Laura Kinsale - Srce u sjeni

. 251 Slaba vatra u kaminu dimila se i pucketala. Allegreto ponovo otvori Papino pismo i zagladi velum među prstima. Činilo se da je pravi papa poludio: Allegretova pisma s poniznom molbom slijedila su ga sve do Napulja, gdje je Sveti Otac, čini se, imao nekog posla, nastojeći prigrabiti neki bogati teritorij za svojeg debelog i beskorisnog nećaka, dok je Rim ostavio u rasulu. Ako bi Allegreto iz Monteverdea doveo vojsku i pomogao u svetom pokušaju da se iz kraljevine Napulj iscijedi još krvi, najviši Božji predstavnik na zemlji razmotrit će Allegretovu skrušenu molbu da se ukine njegova ekskomunikacija. Allegreto podere pregršt svetih pečata i prezirnim pokretom ruke baci pismo u vatru. Naslonio je glavu na naslon stolca i pomislio na djevojku s krvavim mačem u ruci, a snom u drugoj. To je moj odgovor, rekla je. Nisu ga ovdje držali kameni zidovi. Ni stražari, ni mačevi, ni lanci. To je bio njezin odgovor, da postoji i drugi način, i makar je nije mogao dotaknuti ni ponovo vidjeti, mogao je barem stajati u sjeni i braniti je od ovakvih kakav je sambio. »Gospodaru«, reče Zafer spustivši pehar s ugraviranim jelenom pred Allegreta — bio je to signal da ima neku vijest. Allegreto uzme vino i ustane. Ponio je čašu sa sobom izašavši na usku šetnicu kruništa što se nadvilo nad jezerom. Zafer je stajao pred niskim vratima kao da čeka gospodarevu zapovijed. »Franco je pozvan u citadelu, pod stražom, da se vidi sa sinom i razgovara s njom«, reče mladić dovoljno tiho da mu je vjetar odnio glas. Allegreto odloži vino na kamen kruništa. Jezero se svjetlucalo, plavim i ljubičastim dubinama, bojama njezinih očiju. Pozvala je Franca. Zimu, proljeće i ljeto, sve to vrijeme Allegreto je izdržao, iako su mu um i tijelo vrištali da ih se pusti iz te baršunaste zamke. Pozvala je Franca. Dopustila mu da uđe u citadelu. Zavitlao je pehar gledajući kako se crno vino u luku izlijeva kroz zrak, a čaša se okreće i prevrće u padu. Ubrzo je od nje ostao samo odsjaj na pozadini visokih ravnih zidina i stijena iznad goleme površine jezera. Izgubio ju je iz vida. »Što još?« upitao je. »Samo audijencije, gospodaru. Kad je Franco otišao, primila je predstavnike Venecije, Milana i Trenta. A stigao je i izaslanik vojvode od Lancastera. Poslije je s njim i nasamo razgovarala.« »Nasamo?« »Dario je bio s njima. Izaslanik je Englez, zove se Raymond de Clare.« Allegreto se ukočio. Pogledao je Zafera. Zaferove nosnice neprimjetno su se raširile, a u tamnim se očima pojavio iznenadni oprez. »Gospodaru... on je neprijatelj?« Neprijatelj. Obožavani vitez iz njezinih ljubavnih pjesama. Galantan, šarmantan, savršeni Raymond. Primila ga je privatno, to blatno derište iz engleskog svinjca. Allegreto se opet okrene k jezeru. Zglobovi na prstima su mu pobijeljeli dok ih je pritiskao u grubi kamen kruništa. Stajao je i gledao na drugoj strani citadelu potiskujući

. 252 želju da si prereže vrat i padne sa zida, da se sunovrati poput pehara iz kojeg je proliveno vino. ELENA JE PLANIRALA ono za što je znala da je pogrešno. Poigravala se opasnošću mimo razuma ili mogućnosti obrane. One noći kad joj je vijeće trebalo izabrati supruga, iskrala se iz citadele. Imala je Francovu riječ, da cijeni njezinu nepristranost — zasad. Ali on je bio samo na čelu kuće Riata. Neke ljude iz njegove obitelji ljutilo je njegovo neobično obuzdavanje, teško su podnosili svoj niži status i uspon Navone. Djed je u svojoj knjizi upozoravao na takve stvari. Elena je nastojala slijediti Ligurijeve savjete, radila je na tome da im svima poboljša položaj, nekome bi dala novu cijenjenu službu, drugoga obilato nagradila, nastojeći da nitko iz obje obitelji ne radi izravno s onim drugim ili još gore, jedan iznad drugoga. Ali nisu bili potpuno zadovoljni. Pročuje li se glasina o tome kamo se uputila, sve će doći u opasnost. A život joj je bio na kocki ako ne uspije. Sa sobom je povela samo Darija iako je on nevoljko pristao na to. Kupila je njegovu poslušnost prijetnjom da će ga potpuno maknuti s položaja čuvara pred vratima svoje spavaće sobe. U kišnoj noći veslao je preko jezera vodeći je na istočni poluotok. Oboje su se popeli stazom uz stijenu, prošli pokraj male pećine za ljubavne sastanke. Iznad planina je grmjelo. Pri svjetlu zatvorene lanterne stigli su do stražnjih vrata dvorca, usađenih duboko u stijenu. Tamo ih je dočekao stražar, jedan od Philipovih najboljih ljudi. Elena je bila odjevena u skromnu odjeću sluškinje, samo u crnu tuniku s kratkim rukavima, a kosu je omotala jednim dugim komadom tkanine kako to čine siromašne žene. Preko toga nosila je prugastu kapuljaču, službeni znak prostitutki u Monteverdeu. Pognula je glavu skrivajući lice dok su se penjali stubištem i prošli pokraj mnogih stražara. Hodala je između Darija i Philipova čovjeka. Svako zainteresirano mrmljanje ostalih vojnika odmah je bilo oštro prekinuto pljuskom ili riječima: »Dopušteno mu je na jednu noć.« Do trenutka kad su stigli do posljednjih strogo čuvanih vrata, Elena nije znala tuče li joj srce od penjanja ili zato što će ga sada svakog trenutka vidjeti. Nakratko su zastali dok je Philipov čovjek otključavao bravu. Vrata su se otvorila. Iako je imala spušten pogled, Elena je vidjela da se netko pojavio na vratima zapriječio im ulaz. »Van«, rekao je Dario kratko. »Neće mu trebati tvoje društvo.« Shvatila je da je to na vratima stajao Zafer. Oklijevao je onda poslušao i ostavio slobodan prolaz. Dario ju kratko i snažno gurne. Elena uđe. Čula je spuštanje zasuna i zaključavanje vrata. Stajala je trenutak, podignula lice, a u ušima joj je bubnjalo. Bila je ponoć, ali nekoliko svijeća još je gorjelo iako je soba ta prazna. Prostorija je bila namještena da pruža najveću udobni, kako je i zapovjedila, na stolu su ležali listovi pergamenta i knjiga. Bočica svježe tinte blistala je pokraj snopića naoštrenih pera. Jedna su vrata vodila van, bila su otvorena i čulo se kako kiša neumorno pada. Neobičan miris miješao se sa svježim mirisom tinte i iznenada je podsjetio na njegovu radnu sobu na otoku. Zaobišle stol i pošla prema drugim otvorenim vratima. Kad je spustila glavu da prođe

. 253 ispod luka, nikoga nije vidjela iako je poznato plavičasto svjetlo osvjetljavalo stol prepun staklenih trbušastih boca, posuda, mužar i tučak. Upravo je htjela progovoriti kad ju je netko zgrabio za ruku i zavrnuo je na leđima. Htjela je vrisnuti od bola, ali neka joj je ruka prekrila usta tako čvrsto da se čuo samo prigušen jecaj. Držao ju je tako jedan trenutak, a bol u ramenu prerastao u agoniju. Onda je duboko udahnuo uz njezin vrat i naglo je pustio. Elena sva klone od olakšanja i okrene se. Trljala je rame i ispod kapuljače gledala Allegreta. Na licu mu se nije vidjelo nikakvo zadovoljstvo, nikakav uzvik iznenađenja ili osjećaja zato što je vidi. »Mislio sam da bi Franco mogao poslati ženu«, reče on bez pozdrava. Shvatila je da misli na nekoga tko bi bio poslan da ga uđe. Nije se nadala da će ovako početi razgovor. »Bojala sam se unaprijed se najaviti. Jer netko bi to mogao otkriti.« Gledao ju je ne pokazujući osjećaje. »Dobro si odabrala kako ćeš se prerušiti.« Elena spusti bradu jer nije znala kako da shvati njegove riječi. Bio je lijep baš kao što ga se sjećala — čak i više, jer svi su tragovi modrica i rana odavno nestali. Nosio je odjeću od čiste crne svile, a orukavlje je bilo ukrašeno srebrnim nitima i biserima. Kosa mu je ponovo bila duga, spletena straga i padala mu na leđa kao kakvom nevjerniku. Raymond je bio zgodan muškarac lijepih crta lica i šarmantnog osmijeha. Allegreto je jednostavno bio Lucifer koji je postao stvaran, gospodar svjetla koji je pao u savršenu tamu ljudskog tijela. »Što ovo znači?« upitao je. »Zašto si došla?« Našavši se sada tu, suočena s njegovim hladnim dočekom, jedva da je i sama znala. Htjela ga je uvjeriti da neće popustiti pritisku vijeća da se uda. Pretpostavljala je da je sigurno čuo za te planove. Mislila je da će ga to zanimati. Zapravo, toliko je čeznula za tim da ga vidi da nije dala razumu ni pameti da je zaustave. Prišla je stolu i s glave maknula vlažnu kapuljaču prostitutke. »Sutra se sastaje vijeće. Da mi izaberu supruga.« »Znam.« Sagnula je glavu. Na jednom rastvorenom pergamentu, usred njegovih neobičnih vrčića i alata, ležao je crni kamen koji je kupio od Egipćanina. Činilo se da je to bilo u nekom drugom životu. Pergament je bio ispisan neobičnim slovima prepisanima s kamena. Prelazila je prstom preko tih rezbarija. Pogledala ga je postrance preko nabora crno-bijele kapuljače. »Što da radim?« Kratko se nasmijao. »Mene pitaš?« Ovlažila je usne i brzo spustila pogled. Nije ga namjeravala to pitati nego mu samo reći. Ali sada — bio je tako hladan. Činilo se da ne osjeća ništa od zbrke koja je bila u njoj, tog bola i uzbuđenja u žilama zbog toga što opet stoji u istoj prostoriji s njim. »Rekao si mi da smo vjenčani«, rekla je kamenu i pergamentu. »Lagao sam«, reče on grubo. »Slobodna si. Čujem da ti je čak i Papa to zajamčio.«

. 254 Okrenula se i naslonila na stol uhvativši se rukama za njegov rub. »U svojem srcu nisam slobodna.« Prošao je pokraj nje i stao s druge strane stola. »Došla si me mučiti, zar ne? Monteverdska kujo. Čudim se što nisam ubio sve žene koje su ikada nosile to ime.« Pustila je rub gledajući kako spušta dlanove na stol i naginje se nad otvorenom knjigom. Biserjem ukrašeni rubovi rukava prekrili su mu ruke. »Zar misliš da za mene to nije mučenje?« upita ona. Naglo je s treskom zaklopio knjigu. Pogledao ju je. »Zašto si onda došla?« upita on bijesno. »Zašto si još ovdje?« upita ona. »Znam da si mogao pobjeći.« Položio je dlanove preko kožnog uveza knjige i raširio prste koji su pobijeljeli od pritiska. »A kamo da odem? Što da radim? Borio bih se protiv Riate i pobijedio, ali neću se boriti protiv tebe.« »To je sve?« Uputio joj je takav pogled da je zamalo zakoračila unatrag, iako je stol bio između njih. »Uživaš u ovome, zar ne?« reče on tiho. Tada jest zakoračila unatrag, kad je zaobišao stol i prišao joj. Činilo se da se odmjereno kreće, ali ipak je u trenu bio pred njom, zastrašujući, zapriječivši joj put. »Uživaš u tome što sam zatočen ovdje, dok Franca pozivaš u citadelu i igraš se sa svojim engleskim vitezom.« Crne su mu trepavice bile kao dim i spuštale se preko tamnih očiju punih prijezira. »Poznajem te.« Odmahnula je glavom. »Ne u ovome!« uskliknula je. »Mrzim to.« »Želiš li znati koliko me to muči? Želiš li svojim očima vidjeti da imam otrov spreman za trenutak kada to više ne budem mogao podnijeti?« »Ne!« Odmaknuo se. »Ali to je samo da mi odvrati pozornost, da me utješi. Neću umrijeti od svoje ruke. Ne, ja sam deset puta veća luda — mislim da bih si rukama mogao iskopati put u raj i biti s tobom kad nam životi završe, jer sada na zemlji to nije moguće.« Spustila se na stolicu, pritišćući dlanom o dlan, a onda se počela njihati naprijed-natrag i sakrila je lice rukama. »O, Bože, kad bi se samo htio pomiriti s Riatom«, rekla je. »Onda bi mogao biti slobodan. Mogao bi doći u citadelu.« »Da te gledam udanu za drugoga, dok onaj engleski pas ulijeće i izlijeće iz tvojeg kreveta kako tebi odgovara. Kakvo smrtno blaženstvo. Molim te, ostavi me tu da razmišljam o bočici s otrovom.« Podignula je lice prema njemu. »Neću se udati. Nikada. Došla sam ti to reći. Neću nikoga uzeti k sebi.« Začula se grmljavina. Plamen svijeće zalelujao je na propuhu, ali plava su svjetla postojano sjala. Iz druge sobe čuo se zvuk još jačeg pljuska praćen hladnim mirisom kiše. Njegova čvrsto stisnuta usta malo su se opustila. »Nećeš to moći provesti. I luda si ako vjeruješ Francu. Ne bi ga trebala puštati u svoju blizinu. Ne mogu te zaštititi od njega unutar citadele.«

. 255 Maknula je ruke s lica. »Kakvu mi zaštitu pružaš?« »Kakvu mogu. Nisi mi to olakšala.« Spustila je glavu. »Zar nema načina — nikakve šanse — da povjeruješ Francovim dobrim namjerama?« upitala je ponizno. »Da, kad dođe Apokalipsa i sve nas uništi«, reče on. Tiho se i tužno nasmijala i pritisnula prste na čelo. Okrenuo se i prišao zatvorenom prozoru. Otvorio ga je. Vani je pljuštalo, s prozora je kapalo i prskalo po kamenu dok je on stajao zagledan u tamnu noć. »Nećeš drugoga uzeti k sebi?« upita on naglo. »Čak ni svojeg svetog Raymonda?« Elena ustane sa stolice. »Ne. Jer inače ne bih došla ovamo.« On polako zatrese glavom. Noćni mu je zrak promrsio uvojak koji se oslobodio iz pletenice i pao mu preko lica. »Ja sam i više nego lud. Glup sam što vjerujem u taj Ligurijev san. Što slušam to što govoriš.« »Vjeruješ u njega?« »Da. Katkad.« Zvučao je daleko. »Ali u njemu nema mjesta za mene, Elena. Rođen sam za sve ono što ti pokušavaš okončati.« Čvrsto je stisnula oči. Htjela je to zanijekati, a ipak nije znala kako. U vijeću se već glasno govorkalo da bi Allegretu i Francu Pietri trebalo suditi kao izdajnicima Monteverdea i bilo je jasno kakav se ishod očekuje. Okrenula se prema stolu. Knjige i pergamenti na njemu kao da nisu imali veze s prirodnom znanošću. Biblija je bila otvorena na stranici s Deset zapovijedi. Na drugom pergamentu bio je ispisan popis imena svetaca s nekim brojkama uz njih, slično bankarskim knjigama uVeneciji. Na tren se prisjetila kako je opat samostana sa zadovoljstvom primio dvadesetak Allegretove beskrupulozne siročadi u svoju tihu kuću. Tada je pomislila da je on vrlo ljubazan čovjek pun vrlina, zato što ih je radosno prihvatio, pa čak i odbio njezinu ponudu da plaća za njihovo uzdržavanje. Prošla je prstom niz popis i vidjela ime sveca zaštitnika te opatije i neobično velik iznos zabilježen pokrajnjega. »Pokušavam kupiti svoj put unutra«, reče Allegreto dok je prstom prelazila preko pergamenta. »Ako znaš za neku vrijednu svetu osobu koju bih mogao novčano podržati ili neko čudo koje bih mogao sponzorirati, obavijesti me.« Bolno se osmjehnula. »Ima samo jedno čudo koje želim od tebe.« »Čovjek sam od krvi i mesa. Nemam čudo u sebi, Elena. Dobro to znaš.« Okrenula je glavu od njega. »Čini se da ni ja nemam nijedno. Katkad mislim da je sve to velika pogreška. Da je moj djed pogriješio. Slabi smo. Još smo razjedinjeni. Ja sam žena — jedva da sam napunila devetnaest godina. Milano samo čeka da pogriješim. A možda neće ni čekati tako dugo.« Drhtavo je udahnula. »Kakve sam samo priče čula o obitelji Visconti... sačuvaj nas Bože, oni su zvijeri, ne ljudi. Katkad se jako bojim. I želim da si pokraj mene.« Pljusak je posustao i kroz prozor se čulo samo ravnomjerno šuštanje kiše. Elena je ostala stajati s prstom na pergamentu. »Sada me zaista mučiš«, reče on. »I sebe.«

. 256 Osjetila je da joj je prišao. Šutke je stao iza nje. »Što želiš?« nježno je upitao. Jedva je mogla progovoriti. »O... ne pitaj.« Izgovorila je to kao uzdah, jedva da su riječi bile oblikovane. Znala je zašto je došla. Sve vrijeme je znala. Osjetila je kako je rukom dotaknuo tkaninu kojom je omotala glavu. Razvezala se i pala na pod, a kosa joj se raspustila preko ramena. Približio se, osjetila je toplinu i baršunasti dodir na leđima i bokovima. Ali ništa bliže. Nije je zagrlio. Elena se zagledala u istkani sag na podu od punog drveta, a u grlu je osjetila kako joj naviru suze tjeskobe. »Trebala bih poći«, rekla je slomljenim glasom, ali nije se pomaknula. Gurnuo joj je ruke u kosu i pritisnuo lice uz vrat. »Dopusti mi da se sjetim.« Duboko je udahnuo uz njezino uho. »Dopusti mi da se najprije sjetim.« Zabacila je glavu. Ah, sjetiti se... Okrenula se i podignula lice prema njemu. Obavio je kosu oko ruke i prstima joj dodirnuo obraze, ljubeći je, otvorivši usta nad njezinima. Nagnuo se natraške na stol i divlje je povukao k sebi. Zvuk kiše kao da se u njezinim ušima pretvorio u zaglušujuću riku i stapao se s otkucajima njezina srca. Opustila se na njemu. Tijelo mu je bilo snažno i živo i stvarno uz njezino. Prošlo je tako dugo vremena, gotovo da nije vjerovala da je to bilo išta više od sna, vizija koju je nekoć vidjela u trenutku između sna i buđenja. Njezin tamni anđeo. Naglo ju je gurnuo od sebe. Elena tiho zastenje gledajući ga. Nisu govorili. Nije bilo potrebe reći da je ona odbacila svaku istinu ili laž da su vjenčani, da bi sada začeti dijete bilo potpuna katastrofa. A ipak mu je došla i nije znala kako će imati snage otići. U kutu njegovih usana pojavi se tračak gorčine. »Kako uživaš u tome da me uništavaš.« Odmahnula je glavom. »Ne mogu si pomoći. Ne mogu.« Uhvatio joj je lice dlanovima i ponovo je poljubio. »Ja mogu.« Ruke su mu kliznule na njezina ramena. »Iako me to ubija.« Zajecala je tražeći njegove usne, pritišćući se na njegove grudi. Kroz običnu tanku haljinu, kroz njegovu svilenu odjeću, osjećala je njegov uspravni falus. Lascivnim pokretom protrljala se uz njega, moleći. »Mačko iz pakla«, promrmlja on odmičući usne s njezinih. Pritisnuo joj je ramena gurajući je da klekne pred njega. Gurnuo joj je prste u kosu primičući je uz svoj tvrdu muškost ispod svilene tkanine. Elena klizne rukama uvis po njegovim bedrima. Nije nosio donje rublje; preko crnih hlača i vezica prsti su joj dotaknuli golu kožu. Objema rukama prešla je preko njegova golog uda. Duboko uzdahnuvši, izvio se prema njoj. Poljubila ga je kroz crni veo svile, prešla noktima preko njegove vruće kože. Naglo ju je pustio i uhvatio se za rub stola dok ga je istraživala, a tijelo mu se zategnulo. Čula ga je kako diše uvlačeći zrak između zubi. Otvorila je usta nad njegovim udom sišući ga preko svile. Njezino tijelo željelo ga je u sebi; uvlačila ga je s tom željom kao da ga može primiti u svoje srce. Čvrsto je obavila prste oko podnožja njegova koplja i osjetila kako bol koji nanosi putuje kroz njega dok je on odgovarao gurajući se dublje u njezina usta.

. 257 Pojačala je stisak i povlačila i spuštala ruku, osjećala okus vlažne tkanine i još jednu esenciju koja ju je vlažila i žarila između nogu. Opsluživala ga je kao bludnica, ništa nije mislila, samo je osjećala kako mu tijelo drhti i kako ponire duboko u njezina usta. Sa svakim pokretom svila se zatezala preko glavića njegova uda. Pritisnula ga je noktima. Iz grla mu se začuje tiho stenjanje agonije. Njegovo koplje drhtalo joj je u rukama. Uzviknuo je, izvio leđa. Vani su se čuli kiša i vjetar kad se njegovo tijelo zgrčilo i zadrhtalo. Elena široko rastvori usne da ga prihvati kad je eksplodirao i izlio se u svileni omotač. Kroz tkaninu je osjetila tek naznaku egzotičnog, zemljanog okusa. Bila bi kušala i više, ali povukao ju je gore k sebi, gurnuo joj jezik u usta i čvrsto je držao na svojim grudima. Kad se napokon odmaknuo, nije imala ni zraka ni ijedne misli u glavi. Čvrsto se privijala uz njega u zagrljaju i dalje ga želeći, prožeta ludošću i žudnjom. »Voljena«, reče on žestoko. Odjedanput ju je podignuo i ponio na rukama, sagnuvši se kad je prolazio ispod niskog dovratka. Spustio ju je na krevet tako da je napola ležala i povukao joj haljinu na bedra. Rub visokog kreveta izvio joj je tijelo tako da mu se sva nudila; nagnuo se nad nju, poljubio joj brežuljak i uvojke između nogu, gurnuo prste u nju. Elana zastenje i istegne tijelo podižući se k njegovim ustima. Tamo gdje ju je njegov jezik doticao, tijelo joj se grčilo. Skupila je noge i napinjala se, dahtala pod njegovim dodirima i pritiskom prstiju. Sladak užareni osjećaj počeo se razmotavati i uspinjati prema eksploziji. Uhvatila ga je za kosu i molila da joj to da. Kad je stiglo u bijesu užitka, jecajući je hvatala dah i potiskivala suze ispod kapaka dok joj je vrhunac prožimao tijelo. NIJE MOGLA UŽIVATI U dugim satima sna dok se privijala uz njega. Probudio ju je zvuk ključa u bravi i dizanje zasuna, a činilo joj se da je samo na trenutak zadrijemala pokraj njega. Allegreto je već bio na nogama kad ih je nečiji snažan glas upozorio da je došao dogovoreni trenutak. Dario je zvučao zlovoljno i razdraženo, ali Elena mu je u glasu čula i ton zabrinutosti. Nije joj htio dopustiti da ostane duže nego što st se dogovorili. Čak i manje, kako joj se činilo — ili je sat vremena Prošao u jednom trenutku. Brzo je ustala. Stvarnost zatočeništva udarila ju je svom silinom kad su stražari ušli u sobu ne tražeći dopuštenje. Allegreto je okrene u svojem naručju i navuče joj crno-bijelu kapuljaču nisko na lice. Sagnuo se kao da će je poljubiti i tako je sakrio od pogleda stražara. »Zbogom«, rekao je tiho. »Zbogom.« Pustio ju je bez oklijevanja. Nije ga mogla pogledati, jer se bojala da se ne razotkrije. »Za djevojku.« Okrenuvši se, Allegreto dobaci novčanice bližem stražaru. Elena je držala pognutu glavu i skrivala lice pod kapuljačom. »Ah.« Stražar otpuhne i mahne rukom prema vratima. Sigurno je bila dobra.« ELENA JE JEDVA držala glavu uspravno pod teškom krunom jer je večerala za visokim stolom sjedeći između Raymonda i milanskog veleposlanika. Od iscrpljenosti joj je treperio um, baš kao srce. Rado bi spustila glavu na snježno bijeli damast i onesvijestila se usred srebrnih vinskih čaša. Sastanak vijeća bio je monumentalan sukob želja dvadesetak muškaraca, koji su imali visoko mišljenje o vlastitom prosuđivanju. Čvrsto je ustrajala na tome da se neće udati

. 258 i jedino što ju je zaista spasilo bila je njihova nesposobnost se slože oko kandidata. Bojala se da se stvaraju jake frakcije, a um pitanju nijedna nije bila na njezinoj strani. To nije slutilo na dobro kad se radilo o jedinstvu njezine vladavine. Nitko to još nije jassno izrekao, ali neki su smatrali da bi, ako se neće udati na poticaj vijeća, možda trebalo spriječiti da bude izabrana kao vladarica i da na njezino mjesto treba postaviti muškarca. Ili, ako bude piše tvrdoglava, moglo bi je se ukloniti na manje kompliciran način, jednim fatalnim potezom. No barem su odgodili glasanje za sutradan ujutro. Elena je razlomila kruh i pokušala prevladati umor trudeći se biti bistra. Dairio je kušao njezinu hranu i kamena pogleda promatrao sira iz Milana, ali debeljuškasti predstavnik Viscontija izgledao je nje sklon tome da otruje Elenu, a više prijekorima koje joj je uputo nježnim glasom. Licem i ponašanjem podsjećao ju je na njenu sestru Caru. Korio je Elenu jer se nije željela složiti s njegovim političkim prijedlozima i inzistirao je na tome da su Montele i Milano uvijek bili prijatelji i bliski saveznici. Ali to nije bilo ono što je pročitala u povijesti koju je napisao njezin djed. Prihvatila je Philipov savjet i iz riznice uzela znatnu svotu kojom je platila dodatnu zaštitu pokaže li se da je Milano pravi neprijatelj. Nije se o tome usudila ni razgovarati s vijećem, jer bojala se uhoda. Prikazala je taj iznos kao troškove za planirano uređenje svojih odaja. Ali novac je otišao jednoj drugoj slobodnoj skupini vojnika, trenutačno u službi Venecije, koji su bili smješteni u planinama na sjeveru i držali prijelaze otvorenima i sigurnima za trgovanje. Bila je to čista i jednostavna ucjena — nije bilo sumnje da bi oni rado zatvorili putove da im nitko nije želio platiti. Ali bili su tamo, a Elena se sjetila Hanibala. Osim toga, smatrala je da lako može živjeti s istim zastorima oko kreveta koji su krasili njezinu sobu još iz vremena ledi Melanthe. Kimala je glavom milanskom diplomatu s onoliko pristojnosti koliko je smogla pokazati. Podignula je prst dajući znak da se signoru natoči vino i gledala dok je njegov vlastiti kušač ceremonijalno otpio prije nego što mu je pružio čašu. Veleposlanik se upustio u razgovor o tome kako su institucije republike krajnje nekorisne, savjetujući Eleni da razmotri mudrost odluke kojom je izabranom vijeću dala tako široke ovlasti. Ni ona sama trenutačno nije bila previše zadovoljna vijećem, ali njegova ju je kritika provocirala, a znala je da mu je to i bila namjera. Prije nego što je uspjela smisliti prikladno pristojan i pametan način da mu odgovori, zaprepastila se čuvši Raymonda koji je glasno progovorio na francuskom. »Ah, gospodine, jeste li pročitali knjigu princa Ligurija o toj temi?« upitao je on i nagnuo se preko nje. »Upravo sam je završio i vrijedna je da je kraljevi razmotre.« Elena ga pogleda napola očekujući da će se naceriti i namignuti joj kao da se šali. Raymond nije bio zagovornik civilne uprave, koliko je znala — poslušno je služio Lancasteru kao vazal ne protiveći se čak ni kad se radilo o njegovu braku. Ali sada je ozbiljna lica počeo braniti ideje njezina djeda i suprotstavljati se veleposlanikovim prigovorima citirajući stare Latine pa čak i Grke. Elena ga je začuđeno gledala. Ona je morala ostati suzdržano pristojna, ali Raymond se prilično zagrijao za temu. Rekao je kako je protekla dva tjedna koliko je boravio u Monteverdeu razgovarao s ljudima svih slojeva i primijetio koliko vole svoju izabranu princezu. Bili su zadovoljni novim zakonima i pravednom upravom. Ribar iz nepoznate

. 259 obitelji mogao je očekivati da će suci prema njemu jednako postupati kao i sa svakim plemićem iz obitelji Riati. Veleposlanik je nešto mrmljao o raspadu poretka, ali Raymond je jasno i glasno rekao da svaki krvoločni tiranin može održavati red sijući strah. Red je u Monteverdeu proizlazio iz poštovanja i ljubavi prema samoj princezi i nesebičnog načina na koji je vladali. To je bilo tako blizu uvrede nemilosrdnih metoda obitelji Visconti da se Elena umiješala prije nego što je veleposlaniku navrla krv u glavu. Preokrenula je razgovor na predstojeću berbu grožđa i upitala milanskog diplomata je li vrijeme u Lombardiji bilo povoljno. Razgovarali su o seljačkim svečanostima na kojima će se slaviti žetva kada sva ljetina bude skupljena. »Vaša Milosti«, reče Raymond iznenada, okrenuvši joj se sa smiješkom na licu. »Dopustite mi da vam iznesem jednu svoju zimisao. Organizirajmo proslavu u Monteverdeu da obilježimo prvu godinu vaše vladavine. Uskoro će se napuniti godina dana, zar ne ?« Zatreptala je čuvši tu ideju. Nije to bilo nešto što bi se trebao slaviti — za nju je to bila godina napora, tuge i usamljenosti, ali Raymond ju je gledao s toplinom u očima i naginjao se prema njoj. Podignuo je obrvu prema veleposlaniku i spustio glas nastavljajući govoriti na engleskom. »Onima koji sumnjaju, to bi bio znak da sve ide dobro«, promrmlja on. »Organizirajte neku procesiju i proslavu. Ljudi uvijek vole svečanost.« Ponudio joj je gutljaj vina iz svoje čaše. »Sašijte livreje koje će ljudi moći zadržati. Budite široke ruke, oslobodite neke zatvorenike.« Slegnuo je ramenima i iskosa je pogledao, »zamislite neko veselje, Vaša Milosti. Budem li imao sreće, možda će vas to ponukati da se opet smiješite.«

. 260 Dvadeset šesto poglavlje JEDNOGA JUTRA KRAJEM listopada došli su po Allegreta. Već je bio primijetio raznobojne barjake, kretanje vojnika, vidio ih je kako marširaju na tvrđavi na drugoj strani jezera gdje je bio zatvoren Franco Pietro, ali mislio je da je to pratnja koja je ponovo došla po Riatu da ga odvedu u citadelu. Zafer nije čuo nikakvu aluziju ni sumnju o nečemu drugome, osim o planovima da se obilježi prva godina nove republike u Monteverdeu. Pripreme kao da su se odvijale naočigled svaki put kad bi dobio novu vijest. Osim procesije prema katedralnoj crkvi i svečane mise, trebale su se održati svečana priredba i viteške borbe na terenu u citadeli, proslave na trgovima i ulicama svih gradova. Rudarski ceh naručio je novu baladu, a Venecija je donirala brončani kip princa Ligurija odjevena u togu rimskog senatora s lovorovim vijencem. Kip će biti postavljen na piazzi, gdje će svaka važnija osoba koja se nekim slučajem našla u sjevernoj Italiji održati govor. Zbog cijelog kaotičnog plana proslave Allegreto se osjećao nelagodno. Nije odobravao otvaranje citadele građanima ni da se princeza izloži na čelu procesije, koja će krenuti iz Val d’Avine i proći kroz grad. Čak joj je poslao poruku da joj to kaže. Ali čini se da njegov oprez nije naišao na razumijevanje. Do njega je došao glas da njezin miljenik, onaj Englez, promovira svečanosti, i kakvo god veselje je predlagao, princeza je drage volje sve odobravala. Rekla je da neće drugoga uzeti k sebi. Allegreto nije u to vjerovao. Zafer nije spominjao tjelesnu vezu; prema glasinama ona se nikada nije nasamo sastajala ni s jednim muškarcem. Ali Allegreto ipak nije vjerovao u to. I zato, kad su vojnici došli bez najave prvoga dana događaja, odmah je shvatio. Možda ju je Englez napokon uvjerio koliko je to mudro, ili Philip ili vijeće na nekom tajnom sastanku. Allegretu nije bilo važno. Ako je namjeravala imati smaknuće kao središnji događaj svojih zabava, otarasiti se Navone i Riate jednim briljantnim potezom, on se samo mogao diviti dramatičnosti plana. Takvo što ostavilo bi izuzetan dojam na ljude. Ponudila im je milost i tražila primirje — Allegreto i Franco su to odbili. I sve je došlo do unaprijed očekivanog kraja, a ovo je bio savršen trenutak da to učini.

. 261 Pokušao se unaprijed pripremiti. Dotad je gajio slabašnu nadu, koja je zadnjim snagama plivala u mom očaja. Još nije od Pape dobio odgovor na svoje posljednje pismo i ponudu — održavanje neprekinutog niza plaćenih misa u Monteverdeu, Rimu i Veneciji, a cijeli otok Il Corvo namijenjen samostanu koji će slaviti onog sveca kojeg će Njegova Svetost smatrati najzaslužnijim. Također će mu podariti tri fragmenta Crne ploče, koja je uspio nabaviti po nezamislivoj cijeni, a na kojima se nalaze dijelovi Deset zapovijedi uklesani u kamen, koji se inače ne može zarezati nikakvim običnim alatom. Nije išao tako daleko da tvrdi kako je Crna ploča sveta relikvija. Nudio je samo ono što je imao s onoliko poniznosti koliko je mogao iskazati tintom na papiru. Molio je Papu da mu oprosti što mu ne može poslati vojsku; trenutačno nije imao vojnike pod svojim zapovjedništvom, ali kad bi mu se skinula kazna, kad bi imao makar kakvu šansu da jednoga dana završi u raju, ponizio bi se pred tim apsurdnim sumanutim čovjekom od Svetoga Oca na bilo koji način koji bi taj luđak poželio. Ali sada je bilo prekasno za Papu. Za Franca će pozvati svećenika; bude li Allegreto imao sreće, možda bi i on mogao dobiti sakrament u tom iznimnom slučaju. Mogao se samo nadati. Stajao je i nije se opirao dok su ga odijevali u zelenu košulju i srebrnu tuniku. Odjeća je bila prekrasno sašivena, s uskim hlačama i elegantnim širokim rukavima koji su mu padali sve do četvrtastog cik-cak ruba u visini bedara. Ukras za glavu bio je ispleten poput pletenice i ukrašen jednim velikim perom, koje mu se nadvijalo nad sljepoočnicu i treperilo bjelinom na rubu vidnogpolja. Bila je to izuzetno raskošna odjeća za čovjeka osuđenog na smrt. Možda je to smatrala komplimentom. Bio bi joj više zahvalan da ga je poštedjela okova koji su mu zveketali na zapešćima, jer bio je bespomoćan dok su jahali niz planinsku strminu. Zbog ponosa je gledao ravno pred sebe ne skrećući pogled, potiskivao je bijes zbog svoje sputanosti. Dva vojnika vodila su konja. Zafer je hodao uz njega s jednom rukom nastremenu. Kad su stigli do uskog pojasa ravnog tla uz jezero, počela su zvoniti zvona. Kapetan je vojnicima zapovjedio da požure. Allegreto se molio da, ako ga čeka lomača, ona neće imati hrabrosti gledati, jer nije bio siguran da je toliko hrabar kako bi trpio šuteći. Bude li izgubio i posljednju nadu i počeo zavijati u vječitom plamenu, barem će ga čuti samo vrag i ostali koji su također osuđeni na vječnu patnju. Vrata grada dočekala su ih otvorena. Ljudi su stajali poredani uz rub ulica, zurili u njega dok je prolazio, bizarno tihi usred glasne zvonjave zvona sa svake crkve u gradu. Gotovo da je izgubio živce — mislio je da bi mogao podnijeti izrugivanje i da ga gađaju smećem lakše nego da ga ovako dočekuju. Prošli su pokraj palače njegova oca i enklave Navona. Na gornjim prozorima još su se vidjeli tragovi dima i vatre, ali upravo se gradio novi svečani ulaz. Prepoznao je lica — ljudi odani njegovoj kući stajali su na vrhu skela. Susreo je njihove poglede i kako je prolazio, oni su jedno po jedno saginjali glave. U gradu je bilo i drugih znakova razaranja i obnove — prazna mjesta gdje su nekada stajale zgrade, gomile građevinskog materijala i palete obrađenog kamena spremnog za ugradnju. Ali u njegovu srcu sve je izgledalo nepromijenjeno, s visokim lijepim zgradama koje kao da su ljutito gledale jedna drugu sa suprotnih strana piazza i ulica. Ispod svakog prozora visjeli su dugi stjegovi u stotinama boja i uzoraka obilježavajući svaku kuću i ceh.

. 262 Tkanine su lijeno i veličanstveno lepršale iznad ulica, podizale se i padale, proizvodeći nježan zvuk usred zveketa oklopa i kopita, nakon što su utihnula zvona. Allegreto osjeti kako mu je srce poskočilo kad se približavao zavoj ulice. U uskom sjenovitom procijepu između visokih kuća ugledao je obojene zidove i zlatnu kupolu katedrale okupane jarkim sunčevim svjetlom. Masa ljudi se razdvojila. U svakom trenutku očekivao je da će ugledati složenu lomaču ili panj na kojemu će skončati život, ali taj pogled na crkvu bio je samo čudesna slika na kraju tamnogtunela. To mu je davalo hrabrost kad je ujahao na otvoreni prostor piazze. Na drugoj strani, usred komešanja ljudi, skupina vojnika dovela je na trg Franca Pietru. Sada se mogla vidjeti cijela golema katedrala pred kojom su konji i ljudi izgledali kao patuljci. Prostrane stube vodile su do gigantskih brončanih vrata. Jedna iznad druge, lijepe pruge od zelenog i bijelog kamena bile su poput stijega obojena na zidovima oko cijele katedrale. Sunce je iznad vrata obasjavalo veliki mozaik Navještenja Gospodinova, koji se prelijevao u bojama zlata, tirkiza i grimiza. Allegreto je znao svaki detalj, a da nije ni okrenuo glavu, kao što je znao, ne gledajući je, da Elena stoji ispod mozaika na vrhu stepenica. Gomila je sada počela žamoriti. Pokraj princeze stajao je biskup, a iza nje poredali se muškarci. Allegreto je znao samo neke; prepoznao je trgovce i vijećnike, dok su drugi nosili bedževe Venecije, Milana i Ferrare. Odmah uz nju stajao je lijepi kicoš odjeven u crvenoplavo ruho, s tunikom ukrašenom bijelim ljiljanom. Allegreto se dobro sjećao engleskih kraljevskih simbola. Otrovnim se pogledom zagledao u Raymonda de Clarea. Tako je bio pošteđen gledanja u Elenu i nije znao gleda li ona njega. Englez nije obraćao pozornost na njega. Činilo se da ga više zanima Franco Pietro i ozbiljno je promatrao Riatu dok su ga vodili do podnožja stuba. Allegreto je sjahao uz grubu pomoć vojnika. Nije vidio nikakvih znakova pripreme smaknuća. Ponadao se da će ona tu pred crkvom izreći kaznu i povući se, a vojnicima prepustiti da je izvrše negdje drugdje. U očekivanju, masa ljudi postajala je sve glasnija. U pratnji stražara popeo se stubama zajedno s Francom. Mislio je da će se osjećati poniženo, ali umjesto tog ispunio ga je osjećaj pobjede zato što vidi kako Riata dijeli njegovu sudbinu. Ona mu je barem toliko dala na kraju, da postoji neka krajnja svrha i cilj, taj Ligurijev mir, to ludo čudo od ideje koju je namjeravala ostvariti. Dok je stajao pred masom ljudi, Allegreta je gotovo zaslijepila užarena mržnja prema Francu Pietri. Zaklopio je oči. Nije imao potrebu gledati ni slušati; makar jedanput nije imao potrebu za oprezom ili obranom. Nejasno je postao svjestan da je žamor prisutnih počeo prerastati u riku. Čvrsti stisak na njegovim nadlakticama je popustio, a onda inestao. Osjetio je nečiji hladan dodir na rukama. To ga je prenulo. Otvorio je oči zaglušen povicima, galamom gomile koja se valjala i kao grmljavina odjekivala odbijajući se od zidova crkve prema visokim tornjevima zgrada i natrag. Elena je stajala pred njim. Gledala je njegove okovane ruke i gurala ključ u bravu. Nije čuo ništa osim rike; nije vidio ništa osim zlatne krune na crnim pletenicama ovijenima oko njezine glave. Lanci su spali na pod, a zvuk je nestao u sveopćoj galami. Okrenula se Francu Pietri pokraj njega i učinila isto. Vika gomile postala je zaglušujuća, u njoj su se čuli zbunjenost, uzbuđenje i bijes. Očekivali su ono što je očekivao i Allegreto. Ne ovo. Dok je stajao u nevjerici, visoko je podignula ruke držeći ključeve.

. 263 Iznenada je zavladala tišina i širila se od mjesta gdje su stajali prema van. Glasovi svjetine postupno su zamirali na ulicama i u daljini poput nekog živog bića koje je bježalo. »Svi smo mi Monteverde!« uzviknula je glasno i snažno. »Svi mi.« Podignula je oči prema Francu, a onda Allegretu. Na tren se zagledala u njega, onim svojim otvorenim smirenim pogledom, ljubičasto-plavim dubinama jezera. Bez riječi bacila je ključeve na stepenice. Začulo se tiho zveckanje u iznenadnoj golemoj tišini. »Slobodni ste. Činite što želite.« Bio je svjestan da Franco gleda prema njemu zdravim okom, jer se napola okrenuo. Allegreto mu zbunjeno uzvrati pogled. Vidio je da Franco nije svezan — činilo se da mu u trenu prijeti tisuću mogućnosti. Postojalo je oružje, vojnici, pobuna; nju bi mogli nadvladati i u rijekama krvi svrgnuti s vlasti; Franco bi se proglasio zapovjednikom; Riate bi zauzeli ulice i citadelu... Nitko se od njih nije pomaknuo. Obojica su stajali kao da ih čarolija drži na mjestu dok su Elena i mnoštvo ljudi čekali. Nad sve se nadvila tišina. Stražari su u rukama imali spremno oružje. Allegreto je vidio da ne može ubiti Franca, barem ne a da obojica ne završe zaklani tu na stubama pred njezinim očima. On je razmišljao o tome — a vidio je da i Franco razmišlja isto. Allegreto je bio spreman umrijeti, ali vjerovao je da Franco nije. Riata je samo trebao ustuknuti korak, izbjeći udarac i gledati kako će Allegreta sasjeći zato što je to pokušao učiniti. On je neće ostaviti na takav način, usred pokušaja ubojstva. Bijesno je gledao Franca. lii će umrijeti obojica, ili nijedan. Riata je s prezirom izvinuo usta. Okrenuo se princezi kao da je Allegreto neko štene što reži u jarku. Franco je naglo i duboko udahnuo, podignuo šaku i uzviknuo: »Monteverde!« Glas mu je odjeknuo od zidova crkve kad je pao na koljena pred Elenom i pognuo glavu jasno pokazujući pokornost. Okupljeno mnoštvo zagalami. Allegreto ugleda Elenu koja se okrenula prema njemu i netremice ga gledala — s očekivanjem. Ne vjeruj mu. I on je gledao nju, želeći da ona prozre tu sprdnju. To je varka. To je laž. Ali nije mu pružila mogućnost biranja. S njom se nije moglo raspravljati. Nije mogao pred svima odbiti učiniti isto što je i Franco tvrdio da nudi. Spustio se na koljena i pognuo glavu, a oko njega su se prolomili novi povici i galama. Tvrdi kamen usijecao mu se u zglobove. Zurio je u rub njezine haljine, u šiljate vrhove njezinih zelenih cipela što su virili ispod teškog veza od zlatnog i srebrnog konca. Ništa nije rekao, nije uzviknuo u obećanju odanosti da bi udovoljio gomili. Ona ga je već davno vezala uza se. Nakon jednog trenutka ponudila mu je ruku. Prihvatio ju je i pritisnuo na usne i čelo. »Gardi li mo«, reče on s usnama uz njezinu kožu kao da ga može čuti. »Znaš da sam tvoj.« Zgrčila je ruku u šaku i povukla je, dotaknula ga po ramenu i zapovjedila da ustane. Činilo mu se kao san kad se nagnula prema njemu i pritisnula obraz uz njegov. Nije je želio pogledati. Nije mogao. U mislima ju je pretvorio u neznanku, toplinu njezine kože u formalni dodir, sjaj zlata i dragulja u njezinoj kruni u barijeru. Mirno je podnosio kad je dopustila Francu da joj poljubi ruku, ustane i pritisne obraz s ožiljkom uz njezine. Allegreto

. 264 je bio spreman ubiti napravi li Riata ijedan obmanjujući pokret, bilo kakvu naznaku prijetnje. Ali i vojnici su bili spremni, a masa ljudi koja je vikala s odobravanjem bila je još jedna mjera predostrožnosti. Da je mnoštvo bilo nezadovoljno, on i Franco bili bi rastrgani. Ona ih je sve nadmudrila tom neočekivanom predstavom. Osjetio je navalu divljenja zbog čiste glupe odvažnosti tog plana i veliku želju da zakolje samodopadnog Engleza, koji je stajao iza nje i cerekao se kao netko kome su upravo uručili ključeve trezora. Kad se okrenula od Franca i uputila Raymondu de Clareu plah i nesiguran osmijeh, Allegreto je gotovo izgubio vlast nad samim sobom. Ali samo je na tren pogledala tu englesku svinju. No to je bilo dovoljno. Allegreto osjeti kako su mu um i srce nestali u dubokom crnom bunaru i tama ga je naposljetku cijelog progutala. ELENA JE PROŠLA put s procesijom i izdržala slavlje prvoga dana u nekoj izmaglici straha. Isplanirala je popis događaja tako da Franco i Allegreto budu potpuno zaokupljeni i stalno na vidiku jedan drugome — i nikada daleko od njezina ili Darijeva pogleda. Pobrinula se da nemaju vremena uspostaviti kontakt ni s jednim od svojih sljedbenika. Ako ih i jest oslobodila, ipak nije bila tako nagla da im olakša i pružipriliku. Samo je Raymond znao njezin plan. Plašila se da je nepravedna prema njemu, da iskorištava njegovu odanost kako bi zadržala hrabrost kad oboje znaju da njegova ljubav nema budućnost. Ali nije se smeo ni okrenuo od nje. Pronalazio je razloge da se i dalje zadržava u Monteverdeu. Philip i Dario bili su pouzdani prijatelji, ali njihovo razumijevanje nije išlo u širinu. Philip je bio vojnik, a Dario pas čuvar do svoje srži — dalje od svojih preokupacija nisu mogli vidjeti veći doseg stvari. Užasavalo ih je što je učinila oslobodivši svoje zatvorenike. Ali Raymond je razumio. Shvatio je riječi princa Ligurija. Milano je prijetio, i oni moraju — oni moraju — svi stajatizajedno. Ali sjetila se izraza Allegretova lica dok se penjao stepenicama crkve i krv joj se sledila u žilama. Nadala se da će, kad shvate opasnost, on i Franco odustati od neprijateljstva i raditi s njom da stvore neku obranu. Nadugačko i naširoko je to raspravila s Raymondom i on se složio da samo odvažan potez može riješiti dilemu. Ali ona sada više nije bila sigurna u to. Sluškinja joj je namjestila mrežicu za kosu i ponovno joj na glavu stavila krunu. Eleni je od svega bilo zlo, od toga da se mora uspravno držati i ne pokleknuti pod težinom. Udahnula je i podignula glavu, davši znak stražaru da otvori vrata. Komornik ju je svečano najavio — Uzvišena, prima electa, principessa Elena di Monteverde. Izašla je iz svoje privatne sobe u sobu za audijencije, gdje ju je čekao Dario s Francom iAllegretom. Franco se odmah poklonio, glatko i nesputano zamahnuvši rukom. Allegreto je izravno pogledao Elenu, a lice mu je bilo mirno. Ali u očima mu je vidjela smrt, hladnu i sigurnu. Podrugljivo joj se poklonio, ne sagnuvši se baš do kraja. Pri sve slabijem danjem svjetlu što je prodiralo kroz otvorene prozore Eleni se činilo da su svi oni komplet raskošno odjevenih lutaka na nekoj pozornici, okruženi freskama i tapiserijama, dok nevidljivi gospodar upravlja njihovim pokretima. Kimnula je svakome na pozdrav, podjednako uljudno. Ali srce joj je tonulo u grudima. Osjećala se kao djevojčica među muškarcima, kao da je drskost već samo stajati u toj sobi i imati autoritet nad njima.

. 265 »Neću nas dugo zadržavati prije banketa.« Morala se prisiliti da govori. »Pozvala sam vas ovamo da vam objasnim što sam učinila. Ne mogu više čekati da se vas dvojica dogovorite o miru između sebe. Dobili smo vijest da bi nas Milano mogao pokušati napasti. Potrebna mi je potpuna odanost vaših obitelji Monteverdeu prije svega. Imam li je?« »Svakako, princezo«, reče Franco. »Želite li da se zakunemo pred Bogom?« Allegretove se usne zgrče kad je pogledao Franca Pietru. »Ja se ne mogu zakleti pred Bogom, jer Papa kaže da ga moje lice vrijeđa.« Podignuo je tamne trepavice i pogledao Elenu. »Ti dobro znaš gdje leži moja odanost.« Na tren se sjetila sobe u tornju njegova oca, kratkih dana ljubavi i boli. Ali odagnala je to od sebe; nije to mogla podnijeti ni naći riječi da istodobno govori. »Nije mi potrebna zakletva.« Podignula je oči do Allegreta. »Netko mi je jednom rekao da se lako daju i lako prekrše. A ja mislim da nijedan od vas ne želi da pokleknemo pred Milanom, a dok smo podijeljeni, nalazimo se u velikoj opasnosti. Zao vam molim da razmislite o tome i suzdržite se od stvaranja nereda i nesigurnosti među ljudima.« »Razumijem, princezo«, reče Franco. Lice s ožiljkom bilo mu je crveno od emocija, ali nije ga poznavala dovoljno dobro da pogodi što on doista osjeća. Ta propovijed o odanosti od mlade djevojke koja ga je zbacila s vlasti jedva da je mogla biti slatka u njegovim ušima. Ali rađala se. Itekako se nadala. Sastanci s Matteom prošli su bolje. Pogledala je Allegreta. »Hoćeš li držati pod kontrolom pripadnike svoje kuće?« Nije odgovorio nego je gledao Franca Pietru, natmureno i proučavajući ga. Onim čvrstim, smrtonosnim pogledom kao neko divlje stvorenje skriveno među stablima. Onda se tiho nasmijao i pogledao Elenu. »Dosad sam igrao i igram s tobom tu igru, zar ne? Princezo.« Titula je ostala visjeti u zraku kao poruga. Znala je da od njega neće dobiti jasniji odgovor. Franco ga ljutito pogleda svojim jednim okom, a ruku je držao na pojasu kao da tu ima mač. Onda se opet okrenuo Eleni. »Kakvu ste to vijest primili o toj uvredi iz Milana?« »Rekla sam Philipu da vas obojicu obavijesti o onome što smo čuli. Veleposlanik, naravno, kaže da nije tako, ali izgleda kao da namjeravaju napasti preko jezera dolazeći s juga. Dobro je što smo tamo popravili dvorce, ali u njima još nema garnizona.« »A strani vojnici?« Pogledala ga je bez emocija. »Osjećala sam da moram plaćenike držati ovdje u blizini.« Nije otvoreno rekla da je to zato što se bojala pobune ili sukoba unutar grada. Ali on je zagunđao s odobravanjem. »Unajmite ih još više«, reče on. »Iako će se trgovci buniti... to je potrebno za obranu i oni će platiti.« »Svi ćemo platiti ako unajmim još vojnika«, reče ona neuvijeno. »Neću samo trgovcima nametnuti porez za to.« Franco slegne ramenima. »Kako hoćete, princezo.« »Odlučila sam ne koristiti se strancima za našu buduću obranu«, rekla je. Držala se mirno boreći se sa željom da se odmakne unatrag. »Glavni dvorci na jugu pripadaju Navoni.« Pogledala je Allegreta. »Tražim od Navone da osigura garnizone.«

. 266 »Od njega?!« Francove smirenosti odjedanput je nestalo. »Zar ćete dati oružje njemu u ruke? Ne.« Allegreto hladnokrvno kimne ignorirajući Francovu provalu bijesa. »Mogu to učiniti.« »Neću to trpjeti!« Franco napravi korak, mrgodeći se. »Ovo ide predaleko.« »Zar misliš da će ti to osujetiti planove?« upita Allegreto svilenim glasom. »Zašto ti se ne sviđa ta ideja?« Teško dišući, Franco zamahne prema njemu. »Zar da trpim Otrovnicu iza svojih leđa? Dovoljno je što sam se držao po strani i dopustio da se opet uzdigneš na moj račun.« »Na račun onoga što si ukrao Monteverdeu i Navoni.« Aillergetova ruka poleti prema pojasu, gdje bi se inače nalazio bodež. Široko je raširio prste, a tijelo mu je bilo nepomično. »Ako nemaš namjeru to ponovo ukrasti, zašto bi ti smetalo ako opremim garnizon na vlastitom posjedu?« »Ti vražje sjeme! Ako je ona dovoljno glupa da ti vjeruje, ja nisam«, izjavi Franco. »Zabio bi mi nož u leđa čim...« Prekinulo ih je oštro kucanje na vratima. Franco stane i okrene se, priđe k prozoru i duboko i jarosno udahne blagi večernji zrak. Prekrižio je ruke. Eleni nije bilo žao što je razgovor prekinut. Pogledala je stražara i zapovjedila mu da otvori vrata. Kad su se dvostruka vrata otvorila, pred njima je nastalo komešanje, glasovi... čula je Raymonda kako promuklo govori i vidjela ga kako jedva stoji dok ga pridržavaju Philipovi ljudi. Bio je krvav, kratak kaput bio mu je rasparan, a lice umrljano prljavštinom. Kad ju je vidio, posrnuo je naprijed. »Došao sam vam reći...« Uspravio se, držeći se rukom oko rebara i zureći prema Francu Pietri. Čvrsto je stisnuo čeljust i naslonio se na ruku muškarca koji ga je pridržavao. »Što se dogodilo?« Elena požuri naprijed i pruži ruke prema Raymondu kao da će mu pomoći da stoji uspravno, ali on ju je slabašno odgurnuo. »Napadnut je na putu prema citadeli, Vaša Milosti«, reče muškarac. »Gotovo su ga ubili, ali nije nam dopustio da išta učinimo osim da ga donesemo ravno pred vas s vijestima.« »Ona to mora čuti«, promrmlja Raymond blijeda lica, dok je rukom čvrsto pritiskao tkaninu kaputa. Krv mu je kapala između prstiju. Noge su mu klecale. »Recite joj.« Elena se užasnuto odmakne, a nagla hladnoća stisne joj srce. »Recite mi.« »Izgledalo je kao da su to bili Riatini ljudi, sudeći prema grbovima na njihovoj odjeći«, reče stražar, odvrativši pogled od mjesta gdje je stajao Franco Pietro. »Ne!« uzvikne Franco. Odmaknuo se od prozora. »To je laž!« Raymond je kliznuo i pao na koljena, teško dišući. »Princezo. Došao sam. Da znate čim...« Glas mu je zamro. Oči su mu se okrenule kad se onesvijestio i omlitavio uz stražarevu nogu. Elena tiho uzvikne. Nije znala je li ranjen ili samo pretučen, ali bilo je dovoljno krvi da je prestraši. Kad su mu kapci zatreperili ii ponovo je otvorio oči, uspjela je doći do glasa. »Dovedite liječnika i donesite nosiljku«, zapovjedila je okrenuvši se Dariju. »Odmah!« Darijevo lice bilo je krajnje ozbiljno, a jaka čeljust čvrsto stisnuta. Prišao je vratima i proslijedio zapovijed, ali nije napravio ni pokret da bi izašao iz prostorije.

. 267 »Riate nemaju veze s tim«, zareži Franco. »On je Englez! Zašto bismo ga napali?« Elena pogleda Franca. I ona je već pomislila isto. Usna joj je zadrhtala od nagle užasne slabosti. Osjećala je da ne može pogledati Allegreta, jer silno se bojala što će vidjeti na njegovu licu. Ali prisilila se da se okrene njemu. Promatrao je Raymonda bez emocija, gledao kad su donijeli nosiljku i pomogli mu da legne na nju. No kad je podignuo oči i susreo njezine, lice mu se neznatno promijenilo, poprimilo je prkosni izraz. Nije skrenuo pogled. Nije pokazivao znakove srama ili pobjede. Činilo se kao da je izaziva da ga okrivi. Franco je to učinio umjesto nje. »Zaboga, Navona je to sredio! Da me diskreditira pred vama! Nismo tako glupi da ubijemo stranog izaslanika bez razloga i da to još učinimo noseći svoje znakovlje!« »A ja nisam tako glup da bih ga ostavio na životu ako sam ga namjeravao ubiti«, reče Allegreto. »Nema sumnje da si ga namjeravao ostaviti živoga«, obrecne se Franco, »tako da posljednjim dahom uspije spomenuti bedževe Riata.« »Nije na izdisaju«, reče Allegreto prezirno. »Što je baš šteta.« Liječnik je dojurio u prostoriju. Zaustavio se kao da je iznenađen što vidi Elenu i ostale, a onda se duboko poklonio. »Vaša Milosti! Oprostite! Pozvai su me ovamo.« Pogledao je Raymonda gdje je ležao na nosiljci, blijeda i napeta lica. Liječnik klekne na jedno koljeno i počne raskopčavati poderani kaput, a onda podigne glavu. »Gospodo! Odnese ovog čovjeka u liječničku sobu. Ovo nije prikladno mjesto da ga tupregledavam.« Elena se odmakne dok su se stražari i Philipovi ljudi okupili oko nosiljke da je podignu. Razdirao ju je osjećaj krivnje dok je gledala Raymonda kako leži krvav i nepomičan. Nije mu smjela dopustiti da joj se toliko približi, nije smjela dopustiti prijateljstvo ni bliskost koliko god pazila da nikada ne ostanu nasamo. »Odmah mi pošaljite vijest. Nitko ne smije vani govoriti o ovome.« »Kako vi zapovijedan Vaša Milosti!« On se ponovo pokloni i požuri za ostalima. Elena je ostala stajati i gledati za njima sve dok se dvokrilna vrata nisu polako zatvorila pod rukom stražara s vanjske strane. Drvo je šuplje škljocnulo. Ostala je s Darijem, Francom i Allegretom. »Nitko ne smije vani govoriti o ovome«, ponovila je gledajući u teška vrata. »Zaklet cu se na sveto Božje pismo da nisam to prouzročio«, reče Franco. »Tko god ga je napao — taj nije bio Riata.« Polako se okrenula. U mislima joj se pojavila vizija Allegretova lica kako se naginje k njoj, dimove joj je položio na obraze i navukao joj kapuljaču nisko na lice. »Samo za mene«, šapnuo je u njezinu sjećanju. »Osim ako ne želiš za sobom ostaviti trag mrtvih muškaraca.« Osjećala je njegovu tamu, nepomičnu prisutnost i ne gledajući ga. Obgrlila se rukama, Dnevnog je svjetla gotovo nestalo i kutovi sobe bili su u mraku. Plamenovi svijeća treperili su na večernjem zraku i stvarali čudan oblik njezine sjene, koja se saginjala i ljuljala na zidu. Allegreto nije ponudio da se zakune u svoju nevinost. Kad ga je naposljetku pogledala, ledeno se nasmijao. Zaklopio je oči i odmahnuo glavom. »Naravno, sigurno sam to ja

. 268 učinio«, rekao je. »Sam vrag zna da sam želio.« Otvorio je oči i pogledao s prezirom. »Uhiti me onda, pa da završimo s tom farsom.« Iza tog ruganja skrivalo se nešto drugo — jedva suzdržana neobuzdanost, neki očaj u njemu, kao da mu je svejedno što će ona učiniti s njim. »Allegreto«, upitala je, »ti nisi to potaknuo?« »Nisam.« Glas mu je bio neobično bespomoćan. »Da mi je cilj bio ubiti ga, on bi sada bio mrtav.« Znala je da je to istina. Ali tog jutra nije vidjela Zafera; nestao je u mnoštvu ljudi ispred katedrale. A nije vjerovala samoj sebi ni svojoj prosudbi. Kroz prozor se začula zvonjava crkvenih zvona što su pozivala na večernju misu. Pognula je glavu osjećajući kako je pritišće kruna. To se nije moglo oprostiti, koliko god da ga je voljela, a znala je tko je on. Znala je da on može govoriti neistinu i natjerati anđela da to povjeruje. Vidjela je kako je držao nož uz Darijev vrat. Čula je u mraku kako je onom čovjeku puknuo vrat i osjetila lokvu krvi pod nogama. Nitko drugi nije imao razloga povrijediti Raymonda; Riata nije znao što joj je on nekada značio. Bio bi to besmislen napad na slučajnu žrtvu — za svakoga osim za Allegreta. U sve tamnijem sumraku on je čekao. Stajao je malo po strani, njezin prelijepi ubojica, koji je prema zdravom razumu trebao biti okrivljen, suđen i osuđen. Jedva se mogla suspregnuti da mu ne priđe i čvrsto ga privuče u zagrljaj i na svoje srce. Rekao je da nije to učinio. Ne slušajući razum i samo zato što je bila slijepo zaljubljena u njega, odlučila mu je vjerovati. »To je zacijelo djelo neke bande nasilnika«, rekla je polako. »Reći ću Philipu da pripazi na bilo kakve slične ispade i nemire.« Franco nešto nezadovoljno progunđa i spusti ruke koje je dotad držao prekrižene na grudima. Elena ga pogleda. »Dobro razmislite ako imate kakvu pritužbu, grofe«, rekla je. »Jedini svjedoci koje imamo kažu da su to bili vaši ljudi.« Riata je namršteno pogleda, a povez za oko samo mu je još više nagrđivao lice. Ništa nije rekao. Allegreto kao da se pomaknuo, a onda je nesigurno ostao stajat Njegova prkosa iznenada je nestalo, kao da nije siguran što onanamjerava. »Pođimo na banket.« rekla je. »Liječnik mi i tamo može poslati vijesti.«

. 269 Dvadeset sedmo poglavlje FRANCO NIJE NIŠTA promijenio svih tih godina koje je proveo u citadeli. Sve je bilo kako je Allegreto pamtio, još uvijek mješavina grubog prastarog kamena i poboljšanja koja je Ligurio započeo, složeni uzorci i boje na prekrasno popločanim podovima, prozori probijeni u zidovima, kroz koje stoljećima nije prodiralo svjetlo. Ali debele stare grede na stropovima ostale su nedirnute. Sjećao se dana kad su prekinuti radovi žbukanja i fresaka. Zidari su odložili svoje drvene batove. Slikari su spremili kistove ostavljajući naslikanu tkaninu koja je dopola nestajala u zaobljenom dijelu stropa i nikada nije dosegnula do naslikane kuke koja ju je čekala. Mogao je vidjeti taj dio freske s mjesta gdje je sjedio za povišenim glavnim stolom i dugi niz naslikanih damastnih tkanina, koje su u naborima visjele na zidu, a sa svim radovima stalo se onoga dana kad je umro princ Ligurio. Veliki pozlaćeni lanci i višekraki svijećnjaci koje je princ dao postaviti još su visjeli na zidovima, ukrašeni zmajevim glavama koje su siktale u zrak. Gosti su žamorili dolje za dugačkim stolovima, kao i uvijek. Nema sumnje da je njegova i Francova prisutnost bila tema vatrenih rasprava. Dok se između sljedova jela servirao sladak prženi kruh i mesni želei, trio zabavljača izveo je baladu koja je opisivala trijumfalni ulazak princeze Elene u Monteverde. Pjevači su malo uljepšali priču — dodali su čudesnu golubicu mira i nekoliko bitaka u kojima su odvažni rudari pobijedili neimenovanog neprijatelja. Riata i Navona dobili su više zasluga nego što je Allegreto mogao očekivati u toj odi novoj republici. Pretpostavljao je da je princeza jasno dala do znanja što želi. Bila je krajnje odlučna u tome da njega i Franca Pietru dovuče da sjednu za glavni stol. Sjedio je pred ljudima koji su ga godinama mrzili, pokraj mladog vijećnika čijeg je oca Gian dao mučiti zato što je otvoreno iskazivao naklonost princezi Melanthe. Bili su uljudni jedan prema drugome, jer nisu imali oružje pri ruci. Ona je barem u tome bila razumna: Darijevi ljudi pregledali su svakog gosta na vratima da ne bi unio bilo kakvo oružje. Allegreto je još bio pod dojmom onoga što je učinila. Čak i sada, čak i ovdje — osobito ovdje — nije se mogao osloboditi Ligurijeva sna i kako ga je ona pokušavala ostvariti.

. 270 On nije sudjelovao u tome, a ipak je volio i nju i ovo fantastično mjesto gdje nisu vladali tiranija ni strah. Volio je krhki savez koji je ona održavala pukom voljom, vjerom i tvrdoglavom glupošću. Da je izračunao stotine horoskopa, nikada to ne bi predvidio. Njegova kraljica usudila se ostvariti ono što nijedan živ čovjek nije mogao ni sanjati. Nije znao vjeruje li mu ona potpuno ili ne kad je rekao da nije pokušao ubiti njezina engleskog ljubavnika. Imala je svoje razloge zbog kojih je ignorirala takav incident usred svoje proslave, i izbjegla uhićivanje i buru optužbi. Ali kad je prihvatila njegovu riječ, samo njegovu riječ i ništa više, bilo je to poput jednog od Ligurijevih prozora probijenih u kamenom zidu, zraka sunca na mjestu koje nikada prije nije bilo osvijetljeno. Sjedio je s rupom unutar sebe, ne znajući krvari li ili gori od jarkog svjetla. Raymond de Clare će preživjeti. Javili su joj to prije nego što su sa stolova maknuli kutije s bombonima i počeli donositi prva jela. Allegreta je od nje dijelilo nekoliko vijećnika, stari savjetnici njezina djeda koji su imali prvenstvo u Monteverdeu, ali on joj je na licu vidio olakšanje kad je došao sluga i šapnuo joj nešto na uho. Razdirala ga je ljubomora, ali još se čudio neobičnom zrnu radosti zbog toga što mu je iskazala povjerenje. To je ublažilo zlobu, otežalo mu da razumije samoga sebe. Zbog toga nije mogao jesti. Bilo mu je teško disati. Za glavnim stolom jela su kušali Dario, Matteo i jedan od Francovih ljudi. To je sigurno potaklo još jedan krug došaptavanja koji je krenuo među gostima ispod njih — da sin Franca Pietre još uvijek služi Navoni. Matteo je narastao. Sada je bio sigurniji u sebe. Kad je tek došao k Allegretu, nagnuo bi vino malo previše i uvijek prolio nekoliko kapi na svoj ubrus. Sada je dječak otpio svoj ritualni gutljaj gledajući preko ruba čaše u Allegreta na poseban način, bez treptanja. Allegreto je odmah postao oprezan. Shvatio je da je dotad plutao na nekom oblaku bez pravog razmišljanja. Zbog davno usađene navike uvijek bi pratio što se događa oko njega, ali sada je dopustio da mu koncentracija opadne, a misli odlutaju, i to na takvom izloženom mjestu. Shvatio je da je i Dario primijetio Matteov neznatan pokret dok je slagao čiste srebrne pladnjeve i otupjele noževe. S naglašenom udvornošću, Allegreto sagne glavu prema vijećniku pokraj sebe i ponudi se da mu razreže meso. Povukao je pladanj prema sebi i podignuo ga tek toliko da osjeti komadić papira ispod njega. Glumeći oduševljenje svojim zadatkom, povukao je pladanj malo preblizu, preko ruba stola, a onda se kiselo osmjehnuo svojem susjedu kao da se ispričava zbog nespretnosti. Poruka je nevidljivo skliznula u nabore stolnjaka i njemu u krilo. Gurnuo je natrag pečenu pticu i počeo je rezati. NIMUE JE SKAKALA i trčkarala, izgledala je kao blijeda mrlja na mjesečinom obasjanom terenu za turnir. Allegreto je slobodno hodao pokraj Mattea — jedva da si je dopustio da uživa u tom osjećaju nakon mjeseci provedenih u zatočeništvu. Nije bilo teško dogovoriti taj ponovni susret. Kad su banket i zabava napokon završili, kad se princeza povukla u svoju dnevnu sobu s gostima, kojima je vino popravilo raspoloženje, dječak je jednostavno rekao Dariju da ide izvesti Nim u posljednju šetnju za taj dan i upitao Allegreta bi li i on volio ići.

. 271 Dario je slegnuo ramenima i rekao da princeza očekuje od Mattea da bude u krevetu prije kasne večernje mise, a Allegretu lijevom rukom neprimjetno dao znak da je sve sigurno. Allegreto je to primio na znanje i izašao. Nije sumnjao da ga netko nadgleda i prati, ali Matteo je dobro izabrao mjesto za šetnju. Čim su stigli na teren, Nimue je potrčala na prostrani travnati teren iza ukrašenih drvenih tribina, pripremljenih za sutrašnje natjecanje. Allegreto i Matteo pođu za njom. Bilo je i drugih ljudi koji su se šetali terenom i stajali na zidovima s kojih se vidio grad, ali nitko nije bio na sredini velikog praznog prostora. Mjesečev srp davao je dovoljno svjetla da vide Nimue kako trčkara duž drvenih klupa i njuška. Allegreto stane i nasloni se na čvrstu motku što se protezala sredinom terena dijeleći ga na dva dijela. Na trenutak je pomislio da kaže kako je Matteo naglo izrastao, a onda se prisjetio vlastita djetinjstva i kako mu se gadilo kad bi netko spomenuo takvo što. »Što se događa?« upita on umjesto toga. »Ne morate se mene plašiti«, reče Matteo zajahavši na središnju motku. »Ako se plašite.« »Ne?« Allegreto ga ozbiljno pogleda. »Jesi li zaboravio sve načine na koje me možeš ubiti, a koje sam te naučio?« »Nisam!« Dječak je skočio na zemlju, a onda se opet popeo. »Ne. Hoću reći... nemojte misliti da sam se okrenuo Riati.« »Ti jesi Riata«, reče Allegreto tiho. »Nikada nisam htio da to zaboraviš.« »Ne, ja... zaboga, jesam. Ali...« Glas kao da mu je napuknuo. Allegreto je čekao. Nije očekivao da će sam Matteo imati za njega neku zaista ozbiljnu poruku, ali nije imao ništa protiv toga da se Franco živcira i muči pitanjem želi li mu ponovo ukrasti sina. A Elena ih je vidjela kako zajedno izlaze. Nije to spriječila. Vjerovala mu je. Onaj procijep u njegovoj duši kao da je upijao taj neobičan osjećaj. »Sigurno znate da ona želi da budem velik prijatelj sa svojim ocem«, reče Matteo zabrinuto. »Čuo sam to.« »Imate li što protiv?« Allegreto slegne ramenima. »Otac ti je. Biblija kaže da ga moraš poštovati.« »Jeste li i vi bili prijatelj sa svojim ocem?« Allegreto podigne glavu i kratko se nasmije. »Ne.« Obavio je prste oko motke. »Ali ja sam bio nezakoniti sin.« »Pretpostavljam da je to drukčije.« »Vrlo drukčije.« Matteo se spusti na tlo. Čučnuo je i počeo čupkati travke. »Je li vam otac bio drag?« Allegreto poželi da nije došao. Gledao je Nimue kako iz sve snage trči preko terena privučena nekim mirisom. Nakon trenutka koji mu se činio dug, rekao je: »Volio sam ga.« Matteo iščupa pregršt trave. »Volio bih da ste mi vi otac«, rekao je prigušenim glasom. »Volim vas.«

. 272 Allegreto osjeti kako se onaj procijep u njemu razdire i otvara. Kao da je kroz njega ugledao viziju, kotače unutar kotača mržnje i spletkarenja, beskonačnih strahova. Vidio je sebe i kako je bio Gianovo oruđe, a sam je od Mattea napravio svoje. A sve ih je pokretala, progonila i privlačila ljubav. »Francu ne smeta ako napravim pogrešku«, reče Matteo kao da je to uvreda. »Kaže da mu nije važno, jer ja sam mu sin.« Allegreto je šutio, zagledan u mrak. Zvijezde su bile hladne svijetle točke što su visjele na tamnom crnom plaštu neba. »Ne želim biti kao on«, prosikće Matteo jadno. »Bojim se da će ga Englez ubiti.« Allegreto okrene glavu. »Englez?« »Signor Raymond. Dok sam jedne večeri bio vani s Nim, čuo sam ga kako s nekim razgovara. Tiho su govorili, ali čuo sam očevo ime. Nastojali su da ih nitko ne čuje.« Allegreto se uspravi. »S kim je razgovarao? Kojim jezikom?« »Nisam mogao vidjeti tko je to bio. Popeo sam se da pogledam, ali bili su iznad mene na bedemima. Govorili su francuski. Znao sam da je to Englez po načinu na koji izgovara riječi.« »Jesi li još nešto čuo?« »Samo Francovo ime i da su govorili o novcu. Onaj drugi je spominjao zlato.« »Kada?« »Prije deset noći.« »Jesi li to rekao Dariju?« »Nisam. Nije me briga ako ubiju Franca. On je Riata.« Njegov dječji glas malo je zadrhtao. »Ali ja...« Zašutio je, a onda rekao: »Mislio sam da vama trebam reći.« Nimue je odjedanput prestala istraživati lepršavu tkaninu koja je krasila tribine za gledatelje. Okrenula se, poskočila i ostala stajati ukočenih nogu, a čupavi rep savinula je iznad leđa. Njezin duboki lavež odjeknuo je preko terena za turnir. Na vrhu strmog popločanog puta koji je vodio dolje u dvorište pokraj terena pojave se zapaljene baklje. Fjudi su dolazili odlučnim koracima, a njihove su sjene poskakivale na zidovima dvorca. Nimue potrči naprijed, a iz grla joj se začuje režanje. Stala je između Allegreta, Mattea i pridošlica, glasno lajući kao znak upozorenja. Onda je naglo spustila uši i zamahala repom u znak dobrodošlice i potrčala je nekoga pozdraviti. Franco Pietro ju je ignorirao, agresivno je koračao naprijed još uvijek malo šepajući od one rane mačem. Pratila su ga četiri njegova čovjeka. Allegreto je ostao miran, naslonjen na motku i odmjeravao je udaljenost. Franco se zaustavio dovoljno daleko. »Matteo«, rekao je. »Idi.« Allegreto spusti ruku Matteu na rame i odgurne dječaka. »Idi.« Matteo se opirao i naslanjao natrag prema Allegretovoj ruci. Nimue se okrene gdje je njušila Francova koljena i veselo poskakujući vrati se k dječaku. »Idi s njim, Matteo«, reče Allegreto još jedanput lagano gurnuvši dječaka. »Poštuj oca«, reče on podrugljivo. Nije se želio zadržavati u takvoj nesigurnoj situaciji a da nije imao oružja. Matteo napravi jedan korak, uhvati Nimue za ogrlicu i ostane mrzovoljno stajati.

. 273 Allegreto jedanput kimne Francu. »Želim vam ugodnu večer.« Spustio je ruke na motku, preskočio je i udaljio se u mrak. ALLEGRETO NIJE MOGAO prodrijeti u citadelu izvana, ali jednom kada se našao unutar gradskih vrata, znao je kuda treba ići jer je poznavao svaki kamen i kutak. Samo je u starim Ligurijevim odajama Franco ostavio svoj jedini trag — zamijenio je slike koje su prikazivale dame kako igraju šah i beru ruže sa slikama s motivima lova i turnira. Allegreto je rukom zakrilio plamen svoje svijeće i tiho hodao kroz mračne sobe na gornjem katu velikog tornja. Alkemijski pribor odavno je nestao, ali Ligurijeva knjižnica još je bila netaknuta, a police prepune knjiga i neuvezanih papira. Allegreto zastane na tren prisjećajući se princa i dječaka gladnog nježnih riječi i mudrosti, stvari koje nikada nije poznavao. Razgovarali su o nauci, povijesti i politici. Katkad su se čak i prepirali, nešto što se Allegreto nikada ne bi usudio učiniti s Gianom. Ovdje, usred Ligurijevih knjiga i misli, Allegreto je pokušao zamisliti što bi princ rekao. Allegreto sada više nije razumio Franca Pietru. Prošla je cijela godina. Franco je već davno trebao napraviti neki potez da ponovo zatraži Monteverde za sebe, da konačno istrijebi Navone. Taj napad na Engleza — bio je to nespretan pokušaj, besmislen, previše neprikladan za Franca. Matteo je mislio da je Raymond de Clare primio novac kako bi ubio njegova oca, ali prema ono malo što je dječak čuo, lako je moglo biti i obratno, dogovor prema kojem će Raymond izvesti neki zadatak za Riatu. Englez je bio blizak s princezom; pričalo se da je svakodnevno viđa. Moglo se raditi o ubojstvu ili informaciji ili se možda Franco htio samo još jedanput sastati sa svojim sinom. I sada je netko u livreji Riate dao tom engleskom bludniku upozorenje i ostavio ga na životu. lii je to bio Francov pokušaj da za sve okrivi Allegreta nastojeći da bude uhićen zbog toga. Bio je to jadan potez ako su postojali svjedoci koji su vidjeli bedževe Riate na odjeći Englezovih napadača. Allegreto se zagledao u zemljopisnu kartu Monteverdea, koja je vidjela na zidu. Nije mu govorio nikakav zamišljen glas iz prošlosti. Nije bilo gotovih odgovora. Samo je mislio da Franco Pietro zacijelo gubi razum. Oni su se obojica na neki način lomili, rascijepili se na smjerove koji nisu bili logični. Na daskama ispod svojih stopala osjetio je blage vibracije zatvaranja vrata u sobi na donjem katu. Puhnuo je, ugasio svijeću i pričekao da mu se oči priviknu na mrak. Nakon nekoliko trenutaka tiho je izašao iz knjižnice. U kupaonici blaga je mjesečina kroz uski stakleni prozor padala na vodenu vilu koja se još naginjala nad kadu, širila mramorne ruke i nudila da iz svojih usta natoči vodu. Bio je to jedan od Ligurijevih izuma, sustav cijevi koji je dovodio vodu iz velike bačve koja se zagrijavala na bedemima, i iz koje je voda usmjeravana u Ligurijevu kadu i ženske odaje na katu ispod njega. Allegreto je prišao kipu i prislonio uho na nimfine hladne kamene usne. S tog mjesta bilo je nemoguće čuti što se događa u ženskoj sobi na donjem katu, gdje je nekada živjela Melanthe. Do njega dopre Elenin glas, onaj ljubazni ton kojim je znala prekoriti nemirne pse i djecu. Zatvorio je oči, naslonio se ramenom na zid i osluškivao. Imala je cijeli niz glasova — nepopustljivi ton prime di Monteverdea, hrabri poklič koji je odjekivao nad

. 274 glavama mnoštva i tvrdio da su svi jedno, promukli šapat kad je Allegretu govorila da je uzme, duboko, dok se izvijala u njegovu naručju i drhtala ispod njega. Sada se obraćala sluškinji i požurivala Mattea na večernju molitvu. Pomagala mu je u nabrajanju imena duša za koje su molili Boga da ih blagoslovi i udijeli im oprost. Allegreto začuje Francovo ime, pa čak i svoje. Možda će to na neki način doprijeti do Boga, te molitve jednog dječaka i djevojke — bez obzira na to što djevojka više nije bila netaknuta djevica, a dječak je već pokušao ubiti čovjeka. Allegretu se činilo da u njihovim glasovima postoji neka vrsta nevinosti, iskrenosti koja bi mogla biti djelotvorna. Smatrao je da nitko živ nikada nije molio za njega. Osjećao se donekle posramljeno, ali i zahvalno što je uključen. Nije mu čak smetalo ni što je Francovo ime na tom popisu. Poslije molitve došlo je do kratkotrajnog komešanja jer se Nimue htjela popeti u krevet s Matteom pa ju je trebalo strogo ukoriti i poslati na njezin otirač. Allegreto je čuo poznato struganje koje je značilo da se navlače zavjese oko kreveta, a sluškinja je svojoj gospodarici i dječaku zaželjela laku noć. Onda je Matteo želio s Elenom razgovarati o sutrašnjem turniru, ali odgovarala mu je samo mrmljanjem, koje Allegreto nije mogao razumjeti jer su zavjese prigušile glasove. Dječakov glas naposljetku jeutihnuo. Allegreto je dugo čekao nakon što više ništa nije čuo. Zatim je ustao, a dotad su mu se oči već dobro navikle na tamu. Tiho je sišao stepenicama iz Ligurijeve sobe. Pipajući pronalazio je put, znao je da su u podnožju vrata koja nisu imala ni bravu ni zasun; da će se nečujno otvoriti ako ih ispravno i čvrsto gurne. Kad je ušao u sobu, Nimue je podignula glavu. Izgledala je kao blijedi obris u mraku. Bila je dovoljno pametna da ne zalaje na njega — još otkad je bila štene, naučila je nečujno pozdraviti Allegreta i Zafera. Allegreto je nepomično stajao kad je kuja ustala i prišla, ponjušila ga i pritisnula se uz njegove noge. Protrljao joj je uši i počešao ono mjesto ispod ogrlice gdje je najviše voljela. Zajedno su prešli preko sobe do prozorske niše, gdje je Allegreto uvijek spavao kad bi mu Melanthe zapovjedila da se makne iz njezinakreveta. Sada je bio viši, a na kamenu nije bilo jastuka ni pokrivača. Podvio je jednu nogu ispod sebe, a drugu pustio da visi preko ruba, oslonivši stopalo na Nimuino toplo krzno. Iz kreveta se čulo blago i ravnomjerno disanje. Naslonio je glavu natraške na prozor i ostao bdjeti, kao što je uvijek činio. ELENA JE GLEDALA kroz pukotinu u zavjesama. Ležala je uznemirena i sama sebi govorila da tamo nema nikoga. Nije se mogla opustiti; svaki mali zvuk probudio bi je iz prvog laganog sna. Matteo je duboko disao u snu, čak djetinje ugodno hrkao. Nimue je duboko udahnula i tiho uzdahnula negdje pokraj prozora. Nije bilo nikoga. Pred vanjskim su vratima cijelu noć stajali stražari. Pas ne bi trpio nijednog uljeza. Ali ipak je sjela u krevetu pokušavajući nešto vidjeti u mraku. Onaj napad na Raymonda uznemirio ju je. Odlučila je vjerovati Allegretu, ali ako on to nije učinio, onda je to bio netko drugi. Monteverde je imao svoju razigranu mladež i nekoliko uličnih lopova, ali oni nisu nosili Riatine boje. Nim ponovo uzdahne, a pandže su joj zagreble po podu dok se namještala u nekom položaju. Elena pokuša smiriti ubrzano kucanje srca. Uhvatila je rub zavjese i rastvorila je najtiše što je mogla.

. 275 Razabrala je Nim i njezin bijeli obris ispod prozora. A onda ju je prostrijelio strah kad je na pozadini staklena prozora ugledala mušku figuru. »Ne boj se, Elena«, rekao je tiho. Tiho je uskliknula i rukom pritisnula puls na grlu. »Ailegreto?« šapnula je. »Da.« Uzdahnula je s olakšanjem. Na tren je sjedila podbočena o ruku i pokušavala se pribrati. Onda je pažljivo odmaknula pokrivače i kliznula iz kreveta. Na sebi je imala samo laganu noćnu košulju. Noćni zrak izvan zavjesa kreveta bio je prohladan, a turski sag mekan pod bosim nogama. Nije znala gdje joj je sluškinja odložila ogrtač, jer je bilo mračno. Nim se uznemirila kad se Elena približila prozoru. Vidjela je Allegreta kako ustaje. Bio je samo crna silueta na pozadini okruglog prozora. »Što je?« upitala je jedva čujnim šapatom. »Franco je slobodan«, reče on tako tiho da ga je jedva čula. Slegnuo je ramenima. »Zato sam ovdje. Gardi li mo.« »Ne možeš ostati ovdje.« Nije mogla procijeniti udaljenost u mraku i dotaknula ga je nogom. Osjetila je njegovu ruku na nadlaktici. Tiho je zastenjao, zvuk mu je polako kliznuo iz grla, a onda je pomaknuo ruku prema njezinu ramenu. »Ne bih trebao.« Pod njegovim dodirom tijelo joj je odmah prožela vrućina. Privukao ju je k sebi, zagrlio i čvrsto stisnuo na baršun, svilu i svoje čvrsto tijelo. Elena je to dopustila, a kao odgovor tijelo joj je postalo podatno. Zabacila je glavu kad ju je poljubio, ruke su mu klizile niz njezina leđa, zaplele se u njezinoj raspletenoj kosi; vrućina i požuda su joj poput dima zamagljivali um. Odmaknuo se duboko dišući. »Elena«, šapnuo joj je uz uho. »Dovodiš me do ludila. Više ne znam što radim.« Matteo se pomaknuo i okrenuo u snu, zbog čega je krevet zaškripao. Elena prođe prstima Allegretu kroz kosu. Privukla ga je k sebi, prelazila usnama preko njegove čeljusti, jedva ga dodirujući. Osjetila je kao se on suzdržava, kako zaustavlja dah, ruke su mu nepomične i pritišće ih u njezinu kožu. Odjedanput mu drhtaj prođe tijelom. Stisnuo ju je uza se i sagnuo se nad njezin vrat. »Dođi gore stepenicama.« Promuklo je šaptao uz njezinu kožu. Kimnula je, a duša joj se uzdignula od nesputane radosti. Ipak, bilo je to ludilo. Isprepleo je prste s njezinima i poveo je. Pod bosim je nogama osjetila hladan kamen kad je zakoračila kroz vrata. Zatvorio ih je za njima ostavljajući znatiželjnu Nim u sobi s Matteom. Elena lagano potrči uz ledene stube. Osjećala je da je živnula, kao da nema težine bez krune, krzna i teških službenih halja. Ovo je bila tajna, misterij između njih dvoje. Na vrhu se okrenula, drhteći. Uhvatio ju je u zagrljaj i okrenuo, a onda bez pogreške, kroz mrak poveo prema niši s krevetom. Srušila se uzdahnuvši od zadovoljstva, ali prekrila je rukom usta kao luckasto nestašno dijete. Sav strah, brižnost i brige napustili su je kad se nagnuo nad nju i povukao joj noćnu košulju preko glave, ljubeći joj vrat i grudi. Razmaknuo je pokrivače i povukao je sa sobom u duboku postelju.

. 276 Zadrhtala je, jer su joj hladnoća, toplina i njegov dodir poput svjetla prožimali ruke i noge. Željno je tražila njegove usne, privlačila ga k sebi, naga ispod njegove težine. Tu je bilo više mjesečine. Kad se odmaknuo i nagnuo nad njom oslonjen na ruke, vidjela mu je lice i sjaj srebrnih niti na ovratniku tunike. Zapanjila ju je njegova ljepota, sada još više, jer ga mjesecima nije vidjela. »Kako te samo volim«, šapnula je dodirnuvši mu lice. Zastenjao je i poljubio joj dlan. Zatim se otkotrljao od nje i pogledom prešao preko tihe sobe. »To je ludost. Sačuvaj nas Bože, ovo je ludost.« Znala je da je tako. Nije je bilo briga. Uhvatila je krajeve njegove tunike i počela otkopčavati tanki remen oko njegovih bokova. Gledao ju je dok je to radila i promatrao kao začaran. Remen se otkopčao i pao. Elena se sagne i podigne uvis baršunastu tuniku. On naglo sjedne i prevuče je preko glave zajedno s košuljom. Privukla ga je k sebi, ljubeći mu prsa, prelazeći prstima duž njegove ključne kosti i lijepih ramena. Na uzici oko vrata visio mu je prsten i blago sjao zlatnim sjajem. Prihvatila ga je na dlan i prinijela usnama. Zatim ga je zagrlila i prešla mu zubima preko bradavice. Zgrabio ju je za kosu, a tijelo mu se ukočilo. »Nemoj«, reče on promuklo. »Imaj milosti.« Nije htjela. Ispreplela je nogu oko njegove, pritisnula se uz njega i otvorila mu svoje tijelo kad je stisnula zube i lagano zagrizla. Dahtao je hvatajući zrak, držeći njezinu glavu na svojim prsima. Elena klizne rukama naniže i povuče vezice njegovih hlača. Uvukla je prste unutra tražeći njegovu tešku muškost. Nije mu nanijela bol, samo je nježno milovala vrh, dok je on čvrsto pritiskao usne u njezinu kosu. Očajno je uzdisao, a tijelo mu je bilo napeto. Zadrhtao je kad je rukom prošla cijelom njegovom dužinom. Onda se otrgnuo i povukao je u uspravni položaj. »Okreni se«, prosiktao je ustajući. Natjerao ju je da se otkotrlja od njega, brzo i brutalno, povukao je uvis uhvativši je oko struka i gurnuo joj penis straga između nogu. Elena klekne, željna da on prodre u nju. Ali rukom je našao njezino mjesto, klizio preko nje, djelomično unutra, šaljući joj valove užitka kroz tijelo. Izvila je leđa i skupila noge oko njegova koplja. Počeo se snažno pomicati trljajući se o nju, između guzova, klizeći na nježnoj vlazi između njezinih bedara. Pritisnula je lice u baršunasti jastuk, dahtala, potiskujući jecaje i krik koji joj se dizao u grlu. Nagnula se pred njim, kosa joj je pala oko glave, primala je njegovo prodiranje, a svaki pritisak njegove ruke dovodio ju je bliže ekstazi. Kad je došla, eksplodirala je kroz nju, bio je to pulsirajući prasak koji joj je prožeo udove i natjerao je da krikne u jastuk. On ju je držao za bokove, prigušeno je zastenjao, zvukom koji mu je dolazio duboko iz grudi kad se napeo, a tijelo mu se propelo uz njezino. Toplina joj je oblila trbuh, a njegovo se sjeme slobodno razlilo. Promuklo je zajecao. Obavio je ruke oko nje, zagrlio je i držao uza se. Zajedno su klečali na krevetu, a posljednji drhtaji njegova klimaksa još su mu tresli tijelo. Elena nasloni čelo na jastuk, sva joj je snaga bila istekla iz tijela. Duboko je disala i pritiskala se leđima uz njega da bi što duže uživala u tom osjećaju.

. 277 Dugo ju je tako držao ispod sebe, a koplje mu je omekšalo. Vlažni znak njegova svršavanja kliznuo je i zagolicao je između bedara. Oštro je ispustio zrak iz pluća, a ona je to osjetila kao topao mlaz na leđima i u kosi. Uspravio se. Elena se okrenula postrance. Obavijao ju je njegov miris. Povukao ju je k sebi ležeći uz nju. »Kriste, ludi smo«, šapne on. »Morat ću otići.« Uhvatila ga je za ruke i stisnula ih k sebi. »Ne.« »Ne mogu ovo izdržati«, reče on oslobodivši se njezina stiska i ustajući. »Ne mogu te ostaviti Francu. Ali ne mogu ni ostati uz tebe jer ćemo...« Pogledao je zgužvane plahte i pokrivače kao čovjek koji se upravo probudio iz noćne more. »Ovo je prevelik rizik. Netko će to otkriti.« Njegovo sjeme ostavilo je mrlju na krevetu; čak i u polumraku Elena je to mogla vidjeti i osjetiti kako joj klizi preko trbuha i bedara. Miris vođenja ljubavi, nalik na mošus, bio je izrazito jak. Ali okrenula se i opet ga povukla dolje, držeći ga uza se, tonući u ljepoti dodira njegove kože i teške topline njegova tijela na svojemu. Poljubio ju je otvorenih usta, opirući se njezinu zagrljaju iako ju je duboko istraživao jezikom. Oslobodio se, zakotrljao i ustao iz kreveta. Kad je zgrabio košulju i tuniku, promrmljao je: »Pričekaj me.« Elena ga je gledala kako nestaje kroz mračna vrata. Ležala je među zgužvanim plahtama i udisala miris onoga što su učinili. Mislila je na ostatak svojega života bez toga, ostatak života koji će biti kao protekla godina; hladno pretvaranje da je moćna, nelagodan stalni oprez, nikada si neće moći dopustiti da pokaže osjećaje. Stisnula je oči i zagnjurila lice u jastuk. Sada je razumjela Carine strahove za sebe. Znala je zašto joj je sestra plakala i okrenula se od nje, kao da je Elena već izgubljena i mrtva. A ipak svakoga je dana kad bi kroz prozore djedove sobe gledala dolje grad i jezero, osjećala bol duboko u sebi, ljubav prema oštroj ljepoti kamenih tornjeva, ljubav prema ljudima koji su se gurali u uskim ulicama, prema kaosu boja i zvukova dok su trgovci vikali, a magarci njakali. Obični ljudi bili su kao djeca, živjeli su spremno u svakom trenutku; lako se smijali i svađali, ostavili bi svoj posao da se okupe i poklicima pozdrave Elenu kad god bi se pokazala u gradu. Plemići i trgovci iz moćnih obitelji bili su rezerviraniji, ali i oni su živjeli odlučno, uživali u slikama, raskošnoj odjeći i vječitom nadmetanju da izgrade najimpresivniji toranj. Upoznala je obrazovane ljude koji su s njom razgovarali s poštovanjem, govorili joj o knjigama, kao da je muškarac koji je sposoban donositi vlastite odluke. Nije mrzila Monteverde. Nije mogla. Bio je njezin. Njezin dom, njezini ljudi, a bilo joj je zlo već od same pomisli da bi njima vladao Milano. To ju je ljutilo. Zagrlila je jastuk na grudima osjećajući kako joj zlatni vez grebe kožu. Kad je rekao da će otići, znala je kamo bi otišao. Opet u progonstvo. Na Il Corvo, u crni dvorac. Dok god je mogla pogledati kroz prozor na drugu stranu jezera i znati da je on tamo, mogla je sve podnijeti. Kad bi on otišao tamo gdje ga neće moći vidjeti, nije bila sigurna da bi imala snage nastaviti. Mogla bi ostaviti sve to. Katkad je u mraku razmišljala o tome, dok je slušala kako se izmjenjuju stražari pred vratima. I sada je pomislila na to.

. 278 Njegova nečujna silueta odmaknula se od vrata i prešla preko sobe. Vratio se. »Okupaj se ovime«, rekao je nježno i pružio joj mokar ručnik. »Onda moraš ići. Ja ću učiniti sve što mogu da složim plahte i pokrivače.« Elena se obriše ručnikom. Sjela je i očistila se koliko je mogla te je ustala. »Nećeš sada otići«, rekla je tjeskobno držeći ga za ruke. »Ne još.« Usnama joj je dotaknuo čelo. »Tu je Franco. A i... zbog još nečeg drugoga.« Zašutio je načas. Obuhvatio joj je obraze dlanovima i namrštio se gledajući je. »Za ljubav Božju, Elena, budi oprezna! Daj da ti pošaljem Zafera.« Stajala je dok ju je tako držao. »Imam Darija.« »Dario previše svakome vjeruje«, reče on. Tiho se i trpko nasmijao. »Vjeruje čak i meni. Da je Zafer s tobom, nikada ne bih mogao doći do tvoje spavaće sobe.« Progutala je s mukom. »Onda nemoj slati Zafera.« Čvrsto ju je stisnuo k sebi i pritisnuo usne na njezinu kosu. Elena je stajala i snažno ga grlila, trudeći se ne misliti kako možda više nikada neće doživjeti takav trenutak. »Moraš se vratiti«, reče on. »Predugo smo ovdje.« »Allegreto.« Podignula je glavu. »Vratimo se.« Obavila mu je prste oko podlaktica. »Natrag na otok. Možemo otići zajedno i ostaviti sve ovo.« Tijelo mu se ukočilo. Odgurnuo ju je i zagledao joj se u lice. »Tamo bismo bili sigurni«, rekla je. »Mogla bih biti s tobom.« Malo je nagnuo glavu u stranu i gledao je kao da gleda u nešto udaljeno i izgubljeno. »Nema tamo sigurnosti, Elena. Nikad je nije ni bilo.« Prstom joj je lagano prešao preko obraza. »Gdje god se ja nalazim, za tebe je opasno.« »Nije me briga«, reče ona očajno. »Jesam li sigurna ovdje bez tebe? Ne... onako je kako si rekao... nema mjesta na svijetu koje nije opasno.« Zaklopio je oči. Crne su mu se trepavice spustile na kožu. »Elena, razdireš mi srce. A ja ga nemam.« »Imaš«, šapnula je. »Dao si mi da ga čuvam.« Tiho je i tužno uzdahnula i pritisnula dlan na mjesto gdje mu je ispod tunike visio prsten. »Loše sam obavila taj zadatak.« Zatresao je glavom i spustio čelo na njezino. »Jedina moja kraljice.« Uhvatio ju je za bradu i nježno je poljubio. »Ti si sve što ću ikada voljeti, u ovom životu i onom poslije.« Zgrabila je nabore njegove tunike, naslanjala se na njega i zagnjurila lice na njegove grudi. »Nemoj me ostaviti«, rekla je bez daha. »Bit ću tu.« Odmaknuo ju je od sebe i palcima joj podignuo bradu. »Iako me nećeš moći vidjeti. Sada moraš otići dolje prije nego što Matteo otkrije da te nema.«

. 279 Dvadeset osmo poglavlje ALLEGRETO JE PREZIRAO turnire i ignorantske klipane što su naokolo galopirali na konjima i jedan drugome razbijali glave iz čistog veselja. Franco Pietro je prihvatio princezin poziv da sudjeluje; odlučno je koračao naokolo odjeven u kompletan oklop i derao se na svoje ljude kao magarac. Allegreto nije znao je li Riata pokušao impresionirati princezu ili Mattea, ili možda oboje, jer napravio je veliku predstavu kleknuvši pred podijem gdje su oni sjedili. Crni oklop mu je mutno sjao ispod plavog štita na kojemu je bio naslikan zmaj i grb obitelji Riata. Bio je dobar. Bio je to stari trn koji je često znao zavrnuti u Allegretovoj rani. Gian Navona nikada nije svojem nezakonitom sinu dopuštao da sudjeluje na turniru. Allegreto nije znao je li to bilo zbog brige za njegovu sigurnost ili zato što se nije moglo dopustiti da kopile predstavlja Navonu na takvom javnom natjecanju. Ali Franco mu se rugao zbog navodnog kukavičluka, izazivao Allegreta da ignorira oca i barem se pridruži dječacima koji su vježbali za dvoboje. Allegreto nikada nije bio tako glup da to učini. Nije želio Francu pruži šansu da ga sruši s konja udarcem tupog koplja, a ni Gianu razlog da posumnja u njegovu poslušnost. I tako je uvijek stajao uza zid i gledao, baš kao i sada. Borili su se vitezovi iz Ferrare, Toskane i Milana. Došli su čak i neki Nijemci i dva Francuza koji su predstavljali strane plaćenike. Bio je to turnir samo za zadovoljstvo pa su oružja bila tupa, ali Riata je ipak napravio pravu predstavu srušivši nekoliko protivnika. Zidovi citadele bili su ukrašeni zastavama i puni gledatelja koji su mahali šarenim stjegovima i vikom bodrili svakog natjecatelja. Iznad dubokog, sablasnog zavijanja dugih planinskih rogova specifičnih za Monteverde, izdizali su se povici potpore i pretvorili u strastvenu galamu kad je Franco izazvao viteza iz Milana te trijumfalno napustio borilište, ostavivši protivnika na tlu, dok je za nagradu poveo njegova ratnog konja. Koliko god da su prije bili ogorčeni na Franca Pietru, svjetina ga je sada voljela. Čak je i Matteo stajao i vikao s ostalima kad mu je otac dojahao do princeze i, poklonivši se, ponudio joj konja. Dječak je nešto brzo rekao Eleni, ona mu je smiješeći se kimnula glavom i on je skočio preko ograde podija s djetinjom bezbrižnošću. Nimue je odmah pošla za njim ispod rukohvata ograde i zamalo odvukla sa sobom ukrasnu tkaninu dok je skakala s podija.

. 280 Elena je stajala i pljeskala, a Matteo je kao nagradu primio velikog bojnog konja i poveo ga s terena borilišta hodajući uz oca. Allegreto se uspravio stojeći uza zid. Okrenuo se i pošao. S nešto manje udvornosti progurao se kroz gužvu gledatelja. Našao je Zafera u podnožju strme rampe koja je vodila od glavne tvrđave do razine gdje je bilo dvorište uz borilište. Izmijenio je pogled s mladićem-nevjernikom i sam se nastavio penjatiusponom. Izbjegavao je impozantnu sjenu golemog tornja i zaobišao je prošavši kroz kovačnicu, gdje je sav posao prestao. Odnijeli su dolje do terena sav alat, čak i mjehove, kako bi se tamo mogla popraviti oprema. Na gotovo pustom prostoru gornjeg dijela citadele, prošao je kroz praznu stražarsku vojarnu, saginjao glavu prolazeći ispod niskih greda, i našao se na malom dvorištu. Zidovi su odjekivali od udaljenih zvukova, koji su tu u tišini bili poput blage grmljavine. Na popodnevnom svjetlu stabla maslina i mirisno bilje širili su ugodan miris. Turnir će uskoro završiti. Princeza je prije noći trebala prijeći jedan dio puta do d’Avine u sklopu priprema za rekonstrukciju izvedbe svoga prvog glavnog dolaska pred vrata Monteverdea. Allegreto je to smatrao glupim planom, opasnim izletom izvan grada. Ali njezin miljenik Raymond predložio joj je tu zamisao i zato su seoske djevojke brale suncokrete, popravljale svoju najbolju odjeću duž ceste iz rudarskog gradića, spremne pozdraviti princezu dok bude prolazila. Allegreto zastane na dvorištu i pogleda mala vrata što su vodila do vojne bolnice. Bila je to prostorija usječena u živu stijenu i ograđena kamenjem da se stvori zatvorena soba. Grmlje žutilovke raslo je na stijeni pokraj dubokog usjeka pokraj otvorenih vrata. Nije bilo ni znaka liječnikove prisutnosti. Jedan jedini stražar tiho je hrkao, naslonjen na kameni zid. Zafer se pobrinuo za to. Allegreto se nečujno kretao prema vratima. Raymond de Clare ležao je na poljskom krevetu i spavao. Imao je zavoj na glavi i drugi okorebara. Allegreto se nagne na grubi okvir vrata. Englez kao da se previše opušteno odmarao za nekoga koga su zamalo nasmrt pretukli. Zafer je od liječnika saznao da Clareu nije slomljena nijedna kost i da je imao samo nekoliko posjekotina na prsima. Onoga trenutka kad je Raymond doteturao u sobu za audijenciju, cvileći kao da umire, Allegreto je bio siguran da nije ozbiljno ranjen. Bilo bi jednostavno sada mu nanijeti ozbiljnu ranu. Bilo bi jednostavno uzeti jedan od liječnikovih noževa iz kutije pokraj vrata i zabiti ga Englezu u srce. Tu bi ranu možda čak i previdjeli — Allegreto bi mogao uzeti najtanji bodež, a kapljicu krvi obrisati na zavoju. Čovjek je umro od unutrašnjih ozljeda i krvarenja. I Raymond de Clare više ne bi predstavljao problem za Allegreta, a ni za koga drugoga. Nekoliko trenutaka zabavljao se tom mogućnošću. Englez je bio bludnik pristale vanjštine. Ona je bila pisala o njegovu prvom poljupcu kao da je Galahad. Bilo je to iskušenje. Ali njoj se to ne bi svidjelo, ako bi ikada saznala. Sada je vjerovala Allegretu. Držala ga je za riječ. Shvatio je da bi bilo bolno kad bi joj sada morao lagati. Allegreto šutne kamenčić preko poda. Raymond se trzne na poljskom krevetu. Odmah se brzo uspravio i posegnuo za mačem. Allegreto ga je promatrao kako uviđa da nije naoružan, a ni sam. Raymond se na tren zagledao u Allegreta, počeo je ustajati, a onda se sjetio da je smrtno ranjen. Ponovo je klonuo na krevet.

. 281 »Jesi li u bolovima?« upita Allegreto i podigne obrve. Raymond zadrhti i spusti glavu na krevet. »Dovoljno me boli. Prokleti oni razbojnici Riate.« Onda namrgođeno okrene glavu. »Ti si Navona.« »Jesam.« Allegreto mu pristojno kimne. »I neću se protiviti tvojem mišljenju o Riatama.« Raymond kratko otpuhne kroz nos. Spustio je ruku preko prsa, kao da ga tu boli. »Svi ste vi nasilnici! Ne činite ništa osim što nju žalostite. Gdje je stražar?« »Drugdje«, reče Allegreto. Raymond ga pogleda. Allegreto se nasloni na dovratak i prekriži gležnjeve. »Što želiš?« reče Englez razdražljivo, povlačeći zavoj preko prsa. »Zar me i ti želiš ubiti?« »Ne želim ništa takvo«, promrmlja Allegreto, »jer to bi ražalostilo princezu. Koliko god je zbog toga možda glupa.« Raymond je čupkao zavoj. Gola ramena počela su mu se znojiti. »I ja bih isto mogao reći za tebe, Navona. Mogao bih u srcu naći razlog da te ubijem zbog onoga što si joj učinio.« »Ustani i pokušaj«, reče Allegreto. Drugi muškarac ga je bijesno gledao, onda je naslonio glavu na zid i okrenuo lice u stranu. »Ali ranjen si«, reče Allegreto. »Ispričavam se. Ne želim se svađati s tobom. Ni ubiti te. Bila je to samo šala.« »Jako se zabavljam«, reče Raymond. »Razgovarajmo malo o novcu.« Allegreto se nasmiješi. »Možda će to biti više u skladu s tvojim ukusom. Tko ti je platio da odglumiš da si napadnut?« Raymond zaklopi oči. »Ah, znači to ste vas dvojica izmislili kako biste je zavarali? Da sam glumio! Vjeruje li ti ona?« Nasmijao se i uhvatio za rebra. »A kakav bih to zao plan imao da si sam razbijem glavu i razrežem prsa?« »To je ono što želim znati.« Englez se okrene cerekajući se. »Nemam nikakav plan, Navona, osim što je volim, ali ti to ne možeš razumjeti! Učinit ću sve što mogu da je zaštitim od tebe i Franca. Molio sam je da to ne radi — ali bila je tako nagla i obojicu vas oslobodila da činite svoja vražja zlodjela. Ona misli da u tebi ima časti.« Uvjerljivo je zastenjao dok mu je okretao leđa i ostao tako nezaštićen ležati lica okrenuta prema zidu. »Čast možda nemam«, reče Allegreto tiho, »ali imam pet tisuća zlatnika za tebe, ako budeš radio za mene.« Raymond spusti ruku na glavu. »Zlo mi je od tebe.« Allegreto ga zamišljeno pogleda. »Onda ti želim da se brzo oporaviš«, reče on Englezovim leđima. »Ako se predomisliš, možeš me potražiti.« Tiho je izašao iz prostorije. Zafer je čekao u hladu ispod hrasta koji se nagnuo nad put. Zajedno su krenuli dalje kroz vojarnu. »Nemoj ga gubiti iz vida«, reče Allegreto. Zafer kimne. »Jeste li što otkrili, gospodaru?«

. 282 »Nisam. Samo da on ne vjeruje kako imam pet tisuća u zlatu koje bih mu dao. Loše sam to izveo. Trebao sam igrati na kartu prijateljstva s njim.« Slegnuo je ramenima. Zafer ništa nije komentirao. Samo je rekao: »Stražar će se uskoro probuditi, gospodaru. Ostat ću na straži.« DARIO IH JE PONOVO pozvao u sobu za audijenciju. Franco je došao još mokre kose od kupanja, a Allegreto je bio u čizmama kao da je namjeravao nekamo otputovati. I Elena je bila odjevena za put. Sada nisu bili sami; francuski vitezovi i njezina pratnja stajali su spremni zajedno s Philipom i Darijem da je otprate iz grada. Philipova prisutnost ju je uznemirivala dok je Allegreto bio u blizini. Nikada nije imala oca, ali stari je razbojnik čitao njezino srce poput oca. Osjećala je kako je obuzima vrućina kad je uhvatila pogled Allegretovih tamnih očiju. Nije mogla ne misliti na prošlu noć, na njegove poljupce i njegovo tijelo uz svoje. Tražila ga je cijeli dan i nekoliko puta ga ugledala, drsko je stajao naslonjen u sjeni zidova, besposličio je poput mladića iz grada, koji su se kladili na to tko će slomiti koplje. Sada se trudila ne gledati ga. Dala je kompliment Francu Pietri i zahvalila mu na hrabrom držanju na turniru. Riata je bio dobro raspoložen, mislila je, još uvijek ponosan na svoju pobjedu. Upravo se tome nadala. Ljudi su mu ponovo počeli iskazivati naklonost i on je predstavljao Monteverde protiv Milana, a nije se borio kao Riata protiv neke druge plemićke kuće. Sada je osjećao posljedice napora; prilično je štedio ranjenu nogu dok je hodao. Ali izgledao je umoran i zadovoljan samim sobom. »Neću od vas ponovo tražiti da zajašete konja, grofe«, rekla mu je kad je s mukom ustao iz klečećeg položaja. »Želim da vi i Navona ostanete u gradu dok me nema. To su samo dvije noći — ali svi članovi vijeća bit će sa mnom. Osjećat ću se mirnije znajući da je citadela u rukama iskusnih zapovjednika, pa makar na tako kratko vrijeme.« U sobi se začuje tiho mrmljanje. Svi su je gledali kao da je izgubila razum. Blago je slegnula ramenima. »Ako ćete se međusobno potući, ne mogu vas spriječiti«, rekla je neuvijeno. »Možete to učiniti i preda mnom ovdje. Molim se da obojica ostanete živi i u miru kad se vratim i da me zajedno dočekate na vratima grada. To bi usrećilo narod.« Allegreto tiho frkne nosom. »Prije će ih zgromiti čudo, princezo.« Dopustila je da im se pogledi sretnu. Oni trenuci u mraku su ih odvajali, kao da su svi prisutni u sobi za nju bili stranci. Obavijao ih je miris ljubavnika tako stvaran da se uplašila kako je to i više od mašte i sjećanja. On spusti trepavice. Pognuo je glavu i rukom napravio gestu kao da je otpušta. »Ali ja ću ostati. I obećavam da ću biti živ kad se vratite.« Jedva je odvojila pogled od njega i pritom trljala prstima obrub rukava. Činilo se da je tišina oko njih preteška, previše neobična. Možda je bilo i dobro da budu razdvojeni na dan ili dva. »Neka vam Bog zahvali na vašoj službi, grofe«, rekla je formalno, kimnuvši prema njegovu lijevom uhu. »Hoće li moj sin ostati u gradu, princezo?« naglo upita Franco. »Matteo je tražio da ide sa mnom.« Prisilila se da prestane vrtjeti biser na orukavlju. »Želi ponovo vidjeti d Avinu.« »Koliko vojnika imate u pratnji?« upita on.

. 283 »Imamo deset konjanika i družinu pješaka«, reče Philip. »Kapetan Guichard također je poslao pratnju.« Pokazao je glavom na francuske vitezove, predstavnike plaćenika. »Tijekom puta zaustavit ćemo se u njihovu logoru i sutradan nastaviti prema d’ Avini.« Franco pogleda Allegreta poluzatvorenim očima. »Pretpostavljam da nije pametno ovdje ostaviti slobodnog i samog Navonu, princezo«, reče on. »Ostat ću i ja.« ZALAZAK SUNCA NAD katedralom u Monteverdeu bio je fantastičan. Zlatni mozaik na fasadi hvatao je svjetlo i odražavao ga poput aureole na piazzu, tornjeve i u zrak. Kupole i zvonici caklili su se bjelinom; poput isklesanog leda. Allegreto je stajao u sve tamnijim sjenama između nekoliko hodočasnika koji su razrogačenih očiju promatrali prizor i zacijelo se nadali da se u toj zlatnoj izmaglici svjetla dogodi nekočudo. On je gledao nešto drugo. Gerolamo je donio vijest da je Franco na večernjoj misi u katedrali — što nije bilo neobično jer Franco je uvijek dobro pazio na svoju dušu. Često se pričešćivao, katkad svakodnevno, i redovito je slušao večernjicu. Allegreto je pretpostavljao da je to učinkovita navika — ne samo što bi se Franco očistio od teških grijeha odmah nakon što ih je počinio nego mu je to pružalo priliku da se sastane sa svojim sljedbenicima i agentima. Riata je dobro pazio da ne razvije nikakvu sigurnu naviku; iako je redovito odlazio na mise i druga događanja, pazio je da to bude u crkvama po cijelome gradu, svakodnevno bi ih mijenjao po nekom redoslijedu koji Allegreto nije mogaoprozreti. Udaljeni zvuk pjevanja zbora plutao je u zlaćanom zraku i posljednji je psalam blijedio dok nije utihnuo. Allegreto je mogao napamet izrecitirati himnu Mariji, koja će slijediti kad se svećenik popne na propovjedaonicu da čita glasom koji je svečano odjekivao kroz prostor crkve i odbijao se od stupova. Dok je sunce zalazilo iza planina, a svjetlo blijedjelo, hodočasnici su ustali i otresli prašinu s koljena. Allegreto je ostao pognute glave. Mogao je vidjeti Gerolama i još jednog svojeg čovjeka, koji su stajali u sve dužim sjenama na piazzi i promatrali sporedna vrata katedrale. Misa je završila. Nakon stanke za izraz zahvale otvorila su se golema brončana vrata i izašla je mala skupina vjernika. Svi su bili potpuno skriveni crnim velovima. Kretali su se kao što se kreću starice, sitnim koracima i oprezno na stubama. Allegreto ih je pozorno promatrao, ali svi su bili previše niski i slabe građe da bi mogli biti bilo koji od Riata ili Raymond de Clare. Raymond je bio taj zbog kojeg je došao ovamo. Allegreto bi pustio Gerolama da prati Franca na normalnu misu i da mu poslije javi o tome. Ali Raymond je nestao iz vojne bolnice i iz citadele prije sat vremena, kao Lazar iz groba, a Allegreto je otprilike imao ideju kamo je Englez mogao otići. Obojica su ušli u crkvu prije mise, Raymond i Franco, ali nijedan nije izašao s vjernicima. Allegreto je prešao preko piazze i lagano se popeo stubama. Kliznuo je kroz otvorena vrata, kleknuo i prekrižio se duboko pognute glave. Gerolamo mu je rekao da su skele postavljene duž južnog broda crkve, dovoljno visoke da dosegnu gornje prozore. Okrenuo je leđa svetištu i pretvarao se da umače prste u svetu vodu iako je nije ni dotaknuo, kao ni krstionicu od izrezbarenog kamena. Živci su mu treperili kad je ušao u to sveto mjesto unatoč tome što je ekskomuniciran. U toj je crkvi njegov otac ležao u kripti ispod poda. Nije to bilo ugodno sjećanje. U polumraku prozori su sjajili blistavim svjetlom uokvireni crnim čipkastim okvirima.

. 284 Golemi prostor odjekivao je šapatima koji nisu bili samo glasovi nego zvukovi što su lebdjeli u zraku i beskrajno odzvanjali između dugačkog, dvostrukog niza stupova koji su se protezali dužinom crkve. Kretao se prema skelama, tiho je spustio novčić na tanjur i zapalio svijeću na stolu prepunom svjetla uza zid. Bit će dobro da umiri Gianovu izmučenu dušu. Skriven iza masivnog stupa, uhvatio je prečku na skelama i podignuo se gore. Trznuo se jer ga je bol u ramenu podsjetila na ranu, čak i sada nakon godinu dana, ali penjao se brzo i nečujno u tamne sjene pod krovom. Ispod niza lukova koji su povezivali stupove mogao je vidjeti sve dolje do svetišta. Grupica ljudi stajala je blizu propovjedaonice, osvijetljena blijedim svjetlom što je prodiralo kroz rozetu prozora iznad kora. Allegreto je pogledom prelazio duž praznog broda ispod sebe. Iza jednog golemog stupa primijetio je neki pokret. Zurio je kroz tamu u tom smjeru i razabrao mušku ruku koja je opipavala držak mača. Nastavio je gledati dolje i vidio još nešto — sveukupno šestoricu muškaraca, skrivenih iza masivnih stupova, koji su nepomični kao kamen čekali znak one jedne nemirne ruke. Allegreto je ostao krajnje oprezan, pazeći da ne naiđe na neku zamku postavljenu baš za njega, neku varku koja ga je trebala namamiti ovamo u zasjedu. Ali muškarci su gledali prema koru i prezbiteriju. Allegreto se mekano kretao duž jedne jedine daske, zastajući prije nego što će proći pokraj svakog prozora da se uvjeri da oni ne gledaju uvis. Došao je do kraja skele, odakle je mogao vidjeti transept gdje je Franco Pietro stajao sa svojimljudima. Allegreto je pretpostavljao da je Franco došao ovamo sastati se s Raymondom prema nekom unaprijed dogovorenom planu. Ali ljudi su bili skriveni, a Franco je odisao oprezom; nekom nazubljenom nestrpljivošću. Četvorica njegovih ljudi bila su razmještena na obrambene položaje, dvojica ispred njega, a dvojica bočno. Jedan svećenik smireno je radio u kapelici svete Barbare, zaštitnice rudara i Monteverdea. Čistio je svijeće na oltaru, zatim je kleknuo i prekrižio se prije nego što je otključao zaštitnu ogradu od šiljatih šipki i otišao iz kapelice. Filigranski iskovana vrata zatvorila su se s treskom koji je glasno odjeknuo u crkvi. Pristojno je kimnuo Francu kao da nije ništa neobično vidjeti Riatu da se zadržava nakon što je misa završila. Prešao je preko srednjeg broda, ispod Allegretovih nogu, do pokrajnjih vrata. Vrata su se otvorila. Dok je metalni zvuk blijedio u svetištu, Franco glasno reče: »Pokaži se.« Glas mu je odjeknuo. Allegreto klekne na jedno koljeno promatrajući. Trenutak poslije Raymond de Clare iskorači ispod spiralnog stubišta, koje je vodilo gore u visoku propovjedaonicu. »Zamolio sam te da dođeš sam.« »Ne primam zapovijedi uhoda«, reče Franco hladno. »Ako imaš vijesti o onome što Navona planira, reci mi. lii ćeš se doista naći u situaciji da te napadnu Riate.« »Ne ja«, reče Raymond. Naglo je dignuo ruku i povikao: »Za Navonu!« Njegov povik odjekne niz crkveni brod. Ljudi su odjedanput iskočili iz zaklona, začuo se iznenadni topot čizama po kamenom podu. Franco opsuje, izvuče mač i zamahne oko sebe da se obrani. Iskoračio je baš na vrijeme da odbije napad, a onda se povukao kad je njegov najbliži stražar zarinuo vrh mača duboko u napadačeva prsa.

. 285 Allegreto ustane na obje noge i zagleda se dolje. Riate su odmah stali u obrambeni krug, mačevi su im bljeskali uokolo Franca i hvatali raznobojno svjetlo s prozora. Raymond izvuče svoj mač i počne se povlačiti. Bilo ih je dvanaest prema Riatinih pet, nadirali su naprijed i pokušavali doprijeti do Franca. Allegreto je stajao u nevjerici. Nalazili su se u crkvi. Začuo je ravnomjeran zveckajući zvuk samostrela, siktanje — i jedan od Francovih ljudi padne natraške sa strijelom u grudima. Drugi napadač pođe naprijed u prostor ostavljen nakon pada Francova čovjeka i usmjeri mač na Francovu nezaštićenu stranu. Riata se okrene i udari napadača u nezaštićeno koljeno, zaustavivši tako napad. Raymondov čovjek zatetura, a Francov mač probode mu grlo. Krv se počela razlijevati, širiti i onečišćivati mramorni pod svetišta. Allegreto se dlanom nasloni na zidni luk pokraj sebe. Disao je ubrzano. Nikada nije mislio da će mu biti žao vidjeti Franca sasječenog poput psa. Cijeli se život nadao tome. Ali ovo... u crkvi, u Allegretovo ime... umre li Franco na ovaj način, svi će kriviti Navonu. I opet će izbiti rat. Raymondova namjera nije mogla biti ništa drugo doli izazivanje rata. Samo da prekine krhki mir između plemićkih kuća i republike. Njegova je želja mogla biti samo to da princeza ne uspije u svojemnaumu. Allegreta obuze bijes. Gledao je kako Englez stoji po strani dok se Franco borio za svoj život. Englez koji je tvrdio da je voli, koji joj se ulagivao, ljubio je i nadahnjivao da piše pjesme o ljubavnom žaru i odanosti. Franco se mogao boriti protiv dvojice takvih plaćenih ubojica — borili su se kao stoka, bez imalo vještine — ali štedio je bolnu nogu, nespretno se kretao, a ruka mu je bila djelić sekunde prespora. Turnir je uzeo svoj danak. Njegovi su ljudi ubili četiri napadača. Ali i on je već izgubio dvojicu. Gubio je tu bitku. Usred zveketa mačeva i napornog stenjanja muškaraca što se bore u Božjoj kući, Allegreto vidje kako se Elenin san raspada njemu pred očima. Gledao je dolje između dasaka skele, prema mjestu odakle je ispaljena strijela iz samostrela. Muškarac je čučao blizu stupa i užurbano namještao novu strijelu. Allegreto klizne preko ruba i počne se spuštati niz klimave potporne stupove skele. U trenutku kad je dotaknuo pod, već se okretao prema skrivenom strijelcu. Brzo se krećući, hodao je pognuto i pod kutom u odnosu na njega. Čovjek je pažljivo ciljao gledajući niz strijelu, sigurno nastojeći da ne pogodi nikoga od svojih drugova. Plemenita misao, iako njegova posljednja. Allegreto mu je prišao s leđa, zgrabio ga za kosu, drugom rukom za čeljust i naglo mu zavrnuo glavu ulijevo. Hrskavica je zapucketala i krenula kad je strijelčev vrat puknuo. Allegreto uhvati samostrel prije nego što je pao i zazvečao na kamenu podu. Ostavio ga je na tijelu mrtvog čovjeka i već je pošao prema Riati. Franco više nije imao pomoćnike, ali njegovi su ljudi pružili snažan otpor. Na svjetlu što je padalo s visokog razgranatog svijećnjaka, svetište je izgledalo kao bojno polje, kaos mrtvih tijela i krvi. Franco se još žestoko borio protiv dvojice posljednjih napadača, kretao se postrance kao da pleše neki bizaran ples kako bi zadržao jednog napadača između sebe i onoga drugoga. Da je bio zdrav, sasjekao bi ih na komade, ali posrnuo je i poskliznuo se na krvavom podu i pao na koljeno. Njegov napadač zaviče i podigne mač za konačni udarac.

. 286 Allegreto iskorači iza stupa, zgrabi visoki željezni stalak za svijeće i zavitla njime objema rukama. Težak metal zahvatio je protivnika po trbuhu. Pao je svom težinom, a mač mu je odletio preko poda. Zavrištao je i počeo se kotrljati kad mu se zapaljeni vosak razlio po koži. Allegreto izvuče mač i iskorači pokraj Franca upravo na vrijeme da dočeka oštricu posljednjeg napadača. Odbio ju je u stranu štitnikom na svojoj ruci, a onda mačem probo protivnika kroz srce. Trznuo je mačem da ga oslobodi iz tijela koje je padalo, a njega je obuzimao krvavi bijes. Oprženi muškarac još se valjao po podu. Allegreto ga šume nogom u lice i ubije prije nego što je mogao ustati. Odjedanput je sve utihnulo, a posljednji zvuci borbe zamirali su kao uzdasi nekoga tko žaluje za pokojnikom. Allegreto je mirno stajao i gledao kako tamne lokve krvi oskvrnjuju pod svetišta. Osjećao se kao da je sav okrvavljen, kao da se utapa u krvi. Mogao ju je osjetiti na jeziku. Da nije bio tako obuzet bijesom, zaplakao bi. Englez se ni u jednom trenutku nije pridružio borbi. Allegreto podigne pogled jer je primijetio neki pokret u dubini broda crkve. Vidio je Raymonda kako se iskrada na sporedna vrata — ravno u Gerolamove ruke. Franco je s mukom ustao. Znojio se, a prsni koš dizao mu se od napora. Gledao je Allegreta kao da je neka zbunjujuća prikaza, koja je iskoračila iz snopa svjetlosnih zraka. »Iza ovoga ne stojim ja, Riata«, reče Allegreto. »Ne ja.« Spustio je mač. »Ovo je izdaja svih nas.« * * * TRI TORNJA OBITELJI Navona kao da su zamišljeno gledala na otvoreni trg i lijepi kameni bunar u sredini. Žena koja je izvlačila vodu pri posljednjem dnevnom svjetlu podigne pogled, zagleda se na tren i brzo se spusti stepenicama koje su okruživale bunar. Pobjegla je preko trga prolijevajući vodu iz vjedra po prednjem dijelu haljine. Velika vrata nadsvođena lukom gledala su na piazzu. Bila su poput drvenog zida, ojačana željezom i crna od nekadašnjih plamenova i dima. Allegreto šutne napola spaljena manja vrata urezana u tim velikima, držeći Raymonda za jednu ruku, dok ga je Franco zgrabio za drugu. Ono što je ostalo od zasuna, popustilo je i odlomilo se. Gerolamo do kraja otvori vratašca i oni prođu ispod kamenog luka. »Pronađi neku svijeću«, reče Allegreto. Gurnuo je Raymonda i pritisnuo ga uza zid, držeći mu ruku na grlu. Raymond zagrglja pokušavajući disati. Plamičak svijeće pojavi se u tami, osvjetljavajući kaos spaljenih greda, kako jedne preko drugih padaju s gornjih katova. Zdrobljena škrinja ležala je u komadima, a preko nje spaljene uzde za konja, čiji su se krajevi vukli po podu. Allegreto baci pogled prema Francu, ali u tom trenutku nije imao bijesa još i za Riatu. »Odvest ćemo ga u podrum«, reče on, jako pritisnuvši palcem Raymondov dušnik samo iz zadovoljstva.

. 287 Englez počne hvatati dah i otimati se. Kad ga je Allegreto pustio, Franco ga trzajem povuče od zida. Između njihovih noževa, dok je Gerolamo visoko nosio svijeću, pri treptavom svjetlu poveli su ga niz stepenice. Sve što je bilo vrijedno u tornjevima, već je odavno opljačkano. Ali plamen nije dosegnuo do podruma; kameni svodovi držali su pod. U ćelijama su još bili okovi za Gianove neprijatelje koje je tu ispitivao. I kotač za mučenje i toljage; koloturi i užad strapada18. Raymond je bio sav mokar od znoja. Ukopao se petama u pod ugledavši strapado pa je Allegreto odmah posegnuo za užetom. »Tko te plaća?« »Obitelj Visconti!« vikne Raymond napukla glasa. »Ne morate me ispitivati mučenjem — sve ću vam reći!« Franco povuče Englezu ruke na leđa. Allegreto ih obavije uzetom i čvrsto stegne. »Reći ću vam!« poviče Raymond u panici dok je Gerolamo počeo okretati kotač na zidu i koloturi su se pokrenuli. Raymondove su se ruke podignule straga sve dok nije stajao na vrhovima prstiju. Njihao se i cvilio, glupo se otimao i pokušavao se uzdignuti na rukama. Allegreto da znak Gerolamu da stane. »Rekli su da će mi platiti ako ubijem Franca«, reče zadihano Raymond. »Ali nisam pristao. Onda su rekli da će me ubiti ako to ne učinim!« Franco zareži. »Digni ga.« Kotač zaškripi. Raymond zajeca kad ga je odignuo s poda, a glava i ramena pali su mu naprijed dok je visio na rukama. Allegretu se pred očima pojavi Elenino lice, kao da ga je gledala svojim smirenim pogledom. Zatreptao je i zadrhtao. »Ti završi s njim«, rekao je Francu. »Ja ću ga ubiti. Ne mogu ga mučiti.« »Nemojte me ubiti!« zaciči Raymond. Franco se nasmije. »Navona, zar ti je želudac postao tako osjetljiv?« Allegreto pođe prema stepenicama i zastane gledajući u tamu kad je Franco zapovjedio da Gerolamo spusti Raymonda. Englez je pao kriknuvši. Jecao je i stenjao. »Trebao sam ubiti Franca... da oslobodim put za Milano«, mrmljao je. »S tobom nisu bili ljudi iz Milana«, reče Franco. »Tko je bio?« »Francuzi! Plaćenici!« vrištao je Raymond i dahtao kad je kotač opet počeo škripati i podizati ga. »Za ljubav Krista, nemojte!« »Zašto bi me Francuzi htjeli ubiti?« upita Franco. »Francuski kapetan... ubit će ga... noćas. Njegov zamjenik preuzima zapovjedništvo!« dahtao je Raymond. »Milano...« Allegreto se naglo okrene na mjestu. Odjedanput mu je sve bilo jasno, na njega se spustio golemi crni oblak kad je susreo Francov pogled. »Plaćenici«, reče Allegreto. »Okrenuli su se protiv nas. Spasi nas Bože, a ona je tamo vani.« »Matteo!« reče Franco bez daha. Napravio je korak prema Raymondovu tijelu koje je visjelo. 18 Strappado, način mučenja kada žrtvi ruke svezu na leđima i užetom vezanim oko zapešća podignu je uvis, što rezultira iščašenjem ramena (nap. prev.).

. 288 »Spusti ga!« poviče Allegreto i priđe naprijed. Uže se olabavilo, a onda zategnulo trznuvši Raymondovim rukama tako da je zavrištao. »Crve jedan, znao si! Sve vrijeme si znao.« Allegreto je izvukao nož. Stajao je uz Raymonda koji je stenjao i prinio mu oštricu pod grlo. »Rekao si da je voliš, ti bijedni crve, a onda si je poslao van k njima.« »Nemoj!« prodahće Raymond i zakoluta očima prema nožu. »Reći ću ti! Moj signal...« »Kakav signal?« upita Franco. »Dvije lanterne... molim vas, Bože, molim vas, nemojte... u tornju — u kneževoj odaji.« »A što će biti s princezom?« upita Franco dok je Allegretova ruka drhtala i polako zarezivala do krvi vrškom noža. »Ona će biti sigurna! Obećali su mi... da će vladati ovdje. Da ću se vjenčati njome. Ali nisam želio!« vrisne on kad se Allegreto pomaknuo. Bijes je Allegretu pomutio um; bio je tek toliko priseban da to shvati. Gledao je Franca i u njemu nalazio razum — Riata mu je spustio ruku na rame i zadržao je. »Kad očekuju taj signal?« upita Franco. »Noćas«, zakriješti Raymond. »To će značiti... da je Riata mrtav. Onda će francuskog kapetana... ubiti. Okupit će vojnike...« Glava mu je pala na grudi jer se onesvijestio. Franco da znak Gerolamu da ga opet podigne. Osvijestio se čim mu je uže zategnulo istegnute ruke i počeo je nerazgovijetno stenjati od boli. Franco ga pogleda. Riatino lice s ožiljkom bilo je kao isklesano iz kamena. »A onda će napasti?« »Poslati poruku. Otvoriti vrata ili... ubiti vijećnike — jednog po jednog.« »Što je s Navonom?« upita Franco hladno. »I njega si trebao ubiti ?« »Riatu... prvo.« Raymond je jedva govorio hvatajući dah. »Zbog nereda. Da izgleda kao da je Navona...« Ponovo se nakratko onesvijestio njišući se kao meso na kuki. Onda su mu kapci zatreperili i otvorili se. Pokušao je podignuti glavu, ali nije uspio i samo je cvilio. »A moj sin?« Raymondu je iz usta kapala slina. Nije odgovorio. Franco kimne glavom i kotač ga počne dizati uvis. Raymond zacvili. »Dječaka... ne ja! Ne ja! Ne bih ubio vašeg dječaka! Vojnici!« Francova usna se izobliči i više nego samo od ožiljka. »Namjeravao si nas pobiti, a onda zauzeti Monteverde uz pomoć plaćenika«, reče on mrtvački mirnim glasom. »Milano ti je platio da to učiniš. Rekli su da ćeš se oženiti princezom i vladati ovdje. Reci mi je li to istina i spustit ću te.« »Istina je!« zadrhti Raymond. »Kunem se Svetim pismom da je istina! Spustite me!« »Spusti ga«, reče Franco srdačno. Tijelo mu se presavilo napola i stalo, odbivši se od poda. Zavrištao je, počeo plakati, šmrcati i ostao mlitavo visjeti. »Je li to dovoljno?« Allegreto upita Franca s čudnim osjećajem bespomoćnosti. »Trebamo li još što saznati od njega?« »Dovoljno je«, reče Franco. »Moramo djelovati.«

. 289 Allegreto zgrabi Raymonda za kosu i podigne mu klonulu glavu. Približio je nož Englezovu golom vratu i prerezao mu vrat.

. 290 Dvadeset deveto poglavlje ELENA JE SJAHALA pokraj niza prugastih šatora u veselim bojama. Bilo joj je drago što su do logora stigli prije mraka. Vatre su već bile zapaljene i dimile se u blago nebo iznad srebrnih vrhova strmih planina. Kapetan Guichard dočekao ju je laskavim riječima na francuskom i dao joj logor na raspolaganje kao i sve svoje zalihe. Zajedljivo je pomislila da si on može dopustiti da bude velikodušan; platila mu je godišnju zaradu Monteverdea u srebrnim polugama, što je ispraznilo riznicu za gotovo polovicu prihoda od rudnika i poreza. Ali ljudi su bili mirni jer imali su vojsku u blizini. Nadala se da će i ona stvoriti civilnu miliciju oko jezgre tih profesionalnih vojnika, u skladu s planovima svojega djeda, ali zasada, dok su najjače obitelji Monteverdea još uvijek prijetile jedna drugoj, obrana grada ovisila je o tim francuskim plaćenicima. Philip je stajao i razgovarao s kapetanom Guichardom usred gužve i aktivnosti spremanja prtljage i vijećnika koje je njegov zamjenik trebao otpratiti do njihovih šatora. Stari je razbojnik dobro surađivao s francuskim kapetanom; čini se da su imali zajednički vojnički jezik i razumjeli se. Ali Elena je znala da je Philip oprezno ostajao na distanci i zadržao neke tajne. Sam ju je upozorio na neke opasnosti. Ipak su Francuzi bili plaćenici. Prodat će se onome tko ponudi najviše. Zasada, dok su se debljali na srebru Monteverdea, činilo se da su zadovoljni što mogu ležati u logoru uz cestu prema Veneciji i čekati njezine upute. Ali Philip je smatrao da ih treba nečim bolje zaokupiti i pregovarao je s kapetanom o tome da neki ljudi krenu u planine u potragu za razbojnicima. Činilo se da mu nimalo ne smeta što je i sam do prije godinu dana bio razbojnik. Elena je od Philipa naučila da vojnicima treba borba i da su besposleni ljudi moguća nevolja. Bio je to i jedan od razloga što je naposljetku oslobodila Franca i Ailegreta i pokušala ih navesti da dobrovoljno služe Monteverdeu. Na slobodi su bili opasnost, ali bili su opasni i ako imaju mnogo vremena na raspolaganju da stvaraju probleme koje ne bi mogla uočiti na vrijeme. Pogledala je Zafera, koji je mimo stao pokraj njezina šatora nakon što je sjahao i obavio svoju nevjerničku molitvu. Pridružio im se kad su izašli kroz gradska vrata, čekajući ih

. 291 pokraj ceste na svojem magarcu. Šutke je zauzeo mjesto u koloni iza vijećnika, koji su jahali iza nje. Primijetila je da se neki Riatini ljudi sada mršte kad su ih poslali da čuvaju Mattea, ali Elena je njegovu prisutnost popratila kimanjem glave. Znala je tko ga je poslao i zbog toga ju je grijao osjećaj da je zaštićena. »Neka ti je ugodna večer, Zafere«, rekla je. »Je li Margaret dobro?« »Vaša Milosti, dobro je«, reče on i duboko se pokloni. »Bog je velik.« »A njezino dijete?« »Dječak lijepo napreduje, gospo.« Elena stisne usne da potisne drhtanje u grlu. Svi su joj nedostajali, Zafer i Margaret i djeca. Pogledala je oko sebe u tamu koja se spuštala i obgrlila se rukama. »Pošalji je k meni kad se vratimo«, reče ona naglo. »Željela bih je u svojoj službi.« Ozbiljno mu se lice malo raznježi dok je potvrdno kimao glavom. »Vaša Milosti, to će za nju biti velika radost.« »A moramo naći i postelju za tebe«, reče ona i napola se osmjehne. »Neću dopustiti da spavaš na zemlji podno mojih nogu kao pas stražar.« »Nije mi važno na čemu spavam, Vaša Milosti«, reče on tiho. »Ostat ću uz vaš šator, ako dopustite.« Naglašeno se osvrnula oko sebe. »Mislim da ćeš naći nekoliko Riatinih ljudi pokraj sebe«, rekla je. »Neću trpjeti nikakve sukobe oko toga.« Zafer se poklonio. »Kako zapovijedate, gospo.« Pozvala je Philipa i zapovjedila da donesu pokrivače za još jednu postelju. Stariji muškarac osorno odmjeri Zafera i ode izvršiti njezinu zapovijed. Kad joj je stigao poziv da se pridruži na večeri koju je kapetan priredio za svoje goste, Elena se ispričala umorom i jela je sama, samo u društvu Mattea. Te večeri nije mogla ležerno razgovarati s francuskim kapetanom i vijećnicima. Dok su svjetiljke obasjavale crvene svilene stijenke elegantnog paviljona, a Dario ju je posluživao, lagano je pila mesnu juhu s ravijolima i brinula se. Silno se bojala da će se Franco i Allegreto potući dok je nema. A osjećala je nelagodu i zbog Raymonda. Bio je previše teško ranjen da bi je pratio u d’ Avinu. Posjetila ga je u previjalištu, ali nije ga mogla nagovoriti da se preseli u svoju staru sobu u dvorcu dok nje nema. Bio je na oprezu zbog Franca, uvjeren da ga je Riata pokušao ubiti, a Elena mu to nije mogla opovrgnuti sa sigurnošću. Sjetila se kako je Allegreto ušao u njezinu sobu i ne prošavši pokraj stražara i složila se da je previjalište sigurnije. Postojala su samo jedna vrata, a ona je pred njih postavila danonoćnu stražu. Nakon molitve legla je u dugoj noćnoj košulji usred krzna i svilenih plahti koje su joj pripremili. Ovdje u logoru, gdje je bilo tako malo privatnosti, ostavila je kosu spletenu, omotanu oko glave i prekrivenu. Matteo i njegova sluškinja imali su svoje slamarice. Nim se sretno namjestila pokraj dječaka. Zemlja je bila tvrda čak i ispod mekanih madraca i krzna, ali Elena je bila iscrpljena. Ipak, nije spavala. Ležala je maštajući da će joj Allegreto i ovamo doći, unatoč svim stražama koje su postavili Philip i Dario. Nekako, kroz zrak, i povesti je dolje sa sobom u vruću tamu i tajne užitke.

. 292 »KOLIKO SI ODVAŽAN, Riata?« Allegreto je čučao pokraj kamenog bunara i ispirao krv s ruku. Rukavi i prsa bili su mu potpuno promočeni njome, ali nije imao vremena ni potrebe da se presvuče. Hodao je u nekom snu nasilja, svaki je korak bio neizbježan, konačni zbir svega što je on bio. »Kao Navona i još dvaput toliko«, reče Franco promatrajući sjene na drugoj strani piazze. Muškarci su se već skupljali. I Navona i Riata su tajnim pozivom brzo doveli sljedbenike iz mraka, ljude koji su bili smrtni neprijatelji, a sada su zastajali u nevjerici zatekavši kod bunara Allegreta s Francom. Allegreto nije primio zahvalu zato što je Francu spasio život, ali nije je ni želio. »Možeš li podnijeti vatru na svojoj koži ako ne peče?« upita on otresajući kapljice vode s ruku i ustajući. »Demone! Kakav sad plan imaš?« »Tvoji pomno odabrani ljudi i moji. Idemo u logor i izvest ćemo diverziju od koje će zadrhtati srca vojnika. Taoce ćemo izvesti zajedno prije nego oni shvate da smo tamo.« »U onom logoru ima tri tisuće ljudi«, reče Franco. »Zar se bojiš tri tisuće ljudi, Riata?« Čuo je Franca kako je pljunuo, jer bilo je previše mračno da išta vidi. »Ne, ali nisam ni budala. Ako samo u nečemu pokleknemo, sve je izgubljeno.« »Želiš pregovarati za Matteov život? Prodati grad da sina dobiješ natrag, a sve što će ti dati, bit će njegovo tijelo u zamjenu za tvoju izdaju. Poživiš li dovoljno dugo da ga vidiš mrtvog.« Franco je šutio. To je bilo očito. Nisu imali obranu, ni temelje za pogađanje. Ako Francuzi zauzmu grad u ime Milana, Allegreto i Franco bit će prvi koji će umrijeti, nakon članova vijeća i princeze. Svuda oko njih čekale su nepomične sjene njihovih ljudi. »Reci mi onda kakav ci je plan, ti dvolično kopile«, reče Franco prezirno. »Ako itko može provesti vražju lukavštinu, onda si to ti.« PROBUDILI SU JE POVICI kad joj se Philipova gruba ruka spustila na rame. Sjaj napola zatvorene lanterne zaslijepio joj je oči. »Požurite!« prosikće Philip. »Ubili su Guicharda.« »Što?« Elena se naglo uspravi. Skočila je oslobodivši se krzna, ali nije joj dao vremena ni da nađe odjeću. Vukao ju je prema vratima kad se njezina sluškinja probudila s užasnutim pogledom. »Dolaze vas zaštititi. Dario ima samostrel na leđima.« Čvrsto ju je uhvatio za ruku. Prije nego što je uspjela učiniti išta osim divlje se osvrnuti da se uvjeri kako su Matteo i Nim s njim, već ju je izvukao van u noć obasjanu zvijezdama. Zafer se trčeći pojavio iz hladnog mraka i doveo dva konja. Naokolo su se palile baklje i vidjela je ljude u livrejama Monteverdea kako se bore na drugom kraju iza podignutih šatora.

. 293 Skočila je na konja odjevena samo u tanku noćnu košulju. Zafer je podignuo Mattea i smjestio ga iza nje. Philip je također uzjahao i okrenuo konja u smjeru grada, natrag kroz logor kroz koji su ranije bili došli. Potjerala je konja za njim, jureći pokraj muškaraca koji su teturajući izlazili iz šatora i sa svojih slamarica. Cesta za Veneciju prolazila je kroz logor i pružila im potreban otvoreni prostor. Elena pusti konja u galop, jureći uz Philipa, ne pitajući ništa. Pokraj njih kao da su letjeli mračni obrisi šatora. Matteo se čvrsto držao za nju. »Stanite!« povikao je visokim glasom. »Princezo! Stanite!« Elena je vidjela razlog. Naglo je povukla uzde i zaustavila konja, gledajući u baklje i vitezove na konjima ispred njih. Bilo ih je dvadesetak, nije mogla biti sigurna u mraku, ali zapriječili su im put i imali spremna koplja. Philip se zaustavio pokraj nje. Jedan od vitezova podigne baklju i poviče. »Ne želimo vam učiniti ništa nažao, gospo! Predajte se i bit ćete sigurni.« Elena je gledala blokiranu cestu, a sa svih strana prema njima počeli su trčati vojnici. »Philipe!« rekla je tiho. »Ti moraš na sjever!« »Vaša Milosti...« Njegov konj približio se njezinu. »Ne mogu vas ostaviti.« »Zapovijedam ti! Odmah — dok još možeš!« Philip je divlje pogleda. Okrenula se od njega i natjerala konja da pođe naprijed i podignula ruku. »Ja sam pod vašom zaštitom!« doviknula je. »Predajem se.« Vitezovi su se počeli kretati naprijed u jednoj liniji. Čuo se potmuo i tih zvuk kopita, a baklje su jarko sjale. »Sada!« prosiktala je Philipu. »Idi!« Okrenuo je konja. Podbo ga je i pojurio natrag cestom dok su se za njim zaorili povici. Vitezovi su se razdvojili, krenuli galopom prema njoj, a neki od njih projurili su pokraj jašući za Philipom, dok su ostali zauzdali konje i stali uz nju. Matteo ju je obgrlio oko struka. U mraku su neke ruke u metalnom oklopu zgrabile njezine uzde. Gledala je lica svojih protivnika u kacigama i molila se Bogu da Philip nije predugo oklijevao. SADA JE RAZUMJELA Allegretov strah od lanaca. Biti okovan bilo je užasnije od ičega što je mogla zamisliti. Osjećala se potpuno bespomoćno, ostavljena sama s Matteom u istom svilom obloženom šatoru, ne znajući što se vani događa. Dario je ležao ozbiljno ranjen strijelom iz samostrela; iščupali su je iz njega i donijeli ga u njezin šator tijekom noći, kao da joj žele pokazati svoje namjere. Učinila je za njega što je mogla, iako se jedva mogla kretati zbog okova oko zapešća, kojima je bila vezana za čvrsti stup u sredini šatora. Povila mu je rane najbolje koliko je mogla komadom tkanine kojim je omotala spletenu kosu. On je kimao glavom i treptao gledajući je pri svjetlu lanterne, budeći se i padajući u bunilo. Nije očekivala da će preživjeti noć, ali u zoru je još bio živ. Svaki udah predstavljao mu je napor. Matteo mu je davao vode i zurio u njega, tiho se moleći.

. 294 Vani u logoru bilo je nemirno, konjanici su prolazili cestom gore-dolje, u daljini su se čuli povici i svađe. Ali koliko je mogla zaključiti, nije bilo otvorene borbe. Jedanput joj se učinilo da čuje glasove svojih vijećnika, povišene od bijesa, ali onda su utihnuli i više ih nije čula. Dan je prošao u strašnom iščekivanju, s Matteovim širom otvorenim očima, Darijevim promuklim disanjem i strahom da Philip nije uspio izaći iz logora. Njezine sluškinje i Zafera nije bilo. Elena je gledala u kruh i vino koje su joj donijeli, ali nije mogla jesti. U kasno poslijepodne stražar je naglo podignuo zavjesu na ulazu u šator. Prepoznala je časnika koji je ušao — bio je to Guichardov drugi kapetan, visok i vitak časnik, koji je, kad su tek došli, tako udvorno poveo goste do njihovih šatora. Pogledao ju je gdje je sjedila na jednoj od svojih škrinja. Elena instinktivno podigne bradu odbijajući spustiti pogled. »Vaša Milosti, ja sam Pierre de Trie«, reče on duboko se poklonivši, nakon što je skinuo šešir, podjednako pristojan kao što je bio večer prije. »Sada sam ja na čelu ove vojne družine, prema zapovijedi Bernaba Viscontija izMilana.« Elena ga je gledala i šutjela. »Žalosti me što vam moram reći da se naš dobri kapetan Guichard vratio svojem stvoritelju, neka mu Bog oprosti duši. A imamo i tužnu vijest iz vašega grada — Franco Pietro iz obitelji Riata također je mrtav, neka mu se smiluje Bog.« Matteo je tiho zajecao. Zgrabio je Nim i privukao je k sebi. »Vaša Milosti«, reče Trie, »čini se da je došlo do nereda u Monteverdeu. Tražimo vaše dopuštenje da uđemo kroz vrata i ugušimo pobunu.« Ustala je. »Što se dogodilo Francu? Kakva ga je smrt zadesila?« »Rečeno nam je da je to učinio njegov neprijatelj, Navona.« Dario prestane oštro disati i proizvede neki zvuk, neku riječ koja je nestala u jauku. Zurila je u Triea. Plaćenik ju je gledao malo pognut ispod tkanine šatora, a tanke su mu obrve i podrezana bradica izgledali kao nacrtani tintom. »Zašto sam okovana?« upita ona. »Za svoju zaštitu, gospo«, reče on. »Bilo nam je žao što ste sinoć bili tako nerazumni i pokušali pobjeći.« Znala je što će oni učiniti ako im dopusti da uđu u grad. Pljačkat će i spaliti što žele, a i gore stvari. Mnogo gore. Čula je što Slobodne družine19 rade ako ikada prodru kroz gradske zidine. »A ako vam ne dopustim da uđete?« upita ona hladno. »Što onda?« »Onda ću odvesti jednog od vaših vijećnika pred gradska vrata i zamoliti da nas puste unutra. Ako nas odbiju, objesit ćemo ga da ga cijeli grad vidi. Svaki put kad zatražim i budem odbijen, objesit ću još jednoga.« Pogledao je Mattea. »Počet ću s dječakom.« Zurila je u njega ostavši bez riječi. Malo se osmjehnuo. 19 Slobodne družine, srednjovjekovne skupine plaćenika koji su, kad ih nitko ne bi unajmio, slobodno lutali i živjeli od pljačke (nap. prev.).

. 295 »Imate cijelu noć da razmislite o tome, Vaša Milosti. Večeras moji ljudi žele proslaviti novo zapovjedništvo, a ja ću im to dopustiti. Ujutro ću se vratiti da čujem vašu odluku.« ELENA KLEKNE PRED mali oltar u šatoru, a ruke je čvrsto stisnula kao da se moli. Ali nije se molila. Razmišljala je, pokušala se odmaknuti od užasa koji se dizao u njoj i gušio je. Nije znala je li Philip uspio pobjeći. Ako jest, postojala je nada, neka blijeda nada, ali tek nakon odgađanja koje bi predugo trajalo da bi se spasili mnogi životi. Ako ona izda zapovijed da sutra otvore vrata grada, mogla bi spasiti Mattea i vijećnike — ako ih plaćenici svejedno sve ne ubiju nakon što zauzmu grad — ali po cijenu razaranja koja ona nije mogla ni zamisliti. Tri tisuće naoružanih ljudi među nezaštićenim stanovnicima njezina grada — pritiskala je šake na zube sve dok joj zglobovi nisu prokrvarili. Čak ako sve pođe onako kako se nadala, čak ako su Allegreto i Franco održali mir, nisu mogli zaštititi grad od ovoga. Nije vidjela načina kako da ga spasi. Mogla je pristati na njihove zahtjeve, stati pred gradska vrata i zapovjediti da nitko u gradu ne pruži otpor. Neka pljačkaju. Neka pale. Ali nije vjerovala da će se plaćenici obuzdati makar i ne naiđu na otpor. Čitala je o Francuskoj i Burgundiji, gdje su silovali žene, a djecu raskomadali pred očima njihovih očeva samo zato što su od razbojnika pokušali sakriti nekoliko novčića. Ono srebro koje je potrošila na francuske plaćenike, bilo je sada okrutna šala. Uopće nije sumnjala da je Trie uzeo svoj dio, a također ukrao i Guichardov. Uskratila bi im ulazak u grad, stala bi pred vrata i povikala ljudima neka se bore, rekla im da ima nade za spas ako uspiju izdržati — i pustili bi neka je vojnici objese zbog toga ako žele. Ali nije mogla živjeti i pustiti ih da prvo uzmu Mattea. On je bio vrlo tih, sjedio je pokraj Darija i namršteno gledao u svoje okove. Nim je ležala uz njega i oslonila mu glavu na koljeno. Kuja je navečer sama odšetala van dok su glasovi muškaraca, koji piju i smiju se, postajali sve glasniji, i onda se vratila i spustila pokraj Mattea kao da je ništa ne brine. Elena je pripremala što će reći Trieu — pokušat će ga uvjeriti da, ako je Franco mrtav, nitko u gradu neće mnogo mariti za Matteov život. Trie bi pred vratima trebao zaprijetiti njezinom smrću, ako želi da ih otvore. Ali bojala se da to neće uspjeti — Trie je znao da ima nju, Mattea i sve vijećnike kao svoje žrtve i dovoljno ljudske sile da napadne i razbije vrata bude li grad i dalje odolijevao. U očaju je spustila glavu u ruke. Mislila je na Allegreta, koji ju je nekoliko puta upozorio da ne odlazi iz citadele. Možda i jest naposljetku ubio Franca, ali ona je počinila mnogo gori zločin. »Princezo«, šapne Matteo ne gledajući je. Zurio je dolje s jednom rukom duboko u Niminu gustom bijelom krznu. Držao je glavu pognutu i malo iskrenuo cijelu ruku od ramena naniže. Vidjela je da je sklopio šaku, stisnuo je i polako je izvukao iz okova. Rastvorio je prste, dugim pokretom pogladio Nim i ponovo uvukao ruku u željezni okov. Onda je podignuo lice prema Eleni i nestašno se nasmiješio. Srce joj je poskočilo od radosti. Ako se Matteo mogao osloboditi... Prije nego što je mogla razmisliti o tome, on se naglo nagnuo nad Nim. Okrenuo joj je ogrlicu i kliznuo rukom ispod. Lice mu je bilo napeto. Pogledao je prema otvoru šatora, a

. 296 onda ponovo Elenu. Brzo je ispružio ruku i pritisnuo joj zarolani komadić pergamenta na dlan. Eleni je srce počelo brže kucati. Spustila je ruku u nabore suknje i razmotala papir. Ponoć, pisalo je. Budi spremna.

. 297 Trideseto poglavlje ELENA JE U PONOĆ ležala sva ukočena, osluškujući zvukove osim Darijeva grozničavog disanja. Matteo je već dvaput potajice otišao do šatora vijećnika, iskrao se u mraku kroz prorez koji je napravio iglom za ogrtač. Dok ga nije bilo, osjećala se kao da je stotinu puta umrla i ispod glasa ga poticala da pobjegne, ali on se svaki put vraćao. U mrklome mraku unutar šatora, osjetila ga je kako leži pokraj nje i nježno nešto radi na njezinim okovima s, pomoću nekog alata koji nije mogla vidjeti. Sada su bili korisni dani koje je proveo s Allegretom. Okovi su joj pali s ruke. Elena je gledala tanku liniju svjetlije tame, koja je predstavljala otvor šatora. Dario se nakašlje, smrtnim kašljem. Ali sjedio je uspravno koliko je to mogao. Nagnula se nad njega i šapnula mu kad mu je davala vode, a on je kimnuo i otvorio oči. Činilo se da je dovoljno pri svijesti da je razumije, iako mu je čelo gorjelo od vrućice. To što je toliko poživio, davalo joj je nade, ali nije znala može li se pridignuti. Iz neke seoske crkve udaljena zvona otkucavala su ponoć. Vani se još čulo nekoliko glasova i pjesma pijanog vojnika. Elena je stiskala šake. Odmah je znala kad je počelo. Začula se buka, gotovo ispod razine zvukova koje uho može čuti. Sličilo je trubi, ali svirala je ton koji je pripadao paklu, sablasni vibrato koji se izdizao negdje u daljini. Elena nije mogla odrediti smjer iz kojega se javlja; činilo se da dolazi odjedanput sa svih strana, isprva dubok zvuk, dašak mašte koji postaje stvaran i skuplja snagu odjekujući kroz logor. Sjela je na postelji. Matteo se naslonio na nju. Nimue je ustala i tiho režala. Onda je divlje zalajala. A zatim je sjela i počela zavijati. Svi psi u logoru su joj se pridružili, a njihovi žalobni glasovi dizali su se u nadnaravnim tonovima, povezujući se s visokim notama paklenog roga. Stražar ispred šatora oštro se obratio svojem drugu. »Što se...« Glas mu se prekinuo. Drugi stražar opsuje, a onda se prekrižio. Elena se prikrala otvoru šatora i usudila se pogledati van.

. 298 Njezin se šator nalazio u krugu i bio okrenut izravno prema zapovjednikovu paviljonu. Na ulazu Trieva šatora primijetila je u tami treptaj plavoga svjetla. Pretvorilo se u neku stvar koja je sjajila — u stvar, čovjeka — u figuru čovjeka koji je zračio plavim svjetlom. Zabacio je glavu, podignuo ruke u zrak i sablasno zarikao kao da je u agoniji. Magličasti plamenovi treperili su mu gore-dolje duž ruku. Okrenuo se i pogledom prelazio preko šatora. U strašnom šoku Elena ugleda povez za oko koji je sablasnim safirnim svjetlom gorio na njegovu licu. U trenutku kad je prepoznala Franca Pietru, on se okrenuo prema Trievu šatoru. Ljudi su trčeći prilazili iz mraka, ali svi su se užasnuti zaustavljali na mjestu kad bi ga ugledali. »Izdaja!« vikao je glasom koji je odzvanjao praćen zvukom roga. Psi su zavijali u koncertu. Muška glava pojavila se na vratima šatora ljutito izvikujući zapovijedi. Duh Franca Pietre pokaže rukom na njega. »Ubojstvo!« zavijao je i on. Uz tutnjavu i šuplji zvuk šištanja zraka, šator je eksplodirao u plamenu. Elena se brzo uspravi i ustane. Iz zapaljenog šatora začuju se vriskovi i povici. Jedan muškarac izleti van, odjeća mu je bila u plamenu, drugi je pao i zakotrljao se u zapaljenu svilu. Ona se spotakne na tijelo pod svojim nogama; shvatila je da je to stražar koji je još maloprije bio opsovao. Franco se okrenuo, ponovo pokazao prstom i drugi je šator planuo. Vojnici su počeli trčati, ne prema duhu nego što dalje od njega. I Allegreto je bio tu, pojavio se iz mraka i kaosa sa Zaferom i ljudima koje jedva da je vidjela. Zgrabila je njegovu ruku bez riječi i potrčala iza njega dok je vijugao između šatora. Odvojili su se od ostalih, ali vidjela je kako je Zafer uzeo Mattea, vidjela je Darija na nogama i vijećnike kako trče svi zajedno iz svojih šatora. Posvuda oko njih eksplozije su osvjetljavale logor. Ljudi su vrištali, čuli su se zvuci bola, straha i užasa. Oslobođeni konji jurili su i vukli za sobom klinove za koje su bili zavezani. Allegreto je povuče iza jednog šatora, zastavši načas upravo u trenutku kad se paviljon zapalio. Bili su toliko blizu da je na koži osjetila toplinu kao užareni jezik. Ugledala je njegovo lice na proplamsaju crvenkastog svjetla. Crte lica bile su mu kao sleđene u dijaboličnoj ljepoti. Čvrsto ju je uhvatio za ruku i potrčao, jednim smjerom pa drugim, izbjegavajući muškarce koji su posrtali s vrećama i vjedrima vode prema vatri. Na rubu logora skočio je u crnu rupu nisko se sagnuvši i povukavši nju za sobom. Lišće i granje joj je prešlo preko lica, a nešto mekano i teško lupnulo ju je po kosi. Shvatila je da je to vinograd, u kojem su teški grozdovi visjeli s brajda. Mogla je čuti ostale kako se kreću oko njih i probijaju između čokota. Na kraju reda uhvatila je suknju i popela se za Allegretom na zemljaninasip. Osjetila je miris konja i ustajale krvi. Sićušno svjetlo prodiralo je kroz zatvorenu lanternu, dovoljno tek da osvijetli vrata kamene kuće. Ostali su dolazili u skupinama po trojica ili četvorica, njihovih sjena bilo je cijelo mnoštvo. Iza njih logor je bio obasjan požarom, dim se u svijetlosivim stupovima dizao u crno nebo. »Prebroji ih da se uvjerimo kako nismo nikoga ostavili za sobom«, promrmlja joj Allegreto na uho. »Naši ljudi u dvorištu čuvaju konje i mazge. Oni će te odvesti do grada.«

. 299 Netko je otvorio vrata i na tlu se naglo ocrtala četvorina svjetla. U tom kratkom trenutku Elena ugleda Allegretov kaput natopljen tamnom mrljom, potpuno prekriven njome. »Ranjen si?« šapnula je i pružila ruke prema njemu. »Ne«, reče on oštro. Uhvatio ju je za ruku i odmaknuo je od sebe. Vrata su se opet zatvorila, svjetla je nestalo, ali osjetila je da je on gleda. »Elena...« Glas mu je bio napet. Gurnuo ju je prema kući. »Idi. Provjeri jesu li svi unutra. Požuri.« Poslušala ga je i pobrzala prema seljačkoj kući. Na otvorenom ognjištu gorjela je vatra, ali to jedino osvjetljenje kao da ju je zaslijepilo. Vijećnici su joj prišli čim je ušla, uhvatili je za ruke i ljubili ih. Otrgnula se od njih, progurala kroz natiskane vijećnike i ljude koje nikada nije vidjela, ušutkujući one koji su govorili. Osjetila je neizmjerno olakšanje kad je u kutu ugledala Mattea kako drži Nim za ovratnik. Malo je podignula suknju, stala na jedan sanduk i tako mogla vidjeti sve prisutne u toj sobi i treptavo svjetlo ognjišta. Tihim je glasom prozvala sva imena. Odgovarali su također tiho, a imena je znala napamet jer ih je čitala na svakom sastanku. Svi su bili tu — pravo čudo. Zahvalila je Bogu na tome i skočila sa sanduka. »Signor!« Spustila je ruku na rame najstarijeg vijećnika. »U dvorištu nas čeka pratnja. Izađite straga. Pobrinite se da svatko uzjaše. Vratit ću se za tren.« Razdvojili su se i napravili joj prolaz prema vratima. Brzo je izašla. Allegreto je iskoračio naprijed, bio je tek silueta na rasplamsaloj pozadini neba iznad logora. »Tu su«, promrmljala je. »Hvala Bogu, svi su tu.« Progutala je od nelagode i pogledala ga. »Allegreto... ugledala sam nešto što je izgledalo... kao da je Franco ponovooživio.« »Živ je.« Zaklopila je oči i oštro ispuhnula zrak iz pluća. »Zar si mislila da sam ga ubio?« upita on. U mraku mu je glas bio napet i odsječen. »Nisam.« »Što se dogodilo?« Dotaknula je njegov krvlju zamrljan kaput. Slabo svjetlo osvjetljavalo mu je jagodice zbog čega mu je lice bilo poput crteža sastavljena od svjetla i sjene. Navlažio je usne i odmaknuo se korak od nje. »Pitaj Franca«, reče on napukla glasa, s tjeskobom koju nikada prije nije čula. »Idi, Elena. Moraš brzo otići odavde.« Okrenuo se od nje i pošao prema logoru. Uhvatila ga je za rukav. »Nećeš se valjda vratiti tamo?« »Dario«, reče on. »Zaostao je.« Prije nego što je stigla išta reći, nestao je u crnu noć. SVA ZVONA MONTEVERDEA bez prestanka su zvonila dva dana pozivajući ljude iz okolice da se sklone unutar gradskih zidina. Među plaćenicima zavladao je kaos, razdvojili su se na skupine i frakcije, postali vojnici bez vođe, ljuti i preplašeni sablasnim napadom, pričama o demonima, duhovima i plavom plamenu. Neki od njih odmetnuli su se u planine, ali većina ih je ostala, a u njima su kipjeli bijes, zbunjenost inemir. Eleni se činilo da joj i u glavi zvoni iako su zvona napokon utihnula. Nije spavala otkad su pobjegli i vratit se u grad. Sjedila je uz Darijevu postelju dok se on borio s groznicom, primala je glasnike i izvještaje, davala upute za izbjeglice koje je trebalo nahraniti i smjestiti, pazila da liječnik na Darijevu strašnu ranu primjenjuje korisne biljke i eliksire a da ne učini još više štete.

. 300 »Princezo, upravo se vratila noćna patrola«, reče Franco Pietro ušavši bez formalnog pozdrava. Nisu imali ni vremena ni volje za udvornosti. Na mutnom svjetlu ranoga jutra kosa i trepavice još su mu mjestimice sjali od Allegretova čudnog praha. »Kakve su vijesti?« upita ona brzo. Riate još nisu znali za petoricu svojih ljući, kod Navone nedostajala su trojica. Zafer je u zoru našao Darija na rubu vinograda, odmah iza šatora koji se još dimio i u kojem su ležala četiri neprepoznatljiva spaljena tijela. Darijeva odjeća bila je osmuđena. Ležao je u nesvijesti i sam. »Našli smo još dva tijela, princezo«, reče Franco. Elena pogleda sa strahom u očima. Franco odmahne glavom. »Nisu Navonini, Vaša Milosti. Moji ljudi.« Stisnula je dlanove jedan o drugi. »Neka im Bog da pokoj duši. Čak mi je.« Okrenula se da pogleda Darijevo lice sa sjenom izrasle brade. Činilo se kao da mu kosti strše iz kože, izgledao je godinama stariji od onog čvrstog mladića kojeg je upoznala na otoku. »Vaša Milosti, gubimo snagu i vrijeme zato što naši ljudi moraju nastaviti s potragom«, reče Franco. »Potrebni su mi svi vitezovi i ljudi koje mogu skupiti da patroliraju oko logora. Ne možemo im dopustiti da se rasprše i pljačkaju. Dok se svađaju međusobno, to je sreća za nas, ali ako se počnu okupljati u većem broju ili izaberu novog vođu...« »Znam«, rekla je oštro. »Philip dolazi. Njegov glasnik kaže da je udaljen dva dana marša.« »Molim se Bogu da je tako, Vaša Milosti. Ovakva se situacija ne može još dugo nastaviti, a postaje sve opasnije. Tražim od vas dopuštenje da obustavimo potragu. Trebaju mi svi ljudi koje imam da nadziremo logor.« Naglo je ustala. »Zato što se radi o Allegretu!« uzviknula je. »Ne želite ga naći!« Okrenula mu je leđa. Prišla je lavoru pokraj Darijeva kreveta i počela cijeditikrpu. »Vaša Milosti«, reče Franco promuklo, »kad bih smatrao da postoji šansa da nađem Navonu i pomognem mu, učinio bih to.« Čvrsto je stezala krpu u rukama. »Postoji šansa. On je tamo vani. Možda je negdje ranjen ili zarobljen.« »Sve smo pretražili. Nije se vratio na dogovoreno mjesto sastanka. Onaj njegov nevjernik je prošao kroz logor i kroz svaki šator u protekle dvije noći. Ima leševa koje je nemoguće prepoznati.« Kimnuo je prema Dariju. Glas mu se smekšao. »I odjeća ovog čovjeka bila je spržena. Sastojke koje je Navona nosio... vidjeli ste što te tvari mogu učiniti, princezo.« Elena ustane i zagleda se u lavor. »Gospo«, reče Franco, »nemojte misliti da bih samo tako obustavio potragu za njim. Mi jesmo smrtni neprijatelji, ali stao je uz mene kad me je Englez htio ubiti. Nisam to zaboravio.« »Raymond«, reče ona ogorčeno. »Ne mogu to shvatiti.« »Budala će štošta učiniti za zlato i snove. Viscontijevi znaju kako obećanjima izvrnuti čovjeku srce.« »Nisam ništa primjećivala«, šapne ona. »Vjerovala sam mu. Bio mi je prijatelj.«