. 201 »Ne, ne sumnjam da bi me časni Jan Zoufal protjerao kad bih to pokušao. Tko bi vjerovao jednom odmetniku kao što sam ja, nasuprot glavnom čovjeku Franca Pietre?« Allegreto ga je dugo gledao. Pogled mu je prešao na Elayne i dotaknuo je kao lagani dodir. Iako je bila umorna, osjetila je to. Nasmiješio joj se i okrenuo se Philipu. »Ipak... ovo nešto obećava«, reče on naposljetku. »Veliko obećanje. Vjerujem da se možemo dogovoriti.« Philip se široko naceri i šutne nogom škrinju pokraj svojih nogu. »Znao sam da ćeš razumjeti. Dobro mi došao!« Odjednom su se iz mraka začuli povici negdje na rubu logora. Razbojnik je odmah skočio na noge i požurio van. Allegreto je pošao za njim. Elayne ustane kad je vidjela da je na čistinu dotrčalo veliko bijelo štene. Poskakivalo je oko grupice muškaraca koji su izašli ispod stabala i okupili se oko vatre. Držali su nekoga tko je posrtao, ali ipak uspravno hodao dok su ga vodili. Prepoznala je Darija istog trenutka kad je pogledao prema Allegretu. Mladićevo široko lice imalo je neki divlji izraz; činilo se da je povratio ravnotežu, a onda je pao na koljena kad je ugledao svojeg gospodara. Allegreto iskorači naprijed. Nimue pritrči Elayne, skoči joj na suknju blatnim šapama, ali Elayne je samo zgrabila psića i čvrsto ga zagrlila. Uznemireno je gledala Darija koji je pognuo ramena i gledao u agoniji. »Matteo?« pitao je Allegreto stojeći nad njim. Dario odmahne glavom. Pritisnuo je šake na čelo, a onda se sagnuo preko koljena sve do blata. »Pobjegao je,gospodaru.« Razbojnici su se šutke okupili oko njih. Tišina je zavladala u cijelom logoru. Čak su i žene prestale sa svojim poslom, svi su se ukočili bez riječi. Čulo se samo prigušeno pucketanje vatre i Dario koji je jecao. »Što se dogodilo?« Allegretovo lice pretvorilo se u masku, a crne oči u led. Dario sjedne, a na četvrtastoj čeljusti vidjeli su mu se tragovi blata. Govorio je Allegretovim čizmama. »Na putu prema d’Avini. Bila je noć. Sklonili smo se u jednoj seljačkoj kući. Mali je plakao i pomislio sam da ga malo ugrijem. Imali smo vremena; imali smo dovoljno vremena da možemo stati i odmoriti se. Žena je bila ljubazna. Jeli smo.« Sagnuo je glavu i isprepleo čvrsto prste, ali ipak su mu se tresli. »Moj gospodaru... zaspao sam... a nisam ga vezao.« Allegreto zakorači naprijed i zgrabi mladića za kosu. Trznuo je Darijevom glavom unatrag i nadolje. »Jesi li pošao za njim?« Na Darijevu ogoljelu vratu vidjelo se kako je progutao s mukom. »Pokušao sam. Pokušao sam. Izgubio sam ga na rubu grada. Mislim da je ušao u grad. Ostavio sam poruku kod mačke da ga uhvati, a ja sam došao ovamo.« Allegreto je dugo gledao dolje prema njemu. Vrijeme se protezalo u napetu vječnost dok je Dario treptao i hvatao dah. »Jesi li se ispovjedio?« upita tiho Allegreto. Mladićevo se lice ukoči. Ovlažio je usne i pritisnuo sklopljene ruke na usta kao čovjek u očajničkoj molitvi, šapćući nešto nečujno kroz prste.
. 202 Elayne pusti Nimue. Štene je skočilo na zemlju i pojurilo prema ostacima razbojničke gozbe. Vidjela je Allegretovu ruku kako se primiče nožu. Na licu je imao neljudski izraz, koji se nije mogao razumjeti. Dario je prekinuo molitvu, prekrižio se, ispustio zrak iz pluća, a lice i tijelo mirno su mu se opustili kao da je zaspao s glavom prisiljeno zabačenom unatrag, a rukama sklopljenima na koljenima. U jednom je trenutku vidjela kako se Allegretovo lice mijenja; zaklopio je oči kao čovjek koji će se uskoro onesvijestiti — onda ih je otvorio, prsti su mu obavili držak noža i izvukao ga je jednim brzim pokretom. »Nemoj!« Elayne začuje vlastiti glas koji je odjeknuo kao zvono na čistini u šumi. Zakoračila je naprijed. Allegreto se ukočio, nož je ostao u zraku spreman prerezati dječakovo grlo, oštrica je blistala na svjetlu vatre. Elayne je vidjela kako Darijevo bilo pulsira ispod kože, ali nije se pomaknuo, nije pružio otpor. »Pusti ga da ode«, rekla je. Nitko nije govorio. Dim logorskih vatri polako se u čupercima pomicao iznad vlažnog da i dizao prema stablima. Krajičkom oka vidjela je da razbojnici zure u nju, ali nije skidala pogled s Aliegreta. Bio je poput kipa pred kojim je Dario klečao. Licem mu nije prošao ni trzaj emocije ni bilo kakvog izraza. Kad je podignuo oči, činilo se da ništa ne vidi, nije treptao. Odjedanput je povukao Darijevu glavu naprijed i odmaknuo nož. Mladić je pao na lice i ruke i počeo otvoreno jecati. »Princezo«, reče Allegreto. Hladno joj se poklonio i vratio nož u korice. Okrenuo se i otišao. »TKO JE ONA?« upita Philip. Nitko te noći nije razgovarao s Elayne, nakon što je Allegreto otišao iz logora. Ali sada se vratio u hladno jutro, a razbojnici su stajali u krugu oko pocrnjele jame u kojoj više nije gorjela vatra. Gledali su Elayne s opreznim strahopoštovanjem, s istim izrazom lica kakav je vidjela na njihovim neobrijanim licima dok su gledali Darija kako puže prema njoj i ljubi joj blatnjavi rub suknje. »Ona koja vam svima može dati oprost, kad zauzme svoje mjesto u Monteverdeu«, reče Allegreto. »Ili zapovjediti da vam odsijeku ruke i objese vas kao lopove, a tijela će vam se njihati na gradskim vratima.« Philip joj je prišao, kleknuo na jedno koljeno, skinuo kapu s glave, a žičana mu je tunika zveckala kad se spustio na zemlju. Sa zvukovima micanja i spuštanja u klečeći položaj, svi su njegovi ljudi učinili isto. »Princezo«, reče on. »Neka mi Bog i Vaša Milost oproste! Nisam znao.« Zbunilo ju je takvo iskazivanje poštovanja. Pogledala je njegovu prosijedu kosu. »Zahvaljujem vam na dobrodošlici koju ste nam ovdje pružili«, reče ona. »Nemam vam što oprostiti.« Ostao je klečati, a Elayne shvati da on čeka.
. 203 »Ustanite«, reče ona na francuskom. »Svi.« Allegreto nije bio kleknuo. Stajao je s druge strane ugašene vatre i gledao ju je. Učinilo joj se da nije zadovoljan. »Philipe«, rekao je, »moramo nasamo razgovarati.« Razbojnik se malo okrenuo, ali nije potpuno okrenuo glavu od Elayne. »Da«, rekao je mrzovoljno. »Mislim da je to pametna ideja.« Svoje je ljude poslao da stražare oko logora, a Elayne je ispratio do zaklona od borovih grana. Inzistirao je da sjedne na panj kao na prijestolje. Nije znala je li to zato što je otkrio njezinu titulu i nadao se oprostu ili zato što je spriječila da Dano bude hladnokrvno smaknut usred njegova logora, ali jasno je pokazao da sada na nju gleda kao na višu silu. Dario se nesigurno zadržavao na drugoj strani čistine, tamo gdje je Nim bila svezana. Allegreto ga je ignorirao kao da ne postoji. Elayne je pomislila da ga pozove k sebi, da ga pošalje po Margaretino dijete ostavljeno kod seljakinje, ali predomislila se. Allegretove su oči još bile slijepo hladne. Dijete je vjerojatno bilo podjednako sigurno u seljačkoj kući kao što bi bilo u ovom logoru među ženama koje su pile viša piva nego muškarci. Bolje da se svi prave da je Dario nevidljiv sve dok njegov mračni gospodar ne odluči drukčije. »Oprostite mi na čuđenju, donna — ali jeste li vi unuka princa Ligurija?« upita Philip neuvijeno stojeći u zaklonu, dok su mu suhe borove iglice Češkale proćelavu glavu. Pogledavao je od Elavne prema Allegretu i opet natrag. Kimnula je glavom. »Sad i sam dobro vidim, kad bolje pogledam«, reče stari razbojnik. »Iako ste bili tek djetešce kad smo vas odveli u Toskanu. Imate očeve oči, princezo, i odlučno držanje poput svog djeda, dao im Bog obojici pokoj duši.« »Vi ste me odveli u Toskanu?« upita ona začuđeno. »Bio sam jedan od članova pratnje«, reče Philip. »To je bilo prije...« Napravio je gestu kao da se ispričava pokazavši otvorene dlanove u rukavici bez prstiju. »To su bili bolji dani za moju družinu.« Teško je uzdahnuo. »Princ Ligurio je bio velik čovjek. Divio sam mu se.« »Da. Bio je«, reče Allegreto tiho. Usta su mu se izvinula u gotovo neprimjetan osmijeh. »On bi me sinoć obuzdao.« Elayne ih obojicu pogleda. Nikada nije ozbiljno razmišljala o djedu, samo je znala da mu je ledi Melanthe bila supruga, da je bio mnogo stariji od nje i da je umro. »Poznavao si ga?« upitala je Allegreta. Slegnuo je ramenima i zagledao se u grube grančice i iverje raštrkano po zemlji. »Što god u meni nije očevo, to me je naučio princ Ligurio.« »Ligurijeva smrt bila je propast za ovu državu«, reče Philip. »Zavladalo je rasulo kad je počela vendetta.« Razbojnik se naslonio na stablo i prstima kvrcnuo po rukavu da otrese iglice. »A ti i tvoj otac imali ste svoj udio u tome, dječače. Neka vam vrag odnese ime. A sada hoćeš ponovo zbaciti Franca Pietru, zar ne? Zbog toga Monteverde krvari plaćajući one francuske plaćenike na cesti za Veneciju, umjesto da gradi utvrde protiv Milana, a Franco je još izgubio svoju zaručnicu. Trebao sam to znati.« »Ako bi radije da Monteverde plaća tebe, stari lišće«, reče Allegreto, »tu sam da te unajmim da budeš na mojoj strani.« Philip odmahne glavom. »Ne možeš pobijediti.«
. 204 »Mogu«, reče Allegreto. »Ne možeš. Sada mi je jasno tko ti je pobjegao — Francov sin, ha? Ako ubiješ oca, morat ćeš ubiti i njega. I sve počinje ispočetka. Daj nam barem neki jadni mir kakav smo imali ovih pet godina, da ponovo nešto izgradimo.« »Zašto je to tebi važno?« Allegreto pljune u svoju ruku i pokaže njome prema čistini. »Nisi drugo nego i sam stranac i plaćenik ili razbojnik kad nemaš bolje prilike.« »Da, ovo nije moja zemlja. Ali živim ovdje dvadeset godina i tu će mi biti grob. Ubij Franca i imat ćeš građanski rat.« »Ovaj put ne.« Allegreto baci pogled prema Elayne. »Mi smo muž i žena.« »Navona i Monteverde! Ima ih koji neće trpjeti takav brak, a ti to dobro znaš.« Philip prekriži čvrste ruke. »Ljudi će se okupiti oko Ligurijeve nasljednice.« »Ako ona preživi.« »Onda mi pomozi da se osiguram da bude tako. Ili nas izdaj Riati ako želiš njegov mir.« »Znaš da neću.« Razbojnik nasloni glavu unatrag na stablo i teško uzdahne. »Ali neka te čuvaju Bog i svi sveci, Navona. Odustani. Zašto se ne zadovoljiš time da ubereš malo srebra i ništa više?« Allegreto podigne nogu na jednu od njegovih škrinja. »Nećeš više ubirati ovo srebro, onečišćeno ili ne. Poslano je iz Milana da se pomiješa s našim novcem i uzdrma povjerenje u valutu Monteverdea.« »Ma što ne kažeš?!« Philip stane uspravno. »Jedino to može biti. Zašto bi inače dolazilo u grad, umjesto da izlazi? Zašto te Zoufal nije progonio i došao po novac? Prijeđi rukom preko škrinje i osjetit ćeš pod prstima gdje je prebojena zmija Viscontijevih. Zoufal je sklopio neki pakt s Milanom da ovo pomiješa s dobrim kovanicama.« Philip je grubo opsovao, a onda skrušeno pogledao Elayne. »Oprostite mi, donna.« »Franco često bira pogrešne ljude«, reče Allegreto. »Ali nema sumnje da bi Jan Zoufal napustio ugodnu toplu kuću u gradu ako bi ti želio zauzeti njegovo mjesto upravitelja kovnice.« Philip obriše rukom usta. Opet je pogledao prema Elayne. »Princezo, što vi mislite o tom momku? Mislim da je dovoljno lijep za ukus svake žene. Ali vidjeli ste ga sinoć — sviđa li vam se čovjek koji će ubiti jednako lako kao što diše?« »Ona zna tko sam.« Allegreto se odgurne od škrinje. »A ni ti nisi svetac, baš kao ni Franco, kad smo već kod toga.« Razbojnik je zamišljeno prstom uvijao usnu i dalje promatrajući Elayne. Osjetila je da joj postaje vruće pod pogledom koji je bio očinski, napola ogorčen, kao da Philip Welles daje njezinu ruku, a Elayne je čedna djeva, previše zaljubljena da bi znala što je za njudobro. »Kad sam mu zapovjedila da stane, poslušao me«, reče ona čvrstim glasom. Philip polako odmahne glavom. »Učinio je tako. Ali on nije želio ubiti tog dječaka, gospo.«
. 205 I ona je to znala. Kao što je znala da bi on prerezao Dariju vrat da ga nije spriječila trenutak prije tog čina. Allegreto je nepomično stajao dok su govorili i bezizražajna lica gledao nekamo iza zaklona. »Kladit ću se da on možda čak razmišlja o tome da bi vam trebao zahvaliti što ste ga toga poštedjeli«, reče razbojnik. Allegreto se okrene i pogleda je u oči. Na licu mu se ništa nije promijenilo. Samo je zadržao njezin pogled jedan dugi trenutak. Oči su mu bile tamne kao ponoćno nebo. Sjetila se njegova dodira u sobi tornja, njegovih ruku u svojoj kosi, njegovih usana na svojem vratu. Slušao bih. Pokušao bih. Bio je poslušao. Njezin pali anđeo. Gusar, ubojica, princ-ratnik. »Spasi nas majko Božja«, progunđa Philip u tišini. »Mislim da su zaljubljeni!« Allegreto se malo osmjehne i pogleda razbojnika. »Ne, ja nemam srca. Otac mi ga je davno iščupao, da njemu bude jednostavnije.« Pokazao je glavom na Elayne. »Ali ona mi je sada kompas i mjerilo.« Čuvši da on to otvoreno kaže, shvatila je dubinu tih riječi, koliko se odrekao zbog nje. Ljubav je bila lagana riječ, igračka u usporedbi s tim. »Je li rat ono što želite, gospo?« upita Philip. »To je kompas i mjerilo onoga što on namjerava.« »Ne«, reče joj oštro Allegreto. »Kad zauzmeš svoje mjesto, oni će popustiti. Što misliš zašto je Franco skočio na prvu priliku da se oženi tobom?« Okrenuo se prema Philipu i namrštio. »Znaš što ljudima predstavlja spomen na Ligurija. Štuju ga sve više kako prolazi godina za godinom pod vlašću Riata. Pogledaj koliko je divljaštva trebalo da Franco zauzme njegovo mjesto! Misliš li da je moj otac ikada gore vladao? Da nisam imao Mattea, on bi nas sve pobio, do posljednje žene i djeteta, koji su ikada prošaptali riječ Navona.« »Jer te se boji«, reče Philip tvrdoglavo. »Ako prihvatiš poraz, pustiš da ostane ovako kako jest, kao što je učinila princeza Melanthe, više ne bismo imali krvnu osvetu.« »Englezu.« Allegreto je s gađenjem prosiktao kroz zube. »Ne razumiješ.« »Razumijem da ste ti i Franco Pietro slični kao što jedan vrh bodeža sliči drugome.« Spustio je tešku ruku na deblo, a lice obraslo prosijedom bradom okrenuo prema njoj. »Razumijete li, princezo? Bili ste zaručeni za Riatu. Sada gledate ovog Navonu kao zaljubljena djevojka. Izaberite, obojica će vas uzeti zbog vašeg imena, a svaki će uništiti sve ono što je princ Figurio izgradio, samo da bi uzdignuli svoju obitelj. Vi ste bili daleko od ovog zmijskog gnijezda dok su se oni borili nad njegovim grobom, gospo. Blagoslovljeni bili, princezo. Čak mi je što ste se morali vratiti, ako je to sve što će iz toga proizaći.« Elayne se obgrli rukama. Podignula je lice i pogledala starog razbojnika. Zapravo je njega razumjela bolje nego Allegreta, ali sjetila se da su Zafer i Margaret u Riatinim rukama, pomislila na dijete koje je možda začeto u njoj, na Gerolama koji čeka u gradu i Darija koji joj je ničice pao pred noge zahvaljujući joj za svoj život. »Ne znam što da učinim«, reče ona. »Ne znam kako da to zaustavim.« »Odveo vas je u svoju postelju«, reče Philip mrzovoljno. To čak nije ni bilo pitanje. Elayne spusti pogled. Pognula je glavu u navali postiđenosti.
. 206 »Da, i poslao sam vijest o našem vjenčanju po cijelom kršćanskom svijetu!« Allegreto naglo priđe i stane uz nju. »Podigni pogled i ne srami se zbog toga! Obećajem da ću uspjeti u ovome. Pobrinut ću se da budeš izvan opasnosti. Učinit ću Monteverde sigurnim. Rekao sam ti što ću učiniti pa makar gorio u paklu.« Podignula je glavu. Stajao je kao crni Lucifer odjeven u seljačku odjeću, suprotstavljajući se paklenom ognju pri sumornom svjetlu što je prodiralo kroz grane borova. Elayne ga je gledala, jer nije mogla naći nijedan način na koji bi se sada mogla okrenuti i ostaviti ga. Razbojnik je uzdahnuo. »Zaboga, ona je očarana! Vidim da je uzaludno prizivati razum. Reci mi onda kakav ti je plan, ti crno krvoločno kopile. Možda se možemo pobrinuti da barem ona živa izađe iz toga.« OD DVA PSA odana Elayne Nimue je bila manje lojalna. Dok je Dario nije ispuštao iz vida, Nim je bila sklona lutati po cijelom logoru, sprijateljiti se s ljudima i ukrasti sve što bi joj se svidjelo. Činilo se da je u tjedan dana narasla, postala je vesela ljepotica razbojničkog srca. Smeđe su joj oči bile pune obožavanja, a zubima je mogla pregristi žičanu zaštitnu košulju. lii je barem toliko uništiti da je bila neupotrebljiva. Stoga je protjerana zajedno s Elayne kad je Philip Welles dignuo logor dobivši vijest da se Allegretovi planovi uspješno razvijaju. Bio je to neobičan egzil, skrivanje naočigled svima u gradu d’Avina. Elayne je odsjela s Margaretinom bebom u kući koju je izgradio sam princ Ligurio, a koja je sada bila dom udovice sa snažnim vezama s obitelji Riata. Bila je bogata, pobožna i bez djece, godinama odana ciljevima obitelji pokojnog supruga — tako da joj je napola oprošteno, a napola zaboravljeno da je ostatak nekog davnog neuspjelog pokušaja pomirenja iz Ligurijevih dana i da je prije braka bila Navona. Elayne je došla prerušena kao mlada plemkinja, koja traži milostivu pomoć. Prisutnost malog djeteta i to što je dobrovoljno ostajala zatvorena u kući bili su dovoljan materijal za glasine. Udovica nije bila stara. Donna Grazia nije imala mnogo više od trideset godina, ako se moglo suditi prema njezinu lijepom licu. Činilo se da su sve žene odane Allegretu bile lijepe, pomislila je Elayne s nekim nestrpljenjem. Lijepe i šutljive. Donna Grazia uživala je brinući se za dijete, ali sa svojom je gošćom izmjenjivala samo najnužnije rečenice. Elayne se s Nim zatvorila u sobu dostojnu princa, s teškim tapiserijama na zidu, u koju je svjetlo prodiralo kroz tri zastakljena prozora, s pogledom na ulicu. Tu su se još nalazili predmeti koje je njezin djed nabavio za svoju udobnost, kad bi došao posjetiti rudnike: pisaći stol s naslonom za čitanje, srebrni pehar s njegovim ugraviranim inicijalima, obrubljen sitnim smaragdima. Dario je stražario vani pred jedinim vratima. Do kraja dana ona i Nim bile su gotovo mahnite. Nim je barem bilo dopušteno da se prošeće vani s Darijem svakih nekoliko sati, ali Elayne to nije mogla, čak se nije smjela brinuti za dijete. Mogla je samo zuriti pred sebe i misliti na Zafera i Margaret i na ono što Allegreto planira. Znala je samo osnovne crte plana. Zafer je trebao izdati gospodara i reći da se s njim mora sastati negdje u blizini rudnika, odati vrijeme i mjesto — ali do tog susreta nikada neće doći ako Franco Pietro postupi kako je Allegreto očekivao i prvo ode u tvrđavu Maladire da izda zapovijedi svojem garnizonu tamo smještenom. Lažna izdaja o lažnom sastanku, a sve da se Riatu namami u vlastiti siguran i dobro branjen dvorac — gdje je
. 207 Allegreto znao svaku tajnu rupu i prolaz iz mračne prošlosti dvorca dok je bio u rukama Navona. Elayne je zaklopila oči razmišljajući o tome. Pet igara od sedam, ponavljala je u sebi. Pet igara od sedam, tako je mogao pobijediti svojeg neprijatelja u šahu. Pet od sedam, pet od sedam... brojki su joj se uvukle u san, a kada se probudila iz noćne more, shvatila je da je sanjala da se nalazi u zaključanoj sobi s razbijenim ogledalima i da stišće zube u nečujnom napjevu. Nikada se nije sjetio svojeg dogovora s Morosinijem. Morao je nagađati kakav je signal dogovorio sa Zaferom, tko su uhode koje je Venecija imala u garnizonu, tko su agenti Franca Pietre u gradu. Trebao se tek toliko pokazati da Riata povjeruje da je u blizini, da čeka Zafera, a da ipak ne pokaže kako očekuje da će ga Franco pokušati uhvatiti. Matteo je nestao kao duh. Nije se moglo znati što će odati ocu uspije li stići do njega. Elayne se bojala za Mattea. Allegreto je potajice pretraživao grad, ali dječaku nije bilo ni traga. Zamišljala ga je samoga u planinama, skutrenog na ulazu u neki rudnik na ledenom noćnom zraku. Elayne je uspjela iznuditi obećanje da dječaka neće povrijediti ako ga nađu; bilo je to posljednje što je razgovarala s Allegretom prije nego što su se rastali u šumskom logoru. Ako bi otvorila okrugli prozor s mutnim staklom, mogla je vidjeti Maladire kako se uzdiže u blizini, gole strme zidove i jedan jedini toranj koji se kao šaka dizao u olovno nebo. Ta utvrda nije imala ništa od elegancije Navonina dvorca na jezeru. Ta je tvrđava bila snažna i sumorna silueta, ogoljela prijetnja crnim vrhuncima koji su okruživali d’Avinu. Tvrđava se naginjala nad zelenu dolinu duboko dolje s nekom zlobom, koja je bila u skladu s njezinim imenom. Nikada nije bila razrušena, ali neprijatelj ju je konfiscirao i u nju smjestio snažan garnizon: čuvare kovnice i rudnika, srebrnu žilu kucavicu Monteverdea. U zraku se osjećao težak miris dima. Na ulici ispod njezinih prozora čuo se neobičan zvuk struganja i škripanja, zvuk koji su proizvodili rudari koji su vukli drvene bačve pune kamenja. Sam grad stisnuo se na zaravni planinske padine, a jedina ulica vodila je od dvorca na jednom kraju do brda troske i odrona sive zemlje iz rudnika na drugom. U blizini tvrđave kuće strmih krovova bile su vrlo elegantne, ožbukane i obojene freskama, pozlaćene arkade i okviri prozora blistali su čak i pod niskim oblacima koji su prijetili snijegom. Radnici golih nogu u bijelim tunikama s kapuljačom miješali su se s muškarcima i ženama u dugim plavim haljama, a svi su vukli košare, vreće i zdjele slomljenog kamena prema natkrivenom podiju odmah ispod dvorca, gdje su ljudi u debelim krznima i odjeći od brokata sjedili oko golemog stola i pregledavali rudaču koju su donosili pred njih. Prizor užurbanog posla i prosperiteta, kao živahni trans koji prekriva tajne što se skrivaju ispod površine. Kleknula je oslonivši jedno koljeno na drvenu klupu ispod prozora i gledala van sve dok nije shvatila da i nju pogledavaju ljudi s ulice. Onda se loptala s Nim ispod stola i preko kreveta sve dok štene nije počelo žvakati i trgati kožnu loptu, a onda sretno zadrijemalo usred tih komada. Elayne je hodala po sobi. U tamnim drvenim škrinjama bile su knjige, ali nije se mogla koncentrirati na čitanje. Naposljetku se okrenula stalku za čitanje što je stajao ispred dimnjaka. Prošla je prstom preko debele knjige koja je ležala omotana u zelenom baršunu. Maknula je tkaninu i razvezala vezice. Hrbat je zaškripao kad je rastvorila knjigu kao da je nitko već vrlo dugo nije dirao. Očekivala je da će to biti Biblija ili molitvenik, nadajući se će
. 208 unutra biti neke slike koje bi je mogle zabaviti. Ali knjiga nije bila vjerska. Ispod prazne stranice od veluma16, na cijeloj prvoj stranici bila je šarena iluminacija sa zelenim, zlatnim i srebrnim zavijucima, koji su okruživali dvorac na zelenoj planini. Ispod grba Monteverdea stajalo je ime princa Ligurija i naslov na latinskom. Povijest slavne republike i kneževine Monteverde. Elayne je okrenula stranicu, a u njoj je rasla znatiželja. Privukla je stolicu koja je stajala uz stalak za knjigu i počela čitati riječi svojega djeda. ALLEGRETO JOJ JE došao u sitne sate. Nim je jedanput preplašeno zalajala i probudila Elayne, koja je zadrijemala s rukama preko knjige princa Ligurija. Nije znala kako je ušao; bio je tamo, a ona je još sjedila bunovna od sna o ratu i zapaljenim kućama. Pri slabom svjetlu vatre vidjela mu je tanak sloj snijega na ramenima, poput prašine. Pahuljice su se topile i blistale mu u kosi. Donio je miris hladnoće i dima kad se nagnuo k njoj. Spustio joj je ruku sa stražnje strane vrata i privukao je u snažan poljubac. Prsti i usne bili su mu hladni, a dah topao. Bila je tako sretna što ga vidi živa da se otrgnula iz zagrljaja i uhvatila mu lice dlanovima, prelazila prstima preko obrisa i kontura njegovih obraza i čeljusti kao da se želi uvjeriti da je stvaran. »Je li gotovo?« šapnula je. Opet ju je poljubio, duboko i istražujući, kao da želi iz nje uvući život u sebe. »Ne, tek počinje«, reče on uz njezine usne. Zatim ju je pustio, naglo se odmaknuo i stao u sjenu. »Došli su. Drži Zafera i Margaret u dvorcu, i dao je signal kojim me treba izdati.« Kliznula je sa stolice. »A ti si poslao odgovor?« »Dao Bog da sam ispravno odgovorio«, reče on. Zakoračio je unatrag, uporno se odmičući od nje kad mu je prišla, ignorirajući Nim i njezin znatiželjni nos na svojim čizmama. »Ali sve se pokrenulo. Samo sam ti došao reći da će te Dario, ako se ne vratim do sredine prijepodneva, u zoru dva dana poslije sutrašnjega, odvesti k Philipu, a on će te moći otpratiti preko planina u Zurich. Tamo u Kusnachtu nalazi se zapovjedništvo vitezova hospitalaca od Rodosa; skloni se kod njih i pošalji poruku svojoj kumi da ti pomogne.« »Svojoj kumi«, ponovi ona. »Ona ima neki dogovor s njima u vezi s tobom, siguran sam u to. Oni će ti barem spasiti život od Franca.« Elayne ga je malodušno gledala. »To je samo za slučaj da me ubiju ili zarobe«, reče on mirno. »Pošalji joj poruku iz Kusnachta.« Drhtavo je udahnula. Pokrila je rukama usta, okrenula se i na tren zaklopila oči. Ali nije se željela odreći ovog trenutka s njim. Otvorila je oči, prišla mu i podignula lice prema njemu. Ali stajao je nepomično. Gledao ju je, a ona nije bila sigurna da je doista vidi. Zastala je i čvrsto ispreplela prste. 16 Velum, životinjska koža pripremljena za pisanje (nap. prev.).
. 209 Već je otišao nekamo, gdje više nisu postojali osjećaji. Jasno je to vidjela — na svjetlu vatre lice mu je bilo maska od sjene; i u nju je sada zurio leopard, ne čovjek. Bio je daleko od nje, odvojen. »Philip radi predstavu od toga kako progoni putnike na cesti«, reče on. »Oni će morati poslati naoružanu jedinicu da osigura prijevoj. I stražu da čuva rudnik. U garnizonu će ostati manje ljudi. Jedanput kad se nađem unutra — sutra u neko doba ili šatra navečer — i kad otkrijem gdje drže Zafera, moću ću ga napasti.« Pošla je u najudaljeniji kraj sobe kako ne bi izgovorila riječi koje su joj dolazile na usne. Zelja da padne na koljena i preklinje ga da zaustavi svoju ruku borila se sa znanjem da će Zafer i Margaret umrijeti strašnom smrću ako pogine i on. Bilo je prekasno za argumente i molbe — pomislila je kako je bilo prekasno već prvog trenutka kad je pogledala u crne oči princa gusara i ugledala anđela čuvara iz svojih snova. »Onda to učini dobro«, rekla je. »Ono što moraš.« »Hoću«, reče on s blagom sigurnošću — s nečim što je gotovo bilo kao zadovoljstvo. »Stvoren sam za takvo što.« Nije bilo topline u tom zadovoljstvu, samo spremna energija, sila koja je uživala u igri života i smrti. Nije bila sigurna je li njemu u tom trenutku čak važno što će iz toga proizaći, hoće li Monteverde pobijediti ili izgubiti — sada mu je bilo stalo jedino do same igre. Tako je bilo i najbolje. Ako je imala mahnite molitve i riječi straha i ljubavi, zaključala ih je duboko u sebi i držat će ih tamo, daleko od očiju i ušiju. Stajala je uspravno i nijemo, silila se da ga samo gleda, da upamti njegov lik i oštru crtu njegovih obrata na crvenom odsjaju svjetla vatre. »Tvoj sam«, reče on. Gledao ju je u oči, ali riječi su bile kao napjev, kao moto koji se naizust izgovara, bez tona ili značenja. »Znam«, šapnula je. Okrenuo se od nje, pošao prema vratima i izašao bez pozdrava, tako tiho da se činilo da nikada nije ni bio u sobi, osim mirisa hladnoće koji je ostavio za sobom.
. 210 Dvadeset prvo poglavlje JEDINO ŠTO JOJ je pomoglo sačuvati zdrav razum bila je djedova knjiga. Nazvao ju je povijest, ali bila je i više od toga. Bila je glas koji je dolazio iz magle prošlosti, iz vremena koja su se činila stara kao jezero i planine, i pripovijedao o utemeljenju Monteverdea, kad su se svi ljudi iz doline okupili da izaberu jednog vladara, jer su do srži bili umorni od međusobnih svađa i ratova. Knjiga je govorila o tome kako su odabrali zelenu planinu, gdje je prije živio samo neki sveti pustinjak, kao neutralno središte nove republike; govorila je o izgradnji grada i otkriću rudnika. Elayne je sjedila u jednoj od soba u kojoj je princ Ligurio pisao — čitala je o tome kako je učio, putovao po zemljama koje su pripadale Monteverdeu, skupljao je sjećanja na svoj narod i odmah ih zapisivao tako da njegovo djelo bude istinito koliko to najviše može biti. Bile su tu priče o čudima i zanimljive priče o životinjama; kao i legende i činjenice, a njezin je djed vrlo pomno zapisivao što je od toga smatrao istinitim, a što čistomfantazijom. Osjećala je kao da mu sjedi na koljenu i sluša ga, kao da ga čuje kako joj govori. Dok je vani padao snijeg, a ona potiskivala strah svakim dahom, činilo se kao da joj se on obraća, s namjerom — kao da je ovdje skupio sve što ju je mogao naučiti samo da je poživio. Njegova povijest nije bila slična drugima koje je pročitala, a koje su bile dugačak popis ratova i generala. Pisao je o ratovima koji su potresli Monteverde, da, o teškoj borbi da republika ostane neovisna od franačkih i lombardskih osvajača, ali pisao je i o zakonima i novcu za milostinju, koji se nagomilao tijekom stoljeća. Pisao je o raskolu i frakcijama koje su se množile kad su plemićke kuće počele ratovati između sebe, kako se vijeće raspustilo pod pritiskom izvana i iznutra. Pričao je o prvom Liguriju — njezinu, a i svojem pretku — koji je napao Monteverde kad je grad bio slab i osvojio ga, što je bio konačni raspad republike i početak vladavine jednog lombardskog tiranina. »Postane li jedno kraljevstvo u sebi nesložno, ono ne može opstati«, pisao je Ligurio riječima svetog Marka. »Postane li jedna kuća u sebi nesložna, ta kuća neće moći opstati.« D’Avina je bila tiha na dan Gospodnji, struganje rudarskih bačava je utihnulo, kuće i ulica bili su prekriveni snijegom. Dok je čitala, Elayne je pila zaslađeno i začinjeno kuhano vino. Dano ga je pažljivo kušao prije nego što je počela piti, a onda ga je ostavio da joj se
. 211 zagrije uz vatru. Sjećala se posljednjeg snijega koji je gledala kroz prozor sobe ledi Melanthe. Tada je bila tužna jer je izgubila Raymondovu naklonost — kako joj se sada to činio djetinjast i nevažan jad, a ipak je tada mislila da ga nikada neće preboljeti niti se ikada više nasmijan. Raymond je bio dobar muškarac, pobožan vitez, poslušan svojem gospodaru i crkvi. Nije baš bilo vjerojatno da će umrijeti bez ispovijedi i osuđen na pakao. Na trenutak je osjetila snažnu čežnju za sunčanim danima u šumi Savernake, za ljubavnim bolima jedne neiskusne djevojke. Čežnju za nekim s kim će moći otvoreno razgovarati o svojim strahovima i nesigurnosti. U noći joj je započelo mjesečno prokletstvo, što je bio siguran znak, kako ju je Libuša bila poučila. Nije u sebi nosila dijete, a olakšanje i tuga bili su praćeni velikim osjećajem krivnje. Ali imala je samo knjigu s Ligurijevim riječima i kad im se opet vratila i nastavila čitati, polako je počela shvaćati san koji je imao za Monteverde. * * * KASNO NAVEČER NIM je bila raspoložena za nemirnu igru, skakutala je iz jednog kuta sobe u drugi, na krevet s kojega je vukla raskošno izvezene jastuke na pod. Pas je već dvaput bio vani s Darijom, ali on nije želio ostaviti svoje mjesto dugo prazno i nije kujicu više želio izvoditi. Elayne je žrtvovala jednu veliku kićanku od zlatnih resica koje je štene već prožvakalo s kreveta — vrijednu toliko da bi jedan rudar godinu dana mogao živjeti od toga — i koristila se njome kao igračkom kako bi spasila lijepo izrezbarena vrata po kojima je Nim htjela grepsti. Elayne je bacala kićanku i povlačila je u igri sve dok nije odletjela ispod kreveta. Nim je već bila prevelika da bi pošla za igračkom. Štene se uvuklo koliko je moglo, glava i ramena bili su joj ispod drvenog okvira kreveta, a bijeli kuštravi rep savijen nad leđima dok se mučila dosegnuti zlatnu igračku. Onda se naglo povukla kao da ju je nešto uznemirilo. Ostavila je kićanku i skočila prema prozoru, grebući ispod drvene klupe. Od dubokog laveža kao da su se zatresla prozorska stakla. »Tiho! Sšš!« Elayne sjedne na drvo hladno kao kamen i pokuša smiriti oduševljeno štene. Nim se nije mogla odlučiti zanima li je više grebanje ispod klupe ili to što pokušava skočiti Elayne u krilo. Elayne ju je naposljetku pustila da se popne na nju, teške su joj šape potonule u trbuh, dok su joj ruke bile pune toplog krzna. Nim nasloni crni nos na pritvoren prozor, a drhtala je cijelim tijelom njušeći hladan zrak koji je prodirao u sobu. Elayne ju je čvrsto držala kako bi je spriječila da laje, a i zbog ugode što može držati jedno nevino stvorenje tako blizu u svojem naručju. Nim je to trpjela nekoliko minuta, a onda je opet gurnula nos na prozor i udarala ga šapom. Stakleno krilo se otvorilo i u sobu je počeo ulaziti ledeni zrak. Nim zalaje i poskoči. Oslonila je šape na prozorsku dasku i zagledala se dolje na ulicu. Nije bilo ljudi, a snijeg je prestao padati. Oblaci su se razilazili i večernje svjetlo iskrilo je na zlatnim ukrasima kuća i blistalo na sivim zidovima Maladirea. Nim ponovo zalaje, a
. 212 zvuk odjekne ulicom. Odgovorili su joj neki psi u daljini. Elayne neki pokret zapne za oko — pogledala je prema uličici između dviju kuća na drugoj strani ulice i ugledala Mattea kako ih gleda. Odmah se okrenuo čim je Nim počela divljati. Elayne povuče štene unatrag i zatvori prozor. Potrčala je k vratima, ali Dario ih je već otvorio. »Vaša Milosti, ne smijete pustiti psa...« »Matteo!« prosikće Elayne i pritrči mu. »Vani je!« Jedva je uspjela zgrabiti Nim da ne odleti van. Dario se sledio. »Gdje?« »S druge strane ulice, u onoj uličici! Požuri! Vidjet ćeš mu tragove!« Mladić nije oklijevao. Odjurio je van. Elayne se mučila s nemirnim psićem pokušavajući mu pričvrstiti povodac za ogrlicu. Zaogrnula se kaputom, dok joj je Nim htjela zgrabiti rub, i dobro navukla veo na lice, a onda se psić trznuo i potrčao na prozor vukući uzicu za sobom. Nim je skočila na klupu i hodala po njoj njuškajući. Elayne pomisli da je iza drveta sigurno miš; pozvala je kujicu i krenula prema njoj, a onda odskočila prigušivši krik, jer je klupa vidljivo počela poskakivati pod Niminim teškim šapama. Štene skoči na pod. Klupa se nečujno podignula kao poklopac škrinje, a van je ispuzao Matteo. »Nim!« šapnuo je i pao na koljena. Psić je skakao po njemu i lizao mu lice. »Vaša Milosti! Nisam znao da ste u gradu!« »Matteo.« Elayne nije mogla naći drugu riječ. Prišla je prozoru i pogledala dolje u rupu iz koje je dolazio hladan zrak, miris kamena i prašine. U zidu je vidjela grubo isklesan kamen, jednu stubu i oslonac za ruku — ostatak je bila tama. »O, dijete«, uzviknula je, »tako sam se bojala za tebe! Gdje si bio?« Onda joj na um padne strašna misao. »Jesi li našao oca?« »Još ne!« Pogledao ju je, smeđokos, sivih očiju, ružičastih usana i šiljate brade zbog čega je izgledao kao vilenjak. Čizme mekanih potplata i čarape-hlače bile su mu vlažne od rastopljenog snijega. »Ali samo što nisam ušao u dvorac!« »Ne smiješ!« Elayne spusti kaput na pod. »Pričekaj ovdje Darija.« »Ne! On me neće pustiti da odem! Zaustavit će me! Molim vas, Vaša Milosti, nemojte mu reći!« Elayne zausti da nešto kaže, ali ostala je šutjeti. Pala je na koljena pred dječaka i uzela njegove male hladne ruke u svoje. »Matteo! Ne znam kako... ne mogu...« Nije mogla naći riječi da mu kaže ono što je Allegreto namjeravao učiniti. »Ne smiješ ići!« »Znam da sam Riata i nitko mi ne može vjerovati.« Gledao ju je širom otvorenih očiju, u kojima je vidjela molbu i to joj je kidalo srce. »Ali molim vas... princezo...« »Nije sramota što si Riata«, reče ona. »Nikad to nemoj misliti. « »Jest«, reče on. »Ali možete mi vjerovati. Imam plan koji moj otac neće pogoditi. Dario će misliti da ja to sam ne mogu učiniti«, reče on i sramežljivo spusti glavu. »Zato mu nisam rekao. Ali mogu!« Podignuo je lice u djetinjem uzbuđenju. »Našao sam put ispod dvorca! Mogu čak malo vidjeti unutra, iako još nisam našao ulaz u dvorac. Ovaj dio tunela povezan
. 213 je s onom zgradom na drugoj strani ulice, gdje čuvaju srebro. Znam sve Navona oznake — pratio sam ih — pokušali su blokirati neke prolaze, ali postoje drugi koje oni ne mogu vidjeti. Mogu to učiniti!« Elayne je zurila u njega. »Što učiniti?« »Mogu ubiti Franca Pietru«, reče on, a rumeno mu je lice bilo napeto. »Nisam još odrastao, ali moj je gospodar ubio čovjeka, nije bio ništa stariji od mene. Čuo sam kad vam je to rekao. Ubit ću za njega svojega oca. A onda će mi vjerovati.« Zaklopila je oči. »O Matteo, neka te Bog spasi«, šapnula je. »Nemojte reći Dariju, molim vas!« reče on. »Došao sam samo zato što sam vidio vas i Nim na prozoru i htio sam...« Zgrabio je psića i zagrlio ga. »Ako se ne vratim.« »Tvoj povratak nije upitan. Nećeš ići«, reče Elayne oštro. »Nemoj to ni pomisliti.« »Molim vas, nemojte reći!« Pustio je Nimue. »Moram to učiniti! To mi je jedina šansa.« »Ne«, reče ona. »Hoću!« poviče on i isturi donju usnu. Ustao je. Elayne ga je često znala vidjeti kako pokušava pobjeći pa je ispružila ruku da ga uhvati za ogrlicu, ali prije nego što je uspjela, udario ju je tako snažno ispod vrata da je pala natraške na pod, a sav joj je zrak izletio iz pluća. Hvatala je dah pokušavajući ustati. Ali on je već skočio pod prozorsku klupu i jednim brzim skokom nestao iz vida. Elayne još jedanput pokuša udahnuti i nagne se nad tamni tunel. Pritrčala je vratima, ali Dario se još nije vratio. Nije imala vremena pozvati donnu Graziu. Nim je stajala nad otvorom i spustila unutra glavu najviše što je mogla. Jednim laganim pokretom skočila je u rupu, a vodilica se vukla za njom. »Ah, zaboga!« promrmlja Elayne sva izvan sebe. Pokraj vrata već je bila zapaljena lanterna sa svijećom; strgnula ju je s kuke i prinijela otvoru u tunel. Vidjela je nekoliko stuba između kamenih zidova, jedva dovoljno širokih da prođe. Spuštale su se u mrak. Nim i Matteo nestali su joj iz vida. Skupila je suknje i prebacila stopala unutra, sjedeći trenutak na rubu klupice. Duboko je udahnula i kliznula dolje držeći lanternu ispred sebe. Kroz otvore od stakla i roga svjetlo svijeće poskakivalo je na grubim stubama koje su bile tako visoke da je morala sjesti na svaku i kliznuti na onu nižu. Prostor je bio uzak i nije se mogla okrenuti nego samo pogledati uvis i vidjeti da je drveni poklopac još otvoren iznad nje. Kad se Dario vrati, barem će znati kuda da je slijedi. Kad se spustila na dno, grubo isklesani kameni blokovi pretvorili su se u tunel iskopan u samoj planini. Stijene su poput trbuha stršale iz zidova, a na svjetlu lanterne bile su prošarane hrđavo crvenom i neobičnim nijansama zelene. Tunel se granao u tri smjera, u mrklu tamu. Jedan se vraćao u grad, a drugi su vodili nekuda ravno. Prije nego što je uspjela odlučiti kojim će poći, Nim je lagano doskakutala iz mraka zaplićući se u vodilicu. Elayne se zahvalno prekriži i uzme vodilicu s tla. Spustila je glavu da izbjegne stijene na stropu i najbrže što je mogla krenula je u smjeru iz kojeg se Nim pojavila. Štene ju je žustro vuklo naprijed. Tunel se činio beskrajnim. Mislila je da vodi prema Maladiri, ali nije se mogla osloniti na svoj osjećaj orijentacije. Katkad je čula druge korake, ali nije znala jesu li Matteovi ili samo
. 214 jeka njezinih. Dječak nije imao svjetlo, ali bio je istreniran da se nečujno kreće i dobro skriva, to je znala. Nije bilo sumnje da se mogao brzo kretati umraku. Na račvanju tunela, Nim nije zastala nego je nastavila dalje nosa spuštenog do da. Zaustavila se kod jedne lokve, jer joj je bila fascinantna, ali Elayne ju je povukla dalje i opet su krenule. Pred njom je u tami bljesnula brončana zraka svjetla. Elayne stane, podigne lanternu, ali Nim je uporno vukla vodilicu. Oprezno je nastavila hodati. Jedna su vrata blokirala tunel, kao čvrst potporni stup zapečaćen u kamenu. Na mutnom svjetlu lanterne nazirao se poznati grb obitelji Navona, sa psima, pastirom imedvjedom. Duboko je udahnula, spustila lanternu i ponovo se prekrižila da dobije snage. Iznenadila se što Matteo zna tajni ključ; sumnjala je da bi Allegreto to otkrio malom Riati. Ali Nim ju je nepogrešno povukla u ovaj tunel. Da se sada vrati do onog račvanja, značilo bi da ga je potpuno izgubila. Metalna ploča je glatko kliznula iz prvog pokušaja. Posegnula je za zasunom i počela ga okretati — a onda se načas zamislila sjetivši se svega što ju je Allegreto pokušao naučiti o oprezu. Zatvorila je lanternu, tako da je ostalo samo svjetlo koje je dolazilo kroz rupice probušene na olovnoj kutiji svjetiljke. Držeći Nim kratko na uzici, polako je okrenula zasun i pustila da se vrata otvore. Začula je tihu sablasnu melodiju i pojanje od čega joj se dignula kosa na glavi. Pri slabom svjetlu razabrala je stubište koje je vodilo nekamo uvis. Na prašnim stubama jasno su se vidjeli otisci stopala, kao da je netko tuda nedavno prošao, i to više puta. Nim je vukla uza stube. Elayne je stajala na vratima i malo opuštenije disala jer je u glasovima iznad sebe prepoznala večernju molitvu. Zaključila je da još nije došla u Maladire. Ako je Matteo pošao ovim putem, onda je prilično zaostala za njim. Nije bilo nijednog slobodnog manjeg kamena koji bi gurnula između vrata i stijene, tako da se ne zatvore. Procijenila je da će biti najbolje da se vrati u udovičinu kuću i Dariju, koji će biti mnogo spretniji u šuljanju kroz tunele u potrazi za budalastim i nesretnim dječakom. Nim je naglo prestala vući vodilicu i sišla stubama veselo mašući repom. Glasno je zalajala. U istom trenutku nešto je udarilo Elayne straga, iz tunela. Zateturala je naprijed i udarila koljenima u prvu stubu kad je neki dječji lik jurnuo pokraj nje kroz vrata. Matteo se popeo stubama nečujno poput mačke. Elayne se bacila za njim i uspjela ga uhvatiti za gležanj. Otimao se i udarao nogama, ali Elayne ga je čvrsto držala očajničkom snagom. Uspravila se tek toliko da padne na njega cijelom dužinom tijela i pritisnula ga na stube dok su se u tišini borili, a Nim je plesala oko njih. Slabašno je svjetlo odjedanput utrnulo. Dok je Matteo teško disao i migoljio se pod njom a Nim joj njuškala rame, Elayne s užasom shvati da su se vrata iza njih zatvorila, a lanterna je ostala s druge strane. »Budi miran!« prosikće ona Matteu na uho. »Matteo, Matteo, slušaj me, zaboga. Ne smiješ otići!« Željela je vikati na njega, ali samo mu je šaptala blizu uha. Htjela ga je preklinjati da shvati strahotu onoga što je namjeravao učiniti, ali nije imala vremena ni pribranosti da dosegne do srca tog dječaka, kojega su naučili lošim stvarima. Umjesto toga šapnula je: »Zar želiš da ljudi tvojega oca uhvate Il Corva? Zar ti nimalo nije stalo do
. 215 Zafera i Margaret? On je sada tamo unutra i pokušava ih spasiti i trebat će mu svaki atom vještine da mu to pođe za rukom. Svaki je trenutak opasnost za njega. Za sve njih. Razumiješ li? Ti ne možeš pomoći, samo im možeš smetati. Ne možeš na takav način steći povjerenje, ali možeš biti uzrok njegove propasti. On te ne očekuje niti zna što namjeravaš — Matteo, molim te, molim te, nemoj ga dovoditi u takvu opasnost.« Glas joj je zapeo u grlu od neočekivane snage osjećaja. Matteo se prestao opirati i odjedanput je omlitavio ispod nje. Spustio je glavu, a mala su mu ramena drhtala. »Želim pomoći!« šapnuo je. »Samo želim pomoći.« Elayne oprezno sjedne pazeći da ga ne ispusti iz ruke. Vrlo malo svjetla dolazilo je odnekud odozgo; jedva je mogla vidjeti blijedi obris njegova lica kad ga je povukla k sebi u naručje. Na tren joj se opirao, a onda je pritisnuo lice u njezino rame. »Znao sam da ne mogu to učiniti«, reče on slomljeno. »N-ne mogu ništa učiniti kako treba. On mi sada više nikada neće vjerovati.« On to ne zaslužuje, pomislila je ljutito. Allegreto nikada nije zasluživao takvu ljubav niti je smio to napraviti od ovog dječaka. Ali nije ništa rekla zbog ljutnje, straha i ljubavi koji su je gušili u grlu. Dok ga e tako držala, začuo se zvuk, glasno i duboko tutnjanje koje kao da je odzvanjalo o samo kamenje oko njih. Nim nervozno i tiho zalaje. Večernje himne su utihnule. Elayne se okrene da pogleda uvis na stube, čvrsto držeći Mattea koji se također pokušao okrenuti da pogleda. Iznad njih nije bilo ničega osim tame. Iz velike daljine čuli su se uznemireni povici, koji su dopirali čak dolje do njih. »Moramo se vratiti«, reče ona s hitnjom u glasu. Povukla ga je prema vlatima. Nije se opirao — jačina onog zvuka bila je dovoljno upozorenje da se gore dogodilo nešto što oni ne mogu ni zamisliti. Elayne je naslijepo opipavala vrata tražeći zasun ili rezbariju. Ali metal pod njezinim prstima bio je gladak. Nije mogla naći ni kvaku ni urezane simbole i nije bilo načina da ih silom otvori pa makar uprla svom snagom. KROZ ŠPIJUNSKU RUPU na zidu parapeta, Allegreto je promatrao kako gore pomični most i ulazna kapija s kućicom. Iz njih je sukljao crn dim prema vrhu planine osvijetljene posljednjim danjim svjetlom. Samo jedan nespretan trzaj onih dviju staklenih bočica koje je nosio kroz tunele do mosta i on sam bi vidio pakao prije nego što je želio. Ali još ga ništa nije raznijelo u komade, a strijele koje je ispalio Philipov najbolji strijelac zapalile su prah praskavog zlata poput mune i groma koji je odjekivao od zidina. Plamen se odmah dignuo i počeo lizati grede premazane smolom i sumporom. Jedini poznati put koji je vodio van iz tvrđave Maladire sada je bio zid vatre koju se nije moglo ugasiti. Postojali su i drugi izlazi, ali već je bio siguran u to da ih Riata nije otkrio. Oni tajni putevi koje su našli bili su blokirani ili razoreni. Allegreto je jučerašnji dan i noć proveo istražujući prolaze i zamke kojih se dobro sjećao — nemilosrdni testovi njegova oca urezali su mu u kosti i pamćenje sve tajne obitelji Navona. Znao je gdje su Zafer i Margaret okovani u lancima; znao je gdje Franco Pietro spava s pet čuvara oko sebe i mastifom podno nogu. Znao je da će Franco u svakom trenutku shvatiti da je upao u zamku. Allegreto se udalji od špijunske rupe i lagano se spusti stubištem između vanjskih zidova, u tami brojeći stube.
. 216 Na prvi tračak svjetla što je prodrlo odozgo, podignuo se za rukohvate i našao otvor na vrhu krova skladišta. Provukao se kroz njega — ne baš tako lako kao u svojim mlađim danima — i, pipajući, našao put niz kosu gredu prema teškom drvenom stupu koji je držao krov. Zašao je u potpuni mrak kad je krenuo preko krovnih greda, dvaput izgubio ravnotežu, ali se i uspio zadržati. Sada je njime vladao ushit zato što se može nečujno kretati iznad meteža koji je dolje prouzročio. Našao je otvor u lažnom stropu kao da su skriveni putevi kroz Maladire nacrtani na nekoj karti u njegovim žilama. Čučnuo je i provukao se između dvostrukih greda sve dok opet nije osjetio miris dima i između dasaka vidio blijedo svjetlo. Nalazio se u blizini unutrašnjeg dvorišta — vani su povici postajali sve glasniji, a vatra je tutnjala. Narančasto svjetlo obasjalo je prozor s rešetkama na vratima skladišta ispod njega. Mogao je vidjeti Zafera kako sjedi na golom podu i gleda uvis. Jednom je rukom zgrabio lanac koji ga je držao okovanog za zid, a drugom je držao Margaretinu ruku. Allegreto gurne slamu između dasaka i pusti je da padne. Zafer da jasan signal, skoči na noge i bez riječi potakne i Margaret da ustane. Allegreto odmakne lažnu dasku stropa i spusti se kroz otvor. ZVUK VEČERNJE MISE zavarao je Elayne. Kad se nisu mogli vratiti kroz brončana vrata, zaključila je da se moraju nalaziti ispod crkve na drugom kraju piazze. Miris oštrog dima počeo je ispunjavati uklesane stube, što je bilo zloslutno i dovoljno da je natjera prema blijedom svjetlu i nadi da će naći neki drugi put. Stube su se visoko dizale, ali na kraju su ih dovele samo do spilje s bačvastim svodom — bila je to mračna cisterna puna vode, neobično osvijetljena odrazom svjetla iz malog otvora namijenjenog da se kroz njega slijeva voda. Rub je bio tako uzak da je morala povući Nim natrag kako ne bi upala u crnu vodu. Matteo je stajao iza nje, držao je za suknju i navirivao se. »Nemojte pustiti Nim da ode!« reče on. »Neću.« Ovlažila je usne. Morao je postojati neki otvor na toj cisterni — nisu mogli ostati zarobljeni ovdje. Bilo je nemoguće procijeniti dubinu vode, ali po veličini tog bazena zaključila je da mora biti prilično duboka. Nije mogla dobro vidjeti drugu stranu da se uvjeri postoje li tamo neka zaravan ili vrata. Ovdje se mnogo jače osjetio miris dima i čuli su se povici. Zvučali su gotovo kao da su joj iznad glave. Potisnula je u sebi strah koji ju je sve više obuzimao. To je sigurno cisterna za tvrđavu. Plašila se da se zapravo nalaze ispod Maladire, a dvorac gori. »Vaša Milosti«, reče Matteo. »Pogledajte ovo.« Jedva je mogla vidjeti dok ju je vukao za suknju i okrenuo je natrag prema stubama. Ali sada stuba više nije bilo. Ostao je samo zid, dok on nije rukom brzo zamahnuo gore-dolje. Zamalo je skočila natraške u vodu kad je vidjela blijedi oblik na zidu kako se miče. »Ogledala«, reče on. »Kao u dvorcu na Il Corvu.« Elayne se zagleda u zid. Da nije pomaknuo ruku, ništa ne bi vidjela nego samo kamen u polutami, ali kad je zamahnuo rukom u određenom smjeru, vidjela je kako se pojavljuje blijeda slika i nestaje, i opet se javlja. Ispružila je prste, ali tamo gdje je očekivala zid nije bilo ničega. Ali kad je zakoračila naprijed i ispružila ruku, napipala je ogledalo kao da je
. 217 dotaknula srebrni odsjaj vlastite ruke i suknje u nizu malih staklenih pločica pričvršćenih za kamen pod raznim kutovima. »Ovuda!« reče Matteo glasom u kojem se čulo samopouzdanje, i povede je u tunel, na mjestu gdje se činilo da tunela nema. NISU MOGLI NAĆI put koji bi vodio van iz dvorca. Uske stube koje je Matteo našao vodile su opet u mrak, a zidovi kao da su se spuštali na Elayneina ramena dok su se naslijepo penjali. Počela se gušiti, kao da joj sva težina tornjeva i tvrđave iznad njih pritišće grlo i pluća; kao da će biti zarobljena u tom crnom labirintu sve dok ne počne vrištati da je puste van. U jednoj je ruci čvrsto držala Niminu vodilicu, a drugom se držala za Matteovu košulju, ne zato da bi ga zadržala uza se nego da bude sigurna da neće ostati sama u tom mraku koji ju je gušio. Dječak se naglo zaustavio. »Ovdje je kraj«, šapne on. »Kraj?« Elayne osjeti tračak razočaranja kad je pogledala uvis, a ništa nije vidjela. Povici su bili tiši, kao da ih čuju iz veće daljine. »Mislim...« Matteo se pomakne korak. »Mogu nešto malo vidjeti. Ima rupica za oko. Mislim da je to crkva.« »Pusti me da pogledam!« Spoticali su se jedno preko drugoga pokušavajući zamijeniti mjesta u uskom prostoru stubišta, a Nim se još više zaplela između Elayneinih stopala. Našla je prorez i ugledala kapelicu osvijetljenu svijećama. Čini se da su se nalazili blizu oltara, nasuprot dvaju korskih17 sjedala. Na postojanom svjetlu kandelabra, Elayne je mogla vidjeti freske na zidovima i zlatan odsjaj velikog raspela. Nije vidjela ni svećenika ni kongregaciju — misa je prekinuta jer svi su pobjegli zbog požara. Opipavala je drvenu barijeru. Prstima je dotaknula metal i bez ikakva zvuka panel pred njom se otvori. Osjećaj slobode bio je toliko jak da jedva da je pogledala oko sebe, a već je skupila suknje i provukla se kroz otvor. Izašla je iza jednog korskog sjedala. Prazan prezbiterij i srednji brod crkve bili su mali, ali raskošno ukrašeni, popločani crno-bijelim mramorom, a na svakom centimetru zidova bili su naslikani sveci sa zlatnim aureolama iz neke biblijske priče, za koju Elayne sada nije imala vremena da zastane i pogleda je. Samo se uvjerila da u crkvi nema nikoga, a onda je od Mattea prihvatila Nim koja se divlje koprcala dok ju je pružao kroz otvoren stražnji dio korskog sjedala. Elayne sada zažali što nema ogrtač i veo; u metežu izazvanom požarom možda bi imali priliku vratiti se do udovičine kuće neprimijećeni. Ovdje je miris dima bio vrlo izražen i neobičan, neki oštar smrad nadvladao je slatki miris svijeća. S Matteom i Nim za petama, požurila je središnjim brodom crkve i malo otvorila vrata. Na posljednjem dnevnom svjetlu toranj Maladirea dizao se direktno iznad njih. Vidjela je siluetu kule s tornjićima obavijenu crnim dimu, koji se izvijao prema ružičastom i čelično plavom nebu. 17 Korska sjedala nalaze se uza zid postrance i/ili iza oltara; namijenjena su svećenicima ili zboru (nap. prev.).
. 218 Elayne se povuče i pusti da se vrata crkve ponovo zatvore. Nalazili su se unutar tvrđave. Matteo je stajao i gledao je s iščekivanjem. Vani nije vidjela nikoga, samo toranj i snijegom pokriveno dvorište koje je izgledalo divlje kao planinska padina, puno strmih izboja sive žive stijene. Zidovi dvorca i zgrade bili su uzidani u njih kao da je kamen prirodno izrastao u oblike po želji čovjeka. Bila je sigurna da je Allegreto podmetnuo požar — prije je već provjerio da u garnizonu ima manje ljudi, koji su sada svi bili zaokupljeni gašenjem požara. On je bio tu negdje; lovio je Franca Pietru. Ako uspije — kad uspije — možda će u kući udovice vidjeti otvoreno sjedalo ispod prozora i poći pretražiti tunele da ih pronađe. Pomislila je na mrak i na zidove koji su je pritiskali sa svih strana. Nije to mogla učiniti. Ništa je ne bi moglo natjerati da se vrati u tijesne prolaze između zidova, da bude zarobljena u mračnim tunelima sa slijepim krajevima i ogledalima. »Na kapiji dvorca sigurno ima mnogo ljudi iz grada«, šapnula je. »Pokušat ćemo izgledati kao da smo došli promatrati.« Matteo kimne glavom, širom otvorenih očiju i spreman prihvatiti njezine upute. Zgrabila ga je za ruku i brzo otvorila vrata prije nego što je onesposobe nove misli i nagađanja. Iskrali su se van i brzo sišli niz neravne stube urezane u stijeni. Stup dima i zbrka glasova omogućili su im da lako krenu prema požaru; kad naiđu na gomilu ljudi, vidjet će gdje građani ulaze u dvorac i tim putem pobjeći. Elayne pođe niz strmo dvorište slijedeći stazu tragova u snijegu, držeći pogled uperen u do kako ne bi uganula gležanj na poledici. Nim nije imala takvih briga. Vukla je vodilicu do napetosti i prijetila da sruši Elayne na svakom koraku. Elayne je uspjela doći do sredine dvorišta, a onda je štene jurnulo naprijed i veselo zalajalo. Elayne se poskliznula i vrisnula izgubivši ravnotežu, a stopala su joj poletjela u zrak. Teško je pala na hladnu zemlju, a bol ju je prostrijelila kroz leđa sve do zubi. Dok je omamljena sjedila, Matteo klizne pokraj nje potrčavši za psom. Dva muškarca pojavila su se iza ugla noseći baklje, koje su osvjetljavale dvorište. Elayne se brzo digne na noge pokušavajući se povući i pobjeći. Ali opet se poskliznula, a nije pala samo zato što ju je jedan muškarac grubo uhvatio za ruku. Metalna rukavica zarila joj se u kožu, no ipak ju je uspio zadržati. Držala je oči spuštene i gledala Nim kako se ponizno preokrenula na leđa pod nosom velikog smeđeg mastifa, a čupavim repom udarala je po snijegu. Drugi je muškarac uhvatio Mattea. »Lažljiva kujo!« zariče on i zgrabi Elayne za obraz dok je čvrsto držao dječaka. »Ja ću...« Trznuo joj je bradom uvis, a onda je naglo pustio. Nije podignula pogled, ali već je vidjela crni povez preko njegova lijevog oka. Srce joj je ludo tuklo. »Ne, to nije kurva onog nevjernika«, zareži Franco Pietro. »Ako je Božja volja, onda su još zaključani.« Pod jarkim svjetlom baklje lice mu je bilo izobličeno i nagužvano duž ožiljka, koji se protezao od usana do poveza preko oka. Zbog sjena izgledao je kao zla maska, poruga Matteovim delikatnim crtama lica. Ali obojica su bila podjednako zastrašujuća. Dječak se otimao i borio, a otac ga je lako držao u stisku ništa ne znajući.
. 219 »Drži je«, reče Franco stražaru. Ovaj brutalnom rukom uhvati Elayneinu bradu. »Nisi iz dvorca. Tko si?« Spustila je pogled jer se bojala da bi je čak i u mraku boja očiju mogla izdati. Ništa mu nije odgovorila. »Gospodaru«, reče stražar, a tako ju je čvrsto držao za podlakticu da su joj prsti počeli bridjeti od bola. Podignuo je baklju. »Gospodaru... pogledajte ovog dječaka...« »To mi je brat!« reče Elayne brzo. »Pobjegao je od mene da vidi požar i trčao za psom.« Ali Franco je nije slušao. Mršteći se, gledao je Mattea. »Samo je pratio psa, gospodaru!« reče Elayne, a glas joj je bio piskutav od napora. »Dopustite da ga odvedem kući, gdje ga čeka očev bijes!« Franco Pietro sada ga je oštro gledao i velikom ga rukom čvrsto držao, jer dječak se pokušavao osloboditi. »Ovo dijete nije iz grada«, reče stražar. »Ovo dvoje sigurno su već bili unutra prije požara na kapiji. To je netko njegov.« »Ne.« Francov glas imao je čudan prizvuk. Zgrabio je dječaka za ramena i okrenuo prema svjetlu baklje. Ruke u žičanim rukavicama spustio je uz obje strane dječakova lica i nagnuo se k njemu. »Matteo?« šapnuo je. Matteo se otme iz očeva stiska. »Mrzim te!« poviče on. »Mrzim te!« »Matteo.« Riata je jedan tren zurio u njega. »Kakvo je ovo čudo?« Odjedanput je izgledao uzrujan, više nego ljutit ili začuđen, i brzo je pogledavao uokolo po zidinama. Onda se bijesno okrene k Elayne. »Tvoj brat, ha?« Pljunuo je u snijeg. »Jesi li ti još jedna lažljiva Navonina kurva?« Elayne nije mogla smisliti nikakav odgovor koji bi spriječio katastrofu. Sada nije mogla misliti ni na što osim da se glupo otima kao i Matteo. Ustuknula je kad je Franco Pietro okrenuo glavu postrance, prišao joj i zgrabio je za kosu. Pažljivo joj se zagledao u lice svojim jedinim okom. »Krvi Isusova«, promrmljao je. Pustio ju je tako naglo kao da je vidio duha. Krenuo je preko dvorišta vukući Mattea za sobom, a čizme su mu upadale u snijeg. »Odvedi je Turčinu«, zapovjedi on. »Ako su me prevarili, svi će zbog toga umrijeti i proklinjati ono Navonino kopile da bude osuđen na posljednji krug pakla!«
. 220 Dvadeset drugo poglavlje ALLEGRETO SE USPRAVIO na noge začuvši škripanje koraka po svježem snijegu. Pri slabom lelujavom odsjaju što je dolazio s druge strane zaključanih vrata, stajao je sam u skladištu, odjeven u Zaferovu nevjerničku odjeću. Mladić je Allegretu svezao svoj turban oko glave, spretno je uvukao kraj tkanine, a onda stao Allegretu na ramena da se podigne kroz lažni strop i pođe za Margaret tajnim prolazima. Po koracima vani pred vratima zaključio je da dolazi više od dvoje ljudi. Svjetlo baklje obasjalo je zidove i zatreperilo po njima, ali Allegreto je držao pogled okrenut u stranu, nastojeći sačuvati noćni vid. Stavio je na zapešće otvoren okov za ruke, a lijevom je rukom čvrsto uhvatio lanac. Ključ je zaštropotao u staroj bravi, a on se u kutu okrenuo u stranu da sakrije dugački čelik koji je držao iza noge. Vrata zastružu po podu i otvore se. Allegreto se nije okrenuo. Sve je stavio na kocku da će Riata biti bijesan, da neće poslati nekog slugu nego će doći osobno, brzo, sav bijesan kad shvati da mu je Zafer lagao. Sjena nečijeg lika pala je preko zidova. Allegreto spusti glavu i podigne ruku kao da želi oči zaštititi od svjetla baklje. Preko rukava je vidio kako treptavo svjetlo obasjava poznate grube crte lica i oko s crnim povezom. Franco je gurnuo zadimljenu baklju u obruč na zidu. U trenutku kad se Riata okrenuo da bolje pogleda po prostoriji, u trenutku prije nego što će shvatiti da nešto nije u redu, Allegreto se pomaknuo, odbacio lanac i zamahnuo mačem uvis te napravio korak naprijed s namjerom da ubije. Ustuknuo je usred kretnje jedva skrenuvši vrh mača jer mu se na putu našla žena, koju je kroz vrata gurnuo drugi muškarac. Allegretovo tijelo i um ukočili su se kao da ga je udario grom. Elena je stajala između njega i Franca. I Matteo, jarko rumenih obraza, svojim se malim tijelom pri svakom koraku opirao snažnoj ruci vojnika. Allegreto je i dalje držao gard. Zbog cjeloživotne okrutne discipline stajao je mirno, napet, okrenut prema njima i spremne oštrice.
. 221 Nitko nije govorio. Elena ga je netremice gledala širom otvorenih očiju, užasnuta. Allegreto osjeti iza sebe zid i da se nalazi u kutu, jer je onim trenutkom oklijevanja izgubio svu prednost. Franco se naglo nasmije smijehom koji je sličio lavežu. »Naravno!« reče on glasom koji je bio neobično blag. »To je Gianovo bezbožno kopile. Namirisao sam trulež u tvojoj smrdljivoj vatri.« Izvukao je mač i otpuhnuo kroz zube, a Elenu i Mattea gurnuo natrag prema stražaru. Allegreto izvede laganu fintu i trzne se prema zidu da ga odvuče što dalje od nje. Ali Franco Pietro nije bio glup da bi se zaletio na neprijateljski mač. Njih dvojica su se poznavali. »Da ti se plan nije izjalovio?« Franco se cerio, razvukao je usne kao pas što reži i zbog toga mu je lice bilo izobličeno. »Možda nisi htio da pronađem Mattea ili ovu djevu lijepih očiju. Ovu djevojku plemenita roda. Ovu mladenku koju si mi htio ukrasti!« Allegreto zaklopi jedno oko u istom trenutku kad je zavitlao i bacio staklenu bočicu na pod. Bljesnulo je i jako je svjetlo ispunilo prostoriju, a Franco je skočio naprijed s namjerom da ubije. No zaslijepio ga je bljesak; Allegreto mačem odgurne u stranu Francovu oštricu i klizne pokraj njega prema stražaru. Dok je Francov čovjek stajao zaslijepljen ispod baklje koja je već slabije gorjela, Allegreto mu zabije nož između rebara. Gurnuo je snažno kroz karike žičane tunike, ravno u srce. Čuvarova glava tržne se unatrag i udari u kameni zid. Srušio se na pod pustivši iz ruke svoje zarobljenike. »Elena«, prosikće Allegreto. »Van! Odmah!« »Ne vidim!« poviče ona. Zgrabio ju je za ruku. Ona se okrene tražeći dječakovu ruku dok ih je Allegreto oboje vukao i gurao prema vratima. Franco ih je uspio razabrati, još je treptao, ali brzo je uočio svoju metu. Allegreto podigne mač u gard i zaštiti Elenu koja je pobjegla. »Kopile!« Franco nasrne, napravi pokret kao da će skrenuti ulijevo, a onda gurne mač prema Allegretovoj desnoj strani. Allegreto odskoči unatrag preko stražareva tijela. Prekasno je uvidio zamku udarivši u zid, dok su mu stopala bila ograničena na malom prostoru iza mrtvaca. Nije se mogao povući, a Franco je ponovo napadao. Allegreto mu je parirao širokim zamahom i odbio Francov mač u stranu. Bacio se naglavačke naprijed ispod povratnog udarca, izvrnuo se i zakotrljao na noge. U neprekinutom pokretu okrenuo se na mjestu prema Francovim leđima i zamahnuo mačem. Franco se ipak uspio okrenuti i odbiti udarac. Allegreto zastane baš kao i protivnik, obojica su se lagano premještala s noge na nogu tražeći prednost. Postojali su i drugi načini da ubije Franca, jednostavniji načini. Prošlo je mnogo vremena otkad su se borili u dvoboju, kao ravnopravni protivnici kakvi su uvijek bili, dovoljno dugo vremena u kojem je stigao razmišljati o svakoj uvredi i sanjati o odmazdi oči u oči, da u krvi izbroji svaku sramotu i pogrdu. Franco se cerio i brzo nasrnuo prema Allegretovu licu. Ovaj ga je blokirao, ali Riata je izvukao dugačak bodež i opet krenuo naprijed, prisilivši Allegreta da ga opet blokira. Franco klizne oštricom niz Allegretovu sve dok im se mačevi nisu ukrstili, a onda mu je bodež pokušao zabiti u trbuh.
. 222 Allegreto zamahne lijevom rukom nadolje, dočeka napad bodeža slobodnom rukom, a onda osjeti kao da ga je opekao plamen kad ga je vrh bodeža zagrebao preko trbuha. Odbio je napad lijevom šakom i gotovo srušio protivnika s nogu. Dok je Franco teturao, Allegreto izvuče iz korica svoj bodež. Osjetio je kako mu znoj curi niz leđa. Grlo mu je gorjelo od dima i napora. Plitka posjekotina obilno je krvarila, namačući ešarpu oko pasa, koja je bila dio Zaferove odjeće. On i Franco učili su mačevanje od istih učitelja; znali su kako onaj drugi napada i parira. Uskoro će to biti borba izdržljivosti i hvatanja daha ako ne promijeni strategiju, a nije želio dopustiti da takva stvar odluči o ishodu. Napravio je brz i direktan iskorak naprijed, uobičajen napad. Uvijek vjeran svojim učiteljima, Franco je uzvratio prikladnim pariranjem nadolje. Allegreto se iznenada okrenuo i umjesto da blokira, zamahnuo je bodežom. Vrh je kliznuo preko Francova torza, prorezao kožnu tuniku i tkaninu, zarezao ga do krvi. Franca je jedino brzina spasila od ozbiljne rane. »Kopile sa smetišta«, zareži Franco. Teško je disao. Allegreto je dahtao, pustio da mu se tijelo opusti i glumio je umor. Rukom je prekrio ranu koja je krvarila i slabašno pokušao zamahnuti mačem. Francove su se oči trijumfalno raširile kad je krenuo u napad. Allegreto čvršće stisne bodež, spreman zadati udarac u Francov nezaštićen vrat. Ali nešto metalno zasjalo mu je na rubu vidnog polja. Odjedanput, niotkuda, Matteo je nasrnuo prema Francu s oružjem u ruci. Allegreto se divlje izmaknuo povlačeći ruku da ne ubode dječaka. Pao je izgubivši ravnotežu, a Franco je napao. U sporom kristalno jasnom trenutku poraza, Allegreto je vidio vrh Francova mača kako se kreće prema njegovu srcu. Podignuo je svoj mač i odbio udarac, ali oštrica mu se zabila u rame. Načas je samo obamro, a onda osjetio bol kao da ga je probolo užareno željezo. Glasno je uvukao zrak između zubi, trznuo se unatrag, a ruka u kojoj je držao mač postala mu je neupotrebljiva. »Gospodaru!« poviče Matteo stojeći između njih i držeći mač objema rukama. »Ne!« začuje se Elenin glas s vrata. Stajala je zadihana, suknja joj je bila prekrivena snijegom, a rukama se držala za dovratak. Allegreto je pokušao podignuti mač, ali ruka ga nije slušala. Nije osjećao šaku ni prste, a krv mu se slijevala niz rukav. Čuo je kako je mač zazvečao kad je pao na pod. »Želiš li ga, Matteo?« upita Franco divljački. »Onda to učini! Okrvavi ruke na njemu — bit će to lijepa osveta za jednog Riatu!« Stražarev je mač bio gotovo pretežak da bi ga dječak držao, ali podignuo je vrh do Francovih prsa. »Ostani na mjestu!« poviče on. »Neću ti dopustiti da mu se približiš. Ubit ću te!« Franco Pietro je mirno stajao, a pogled mu je prelazio od Allegreta do sina i drhtave oštrice mača uperene u srce. Lice s ožiljkom dugo je bilo bez ikakvog izraza. Onda su mu se usta izvila nadolje, a izobličeno lice se ukočilo i pocrvenjelo. »Ubiti mene!« šapne on promuklo u nevjerici. »Ja sam ti otac.« »Mrzim svog oca. Mrzim te! Ubit ću te!« Matteo je skočio naprijed naciljavši u Francovo srce.
. 223 Otac je s lakoćom odbio njegov mač postrance, a dječak je pao na pod. Franco se okrenuo k Allegretu. »Neka Bog uništi tebe i tvoju prokletu kuću. Neka je zatre!« zariče on. »Što si učinio?« Allegreto je stajao bijesno gledajući Franca. Desna mu je ruka mlitavo visjela, a rame ga je strašno boljelo. Krv mu se slijevala niz prste i kapala na pod. »Okrenuo si ga protiv mene!« poviče Franco. Zatvorio je svoje jedno oko, podignuo lice, a zube iskesio od muke. »Milostivi Bože, daj da te ubijem; iščupat ću ti iz grudi to prljavo srce...« Pojurio je s mačem prema Allegretu, odgurnuo Mattea u stranu kad ga je dječak ponovo pokušao spriječiti. Allegreto naglo podigne lijevu ruku i izbaci iz rukava bodež s otrovom. Franco zamahne mačem i odbaci bodež koji je letio prema njemu. Kad je pao na pod, Allegreto je u ruci već imao nož za bacanje. Čvrsto je zamahnuo i bacio ga, ciljajući nisko jer je Franco već podignuo mač da zaštiti prsa. Nož je pogodio vrh Francova bedra i zabio se napola u njega. On je zastenjao i zateturao, a stisak ruke na maču popustio. Oružje mu je ispalo iz ruke i zaštropotalo na podu. Matteo skoči naprijed mašući svojim mačem, ali otac mu je pao na jedno koljeno. »Stani!« Elena povuče Mattea natrag uhvativši ga za oba ramena. U posljednji je tren spasila Franca da mu mač ne probode vrat. U trenutku kad je Allegreto kleknuo da lijevom rukom uzme svoj mač, stala je nogom na oštricu. »Nećeš. Dostaje!« Izvana su se začuli glasovi. Bili su to Zafer i Philipovi ljudi. Pustio je držak i pritisnuo ruku na ranu što je krvarila. Pogledao je Elenu, ali mutno ju je vidio. »Dolazi Philip.« S naporom je ponovo ustao i okrenuo se prema vratima. »Ovamo!« povikao je ne skidajući pogled s Franca. Philip je ušao prvi u pratnji dvojice svojih ljudi, svaki mu je stajao s jedne strane. Pogledom je obuhvatio Elenu, Mattea i Riatu koji se trudio ustati, dok je objema rukama držao nož zaboden u bedru. »Svežite ga«, zapovjedi razbojnik. »Maknite oružje na sigurno.« Samo je letimice pogledao Allegretovu ranu i podignuo prosijede obrve. »Zauzeli smo kovnicu. Garnizon se predao. Glasnik čeka spreman dati signal citadeli da...« Zašutio je i namrštio se prema Francu Pietru. »Dajte im signal«, reče Allegreto. »On je zapravo mrtav.« »Signal za što?« upita Elayne oštro. »Da zauzmu grad u tvoje ime, princezo.« Allegreto se nasloni na zid da bi mogao uspravno stajati. Zdravom je rukom pridržavao ranjenu, a glavu je zabacio kao da je odmara na kamenu, a onda se nasmiješio. »Monteverde je naš.« NA TREPERAVOM SVJETLU baklje krv je tekla niz Allegretov bijeli rukav i natopila mu poderanu tuniku. Skupljala se u tamno grimiznu lokvicu pokraj tijela na podu. Kapala je s Francove noge. Čak je i Matteo bio poprskan. Elayne se okrene prema vratima i duboko udahne ledeni noćni zrak da se pribere. Držala se za dovratak, a onda je uhvatila Nim i mastifa za ogrlice jer su htjeli proći pokraj nje. »Matteo. Odvedi pse.« Prisilila se nadvladati drhtanje u glasu. Dječak ju je odmah poslušao i odvukao oba psa van na snijeg. Kad je pogledala natrag, Philipovi razbojnici okružili su Franca Pietru i pridržavali ga u uspravnom položaju pripremajući se da ga čvrsto
. 224 svezu. Nije se opirao, ali lice mu je bilo poput vizije iz pakla dok je jednim okom zurio u Aegreta. U Zaferovoj odjeći i s bijelim turbanom, Allegreto je izgledao kao stranac; naslonio se na zid s licem napola u sjeni, kao krvavi stranac, potekao iz pakla kao njegov neprijatelj. Ali bio je živ. Vidjela je mač uperen u njegovo srce, vidjela je kako ga je probolo. Bio je živ. Zafer je bio živ. Margaret je bila na sigurnom. Umjesto olakšanja u njoj kipio bijes. Zaklopila je oči nastojeći ga potisnuti. »Što želite da učinimo s njim?« upita Philip. Elayne naglo otvori oči. Sigurno mu je namjera bila obratiti se Allegretu, znala je to, ali ona mu je odgovorila. »Zatvorite ga«, rekla je hladno. »I Navonu, također. Obojica su u mojem zatočeništvu.« Stari razbojnik okrene se prema njoj i ispravi ramena. Vidjela je kako je Allegreto spustio krvavu ruku s rane i pogledao je. »Ja sam jedina Ligurijev; nasljednica«, reče ona i podigne glavu. »Ja sam Monteverde. I neću dopustiti da ga ovako unište. Odvedite ih obojicu.« Nitko se nije pomaknuo. Svi su stajali i gledali je s nekim zbunjenim užasom, kao da je planula i zapalila se sama od sebe tu pred njima. Elayne im je bijesno uzvraćala pogled, oči su je pekle od žestine, a tjerala ju je silina neostvarenog sna njezina djeda. »Odvedite ih obojicu«, ponovila je. Nije pogledala Allegreta, nije mogla, ali osjećala ga je tamo gdje je stajao kao nepokretna sjena na rubu njezina zamagljen, vida. Englez je proizveo neki zvuk, napola smijeh a napola gunđanje. »Zar to ozbiljno mislite, princezo? Jer završit ću na lomači ako vas slijedim, a vi se povučete iz ovoga.« »Slušala sam što ste razgovarali u logoru«, reče ona. »Ne želim da se međusobno zaratim. A to je ono što će iz ovoga proizaći.« »Govori istinu«, reče Franco Pietro promuklo. »Ubijte me ako hoćete, ali svi Riate će se dignuti protiv vas. Nikada nećemo dopustiti da jedan Navona mirno spava u citadeli.« Allegreto je odskočio od zida pridržavajući ruku na prsima. »Hrabre riječi!« Usta su mu se zgrčila. »Vidjet ćeš tko će ostati da se pobuni, jednom kad završim s tobom. A ja nikada nisam mirno spavao još otkad sam mogao izgovoriti ime svojega oca ili tvojega... pa to neće biti teško breme za nošenje.« »Nećeš spavati kao vlasnik Monteverdea nijednu noć, mirno ili nemirno.« Franco se otimao svezanim rukama i gotovo pao na koljena pokušavajući zakoračiti naprijed. »Spalit ćemo ga do temelja prije nego što ga ti zauzmeš!« Allegreto ga zgrabi za vrat i napravi grimasu bola dok ga je dizao u uspravan položaj. »Gledat ću te kako se njišeš na glavnoj kapiji prije nego što išta budeš spalio, Riata. Bit će to prije jutra!« Elayne se sagne da podigne njegov mač. Držak joj se okrenuo u ruci jer e bio klizak od krvi, ali čvrsto ga je držala kad se uspravila. »Philipe«, rekla je oštro. »Uhiti obojicu.« Allegreto pusti Franca i pogleda je dok je dizala njegov mač. »Elena«,reče on gotovo nečujno. »Nemoj.« »Obojicu.«
. 225 Philp trzne bradom. Jedan od njegovih ljudi oklijevajući se pomakne podigne ruku prema Allegretu. »Eleaa!« U njegovu glasu nije bilo straha, čak ni ljutnje. Samo nevjerica. »Neću te povrijediti. Nitko neće dirnuti ni tebe ni Franca. Obojica ste pod mojom zaštitom.« Nije imala nikakvog načina da ostvari svoje riječi, nije imala stražu ni garnizon pod svojim zapovjedništvom, ali izgovorila ih je. Izgovorila ih je voljom princa Ligurija, i: snage njegove vizije o tome što je Monteverde mogao biti. Što bi još mogao postati bude li ona imala srca, odlučnosti i sreće uz pomoć tisuću anđela uza se. Jedanput ga je u igri svezala, bio je poražen ratnik u njezinim rukama. U goloj stvarnosti sada je krvario, a ona je bila tek djevojka, neiskusna i šokantna u onome što je tražila dok joj je u rukama podrhtavao mač. Nije ga mogla prisiliti. Znala je da ga ni svi Philipovi ljudi ne bi mogli, ni htjeli, spriječiti da izađe kroz vrata ako bi to htio. Čvrsto je stisnuo usta. Sa svakim udahom mišići obraza postajali su mu sve zategnutiji — od bola ili bijesa, nije znala. Pogledao je Franca Pietru i Philipa, razvukao usne i pokazao zube. Mračno je pogledao Elayne. Dugo ju je gledao. U pogledu mu je bila sva istina koju su oboje znali, da joj je dotad vjerovao, kad je dobro znala da nikada nije nikome vjerovao. Da joj je dopustio da sruši njegovu obranu, da uzme njegov život u svoje ruke i voli ga. »Allegreto«, rekla je. »Pomozi mi.« Zatreptao je čuvši njezin glas i malo okrenuo glavu kao da zvuk dolazi iz velike udaljenosti. I s istom začuđenošću, s istim smetenim bolom podignuo je lice uvis kao da se moli. »Ah, Bože«, rekao je glasom u kojem se čula bespomoćnost. »Ne čini mi to.« »Za mene«, šapnula je, servirajući mu izdaju koja je prodirala dublje od mača Franca Pietre. »Monteverdska kujo«, reče on tiho. Franco je uzviknuo s nevjericom, dok su okovi zazvečali u razbojnikovim drhtavim rukama i zatvorili se oko Allegretova zapešća. Riata je pogledao Elayne i namrštio se. »Imat ćete što je s pravom vaše«, rekla mu je. »Navona će opet imati svoja imanja. Kao što je bilo u vrijeme mojega djeda. Pristajete li na to?« Franco je oblizao usne. Pogledao je Ailegreta i opet Elayne. »Ne razumijem ovo.« Isturio je bradu. »Što je s našim zarukama?« »Nema nikakvih zaruka.« »Odričeš ih se?« »Nemam se čega odreći. Nikada nisam dala svoj pristanak.« »Ali postoji ugovor!« uzvikne on, jer odmah ju je razumio. »Prokleta bila ona engleska svinja. Stoji li Lancaster iza toga?« Zastenjao je dok se premještao na ranjenoj nozi. »Jesi li nas prodala Englezima?« »Nisam«, reče ona. »Bolje i Englezi nego Navona«, naceri se on. Teško je disao, lice mu se naboralo od bola i mržnje dok je gledao Allegreta. »Je li u tebi začeo još jedno kopile kakvo je i sam?« U polutami Allegreto je podignuo pogled s okovane ruke.
. 226 »Ne«, reče ona otvoreno. Vidjela je blagi treptaj Allegretovih trepavica, trenutak u kojemu mu je licem preletio neki izraz, koji nije mogla shvatiti, a vec je nestao. Hladno je zurio u nju. Elayne osjeti kako joj se srce paia i guši je u grlu, razdire je na komadiće koji nikada više neće zacijeliti. »Što je s mojim sinom?« upita Franco Pietro. Podignuo je glas. »Hoću svojega sina.« Eiayne pomisli na dječaka koji je mač uperio u očevo srce. »Matteo će ostati sa mnom dok ne odlučim drukčije. Neće bili u rukama Navone.« »Ne vjerujem ti, jer došla si ovamo na takav način«, uzvikne Franco Pietro. »Potajno i uz njegovu pomoć.« »Onda moramo čekati dok ne povjeruješ«, reče Elajne. »Dat ću sve od sebe da budem pravedna. Ali Monteverde je na prvom mjestu. Prije Riata. Prije Navona. Monteverde je ono što svi mi jesmo, prije nego što smo išta drugo.« SA SKUPINOM RAZBOJNIKA zauzela je d’Avinu. Sve se odigralo brzo kao iskra u polju suhog žita. Philip je već u rukama dižao kovnitu, lako je osvojivši jer su svi u gradu potrčali gasiti požar, a lako ih je i branio nakon što su njegovi ljudi zatvorili velika vanjska vrata na masivnom zidu. Tvrđava Maladire bila je njezina, a malobrojni vojnici iz Riatina garnizona predali su se Philipovim ljudima, odsječni od svakoga tko nije znao za tajne ulaze. Građani kao da su bili obamrli od sumnje. Masovno su se okupili iza spaljenog mosta i stražarske kućice, vikali su i neodređeno se muvali naokolo. Znali su da se dogodilo nešto izvanredno važno, ali nitko nije mogao ući u dvorac preko ostataka mosta koji se još dimio. Zapovjedila je Philipu da na piazzi zazvoni zvono. Usred sve prolivene krvi i zadobivenih rana, ona je imala svoje zarobljenike. Dopustila je Zaferu da poveže Allegretovu ruku i da mu od svojeg turbana napravi povoj. Franca su morali napola nositi, jer nije mogao stati na nogu. Ali Philipovi razbojnici bili su spretni zatvorski čuvari. Brzo su poveli svoje ranjene zatvorenike podzemnim prolazima, zatim gore kroz kovnicu i izveli na bakljama osvijetljen podij na piazzi. Ona je u ruci još držala Allegretov mač. Stajala je sprijeda na podiju i gledala mrku gomilu ljudi što su se okupili ispod. Ledeni zrak štipao joj je obraze, a dah joj pretvarao u oblačiće. Budi pametna. Tako je rekla ledi Melanthe. Budi odvažna ako moraš i djeluj u djeliću sekunde. Princ Ligurio bi to odobravao. Bila je tako sigurna da bi on to odobravao, kao da stoji uz nju i šapće joj što da kaže. »Ja sam prva došla ovamo!« povikala je, a glas joj je zamro u daljini, gdje ga je jeka odnijela u noć. »Ja sam Elena od Monteverdea, a vi ste narod mojega oca i mojega djeda.« Pogledala je dolje u oči muškarca koji je stajao ispod, a sudeći po odjeći, bio je to mladi rudar. »I moj narod.« Zurio je gore u nju, lice mu je bilo prljavo i usredotočeno ju je gledao. Otvorio je usta i lagano i začuđeno kimnuo glavom dok je ona izdržala njegov pogled.
. 227 Elayne mu uzvrati kimanjem glave. Podignula je glavu uvis. »Večeras su se u tvrđavi, dok je gorio most, borili vođe Riata i Navona.« Mahnuvši mačem iza sebe, pokazala je na Allegreta i Franca Pietru. »Pogledajte ih.« Rudar pogleda razrogačenih očiju. I ostali su gledali, mrmljali i vidjeli što im je željela pokazati — dva muškarca, krvava i ranjena u dvoboju. Ispred nje stajali su bogati muškarci odjeveni u krzno, rudari u tankoj odjeći, žene i djeca. Sada su ispunili trg, bili su more lica koja su blijedjela u mraku. Znala je da među njima ima onih koji pripadaju Riatama, dok su drugi potajno bili odani kući Navona. Znala je da će Riate izgubiti nakon onoga što će ona učiniti, a Navone će se uzdignuti. Ali postojali su i drugi, svi oni koji nisu pripadali nijednoj od tih dviju obitelji, oni o kojima je pisao njezin djed, koji su samo patili od beskrajnog razdora. »Ovakav je Monteverde dosad bio«, vikne ona iznad gomile i podigne krvavi mač. »Bojno polje za vukove! Došla sam da to prekinem i da tome dođe kraj. Dolazim u ime princa Ligurija i svojega oca, vladati u miru i s pravdom za sve. Nemam saveznika. Nisam Navona, a ni Riata. Nemam ništa čime bih vas podjarmila - samo ovih nekoliko odmetnika, koji stoje pokraj mene.« Podignula je glas jer su je ponijele jake emocije. »Ali nisu razbojnici bili ti koji su nasmrt gušili Monteverde uskraćujući mu slogu i mir!« Pogledala ih je dolje kad su joj riječi zamrle u daljini. Na piazzi je vladala potpuna tišina, čulo se samo cvrčanje baklji i tiho škripanje snijega pod nogama ljudi kad bi se pomaknuli. »Možda ne želite da vam žena bude na vlasti«, reče ona u tišini trga. »Odluka će biti vaša. Večeras su kovnica, dvorac i ova dva muškarca u mojim rukama, uz pomoć šačice ljudi. Sutra ujutro svatko od vas neka donese kamen, svaki muškarac i svaka žena, i stavite ga na gomilu. Tako ste davno prije birali svoje vođe, u vrijeme stare republike. Bit će po jedna hrpa za svakoga od nas. Za Franca Pietru della Riatu. Za Allegreta della Navonu. Elena di Monteverde. Pogledajte nas ovdje — kakvi smo — i razmislite što želite za sebe i svoju djecu.« Zakoračila je unatrag, spustila mač, okrenula se da ode. U tišini Allegreto je stajao u lancima i gledao je kao čovjek koji promatra komet na nebu. Mladi rudar podigne stisnutu šaku. »Monteverde!« zaviče. Netko straga prihvati povik. Ljudi su se gurali naprijed i pružali ruke prema njoj. Osjetila je ubod straha, ali nisu bili razjareni — smiješili su se dok su se naguravali i vikali, a onda su svi počeli skandirati. Pustila je mač da joj padne iz ruke, kleknula i dotaknula im ruke.
. 228 Dvadeset treće poglavlje TEK KAD SU ZVONA oglasila ponoć, uspjela je predahnuti i osjetiti veličinu onoga što je učinila. Osjetiti strah. Philip, Zafer, Matteo i Margaret, čak i donna Grazia tražili su njezinu pažnju. Posavjetovala se s razbojnikom gdje će smjestiti zatvorenike, zapovjedila je Zaferu da osigura da nikakva poruka ne bude poslana u grad, Mattea i pse prepustila je na brigu Margaret i čvrsto je i bez riječi zagrlila sluškinju s pjegicama, jer njima riječi nisu bile potrebne. Dario se držao u njezinoj blizini i stajao čvrsto stisnutih čeljusti. Nije se odmaknuo ni kad je donna Grazia suznih očiju molila za jedan trenutak, koji se pretvorio u sat vremena, i ispričala joj priču kako joj je Riata pobio svu braću,; ipak im je oprostila zbog svojeg pokojnog supruga, kako se strašno bojala Allegretovih planova, ali nije mu mogla odbiti pomoći zbog uspomene na svoju braću. Na kraju je zbunjeno i s radošću iskapala vjernost Monteverdeu, prije svake druge plemićke kuće, i držak Elayne za ruke sve dok ih nije namočila suzama. Tek kad je donna Grazia zjakala nad njezinim prstima, Elayne je počela shvaćati koliko s< i sama boji. Žena je bila tako zahvalna, tako ju je neupimo prihvćala, tako se bojala da je Elayne neće možda smatrati Navonom ili liatom i kazniti je zbog toga, da je tek tada i Elayne počela uviđati apasnost toga da bude uhvaćena između dviju obitelji — i onoga što bi se sada moglo dogoditi. Shvatila je da je Dario to već uvidio; pratio ju je kao sjena od trenutka kad je napustila podij, tako blizu nje da nije dopustio čak ni Zaferu da se približi. Bojao se da je netko ne ubije, shvatila je ona prenuvši se zbog toga. Čak je smatrao da bi i Zafer to mogao pokušati učiniti. Svima im je rekla da je ostave samu, osim Dariju. U raskošno namještenoj sobi u kojoj se nalazila knjiga njezina djeda ponovo je sjela na stolicu i počela okretati stranice, pokušavala je čitati, pokušavala je oživjeti onaj osjećaj da Ligurio stoji pokraj nje i vodi je. Već je sama knjiga bila vodič — sadržavala je preciznu djedovu viziju zakona i zadataka nove republike, upozorenja kako zaobići i spriječiti one koji bi je željeli srušiti. Ali nije bilo ničega što bi je uputilo što da radi u tom trenutku, kako da prijeđe zjapeći ponor pred sobom. Ništa što bi joj dalo riječi kojima bi uvjerila Franca Pietru da se odrekne vlasti, ništa što bi je zaštitilo, nikakvog plana za bijeg ako ljudi sutra glasaju za Riatu, a nju i Navonu
. 229 ostave njemu na milost i nemilost. Nije bilo ničega osim onoga što je Allegreto namjeravao učiniti — ubiti ga. »Dario«, rekla je. »Moram razgovarati s tvojim gospodarom.« »Ako mislite na Allegreta Navonu, Vaša Milosti, on mi više nije gospodar«, reče Dario. »Sva moja odanost pripada vama.« Pogledala ga je malo šokirana, iako je znala da se on nakon onoga što se dogodilo u logoru posvetio brizi za njezinu sigurnost. »Grant mercy«, rekla je. »Sada te trebam.« Njegovo četvrtasto snažno lice bilo je ozbiljno pri svjetlu svjetiljke. »Upozorio bih vas na Zafera, Vaša Milosti. Ne mogu reći što mu je na umu, ili Margaret. Pomno sam ih promatrao kad su bili blizu vas.« Nije mogla ni zamisliti da bi joj Margaret bila neprijatelj. »Sigurno nije moguće...« »Zafer je opasan, gospo, molim vas da to nikada ne zaboravite. Il Corvo mu zapovijeda i uvijek će tako biti. Margaret...« Slegnuo je ramenima. »Ne znam za nju. Činilo se da ste joj istinski dragi, ali jako je zaljubljena u Zafera, a i ona je odana svojem gospodaru.« Eayne spusti pogled na knjigu pred sobom i protrlja zeleni baršunasti omot. Ta ju je podjela odanosti u njihovoj maloj družini potresla više nego išta dotad. »Vjerujem da će Philip Welles stati uz vas, gospo. A ja vam dugujem svoj život. Mislim da će vas ljudi prihvatiti. Ali plemićke kuće neće se lako predati i slomiti. Preklinjem vas da budete oprezni. Welles vas je s pravom upozorio da ih ne oslobodite iz okova u njihovim sobama. Siguran sam da Navona može pobjeći iz tornja ako nije vezan lancima.« Naravno. Nemoguće je zatočiti Allegreta u uporištu obitelji Navona. Zatočiti ga. Zagrizla je usnicu i namrštila se nad knjigom. »Moram razgovarati s njim«, rekla je. »Pođi sa mnom kroz tunele.« ONA I DARIO prepirali su se pred vratima tornja u Maladireu. On nije želio da ona uđe sama, čak ni ako se bude držala na udaljenosti od Allegreta. Ali zapovjedila mu je da ostane vani i stražari s Philipovim čovjekom. Ostavila ga je zajapurenog i ljutitog, a ruka mu je ostala na vratima čak i kad su se zatvorila za njom. Načas je zastala i naslonila se leđima na vrata, a svjetiljku je držala nisko spustivši ruku uz suknju. Gotovo da je očekivala da će soba biti prazna nakon što ju je Dario upozoravao kako on može lako pobjeći. Ali Allegreto je bio tu — ležao je na poljskom krevetu pokraj grubog zida, golih prsa osim zavoja oko torza. Gledao ju je kroz poluzatvorene oči. Nije se pomaknuo ni progovorio. Vidjevši težak lanac oko njegovih gležnjeva, poželjela je da je uspio pobjeći. »Žao mi je«, prošaptala je. Ništa nije rekao. »Nisam mogla dopustio da bude onako kako si namjeravao«, reče ona. Zvučala je glupo čak i sama sebi. »Čak mi je zbog ovoga. Ali ne mogu. Razumiješ li?« I dalje nije odgovarao, ali malo je okrenuo glavu kao da je ne može gledati. Stajala je pred vratima i gušila u sebi želju da ih naglo otvori i zatraži da mu skinu lanac. Makar lanac.
. 230 »Spusti svjetiljku«, reče on. »Ne mogu te vidjeti.« Brzo je odložila svjetiljku na pod i odmaknula se od nje. »Zar ti nisu ostavili svijeću?« Gorko se osmjehnuo. »Ja sam zatvorenik, Elena.« Zakoračila je pred malo svetište udubljeno u zidu, s grubim prikazom Madone i djeteta unutar polukružnog luka — to je bila jedina stvar u sobi osim poljskog kreveta. »Nisam htjela da s tobom postupaju kao s običnim kriminalcem. Ovdje je hladno, samo što se ne smrzava. Reći ću im da donesu vatru u kodu i pokrivače.« Samo ju je gledao. Podignuo je tamne obrve iznad savršenih, namrgođenih usana. »Dario misli da bi me Zafer mogao pokušati ubiti«, reče ona brzo. »Neće«, reče Allegreto. Elayne napravi korak prema njemu. Činilo se da je odbacuje bez ijednog pokreta, samo se blago naslonio na zid i to je bio najmanji mogući znak odmicanja od svakog kontakta. »Nisam sigurna što dalje učiniti «, reče ona. Podignuo je obrve. Usne su mu izvinule. »Ne očekuješ valjda da ti pomognem.« Obgrlila se rukama i okrenula od njega. »Ne bih ti mogao pomoći ni da želim«, reče on. »Rekla si istinu. Nemaš saveznika. Ne smiješ ih ni imati — a osobito ne mene.« »Znam«, reče ona očajno. »Znam.« Jednostavna Madona imala je prazan izraz lica i velike oči kao da ju je nacrtalo dijete. Elayne se osjećala glupom i ukočenom kao i taj priprosti lik. Nije imala riječi kojima bi izrazila zbrku osjećaja u sebi. »Ako sutra izglasai Riatu, pobrinut ću se da pobjegneš«, reče ona naglo, ne znajući zapravo kako će to učiniti. Možeš se vratiti na otok. A ja ti se mogu pridružiti.« Čula je kako je polako i dugo ispustio zrak iz pluća. Sada joj se otok činio kao raj, daleka vizija sigurnosti. »To se neće dogodi«, reče on. »Izabrat će tebe.« Malo je odmahnula glavom i napola se okrenula, kao da ga se boji pogledati. »Ono što si rekla tamo vani... zbog toga te već vole«, reče on. »Nije li to ono što si htjela?« Htjela mu je samo reći, dotaknuti ga i uvjeriti se da je živ. »Jesu li ti Philipove pijavice pomogle očistiti rane?« upitala je i dalje ne gledajući prema njemu. »Ozdravit ću. Uvijek ozdravim.« »Dat ću mu recept i obloge«, reče ona. »Ako se ovdje mogu nabaviti te biljke.« Odvažila se nakratko ga pogledati. Zaklopio je oči i spustio glavu unatrag s mračnim ružnim osmijehom na usnama. »Oblozi.« Pogledala je zaobljen liniju njegova ramena, zavoje osvijetljene blagim svjetlom svjetiljke. Dali su mu čiste vunene hlače, ali ruke su mu još bile zamrljane krvlju. Prišla mu je, i kleknula na pod ispred njega i uzela njegov zdravu ruku u svoje. Lanac je zazveckao kad je pritisnula čelo n;njegovu šaku. »Nisam mogla postupiti drukčije!« povikala je. »Znam da ne možeš shvatiti.«
. 231 Pustio ju je da mu drži ruku, ali nije otvorio šaku. Okrenula mu je zapešće i poljubila čvsto stisnute prste. »Nije mi cilj bio oduzeti tebi Monteverde«, rekla je. »Možeš li povjerovati u to? Ne želim vladati; nikada to nisam željela. Ne znam ni kako. Ali ne mogu dopustiti da ga rastrgaju.« Podignula je lice. Pogledao ju je. Ironičan osmijeh dotaknuo mu je usne. »Znaš ti kako treba vladati, moja gospo. Da ne znaš, ne bih bio ovdje.« Spustila je glavu i pritisula njegovu ruku na svoja usta. Osjelila j: okus krvi i miris hladnog čelika. »Mislila sam da te je ubio. Vidjela sam njegov mač — mislila sam da si umro.« »Ne još.« Čvrsto mu je stisnula ruku i nesretno uzdahnula. »Zašto uvijek tako govoriš?« I on uzdahne, opusti šaku i otvori prste. Dopustio joj je da ih poljubi. Podignuo je ruku i ovlaš joj prešao preko obraza ledenim vršcima prstiju. »Želim ti nešto reći«, reče on. »Želim ti reći o tvojem djedu.« Elayne ga pogleda. »Dobro sam ga poznavao, Elena. Još sam bio golobrad mladić kad mi je dao zadatak da štitim Melanthe. Nakon što su ubili tvojega oca, Ligurio je bio sve slabijeg zdravlja i dogovorio je s Giarom da dođem u citadelu. Glumio sam eunuha tako da mogu spavati pokraj nje i ponašati se kao njezin ljubavnik.« Lice mu je bilo bezizražajno dok ju je gledao, a prste kao da je pustio da sami prate oblik njezina obraza. »Podnosila me je jer je Ligurio rekao da mora. No prezirala me je. Kao i svi u citadeli. Ali bojali su me se zbog onoga što sam mogao učiniti.« Elayne izdrži njegov hladan pogled i stisne mu ruku između svojih dlanova pokušavajući ga ugrijati. Mogla je na svojem prstu osjetiti njegov prsten. »Ovdje me je jedino Ligurio dočekao s dobrodošlicom«, reče on. Naučio me da postoji i drugačija vrsta muškaraca nego što je bio noj otac. Da u ljubavi ima nešto što nije samo užas i strah. Da na svijetu postoji razum. I ljubaznost. Naučio me alkemiju i astrologiji. Dao mi je mogućnost da budem još nešto osim onoga što je otac od mene stvorio.« Namrštio se, a usta stisnuo u tvrdu crtu. »Kad je Ligurio umro, otišao sam dolje u podrume ispod citadele, gdje sam znao da nitko neće doći, i plakao dok mi nije pozlilo« Zvučao je ljutito. Odmaknuo je ruku iz njezinih i protrljao usta, a lanac je zazvečao. »Vidim njega u tebi«, reče on. »Pročitao sam njegovu knjigu. Čuo sam što si tamo vani rekla. Svi smo mi najprije Montererde.« Sa zveckanjem je spustio ruku pokraj sebe. »Ali ne možeš to učiniti dok sam živ, Elena. Ne možemo ni ja ni Franco. Ne postoji nijedan cilj oko koiega bismo se okupili a da to nije Monteverde, Reci Zaferu da noćas ubije Franca, a onda zapovjedi stražaru da se odmakne od vrata dovoljno dugo da neki Riata dođe i sredi mene. Oni su sada posvuda i čekaju priliku.« »Ne«, šapne ona užasnuto. »Došla si me moliti za pomoć. To je sva pomoć koju ti mogu dati.« Odgurnula se od njega. »Ne.« »Svejedno će se dogoditi«, reče on. »Učini to sada i tvoj će život biti siguran.«
. 232 »Siguran!« poviče ona. Ustala je i okrenula mu leđa. »Zar misliš da mi je toliko stalo da budem sigurna?« »Meni je stalo«, reče on tiho. Odmahnula je glavom. »Učinila bi mi uslugu.« Glas mu je postao oštar. Kad ga je pogledala, podignuo je ruku i uhvatio lanac. »Ovako okovan ću umrijeti. Znaš to. Neka bude prije, radije nego kasnije.« »Nećeš umrijeti«, reče ona sa žarom. »To je samo nakratko dok se ti i Franco ne složite da će vaše obitelji prekinuti krvnu osvetu. Tada ću vas obojicu osloboditi.« Nasmijao se, a zvuk je odjeknuo u hladnoj sobi kamenih zidova. »Jesi li poludjela?« Uzdahnula je. »Možda sam luda«, rekla je. Prešla je preko male prostorije i stala pred svetište. »Jednom si me pitao kakav izbor imaš. Rekao si da Cara nije imala odgovor za tebe.« Trepćući, gledala je grubi crtež, nespretno dijete i izobličenu majku, u sivim izblijedjelim bojama. Okrenula se prema njemu. »To je mojodgovor.« Zurio je u nju. Onda je zaklopio oči kao da je vidio nešto što ne može podnijeti. Odmahnuo je glavom i sjeo nagnuvši se preko ranjene ruke, a na licu je imao grimasu bola. Sjedio je pognute glave. Kad je podignuo lice prema njoj, bespomoćno ju je gledao. »Elena, on će me ubiti. Bit ću u paklu, a ti nećeš bititamo.« Suze su joj zamaglile pogled. Nije se ni pomaknula. »Neću opustiti da se to dogodi.« »Kako ćeš to spriječiti?« Zamahnuo je i ustao, a okovi su zazvečali. Ruku u povoju pridržavao je na prsima. »Daj mi prsten.« Uhvatio ju je za ruku. »Ne smiju te vidjeti kako nosiš moto obitelji Navona.« Elayne sakrije prste, ali uhvatio ju je za ruku. Stisak mu je bio tvrd i hladan. »Sada si samo Monteverde.« Vukao je zlatni prsten, povukavši ga bez milosti preko zgloba dok se ona pokušala odmaknuti. Viknula je od bola i razočaranja. Vrata se naglo otvore i pojavi se Dario s rukom na bodežu. Allegreto baci pogled prema njemu, zakorači unatrag, držeći ruku u zraku kao znak povlačenja. Kimnuo je mladiću. »Ona je dobo«, reče on hladnim glasom. »Ali ne ispuštaj je više iz vida.« »GDJE MI JE SIN?« Franco Pietro pokušavao je ustati s poljskog kreveta, pao je na koljeno, a lanci su mu zazveketali. Uspio se upraviti naslonivši se na zid. Od napora je teško disao. Rana na bedru još mu je lagano krvarila kroz zavoj. »Je li živ?« »Živ je i na sigurnom«, reče ona. »Ne bojte se za Mattea.« Zastao je i glasno disao kroz nos. Ožiljak ispod poveza na oku bio mu je jarko ljubičast dok ju je oprezno gledao. Bacio je pogled na Darija koji je stajao iza nje. »Jeste li razmislili o onome što sam rekla?« upitala je. »Da namjeravam svakoj plemićkoj kući vratiti što im s pravom pripada kao što je bilo u vrijeme mojega djeda?« »Čuo sam što si rekla.« Jednom se rukom pridržavao za zid. »Rekla si i više od toga.« »Da. I ozbiljno sam to mislila. Ako ljudi sutra izaberu vas, nemam im se namjere suprotstavljati.« »A ako ne izaberu?«
. 233 Lagano je slegnula ramenima. »Ako izaberu Navonu, pretpostavljam da ćete se boriti protiv njega do smrti i pustiti Monteverde da iskrvari. Ako izaberu mene — onda će se isti izbori održati dolje u gradu i svim manjim gradovima.« »Luda si, djevojko«, reče on. Elayne se gorko osmjehne. »Već su mi to rekli.« Malo se pomaknuo i podignuo usnu u grimasi bola. »Što to imaš da držiš Navonu u svojoj vlasti?« upita on. »Da je po njegovu već bih bio mrtav.« »Da, bili biste.« Gorko je uzdahnula kao da se htjela nasmijati. »Ali dopustio mi je da mu budem savjest.« »Ludost!« reče Franco i s nevjericom zatrese glavom. »Da nisam vidio svojim očima!« Zaškiljio je prema njoj. »Ne namjeravaš se valjda udružiti s njim?« »Ne«, reče ona čvrsto. Franco Pietro sumnjičavo je pogleda. »Oteo te je.« »Jest«, reče ona. »Pretpostavljam da ga ne voliš zbog toga.« »Bilo je podlo ono što je učinio.« Krevet je zaškripao kad se bolno spustio na njega i ranjenu nogu ispružio ispred sebe. »Je li te silom uzeo u postelji?« »Da«, reče ona. »Ali neće biti djeteta.« Gledala ga je odbijajući skrenuti pogled. »Neka ti Bog pomogne, princezo«, reče on. Glas mu se malo smekšao. »To je loše učinjeno. Trebao sam poslati vlastitu pratnju po tebe.« »Možda«, reče ona. »Podnijet ću sramom. Ne morate to objaviti javno, ali vama to govorim jer želim da znate istinu o tome.« Gledao ju je malo nagnuvši glavu u stranu. »Iznimna si žena, za nekoga tako mladog.« Elayne se poželi nasmijati zbog ironije. Prst joj je pulsirao i bolio je, ali držanje joj je bilo savršeno mimo. »Moja kuma, ledi Melanthe, naučila me je ponešto o tome što je potrebno da bi se vladalo.« »Vladati!« reče on bešćutno. »Misliš da možeš vladati? Kao žena? Obična djevojka?« Pogledala je njegove lance, a onda opet podignula pogled. Kad su im se oči srele, žmirkao je i podignuo obrvu. »Da, imaš me u svojim rukama, zasad«, prizna on. »Osim ako iza svega u tajnosti ne stoji Navona.« »Što bi on time dobio?« upita ona. »Imao je svoje planove dok ga nisam spriječila. A vi znate kakvi su to bili planovi.« Pritisnuo je rukom preko rane na nozi i pomaknuo se stenjući. »Zaustavila si Mattea da me ne...« Pogledao je dolje svoju ruku. Počeo je ubrzanije disati. »Moj vlastiti sin«, reče on mračno. »Nagovorio je mojega sina da me ubije!« »Nije. Matteo je to sam smislio.« On naglo digne glavu. »Ne, to je laž!«
. 234 »Matteo vas mrzi«, reče ona grubo. »Dovest ću ga da vam sam to kaže u lice, ako želite. Zato smo i bili u tvrđavi, jer sam potrčala za njim da ga spriječim u tome, čim mi je rekao što planira. Navona nije znao za to. Znate da on ne bi sam napravio takvu glupu pogrešku.« »Navona. Neka ga stigne kazna Božja i neka mu psi pojedu srce!« Francov glas je drhtao. »Moj vlastiti sin!« poviče on i udari se šakom u grudi. Elayne zakorači naprijed. »Sada me slušajte«, reče ona hladno i brzo. »Navona je kriv za to, ali i vi također.« Stajala je nad njim stisnutih čeljusti. »To je zbir onoga do čega su došli Riate i Navone. A to je mržnja koja je sama sebi cilj, i strah zbog straha samog. Vi tu sjedite, žalujete i tućete se po grudima, dok Matteo ne zna ništa o ljubavi nego samo da mora ubiti kako bi je zaslužio! Požnjet ćeš što siješ — zar ste mislili da ćete to izbjeći? Da možete progoniti obitelj Navona do posljednjega i ne biti kažnjeni?« Bijesno ju je gledao. »Oteo mi je Mattea.« »Kao što je Riata oteo mene!« prosikće ona. »Bila sam dijete, u samostanu. A vi dobro znate zašto.« Gledao ju je napola škiljeći kroz ono jedno oko. »To je učinio moj otac.« »Možda vas progoni njegov grijeh, a i vašega sina, po Božjoj pravdi«, reče ona. »Nije me briga. Ostavite tu osvetu u Njegovim rukama.« Odmaknula se i udahnula. »Krajnje je vrijeme da se ostavimo tih stvari i pokušamo se izliječiti. Drugi put ću vam dovesti Mattea tako da vas može vidjeti i početi spoznavati tko ste uistinu. Njegova ljubav prema Navoni djetinje je obožavanje, jer bio je preplašen i premlad d bi razumio.« Francova široka ramena malo se opuste. »Dovest ćeš ga?« Dotaknuo je povez na oku, a onda čvrsto stisnuo poderanu tuniku. »Ne sada. Ne u ovoj situaciji. Kada budem mogla. Ali dotad ću ga dobro čuvati.« Sjedio je zagledan u pod i odmahivao glavom. »Zaista... čini se da sam ti postao dužnik.« Elayne ne reče ništa. »Znači živjet ću još jedan dan, princezo?« reče on ne gledajući je. »Po tvojoj milosti.« »Neću vam učiniti ništa nažao. Zaštitit ću vas od Navone ako mogu. Isto tako tražim da Riate ne pokušaju ubiti njega. Želim pomiriti vaše dvije kuće i imati mir.« Podignuo je glavu i kratko joj kimnuo. Bez ožiljka i poveza na oku bio bi privlačan muškarac, sivih očiju i svijetle puti kao i njegov sin. »Razmislit ću o tome što si rekla. Toliko mogu obećati. Razmislit ću.« ISPRED PODIJA KAMENJE je ležalo naslagano u gomile ispred tri daske. Na jednoj je kredom grubo nacrtan dvorac, na drugoj pas i medvjed, a na trećoj jednostavan crtež zmaja. Kamenje je gotovo sakrilo crtež dvorca, kotrljalo se niz strme strane gomile sve dok se nije spojilo s malobrojnim kamenjem ispod drugih dviju dasaka. Nije bilo sumnje da je Val d’Avina izabrao Elenu di Monteverde za vladaricu. Elena. Više nije bila Elayne. Dok je stajala i primala zakletve ljudi, još uvijek odjevena u jednostavnu grimiznu haljinu koju joj je dala donna Grazia i omotana u krznom podstavljen ogrtač, koji joj je dao netko iz gomile ljudi, osjećala se promijenjeno — kao da je sa svakim promrmljanim obećanjem odanosti, sa svakim rukoljubom gubila onu Elayne s ljetnih polja
. 235 u Savernakeu, onu Elayne s otoka Il Corvo, iz Navonina tornja iznad jezera i postajala netko drugi — strankinja — princeza Elena di Monteverde. Prst s kojeg joj je strgnuo prsten još ju je bolio. Osjećala je slabo pulsiranje bola, koji kao da ju je svaki put ubo u srce. Franco Pietro naslanjao se na štaku i mrko gledao dok se kamenje gomilalo. Allegreto je šutke stajao sa strane, a obojica su bila u pratnji stražara i još imali ruke i noge u lancima. Dario se čvrsto držao uz Elenu i pogledom pratio svakoga tko bi im prišao. Bio je napet i spreman da je zaštiti. Kurire su poslali u grad. D’Avina je bila samo jedan gradić, ali tu je još bio cijeli Monteverde koji ju je morao izabrati. Koristeći se Ligurijevim riječima, napisala je poruke koje će se pročitati na trgovima. Obećala je ponovno ujedinjenje i republiku prema zakonima svojeg djeda. Koristila se njegovim imenom kao neupitnim autoritetom; povratak snu o boljim danima. Philip ga je pročitao i jedanput kimnuo glavom. »Princezo, vi ste slatkorječiva protuha«, reče on s odobravanjem i pošalje svoje ljude na cestu, dok je sam otpratio crkvenjaka d’Avine da pročita gradu obavijest. Poruka i velikodušan dar u obliku djedova pehara obrubljena smaragdima otišli su zapovjedniku francuskih snaga koje su zaposjele prijevoj prema Veneciji. U poruci je ljubazno stajalo da je kovnica sada u Eleninim rukama. Philip kao da je mislio da bi Francuz, razmotrivši tu informaciju, mogao naći rješenje za svoje prazne džepove i vrlo se brzo pobrinuti za to. Kad je pozdravila narod, sve do posljednjeg prosjaka, okrenula se svima. »Sada ćemo zajedno razgovarati«, rekla je i pogledala prema dvojici muškaraca koje su čuvali stražari. »Dođite.« Popraćeni tisućama povika i snježnih gruda što su letjele zrakom i padale na do, otišli su s trga i krenuli prema velikom ulazu u kovnicu u obliku slavoluka. Prošli su kroz zidove debele deset stopa i našli se u unutrašnjem dvorištu. Svuda uokolo nalazili su se prazni štandovi i klupe prekriveni snijegom, baš kao i oni u bankama Rialta. Philip ih povede u golemu zgradu same kovnice, a ključevi su mu zveckali dok je otvarao dobro čuvana i olovom okovana vrata, Ušli su u prostoriju punu škrinja, sa stupovima od mekog bijelog kamena u kojemu je bilo isklesano lišće i cvijeće. Stari razbojnik pričeka dok nisu ušli Franco i Allegreto, a onda zapovjedi svojini ljudima da izađu. Ostao je samo Dario i stao iza Elene dok je Philip zatvarao vrata. Sjela je na čelo širokog stola. Bila je umorna, sve je u njoj drhtalo od probdjevene noći u sobi za razgovore, gdje je s Philipom i Darijom dogovarala što i kako dalje. Pred sobom je držala dokument, a na stolu su stajali pero i tintarnica. Sa strane su bili crveni vosak, svijeća i neka vrsta pečata, na brzinu napravljena od monteverdskog dukata pričvršćena na drveni držak. Pogledala je dvojicu muškaraca pred sobom. Nijedan nije zauzeo mjesto na klupama uzduž stola. »Priznajem ti pobjedu, princezo«, reče trpko Franco Pietro svom se težinom oslanjajući na štaku. »Dao Bog da ne doživiš da je požališ.« Allegreto napravi korak prema njemu. Lanac oko nogu mu zazveči. Stao je i mračno se zagledao ij svojeg neprijatelja.
. 236 »Ovdje smo jer želim nasamo razgovarati s obojicom«, reče ona ignorirajući Francove riječi. »Ne namjeravam vas osloboditi dok ne pristanete okončati sukob između kuća Riata i Navona.« Obojica su šutjeli i gledali se s ljubavlju i naklonošću kakve bi osjećali prema krastačama, crvima i kugi. Elena pusti da šutnja potraje. Ostavila ih je da stoje kao dva neposlušna dječaka sa svake strane golemog i napuklog debla, koje je predstavljalo stol. Svjetlo je kroz visoke i uske prozore padalo između lukova kao da se nalaze u crkvi, iako je uza zidove prostorije bilo naslagano sve srebro i bogatstvo Monteverdea. Naposljetku je rekla: »Što bi bilo potrebno, gospodaru, da kuća Riata pristane na to?« Franco Pietro skrene pogled prema njoj. »Ne vidim kako se to može učiniti, princezo. Rekao sam da ću razmisliti, ali ne vjerujem mu. Pogledaj što je upravo učinio, pokušao me zbaciti i ubiti. Nisi poznavala njegova oca, ali njegovo kopile doista je naslijedilo zlobu Giana Navone.« Pogledala je Allegreta. »A što bi bilo potrebno da Navone pristanu?« Izvinuo je usne. »Da se svaki Riata zbriše s lica zemlje«, reče on hladno. Elena skupi zajedno stisnute šake i nasloni čelo na njih. »Ne budi naivna, Elena«, reče Allegreto. »Ovo neće uspjeti.« »Ne dok ti živiš, Navonino pseto«, reče Franco. »Ali ona u sebi ima rijetku i plemenitu nadu. Ne zamjeram joj zbog toga.« Elena podigne pogled iznenađena riječima Franca Pietre, ali on se samo mrštio na Allegreta. »Kakve galantne riječi!« reče Allegreto i prezirno odmahne zdravom rukom. »Lažljiva muška kurvo.« Franco glasno napravi jedan korak udarajući štakom o popločani pod. »Ništa više nego što si ti, ti krvoločni bludniče. Što ti znaš o časti?« »Ništa«, naceri se Allegreto. »Ja sam kopile Giana Navone, što bih znao nego opačinu i pokvarenost? Ubij nas obojicu, princezo, i završi s tim. To će biti mir za Monteverde.« Pogledala ga je. »Želiš li mir?« Uzvratio joj je pogledom, kao kakav namrgođen i nestrpljiv demon. »Ah, umro bih za mir, zar nije to ono što govorim?« Stisnula je ruke pred sobom na stolu. »Možda jest tako, ali neću te ubiti zato da bi bio mir.« Pucnuo je prstima prema Francu. »On hoće.« Elena nagne glavu i pogleda Riatu. »Bi li to učinio?« Franco je pogleda i namršti se od nelagode. »Je li ovo igra, princezo? Kakva su to pitanja? Da, ubio bih ga, jer i on bi isto učinio meni!« Elena pred sobom raširi papire. »Molim vas obojicu da ponovo razmislite. Ovdje sam sastavila ugovor za vas dvojicu. U njemu se traži da iskažete odanost prvo Monteverdeu — i bilo kojoj osobi koja će biti izabrana za kneza. U njemu stoji da se neće proliti krv u nadmetanju kuća Riata i Navona, da nećete uzimati taoce ni pokušati zbaciti izabranog
. 237 kneza. Zamolila bih vas da sjednete i pročitate ugovor, da ga potpišete i pridržavate ga se za dobro Monteverdea, za svoje dobro i za dobrobit svojih plemićkih kuća.« U sobi je zavladala tišina. Elena je čula kako joj Dario duboko diše iznad ramena. Franco Pietro prvi se pomaknuo udarajući štakom dok je odmicao klupu i sjeo. Ispružio je ruku prema dokumentima. Elena mu pruži jednu kopiju. Pogledala je Allegreta. Na tren se činilo kao da u pogledu kojim ju je gledao ima još nešto osim prezira, neka vrsta kontakta poput letimičnog dodira njegovih prstiju na njezinoj koži. Ali stisnuo je usta u podrugljiv osmijeh i uzeo papire oštrim pokretom ruke. Sjeo je zajahavši klupu, ali tako da joj je okrenuo leđa. Izgubila je od njega u šahu. Sumnjala je da bi mogla pobijediti Franca. Gledala je njihove pognute glave i pomislila da možda spremaju urotu; možda se smiju njezinu slabašnom pokušaju uspostave kontrole. Nakon nekog vremena Franco Pietro podigne pogled pridržavajući dlanom papir na stolu. »Mogu pristati na ovo. Ako će i on.« Elena osjeti val iznenađenja i nade. »Ne«, reče Allegreto. Bacio je zakovrčani velum na stol. »Ne vjeruj mu.« Čak se i njoj takva laka Francova predaja učinila sumnjivom. »To bi se trebalo potpisati sa svečanom zakletvom«, reče ona nastojeći da joj glas zvuči čvrsto i sigurno. »Neće proći ni dva tjedna, a on će prekršiti riječ.« Crvenog lica Franco se silovito nagne preko stola. »Dovodiš u pitanje moju čast?« Allegreto napravi pokret kao da će posegnuti za bodežom. Lanci su zaštropotali preko ruba drvenog stola. Dario zakorači naprijed, a njegov mač kao da je zapjevao kad ga je izvukao iz korica. Spustio ga je između njih, a vrh je lagano spustio na stol. Allegreto se na tren smrznuo. Pogledao je Darija ispod obrva i ponovo sjeo. »Dovodim u pitanje čega se sve ovime odričeš«, reče on Francu tiše. »Za tebe je ovo žrtva, a ništa ne dobivaš.« Franco napravi grimasu dok se spuštao na klupu. Dario podigne mač sa stola, ali držao ga je slobodnog i spremnog. »Ona ima Mattea«, reče Franco. »A što bi tebe spriječilo da me ne otruješ u krevetu? Ne vidim načina da te držim pod kontrolom!« »Da, ja nemam što drugo izgubiti, zar ne?« reče Allegreto. Pogledao je Elenu i gorko se osmjehnuo. »Ništa.« Franco napola zažmiri svojim jedinim okom. »A ja se pitam što to postoji između tebe i princeze — zbog tih naglašenih pogleda koje joj upućuješ. Zaista bih bio glup kad bih potpisao ovu predaju i onda vidio kako se Navona uzdiže zbog nekog trika iz spavaće sobe.« Elena čvrsto stisne usne. Zagledala se u sredinu stola, a onda u rezbariju što se u luku izdizala iznad teških vrata. Taj se trenutak neizbježno približavao. Osjećala ga je kao veliki kamen koji se polako počeo okretati, kotrljati i ubrzavati da bi je na kraju zgnječio. Sjetila se sobe u tornju i toplih plahti; njegova tijela isprepletena i obavijena oko njezina. Sjetila se kako joj se smiješio dok je brojila igrajući šijavicu. Neka oštra milina razlomila se u njoj, bol
. 238 koji joj se spuštao niz grlo i skupio u srcu, mračan nečujan kristal zakopan u njezinoj krvi i žilama. »Nema ništa između mene i Navone«, rekla je glasom koji je zvučao mirno, ali njoj se činio pomalo zategnut i čudan. »Bit ću nepristrana između vas dvojice.« Čula je kako joj riječi zamiru u sumornoj prostoriji, usred škrinja punih srebra. Nije mogla pogledati Allegreta. »Objesi nas obojicu kao izdajice«, reče on pakosno. »To bi bilo nepristrano.« Trpjela je njegov bijes. Imao je pravo na to. On je ovo vidio u pravom svjetlu, prije nego što je sama sebi to priznala. Uzeo je svoj prsten. Savjetovao joj da ga ubije. »Ne mogu.« Tada ga je pogledala, samo na tren, zato da se ne slomi ili išta pokaže pred Riatom. Na jedan tren, tako da u misli ureže njegovu demonsku ljepotu. »Ali obojica ćete ostati u pritvoru kao mogući uromici, sve dok ne pristanete na ovo što tražim. Dario!« Mladić je prišao vratima i drškom mača oštro pokucao. Velika metalom uokvirena vrata otvore se da propuste Philipa i njegove ljude. Elena ih je gledala kako ulaze s kopljima, mačevima i toljagama da okruže zatvorenike. Allegreto je zas:ao, dok ga je jedan stražar već držao ispod ruke, i na vratima se osvrnuo prema njoj. Kad su im se pogledi sreli, osjetila je strah, kao da su oboje to znali, kao da on nestaje kroz maglu i udaljava se od nje, i otišao je već tako daleko da ga ne može vidjeti. Stražar ga je povukao. Okrenuo se i izašao. JAHALA JE NIZ planinu na sivcu, u pratnji samo deset razbojnika i Darija, ali sada su bili odjeveni u zelenu livreju Monteverdea. Philipa je ostavila da čuva kovnicu i njezine zatvorenike. Sada se sama približavala vratima grada. Ali nije bila baš potpuno sama. Ljudi iz d’Avine slijedili su je po cesti. Pozdravljali su je dok je prolazila ispod spaljene vratarske kućice i mosta, ispod sivog tornja Maladirea. Mislila je da će ljudi zaostati za njom, ali gomila ju je pratila, hodali su i jahali u njezinoj pratnji. Neki su trčali iz sve snage ispred nje, i to lako, jer vodila je konja vrlo polako. Među njima prepoznala je rudara koji ju je gledao na podiju. Hodao je odmah iza njezine razbojničke straže, a zbog sunca zbacio je bijelu kapuljaču s glave. Dok su se spuštali kroz šumu borova i ostavljali snijeg iza sebe, činilo se da su dobili nove pratitelje. Kad su stigli do voćnjaka jabuka i terasastih vinograda, procesija se udvostručila, a ljudi su u svakom selu stajali duž ceste. U toplom jesenskom poslijepodnevu jedna je djevojka dotrčala prema Eleni i ponudila joj buket suncokreta. Velike žute glave veselo su kimale dok je djevojka ljubila Eleni ruku. Elena se nije bojala. Osjećala je kao da se kreće u transu, a i svi oko nje. Čak i kad je stigla nadomak grada, bila je s onu stranu straha, jednostavno se kretala naprijed prema sudbini koja se činila neizbježnom. Sunce je zalazilo kad je stigla pred vrata grada, a iza nje golema kolona običnih ljudi. Njezin mali stijeg, zeleno-srebrni barjak uzet iz ruku suca u d’Avini, omlohavio je u sjeni gradskih zidina. Mogla je vidjeti citadelu, blistave bijele tornjeve i krunište, koji su se dizali iznad grada. Pokretni most bio je dignut i između nje i grada tekla je brza rijeka. Plava i bistra voda ulijevala se u jezero. Čekala je. Mogla je u vratarskoj kućici vidjeti lica kako se naviruju kroz prozore.
. 239 Uzela je stijeg od razbojnika koji je stajao do nje. Dojahala je naprijed, na domet mogućih strijela i kamenja, a Dario je bio odmah iza nje. »Ja sam Elena di Monteverde!« povikala je, a glas joj se gotovo izgubio na masivnim zidinama. »Otvorite grad! Vratila sam se kući!« Iza nje počeo se dizati val povika. Čula je rudara kako izvikuje njezino ime i ubrzo se skandiranje pretvorilo u riku gomile. Usred glasova iz mnogih grla začulo se škripanje i stenjanje kotača i lanaca. Most se počeo spuštati i sjeo je na mjesto s gromoglasnim treskom, koji se pretvorio u riku kad je to gomili pozdravila klicanjem. S buketom suncokreta, u pratnji razbojnika i praćena povicima sljedbenika, Elena je preko mosta ujahala u grad Monteverde.
. 240 Dvadeset četvrto poglavlje BILO JE LJETO, ali Njezina Uzvišena Milost, prima elect, najmoćnija i pravedna principessa Elena di Monteverde nije to mogla zaključiti sjedeći u sobi za vijećanja u citadeli. U velikoj prostoriji još je bilo hladno kao da je zima. Svijeće i baklje jedva su osvjetljavale visoki strop pocrnio od desetljeća njihova dima. Dok je jedan od starijih vijećnika, još iz vremena njezina djeda, sa zadovoljstvom raspredao o svojoj temi, ona je sjedila odjevena u raskošnu odjeću od damasta ukrašenu krznom, a žezlo je spustila na čelo stola. Stol je bio dvaput duži od onoga u kovnici d’Avine, uglačan i crn, s izrezbarenim nogama. Ali podsjetio ju je; vratio ju je u onaj dan. Nije se toga često prisjećala; trudila se ne vraćati na to, a život prime di Monteverde bio je mukotrpan, život sastanaka, sudskih naloga, molbi i trgovačkih pitanja, prosudbi i odluka, opreznih prepirki i gomila, beskrajnih gomila svitaka i zapisa koje je trebalo pročitati, spojiti u cjelinu zbog njihove povijesti i vrijednih podataka. Nije imala vremena misliti ni o čemu drugome, osim noću kad bi legla u krevet, tada je mislila naAllegreta. Bio je zatočen u vidokrugu citadele. Kad bi hodala kruništem zidina, mogla je vidjeti drugi kraj grada i preko jezera gdje su se na poluotocima nalazila dva dvorca i sa svake strane čuvala luku Monteverdea. Franco Pietro smješten je u jedan, a Allegreto u drugi. Danas joj se on poput duha vraćao u misli. Tema ovog sastanka bio je njezin brak i vijećnici su se gorljivo uhvatili tog pitanja. Predložili su joj mnoge mogućnosti. Prinčeve i vojvode iz udaljenih krajeva kao što su Danska i Španjolska. Muškarce visokoga roda i moći iz elite Monteverdea. Čak su predložena dva vijećnika, koji su zbog toga porumenjeli i tvrdili kako su neprikladni za to, ali se zaklinjali da će joj stajati na usluzi bude li ih ikada uzela na razmatranje. Rasprava je bila napeta i brutalno otvorena, trajala je cijeli dan, preko stola su se dobacivali poželjnim i nepoželjnim savezima poput uznemirenih ptica koje se ne mogu smiriti u gnijezdu. Za plemića kojeg je predlagala jedna frakcija smatralo se da podržava anti-papu; drugi ženik bio je siromašan vojnik, treći je bio previše ambiciozan i želio je moć za vlastitu obitelj a da bi ga se dovelo na vlast u krhkoj novoj republici Monteverdea. Elena je sjedila i slušala niz imena i rasprave.
. 241 Ali ja ne želim princa, mislila je tužno se u sebi osmjehujući. U njoj je bila izgubljena ona djevojka koja je te iste riječi izrekla svojoj kumi. Primila je pismo ledi Melanthe, koja ju je snažno podržavala u tome što je učinila. Ledi Beatrice živa se i zdrava vratila u Englesku — što je bilo čudo samo po sebi — s vijestima o Eleninoj otmici. Ali nitko nije mogao ni zamisliti da će ona pobjeći od Navone i sama se postaviti na čelo Monteverdea. Ligurio bi bio ponosan, Ellie. Ja sam ponosna. Lancaster je zbunjen. Budi oprezna. Nemoj ništa previdjeti. Nikome ne vjeruj. Kuma je obećala doći sljedećeg proljeća i provesti s njom ljeto. Elena je čeznula za tim. Ali nije bila sklona ikome vjerovati. Ipak, vjerovala je Philipu. Vjerovala je Dariju. Vjerovala je mnogim stvarima i ljudima, jer nije imala drugog izbora. Pripadnicima kuća Riata i Navona bilo je zabranjeno stupiti u citadelu, ali nikome drugome. Upravo je povjerenje, a ne sumnja, bilo ono što je Monteverdeu trebalo da zacijeli rane. Vjera da je ona vratila posjede u prijašnju ravnotežu i da nije pokazala naklonost prema nijednoj strani. Bila je to tanka nit, koja je mogla biti prekinuta već samo šapatom o izdaji. Svakodnevno je živjela u strahu da ne dobije vijest o ubojstvu ili bijegu iz jednog od onih dvoraca. Ali do toga nije došlo. Zbog svojega sina ili zato što je shvatio koliku potporu u narodu Elena ima, ili zato što je pri ruci držala francuske vojnike, Franco Pietro odrekao se posjeda obitelji Navona bez ikakva opiranja. No nije želio potpisati ugovor kojim bi se prekinula krvna osveta sve dok to ne učini Allegreto. A Allegreto nije htio potpisati. Elena je gledala starog vijećnika s krznenom kapom i haljama što su mu se vukle po podu. Činilo se da se primiče kraju svojeg govora i pogledao ju je s iščekivanjem. Svi su se okrenuli prema njoj, dva duga reda lica, bradatih i obrijanih, starih, sredovječnih i nekoliko mladih gotovo kao i ona. Elena je bila gladna. Bila je umorna. I osjećala se potpuno samom. Spustila je ruku na žezlo. Stari vijećnik kimne glavom svima za stolom i sjedne otmjeno zamahnuvši rukavom obrubljenim krznom, kao da je smatrao da nitko ne može osporiti njegove riječi kako su Monteverdeu nužno potrebni nasljednik i vlast snažnog muškarca što je moguće prije te oni stoga ne smiju trošiti dah na besplodne rasprave. Neka Njezina Milost principessa kaže koju od bračnih ponuda koje su joj iznijeli preferira i neka se dalje postupa u tom smjeru. Elena ustane. Odložila je u stranu popis imena koji joj je tajnik pružio. »Zasad se ne namjeravam udavati«, rekla je tiho. Njezine riječi dočekane su šutnjom zaprepaštenja. Prije nego što su mogli povikati i početi se buniti, podignula je ruku. »Monteverde ne treba nasljednika. Ponovo smo republika i odabrat ćemo vođu zakonima koje smo usvojili, kao što ih je sročio princ Ligurio.« Stari vijećnik snažno zamahne rukom tražeći dopuštenje da govori. Elena kimne, ali ostane stajati. »Vaša Milosti, istina je što kažete, istina je. Možda sam se pogrešno izrazio kad sam govorio da bi nasljednik vladao, iako bi bila velika sreća za sve nas kad bismo vidjeli da Ligurijeva loza ponovo donosi ploda. Nema sumnje da su vas vaša mudrost i čednost spriječili da razmišljate o braku prije nego što iz Rima primite poništenje zaruka. Ali Sveti
. 242 Otac nas uvjerava: neupitno je da su nevažeće vaše zaruke ili bilo kakva veza između vas i Franca Pietre iz kuće Riata ili vašeg...« Zastao je s blagom gestom gađenja, kao da se ne može prisiliti izgovoriti to ime. »Vašeg otmičara«, teče on naposljetku. Ali ne mogu odobravati da Vaša Milost ostane neudana. To je opasno. Milano je već primijetio da nemamo muškarca koji bi zapovijedao našom obranom.« »Imamo Philipa Wellesa«, reče ona pogledavši sjedokosog vojnika sa svoje desne strane. »Iskusan je i odan. Dobro je riješio problem francuskih vojnika, zarne?« Dopustila im je da iz njih provale prigovori. Philip je bio star, on je Englez, razbojnik. Ušutkala ih je pogledom. »Možete li naći pogrešku u njegovu organiziranju obrane protiv Milana?« upitala je. Nisu mogli. Znala je da neće moći jer to su sami odobrili na prethodnom sastanku. »Bili bismo sretni da nađemo nekog princa ili vojvodu s toliko razumijevanja o pitanjima obrane i lukavstva«, rekla je. »Popravili smo ono što su srušili Riate — sva uporišta Navona ponovo su neprobojna. Sada u svojim rukama držimo južno jezero s većom snagom nego prije. Protjerali smo izdajicu Jana Zoufala i spriječili njegove namjere da devaluira povjerenje u monteverdski novac. U pregovorima sam s Venecijom o sklapanju novog saveza, ako nam zatreba pomoć. Ako ima još nešto što bismo trebali dogovoriti za svoju obranu, iznesite mi to da o tome raspravimo.« Lica oko stola nisu izgledala uvjereno. Neki su tiho mrmljali. Jedan je vijećnik zatražio dopuštenje da govori, a Elena mu je kimnula glavom. Muškarac je ustao, ali glavu je držao spuštenu. Bio je to jedan od mlađih, gustih obrva ispod kape od krzna. Njegovo ime bilo je na popisu mogućih supruga između kojih je mogla birati. »Vaša Milosti, što će biti sa zatvorenicima Riatom i Navonom?« U glasu mu se čula nervoza. »Što s njima?« upita ona. »Navona vam se već jedanput silom htio nametnuti, Vaša Milosti«, reče on Ijutito. »Oprostite mi, ali bila bi katastrofa da se to ponovo dogodi ili da vas stigne zloća nekog Riate. To bi nas bacilo u kaos, kakav je godinama vladao nakon smrti vašeg djeda, Bog ga blagoslovio. Snažan suprug uz vas spriječio bi takvo što.« Okrenuo se njoj. »Tako dugo dok ste neudani, uvijek će netko kovati planove o braku između vas i Franca Pietre ili prokletog sina Giana Navone. To se ne može trpjeti!« U prostoriji odjekne glasan žamor odobravanja. Netko zatraži da se glasa o prvenstvu i odmah je pola vijeća tome iskazalo potporu. Elena ih nije mogla ušutkati. To je bilo u skladu sa zakonima njezina djeda, da jedanaest članova vijeća može glasati kako bi promijenili njezinu odluku i prisilili je da joj se pokori. Dok je stajala i gledala, oni su donijeli državnu odluku kojom zabranjuju primi Monteverdea brak s ijednim članom obitelji Riata ili Navona, i to pod prijetnjom smrtne kazne ili progonstva za njega. Također su odlučili da joj bez odlaganja nastave tražiti supruga, a konačna odluka mora biti donijeta u roku od četrnaest dana. Da je Philip nije zabrinuto gledao svojim od sunca potamnjelim licem, ona bi to bolje podnijela. Ali njegov očinski pogled znao je što joj je u srcu; znao je gdje njezina tajna leži u dvorcu na drugoj strani jezera.
. 243 Osjetila je kako joj je usnica počela drhtati dok je sve više vijećnika glasalo. Njezin plašt moći i kontrole počeo je kliziti. Opet se osjetila kao djevojka koja sjedi na drvenom stolcu pred Lancasterom, mlada i preplašena. Glasovi su zamrli. Odluka je donesena. Stajala je pred njima. »Ne možete me prisiliti da se udam«, rekla je, a glas joj je drhtao. »Čak ni ovako. Neću pristati.« Mladi vijećnik skoči na noge ne čekajući njezino dopuštenje. »Ne, ovo je drskost koja se ne može podnijeti! Što ako vas netko ubije kad ste nezaštićeni?« reče on glasno zaboravivši na svu pristojnost i formalnu proceduru. »Što ako se razbolite i umrete?« Zamahnuo je rukom. »Zar želite da opet padnemo pod vlast Riata? Ili da se međusobno borimo, a Milano da odnese sav ratni plijen?« Napola je zatvorila oči. »Dogodilo bi se samo ono što je bilo prije nego što sam došla«, rekla je. Odmahivali su glavama i kreštavo protestirali. Osam mjeseci njezine vladavine bilo je mirno, iako je to sličilo zatišju prije oluje. Ljudi su bili zadovoljni njome. Obitelji Riata i Navona nisu se bunile. Ali sada to više nije bilo dosta. »Ako Bog odluči da ne preživim, vaš je zadatak nastaviti ono što je princ Ligurio pokušao učiniti«, reče ona, udari žezlom po stolu i povisi glas. Kad su se opet okrenuli k njoj i utihnuli, podignula je taj teški simbol moči ukrašen draguljima i pokušala ga čvrsto držati, trudeći se da joj glas ne pukne. »Izaberite koga želite za mene, ali znajte da se neću pristati udati za njega. Ovaj sastanak vijeća je završen.« Okrenula se i udaljila usred ponovnog ljutitog žamora. Objema rukama držala je žezlo, a pratili su je Philip i Dario. Stražar je skočio da joj otvori vrata koja su vodila u njezinu privatnu sobu. Kad su se teška vrata zatvorila iza njih, uspjela je doći samo do velikog stola na kojemu je princ Ligurio potpisivao državničke odluke. Žezlo joj je ispalo iz ruku i ostavilo trag na drvetu u koje je udarilo. Prišla je prozoru u obliku trolista s pogledom na grad. Vodenasto zeleno staklo bilo je otvoreno i u hladnu sobu ulazio je topao ljetni zrak s mirisom ružmarina. Odavde je mogla vidjeti dolje gotovo cijeli grad, tornjeve sa zastavama, rijeku koja je vijugala prema jezeru. Mogla je vidjeti klisure što su ponirale u vodu i visoko na njima dvije tvrđave — visoko kao što je i citadela stajala iznad Monteverdea, u ravnini s njezinim pogledom. Zagledala se u dvorac na istočnoj strani. Negdje na stijeni ispod njega bila je skrivena staza koja je vodila do mjesta za ljubavne sastanke. »Imaju pravo«, reče ona bespomoćno. »Trebala bih se udati.« Stari razbojnik priđe joj iza leđa i spusti joj ruku na rame, kao da ohrabruje nekoga od svojih ljudi. Sada je ispod tunike nosio dobru žičanu košulju, a na širokim grudima imao je izvezene srebrne znakove kapetana straže. Ali on je i dalje bio Philip Welles iz šume i logora, blago mirišući na dim vatre i zemlju. »Budite blagoslovljeni i neka vas Bog čuva, princezo«, reče on odrješito. »Znam, za vas je to okrutna subina.« Stisnula je ruke skupa, trljajući prst na kojemu je nekad nosila prsten. Osjećala ga je kao duha, kao Allegretovu prisutnost. »Katkad mislim da on dolazi ovamo«, šapnula je. »Katkad ga noću osjećam u blizini.«
. 244 »Ne vjerujem to, Vaša Milosti«, reče Dario. »Ne bi mogao ući ovamo, a ni doći do Franca. Citadela nema tajnih prolaza.« Gledala je tvrđavu na drugoj strani jezera. Samo je željela da on dođe, a dobro je znala da ne može. Da ga ona sama drži tamo zatočenog. Pogledala je Philipa i Darija iza sebe. Prekrila je svojom rukom Philipove čvrste i žuljevite prste i podignula ih sa svojeg ramena. »Ne mogu se udati za drugoga«, reče ona odlučno. »Ne dok je on živ. Neka oni izglasavaju zakone koje žele.« Philip slegne ramenima. »Kako želite, princezo.« »Čuvat ćemo vas i štititi, Vaša Milosti«, reče Dario. Na licu mu se ocrtavala tvrdoglavost, a tamne oči ozbiljno su je gledale. »Ne treba vam suprug za to.« »Da«, reče Philip kratko. Stali su pred nju, snažni i postojani. Usta su joj zadrhtala. Philip joj grubo stisne ruku. Naglo je zajecala i prišla mu u zagrljaj. Plakala je dok ju je on čvrsto držao i ljuljao kao otac izgubljeno dijete. SUTRADAN UJUTRO POSLIJE sastanka vijeća Elena je dogovorila prvi susret Mattea i njegova oca. Nije prošao dobro. Dječak je odbio govoriti i stajao je leđima naslonjen na vrata i s prekriženim rukama. Nim i mastif njuškali su i igrali se oko Ligurijeva stola u privatnoj sobi. Elena je potiskivala razdraženost. Već je imala žestoku raspravu s Darijem o tome treba li stražar biti prisutan. On je doveo pet novih ljudi koje je dodao njezinoj zaštiti i inzistirao da se sva šestorica naguraju u sobu s Elenom, Francom i dječakom. Nije to htjela dopustiti. Čak je i Dario bio previše — on i Matteo bili su bliski prijatelji, a dječakova odanost još je bila vrlo snažna da bi se nadmetala sa sumnjom u očeve namjere. Nakon što su Franca Pietru pregledali do gole kože tražeći skriveno oružje i kada su ga doveli, ona je Dariju pred nosom zatvorila vrata, ostavivši ga na rubu suza zbog bijesa i frustracije. Otvarao ih je svakih nekoliko minuta i inzistirao da provjeri što se u sobi događa, što nimalo nije pomoglo razgovoru. I Franco je bio od slabe pomoći. Šepajući, ušao je u prostoriju i stajao mrko šuteći, naslonjen na zid nasuprot Matteu. Izgledao je kao vrag iz molitvenika, s ožiljkom i povezom na oku, namrgođena lica. I on je prekrižio ruke na grudima, kao da je odraz u ogledalu svojega sina i njegova nijemog odbijanja. Samo su psi bili prijateljski, susreli su se ravnopravno sada nakon što je Nimue narasla do pune veličine. Bila je visoka kao stol, još uvijek razbojnik u srcu, ali sakrivala je to lijepim licem i elegantnim stavom kao kakva krznena bijela princeza, dok su joj oči obrubljene mekim trepavicama bile pune plemenitosti i radosti. Golemi mastif odmah je bio očaran njom, umiljavao joj se i kotrljao se na leđima u veličanstvenoj podložnosti, bez sumnje pun pseće nade u savez s nekim visokoga roda. »Igrajmo neku igru«, reče Elena kad je iscrpila temu o Matteovim učiteljima i kako je narastao. Oba Riate gledali su je bez oduševljenja. »Zaista, princezo«, reče Franco nakon trenutka, stane uspravno i pristojno joj se pokloni. »Kakvu igru predlažete?« »Što kažete na šijavicu?« upita ona.
. 245 Franco kimne. Podigne rasparanu usnu u izraz koji je podsjećao na osmijeh. »Ako će vas to zadovoljiti, princezo.« »Šijavica je za malu djecu«, reče Matteo s mnogo prijezira u glasu. »Ne, to je dobra igra za svakoga. Ja ću igrati s tvojim ocem, ako se ti ne želiš pridružiti«, reče Elena i ustane od stola. Stala je pred Franca Pietru i ispružila ruku. Odigrali su pet rundi, vrlo nespretno. Elena je pobijedila u tri. Nije gledala Mattea, ali krajičkom oka vidjela je da ih promatra, da miluje očeva mastifa dok mu se Nim ispružila i dahtala pokraj nogu. »Trebali bismo igrati za neku nagradu, princezo«, reče Franco. »To je ono što igri daje čar.« Elena razmisli nagnuvši glavu. »Imate lijep zlatni gumb na rukavu.« On kimne. »Vaš je ako pobijedite u pet rundi.« »A za što vi igrate, gospodaru?« »Za još jedan posjet mojega sina.« »Može«, reče ona i ispruži ruku. Ovaj put je igra tekla glatko. Franco Pietro je pobijedio. Matteo se postupno polako približio i samo se okrenuo kad je Dario otvorio vrata i sumnjičavo pogledao unutra. »Igramo šijavicu«, reče mu Elena. »Sve je u redu.« Dario je oklijevao, jer očito mu nije bilo drago što je ona tako blizu Franca Pietre. »Možeš zatvoriti vrata i ostaviti nas, Dario«, reče ona malo glasnije. Velika se vrata zatvore. Elena blago kimne Francu. »On je naš pas čuvar«, reče ona. »Katkad je malo naporan.« »Razumijem, princezo«, reče Franco. »Itekako je pametno pomno paziti na vas i Mattea.« »Ali još nisam osvojila svoj gumb«, reče ona izbjegavajući mračnije teme. »Previše ste lukav protivnik za mene, gospodine.« »Ja sam bolji od njega«, reče Matteo i zakorači naprijed ponosno i malo ukočeno. »Mogu za vas osvojiti to dugme, gospo.« »Izvrsno. Imam svojeg šampiona.« Elena se povuče i sjedne na Ligurijevu stolicu s visokim naslonom. Matteovi obrazi su gorjeli dok je gledao očevu ruku s dječjom napetom pozornosti. Odigrali su pet rundi. Matteo je izgubio. »Proklet bio, Riata!« reče Matteo i brzo se udalji. »Mrzim te.« »Matteo«, reče Elena oštro. »Nećeš tako razgovarati s ocem.« Dječak ju je bijesno gledao. Ali Elena je provela mnoge mjesece u nježnim razgovorima, gradeći tanak most u srce tog preosjetljivog djeteta mržnje. Nim je pomogla sa svojim slatkim prevrtanjem i sretnom odanošću, postupno zatirući njegove očajničke pokušaje da pokaže svoje vještine u varanju i ubijanju. Više nije pokušavao Eleni pokazati kako je mogao ubiti oba stražara ispred njihovih vrata, jednim ubodom noža, koji mu ona više nije dopuštala nositi. Više nije tako često ispitivao Darija koji bi otrov bio najbolji da se ubije neprijatelj. Katkad se čak znao i nasmijati.
. 246 Poslala je po ljude koji su ostali na otoku Il Corvo i smjestila ih s redovnicima i časnim sestrama u samostane nedaleko od citadele. Opatu je savjetovala da bi im bilo pametno da otupe noževe kojima jedu. Ali Mattea je uzela k sebi, spavala je, jela i razgovarala s njim o idejama svojega djeda. Navečer bi kleknula s njim uz krevet i jedan dio molitvi izgovorila naglas, spominjući Franca i Allegreta u istom blagoslovu, zajedno s Darijem i Philipom, Margaret i ostalim ljudima koje je volio. »Čak mi je, gospo«, reče Matteo natmureno. Govorio je Eleni, ne ocu, ali ona na to nije ništa rekla. »Još jednu rundu?« upita ga Franco. Matteo ga bijesno pogleda. Tek je prije tjedan dana dodao i očevo ime u svoje molitve. Tada je Elena javila Francu za susret i dopustila mu da na jedan dan izađe iz zatočeništva i dođe u citadelu praćen jakim osiguranjem. Dječak je prezirno kimnuo glavom dok se držao kraljevski kao neki princ. Zatim je spustio pogled i odigrao igru prstiju kao da je deset tisuća ljudi pod njegovim zapovjedništvom upravo krenulo u borbu na život i smrt. Izgubio je. Elena se nadala da će Franco Pietro možda malo popustiti, ali šijavica nije bila igra u kojoj se to moglo učiniti a da ne izgleda očito. Matteo zakorači unatrag crvenih obraza. »Ne mogu pobijediti!« poviče on. »Nikada ništa ne učinim kako treba!« Okrenuo im je leđa i krenuo prema vratima. Franco se naglo pomakne i spusti ruku na dječakovo rame. Matteo stane, a tijelo mu je drhtalo. Oči su mu bile pune suza. »To nije važno«, reče Franco. Matteo otrese njegovu ruku sliježući ramenima. Stajao je i bijesno ga gledao. »Važno je! Ni u čemu nisam dobar! Nitko me neće htjeti. Ne mogu pobijediti čak ni u toj glupoj dječjoj igri! Trudim se i trudim. I ne mogu.« »Nije važno«, reče Franco. »Ti si moj sin.« Matteo jecajući udahne. Tijelo mu se umirilo na tren. »Srce mi je umrlo kad te je on ukrao i odveo od mene«, reče Franco grubim glasom. »A onda te je naveo da me zamrziš.« Uvukao je zrak između zubi kao da želi još nešto reći, ali zašutio je. Pogledao je Elenu. »Princezo, vi niste imali razloga da mi vjerujete, a ipak jeste. To je za mene bilo otkrivenje.« Podignula je lice. Naslonio se na stol još uvijek štedeći ranjenu nogu. Mogao joj je biti muž. Pala joj je na pamet ta čudna i teška misao. »Imala sam sreće, znam«, reče ona. »Božjom milošću, zahvaljujem vam što niste... učinili ono što ste mogli učiniti.« On se osmjehne jednim krajem usana. »Mislio sam da ste potpuno ludi«, reče on. »Rekao bih da još tako mislim. Ali izgleda da držite Navonu pod kontrolom. Nisam mislio da je to moguće. Dosad ste održali obećanje da ćete biti nepristrani.« »Trudim se. Ako imate neki prigovor, recite mi, nemojte samo razmišljati o tome.« »O, itekako sam razmišljao. Ne sviđa mi se što sam zatočen po želji jedne djevojke. Ali sin bi me bio ubio da ga niste zaustavili svojom rukom.« Franco se okrene kad se Matteo tiho oglasio. »Ti misliš da ništa ne možeš učiniti«, reče oštro dječaku, »ali htio si mi zabiti mač u srce da nas princeza obojicu nije spasila. Imaš hrabrost, Matteo, a to je ono što je važno. Slušaj princezu i nauči kako bolje iskoristiti tu hrabrost.«
. 247 Napravio je korak šepajući prema vratima i jako zalupao po njima. Dario ih je odmah otvorio s mačem spremnim u ruci. Ostali muškarci okruže Franca i brzo ga svežu. Mastif je zarežao, ali Franco ga je jednom riječi ušutkao. Pas je pošao za njim dok su ga odvodili. Matteo je držao Nim za ogrlicu i gledao dok se za njima nisu zatvorila vrata. Elena ispusti dah koji je dotad zadržavala i opet sjedne za djedov radni stol. Pred sobom je imala popis ljudi koji joj popodne dolaze u audijenciju; rastvorila je papir i pravila se da čita. »Bi li ga opet volio vidjeti?« upita ona kao usput. Matteo slegne ramenima. »Nim se sviđa njegov pas.« »Možda ga pozovem da ponovo dođe i dovede psa.« Matteo je naizgled bio zaokupljen masiranjem Niminih ušiju. »Vježbat ću šijavicu. Mislim da bih ga mogao pobijediti.« »Dobro«, reče Elena. »Jer zaista bih jako željela imati onaj gumb.« Uzdahnula je i pogledala popis pred sobom. »A sada moram staviti krunu na glavu i biti ljubazna s mnogim zamornim ljudima. Možeš poći sa mnom ako želiš.« Matteo se naglo nasmiješi i kićeno klekne na jedno koljeno. »Moja gospo, molim vas da me ispričate. Radije bih odveo Nim na teren za viteški turnir.« »Znači, napuštaš me u ovom času velike potrebe«, reče ona i mahne mu rukom da može ići. »Reci Dariju gdje ćeš se nalaziti.« Obećao je i otišao, pozvavši Nim da ga slijedi. Kad su se vrata zatvorila pod čvrstom rukom stražara, Elena spusti pogled na pergament. Opet venecijanski ambasador. Predstavnik Milana, koji će joj se obraćati kao da je trogodišnje dijete koje se ne želi pristojno ponašati. Posvećeni izaslanik kneza-biskupa iz Trenta. Glasnik Njegove Visosti vojvode od Lancastera, sir Raymond de Clare. »MAČKICE!« PROMRMLJA RAYMOND na engleskom ljubeći joj ruku dok je klečao pred njom. »Što si učinila ovdje?« »Ne govori takve stvari«, reče ona tiho. Odmaknula se i prišla prozoru svoje privatne sobe. Dok je trajala službena audijencija, izmijenili su samo pristojne formalnosti i on joj je predao vojvodino pismo. Ali čak i ovdje Dario je nepomično stajao pokraj vrata i čuvao onu krepost koja joj je preostala. »Ustani«, reče ona govoreći dvorskim francuskim i okrene se od pogleda kroz prozor na Monteverde. »Drago mi je što te vidim,Raymonde.« Uspravio se na noge s uobičajenom galantnom lakoćom, a onda joj se iskosa osmjehnuo. »Ne mogu ni izreći koliko Bogu zahvaljujem na dobroj sreći, Vaša Milosti.« »Molim se da On vama i vašoj supruzi podari dobro zdravlje i zadovoljstvo.« Spustio je pogled. »Žao mi je što vam moram reći da je moja supruga Catherine otišla u nebeski raj, ima već pet mjeseci, Bog joj dao pokoj duši.« Elena je već bila uznemirena, a sada nije znala što bi rekla. Ta ju je vijest načas ostavila bez riječi. Stajao je pred njom malo pognute glave, odjeven u lijep crno-crveni kratki kaput i grimizni plašt, i izgledao kao da ga je još jučer posljednji put vidjela. »Neka bude blagoslovljena«, reče Elena pribravši se malo. »To je tužna vijest.« On još više pogne glavu, a zatim je pogleda izrazom lica koji je govorio da ga ta vijest nimalo ne žalosti. » Grant mercy za vašu sućut, Vaša Milosti. Brzo je preminula. Nije patila.
. 248 Kako je moj gospodar, vojvoda, znao da sam sada slobodan i dovoljno blizu da mogu brzo doći, odabrao me da vam prenesem njegove pozdrave.« Tada se otvoreno nasmiješio, istim onim zaigranim osmijehom. Dodao je na engleskom: »Za mene je to bila blagodat!« Zaključila je da on u njoj budi nelagodu. Nekoć ga je voljela i mrzila; mučili su je ti siloviti i neobuzdani osjećaji od kojih sada ništa nije ostalo. Ali ipak, bilo je utješno vidjeti ga, čuti engleske riječi, razgovarati s nekim tko nije bio dio opasnosti i rizika koji su je okruživali. Osjetila je kako joj se usne razvlače u osmijeh, a obrazi žare. »Raymonde«, rekla je nastavljajući govoriti engleski, »zaista je dobro vidjeti te.« »Mačkice.« Nije se pomaknuo, ali trepet njegovih riječi bio je poput milovanja. »Nisam mislio da ću opet doživjeti tu radost.« Elena porumeni. Bojala se da će Dario prepoznati emocije iako nije razumio što govore. Mladić je promatrao Faymonda ispod natmurenih kapaka, kojima je sporo treptao, ali to je samo prikrivalo brzinu za koju je Elena znala da je sposoban. »Znači, došao si iz Češke?« upitala je. »Najbrže što me konj mogao nositi«, reče or. »Nije mi bilo žao otići odande.« Na engleskom je govorio slobodno i otvoreno. »Znaš da sam mrzio taj brak.« Bacio je pogled prema velikom stolu. »Ali ti... ti si odbacila svoje zaruke! A saća ovdje vladaš! Elayne, zaprepašten sam od strahopoštovanja.« Bilo je čudno čuti svoje ime na engleskom. Bijedo se nasmijala. »O, Raymonde, jedva i sama mogu to povjeravati. To nije... ono što sam namjeravala.« »Ali čak ti i vojvoda čestita!« »Sigurna sam da samo želi znati da njegov dogovor o mirazu nije poništen«, reče ona trpko se osmjehnuvši. »Nadam se da neće biti previše nezadovoljan ako sporazum bude odgođen.« »Ovdje sam da govorim u njegovo ime«, reče Raymond. Pogledao ju je kao da ga zabavlja ono što vidi. »Drago mi je čuti da se ne slažeš s njegovim željama. Dao Bog da digo potraje dok te budem nagovarao i da budu nužni mnogi sastanci.« »Raymonde«, reče ona osjetivši kako joj toplina opet nadire u obraze. »Nisam te zaboravio nijednog trenutka, malkice«, reče on tiho. »Nijednog trenutka.« »Laskaš mi. Ne govori tako.« Usplahirila si i protiv svoje volje. »Znam da nikada neću moći imati ono što želim«, reče on, tiho i sa žarom u glasu. »Odbacio sam sve nade i to, iako mi se srce para u grudima. Ali ako trebaš prijatelja, dopusti mi da ti se ponudim i služim ti. Kako je sve to čudno, što smo došli do ovoga! Još te volim, Elayne. Reći ću to iako me prezireš.« »Ne«, reče ona, »ne prezirem te.« »Ali govorim s previše topline«, reče on i opet spusti glavu. »Nemam pravo na to.« Bila je tužna zbog njega. Učinio je samo ono što bi učinio svaki muškarac, poslušao je svojeg feudalnog gospodara baš kao što je ona prihvatila dužnost koju su joj nametnuli. San o sigurnom domu i ovom lijepom vitezu činio se sada tako blijed i dalek da se jedva mogla prisjetiti što je tako silno željela. Sada je željela nešto drugo, još više nedostižno i manje ostvarivo.
. 249 To im je bilo zajedničko, to što su oboje željeli stvari koje nisu mogle biti. A on joj je bio poznat i odan i nije bio dio tereta koji je predstavljao Monteverde. »U velikoj sam potrebi za običnim prijateljstvom«, reče ona i ispruži ruku. »Nadam se da se nećeš požuriti i prebrzo otići.« Prihvatio je njezinu ruku i spustio se na koljeno.
. 250 Dvadeset peto poglavlje ALLEGRETO BACI NJEZINO pismo u vatru. Sjeo je ispred velikog kamina i gledao kako se vosak topi i cvrči u crvenom potočiću, kaplje na kamen dok se pergament počinje dimiti i tada je planulo. Njezine molbe upućene njemu polako su nestajale u mrljama tinte koje su se uvijale i pretvarale u pepeo. »Nema odgovora«, reče on. Čuo je kako je Zafer prišao vratima i kroz prozorčić rekao nešto stražaru. Bilo je trenutaka kad je razmišljao o tome da se ubije, a pogotovo kad mu je pisala kako je Franco Pietro voljan potpisati njezin sporazum ako to i on bude učinio, i molila ga da spusti glavu na panj da mu je Riata odsiječe. Nije mogao naći izlaz. Zavezala ga je i smjestila u stupicu sa svih strana i to ne s pomoću zidova ili stražara. Nije mogao otići, nije mogao ostati, nije vidio budućnost. Nije mogao naći put nikamo osim u pakao, od vlastite ili Francove ruke. Imao je dvije sobe namještene tako raskošno kao kakav trgovac srebrom, postelju s perjem i pisaći stol, sve knjige koje je poželio iz Ligurijeve knjižnice, još jednu sobu za alkemijske pokuse i posjete upravitelja imenovanog da upravlja posjedima vraćenima Navoni. Zafer je s njim dijelio zatočeništvo, a činilo se da je i Margaret smještena negdje u dvorcu; oboje su ga služili i vjerno kušali hranu i piće kao da je njemu stalo hoće li iz čaše popiti čisti otrov. Uz pomoć Zafera mogao bi napustiti tu lijepo namještenu tamnicu ostavivši za sobom mrtva tijela i krvavi trag. Ali ostao je i promatrao tvrđavu na drugoj strani tjesnaca očekujući da Franco nešto pokuša, gledao je citadelu i širio nečujni kordon zaštite oko nje koliko je mogao. Njegov napor bio bi djelotvorniji da Dario nije uspio otkriti svakog čovjeka kojeg je pokušao infiltrirati u citadelu. Allegreto je u Eleninim pismima čitao oštre prijekore, kao da je bio školarac i izvodio trikove. Činilo se da je odlučila biti mučenica za svoj cilj, izlažući se pogibelji pred svima, osim pred njim. Barem je Dario bio uz nju. Zafer je bio najbolji, ali imao je na sebi preveliku mrlju Allegretova utjecaja da bi ga trpjeli unutar citadele.