja supruga i njezine pratilje. Oprostite jednom starcu, lediElena.« »Nimalo me niste zamarali«, reče ona. »Smatram da je objašnjenje koje Il Corvo nudi o našim poslovima — iznenađujuće. Što to tražimo u kraljevskoj zbirci osim kozjeg vimena? Jako se veselim što ću to otkriti.« Gavran se pokloni Morosiniju. »Moja je supruga neobično obrazovana za ženu. Uživa u raznim vrstama znanja.« Morosini nije to komentirao. »Nadam se da se neće previše uzbuditi takvom aktivnošću«, reče on ozbiljno. Il Corvo napravi jedan nestrpljiv korak, nasloni glavu na rebrenice na prozorima i zagleda se van. Svjetlo između uskih daščica padalo mu je na lice u poprečnim prugama. »Stvorena je od jačeg materijala.« »Da, ali pazite. Svi se liječnici slažu u mišljenju o toj temi! lb je moguće za stariju ženu ili časnu sestru, ali nije zdravo da se mlada djevojka — u godinama za udaju — previše posvećuje mentalnom naprezanju.« Gusar podigne jednu obrvu i pogleda prema Elayne. Možda se i smiješio, ali nije bila sigurna zbog lica obasjana prugama svjetla. »Možemo se samo nadati da će moj suprug razotkriti svoj cilj prije nego što mi se jadni mozak previše ugrije«, reče ona i opet se nakloni. »Ne brine mene vaš mozak, draga«, reče Morosini ljubazno, okrenuvši se prema njoj. »Nego skretanje životne tekućine iz utrobe. Bojim se da dame zeleno-srebrnog grba često u tome griješe i dopuštaju da im mentalni napor oslabi tijelo u svrhu razmnožavanja. I princeza Melanthe istrošila je svu snagu na prevelik nauk pa je rodila samo jednu boležljivu kćer. Bila je to tragedija za Monteverde. Ali vi želite ugoditi svojem suprugu i dati mu zdravog sina, zar ne?« »Istina!« reče gusar prije nego što je Elayne uspjela odgovoriti i žustro opovrgnuti tvrdnju da ledi Melanthe nije u stanju rađati sinove. Uspravio se stojeći. »Madam, od ovog trenutka zabranjeno ti je čitati išta drugo osim recepata za lazanje.« Morosini kimne glavom. »Pametno od vas. Ne bi bilo dobro naglo joj promijeniti navike.« Gusar se strogo osmjehne Elayne. »Svakako da ne. Smanjit ćemo joj čitanje postupno sve do naputaka o slatkišima«, uvjeravao je njihova domaćina. Starčevo se lice naboralo u širokom osmijehu. »Izvrsno. Ali tvrdim da smo je ostavili predugo stajati. Gospo, danas ste već pretrpjeli prevelik napor.« Pozvonio je i za nekoliko trenutaka dva mlada paža brzo su ušla u sobu. »Obavijestite signoru da imamo počasnu gošću. Brzo pođite! Brzo!«

. 116 OD IL CORVOVIH POSLOVA nije joj zakipio mozak, ali jedan sat proveden u društvu signore Morosini i njezinih privrženih dama bio je dovoljan da Elayne zamalo ne poludi. Gusar ju je upozorio da je signora sklona uvrijediti se zbog najmanje sitnice. Također ju je upozorio da bude posebno oprezna. Elayne je znala da se već dosad opasno približila ponašanju prljave bludnice. Zato je uspravno sjedila na stolici s visokim naslonom, pokraj Margaret na običnoj niskoj stolici, u polumračnoj sobi zatvorenih prozorskih kapaka i trpjela spori tijek razgovora. Činilo se da se sastoji isključivo od dubokoumnih komentara o lošem moralu i raskalašenom ponašanju mladih žena, koje zbog toga čeka kazna vječnog pakla. Margaret je sve vrijeme držala pognutu glavu. Elayne se nije skrivala, samo je ruke držala mirno na krilu, ništa nije govorila i razmišljala je o Gavranu, o onoj prostoriji ispod zemlje, glavom su joj prolazile toliko nemoralne misli da to ni sama nije mogla shvatiti. Od one noći u toj skrovitoj prostoriji nije imala priliku za ispovijed, a taj se čin više nije ponovio — u zagušljivom, skučenom prostoru čarobnjakove galije Zafer ili Dario stražarili su i čuvali je dok je spavala. Gavran je rijetko zalazio u kabinu ako je ona bila unutra. Ali ponovno uspostavljena čednost između njih samo je zatvorila vrata pred skrivenim plamenom. Elayne je trpeći živjela u stanju grijeha koji bi zaprepastio signoru. Na galiji je sjedila na mjestu koje su joj pripremili ispod lepršavih jedara i tu bi se pretvarala da promatra dupine koji su ih pratili. Ali kad Gavran ne bi gledao, promatrala ga je kako stoji uz ogradu na palubi, kako s lakoćom održava ravnotežu unatoč njihanju broda, a kosu je straga svezao vrpcom. Sjećala se zvuka koji mu je izašao iz grla kad je zadrhtao unutar nje; osjećala je njegove ruke oko sebe i okus njegove izgrebene kože. On se držao na distanci: namjerno, kao da je izaziva. Elayne se pravila da ga ne primjećuje. Gledala je. U mislima je ponovo proživljavala one trenutke. Znala je da je i on toga svjestan, da je svakog časa znao gdje se ona nalazi i što radi, kao što je znao gdje su mu bodeži. Zadržavala je dah i mislila kako će se, kad je sljedeći put dotakne na taj način, razbiti kao staklena posuda u stotinu oštrih krhotina želje. Signora Morosini podigne blijedu ruku, prebirući krunicu s namjerom da izmoli Zdravomariju iz svojega damskog molitvenika, a onda krene govoriti o mukama na koje treba staviti kurtizane, koje zbog novca mame muškarce na blud i preljub. Zaključila je s primjedbom o blagoslovljenoj svetosti braka i kimnula prema Elayne kao da joj daje pohvalu. Elayne nehotice primijeti neko neznatno kretanje. Pogledala je svoju sluškinju pokraj sebe i primijetila da djevojka šutke plače, bez jecaja. V signora Morosini je primijetila. Pogledala je Margaret blijedim zadovoljnim osmijehom. Djevojčine nijeme suze jasno su govorile o njezinoj prošlosti, ali umjesto da pokaže sažaljenje, signora nastavi propovijedati s obnovljenom žestinom, opisujući nove strahote agonije koja čeka bludnice. Našavši žrtvu kojoj se može obraćati kao da je njezinu sporom glasu dalo novuenergiju. Kad je signora ozbiljno savjetovala Elayne da je i njezina čednost u opasnosti bude li zadržala sluškinju koja je zgriješila na taj način, Elayne je došla do ruba svojega strpljenja. Ispružila je ruku i primila Margaretinu te ustala bez riječi. Ne oprostivši se od signore i njezinih dama, bez klecanja i naklona, povela je Margaret iz sobe.

. 117 Paževi su poskočili da otvore i zatvore vrata, a Elayne i Margaret ostavile su iza sebe šokirane i nijeme žene. Sluškinja je čvrsto držala Elayne za ruku. Čim su se našle u predvorju, okrenula se i naslonila lice Elayne na rame i počela glasno jecati. Zafer je stajao na drugom kraju predvorja, a bijeli mu se turban isticao u polumraku dnevnog svjetla. Nesvjesno je napravio korak prema njima, podignuo ruku i zastao. Pogledao je Elayne, a tamne su mu oči bile širom otvorene od neizgovorenog pitanja. »Bile su okrutne«, reče ona kratko zagrlivši Margaret oko drhtavih ramena. Djevojka okrene glavu, ugleda Zafera i objema rukama prekrije lice. Snažno je odmahivala glavom, a onda se odmaknula i požurila u najudaljeniji kut predvorja i okrenula se licem prema zidu. Stisnula se tamo kao da se želi sakriti od njihovih pogleda. Zafer se namrštio. Držao se vrlo ukočeno dok se klanjao Elayne. Bio je malo viši od nje, ali ne tako visok kao njegov gospodar. Zatim je ostao čekati. »Il Corvo je još sa signorom Morosinijem?« upita ona. »Da, Vaša Milosti«, reče Zafer. »Mogu mu odnijeti poruku ako želite.« »Da. Možeš mu reći da sam neoprostivo uvrijedila signoru i čekam njegove daljnje upute«, rekla je i lagano mahnula rukom pokazujući na zatvorena vrata iza sebe. ELAYNE NIJE MOGLA zaključiti je li nezadovoljan. Nije pitao za objašnjenje, ali ona mu je ipak ukratko opisala kao je signora govorila o pokvarenim mladim damama te mu je tako dala priliku da joj kaže kako je to trebala trpjeti. Ali držala je čelo visoko i izbjegavala njegov pogled dok je govorila, čvrsto stiskajući ruke na krilu. »Ona je bič Božji za prostitutke, zar ne?« bilo je sve što je rekao. Sagnuo se i prebacio Elayne veo preko lica, a onda je brzo dao zapovijed njihovu gondolijeru dok su klizili uskom rijekom u prometni Canal Grande. Ništa nije rekao o njihovu brzom odlasku iz Case d’Morosini. Elayne namjesti gazu vela tako da može bolje kroz njega gledati. Nije voljela nositi veo; smetao joj je da jasno vidi i gušio je, jer nije imala dovoljno zraka, i to toliko da se nije mogla naviknuti na to. Ipak je razumjela da je to u Veneciji ispravan način odijevanja za poštenu ženu. Nakon signorine žučne lekcije nije htjela da je ovdje itko smatra nečednom ženom. Iako je to bila. Margaret je još zgrbljeno sjedila, pognula je glavu i potpuno sakrila lice. Šutjela je. Iza nje, u stražnjem dijelu njihova malog svilenog paviljona, Zafer je stajao raširenih nogu, a kako se uzak čamac ljuljao, svako malo joj je koljenom dodirivao leđa. Dario je također stajao na straži iza gusara, stopalo je oslonio na izvijeni rub pramca i pogledom je prelazio preko molova pokraj kojih suplovili. Iako ih je poznavala tek nekoliko tjedana, Elayne je u njihovoj maloj skupini našla neočekivanu utjehu. Na otoku je smatrala zlim činom to što on mladiće i djecu vježba i poučava svojim groznim vještinama, ali našavši se usred ovog stranog grada, oni kao da su odjedanput tvorili vlastitu blisku grupicu. Elayne je dobro znala da nitko od njih ne prezire Margaret zbog njezinih grijeha i svatko bi skočio da je obrani i po cijenu vlastita života — kao što bi Margaret učinila za njih, samo kad bi naučila biti dovoljno brza sa svojom otrovnom pribadačom za ogrtač. Nitko od njih ne bi osuđivao Elayne zbog mračne želje koju

. 118 je gajila prema njihovu gospodaru niti bi tu želju smatrali neobičnom i grešnom. Jedva da su znah što je grijeh, mislila je Elayne. Ako je on nešto odobrio, oni će to prihvatiti. Elayne se silno plašila da je i ona učila postupati na isti način. »Dođi, pokazat ću ti znamenitosti La Serenissime«, reče Il Corvo kad je gondola nježno udarila u mol pokraj impozantnog drvenog pomičnog mosta. Odjedanput su počela zvoniti mnogobrojna zvona. Spokojna Venecija ovdje baš nije bila tako mirna i tiha: gondole su se nadmetale za mjesto uz mol, a ljudi u dugim kaljama gurali su se hodajući jedni pokraj drugih, muškarci tamne i svijetle puti. Istočnjaka kosih očiju bilo je više nego riđobradih Europljana; moglo se vidjeti odjeću u stotinama različitih boja i neobično raznolika pokrivala za glavu. Mnogi su zastajali da plate mostarinu, a onda nestajali na natkrivenom mostu dok su im koraci odzvanjali po drvetu kao da ih zvona tjeraju da još više požure. Negdje na sjeverozapadu, iza niskih otoka i mirne lagune prostirala se kneževina Monteverde. Uvijek nevoljni saveznik Venecije — izvor slavnog venecijanskog srebra, čuvar planinskih prijevoja; a Venecija je pak usmjeravala svoju trgovinu sa sjeverom kroz Monteverde, brodovi sa zeleno-srebrnim zastavama sklanjali su se u lagunu i plovili u pratnji venecijanskih galija prema Konstantinopolu i dalje na istok. Ubrzane lekcije o savezništvu i trgovini koje je grofica Melanthe prenijela Elayne sada su se činile stvarnije. Kao što se i Monteverde činio stvarnijim, ali i više prijeteći, kao nadolazeća oluja, nebo koje se sve više mrači i prijeti na horizontu. Gavran je dobacio novčić lađaru dok je Dario pomagao Elayne stati na stube prekrivene algama. Pogledala je kroz veo na šumu neobičnih dimnjaka što su se uzdizali iznad fasada s arkadama. Visoka uska grla bila su im okrunjena poklopcima postavljenima kao da su zdjele, kao da je kameno cvijeće okrenulo cvatove prema nebu. Gusar ju je primio za ruku i palcem joj prešao preko nadlanice. Približio je glavu njezinoj. »Jesi li nepodmitljiva, moja gospo?« šapne joj on u uho. Ne rekavši ništa više, već ju je tim riječima natjerao da pomisli na njegovo i svoje tijelo zajedno, uspaljene misli u javnosti, pokvarene i požudne. Odmaknula se. On se podsmjehne kao da ga to zabavlja, položi joj ruku na leđa i usmjeri je u mračan prolaz ispod najbliže zgrade. Elayne je morala podignuti veo da bi vidjela kuda hoda. Gužva i buka kanala ostale su iza njih. Pločnik i zidovi kao da su se znojili od vlage, površine su im bile crne i zelene od plijesni. U prolazu su odjeknuli i drugi koraci kad su Margaret i ostali pošli zanjima. Iz tišine prolaza izašli su na malu piazzu gdje je sve vrvjelo od ljudi. Elayne opet spusti veo. Sada joj je bilo drago što ga ima, zato što joj on nije mogao vidjeti usne kad su se rastvorile, da je načas zaklopila oči kad je namjerno spustio ruku na njezina leđa. Da bi se pribrala, okrenula se da pogleda arkade koje su se protezale dvjema stranama trga, gdje su se grupice muškaraca okupile oko tezgi prekrivenih sagovima i glasno su poslovno razgovarali. Gusar je na trenutak zastao, s rukom još uvijek na njoj, i promatrao trgovanje za obližnjim stolom. Usred zdjela sa zlatnim i srebrnim novčićima, muškarac je nešto zapisivao u knjigu, a njegov pomoćnik brojio je novac spuštajući ga na trokutasti pladanj. Istresao je kovanice u kesu pri čemu se čulo zveckanje srebrnjaka. Kupac je visoko podignuo kesu, okrenuo se, uzviknuo i požurio prema drugom stolu da tamo istrese svoj novac.

. 119 Il Corvo se nasmiješi. Maknuo je ruku s njezinih leđa. »Glazba i pjesma Venecije«, reče on. »Otok Rialto.«

. 120 Dvanaesto poglavlje ELAYNE JE KROZ VEO promatrala zelenaše. Čitala je o njima u Bibliji, naravno, a jedanput ili dvaput letimice je pogledala, iako nije puno razumjela, pisma u kojima se govorilo o zlatu i cijenama zlata kod talijanskih trgovaca. Ta joj je pisma posuđivala ledi Melanthe kako bi se Elayne mogla što više obrazovati. Ali brzi prsti i štropot drva po metalu, neskrivene hrpice zlatnika na turskim tepisima, kovanice koje su se tako brzo okretale i sigurno prelazile iz ruke u ruku, gotovo kao da to čine svojevoljno — sve to bilo je mnogo življe od suhoparnih popisa pristojbi i cijena žita o kojima je čitala u onim pismima. Pokraj njih žurno su prošla dva dječaka nabacujući se komadićima papira koji su im virili ispod kapa. U jednom kutu šest je stražara napola zatvorenih očiju promatralo gomilu ljudi. Jedna dama — bez vela — sa šlepom dužim nego što je bila visoka, prošla je sredinom trga i prouzročila zastoj poslovanja. Naslanjala se na ruku svoje sluškinje i nespretno je hodala, kao da je na štulama. Iznad svega uzdizao se bijeli zid crkve, a na njemu nacrtan križ i liječi ispisane na latinskom. U blizini ove crkve neka trgovac bude pošten, utezi ispravni i neka se ne sklapaju lažne pogodbe. »Pogledaj tamo, Margaret.« Il Corvo se osvrne prema sluškinji skrivenoj ispod vela i kimne prema dami koja je korak po korak vukla svoj dugi šlep. »Što donosi profit onoj tamo, donosi profit i signori Morosini.« »Gospodaru?« reče Margaret promuklo, stisnuta grla. »Venecija ubire porez od svojih kurvi«, reče on prešavši ponovo na francuski jezik. »Morosini radi procjenu i ubire novac, a za svoj trud uzima jednu četvrtinu iznosa. Vjerujem da upravo on javnim kućama prodaje robinje. To je pozamašan prihod.« Elayne blago uvuče zrak između zubi, kao da sikće. »Zna li ona?« »Signora? Sigurno ništa ne pita. Pomolimo se samo da se previše ne iznenadi kad se nađe u paklu zazidana zajedno s ostalim bludnicama.« Sluškinja malo podigne glavu. »Nadam se da će se onda pokajati, kao što sam i ja učinila«, reče ona hrabro. »Zaista, mogle smo je i same upozoriti na tu opasnost, da smo znale!« reče Elayne.

. 121 »Ah, ne«, reče gusar. »Tako biste mi još više skratile vrlo plodan razgovor koji sam imao s Morosinijem.« »Samo zbog spasa njezine besmrtne duše«, promrmlja Elayne nevino. »Dopusti mi da od njega dobijem ono što mi duguje prije nego što nas potpuno potopiš.« Dotaknuo je prazne korice svojega bodeža i odmahnuo rukom. Zafer i Dario odmah su se pomaknuli i prišli bliže gusaru, koji je uhvatio Elayne za nadlakticu i krenuo prema sredini trga. Odlučio se za jednostavnu odjeću, crnu tuniku bez rukava ispod koje je nosio bijelu košulju s voluminoznim rukavima. Dok je hodao, rukavi su mu lepršali i gotovo mu prekrivali nadlanice i prste. Kimnuo je stražarima koji su ih gledali i uzvratili škrtim pozdravima. Elayne nije mogla zaključiti poznaju li ga ili su ga samo pozornije motrili jer je bio stranac. Osjećala se nelagodno pod njihovim mrkim pogledima. Kad se zaustavio pred jednim stolom i pružio Dariju zapečaćeni dokument, Elayneini prsti ga čvršće stisnu za ruku. Počela se bojatida je zanimanje stražara više od prolazne znatiželje. Ali bankar, snažan muškarac s krznenom kapom, samo je uzdignuo pogled kad je pročitao dokument i kratko je proučio Il Corva. Zatim mu se poklonio iz struka, preko svoje tezge. »Želim vam dobar dan, signor. Imate li Morosinijev vaučer?« Gusar rastvori dlan. Velika kuglica od jaspisa, zapravo samo jedna njezina polovica, skotrljala se na tepih. Bankar je uzme. Ispod svoje tunike izvuče vrećicu na uzici i istrese iz nje malu zbirku razbijenih perlica. Brzim, spretnim okretom kažiprsta izdvojio je jednu crnu, prislonio je uz gusarevu polovicu i zadovoljno kimnuo kad su se savršeno priljubile. Izviknuo je neku zapovijed svojem pomoćniku, koji je požurio u sobu iza njih i pojavio se s okovanim sandučićem. Zajedno su počeli vagati vrećice i brojiti kovanice u zdjelice. Kako je gomila zlata rasla, nekoliko stražara polako se približilo. Oko njih gužva je postajala sve veća, jer su im prilazili promatrači. Elayne je bilo drago zbog vela. Mislila je da ne bi mogla biti smirena kao gusar. Elayne nikada u životu nije baratala nikakvim novcem, čak ni novčićima — količina zlata koja se gomilala u urednim hrpicama na stolu bila je uznemirujuća. Naposljetku je na tepihu tezge stajalo tucet debelih kesa novca. Bankar je podignuo pogled. »Slažete li se s ovim?« Gavran zatraži da isprazne jednu kesu i ponovo izvažu kovanice. Vaga je pokazala da je težina manja za četiri unce. Bankarevo lice postalo je grimizno. »Moja nepažnja! Molim vas da budete milostivi.« Brzo je bacio još tri novčića na vagu, koja je pokazala prevagu na drugu stranu. »Niccolo! Unesi samo Morosinijev zahtjev i zapiši u knjigu odbitak od dva i pol s mojeg vlastitog računa. Moja najdublja isprika, gospodine! Molim vas, primite ovaj dar kako bih ispravio svoju sramotu. Jeste li zadovoljni?« Il Corvo uputi pomoćniku pogled koji je trajao toliko dugo da je čovjek zakoračio unatrag, raširio ruke i dobro se odmaknuo od kesa. Ljudi oko njih utihnuli su s očekivanjem. »Prihvaćam račun«, reče gusar. Svi su promatrači uzdahnuli s olakšanjem. Prije nego što je bankar istresao novac s pladnja u kesu, Il Corvo zgrabi veću količinu s namjerom da novac spremi u svoju manju

. 122 kesu. Najprije je odbrojio dvjesto zlatnika na stolu, kovanicu po kovanicu, a onda ih zgrnuo jednim pokretom ruke prema sebi. Kad je ostatak novca spremljen, kimnuo je Dariju. Mladić je brzo počeo zajedno vezali kožne kese. Spojio ih je dvije po dvije skupa i jedan par dodao Zaferu, a drugi je, zastenjavši od težine, prebacio preko ramena. »Treba li vam pratnja, signor?« upita kapetan straže. Gavran se odmakne. »Pođite s njima ako hoćete«, reče on, »Ja imam još posla.« Kapetan se pokloni samo pognuvši glavu i dade se na posao raspoređivanja svojih ljudi. Elayne bi se rado vratila na galiju zajed no s novcem i dvojicom kršnih stražara, ali gusar ju je uhvatio za lakat kad je krenula za Margaret i ostalima. »Udahnimo malo zraka, carissima«, promrmlja on tiho. Zbog boje njegova glasa Elayne klecnu koljena. Nakon tjedana distance, sada se činilo da svaki njegov dodir samo pojačava plamen između njih. Margaret se također okrenula da se vrati, ali on joj je dao znak da nastavi. Zastala je i napravila dva koraka prema Elayne. »Ali... zar ne bih trebala ostati sa svojom gospodaricom?« »Ne ispituj me«, reče on hladno. »Tvoja služba nije potrebna.« Djevojka je oštro udahnula, duboko se spustila u naklon i požurila za Darijom i Zaferom, držeći ruke prekrižene na grudima. Na brodu je počela odvikavati dijete od dojenja, ali Elayne je znala da je nakon izbivanja cijeloga jutra sada jedva čekala da sevrati. »To je bilo neljubazno«, reče Elayne, nastojeći da joj glas ne zadrhti. Odmaknula se korak od njega. »Imala je dobru namjeru.« »Što je više nego što ja mogu reći za tebe, voljena«, reče on naginjući se k njoj. Očešao se tijelom o njezino, tako nezamjetno i uspaljeno, bedrom joj je dodirnuo kuk, i kao tamni lik nagnuo joj se nad rame. »Ako ti zapovjedim da ne gledaš onog muškarca tamo što stoji pokraj drugog stupa, u bijeloj tunici i sa sivom kapom na glavi, hoćeš li se zagledati u njega samo da mi prkosiš?« Elayne shvati da upravo gleda prema muškarcu kojeg je opisao, jer nije si mogla pomoći. »Jako dobro!« promrmlja on. »Ništa, očito, ne može biti latalnije.« Podignuo je ruku kao da joj pokazuje neki vrsni ukras na jednoj od zgrada. »A sada pokušaj pogledati pet koraka desno od njega a da ne okreneš glavu. Nemoj kimati.« Ugrizla se za usnicu i spriječila samu sebe da ne učini upravo to. »Zelene hlače, crvene cipele. Kad ga ugledaš, uhvati me za ruku.« Ne okrećući glavu, kliznula je pogledom udesno. Iako je ispod vela sve bilo nejasno, ugledala je mladića u zelenim hlačama i grimiznim cipelama s dugim, šiljatim vrhovima. Živahno je razgovarao s jednim bankarom i jednim stopalom trljao gore-dolje po drugoj nozi. Podignula je ruku i kliznula njome u gusarev dlan. On je brzo obavio prste oko njezinih. »Tko su oni?« šapne ona zabrinuto. »Nemam pojma«, reče on, podigne joj ruku i prinese je usnama, smiješeći joj se tako da se činilo da može dobro vidjeti kroz veo. Elayne istrgne ruku iz njegove. »Mislila sam da postoji neka opasnost.«

. 123 »Naravno«, reče on, »upravo sada promatraju nas tri Riatina pseta. Ali bit će mrtvi do večernjice pa se ne moraš brinuti.« Zaklopila je oči i opet ih otvorila. »Blagoslovi nas Bože.« Okrenuo se i laganim korakom krenuo preko trga. Ljubazno se osmjehivao kao da su ljubavnici u vrtu. »Znao sam da ti se to neće svidjeti. Zamalo sam ti to prešutio.« »Ne sviđa mi se!« reče ona tiho. »Vidiš da nisam bio tako neljubazan prema Margaret«, reče on. »Ne žele oni moje zlato.« »Što žele?« reče ona bez daha. »Žele moju smrt. Žele imati tebe u svojim rukama. Neće dobiti nijedno. lii oni, ili mi, draga.« Elayne tiho zastenje. Nije mogla vjerovati da šeće po gradskoj ulici i sluša takve stvari. Prešli su piazzu i stigli do drugog tamnog prolaza što se protezao ispod zgrade; bio je to vlažan, crn tunel, na čijem se drugom kraju vidio izlaz i luk svjetla. Čak je i Elayne mogla shvatiti da bi to bila izvrsna zamka. Htjela se pobuniti protiv njegova čvrstog stiska na ruci, jer usmjeravao ju je u prolaz, ali sada se bojala napraviti ijedan pokret bez njegova navođenja. Zakoračila je ispod ruševnog luka na početku prolaza. Iz dubine je dopirao smrad ribe i postajao sve jači kako je napredovala. Gotovo ništa nije vidjela kroz veo. Nastavljala je hodati prema svjetlu na drugome kraju. Tamo se na tren pojavila neka silueta. Osoba je vukla noge i to je odjekivalo u prolazu dok im je prilazila. Elayne se ukočila. Gavran je nastavio hodati. Mimoišli su se s kratkom riječi pozdrava s obje strane. On je zastao i okrenuo se prema njoj. Podignuo joj je veo i zagledao se dolje u nju, a lice mu je bilo blago osvijetljeno s jedne strane. Jedino je njega mogla vidjeti. Lagano ju je gurnuo i pomaknuo unatrag, a ona je shvatila da se iza nje nalazi stubište, a ne čvrsti zid. Nasmiješio se i naslonio se laktovima na zid sa svake strane oko njezina tijela. »Poljubac, carissima«, reče on glasno, odmakne veo i nagne se nad njezina usta. Lagano joj je disao uz kožu, ali nije je dodirivao. Nije mogla shvatiti da je sada želi poljubiti — ovdje — u ovom vlažnom, javnom prolazu dok ga neprijatelji čekaju u zasjedi. Ali poljubio ju je, prstima joj obuhvatio podlaktice, usne su mu bile tvrde i sočne, a bilo joj je snažno tuklo u grlu. Još je netko prošao pokraj njih i nešto promrmljao na pozdrav. Kutkom oka vidjela je još neke ljude na svakom kraju prolaza, kao crne obrise na pozadini jarkogsvjetla. »Dolaze«, promrmlja joj on na uho. »Počni glasno vrištati kad se to dogodi.« Elayne zastane dah u grlu. On je opet poljubi pa nije mogla udahnuti, a držao ju je tako da ni glavu nije mogla okrenuti niti išta vidjeti. »Hrabro, Elena«, šapne joj on uz kožu i odjedanput je jako gurne natraške. Osjećala je kako pada i spotaknula se na stubu iza sebe. Nestao joj iz vida dok je padala na kamene stube i zajaukala od boli. Čula je trčeće korake, nešto je glasno napuklo, mukli udar, kao da sr slomila debela grana. Ponovo neko šuštanje, zvuk nalik na duboko sikćuće grgljanje. A onda ništa više. Prestrašeno je disala, sva se ukočila, rukama se oslonila na klizave stube i zurila u tamu.

. 124 »Vrišti, prokleta bila!« promrmlja on negdje ispred nje. Njegov bijeli rukav mutno bljesne u mraku. Posegnuo je za njom, a lice i ruke bili su mu blijedi. Elayne se trudila, ali grlo ju nije slušalo. Izlazio je samo slabašan piskav zvuk. »Lopov!« zadere se on iz sve snage. Njegov neočekivan povik potaknuo je grmljavinu jeke kroz prolaz. Podignuo ju je u stojeći položaj. »Lopov! Upomoć! Pljačka!« Zatim ju je zgrabio za ruku. Hoćeš li vikati?« promrmlja on. Pokušala je. Htjela je. Kroz smrad riblje tržnice osjetila je miris svježe krvi; osjetila je nešto vlažno i klizavo pod nogama. Kad je nogom dotaknula neko tijelo, teško i beživotno, ponovo je zapuhano zacičala. Gusar je razdraženo progunđao. »Lopov!« viknuo je. »Ovdje! Pomozite nam!« Ljudi su navalili na ulaz i zaklonili svjetlo na ulazu u prolaz. Njihovi povišeni glasovi pridonijeli su jačini jeke i stvarali su zbrku i galamu. U tom metežu zagrlio ju je oko ramena i poveo prema ulazu kroz koji se približavala gomila uzbuđenih ljudi. Sudarali su se s njom i gurali je u mraku, ali naposljetku su uspjeli izaći na svjetlo. Činilo se da se svi ljudi s trga guraju prema tunelu i istežu vratove ne bi li nešto vidjeli. »Odrezali su mi kesu s novcem!« poviče gusar ljuti to. Držao je Elayne vrlo blizu sebe kad se sva pozornost usmjerila na njih. Pokušao mi je oteti suprugu! Prokleta im duša! Kakvo je to zlo u Veneciji?« Iz dubine prolaza začuje se vika, povici o ubojstvu. Ljudi su istezali vratove. Zapovijedi i naguravanje ispunili su vlažni zrak kada se gomila ljudi iznutra počela povlačiti da oslobode prolaz ljudima koji su s naporom iznosili tijelo. Elayne je zurila. Nikad prije nije vidjela tog čovjeka. Nosio je jednostavnu crnu odjeću, do struka promočenu krvlju. Ruke su mu se mlitavo vukle, a glava je udarala po pločniku. Krv mu je natopila bradu i kao grimizna rijeka slijevala se iz grla. Prekrila je rukom usta trudeći se da ne povrati. »Znam ga!« poviče netko i pokaže na bradatog muškarca. »Zove se Marco.« »Mrtav je!« usklikne drugi, kao da drugi to ne vide. . »Tko ga je ubio?« »Bila je to pljačka.« »Pođite za njima! Je li straža pošla za njima? Ne dajte im da pobjegnu!« »Ne, ubijeni su. Gledajte, ubijeni su!« Stvorio se novi prostor među ljudima iz tunela. Izvukli su na dnevno svjetlo i drugo tijelo. Ovaj nije na sebi imao krvi, ali bio je mrtav, usta su mu bila otvorena, a beživotne oči buljile su u krov trijema. »Jesu li to pljačkaši? Jesu li pljačkaši još na slobodi?« »On kaže da su ga opljačkali! Oteli mu ženu!« »Ostanite uz svoje tezge s novcem! Ne napuštajte svoje banke!« poviče netko. Gomila se počela povlačiti ostavljajući malo slobodnog prostora, jer ih je nekolicina požurila prema svojini stolovima. Netko je uhvatio za rukav kapetana straže kad je iza svojih ljudi izašao iz prolaza. »To nije ubojstvo. Bili su lutalice. Vidio sam ih kako gledaju ovog signora dok je podizao svoje zlato!«

. 125 »Pokušali su mu odvesti ženu!« »Ubojstvo! Ubijeni su!« »To su lopovi. Nisu iz Venecije.« Usred sveopćeg žamora i nagađanja jesu li muškarci iz Genove ili Pise, a možda čak iz Napulja, kapetan se otrese svojih vrijednih informanata, kao da mu nije nova vijest da se tu radi o strancima. Pogledao je Elayne i Gavrana. »Vaša nježna supruga nije povrijeđena?« upita on. Gusar okrene Elayne u svojem naručju, podigne joj veo i malo je odmakne od sebe. »Nisi ozlijeđena?« upita on s toplinom u glasu. Na donjem dijelu obraza imao je kapljicu krvi koja mu se zalijepila za kožu. Odmaknula se i oslobodila njegovih ruku. »Ti si ih ubio.« Glas joj je zvučao kao ptičje pijukanje. »Ubio si ih obojicu.« On lagano slegne ramenima kao da ga i sam spomen toga dovodi u nelagodnu situaciju. »S Božjom pomoću, čini se da jesam.« »Niste imali pomoć, signor?« upita kapetan s nevjericom. »Niste imali svojega čovjeka uz sebe?« »Svoje sam pomoćnike poslao da odnesu novac zajedno s vašim stražarima, kapetane. Sigurno su već u luci pokraj Ureda za žito.« Kapetan straže se namršti. Podignuo je dugačak okrvavljeni nož. »Ovo je vaše?« »Ne. Nemam dopuštenje za oružje. Svoje sam ostavio jutros na carini.« Namršteno je pogledao tijela. »Da ga nisam oteo iz ruku ovog tipa, nož bi završio u mojem srcu, a moja supruga... samo sveci znaju gdje bi ona sada bila.« Promatrači su mrmljali i ogorčeno govorili, neki i s nevjericom. Gusar joj je opet sakrio lice velom. Kad ju je privukao k sebi, iako se ukočeno opirala, osjetila je kako je prstima kliznuo ispod gaze i pritisnuo joj vrat. Zaboljelo ju je. Zbog toga joj je srce jače udaralo i počelo joj se vrtjeti u glavi. Pokušala se pobuniti i oteti njegovu stisku, ali na njezin užas, mozak joj je sve više obavijala tama. Iz daljine ga je čula kako joj nešto govori, kao da joj nije sam pritiskao puls u vratu. »Madam, je li vam dobro? Jeste li...« Sljedeće čega se sjećala bila je tama koja se otvorila pod njom i tvrdi pločnik u koji je udarila ramenom, mnogo nogu i stopala oko nje. Gusar se nagnuo nad njom i položio joj glavu sebi u krilo. »Odmaknite se!« dobacio je ljudima koji su se gurali da priđu bliže. »Odmaknite se!« Elayne sjedne, a mnoge se ruke pruže da joj pomognu ustati. Mučila se udahnuti kroz veo, začuđena, pokušavala se sjetiti tko je i gdje se nalazi. »Odvedite je u crkvu!« reče kapetan straže. »Ne, dopustite mi da je odvedem na svoju galiju«, reče Gavran, klečeći pokraj nje. »Onemoćala je od straha. Pratite nas, držite me na oku, ali dopustite da njoj bude udobno. Onda ću se vratiti s vama i dati iskaz.« »Dobro«, reče kapetan. Okrenuo se. »Tko ima signorovu kesu s novcem? Prebrojite zlatnike. Koliko bi trebalo biti u njoj, gospodine?« »Dvjesto dukata!« ponovi nekoliko glasova kao jedan.

. 126 »Dvjesto«, reče gusar trpko. Pogledao je zid crkve na drugoj strani trga. »Neka to bude dar San Giacomu, kao zahvala za naše oslobođenje i spas moje duše.« ELAYNE JE TRLJALA vrat još uvijek pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Bolio ju je vrat i imala je modricu od njegovih prstiju. U zagušljivoj maloj kabini galije Margaret se uzvrtjela oko nje pokušavajući joj staviti obloge, koje je Elayne odmicala čim bi joj ih sluškinja prislonila na čelo. Štene joj je izvuklo krpu iz ruku i snažno je treslo, a kapljice ružine vodice prskale su na sve strane skučenog prostora. Zbog toga se Margaretina beba nasmijala i počela meškoljiti u svojim povojima. Matteo je stajao na ulazu kabine i oprezno je prstima odmaknuo izlizanu zavjesu navirujući se unutra. »Neću se onesvijestiti«, reče Elayne po deseti put dok je sluškinja derala još jedan komad tkanine da posluži kao oblog. Glas joj je bio promukao. »Savršeno mi je dobro.« »Da, Vaša Milosti«, reče Margaret namačući krpu u zdjeli s ružinom vodicom, a onda ju je iscijedila i presavila tvrdoglavo nastojeći napraviti oblog. Elayne obriše kapljicu s obrve. Odnijeli su njezine krvlju natopljene cipele, ali čak joj ni ružino ulje nije pomoglo riješiti se mirisa krvoprolića. »On je demon«, rekla je. »Da, Vaša Milosti«, odgovori Margaret prinoseći oblog Elayneinu čelu. »Ne mogu živjeti na taj način«, reče EIayne odmaknuvši tkaninu i ponovo legne na jastuke. »Odbijam tako živjeti.« »Da, gospo.« Sluškinja lagano uzme oblog iz Elayneinih ruku prije nego što ga je štene ukralo i pripremi se da ga ponovo navlaži. Nimue je otrčala van na palubu tražeći neku laganiju igru. »Margaret!« uzvikne tiho Elayne. »Ubio je te ljude. U mraku. Nije ih čak mogao ni vidjeti!« »Da, Vaša Milosti. Jako mi je drago.« Elayne sjedne. »Kao da su obične životinje. Kao da se radi o klanju svinja.« »Oni i jesu bili svinje, gospo. Svinje iz obitelji Riata.« Matteo spusti pogled svojih velikih očiju i zagleda se u nožne prste. Odmaknuo se korak unatrag i pustio zavjesu da padne i zatvori ulaz. »Ali... u mraku«, reče Elayne gledajući za njim u zavjesu koja se njihala. »Dvojica. Nije imao oružje.« Margaret joj opet stavi oblog na čelo. »Molim vas, gospo, lezite.« »Već mi je ranije rekao da je ubojica«, reče Elayne i zaklopi oči. »Moj gospodar je vrlo vješt«, reče Margaret. »Zafer kaže da on može ubiti svakoga koga želi, Vaša Milosti, bez obzira na to koliko ti ljudi mislili da su dobro zaštićeni.« »Sačuvaj nas Bože.« Elayne padne na jastuke. Ružina vodica cijedila joj se u oči. Dok je čeznula za njegovim dodirom, sanjarila o njegovim poljupcima, on je planirao kako će prerezati čovjeku vrat. Pritisnuo joj je puls i gušio je dok se nije onesvijestila, tamo ispred stotinu ljudi, a nitko to nije primijetio. »On je demon.« »Da, Vaša Milosti«, reče Margaret.

. 127 »I sve vas je začarao!« uzvikne ona. »Vjerujem da može natjerati cijeli grad da povjeruje kako je ubio te ljude zato što su nas pokušali opljačkati.« »Molim se da tako bude, Vaša Milosti.« Sluškinja nabra čelo. »Molim se za to.« Elayne skine oblog. »Što bi oni učinili s običnim ubojicom?, upita gledajući u krov kabine. »Mislim da bi ubojicu objesili, Vaša Milosti.« »Objesili, odrubili mu glavu, razvukli na kotač i raščetvorili.«, reče Elayne. Margaret je prestala namakati krpu u ružinu vodicu. Tiho je i prestrašeno zajecala. Elayne se zagleda u daske iznad sebe. Milovao ju je onako, natjerao da zadrhti od želje za njim, svjestan onoga što će doći. Sjetila se dugog krvavog noža i u grlu osjetila gađenje. Nije znala plaši li se više za njega ili njega samoga. Sjela je. »Ne boj se.« Uronila je obje ruke u zdjelu i poprskala lice hladnom vodom. »Neće ga pogubiti«, reče ona ljutito. »Ne mogu. Ne mogu ubiti jednog od Sotoninih vragova.« VRATIO SE TE NOĆI. Elayne je sjedila na krmi galije, s kapuljačom na glavi i omotana ogrtačem zbog hladnog noćnog zraka i gledala pun mjesec kako se diže nad kupolama Svetog Marka i njegov odsjaj na vodi. Nije ga čula kad je došao na brod; samo je čula, unatoč mađioničarevu hrkanju, Darija kako tiho salutira i osjetila je gibanje vode ispod broda kad se gondola počela udaljavati. Na pozadini golemog mjeseca ugledala je njegovu siluetu. Išao je preko kabine i, držeći se za užad, kretao se poput mačke preko krovova. Nečujno se spustio na palubu ispred nje. Elayne ispusti sav zrak iz pluća, osjećajući da je satima zadržavala dah. »Treći Riata nam neće zadavati nevolje«, promrmlja on. »I njega si ubio?« reče ona. »Kakva utjeha.« Nije mu mogla vidjeti lice, samo je osjetila toplinu njegova tijela pokraj sebe na hladnom noćnom zraku. Egipćaninovo hrkanje ispunjavalo je tišinu. »Utopio se«, reče on malo kasnije. Elayne čvrsto ispreplete prste na krilu. Osjetila je kako joj se vjenčani prsten urezuje u kost. »Jesu li prihvatili tvoj iskaz?« upita ona naposljetku. »Većim dijelom. Nisu mogli vjerovati da nisam kod sebe imao oružje. Quarantia13 je kao mjeru opreza izglasala da me se protjera iz Venecije na mjesec dana. Ali dobio sam jedan dan odgode da se stignemudaljiti.« »Sva sreća«, reče ona. »Upravo dovoljno vremena da nekoga utopiš.« Naslonio se na ogradu pokraj nje. Crna sjena na pozadini još crnje noći. »Elena. Dobro si postupila.« » Grant mercy. Naravno, drago mi je što si zadovoljan mojim ponašanjem.« »Iako nisi vrištala.« »Nikad ne vrištim. Samo se onesvijestim dok me guše.« 13 Quarantia, Vijeće četrdesetorice, obavljalo je sudske funkcije (nap. prev.).

. 128 Zašutio je načas. »Žao mi je zbog toga«, reče on. »Molim te da mi oprostiš.« »Zašto bi me molio za to? U tvojoj sam službi i trovat ću i gušiti kako ti kažeš, zar ne?« »Neću to više učiniti«, reče on. »Kunem se.« »Ah, sada ću mirno spavati.« »Ljuta si«, reče on. Dotaknuo joj je obraz zglobovima prstiju. Ruka mu je bila topla u usporedbi s vlažnim povjetarcem koji je puhao s mora. »Moja mačka iz pakla.« »Ne zovi me tako.« »Vučica«, reče on. »Demone!« prosikće ona. »Ah, da. Ekskomuniciran i neispovjeđen, također«, dodao je. »Osim ako mi onih dvjesto dukata ne kupe oprost.« Zadrhtala je na noćnom zraku. Margaretina beba počela je plakati, bio je to prigušen zvuk iz kabine. Dijete je plakalo, a onda utihnulo dok ga je majka nježno smirivala. »Sada moramo otići«, reče on. »Ova će galija u zoru zaploviti na istok, sa Zaferom i ostalima. Ti i ja idemo na zapad pod okriljem tame, i to najbrže što možemo putovati. Znaš li jahati?« »Znam«, reče ona. Nije se pomaknula. Stajao je pokraj nje. Pomislila je na njegovu ruku na svojim leđima, na toplinu njegova tijela tako blizu nje dok su bili u Rialtu. Mrzila je želju koja se budila u njoj i to samo zbog njegove blizine. Između njih zavlada šutnja. Velika šutnja, mračna šutnja. »Bojiš li me se?« šapnuo je. Elayne ustane. Privukla je ogrtač čvršće oko ramena, okrenula se i ostavila ga da stoji sam u mraku.

. 129 Trinaesto poglavlje MORA NAĆI SVEĆENIKA, mislila je. Sada je postojao samo jedan odgovor. Nije se mogla vratiti kući; nije mogla živjeti na takav način; nije mogla otići k Melanthi ili Lancasteru, a ni Raymondu. Nikada nije bila odana obožavateljica klera, kanonika koji kore ili župnika debelih prstiju, koji su dolazili u Savernake gostiti se jeguljama i divljači, ali sada se nije imala kome obratiti nego crkvi. Ostavili su Veneciju u laguni daleko iza sebe, s njezinim kupolama i crnom masom zidova koji su na mjesečini čučali kao lav nad vodom. Iznad njih skupljali su se oblaci, čiji su se rubovi srebrnasto sjajili. Morosinijev čovjek je s motkom u ruci usmjeravao čamac duž blatne obale, gdje se činilo da nema ničega osim trske i vodenih ptica što su pospano hukale u mraku. Elayne je šutjela. Pustila je da je gusar vodi. Namjeravao je putovati kopnom; zacijelo će se zaustaviti u nekom samostanu — no nije bila sigurna hoće li čovjek kojeg je crkva ekskomunicirala moći prenoćiti u kući Božjoj. Ali ona će uskoro, negdje, naći nekoga tko je zaređen i reći mu da je oteta te se prepustiti milosti crkve. Nije mogla živjeti s njim. Laži i obljube, proučavanje otrova i ubojstva, djeca koja su bez milosti ostavljena na otoku — sve je to podnosila jer ju je preplavila plima njegove volje, privučena njegovom tajanstvenošću, očarana načinom na koji se kretao i mislima kojima se usudio prepuštati. Što god drugo izabrala, činilo joj se nejasnim i dalekim, a vodilo ju je u još goru sudbinu. Ali sada je jasno vidjela. Mora pobjeći od njega. On je ubijao tako lako, tako prirodno, bez milosti i kajanja. Lagao je kao da mu anđeli upravljaju jezikom. To mu je bila narav baš kao što leopard noću vreba u šumi i napada kad želi. Ali jedan dio Elayne — dubok, skriven, divlji, užasan dio nje — pružao je ruke prema njemu. Jedan dio nje želio je za sebe preuzeti tu moć. Zaista, ta želja za njim bila je užasna. Elayne je bila zaslijepljena i opijena baš kao Margaret i ostali. Morala je pobjeći. Lađar se naginjao nad motkom, zadržavao je čamac uz nisku obalu gdje su se trske povijale i šuštale na noćnom povjetarcu. Gavran je skočio na obalu. Elayne iskorači iz čamca

. 130 koji se pritom opasno nagnuo. Kožne čizme malo su joj utonule u blato i odmah se oko njih nakupila voda. Jedan konjušar bez riječi im je doveo dva konja, a jedino što se čulo bio je gnjecav zvuk dok su im kopita upadala u mekano blato. Elayne je mogla razabrati samo koliko su veliki i vidjeti im obris — učinilo joj se da je jedan pastuh, a drugi je konj bio manji, kakav su obično jahale žene, s bijelom mrljom na čelu. Njihov poznat miris i toplina velikih tijela prožimali su vlažan zrak. Gusar je pogleda. Presvukao se u otmjeniju odjeću, tamnu deblju tuniku i bijeli plašt s dugim plavim kockastim rubom. Šešir mu je bio sličan lovačkom, a izduženi vrh navukao je nisko na lice. Ipak mu je mogla vidjeti liniju čeljusti i zaobljenu sjenu usana. Iza njega, prozirni blistavi oblaci i nebo sjali su ponoćnim plavetnilom i srebrnom svjetlošću. Tako osvijetljen, njegov je lik izgledao čvrst, kao graciozan obris njezina anđela ubojice u mraku. Obgrlila se rukama i okrenula, nastojeći ne razotkriti svoje misli. Plan joj je bio jednostavan. Naći crkvu, naći svećenika. Činilo joj se da joj je taj plan plamtećim slovima ispisan na čelu. On je stajao uz nju dok je konjušar prebacivao bisage preko konja. Osjetila je da je gleda. Ranije ju je pitao zna li jahati. Mogla je jahati svaku životinju, naučila je to u Savernakeu, od divlje ždrebadi do polupripitomljenih pastuha. Konjušar je ostao stajati držeći manjeg konja. Gusar ispruži ruku prema pastuhovu sedlu i bez oklijevanja stavi nogu u stremen. Nije čak ni provjerio je li remen dobro zategnut. Veliki je konj ukočeno stajao podignute glave i u polumraku kolutao bjeloočnicama. Elayne zastane osluškujući pastuhovo nesigurno otpuhivanje, zvuk koji je govorio da je spreman stajati na mjestu, ali i da će se na prvi mig dati u trk. Počeo se micati na mjesečini, vrtjeti se ukrug, a udarci kopita o tlo postajali su sve brži i neravnomjerniji. Il Corvo, strah i trepet Mediterana, skakutao je na jednoj nozi dok se konj sve brže okretao. Držao se za uzde. Pastuh zakorači u stranu, zabaci glavu i napne sapi pripremajući se za eksploziju. Konjušar je prekasno posegnuo za oglavom konja. Mjesečina je obasjavala pastuhove bokove i leđa dok se propinjao. Gusar je brzo uhvatio ravnotežu, izvukao nogu iz stremena i dočekao se na jednu nogu dok mu je kratki plašt divlje plesao oko ramena. Sudario se s Elayne nastojeći da ne padne na do. »K vragu i Morosini«, promrmljao je. »Lakše bi bilo zajahati jednu od njegovih kurvi.« Elayne je grickala usnicu. Malo se odmaknula i sagnula u mraku tražeći stražnji rub haljine, a onda ga je podvukla između nogu i zavezala svileni šlep za struk, spretno napravivši omču, jer je to dotad napravila tisuću puta. »Znam nešto malo o konjima«, reče ona. »Mislim da ga plašiš.« »Zaista?« upita gusar trpko. »Onda se u tome slažemo, jer i on plaši mene.« »Možda...« Zakoračila je naprijed, zatim natrag, jer nije htjela izgledati previše sigurna u sebe. »Mogla bih pokušati. Ako ga konjušar bude pridržao dok ne uzjašem.« »I dok ne slomiš vrat, moja gospo? Zašto bih to dopustio?« »Napet si zbog njega«, reče ona, radije nego da izjavi golu istinu — da on očito nije bio nikakav jahač. »On to osjeća. Mislim da meni neće biti tako neposlušan.« Šutke je stajao i gledao konja. »Nisi doveo još nekog konja?« upita on konjušara.

. 131 »Nisam, signor«, odgovori ovaj nelagodno. »Nije mi rečeno da dovedem još jednog konja. Dva dobra konja, pouzdana i brza, za gospodina i damu. Tako mi je rečeno.« »Pouzdana!« reče Il Corvo. »Pih!« »Ovaj konj nije baš često neposlušan, signor«, promrmlja konjušar. Il Corvo prezirno otpuhne. »Koliko bi trajalo da dovedeš drugoga?« »Ako požurim... mogao bih se vratiti do jutarnje mise, signor.« Iz Gavranova grla začuje se zvuk nezadovoljstva. Elayne blago slegne ramenima. »Pričekajmo onda mirnijeg konja, ako tvoj ponos ne može podnijeti da bih ga ja mogla uzjahati.« On glasno ispuhne zrak kroz zube. »Ah, siguran sam da ga ti možeš bolje jahati. Svatko bi mogao. Prokleti Morosini. Ne možemo čekati do zore. Ako te ovo zlo stvorenje ozlijedi, pronaći ću tog čovjeka pa makar i u paklu.« MOGLA JE UZJAHATI i s tla, ali dopustila je konjušaru da joj pomogne. Konj se ukočio ispod nje i čekao razlog da se pobuni. Nije mu ga dala i nakon nekoliko trenutaka životinja je uzdahnula i spustila glavu. Drugi, manji konj strpljivo je čekao u mraku dok ga gusar nije uzjahao. Elayne je jasno vidjela crno prostranstvo močvare i njegovu siluetu pri svjetlu velikog okruglog mjeseca koji je bio nisko na nebu. Dok je manji konj grickao svoje žvale, bijela mrlja na čelu kao da je kimala. Elayne je naslutila da je gusar nepotrebno zatezao uzde, ali konj je to strpljivo podnosio. Činilo se da je dobar izbor za neiskusnog jahača. Nadala se samo da je to kljuse izdržljivo iako je konjušar tvrdio da je konj brz. »Ova staza će vas odvesti do jednog kanala, signor«, reče konjušar. »Duž njegove obale ide cesta.« Oglav manjeg konja zazvonio je kad je Il Corvo pokrenuo životinju zamahnuvši uzdama. Konj krene laganim kasom jedinim putem koji je bio vidljiv u noćnoj tami. Njezin pastuh poslušno pođe za njima, a kopita su mu muklo odzvanjala na pješčanom tlu. Elayne nije znala gdje se nalaze ni kamo idu. Vidjela je glatku srebrnu površinu vode na ravnici i bezoblične sjene vegetacije koja je rasla uz put. Mjesečinom obasjani oblaci zračili su svjetlom pa je horizont izgledao kao oštra crna crta što je dijelila nebo od zemlje. Na nekim joj se mjestima učinilo da nazire obrise kolibe ili ustave, čak i tornjeve nekog udaljenog gradića, ali nije bila sigurna što je zapravo vidjela. Činilo se da je oko njih pustoš, kojom vladaju jedino noćni vjetar i voda. Mjesečina je bila tako sjajna da je na palcu svoje rukavice mogla vidjeti bijelu mekanu pahuljicu. Kad su odlazili, Nimue je lajala i cviljela, čak se pokušala popeti preko ograde broda dok se njihov čamac udaljavao. Elayne se nije stigla ni pozdraviti sa psićem. A ni s Margaret ni njezinim djetešcem ili s Matteom, zapravo ni sa kim od njih. Nije se usudila. Trljala je bijelu pahuljicu krzna među prstima, a onda ju je gurnula u rukavicu. Oči su joj se naglo ovlažile i slika horizonta na tren se povećala. Jasno je primijetila toranj u daljini prije nego što je trepnula i sve opet postalo mutno. Staza se širila i prešla u utabani put kojim su prolazila teretna kola, ostavivši blijede tragove usred vjetrom šibane trske. Kanal je vijugao, a voda između njegovih niskih obala

. 132 bila je sjajna. Ispred nje manji je konj smireno napredovao prateći cestu. Konj je bio stvoren za putovanje; imao je gladak korak pa čak ni gusaru nije bilo neugodno jahati. Bio je to konj koji bi sir Guy s ponosom ponudio ledi Melanthe kad bi krenula na put. Elayne nije namjeravala stalno kasati. Srce joj je jače zakucalo kad je shvatila da se polako pribrala; pastuh je odmah reagirao tako što je podignuo leđa i bio spreman na skok. Ona tiho vrisne i podbode konja u rebra, a istodobno povuče uzde k sebi. On zapleše od negodovanja. Ona bez riječi zamoli zbunjenu životinju za oprost, ponovno ga potjera i dalje držeći uzde zategnute, sve dok se nije izvinuo i propeo u frustraciji. Elayne je pokušala viknuti. Ali iz grla joj je izašao samo štektaj, no uspjela je okrenuti konja, okrutno ga ponovno podbola kad su mu prednja kopita udarila u tlo. Ljutito je zarzao. Sjela je osjetivši da je pognuo glavu. Tijelo mu se propelo ispod nje, poskočio je i ritnuo se. Izdržala je dva takva skoka, a onda ugledala pred sobom stazu i manjeg konja. Otpustila je zategnute uzde. Pastuh poskoči naprijed. Uspjela je oponašati nešto slično prestrašenom kriku. Konj se opet propeo i ritnuo manjeg konja koji se brzo odmaknuo i počeo trčati. Nagnula se naprijed pustivši da joj uzde kliznu kroz prste. Osjećala je kako se konj ispod nje snažno kreće. Nije vidjela ništa osim dvije blijede trake staze između tamne trske, crne mase grmlja koje je promicalo pokraj nje. Vjetar joj je vukao kapuljaču kad je pastuh produžio korak, kopita su mu sada udarala po čvrstom tlu, a veliko mu se tijelo propinjalo naprijed u poznatom ritmu. Noćni zrak jurio je pokraj nje. Pustila je konja da sam bira put jer sad je prešao u puni galop. Obavila mu je rukama mišićavi vrat i pustila da je njegov ritam i snaga nose slijepo kroz noć. Odjedanput se osjetila slobodnom, kao da bi mogla zauvijek jahati, kao da je pastuh čarobna zvijer koja može letjeti preko planina i vode i odnijeti je kući. Upravo kad je to pomislila, konj je još brže jurnuo naprijed. Galop, koji je dosad bio slobodan i divlji, naglo se promijenio. Pastuh je zaista počeo ozbiljno trčati, zamahujući prednjim nogama u golemom koraku, uši je spustio prema natrag, a tijelo kao da mu se izdužilo u snažnom ritmu konja u punom trku. Mogla je iza sebe čuti topot kopita — i drugi je konj potrčao, i to brzo. Neobično brzo za jednog običnog konja s lošim jahačem. U jednom trenutku krivnje i ushita znala je da je gusar sigurno morao pasti kad je pastuh projurio pokraj njega pa mu je konj sada bio slobodan i lako je trčao. Konj se približavao nevjerojatno brzo iako je pastuh iz sve snage galopirao kroz noć. Uspjela je baciti pogled preko ramena, a vjetar i konjska griva šibali su je po obrazu. Očekivala je na svijetlom obzoru iza sebe vidjeti konja bez jahača. Ali srce joj je poskočilo od panike kad je vidjela da nije tako. Na drugom traku utabanog kolnog puta njegov konj pratio ju je kao da je izašao iz samoga pakla, a mjesečina mu je sjala na bijeloj mrlji na čelu. Sustizao je pastuha i već mu bio u blizini sapi. Vjetar joj je strgnuo kapuljaču s glave tako da joj je kosa lepršala oko lica. Pastuh je uložio još više napora da pobjegne drugom konju, vukao je naprijed, a staza je vijugala, grmlje kao da je letjelo pokraj njih, granje ju je šibalo po nozi. Mogla je vidjeti da netko jaše drugog konja, ali nije mogla vjerovati da je to muškarac koji nije znao čak ni uzjahati. Bio je čarobnjak. Obuzela ju je ta misao. Izgledalo je da je to sigurno neka čarolija, jer je na koljenu već mogla osjetiti vruć dah njegova konja. Manji ih je konj sustizao unatoč

. 133 naporima pastuha. Osjetivši nagli strah, ona podbode pastuha na još brži trk u toj divljoj utrci u mraku, ali drugi se konj nije predavao. Već se poravnao s njezinim ramenima, dok je jahala pognuta nad pastuhovim vratom. Zamagljenim očima nakratko se usudila pogledati postrance i ugledala gusara koji ju je gotovo dostigao. U mraku su uzde manjeg konja slobodno letjele: jahač je bio samo crn oblik, jednom se rukom čvrsto držao konjske grive, napola je stajao, a napola visio iz sedla pod kutom od kojeg se ledila krv, u položaju za koji se činilo da ga je nemoguće dugo održavati, a onda je posegnuo za njom. »Ne čini to!« vrisnula je, shvativši da namjerava uhvatiti njezine uzde. »Nemoj!« U trenu su nestale sve misli o čarobnjaštvu. On nije shvaćao što će se dogoditi ako uspije. Jahao je samo pukom voljom i spretnošću, jedva sjedeći u sedlu. Konji su usporedo trčali neravnom cestom. Nije bilo načina da se manji konj zaustavi — bila je to jedna od onih životinja koje su živjele da bi se utrkivale, da ostanu na čelu, a pastuh se radosno pridružio natjecanju. Oba su konja sada bila izvan kontrole; da se samo malo spotaknu, posrnuli bi, pali i slomili kosti. Sakrila je lice u oštroj grivi i molila se da konji dobro vide put pred sobom unatoč brzini. Kad je gusar opet posegnuo za njezinim uzdama, udarila ga je po ruci. »Luđače!« viknula je. Zgrabio ju je za lakat kao da je to može zaustaviti. Osjetila je kako je vuče nadolje dok je i sam gubio ravnotežu. »Pusti me!« vrisnula je, trgnula rukom i oslobodila se, ali je prebacila težinu na drugu stranu. Zbog tog se pokreta pastuh snažno sudario s manjim konjem; zamalo je ispala iz sedla osjetivši jak trzaj. Drugi se konj zanio s ceste, vinuo se uvis i preskočio crnu trsku. On se nakratko čvrsto držao. Na mjesečini je vidjela luk vrata njegova konja, gusara koji se objema rukama uhvatio za grivu, a onda je životinja pala na zemlju, a njega zbacila. U mraku je tek napola vidjela te pokrete, ali on je pao između njih. Nestao je, ostao je iza nje prije nego što je to i shvatila. Bez nespretnog tereta na leđima, manji je konj opet jurnuo svom snagom naprijed, ali kako to konji već čine, brzo je shvatio da samo želi ostati uz pastuha, a ne i preteći ga. Osjetila je da njezin konj posustaje. Elayne ga pusti da uspori prema svojoj volji, dok ga je drugi konj pratio u stopu. Obje su životinje polako prešle u kas. Svi su, uključujući i Elayne, disali eksplozivnim udisajima. Pastuhova rebra širila su se i skupljala ispod njezinih nogu, a on je sada već hodao. Lihvarila je uzde drugog konja. Spremno se zaustavio, jer bio je to običan nježan konj i već je ispružio vrat da pase travu između dvaju udisaja, kao da je već zaboravio ludu utrku. Na njemu se nije vidio nikakav trag magije, nikakve naznake neobične brzine kojom je sustigao pastuha. Mogla je osjetiti koliko je njezin pastuh iscrpljen, ali drugi je konj bio tek malo znojan na svježem noćnom zraku. Elayne okrene životinje i sama pogleda unatrag niz put. Nije vidjela ništa osim crne močvarne nizine na mjesečini. Cijelo joj je tijelo počelo drhtati. Nakratko nije mogla ni udahnuti. Pritisnula je dlanovima jabučicu sedla i spustila glavu nastojeći spriječiti val slabosti i nesvjestice. Sigurno je bio ozlijeđen, ako ne i mrtav. Bio je velika luda, ubojica i spretan preko svake mjere kad se uspio onako dugo zadržati na konju. Nije imala sažaljenja za njega. Htjela mu je pobjeći.

. 134 Preko ramena sada je jasno u daljini vidjela crkveni zvonik. Bila je slobodna, a utočište joj je bilo nadomak ruke. Zastenjala je i obavila grivu oko prstiju. Zaklopila je oči pokušavajući se prisiliti da se okrene i ostavi ga tu. Rastvorila je prste. »Proklet bio!« šapnula je. »Bog će te kazniti. Što si mi to učinio?« Drhtavo je uzdahnula i s oba konja polako krenula natrag. Našla ga je kod gušćeg grma trske, a oko njega u pijesku bijelili su se svijetli duboki tragovi konjskih kopita. Napola je ležao na kolnom putu, a jedno je rame podignuo jer se pridignuo na lakat. Elayne sjaše. Zakotrljao se, oslonio se na ruke i koljena i ustao. Zanjihao se na mjestu, činilo se da je ne vidi, a onda se srušio na koljena. Gledala ga je kako je spustio glavu prema tlu. Poznavala je taj osjećaj jer je mnogo puta ozbiljno pala s konja — zrak bi joj izletio iz pluća, a u grlu bi se skupljala mučnina. »Nemoj pokušavati ustati«, rekla je. Naglo je dignuo glavu, ugledao je, a onda se opet naslonio na ruke raširene u pijesku. Krvario je iz nosa. Hvatao zrak. »Ti nisi... ozlijeđena«, reče on između dvaju udaha. »Nisam. A ti?« Nije odgovorio. Čekala je. Nakon nekoliko trenutaka čučnuo je i rukom pritisnuo sljepoočnicu. Tiho je dahtao. »Nisam... vješt... s konjima.« »Istina!« odreže ona. »Gotovo si nas oboje ubio.« Tada ju je pogledao, držeći glavu malo pod kutom, žmirkajući kao da je velik napor gledati je. Opet je pokušao ustati i pao. »Che cazzo«, reče on grubo i padne na jedno koljeno. »Lezi«, reče ona. »Mislim da si udario glavom.« »Da«, reče on i opet pokuša ustati. Elayne pusti uzde da padnu na do i priđe mu. »Lezi, ti velika ludo.« Skinula je svoj dugi ogrtač i napravila od njega jastuk klečeći na vlažnom pijesku. Opirao joj se i napravio nesiguran korak. Pružio je ruku prema uzdama svojega konja, naslonio se na njegovo rame, a lice zagnjurio u grivu. Rukom je opipavao tražeći stremen. Dok ga je Elayne gledala, polako se spustio na zemlju pokraj konjske noge. Ona nestrpljivo uzvikne i priđe mu. Odvela je konja nekoliko koraka u stranu gdje je mogao zadovoljno pasti močvarnu travu. Gusar kao da je bio nakratko u nesvijesti dok je skidala svoj plašt, ali probudio se s trzajem kad mu ga je podmetala pod glavu. Elayne razveže vezice oko vrata na njegovu plastu. »Što si namjeravao učiniti?« reče ona Ijutito. »Zar si mislio da me možeš zaustaviti?« Zaklopio je oči, a onda ih brzo otvorio. Jedan pramen kose pao mu je preko čela, vukao se preko krvavog nosa i dalje niz obraz. »Spasiti te«, promrmljao je. »Spasiti me!« usklikne ona. »Zaboga, spasiti me!« »Jurnuo je od straha«, iscijedi on riječi između bijelih zubi. »Podla... životinja.« »Moj nije jurnuo od straha.« » Nije ?« promrmlja on najpitomijim glasom koji je ikada čula od njega. »Ne«, reče ona oštro.

. 135 »Pakla mu«, reče on i zatvori oči. GUSAR JE INZISTIRAO da nastave putovanje. Unatoč njezinu ozbiljnom upozorenju, uspio je uzjahati popevši se na strpljivog konja samo snagom volje, jer kao da je njegovu tijelu zemlja bila draža. Mislila je da neki drugi muškarac ne bi bio u stanju ni stajati. Na ranom jutarnjem svjetlu vidjela je da su njegov savršen nos i usne umrljani krvlju. Plašt mu je bio blatan, a oko očiju stvarale su se modrice. Izgubio je šešir, kosa mu se raspustila i slobodno padala niz leđa. Izgledao je kao zatvorenik koji je pobjegao iz pakla. Dok je svitalo, srebrna izmaglica zamaglila je horizont i crkveni toranj. Vodila je njegova konja sporim korakom duž obale kanala i gledala dnevno svjetlo, koje je trske bojilo sivo i zeleno. On je bio previše slab da bi išta učinio osim da se drži na konju, no svejedno se bunio protiv sporog koraka, što je dao do znanja grubim riječima, tiho psujući na francuskom i talijanskom i na jezicima koje nikada prije nije čula. Često je spuštao glavu na vrat konja, opet se uspravljao i ogledao oko sebe kao da ne shvaća gdje se nalazi. Jedanput ju je pitao zašto jašu, jer kao da je zaboravio da je sam dogovorio da im dovedukonje. Znala je da on ima novac, kruh i dokumente u pastuhovim bisagama; pretražila ih je. Mogla je lagano otkasati i lako ga sada ostaviti. Zvonik se počeo izdizati iz jutarnje magle; vidjela je da se ne radi o crkvi i da je to manji toranj sa slomljenom vjetrenjačom na vrhu. Ravni bazeni soli blistali su bjelinom na suncu koje se već dizalo na nebu. Zaustavila je konje i zagladila kosu te je svezala straga. Napor i nedostatak sna otupili su joj um. Nadala se da će naići na neku vjersku kuću, ili barem na selo, dovoljno veliko da ima svećenika. Iako joj se njezino objašnjenje — da ju je oteo čovjek koji je jedva mogao dignuti glavu i razumno govoriti — sada činilo jadnim itraljavim. Trebala bi ga ostaviti. Solana je izgledala kao da je već dugo napuštena, a slamnati krovovi nekoliko kućica pokraj vjetrenjače bili su u stanju raspadanja. »Odmorimo se ovdje«, reče ona okrenuvši se u sedlu. »Ne«, reče Gavran s rukom u grivi konja. »Ne. Nastavljamo dalje.« Pogledala ga je. »Nisi u stanju jahati.« »Mogu jahati«, reče on mrko. Jednim pokretom ruke prebacila je uzde preko glave njegova konja i sjahala. »Onda jaši. Ja se moram odmoriti.« Povela je pastuha prema vjetrenjači, usmjeravajući ga između visoko izraslog grmlja. Na ravnici su se tu i tamo vidjeli mali bijeli dvorci od soli, poput sićušnih tvrđava razasutih po svijetlom blatu. U odvodnom kanalu teklo je tek nekoliko kapi vode, jer drvena mu je ustava bila zatvorena i skorena od sjajnih kristala soli. Olovna posuda za sol ležala je preokrenuta pokraj ustave, a ona ju je lagano gurnulanogom. »Ne možemo se zaustavljati«, reče gusar. »Moramo stići na dogovoreni susret.« Osvrnula se prema njemu. Gledao je na istok i mrštio se zbog nečega u daljini. Ako se trebao s nekim sastati, ona ga mora ostaviti i naći utočište prije nego što se to dogodi. »Susret?« upita ona. »Kada?« »Morosini ti nije rekao?« Gledao je oko sebe i treptao. »Nalazimo se u laguni.« »Ništa mi nije rekao«, reče ona.

. 136 S olabavljenim uzdama njegov je konj napravio jedan korak i sagnuo glavu da može pasti travu. »Ti si nas dovela ovamo«, reče on kao da je blago optužuje. »Nisam«, reče ona. »Ti si nas doveo. Kada se taj susret treba održati? Gdje?« Ovlažio je usne. Zagledao se u nju. Onda je nagnuo glavu u stranu i omamljeno se nasmijao. »Ne mogu se sjetiti kada.« S čuđenjem je zatresao glavom. »Ne znam ni gdje!« Gledao je oko sebe kao da odgovor leži u trski ili zamagljenom horizontu. Na ranom svjetlu dana s modricama na licu izgledao je kao sablast iz noćnih mora. »Pili smo vino — on je to trebao dogovoriti...« Oštro je ispustio zrak iz usta i zastenjao. »Ne sjećam se više ničega.« »To je sigurno zbog pada«, reče ona. »Udario si glavom.« »Glava će mi eksplodirati.« Držao je ruku u rukavici iznad jednog oka i pažljivo prstima kliznuo niz okrvavljeno lice. »Kriste. Pao sam?« Čini se da ni u to nije bio siguran. Namrštio se na konja. »S ove životinje?« »Upravo tako. I ponovo ćeš pasti ako si ne dopustiš kratak odmor.« »Ne sjećam se.« Duboko je udahnuo. »Ali nije važno. Mogu dalje jahati.« Elayne otvori bisage, izvadi komad kruha i trbušastu bocu vina, a onda sjedne na preokrenutu posudu za sol. Nije znala zašto se zadržava tu s njim, osim što je zaljubljena glupača. Čak i s modricom na natečenom oku, izgledao je kao anđeo koji je pao niz neku stjenovitu liticu na zemlju. »Ali kamo?« upita ona lomeći kruh. Prema količini hrane u torbama mogla je procijeniti da je cilj bio udaljen najmanje dan jahanja, ali nije to spomenula. Nagnuo se naprijed i sjahao. Trenutak je stajao držeći ruku na ramenu konja kako bi zadržao ravnotežu. Zatim je skinuo rukavice i razvezao torbe iza sedla. Počeo je nešto tražiti u njima i čitati dokumente jedan po jedan. Konja je ostavio da pase s uzdama što su mu visjele oko ušiju, a prišao je k pastuhu koji je postojano čekao pokraj Elayne. Kad je završio s pregledavanjem sadržaja bisaga, opsovao je i svom težinom sjeo do nje otresajući prašinu i blato s lovačkog šešira koji mu je ona našla i vratila. »Ništa korisno«, reče on. »Ne bih zapisao takvu stvar na papir.« Elayne ustane i uhvati uzde njegova konja prije nego što životinja stane na njih. Razvezala je opute koje su visjele s jabučice sedla, a onda se sagnula i njima sputala prednje noge konja. »Ne«, reče on kad je otkopčala remen konju, koji kao da je bio zahvalan zbog toga. »Ne možemo ostati ovdje.« »Ako ne znaš kamo želiš ići, onda ih pusti da se odmore i najedu.« Elayne povuče i skine sedlo, a konja pusti da pase. Gusar više ništa nije rekao kad je rasedlala i pastuha. Promatrao ju je. Ponovo je sjela na posudu za sol, jedini iskoristiv predmet na blatnjavom tlu oko njih. »Ti znaš ponešto o konjima«, reče on. Odlomila je zalogaj kruha, itekako svjesna njegova prljavog rukava koji joj je dodirivao ruku, njegovih mekanih čizama, njegova koljena savinutog pokraj svoga. »Izgleda, više od

. 137 tebe.« Nije ga gledala u lice, jer nije bila sigurna hoće li se on sjetiti ili prepoznati njezin plan da pobjegne od njega u mraku. »Čini se da je prilično poslušan«, reče on gledajući konje što su pasli. »Je li me ta nesretna životinja zbacila?« Pustila je da joj kapuljača padne na lice i tako ga skrije. »Da, mislim da je tako. Nisam vidjela.« Koljenom je nekoliko puta kucnuo njezinu nogu. »Loše lažeš, voljena. Što se zaista dogodilo?« Elayne zagrize usnu i pogleda njegovo koljeno oslonjeno na nabore njezine zavezane suknje. Zagladila je rub svojeg zelenog kaputa da sakrije nekoliko centimetara razotkrivene čarape i podvezicu što se vidjela iznad čizme. »Pastuh je počeo juriti. Ti si pošao za nama i pao sa svojeg konja baš kad si nas dostigao i htio zaustaviti.« »Znači tako?« reče on neodređeno. Elayne odgurne ogrtač i pojede komad suhog kruha. Njemu je ponudila ostatak. Dok je tako sjedila uz njega, nije se činio neljudskim, nije izgledao kao đavolje stvorenje, u što je ranije bila sigurna. Izgledao je kao muškarac, prljav i naručen, mutnih očiju dok je gledao horizont i s njom lomio i jeo običan kruh. Na bedru je imao dugu mrlju od trave i blata. Ponovo je dotaknuo lice i prstima lagano prešao preko modrice na oku, natečene sljepoočnice. Malo se namrštio, kao da se želio uvjeriti da ga to boli. Ona je pak osjetila kako joj duša ponovo klizi u njegovu mrežu. »Mislim da se moramo vratiti u Veneciju«, reče on i odlomi si zalogaj kruha. »Ne, protjerali su te«, reče ona. Odjedanput se uplašila da će on učiniti nešto glupo, neku hrabru i glupu stvar. »Prognan? Iz Venecije?« »Na trideset dana«, reče ona. »Prokletstvo!« reče on oštro. »Što sam učinio?« »Ubio dva muškarca.« Zašutjela je načas. »Ili tri.« Zagunđao je i kimnuo. »Sigurno su bili Riate.« Pojeo je zalogaj kruha i lagano žmirkao od boli dok je žvakao. »Samo trideset dana? Sigurno sam se dobro opravdao.« Ljutito ga je pogledala. »O, vrlo dobro!« reče ona s gorčinom. Prestao je žvakati i žmirkajući je pogleda kroz raščupanu kosu i otečeno oko. »Tebi bi bilo draže da je bilo drukčije?« Okrenula je lice prema nebu. Lahor joj je dotaknuo obraz donoseći miris soli i močvare, mošusni miris konja. Sada je uočavala takve stvari, takve profinjene stvari kao što je dašak mirisa muškarca. »Više ne znam što mi je draže«, reče ona. »Jedva da znam tko sam.« Vjetrenjača je škripala, lopatice su se pomaknule i potjerale koncentrične valiće preko površine vode u slanom bazenu. Osjećala je toplinu njegova tijela, tek nekoliko centimetara od svojeg, čak i kroz debelu tkaninu ogrtača. »Konj nije jurnuo sam od sebe, zar ne?« reče on tiho. »Bježala si od mene.« Činilo se da ga to ne ljuti. Izgovorio je to kao običnu tvrdnju, kao i uvijek u stanju da prodre u njezin um.

. 138 »Što drugo da radim?« reče ona u nebo mekanim jutarnjim oblacima, obgrlivši se oko koljena i njišući se. »Ne mogu ostati s tobom.« »Što si planirala? Biskupa? Suce?« Nesigurno je ustao i napravio nekoliko koraka, leđima okrenut prema njoj. »Zašto nisi zatražila utočište kod Morosinija?« Tada se toga nije sjetila. Bila je previše zaokupljena drskom igrom između njih dvoje, načinom na koji ju je gledao kao da su sami i zaključani u mraku, umjesto da proda laži jednom postarijem i cijenjenom vijećniku Venecije. »Elena«, reče on kad je tišina potrajala. »Ne mogu biti drugo nego što jesam. Ne bih preživio ni godinu dana. I ne želim vidjeti pakao prije nego što moram.« Ona zabrinuto uzdahne. »Kako možeš tako lako govoriti o paklu?« »Zato što ga se bojim«, reče on. Navlažila je usne zagledavši se u njegov raščupani lik. Malo se zanio dok se okretao, a onda je stao raširenih nogu. »Znam da mi je to sudbina«, reče on. »Nema toliko zlata ni samilosti u cijelom kršćanskom svijetu da bih se iskupio za ono šio sam u životu učinio i što ću još učiniti.« Ona sklopi ruke u rukavicama i pritisne njima usta. »Ali mislim«, reče on, »ako si mogu stvoriti mjesto u svijetu, ako ga možda dobro iskujem, da bude snažno — snažno protiv svake opasnosti, protiv svakog neprijatelja — kad bih to mogao uči niti i ostaviti dijete koje će biti moja krv i meso...« Stisnuo je šake na leđima i zagledao se u horizont. »Pa makar se izvijao u mukama u paklu, imat ću to. Imat ću takvo što.« Slegnuo je ramenima. »A možda bi moglo biti kako si ti rekla — on ne bi morao biti ovo što sam ja. Mogao bi biti dobar čovjek. Možda bi čak mogao završiti u raju kad umre.« Elayne spusti ruke. Prezirno se smiješio, kao da mu je oštra sjena pala na izubijano lice. Nestao je kratkotrajan čeznutljiv trenu tak dok je govorio o raju pa nije bila sigurna je li to zaista čula ili se samo želio narugati sam sebi. »Ne govore li svećenici da svatko može ući u raj, samo ako se pokaje i učini pokoru?« reče Elayne. Slegnuo je ramenima, a pogledom je prelazio preko slane ravnice. »Vjerojatno.« Sagnuo se da podigne svoje sedlo. »Ne polažem mnogo važnosti onome što govore svećenici; ne prođe ni sat vremena a da ne proturječe sami sebi. Ako ćemo se zadržati ovdje, moramo se premjestiti unutra. Ovo je mjesto previše izloženo.« Kad je počeo podizati sedlo, malo je zateturao. Brzo se pribrao i njišući se upravio, a sedlo je pridržavao uz nogu. Elayne ustane. Podignula je stražnji dio sedla do svojega boka. Zajedno su ga odnijeli prema vjetrenjači. Gusar se zaustavio na vratima jedne od kućica i svom se težinom naslonio na dovratak. »Istina je ono što si rekla.« Duboko je i drhtavo udahnuo. »Nisam u stanju putovati.« Sama je uvukla sedlo unutra, gdje su se napuštene kade za kupke u slanoj vodi još bijeljele od soli osušene u obliku stupića i s lepezastim tragovima. »Ostani ovdje«, reče ona i spusti sedlo tako da se njime mogao koristiti kao jastukom. »Donijet ću i drugo, a konje ću zavezati između zidova.« Stajao je naslonjen na dovratak. Kad je htjela proći pokraj njega, ispružio je ruku i dotaknuo je po ramenu. Zastala je.

. 139 Nasmiješio joj se, nekim pospanim i dalekim osmijehom. »Mačka iz pakla«, reče on nježno. »Hoćeš li doista ostati sa mnom?« Elayne uvuče dah i pogleda u njegove tamne oči. Bile su napola skrivene crnim trepavicama i okružene kožom koja je poprimala ljubičastu boju. Lijepe su mu usne bile natečene na jednom kraju, obraz ogreben i crven. Sada nije njegova ljepota bila ta koja je potakla želju i bol da joj prožmu tijelo. »Da«, lagala je. »Ostat ću.« PASTUH NIJE ODLUTAO daleko. Na brzinu ga je zauzdala i povela natrag gdje je ležalo sedlo, često pogledavajući preko ramena prema vratima na kojima više nije bilo nikoga. Bisage su još bile zavezane za stražnji dio sedla; u njima je bila vrećica s novcem, nadala se da je to dovoljno da kupi hranu, ako uskoro ne nađe neki samostan. Nije mu ostavila ništa osim kruha i razvodnjenog vina. S naporom je, ali jednim pokretom prebacila sedlo preko pastuhovih leđa, pričvrstila remen i pitala se hoće li lažac i lopov imati pristup nebeskom raju. Bacivši pogled preko ramena, da se uvjeri kako on ne stoji na vratima, uzjahala je konja. Držeći uzde u rukama, sjetila se pahuljice Nimuine bijele dlake koju je sačuvala. Pažljivo je skinula rukavicu da provjeri uspomenu. Još uvijek je bila tu, priljubljena uz njezin dlan ispod prstena. Elayne se okrene i gurne pahuljicu u siguran kut bisage. Duboko je udahnula i namršteno pogledala prema horizontu. Neće misliti na Nimue, Margaret, Mattea i ostale. Nije mogla. Počela je navlačiti rukavicu, a onda zastala. Na blagom jutarnjem suncu na ruci joj je zasjao izgravirani prsten. Pokušala ga je skinuti, okretala ga je i vrtjela, trudila se maknuti ga s prsta. Bio joj je vrlo uzak i nije mogao kliznuti preko zgloba. Pljunula je u dlan i mučila se oko prstena, čak zacviljela od frustracije. Ali željela je ostaviti prsten njemu; nije joj pripadao; nije ga htjela ostaviti ozlijeđenog, prognanog i bez ikakvih sredstava. U prstenu je bilo barem mala zlata. S još više sline i bolnog otpuhivanja kroz zube, naposljetku ga je uspjela skinuti. Oklijevala je, a prst joj je pulsirao od trenja. Ostavila ga je dok se spremao leći i nasloniti na sedlo prekriveno janjećom kožom, s rukom preko čela. Sada se nije željela vratiti u tu kuću u solani. Držala je prsten na dlanu i gledala ga. Kad ga je okrenula, prvi put je sada vidjela da je nešto ugravirano i s unutrašnje strane, ne samo izvana. Podignula ga je uvis prema svjetlu. A vila mon Coeur, pisalo je na francuskom. A vila mon Coeur. Gardi li mo. Zaklopila je oči i čvrsto obavila prste oko prstena, a onda spustila glavu i zajecala od očaja. Evo ti moje srce. Dobro ga čuvaj.

. 140 Četrnaesto poglavlje »ALLEGRETO«, REKLA JE. Naslonjen na sedlo, ležao je i spavao nekim mrtvačkim snom cijeli dan. Kad se vratila do kolibe u solani, kad je dovukla pastuhovu opremu unutra, kad je s mnogo buke preokrenula tešku bačvu na kojoj će sjediti, a pritom su kristali soli letjeli po zemljanom podu, on se nije ni pomaknuo. Bilo je to malo zastrašujuće, jer dosad bi se uvijek prenuo i na najmanji zvuk. Zvala ga je »gusare« i tresla mu rame kako se približavala večer. Održala mu je oštru prodiku o tome kako se osjeća daleko od svega što je poznavala, oteta od strane jednog ubojice koji se boji ići u pakao. Zaplakala je vrućim suzama bijesa i boli dok je ponovo pokušavala vratiti prsten na prst — bio je premalen, a zglob joj se upalio nakon pokušaja skidanja; odlučno mu je rekla da je on kriv za to što ga ne može nositi. Ali gurnula ga je preko zgloba bez obzira na bol i sada je bio na ruci, skrivajući svoje tajne riječi. On je ravnomjerno disao. Bezbrižan, kao da ga ona pazi jednako kao Zafer i Dario. Kao da joj vjeruje. Odrijemala je nekoliko sati u tihom popodnevu, dok su konji vani pasli. Nikakvi Riatini ubojice nisu ih došli ubiti. Nitko nije dolazio osim vodenih ptica koje su polako gacale kroz trsku. Jedna blijeda, točkasta žaba doskakutala je do vrata, dugo je tamo sjedila promatrajući je okruglim žutim očima, a onda je ležerno odskakutala dalje. Izvukla je iz bisaga sve papire, ali bila su to samo kratka pisma predstavljanja ljudima za koje nikada nije čula i popisi riječi koje su joj bile besmislene. Jedino vrijedno što je našla bio je ugovor kojim je zaručena i obećana Francu Pietri. Kad ga je bila potpisivala, jedva da ga je i pogledala, ali sada ga je pročitala i činilo joj se da su riječi ispisane plamenom. Objašnjeno mi je da kad dam svoj pristanak, uzimam moćnog i najizvrsnijeg grofa Franca Pietru od Riata i Monteverdea za svojeg supruga... Kada. Kada ja dam pristanak. Nije pisalo da ga je već dala.

. 141 Nije se zavjetovala Francu Pietri. Zapravo, prema onome što je ikada pročitala o crkvenim sudovima i braku u dokumentima koje joj je ledi Melanthe davala u sklopu njezina obrazovanja, Elayne nije bila ni zaručena. Sjećala se kako je njezina kuma oštro pregovarala s Lancasterom — bili su to dugi sati prepiranja oko miraza, zlata i tog dokumenta, dok je Elayne zurila kroz prozor, gluha za sve to. Sjetila se kako se gusar suočio s groficom Beatrice i nasmiješio se na spomen ugovora i onoga što u njemu stoji. »Allegreto«, ponovi ona, jer kad ga je pozvala imenom, trepavice su mu malo zatreperile, okrenuo je glavu i uzdahnuo. Tako joj je čudno zvučalo njegovo ime na usnama. Nije se željela vezati za njega. Pokušala je misliti na Raymonda, trudila se i trudila. Voljela je Raymonda. Za ovog gusara, tog tamnog i izudaranog anđela — osjećala je požudu i grijeh, ali ne ljubav, niti išta slično tome. »Allegreto«, reče ona oštro. Progutao je i malo se osmjehnuo, a onda lagano zastenjao. »Probudi se«, reče ona. »Pada noć.« Trznuo se i polako ispustio dah. Stisnuo je jednu šaku i savinuo ruku prema sebi. »Isuse i Marijo«, promrmlja on ne otvarajući oči. Raširio je prste. Stisnuo je drugu šaku, kao da je provjerava, a onda naglo sjeo i oštro ispuhnuo zrak. »Blagi Bože«, reče on naslonivši se na jednu ruko. »Jedva se mogu pomaknuti.« »Sutra će biti još gore«, reče Elayne. Pogledao ju je trepćući jednim okom. Drugo je nateklo i potpuno se zatvorilo. »Kakve obećavajuće vijesti«, promrmlja on nerazgovijetno. Ponudila mu je bocu s vinom. S bolnim naporom je uspravnije sjeo naslonivši se na sedlo i otpio. Ostao je nepomičan i dugo zagledan u pod. Elayne pojede nekoliko zalogaja kruha, a ostalo ostavi u nagužvanoj kruni njegova šešira. »Koliko je prošlo otkad smo otišli iz Venecije?« upita on naglo. Elayne se namršti računajući. »Još nije prošla cijela noć i dan«, odgovori ona. Pogledao ju je, zatim skrenuo pogled na pod, gdje su trska i grmlje bacali duge sjene. »Galija... kad je otplovila?« »Dizali su sidro čim smo se iskrcali«, reče ona. On tiho opsuje i pokuša ustati. Pošlo mu je za rukom u drugom pokušaju, kad je zastenjao kao u agoniji. »Moramo krenuti dalje. Bez dogovorenog susreta. Morat ču nagađati štio je bilo dogovoreno. Ali moramo biti u Val d’Avini prije nego što oni tamo stignu.« Elayne ustane. »Val d’ Avina? Gdje je to?« Čudno ju je pogledao i kratko se nasmijao. »Ne znaš? Zaboga, zar te ničemu nisu naučili o Monteverdeu?« Raširila je oči. »To je tamo?«

. 142 »U planinama«, reče on. »Visoko u dolini, kod rudnika.« Podignuo je bocu s vinom i otpio velik gutljaj. »Zafer i Margaret su krenuli tamo, prerušeni kao Il Corvo i njegova mlada supruga, ta lijepa nepoznata dama koja nosi Morosinijeva pisma, preporuke.« Obrisao je usta. »A akobogda, Franco Pietro im je već za petama.« »Franco Pietro!« usklikne ona i napravi jedan korak. »Ne! Mislila sam da idemo u neki dvorac u Bohemiji!« »Ne, princezo. Idemo u Monteverde.« Nasmiješio joj se, lice mu je bilo poput zlokobne maske od modrica. »I ne namjeravam tvojeg zaručnika dočekati medom i slatkim riječima, u to možeš biti sigurna.« NIJE ZNALA DA SU tako blizu Monteverdea. Sve više ju je obuzimao strah dok su bez prestanka jahali cijelu noć. Gledala je prema crnim nakupinama sela pod mjesecom koji se dizao i sada ih se plašila, umjesto da se nada utočištu. Močvara, kanali i voda nisu bili u rukama Riata, ali kad je svanula zora, neumoljivo su ih vodili do rijeka i gradova, u bogat kraj urednih polja i vinograda, pasa što su lajali i cesta punih natovarenih magaraca i ranih putnika. Jedva se sjećala zemljopisnih karata od prerađene kože, koje je ledi Melanthe razmotavala, punih nepoznatih imena, crteža dvoraca, crkvi i brežuljaka, ali smatrala je da su to pokrajine koje su plaćale danak i koje su se prostirale između Venecije i planina Monteverdea. Njegov je konj ritmički koračao ispred nje, neumoran dok su kilometri ostajali iza njih, a sati prolazili. Teren je bio ravan; glavne ceste suhe. Kad je svanuo dan, mogla je u daljini vidjeti strminu, neravan zid od stijena koje kao da su nicale iz ravnog horizonta, poput zmajevih zubi prema nebu. Gusar se nije zaustavljao da se odmori. Stanke su im bile kratke, tek toliko da se konji napiju u gužvi na tržnici nekog gradića ograđenog zidinama, i da od sokolara kupe kruh i sir, koje će pojesti na konjima. Iako je nisko navukao neiščetkan lovački šešir, ljudi su primjećivali njegovo izubijano lice i modricu na oku, nudili su duhovite riječi sažaljenja i savjete da se drži dalje od uličnih tučnjava. On se samo široko cerekao i slijegao ramenima. Nije mogla ni zamisliti što on sve mora trpjeti i koliko mu je teško. Čak se i ona osjećala bolno nakon mnogih sati provedenih u sedlu jer mjesecima nije jahala. Ali njegov je konj imao ravnomjeran korak, prikladan za ovu svrhu. Držao je postojan ritam cijelu noć pa sve do podneva, od znoja su mu potamnjela ramena, vrat i sapi, a pastuh ga je junački pratio. Upravo kad se Elayne spremala zamoliti da stanu kako bi se životinje odmorile, Il Corvo povuče uzde svojega konja i zaustavi ga usred otvorene ceste. Planine oštrih obrisa sada su bile blizu: strme, neravne plohe sivog kamena obrasle su tamnozelenim raslinjem. I počele su izgledati kao obični brežuljci, jer iza njih provirivali su vrhunci kakve Elayne nikad nije mogla ni zamisliti, masivne padine koje su nestajale u oblacima i maglovitoj daljini, zagrnute u zeleno i plavo. Bile su uznemirujuće, tako blizu ravnicama Venecije, zloslutno se uzdižući neočekivane i veličanstvene. Gusar se ogledavao po praznoj cesti. Tu su uredni vinogradi bili prepušteni šikari i grmlju. Korov je cvjetao na zapuštenim livadama i prelazio u zarasle gudure. Nešto je tiho promrmljao duboko iz grla, kao čovjek koji baš nije ugodno iznenađen. Polako je vodio konja rubom ceste i gledao dolje u dolinu.

. 143 »Ovuda«, reče on. Potjerao je konja na manji puteljak prošavši kroz pukotinu u truloj ogradi od isprepletenog granja. Put je vodio nizbrdo u gusto pošumljenu dolinu. »Zaustavimo se nakratko sada u podne«, reče Elayne kad su se našli među drvećem. Svježi povjetarac dotaknuo joj je obraze. »Konji se moraju odmoriti.« Kimnuo je i podignuo ruku. Staza se uspinjala i konji su se mučili penjući se. Primijetila je da među grmljem postoji put od ravnih kamenih ploča i terasasti rub. Nekoć je ovuda cesta vodila uzbrdo. Na padini brežuljka stajala je drvena koliba, čiji se slamnati krov naherio, djelovala je kao da će se svakog trena srušiti. Na vratima je stajala žena, crnim je plaštem prekrila lice sve do očiju i oprezno ih gledala dok su joj prilazili. Šutke ih je promatrala. Onda su joj se oči raširile i spustila je veo. Zakoračila je na stazu. »Blagoslovila te sveta Agata«, reče Gavran. »Gospodaru!« šapne ona, a zatim se prenula i kao da se sjetila što mora reći. »Preporučam vas njezinoj dobroti!« odgovori ona i pokloni se do zemlje. Trenutak ju je gledao. »Znači, niste me očekivali«, reče on tiho. »Niste dobili poruku.« Podignula je prema njemu lice, mlado i prilično lijepo. »Ne, gospodaru! Ništa!« Pogledala je prema Elayne i gledala je kao da je duh. On mahne glavom pokazavši prema brdu. »Reci Gerolamu da me prati tamo.« »Da, gospodaru. Ali budite blagoslovljeni! Povrijeđeni ste.« »Zacijelit će«, reče on. »Sada budi brza.« Ona kimne, brzo se pokloni, okrene se i potrči nekom skrivenom stazom između stabala. Njegov konj s mukom nastavi uzbrdo pognuteglave. Elayne pusti pastuha da ga slobodno prati olabavljenih uzda. Kad su stigli do vrha, ugledala je kako kroz raslinje prodiru sunčeve zrake. Odjedanput se razotkrio pogled, zasljepljujući... golemo jezero, čija se površina svjetlucala na suncu, jezero toliko veliko da je izmaglica vodene pare gotovo sakrila planinsku obalu na drugoj strani. Konji su se spoticali i teturali silazeći strminom. Umorne su im noge upadale u šljunak pomiješan s pijeskom. Valići su zapljuskivali obalu, voda kristalna i čista kao u Sredozemnom moru, a u sredini je postajala plava i ljubičasta. S obale se protezao poluotok i kao nisko sedlo da stršao u vodu. Na njegovu kraju, poput krune u vodi, stajao je dvorac — četiri visoka tornja i peti koji ih je nadvisivao, snažan i lijep, kao da se vinuo prema planinama inebu. Dvorac je bio u ruševinama, njegove zidine s kruništem razrušene, njegova kamena luka probijena, unutrašnje dvorište prazno i izloženo svjetlucavom odrazu s površine jezera. MJESTO JE BILO napušteno, prepušteno grlicama i jeki. Tornjevi su stajali nedirnuti, ali unutar blijedih zidova ništa nije ostalo. Gusar je bez riječi i bezizražajna lica hodao dvorcem. Konje su ostavili zavezane na obali, a oni su bosonogi gacali kroz vodu duboku do koljena, između trski i trava do vodenog ulaza nadsvođenog lukom. Razbijena željezna vrata još su ležala u kristalnoj vodi jezera, a na njima se već lelujala zelena mahovina.

. 144 Elayne promigolji blatnim nožnim prstima i obriše ih o čuperak trave što je provirio kroz suncem ogrijanu kaldrmu. Freske na zidovima unutrašnjeg dvorišta uništene su čekićima, lica gracioznih dama i ponosnih plemića na konjima bila su iskopana i ostrugana. Gusar je izgledao nezainteresirano prolazeći pokraj velike dvorane i tornjeva. Poveo ju je niz kameno stubište do drugih vodenih vrata, pred kojima je rasla gusta trska i vodeno bilje. Ribice su jurcale između sjenovitih i osunčanih mjesta, prestrašene njihovim dolaskom. Ispružio je ruku prema golemoj lavljoj glavi od olova koja je stršala iz kamena. Uvukao je prste iza iskešenih zuba, jednim se stopalom upro u zid i s naporom od kojega su mu skočili mišići na vratu i ramenima povukao je prema van. Lavlja glava je zastrugala i malo se odvojila od zida. Pustio ju je, duboko je udahnuo i okrenuo se prema vodi. Elayne isprva nije primijetila da se išta događa. Tada je shvatila da tamna linija na rubu malog doka postaje sve veća. Kako je padala razina vode, pojavljivao se zid odvajajući jezero od bazenčića ispod vodenih vrata. Trska se na rubovima savinula i polegla u blato, ali dno bazena bilo je sve dublje. Praćena klokotanjem razina vode je opadala, razotkrivši stube i još jedan svod u obliku luka. Odmah unutar luka, ispod zida, nalazila su se vrata. Odmah ih je prepoznala, iako je metal pocrnio od starosti. Reljef je prikazivao pse, medvjeda i pastira; potamnjele ali prkosne, kao i riječi ugravirane odozgo nadolje po sredini. Gardi li mo. Elayne ga je u čudu slijedila niz vlažne stube. Na podnožju on ju pogleda i napola joj se osmjehne u polusjeni dok mu se sjaj vode odražavao na licu. »Sjećaš se?« Elayne pritisne prvo slovo. Toga se sjećala. Pastirov štap, a onda posljednje slovo. Ispružila je ruku prema medvjedu. Ali nakon toga joj je redoslijed pokreta bio maglovit; mogla je samo nagađati. Tamna bronca nije popustila pod njezinim prstima kad je pokušala pritisnuti ovce. »Ne«, reče on i zaustavi joj ruku. »Gledaj ponovo.« Malo se posramila jer nije točno zapamtila. Pozorno ga je gledala dok je ponavljao pokrete, izgovarala je u sebi svako slovo. Brava je škljocnula, paneli su se razdvojili, iako ih je trebalo malo pogurati da se potpuno otvore. Ova se vrata nisu tako lako otvarala kao ona na otoku, u njegovu tajnom skrovištu. Morao ih je gurnuti ramenom i trznuo se od boli dok je to činio. Pred njima se pojavilo kameno stubište, suho i prazno, uzdižući se u unutrašnjem zidu četvrtastog tornja. Bio je to polumračan, kameni bunar u kojemu je sve odjekivalo. Svjetlo je ulazilo kroz proreze za strijelce na svakom odmorištu, osvjetljavajući ih jarkim zrakama. Grlice su gugutale i gnijezdile se negdje iznad nje, ali pod i stube bili su neobično čisti. Zatvorio je vrata i počeo se uspinjati stubama. Elayne stavi svoje čizme ispod ruke, duboko udahne i krene za njim. Na pola puta morala je zastati i predahnuti, naslonila se na ožbukan zid i pogledala kroz uski prorez za strijelce. Zid je bio debeo koliko je prosječan muškarac bio visok. Mogla je vidjeti tek djelić jezera ispod. To je bilo uporište obitelji Navona. Moralo je biti, jer one riječi na tajnim vratima bile su obiteljski moto. Iako su zidine bile probijene, vrata srušena, uporište nije uništeno. Samo je bilo neprikladno za obranu. Čitala je o tome u nekoj od kopija kraljevskih dokumenata,

. 145 među papirima koje je proučavala. Bila je to uvreda, namjerni znak prezira, narušiti zidove na takav način. On joj je gore nestao iz vida. Prisilila je bolne noge da se ponovo penju stubama. Koljena su joj drhtala kad se uspela pokraj greda koje su držale strop. Očekivala je da će se naći u stražarskoj sobi ili vani, ali dočekalo ju je malo odmorište, bez ograde koja bi štitila od pada u dubinu, i još jedna vrata: brončana, ukrašena psima, ovcama i medvjedom. Čekao je pokraj njih i gledao je s iščekivanjem. Elayne spusti ruku na vrata, još uvijek zadihana od uspinjanja, a onda je ponovila tajni redoslijed pokreta. Ovaj put je uspjela. Brava je škljocnula s već poznatim zvukom, a paneli su se glatko razdvojili. Okrenula je zasun. Vrata su se potpuno otvorila na nečujnim šarkama. U oči su joj upale jake boje, lepršanje jer su ptice poletjele, a vidjela ih je tek kao sjene s vanjske strane kapaka na prozorima. Tu je bio i veliki krevet oko kojega su visjele crvenozlatne zavjese od damasta. Pod bosim je stopalima osjetila mekani sag obrubljen resicama. Ugledala je veliku škrinju, naslonjač u obliku prijestolja, stol, ormar — čak i ogledalo veliko kao žensko lice, uokvireno zlatnim zrakastim ukrasom i obješeno na zid prekriven freskama. »Čekaj«, reče on i uhvati je za ruku prije nego što je ušla. »Pusti me da provjerim.« Brzim pokretom bacio je jedan od svojih noževa preko sobe. Udario je snažno u prozorski kapak i zatresao drvo. On stane unutar dovratka, pogleda uvis i prođe rukom duž cijelog okvira. Zatim polako uđe i prođe sobom, s drugim nožem spremnim u ruci kao da bi neki napadač mogao iskočiti iz zidova. Došao je do prozora na drugoj strani prostorije i izvukao nož iz drvenog kapka. »Sigurna si da je galija isplovila kad smo i mi napustili Veneciju?« reče on. »Sada je to bilo prije manje od dva dana?« Navlažila je usne i kimnula. »Uđi«, reče on. »Ovdje ćemo biti sigurni. Lezi na krevet, ali ne diraj ništa drugo. Vratit ću se čim se nađem s Gerolamom.« Sigurni ovdje. Tako je rekao. Kad su se vrata za njim zatvorila, spustila je čizme na pod i pošla ravno prema krevetu. Popela se i srušila na jastuke s velikim uzdahom, a zaspala je i prije nego što su joj se zaklopile oči. ELAYNE SE PROBUDILA i kihnula. U prvim trenucima dok je pokušavala shvatiti gdje se nalazi, ugledala je napola otvorene prozorske kapke i kroz njih sjajno plavo nebo. Grlice su gugutale i sjedile na prozorskoj dasci. Podignula je glavu s jastuka. Čestice prašine natjerale su je da ponovo kihne. Pokraj nje nešto se prenulo i pomaknulo. Pogledala je oko sebe i ugledala gusara koji se zakotrljao i sjeo, a jednom je rukom uhvatio bodež. Jedan opasan trenutak zurio je u nju, kao stranac spreman ubiti u svakom trenutku, a onda mu se ruka opustila, zastenjao je i legao na jastuke. Lice mu više nije bilo jako otečeno, ali sada je bilo u nijansama plave, ljubičaste i zelene, u bojama koje bi se lijepo uklopile na slikarevu paletu. Na nosu i obrazu još je imao sasušene krvi. »Mrzim konje«, reče on mrmljajući u jastuk.

. 146 Elayne sjedne u krevetu. Kiselo se nasmiješila. »Itekako su nam poslužili«, reče ona. »Nadam se da se tvoj čovjek dobro brine o njima.« »Da, prenio sam mu sve što si rekla da učini.« Okrenuo se na leđa s nekom ukočenošću koja mu nije bila prirođena. »Moje sluge nemaju bolji tretman.« »Onaj manji konj rijetka je životinja«, reče ona i oprezno prekriži noge. I nju je boljelo tijelo od jahanja. »Nikad nisam vidjela boljeg kasača.« »Onda neka bude tvoj i uživaj u njemu.« Pogled mu se spustio do njezina krila. »Sam Bog zna da se nadam kako više nikad neću morati jahati tu zlu životinju.« Osjetila je da je porumenjela zbog načina na koji ju je pogledao. Brzo je pokrila noge i poravnala suknju na zgužvanom damastnom pokrivaču. »Nećemo više jahati odavde? Je li ovo Val d’Avina?« »Ne, d’Avina je kilometrima udaljena. Ali ići ćemo uz jezero, kad nam to Gerolamo sredi. Dotad ćemo tu čekati. Imamo dva dana vremena, ako sam Zaferu rekao ono što sam mu mislio reći.« »Još uvijek se ne sjećaš?« Zagledao se u baldahin kreveta. Žmirkao je kao da gleda u daljinu, a onda je zatresao glavom. »Izluđujuće je!« reče on. »Sjećam se vina s Morosinijem... a onda ništa. Ništa poslije. Znam što sam namjeravao... možemo se samo moliti Bogu da je to ono što sam dogovorio. Ali mislio sam da će moji ljudi ovdje znati da dolazimo, a nije bilotako.« Elayne klizne iz kreveta i promigolji nožnim prstima u debelom sagu. Otišla je do prozora i potpuno otvorila kapke. Sunce se spuštalo iza planinskih vrhunaca. Zrak je bio tako čist da je mogla razabrati doline i duboke gudure na drugoj strani jezera, kilometrima daleko. Kroz oblake koso su se probijale zlatne sunčeve zrake i padale u vodu, kao savršena vizija raja. »Kakvo je ovo mjesto?« upita ona u čudu. »Je li tvoje?« Nasmijao se, ali zvučalo je gorko. »Pitaj to Riate.« Pogledala ga je. Sjedio je naslonjen na jastuke, kao vitka sjena u bogato namještenoj sobi. Bilo je jasno da je to rezidencija nekog bogataša, ali svugdje se osjetila neka strogoća, graciozna jednostavnost, kao da je vlasnik izabrao najbolje od svega što je želio imati i ništa više. »Ova soba nije opljačkana«, reče ona. »Da. Čini se da smo sačuvali neke tajne.« Prelazio je hladnokrvnim pogledom po sobi. »Nikada prije nisam bio ovdje. Bila je to jedna od odaja mojega oca.« Sjetila se da je on bio izvanbračni sin. Nazvao je Giana Navonu vragom; rekao je da ga je otac pokušao utopiti zbog nelojalnosti. Gledala je po sobi i namještaju novim očima, ali ipak svi su predmeti govorili samo o profinjenoj eleganciji, ne o zlu. »Nije ono što bih inače očekivala«, rekla je. »Zar si zamišljala sobu za mučenje? Nije volio vidjeti krv na svojim rukama.« Gusar naglo ustane zamahnuvši dugim nogama s kreveta. Otišao je do ogledala i pogledao se u njemu. »Sveta Marijo, pogledaj me!« uzviknuo je kroz smijeh. »On bi time bio revoltiran. A ja se ne mogu sjetiti ni običnog dogovorenog sastanka! Oprosti mi, moj dragi oče. Smiluj se. Nemoj me ubiti u snu.«

. 147 Dugo je ostao zagledan u svoj odraz. Sjene kasnog popodneva zasjenile su mu lice u ogledalu, koje kao da je treperilo na valićima vode. »Nemoj me ubiti«, šapnuo je. Elayne se uspravi. »Otac ti je mrtav«, reče ona čvrsto. Zaklopio je oči, trepavice su mu drhtale i zatreptao je nekoliko puta prije nego što ih je ponovo otvorio. »Da«, reče on. Udahnuo je. »Da. Donio sam njegovo tijelo natrag i pokopao ga u crkvi u Monteverdeu. Možda te odvedem tamo, mačko iz pakla, jedanput... pa mu možeš zapaliti svijeću da ga zadržiš među mrtvima.« Ovaj put nije se protivila nadimku koji joj je dodijelio. »Zar se bojiš sjećanja na jednog smrtnika? Rekao si mi da možeš ostali pribran u svakoj teškoj situaciji.« »Zar jesam?« Okrenuo se od ogledala. »Zacijelo sam zaboravio spomenuti svojega oca.« Ogledao se po sobi. »Trebali bismo biti oprezni ovdje. Sigurno će biti stvari za koje ni ja ne znam.« »Uvijek imaš utješne riječi! Kakvih stvari?« Ispružio je ruku i dotaknuo okvir ogledala, prošavši prstima duž pozlaćenog ruba. »Evo«, reče on držeći kažiprst iza okvira. Nagnuo je glavu prema krevetu. »Gledaj.« Dok je gledala prema krevetu, začuo se zvuk kao da je nešto pucnulo i nagli pokret iz baldahina. Igla dugačka kao ruka stajala je zabodena u posteljinu tamo gdje je gusar ranije ležao. Na tren je lelujala, a onda se srušila. »Otrov je vjerojatno izgubio djelovanje«, reče on. »Ali zaboljelo bi.« Elayne prekrije lice rukama i uzdahne kroz prste. »Znaš li što je nevjerojatno?« reče ona spustivši malo ruke i pogledavši ga preko vrhova prstiju. »Moja obitelj ubojica?« upita on vedrim glasom. »Ili ja kao ubojica?« »Da mi više to ne smeta.« Nasmiješio se u polumraku sutona kao da mu je drago zbog toga. »Onesposobit ću sve naprave. Dobro poznajem um svojega oca i naći ću što se ovdje nalazi.« »Naravno«, reče ona. »Zatvori sada kapke na prozorima. Ne želimo da neki oštrooki ribar primijeti promjenu.« Kimnuo je prema velikoj vreći što je ležala na jednoj od škrinja. »Tu je meso da se okrijepimo, ako želiš«, reče on. »A onda ćemo otići dolje i okupati se.« Izvio je usne u grimasu. »Ne mogu podnijeti sam sebe. Zaudaram na konja.« * * * »JE LI OVDJE SIGURNO?« upita EIayne gledajući malu plažu na posljednjim srebrnim zrakama svjetla. Ružmarin i stabla limuna rasli su duž zidina dvorca, čak i palme, što je sada bio neobičan prizor na tamnoj pozadini planina s vrhuncima pokrivenima snijegom.

. 148 On zastane, držeći dvije halje koje je uzeo iz očeva ormara prebačene preko ruke. »Učiš postavljati to pitanje«, reče on s odobravanjem. Krenuo je naprijed ne odgovorivši joj, i dalje bos, kao i neka sjena u predvečerje. Hodali su blijedom stazom što je vijugala između vode i zidina dvorca. Dok je prolazio pokraj jednog stabla limuna, otrgnuo je tri žuta ploda s niskih grana i nastavio ih je nositi na dlanu. Zrak je bio topao čak i kad je sunce zašlo iza jezera, ali voda je izgledala hladna. Elayne je nosila lanenu vrećicu sa sapunom od maslinova ulja i trava. Mogla je osjetiti njegov blag ali težak miris, pomiješan s ružmarinom, njoj dobro poznat jer je jednako mirisala i Carina škrinja u kojoj je čuvala svoje talijansko blago. Iza dvorca stajao je niz lukova, kao crne siluete nasuprot posljednjem dnevnom svjetlu. Poveo ju je duž drevnih stupova koji su se protezali duž obale. Sada se činilo da je jezero svuda oko njih, na najudaljenijem kraju poluotoka. Bijela izmaglica dizala se iz vode pred njima, vodena para s mirisom limuna koja je obavijala drveće. Stepenice su bile uklesane u stijenu. Na sve slabijem svjetlu pošla je za njim u plićak za kupanje. Antički stupovi i mramorne pločice tvorili su prostranu nadsvođenu kupelj, u kojoj je čista plava voda treperila i odražavala se od blijedog kamena. Divlji grmovi ružmarina rasli su između kamenih blokova i razbijenih komada friza. Iznad ulaza nagnulo se deblo goleme masline, izvijene grane i srebrnasto lišće skrivali su kupelj od pogleda s jezera. S glatke se površine dizala para, izvijala i nestajala na večernjem zraku. Gusar spusti svoj teret na izrezbaren i kaneliran završni kamen jednog srušenog antičkog stupa. Bez oklijevanja je razvezao pojas i spustio ga na rub ravnog kamena, koji je sličio polici, tako da su drške bodeža bile okrenute prema vodi. Povukao je preko glave kratak kaput s plaštem, odbacio ga u stranu, razotkrivši štitnike od kože i metala, koji su mu poput oklopa prekrivali podlaktice i još jedan nož s koricama utaknutima s unutrašnje strane štitnika. Podignuo je šaku uvis i otkopčao vezice. Dok je ona široko otvorenih očiju stajala na posljednjoj stubi, on je razvezao kosu i tkaninu oko bokova. Na tren joj je bio okrenut leđima, zatim se uz tihi jauk i ukočenim pokretom spustio i nag sjeo na rub. Gole ruke, prsni koš i slabine bile su mu okupane plavičastim sjenama — izgledao je besprijekorno, svaki mišić ruku i nogu bio mu je savršeno skladno oblikovan, koža mu je na leđima i ramenima bila glatka i bez ožiljaka ispod crne raspuštene kose. Oklijevao je samo tren, zagledan u paru, a onda je kliznuo u vodu. Potpuno je uronio u ljubičastu dubinu, a zatim izronio kao neki izgubljeni vodeni bog, odašiljući valiće prema zidovima dok je zabacivao glavu i prelazio rukama preko lica i kose. Uhvatio se jednom rukom za kamenu policu i okrenuo prema njoj. Zbog modrice na oku lice mu je bilo neobično asimetrično na sve slabijem danjem svjetlu, kao da mu je nacrtano samo pola neke poganske maske. Nagnuo je glavu u stranu i raširio ruke iznad vode što se parila uz oštar uzvik zadovoljstva. »Raj«, reče on dok se oko njega dizala vodena para. Glas mu je odjekivao ispod kamenog svoda. Pogledao je prema njoj, bez osmijeha. »Hajde, pridruži mi se. Ovo je najbliže što ću mu se ikada približiti.«

. 149 Petnaesto poglavlje STAJALA JE UKOČENO na stubama i čvrsto stiskala lanenu vrećicu. Nije ju sputavao strah ni sram. Nije to bila ni čednost ni plahost. Da je mogla tvrditi kako osjeća i mrvicu srama, nikada ne bi pošla ovamo s njim. Okrenula se da sakrije lice, da se pribere. Pogled na njega dok je taj jedan trenutak stajao na kamenu bio joj je poput otkrivenja. Nije ga tako vidjela od one prve noći. Cista neobuzdana snaga želje da mu se pridruži, rani ga i potone u onoj mračnoj borbi s njim ponovo ju je ostavila bez daha, kao da je dobila udarac u prsa. To je mjesto bilo pogansko, s kamenim stupovima i lukovima koje nije podignula kršćanska ruka — a on je izgledao kao dio toga, kao glas koji tu pripada i poziva je k sebi usjene. Opet ga je pogledala. Plutao je s ramenima tek malo iznad površine vode; a blijeda mrlja na mjestu gdje ga je ranila još je bila vidljiva. Katkad bi se tu dodirnuo i nasmiješio onim posebnim osmijehom, kao da je to neki znak samo njima znan. Kao da je neki znamen. Umirio se dok ga je gledala s ruba kamena i uzvratio joj krutim pogledom. Ono sjećanje pojavljivalo se pred njom; između njih: da je na njemu ostavila svoj žig — da joj je dopustio jedan način na koji će probiti njegov oprez i obranu. Jedan način na koji će biti prepušten njoj na milost i nemilost. Stotinu puta, tisuću, sjetila se svojih zubi na njegovoj koži, njegova tijela i kako je zadrhtalo u ekstazi, a ona je na njemu ostavila svoj trag. Usta su mu se malo iskrivila. »Mačko iz pakla«, reče on kao da ga to zabavlja. Pomislila je na Raymonda. Ali to je bilo tako daleko, u nekom drugom svijetu. Ne u ovome, gdje je dio nje, dio koji je tek nakratko vidjela, sada potpuno oživio. Plutao je na leđima i udaljavao se od rubnog kamena. Kosa mu se raširila oko ramena i prsnog koša. Ostalo je još taman toliko dnevnog svjetla da je mogla vidjeti glatkoću i snagu njegovih ruku, gracioznu liniju mišića dok je istezao ruke, kao u neke lijepe punokrvne životinje. Lice mu se načas trznulo dok se kretao, pomicao ruke gore-dolje, a onda je ispustio dug uzdah. »Pakla mu, sve me boli.«

. 150 Bolna žudnja nabujala je u njoj i rastvorila se poput cvijeta što je procvjetao u noći. Pomisao na to da bi mogla rukama prijeći preko njegovih mokrih ramena natjerala ju je da nokte duboko porine u sapun, čak kroz lanenu vrećicu. Navlažila je usne i opet mu se okrenula leđima. »Nemoj onda ući u vodu«, reče on podrugljivo. »Ako se bojiš.« Da se boji. O, itekako se bojala. Zakoračila je do ruba vode ne gledajući prema njemu. Kleknula je i rukom zagrabila malo vode. Bila je topla, gotovo vruća, kao da ju je zagrijavao izvor iz sumpornih dubina zemlje. Pod prstima su joj treperile boje: modra, ljubičasta i indigo plava, prošarane srebrnom. Zaronio je. Jedva mu je vidjela tijelo, treperavi obris dok je plivao pod vodom prema udaljenijoj strani kupališta. Izronio je, udahnuo zrak i zabacio kosu. Jednim okretom sjeo je na neki ravni kamen u vodi, okrenuo se prema njoj, ali jedva ga je vidjela zbog tame i pare. Sada kad je bio toliko udaljen od nje, drhtavim je prstima povukla vezice na svojoj tunici. Nije znala je li to zbog straha ili nestrpljenja. Nije znala ni što namjerava učiniti sve dok nije sjela i uronila stopala u vodu, a onda je preko glave skinula i donju košulju. Brzo je kliznula u toplo jezero, uzevši sa sobom i komad sapuna. Dno je bilo neravno, ali glatko; prstima je napipala zaobljeno kamenje. Voda joj je obavila tijelo poput svile, kliznula joj između dojki poput najmekšeg baršuna. Okrenula mu je leđa i prešla sapunom duž ruke. Okružio ju je miris kamilice i badema. Oprala se, posebno svjesna vlastitoga tijela, svakog dodira sapuna, vode i glatkog kamena pod nogama. Svjesna da je on tamo i gleda je. »Tvoja kosa«, reče on iz blizine iza nje. Elayne zastane. Kosa joj je još bila svezana, iako su se slobodni tanki pramenovi na potiljku već smočili. Okrenula je malo glavu i pogledala postrance. Nije ga mogla vidjeti, ali osjetila je da se površina vode ziba i zapljuskuje je s leđa. Dotad je već nesigurno disala, a sada je ostala bez daha. Podignula je bradu. »Raspusti je«, reče ona kao da joj je on sluga. Iznenadila ju je vlastita odvažnost. Gledala je kako se para polako diže i zadržavala je dah. »Moja gospo«, promrmlja on spremno zbog čega joj u grudima sve zatreperi. Voda je nježno zapljuskivala. Dotaknuo joj je kosu, a po ramenu joj je kapala toplina. Spretno je pronašao vrpcu i ukosnice koje su joj držale pletenicu, kao da je takvo što činio već mnogo puta. Teška kosa pala joj je na vrat. Bacio je ukosnice na suhi kamen i nježno joj povukao kosu, rasplićući pramenove dok je ona održavala ravnotežu, sve dok joj sva kosa nije plutala oko ramena. Približio joj se iza leđa, duboko udahnuo uz njezin vrat i odgurnuo se plutajući natraške od nje. Elayne se naglo okrene, a s njom i kosa u vodi. »Nemoj«, zapovjedi mu. »Osim ako ja to ne želim.«