Laura Kinsale - Srce u sjeni

. 51 »Ne.« Odmahnula je glavom, dvaput. »Ne poznajem vas.« »Nisam raspoložen da ti nagrdim lijepo lice, Elena«, reče on. »Nimalo.« Usne su mu se malo zgrčile. »Imaš sreće što me više podsjećaš na Melanthe nego na svoju sestru.« Elayne osjeti kako se sva sledila. Ništa nije odgovorila. »Ah, loza Monteverde. Zar ijedna od njih misli da ću zaboraviti one oči boje noćnog cvijeća? U tvoje polusestre su obične smeđe, ali ti imaš onu paklensku monteverdeosku nijansu plavog i ljubičastog. Glupo od Melanthe što je tako neoprezna. Ali na kraju bolje za tebe, jer mi plaho lice gospe Care nije osobito drago.« Da je samo spomenuo imena, ili čak lica, možda i ne bi povjerovala da govori istinu. Ali kad je njezinu sestru nazvao plahom, Elayne je shvatila da on zaista zna nešto više o njoj. »Upoznali ste moju sestru?« upita ona tiho. On kratko kimne glavom. »Da«, reče on, »i mrzio sam je baš kao Što je ona prezirala mene.« Elayne je buljila u njega. Nije mogla čak ni zamisliti svoju plašljivu sestru u istoj prostoriji s ovim čovjekom, a još manje da su se dovoljno poznavali da bi se mogli mrziti. On je opet pogleda. »Ili se dobro pretvaraš ili je tvoj nauk o obiteljskom naslijeđu jadno zanemaren, dona Elena Rosafina di Monteverde. Ja sam iz obitelji Navona i nemaš većeg neprijatelja na ovome svijetu.« Ukočila se na stolici. »Ne«, šapnula je. »To je sve prošlo, Ledi Melanthe mi je rekla!« »O, da?« Nasmijao se. »A kako te je uvjerila u tu fantaziju?« »Rekla je samo... da su jednom bile tri obitelji, Monteverde, Riata i Navona. Ali da Navone ne moram potanko proučavati jer s njima je završeno.« »Završeno! I to je sve? Ovo me zapeklo.« »Žao mi je«, reče Elayne i spusti glavu. »Ali nije spominjala nikakvog gusara.« »Gusar!« uzvikne on bezvoljno. »Kakvo si nisko mišljenje stvorila o meni, moja gospo, u tako kraticom vremenu našega poznanstva!« »Otmjen gusar, poput princa«, reče Elayne drhtavom rukom pokazavši na sobu. »Grant mercy!« Podrugljivo je pognuo glavu. Uzeo je kartu s anđelom i pogledao je. »Završeno«, reče on i baci je na stol. Lijepo mu se lice pretvorilo u đavolju masku kad je napola zatvorio oči. »Doista.« »Možda je samo mislila da više nismo neprijatelji. Ja vas ne mrzim.« On podigne tamne obrve. Gledao ju je kao da mu laže i on će je zbog toga ubiti. Elayne pokuša izdržati njegov pogled. »Zašto bih?« reče ona ozbiljno. »Ne znam ni tko ste.« Trenutak poslije on ponovo između dva prsta podigne kartu s anđelom i okrene je da prouči tamni lik. Ugao usana blago mu se zaoblio. »Ah, ti me tako lako natjeraš da se nasmiješim. Bojim se da će ti ovdje biti teško.« Nije izgledao kao da se šali. Elayne nije znala što da misli o njemu. »Protivite se osmijesima?« »Nimalo«, reče on. »Samo sam shvatio da to ne Činim često - zato ću možda odlučiti da te zadržim uza se duže nego što bi htjela. Hoćeš li se protiviti?«

. 52 Elayne s nelagodom pogleda u stranu. »Ne razumijem vas.« »O, razumjet ćeš, moja ledi Elena«, reče on. Ustao je i stao iznad nje. Nije ju dotaknuo, a ipak, dok ju je gledao odozgo, pogled kao da mu je prelazio preko njezina lica toplinom zagrljaja. Obećavam ti da hoćeš.« Negdje daleko, jedva čujno, truba je zatrubila tri tona. To se ponovilo još jedanput, a onda je sve utihnulo i zavladala je tišina kao u snu. On se iznenada nasmije. »Franco Pietro, ha? Kakva bi to bila tragedija!« Zatim ju je pozvao pokretom ruke. »Dođi, Elena. Čeka te tvoja budućnost.«

. 53 Peto poglavlje »SJEDNI!« REČE ON i pokaže joj rukom mjesto pokraj sebe na podiju. Stajali su na galeriji s pogledom na more, a stolovi s hranom postavljeni su ispod niza otvorenih lukova. Elena je bila svjesna svoje raspletene kose što joj je padala niz leđa. Sve je u njoj treperilo od nedostatka sna, zbog čega joj je mozak poskakivao s odbljescima iluzije koju je nazirala u kutku očiju. Baklje su gorjele, ali i blijedjele pred svjetlom zore. Kad joj je zapovjedio da sjedne za čelni stol, djeca-sluge hodali su tamo-amo noseći pladnjeve i tanjure, bacajući duge oštre sjene preko popločanog poda. Pogled s galerije bio je veličanstven, nebo je bilo kao u plamenu ružičaste i narančaste boje, a more nježno plavo. Sam Gavran bio je poput srebrno-crnog lika, osvijetljen zlatnim zrakama. Nije napravio nijedan pokret kao da će jesti ili razgovarati s njom. Mirno je sjedio, s rukom na čaši vina, i promatrao sunce kako se diže iznad mora. Elayne je također mirno sjedila. Činilo se da im se nitko drugi neće pridružiti pri jelu. Bijeli stolnjak lagano je lepršao na otvorenom zraku i dodirivao joj ruke sklopljene na krilu. Unatoč njegovoj nepomičnosti, osjećala je u njemu napetu vitalnost, osjećaj da se on drži mirno samo svojom voljom, da je napet kao lovac kad osluškuje udaljen lavež pasa. Dok se sunce polako dizalo iznad mora, Elayne primijeti kako je načas letimice pogledao u stranu, skrenuvši pogled inače čvrsto uperen na horizont. U istom trenu krajičkom oka primijetila je još jalno treperenje stolnjaka; tkanina se lagano micala - kao stol koji prije tu nije bio - ali kad se okrenula prema njemu, vidjela je da je to neki muškarac. Činilo se kao da se pojavio s jutarnjim povjetarcu, visok i nestvaran, tamnoput kao Maur, a duga tanka zapešća, kao u kostura, virila su mu iz širokih rukava bijele halje. Otmjeno se poklonio spuštajući brončanu ćelavu glavu gotovo do koljena, kao dvorska luda. Na sebi je imao bijelu lanenu halju, jednostavnu i ravno krojenu, a oko struka ju je vezao seljačkim grubim uzetom. Pokreti njegovih ruku u dugim rukavima bili su kićeni, napadno dramatični, a njegovi tanki prsti hitri i živahni. Gotovo kao da su brbljali, govorili svojim nečujnim vlastitim jezikom.

. 54 »Il Corvo!« uskliknuo je, podignuo mršavu glavu na tankom vratu i protegnuo ruku, obrativši se gusaru s nekom odvažnom lakoćom, kakvu Elayne nije primijetila ni kod koga drugoga. Gavran kimne glavom. Trpko se osmjehnuo i kažiprstom i počeo lupkati po svojoj čaši vina. Elayne nije mogla zaključiti je li ljutit ili ga to zabavlja. »Donosim vijesti«, reče čudan muškarac na latinskom s jakim naglaskom. »Donosim sjajne vijesti.« Mirna figura pokraj nje nije se ni pomaknula. Ali Elayne je znala da je to bilo ono što je osluškivao. »Recite nam«, prozbori Gavran. »Našao sam!« Gusar se i dalje nije micao, a ipak kao da je kroz njega prošao nečujan drhtaj; ili kroz sam zrak. Otpio je gutljaj vina i čekao. Stranac se nije žurio objasniti što je to našao. Umjesto toga, počeo je opisivati svoje putovanje, počevši u Bizantu odakle je produžio - s ekstravagantnim gestama da pokaže trajanje putovanja i teškoće na koje je naišao - u Jeruzalem, Damask, Atenu i dalje u Aleksandriju u Egiptu. Izdržao je oluje i brodolom, jahao na devama, plovio rijekom Nil u lađi što je propuštala vodu, hodao po vrućem pijesku pustinjskog bespuća. »Naposljetku sam stigao u Tebu s hramovima«, izjavio je, »u kolosalnu Tebu, vječnu,božansku.« Zastao je i zagledao se u daljinu. Žile na vratu iskočile su mu, izrazite i napete ispod tanke kože. Tamne su mu se oči raširile kao da ju je vidio pred sobom. »Tamo sam otišao u hramove«, šapnuo je. »Prazne, pijeskom zametene, ruševne hramove. Gledao sam stupove, kipove - kamene prikaze muškaraca visoke kao ova tvrđava.« Oštro je pogledao Elayne, kao da je primijetio njezinu sumnju. »Možete mi vjerovati, gospo. Rodom sam iz te zemlje. To su bili drevni kraljevi, gotovo da su bili bogovi, a kipovi su im tako golemi da ne možete ni zamisliti. Njihove hramove čuvaju kletve koje se moraju poništiti - to je nešto što proučavam cijeloga života, tako da mogu sigurno ući i istraživati. Ja sam čarobnjak. Bilo koji drugi čovjek ne bi više izašao živ ili ako bi bio toliko nesretan da preživi, poludjeli bi ga um brzo dokrajčio.« Elayne pogleda postrance Gavrana da vidi kako on to prihvaća. Uzvratio joj je bezizražajnim pogledom, koji nije ništa otkrivao. »To me je skupo stajalo«, reče egipatski čarobnjak, i dalje široko gestikulirajući. »U novcu, kraljevski iznos. U naporu, zamalo me stajalo života - kao što vidite po mojem iscrpljenom tijelu.« Tijelo mu je zaista bilo mršavo iako ga Elayne ne bi nazvala iscrpljenim. Više je sličio onim ljudima koji mogu pojesti koliko god žele, a ipak sve sagorjeti plamenom svojeg žustrog temperamenta. »U hramovima nisam ništa našao«, izjavi on. »Ništa što bi zainteresiralo pa i zadnjeg čarobnjakova naučnika u ovoj zemlji. Njihove su kosti drugi već odavno odnijeli.« »Mislio sam da se drugi ne usude ući«, reče Gavran trpko. »O, ja nisam jedini čarobnjak koji se može oduprijeti faraonovoj kletvi. I vi biste to lako mogli učiniti - usuđujem se reći da bi čak i ova plemenita gospa, leteći ispod Gavranova krila, bila podjednako sigurna kao i ja«, odgovori on, izglađujući svaku proturječnost

. 55 laganim pokretima ruku, a istodobno je uspijevao svojem domaćinu dati velik kompliment. »Ali...« Zašutio je. »U Tebi postoje i druga mjesta moći.« Utišao je glas. »Grobnice.« Gavran ništa ne reče, ali nastavio je slušati. »Čak i ovakav majstor poput mene morao je ponovo postati naučnik da bih dospio do njih«, reče čarobnjak. »Kada sam našao čovjeka koji me mogao uputiti u tajnu vještine ulaska, morao sam mu to skupo platiti, sto libri markazita6 i cinabarita7 - a zatim još i dodatnu kompenzaciju, da mu iz oquoe regis napravim praskavo zlato8.« Gavran podigne obrve. »Praskavo zlato.« »Znam, opasan pothvat«, reče čarobnjak ozbiljno kimajući glavom. »Da je došlo do erupcije, sada ne bih stajao pred vama.« »Nastavite«, zapovijedi njihov domaćin. Od sve hrane koja se nalazila pred njima nije uzeo ni zalogaj, a nije ni Elayne ponudio da jede. Bila je gladna, ali i toliko razumna da ne pokuša kušati ništa s gusarskog stola. »Naposljetku sam uspio«, reče Egipćanin. »Kad je procijenio da sam dovoljno vješt, odveo me u grad Hermopolis, na ulaz grobnice Hermesa Trismegistosa.« Gavran proizvede tih zvuk, sličan uzdahu usnula čovjeka. Ali nije spavao. »Sami ćete prosuditi moju uznemirenost. Hermes Trismegistos, gospodar mudrosti, koji je samoga Asklepija poučavao božanskoj mudrosti. Poštedjet ću vašu gospu priče o tome kako sam ušao u to mjesto. Nije lijepa ni prikladna za nježne uši. Ali vratio sam se s neprocjenjivim blagom. Ne zlatom i draguljima!« Zamahnuo je rukavom. »Ništa tako običnim. Vi od svih ljudi najbolje znate o kakvom bogatstvugovorim.« »Recite mi«, reče Gavran tiho. »Svici.« Čarobnjak nastavi tišim glasom. »Još uvijek zapečaćeni znakom njegova kaduceja9.« Napravio je širok pokret rukom i odjedanput se u njoj našao zarolan papir. Zakoračio je naprijed i spustio ga pred njih na stol. Iz svitka je ispala prašina; Elayne je mogla osjetiti ustajao miris. Na glinenom pečatu, duboko utisnut nalazio se grb u obliku uspravnog štapa obavljena dvjema zmijama. Gavran polako kimne glavom. »Koliko?« »Dvadeset«, reče čarobnjak. »I...« Počeo je i sam žustro kimati glavom. »Jedna pločica.« »Opišite je«, reče Gavran oštro. »Izgleda kao da je od oniksa, iako je ničim nisam mogao zagrepsti. Natpis...« Odjedanput je zašutio. »Ali morate sami procijeniti. Kažem vam, ja je ne mogu pročitati. Napisana je pismom koje ne poznajem.« »Crna pločica?« upita Gavran. »Ne znam. Ne bih se usudio reći. Oni koji vam ne žele dobro, ponudili su mi obilnu nagradu, ali nudim je vama na pregled. Prvo sam je donio vama.« 6 Markazit, mineral žute boje, metalna sjaja i neproziran; željezni sulfid, FeS2 (nap. prev,). 7 Cinabarit, sulfidni mineral HgS; služi kao ruda za proizvodnju žive (nap. prev.). 8 Praskavo zlato, primarni eksploziv koji su prvi sintetizirali alkemičari vjerujući da su našli filozofski kamen (nap. prev.). 9 Kaducej, Hermesov štap, tipično prikazan kao kratak glasnički štap isprepleten dvjema zmijama u obliku dvostruke uzvojnice, a katkad nadvišen krilima (nap. prev.).

. 56 Gusar ga je dugo gledao, kao da može vidjeti u njegov um. Elayne pomisli kako ne bi mogla ostati mirno stajati pod takvim ispitivačkim pogledom. Ali čarobnjak je uzvraćao na isti način, zagledavši se ravno u Gavranove oči. »Koliko tražite?« upita gusar. »Prvo sam vama donio ovo blago. Već prije smo dobro surađivali«, ponovi čarobnjak. »Deset tisuća venecijanskih zlatnih dukata.« Gavran baci pogled prema mladom slugi, koji se odmah dao na kusanje i serviranje jela koja su dotad čekala. »Sjednite za moj stol«, reče on čarobnjaku. »Poslije ću sve pregledati u svojoj knjižnici.« »ŽELIŠ LI POĆI SA MNOM?« Gavran iskosa pogleda Elayne, nudeći joj suho voće i kolačiće s medom s vlastitog tanjura. Završili su s doručkom, baklje i svijeće sjale su treperavo duž cijele galerije na punom danjem svjetlu. Elayne se osjećala omamljeno zbog nedostatka sna. »U vašu knjižnicu?« upita ona jedva svjesna onoga što govori. Pitanje je završilo zijevanjem koje nije mogla potisnuti. »Pomislio sam da bi te moglo zanimati ono što je Egipćanin donio.« Slegnuo je ramenima. »Ali istina je da će te stvari ostati u mojoj knjižnici, gdje za zabavu dozivam Belzebuba. Ne moraš doći ako ne želiš.« Elayne se učinilo kao da pliva kroz neki fantastični san. »Poći ću«, reče ona, začuvši svoj glas kao da netko drugi govori. »Dobro.« Lice mu se razvedrilo. Brzo je ustao i ponudio joj ruku. Prsti su mu se obavili oko njezinih malo jače nego što je bilo pristojno. Ali čim se našla na nogama, pustio ju je i krenuo niz galeriju, a plašt je lebdio iza njega poput raširenih gavranovih krila. Elayne se osvrne i pogleda djecu-sluge, koja nisu ništa govorila. Čarobnjak je otišao prije nekog vremena, pripremiti svoju robu za ogled. Jedino je ona ostala, pa je požurila za Gavranom s najviše otmjenosti koliko je mogla naći u sebi. On jest zastao na vrhu stubišta i osvrnuo se pogledavši prema njoj. Ali čim je vidio da dolazi, nastavio je dalje hodajući nečujno poput sjene, željno kao dječak koji je krenuo igrati omiljenu igru. Zamalo ga je izgubila nekoliko puta dok su krivudali između prolaza i stuba, kroz prazne sobe, gdje je jedini znak da je tuda prošao bilo lagano škripanje nekih teških vrata. Ali čekao ju je kod vrata od uglačane mjedi, koja su vodila do njegova opservatorija. Stajao je, gledao iza sebe, a tamni mu je plašt visio samo preko jednog ramena. »Spora si«, reče on smiješeći se. »Zar te nitko nije naučio kako ispravno slijediti?« »Obično nisam u takvoj žurbi«, reče ona još malo zadihana od uspinjanja posljednjim stubištem. »U žurbi!« On odmahne glavom. »Ja ću te naučiti, draga.« »Naučiti me?« odgovori ona oprezno, iznenađena izrazom od milja. Lagano joj je rukom ovlaš prešao preko obraza i kose, ne dotičući je zapravo. »Naučit ću te svakakvim stvarima«, reče on, a crne su mu oči blistale. Činilo se da zrači svojim tamnim plamenom, da gori sve jače kako su se približavali Egipćaninovu blagu.

. 57 Elayne se zagledala za njim kad je gurnuo vrata i prešao preko uklesanih krugova i zavojitih crta na blistavom bijelom podu. Na tren joj na um padne Raymond. Doista je izgledao kao običan vitez u usporedbi s ovim gusarom. Elayne ni na tren nije posumnjala u to da bi je Gavran mogao naučiti svemu i svačemu - onim stvarima koje joj Cara sa svojim strogim ograničenjima nikada ne bi dopustila naučiti. Duh joj se živahno uzbudio na tu pomisao, poskočio je poput jastreba s ruke lovca. Podignula je malo suknje i požurila za njim niz zavojito stubište u mrak. Svici su ležali na istom stolu gdje joj je on čitao iz karata taroka, unutar zaštitnog kruga. Ali Elayne sada nije bila toliko uznemirena - jedva da je i pogledala tajanstvena plava svjetla, a onda se odmah okrenula prema sredini prostorije. Egipatski čarobnjak šutke je stajao u blizini, a od svjetla bijela mu je odjeća poprimila plavkastu boju. Gavran je već bio zaokupljen prašnjavim blagom, ali podignuo je pogled kad je sišla stubama i pozvao je rukom da priđe bliže. »Neću vas trebati neko vrijeme«, reče on čarobnjaku. Egipćanin se uspravi i zamahnuvši rukama, zabaci ih iza leđa. »Mislim da nije sigurno...« Prekinuo je i zašutio. Gavran ga je samo gledao s jednom uzdignutom obrvom. Opušteno zatresavši rukavom, čarobnjak reče: »Za bilo koga drugoga ne bih smatrao da je to sigurno. Ne preporučujem ni vama, ali ako inzistirate da se udaljim, onda je to na vašu dušu.« Gavran mu se uljudno pokloni. »Inzistiram.« Odmjerenim koracima čarobnjak izađe iz knjižnice. Kad je zamro zvuk njegovih sandala na stubama, Gavran uputi Elayne jedan od svojih nenadanih, đavoljih osmijeha. »Laka pobjeda. Mislio sam da ga se još satima neću otarasiti.« »Boji se da ćete ga baciti s litice ako vas ne posluša«, reče ona odvažno. »On ne! Smatra da bi poletio da to učinim.« Nagnuo je glavu i zagledao se u nju. »Misliš li da sam zaista ikada nekoga bacio u more?« Spustila je pogled, a kratkotrajne hrabrosti je nestalo. »Ne znam«, rekla je. U plavičastom polumraku oštre sjene njegova lica davale su mu izgled kipa. Elayne više nije mogla ništa red. »Misliš li da sam ubojica?« upita on. »Ne znam što ste«, reče ona impulzivno. »Ne znam!« »Ali sigurna si da sam opasan.« Pogledala ga je, a onda se sagnula nad svirke pretvarajući se da ih proučava dok je prste čvrsto ispreplela na leđima. Um joj je bio nesiguran kao i brodska paluba, naginjao se i ljuljao od iscrpljenosti. Činilo joj se kao ludilo, to što je govorio takve stvari. No ipak je time nešto probudio u njoj, želju za divljim nebom, koja nimalo nije sličila njezinoj blaženoj ljubavi za Raymonda. »Što misliš o ovome?« upita on. Elayne se uspravi. Protrljala je nos kako ne bi kihnula. »Prilično su prašni!« »Prašina iz grobnice Hermesa Trismegistosa!« »Koga?« upita ona. »Možda je bio bog, možda čovjek - nazovimo ga svecem zaštitnikom čarobnjaka i magova. Živio je u davnim vremenima.«

. 58 »Poganin.« »Nema sumnje, poganin.« »Je li on napisao ove papire?« »To je, draga moja, pitanje koje je pred nama.« Zagledao se u stol ništa ne dodirujući, a onda se okrenuo i uzeo s police jednu od plavih staklenih svjetiljki. Spustio je staklenku na stol. Kad se nagnuo nad Egipćaninovim pljesnivim blagom, s njegove srebrne tunike iskre svjetla odskakale su u tamne sjene prostorije. Elayne ga je gledala kako odmotava jedan po jedan svitak. Naučila je zamijetiti njegove emocije u trenucima kad ih uopće nije pokazivao - ništa nije iskazivao licem nego brzim pokretom ruke, mirnom pozom kad bi zastao u proučavanju drevnih spisa, i tada bi pokazao oduševljenje, oštro i jasno kao i intenzivno svjetlo svjetiljke. Nije znala što on vidi u papirima - jedino joj je bilo jasno da jeushićen. Prije je Raymonda smatrala lijepim. Ali Gavran je imao nešto više od ljepote. To je nadilazilo galantne manire i zadirkujuće poglede. Bio je poput prastarih priča, kao nepoznati muškarac koji je čekao na tamnom brežuljku, oko njega izmaglica, ruka mu je ispružena... Kad bi žena u tim pričama pošla k njemu... više se nije vratila. Ali ona je željela poći... Željela je... Elayne zatrepće, a u glavi joj se zavrti. Činilo se da je prošlo mnogo vremena. Sjela je na stolicu i pogledala papire raširene na stolu. Nije se usudila ponovo zadrijemati. Pokraj svitaka nalazile su se dvije neotvorene mjedene kutije. Na sredini stola, još zamotan u platno, ležao je plosnati paket veličine njezina dlana. Nastojeći ostati budna, ponovo je ustala i počela šetati po knjižnici, zagledajući se u zmijske kože i neobične naprave od metala i stakla, kamene peći s dimnjacima što su stršali na sve strane. »Budi oprezna«, reče on. »Nije baš sve ovdje bezazleno.« Elayne brzo povuče ruku dalje od zatvorene staklenke po kojoj je namjeravala kucnuti - činilo se kao da je u njoj živa žaba. Životinja je ravnodušno zurila u nju, možda i živa, možda preparirana; nije odavala svoje tajne. »Tako radoznala!« Odmahnuo je glavom. Okrenula se prema stolu ne mareći više ni za što jer joj se u glavi vrtjelo od umora. »Tražili ste da vas pratim ovamo«, reče ona. »Što trebam raditi?« Podignuo je obrve. »Tiho sjediti?« »Nikada nisam bila dobra u mirnom sjedenju. To mi je sestra često govorila.« »Ah, tvoja sestra«, reče on. Ništa više nije rekao, ali Elayne osjeti kao da je još netko ušao u sobu. Netremice ju je gledao, s tako mračnom upornošću da joj je krv navrla u obraze. »Dobro, sjest ću«, reče ona. Izvukla je stolicu i opet sjela i prekrižila ruke na krilu. »Slika i prilika ženske poslušnosti«, reče on. »Jesi li to naučila od sestre?« »Da«, odgovori ona i napući usne.

. 59 »Dobro. Ne bih volio misliti kako si uludo potrošila veći dio života u toj ugodnoj pozi.« »Nažalost, vama je teško ugoditi!« reče ona nestrpljivo. Opet ju je prenuo bljeskom svojeg iznenadnog osmijeha. »Ali samo želim da ugodiš sama sebi - na taj si način svakako neusporedivo zanimljivija.« »Hmm«, reče Elayne i duboko udahne da razbistri mozak. »Hmm«, odgovori on i vrati se svojim svicima. Sjedila je tako nekoliko trenutaka, tapkala prstima po krilu i trudila se držati oči otvorene jer su se sve više sklapale. Znala je da se mora nečim zaokupiti, inače će zaspati. »Smijem li otvoriti jednu od kutija, zato da udovoljim sebi?« upitala je. Pogledao ju je. »Nisi se promijenila ni mrvicu, znaš«, reče on. »Što time želite reći?« upita ona i ukoči se. »Uvijek si bila takva. Nemiran duh. Znatiželjna i puna pitanja.« »Što vi znate o meni?« »Čitao sam ti iz karata«, reče on zanemarivši njezino pitanje. »Otvorit ću onda jednu kutiju, Pandoro - da budem siguran.« Ako je izgovorio ikakvu zaštitnu čaroliju ili napravio neki ritual za stjecanje naklonosti, Elayne to nije vidjela. Umjesto toga, jednostavno je privukao k sebi jednu od kutija, iz pojasa izvukao nož tanak kao vlat trske i otvorio ukrašenu bravicu vještinom iskusnog lopova. Poklopac se naglo otvorio, a Elayne je poskočila. »Nema demona«, reče on pogledavši je preko kutije. »Neke lijepe stvari.« Gurnuo je kutiju preko stola prema njoj. »Možeš ih dobiti ako želiš.« Oprezno je dodirnula kutiju i navirila se unutra. Bila je puna zlatnih broševa i kopči. Prašina im nije umanjila ljepotu - drago kamenje sjalo je i blistalo na svjetlosti svjetiljke, sićušne duge izvijale su se prema crnom dnu kutije. »Bože blagoslovi nas!« reče ona bez daha odjedanput potpuno budna. Izvukla je broš u obliku ukrasne igle, na kojemu su rubini treperili kao crvena vatra. »Ne mislite mi valjda ovo dati!« »Siguran sam da će ti pristajati«, reče on i ne podignuvši pogled. »Bit će mi drago ako te uspije barem četvrt sata zadržati mirnom.« Tankim je bodežom prerezao uzice koje su obavijale platneni omot oko paketića. Raširio je tkaninu i razotkrio plosnati kamen. Imao je veliku pukotinu preko rezbarije kojom mu je bila ukrašena tamna i gruba površina. Na tren se činilo kao da se radi o nekom napola dovršenom radu, kao da je onaj tko je rezbario napustio posao prije nego što je uglačao uzorak. Ali dok je gledala, mogla je razabrati urezana slova nekog nepoznatog jezika, prekinuta usred riječi zbog napukline i odlomljenih rubova. »Crna pločica«, promrmlja on. Ona je znatiželjno promatrala, ali nije vidjela ništa što bi u njoj pobudilo osobit interes, osim velike gomile dragulja koji su zanemareno ležali dok je on dlanom i prstima lagano prelazio preko kamena. Ako je probdjevena noć imala kakvog utjecaja na Gavrana, to se nije moglo vidjeti u njegovim elegantnim pokretima. Samo je načas zastao da s police uzme vrč vina i natoči ga u dvije srebrne čaše.

. 60 Dok je on pomno pregledavao pločicu, ona je otpila velik gutljaj iz ponuđene čaše i pokušala se razbuditi. Igrala se sjajnim brošem. U mislima joj se poput uvijajućeg stupa dima javljalo sjećanje, treperilo je poput svijeće koja dogorijeva. Bio je to osjećaj da je već negdje nešto vidjela ili davno prije rekla, ali ne sjeća ni kada ni gdje. Gubila je bitku sa snom. Kapci su joj otežali. Popila je još malo trpkog vina trudeći se ostati budna, ali žabe i sokoli u letu lebdjeli su i okretali se u njezinim mislima. Stvari se neće uvijek događati onako kako očekuješ, rekla je ledi Melanthe, dok su joj se u sjećanju oblikovale čudnovate ideje i lukavštine, snovi o bijegu i noćne more o lutanju. On je otkrio tko je ona. Bio joj je neprijatelj; mogao bi od Monteverdea, od Franca Pietra za nju tražiti otkupninu. Ali rekao je da će je poučavati i nazivao ju je riječima od milja. Činilo se da je ledi Beatrice bijesna na nju zbog nesposobnosti. Upotrijebi svoj mozak, djevojko! Upotrijebi pamet! Elayne se uspravi i malo tržne glavom. »Gdje je ledi Beatrice?« promrmljala je. »Spava«, reče Gavran, a Elayne se vrati u stvarnost i shvati gdje se nalazi. Gledala ga je trepćući i rukom je protrljala oči. Sjeo je na stolicu, protegnuo noge i gledao je. Prilike će ti se ukazati, rekla je ledi Melanthe. Iskoristi svoju pamet. »Gospodine«, reče ona trudeći se otresti letargije. »Vi ste gusar.« Slegnuo je ramenima. »Možda i jesam, ako baš inzistiraš.« »Znači - ljudi vam plaćaju otkupninu da biste ih pustili.« Crne su mu oči sjale. »Tako je. Osim ako ih ne bacim s litice.« Namrštila se. Bilo je nemoguće dokučiti šali li se ili govori istinu. Čvrsto je stisnula dlanove jedan o drugi. »Gospodaru, imam prijedlog za vas.« Čekao je spojivši vrhove prstiju na rukama i gledao je preko njih. »Gospodine... mogu li vam platiti da me zadržite ovdje?« Jedan trenutak, koji se njoj činio vrlo dug, ništa nije rekao. Zatim je zabacio glavu i počeo se smijati. »Nije to toliko apsurdno!« reče ona promuklo. »Priznajem da ništa ne posjedujem, ali mogli biste pisati vojvodi od Lancastera. On mi je postao skrbnik, imenovao ga je...« Njezin umoran um nije se mogao dosjetiti imena. »Engleski kralj, Rikard.« Duboko je udahnula da razbistri misli. »Vjerujem da bi on bio spreman platiti velik iznos da me oslobodite. Mogli biste dobiti sve to, ali me ipak zadržite ovdje.« »No, to je divljenja vrijedan plan!« reče on. »Vjerujem da imaš gusarsko srce. Ali što ako vojvoda odbije platiti?« »Tada...« oklijevala je. »Vjerujem... čini se da ste čuli za Franca Pietru iz obitelji Riata...« »Doista! Trebao bih pisati Francu Pietri i reći da te vojvoda nije želio otkupiti i hoće li on bili toliko ljubazan da odvoji prikladan iznos kako bi dobio svoju obećanu nevjestu?« »Ali nemojte me poslati njemu, nakon što dobijete novac«, brzo reče ona. »Naravno da ne! Zašto ne bih pisao obojici? Mogao bih te dvaput otkupiti i još te prodati Saracenima. Izvrstan plan.« »Ne, mislila sam da me zadržite ovdje.«

. 61 »A što ću raditi s tobom ovdje?« Nagnuo je glavu u stranu. »Smetala bi mi kad Lancaster Riata pošalju svoje flote da me unište.« »Sumnjam da bi poslali flote. Flote? Ne zbog mene.« Kimnuo je glavom. »Dobo, prihvatimo tu mogućnost. Nema sumnje da ću ih potopiti ako dođu. Ali ipak ne znam što bih s tobom, ako te ne mogu prodati«, reče on blago. Ponovo joj je napunio čašu. »Želiš li postati moja konkubina?« »Ne!« reče ona i sva porumeni. Tijelo joj je oblila vrućina i probudila je. Izbjegavala je njegov pogled. »Nisam to uopće pomislila!« »Onda ne postoji drugi izbor. Morao bih te baciti s litice.« Stisnula je zube, a onda brzo progutala gutljaj vina. »Nije važno. Moje riječi nisu šala, iako se vi smijete. Rekli ste da biste me ovdje mogli zadržati duže nego što bi mi se svidjelo, ali, zapravo, ne možete me zadržati onoliko dugo koliko bih htjela.« Prstom je pratio ureze na crnom kamenu. »Ne želiš se udati za Riatu? « Duboko je udahnula i ponovo otpila, ovaj put malo veći gutljaj vina. »Ne. Ta me pomisao užasava.« »Onda se čudesno slažemo, moja gospo.« Pogledao ju je i dalje prelazeći vrhom prstiju preko rezbarije. »Nemam namjeru dopustiti da se to dogodi.« Nije bilo ničega vidljivog da to potvrdi, ali Elayne osjeti kao da je između njih prostrujala neka blaga munja, poput neke daleke oluje. Gavran ustane, a tunika mu je sjajila na plavom svjetlu. Onaj vodeni zmaj kao da se lagano njihao iznad njihovihglava. »S Navonama nije gotovo«, reče on glasom, koji kao da je milovao riječi. »Ne dok ja još dišem.« Naslonio se na stol, a crni mu se plašt spustio preko ruku. Ništa što je našao među kupljenim dragocjenostima nije na njemu izazvalo pogled kakav joj je sada uputio. »Ti možeš gajiti želju da ostaneš ovdje sa mnom, moja gospo Elena, ali meni ne treba vojvodin novac. Zahtijevam otkupninu druge vrste, draga. Tražim da mi budeš žena.«

. 62 Šesto poglavlje LEDI MELANTHE JU JE upozorila na otrov. Pazi što jedeš, rekla je grofica. Budi oprezna s onim što piješ. Elayne je mirno ležala s glavoboljom, kroz trepavice je gledala sobu i pokušala se sjetiti kako je dospjela ovamo. Osjetila je miris cvijeća, lagani povjetarac nadizao je svijetle svilene zavjese oko kreveta, narančaste, plave i tamnocrvene. Po svježini zraka zaključila je da je vjerojatno jutro. Polako je shvatila da je gola ispod plahte, a kosa joj se rasplela i prosula po jastucima. Prinijela je ruku sljepoočnici i zatvorila oči. Kad ih je otvorila, kroz trepavice je ugledala zamagljen odsjaj zlata. Podignula je ruku i ugledala prsten na trećem prstu. Na širokoj burmi bila su ugravirana slova. Gardi li mo10, pročitala je. Čuvaj ga dobro. Namrštila se. Unatoč glavobolji sjetila se gusara kako stoji naslonjen nad stolom u knjižnici. Mlada sluškinja pomaknula se negdje u sobi i brzo prišla velikoj postelji. »Dobro jutro, Vaša Milosti!« rekla je na engleskom. Duboko se poklonila i spustila na jedno koljeno, a glava joj je načas nestala ispod razine kreveta. »Je li Vaša Visost dobro spavala?« Elayne pusti da joj glava padne na jastuke i pokuša smiriti vrtoglavicu. »Ne znam kako je spavala moja visost«, progunđa ona zatvorenih očiju, »ali čelo kao da mi je rascijepljeno.« »Gospodar je rekao da bi se to moglo dogoditi«, reče sluškinja ljubazno. »Poslao je lijek za to, sok od grožđa. Želi li ga Vaša Milost sada uzeti?« Elayne je sumnjičavo pogleda. Djevojka je imala žućkastu kosu, bila je mnogo mlađa od nje, blijedoplavih očiju i okrugla lica. Svijetle pjegice na licu davale su joj veseo izraz. Činilo se da ne pripada na ovaj otok čarobnjaka i gusara. »Donijet ću ga«, reče ona kao da je Elayne pristala. 10 Prstenje popularno u 15. i 16. st. u Francuskoj i Engleskoj, koje su izmjenjivali ljubavnici ili kao vjenčano prstenje. Uobičajeni natpis bio je A vila mon coeur, gardi li mo (Evo mog srca, dobro ga čuvaj.) (nap. prev.).

. 63 Začas se vratila k postelji noseći pladanj od tucane mjedi. Pridržala je izrezbaren vrč i šalicu i pažljivo natočila. Fino obrađeni metal jarko je svjetlucao. »Ti popij prva«, reče Elayne. Djevojka kimne, nimalo iznenađena, i popije gutljaj. Nabrala je nos, a onda se nasmiješila pokazavši ljubičasto obojenu gornju usnu. »Bojim se da je malo gorko, madam. Ali gospodar kaže da će vam to izliječiti glavobolju.« Elayne je malo pričekala da bude sigurna kako je djevojka ostala budna. »Kako ti je ime?« »Margaret, ako je po volji Vašoj Visosti.« Opet se poklonila. »Molim te, ne oslovljavaj me s visosti«« Elayne prinese ruke bolnim očima i opet ugleda prsten. Sjela je u krevetu i privukla plahte do brade. U glavi joj je bubnjalo. Margaret se nije onesvijestila niti umrla pa je Elayne uzela čašu soka od grožđa i otpila veliki gutljaj. Opipala je prsten. Nije se dao skinuti. »Boli li vas, Vaša Milosti?« upita Margaret zabrinuto. »Ne pripada mi«, reče Elayne. Popila je još gutljaj ljubičaste tekućine, a onda ispila čašu do dna. Osjetila je metalni okus na jeziku. »Nisam potpuno glupa, iako sam pila njegovo vino u koje je stavio drogu.« Margaret se ugrize za usnicu. Uzela je čašu od Elayne i pažljivo je odložila na pladanj. Elayne je čvrsto pridržavala plahtu oko ramena. Koliko god luksuzna bila soba dodijeljena ledi Beatrice, ova je bila još raskošnija. Nijedan kralj ne bi se posramio umjetničkog dosega lijepih fresaka i rezbarija koje su ukrašavale visoki svod u obliku kupole. Isprva joj se činilo da je to vjerski prikaz ili prizori otmjenih ljudi u cvjetnim vrtovima, ali bolje pogledavši, shvatila je da dame na svojim uresima za glavu imaju isprepletene astrološke znakove. Stvorenja što su im ležala pokraj nogu nisu bili psići ljubimci nego mala čudovišta, vile ili nešto neopisivo. Okvir visokog kreveta bio je pozlaćen i omotan svilom s ukrasnim kićankama. Svici i knjige ležali su na stolu prekrivenom baršunom. Elayne je nabrojila dvanaest svezaka naslaganih u tri skupine, više knjiga nego što ih je ikada vidjela na jednom mjestu osim u gusarevoj knjižnici. »Kakva je ovo soba?« upita ona držeći oko sebe izvezeni lagani pokrivač. »Ovo je spavaća soba mojega gospodara, Vaša Milosti«, reče Margaret oprezno. »Zašto sam ovdje?« Elayne je bila bolno svjesna svoje golotinje ispod pokrivača. »Hoće li on doći ovamo?« Margaret kratko kimne. »Ubrzo će se vratiti s gospom i nekim drugim ljudima. Moram pripremiti Vašu Milosti, a i sobu za pregled.« »Pregled!« »Plahte, madam.« Pokazala je rukom prema Elayneinim koljenima u krevetu. »A imam i cvijeća! Raširit ću cvjetove lijepo pokraj vas u krevetu, ako vas to neće posramiti.« »Ne znam što hoćeš reći.« Elayne osjeti paniku. »Pregled? Tko dolazi? Zar će me prodati?« Margaret odlučno odmahne glavom. »Vaša Milosti, naravno da ne! Ako nije dopustio da ijedna od nas ovdje bude prodana kao robinja, kako bi to dopustio za vas?« »Nekoliko je puta to spomenuo. Prijetio mi je time.«

. 64 Djevojka ju je pogledala s negodovanjem. »Gospo, neka mi Bog oprosti, ne mogu vam vjerovati. On ne bi dopustio takvo što.« »Kakav je onda to pregled? Koga dovodi ovamo?« »Vjerujem da će dovesti vašu pratilju, gospo... onu stariju damu. Ona će se htjeti uvjeriti da je vaš brak s mojim gospodarom zaista konzumiran.« EIayne ostane bez daha. »Ona se neće uvjeriti ni u što slično!« Uspravnije je sjela. »Gdje mi je košulja? Moram ustati.« »Ne, Vaša Milosti, bilo bi najbolje da ostanete...« »Nisam rekla da ću se udati za njega! Haljinu molim!« reče Elayne odlučno. »Požuri!« Izvukla se iz kreveta omatajući plahtu oko sebe. Dok ju je vukla s madraca, ugledala je na njoj crvene mrlje nalik na krv. »Bože!« povikala je. »Što...« Ukočila se. Prenerazila se i obuzeo ju je užas, obrazi su joj porumenjeli kad je shvatila. »Ne«, šapnula je. »Zaboga, ne!« »Nemojte se sramiti, madam«, reče Margaret. »To je častan biljeg u vašoj bračnoj postelji.« Elayne ju je gledala. Zamalo da nije djevojku proglasila ludom. Ona sama nije pristala ni na kakav brak s tim gusarom. Ali prsten na njezinoj ruci, njegova spavaća soba... nije se sjećala kako je stigla ovamo. Okrenula se pridržavajući plahtu čvrsto oko sebe. »Ne bi se usudio!« uzviknula je bez daha. Ali još dok je govorila, znala je da bi mogla učiniti bilo kakav prijestup koji bi on poželio. Brak bi bio povlastica u usporedbi s drugim mogućnostima. U sobu dopre oštar glas ledi Beatrice, poput ljutitog upozorenja zbog kojega je Margaret požurila prema vratima. Još nije ni stigla do njih kad se zasun nečujno podignuo kao da nema težine. Margaret se odmakne i pokloni sve do poda. Elayne svlada žarku želju da se sakrije. Stajala je uspravno kao što je Cara uvijek od nje zahtijevala, držala je plahte i zamršene uvojke kose čvrsto na grudima i bijesno je gledala prema vratima. Ušla je grofica, lupkajući štapom pri svakom koraku. Kakvu god bolest spavanja da je imala, činilo se da se sada potpuno oporavila. Zastala je, tanke je obrve podignula visoko, čak do ruba vela na čelu i odmjerila Elayne od glave do pete. Ja sam princeza, govorila je Elayne u sebi i prkosno je izdržala pogled ledi Beatrice. Nije se htjela pokloniti, pa čak ni kimnuti glavom. Ne sada, kad bi samo jedan pokret bio dovoljan da joj skromno pokrivalo sklizne s tijela. Na vratima je iza ledi Beatrice stajao gusar, odjeven sav u odjeću boje indiga, a dugu je kosu svezao na vratu. Za pojasom, na boku su mu visjela dva bodeža. Srebrni privjesak visio mu je iz uha, zbog čega je još više izgledao kao poganin. Iza njega vidjela je ostale kako čekaju, ali stojeći na vratima, on im je zapriječio pogled u sobu. Kad su im se pogledi sreli, ona je ljutito podignula bradu. Činilo se da ga sve to zabavlja. Možda joj je čak i namignuo dok joj se formalno klanjao, ali nije bila sigurna, jer spustio je lice sve do koljena. Njegovo iskazivanje poštovanja bilo je jednostavno i elegantno - uglađeno kao i kod dvorana u Windsoru. Bez napora se uspravio i zakoračio u sobu, zatvorivši vrata pred okupljenima.

. 65 »U što si se to uvalila, djevojko?« upita je grofica. »Čini se da ovaj jadnik misli da u tebi ima plave krvi i želi se odmah vjenčati tobom.« Il Corvo reče: »Možete nas poštedjeti glume, ledi Beatrice. Znam svaku pojedinost njezina obiteljskog stabla.« Stojeći ukočeno, grofica okrene samo glavu prema njemu. Udarila je štapom o pod i slegnula ramenima. »Čini se da ste se pobrinuli da na njoj ostavite svoj trag. Ako ste tako uvjereni u to tko je ona, kakvu otkupninu očekujete sada kad je ukaljana?« Gusar priđe Elayne. Okrenula je od njega lice. Podignuo joj je kosu i zatvorenom šakom pratio liniju vrata. Na golom ramenu osjetila je baršun njegova rukava. »Želite li se potpuno uvjeriti pregledom? Ne bih vas volio poslati natrag k Melanthe, a da još imalo sumnjate.« »Vratiti me natrag? U Englesku? Zar mislite da će mi biti drago donijeti vijesti da ste obljubili kumče grofice od Bowlanda i učinili je svojom bludnicom?« »Uzeo sam je da mi bude voljena i poštovana supruga«, odvrati on mirno. »Kao što sam vam rekao, izmijenili smo zavjete u mojoj kapelici, ovdje, prije nekoliko sati. Žao mi je što ste se loše osjećali i niste mogli doći, ali sada se možete svojim očima uvjeriti da je sve zapečaćeno.« Ledi Beatrice pođe naprijed i uhvati jedan kraj plahte koji je visio s Elayne, a onda se sagne da pogleda mrlje krvi. Povukla ga je i zategnula. Elayne se osjećala kao jedan od konja sir Guya na tržnici. »To nikako neće proći kad Lancaster čuje za to«, reče grofica, stišćući glavu štapa svojim koščatim prstima. »Ako znate tko je ona, glupane, onda znate da je bračnim ugovorom dobila dovoljno da stoput kupi ovaj vaš otočić. Bilo bi vam bolje da ste za nju tražili lijepu otkupninu nego što ste joj uzeli nevinost.« On je samo hladno kimnuo glavom. »Vidim da i vi, gospo, imate um jednog gusara. Međutim, slučajno me ne zanima dobra otkupnina.« »Što onda očekujte, lopove jedan?« »Očekujem da se vratite i odnesete vijest o braku sklopljenom između princeze Elene Rosafine di Monteverde s Allegretom Navonom. Također, prenesite moju srdačnu zahvalnost ledi Melanthe.« »Zahvalnost! U znak zahvalnosti poslat će vam vojske Engleske i Monteverdea! A što je s njezinim dogovorenim brakom?« »Možete savjetovati ledi Melanthe da zadrži vojsku u Engleskoj«, reče on, »ako se želi svrstati na pobjedničku stranu.« Pogledao je Elayne. »Ali Melanthe će razumjeti. Duguje mi ovo. Pažljivo pročitajte kako je odabrala riječi bračnog ugovora.« S nekim poluosmijehom poigravao se uvojkom Elayneine kose. »Ona mi to duguje. Ali zaboga, doista joj zahvaljujem na tome.« Elayne izvuče kosu iz njegovih prstiju. Drhtala je. »Bez obzira na ono što želite od mene, kakav god da sam vam neprijatelj - niste to trebali učiniti na ovakav način.« Ljutito je gledala gusara i čvrsto pridržavala plahtu. »Nimalo nisam željela otići u Monteverde ni biti uzrokom da se vojske dignu na bilo koga. Da ste mogli spriječiti moje vjenčanje s Riatom... rekla sam vam da se užasavam tog braka. Odužila bih vam se na svaki mogući način. Ali ne ovako!« »Već si se pokajala zbog naših zavjeta?« upita on. »To me boli!«

. 66 »Znate da nije bilo nikakvih zavjeta!« Dodirnuo joj je obraz poput ljubavnika. »Pazi što govoriš u trenutku žara, carissima. Prošle noći nisi tako odlučno odbijala.« »O! Puni ste laži!« »Točno, gospo.« Slegnuo je ramenima. »To je jedan od mojih mnogih smrtnih grijeha. Ali ove mrlje na našim plahtama nisu laž. A vani, ispred ove sobe nalazi se dvadesetak ljudi koji su svjedočili našim zavjetima, našem lijeganju u postelju i sada su nam došli izraziti svoje dobre želje. Ako sada povučeš danu riječ, bit će to pitanje koje bi se moralo vrlo ozbiljno razmotriti.« Htjela je viknuti da to nije istina, da nije bilo nikakvog obećanja ni danih zavjeta. Ali kao i u igri šaha, on je spretno manevrirao i prevario je dok nije pazila, a sada se našla u bezizlaznoj situaciji. Mogla je izjaviti da mu nije dala zavjet da će biti njegova supruga - ali što bi onda bila? Ukaljana, kao što je rekla ledi Beatrice. Moglo bi se dogoditi da je Franco Pietro ipak uzme ili bi vojvoda od Lancastera poslao vojsku, ali u najboljem slučaju završila bi tamo kamo se užasavala poći, i to još pod crnim oblakom poniženja. Osjetila je osuđujući pogled ledi Beatrice. Više nije bila netaknuta. Nije se osjećala drukčije; nije se sjećala što joj je učinjeno - ali prema gusarovim riječima ona kao da je to jedva dočekala. Možda i jest. Kad ju je lagano dotaknuo, osjetila je kao da je između njih bljesnula munja, ubod, bol koja je iz vrhova njegovih prstiju prelazila preko njezinekože. »Dakle, djevojko?« upita grofica Beatrice. On se odmaknuo kao da joj želi dati slobodu odlučivanja. Kad se našao iza grofice, hodajući po tepihu tiho poput mačke, zastao je. Izvukao je bodež iz pojasa i okrenuo ga u ruci tako da se jutarnje svjetlo odrazilo od bijelog dijamanta na dršku, a dlan mu obojilo prizmom svjetlosti. Sluškinja Margaret mirno ga je promatrala. Pogledao je Elayne izravno u oči. »Što kažeš?« Grofica se naslonila na štap, i dalje okrenuta leđima prema njemu. Kruta krila njezina staromodnog uresa za glavu stvarala su joj zaslon oko lica. »Dijete, je li te on prisilio na to?« Gavran se nije ni pomaknuo ni skrenuo pogled s Elayne. Lice mu je bilo nježno, savršeno, ruka mu je balansirala na bodežu, a tamne obrve lagano su se podignule kao da je čekao odgovor. I shvatila ga je. Tako jasno kao što je bio i dragulj na njegovu oružju, shvatila je da će on ubiti groficu ako ga Elayne zaniječe. Ledi Beatrice bit će glasnik bez ijednog tračka sumnje ili neće uopće biti glasnik. »Nemoj misliti da nemaš prijatelja«, progunđa grofica nesvjesna guje koja je bila spremna na napad. »Postoji rješenje za ovu vrstu lopovluka, ako imaš dovoljno hrabrosti da ga zatražiš.« Elayne proguta. Odmahnula je glavom. »Nema lopovluka«, reče ona tiho. »Zaista smo vjenčani.« Grofica prezirno otpuhne. »Poštedi nas Bože, ti glupo dijete! Još trenutak prije tvrdila si da niste izmijenili zavjete.«

. 67 »Samo sam se pretvarala da se kajem zbog toga... jer sam se bojala vašeg nezadovoljstva, madam.« »Ne poigravaj se mnome! Reci mi istinu. Jesi li oteta i prisiljena leći u postelju ili si se odlučila za riskantnu životnu priliku s ovim kurvinim sinom?« Elayne primijeti kako mu se prsti obavijaju oko bodeža; vidjela je njegov ležeran pokret. »Nisam bila prisiljena!« poviče ona. »Vjenčani smo; rekla sam pred Bogom da ga uzimam za muža.« »Svojevoljno?« grofica je ustrajala naginjući se naprijed. »Ovog odmetnika niskog roda?« »Svojevoljno!« Elayne zamahne rukom i ispruži je. »Više nego svojevoljno! Nosim njegov prsten! Željno sam pošla u postelju s njim. A sada odnesite tu poruku mojoj kumi i ostavite me. Ostavite me!« Ledi Beatrice udari štapom o pod i podigne bradu. »Pih! To ću i učiniti. Bludnice.« Gusar je nečujno vratio bodež u korice. Nagnuo je glavu prema Elayne. Ona je privukla plahtu čvršće oko sebe i okrenula se licem prema zidu. »Odlazite!« STOJEĆI NA POPLOČANOJ galeriji s kolonadom, Elayne je gledala kako ledi Beatrice odlazi na svojem brodu. Grofici nije trebalo dugo da se ukrca nakon što je donijela odluku. Gavran joj je pripremio Ampostin brod, koji ju je čekao, a dao joj je i pisma i dar da ublaži šokantnu vijest koju je nosila. Grofica je otplovila prije podneva. Brod se brzo udaljavao, imao je dva reda veslača i odlučno je plovio prema horizontu. Elayne je gledala za njim kroz lepezasto lišće palme posađene u velikoj posudi. Nije željela stajati previše blizu kruništa zidina gdje ju je svatko mogao vidjeti. Pretpostavljala je da će se ledi Beatrice za dva mjeseca sigurno vratiti u Englesku i svima objaviti vijest da je Elayne bludnica udana za gusara. Stajala je vrlo mirno, potiskujući sram, bijes i ogorčenje poput posude s glatkom površinom u kojoj unutra bijesni oluja. Odnekud odozdo, njoj nevidljivi, dizali su se dim i zvukovi kuhanja. Ljudi su se smijali. Netko kao da je vježbao svirati na psalteriju11 i po žicama je neprekidno prebirao iste tonove. Elayne prijeđe rukom preko srebrno-zelenog uzorka lišća na svojoj svilenoj haljini. Stotine bisera bilo je ušiveno oko dubokog vratnog izreza. Haljina je dar Il Corva, rekla je Margaret, da je Elayne nosi na gozbi povodom vjenčanja. Na okupanim i namirisanim ramenima osjećala je težinu haljine, raskošniju od ičega što je ikada odjenula, čak i na kraljičinu dvoru - a vjerojatno je bila ukradena s nekog trgovačkog broda. Iza nje, kroz otvoreni luk između stupova uklesanih u crni kamen dvorca, vodio je put do raznih odaja i raskošne spavaće sobe Il Corva. On se nije vratio u odaju, samo je poslao otmjeno sročenu poruku o neposrednom odlasku ledi Beatrice te opisao kako je šalje na put u najvećem komforu i s mnogobrojnom oružanom pratnjom. Njihove sluškinje više nisu bile zatočene nego su slobodno mogle groficu opet pratiti u Englesku. On nije želio da se Elayne brine za grofičinu udobnost i sigurnost. 11 Psalterij, srednjovjekovni instrument sa žicama, sličan citri ili harfi (nap. prev.).

. 68 Elayne se nije brinula ni za groficu ni za sluškinje. Osjećala je dolazak večeri poput ruke koja se spušta na nju. »Gospo.« Iza sebe začuje ponizan glas Margarete. »Gospo, jelo vam nije po volji?« Elayne je odbila svu hranu i piće koje joj je Margaret dotad donijela. Sve je ostalo netaknuto na stolu na galeriji, prekriveno tankom lanenom tkaninom. »Nisam gladna«, reče ona. Nije imala namjeru spavati kad se on pojavi ovaj put. »Onda ću to odnijeti.« Margaret se kratko nakloni. »Molim vas, madam, možete li mi dopustiti da se udaljim? Moram nakratko otići nahraniti sina prije banketa.« »Sina?« Elayne je pogleda. Sluškinja se činila premladom da bi imala dijete. »Da, gospo«, reče Margaret pognute glave tako da joj se nije vidjelo lice. »Znam da je to za osudu. Bila sam u bordelu, na svoju sramotu, prije nego što mi je gospodar ovdje pružio utočište.« Ruke su joj zadrhtale. »Ali pokajala sam se i istrpjela pokoru! Molim Vašu Milost da me ne odbacite.« »Naravno da te neću odbaciti.« »Blagoslovio vas Bog, madam. Ljubazni ste i dobra srca kao i moj gospodar. Služit ću vam odano, kako mi je on i zapovjedio.« Opet se duboko poklonila. »Ako mi dopustite, neću dugo biti odsutna. Donijela sam vam vašu škrinjicu s češljevima i vrpcama. Imat ćemo dovoljno vremena da vas počešljam kad se vratim.« »Svakako, idi«, reče Elayne. »Ostani koliko god želiš.« Margaret se povuče, a klanjala se pri svakom koraku. Elayne se ponovo okrene horizontu, zagledala se pomno gledajući, ali više nije vidjela nijedan brod. Haljina ukrašena biserjem postala joj je teška i gušila ju je na podnevnoj vrućini. Elayne se naglo okrene i uputi se s galerije prema spavaćoj sobi. Pogledala je krevet, žive boje svilenih zavjesa, čiste plahte i jastuke koji više nisu imali tragove onoga što se na njima događalo. U prostoriji se zadržao duh samoga gusara, poput grešnog obećanja, kao lagani parfem koji je teško otkriti. Sjetila se kako joj je dodirivao gola ramena; kako joj je nadlanicom blago prelazio niz kožu. Obuzme je čudno drhtanje, neka slabost koju nije razumjela. Treperavim prstima potezala je lažne rukave sve dok konci nisu popustili. Istrgnula je sve gumbe elegantne haljine, koja je pala na pod, a ona je samo iskoračila iz skupocjene hrpe tkanine. Odmah se osjetila laganijom. Usred svih raskošnih stvari u prostoriji se nalazila i jedna njoj poznata mala škrinja. Podignula je poklopac i brzo pogledala što ima unutra. Laknulo joj je kad je sve zatekla onako kako je ostavila. Kosa joj je još bila raspuštena, ali uspjela ju je svu, osim nekoliko neposlušnih uvojaka, ugurati u mrežicu. Počela je sve žustrije pretraživati škrinju. Našla je svoj dnevnik i pribor za pisanje i spremila ih u kožnatu vrećicu, a sebi je oko pojasa kao remen svezala obično svileno uže. Nije znala što namjerava, odjevena samo u običnu tuniku kratkih rukava, ali nije više ni trenutka željela ostati u sobi i ponizno čekati svoju sudbinu. ZIDINE OD CRNOG KAMENA okruživale su dvorište dvorca. Kamen je bio poput nekog dragulja, sjao je malim uglačanim plohama u bojama paunova perja. Na dvorištu nije bilo krava muzara ni prijateljskih vatri na kojima bi se kuhalo jelo; samo naslagana koplja stražara i bunar s vodom u sredini. Dva velika bijela psa patrolirala su dvorištem.

. 69 Gruba dlaka bila im je boje najčišćeg snijega. Stajali su i zagledali se dubokim veličanstvenim pogledom, ponosni i nedodirljivi. Za jedan dvorac ovo joj se činilo osamljeno mjesto. Pusto, kao da je dvorac bio izgrađen za nekog moćnog plemića čija je pratnja otišla, iako je ona još čula glasove i mogla osjetiti da odnekud do nje dopire miris kuhinje. Jedna je koza stajala zavezana i upregnuta u teretna kola natovarena košarama punima voća i mekih sireva. Nitko nije čuvao hranu. Činilo se kao da su ljudski stanovnici nevidljivi. Teška ulazna vrata dvorca bila su zatvorena, ali jedna manja stajala su otvorena i vodila su iz dvorišta nekamo van. Elayne pogleda kroz njih i ugleda stazu duž prolaza utabana u zemlju. Završavala je stubama koje su vodile uvis i nestajale iza ugla. Stojeći s unutrašnje strane zida, mogla je vidjeti iskrivljeno stablo i komadić neba. Ako je on od nje očekivao da će ponizno čekati, odjevena i ukrašena kao svečana pečenka za njegovu lažnu proslavu, onda će se razočarati. Ukrala je s kola tri šljive i dva komada mekanog sira, a onda je jurnula kroz vrata. Vani joj nije trebalo dugo da se uvjeri u ono što je već znala - da nijedna nevjesta koja bi željela pobjeći ne bi to mogla učiniti samo izlaskom iz dvorišta dvorca. Otok je bio prirodna tvrđava, okružen morem i stijenama na kojima su mogli živjeti samo galebovi što su kričali. Stijene su bile ispresijecane samo malim uvučenim lukama, a preko usjeka dizali su se prekrasni kameni mostovi. Ali silina bijesa - ili nečega drugog, nekog vala jada, koji nije mogla imenovati - tjerala ju je da hoda dalje iako nije mogla odrediti nijedan cilj. Ispod dvorca vidjela je bijelo okrečene kuće i mol, sve nagurano oko minijaturne plaže. Ribarske brodice dolazile su i odlazile praćene brojnim aktivnostima. Dvije ratne galije pospano su čekale usidrene nedaleko od obale, kao vukovi koji se odmaraju prije sljedećeg lova. Elayne je s visokih litica jasno mogla vidjeti selo, ali iako je pokušala poći brojnim mostovima i stazama, nije mogla naći put kojim bi se spustila dolje do sela. Glava ju je još boljela od onog drogiranog vina. Vjetar s mora izvlačio joj je kosu iz mrežice dok je lutala labirintom staza koje kao da nikamo nisu vodile osim na svoj početak. Frustrirajući splet puteljaka bez početka i kraja, još više je u njoj rasplamsao bijes na gusara, zbog varljive igre koju je igrao. Gotovo ga je mogla osjetiti kako je promatra iz svojih crnih tornjeva, smije se njezinoj nemoći da dođe do sela, koje on kao da je namjerno smjestio tako izazovno blizu. Bila je sva zadihana kad je naposljetku stigla na vjetrom šiban rt. Iznenadila je jednu kozu koja je poskočila i nestala u niskom šipražju. Na rubu litice, izdižući se naglo iz žive stijene, glatki blok vapnenca ležao je izvađen iz da. Probijala se između grmlja pognutog od vjetra do golemog oštećenog pijedestala. Spustila je ruku na njega da održi ravnotežu, a onda se zagledala dolje u vertikalni ponor gdje su se u uskoj uvali dupini igrali u prozirnoj vodi plavoj poput dragulja. Osvrnula se oko sebe i pogledala gore prema dvorcu koji se izdizao kao najviša točka na otoku. Vitki, fantastični tornjići od crnog kamena kao da su blještali na popodnevnom suncu poput Gavranova plašta. Ponovo je pogledala dolje u vodu i napravila još jedan oprezan korak oko pijedestala, pazeći kamo staje i držeći se podalje od ruba. Tek kad se našla na sigurnom tlu, pogledala je uvis, ali morala se uhvatiti za grm i potisnuti želju da odskoči unatrag. Gledale su je goleme kamene oči. Kolosalna glava, slijepa i nagnuća postrance, ležala je razbijena na tlu, gdje je pala s pijedestala. Elayne se zagleda u nju, i dalje čvrsto se držeći

. 70 grma. U životu nije vidjela ništa slično; glava mu je bila velika kao troja seljačka kola, samo nos visok koliko i ona sama. Nekoć je bila obojena - tragovi crvene i crne boje vidjeh su se oko očiju i neobičnog uresa za glavu. Oprezno je ispružila ruku i dotaknula barbarsku figuru. Prelazila je dlanom nadolje prema punim usnama, koje su bile glatke i savršene kao u žene. Pogledala je oko sebe. Iz dvorca je nitko nije mogao vidjeti jer ju je skrivao neobičan, lepezasti kameni ures za glavu. S osjećajem posebne drskosti, spustila je na zemlju zamotuljak sa sirom i voćem i zadignula suknje iznad koljena. Popela se na vrat kipa. Odatle je, balansirajući na širokom obrazu i sljepoočnici, napravila nekoliko koraka i sjela naslonivši se na ures za glavu. Poslužio joj je kao izvrsno prijestolje i zaštita od vjetra, štitio je od pogleda iz dvorca, a pružao i izvrstan pogled dolje na uvalu. Dlanovima je pritisnula vruće obraze. Neko je vrijeme nepomično sjedila, skrivena na tom neobičnom i veličanstvenom mjestu između litice i neba. Nevidljiva iz gusareve citadele, osjetila je kako joj se smiruje bijesnodisanje. Kao djevojčica lutala je takvim divljim mjestima, tražila ih kad je bila uznemirena i nesretna, a k njima ju je vukla ona nečem si vena strana njezine prirode, koju je Cara osuđivala. U posljednje vrijeme ta joj se želja rijetko javljala, izgubljena u njezinoj strasti za Raymonda, u blještavilu i gužvi na kraljevu dvoru. Ovdje nije bilo ničega tako nježnog kao što su bile šume i pašnjaci Savernakea, ali našla je melankoličnu utjehu u toj pustoši, u velikom prostranstvu koje joj se pokazivalo u svakoj boji i nijansi prirode. Podigla je ruku do očiju. Kako je bila neiskusna glupača, smatrala je Gavrana fascinantnim - opasnim - neka joj se Bog smiluje, smatrala ga je gotovo privlačnim. U jednom satu zablude čak je povjerovala da je našla saveznika, da će u njemu naćiprijatelja. Obuzeo ju je sram. Sram zbog gubitka časti, sram zbog riječi koje će ledi Beatrice odnijeti u Englesku - sram i bijes zato što mu je i samo nakratko vjerovala. Nagodba s njim? Nagodba s lažljivim odmetnikom, njezinim zakletim neprijateljem; čak ga je i njezina sestra prezirala, kako je sam priznao, ali Elayne nije imala dovoljno pameti da se upita zašto. A znala je zašto se nije pitala. Jer je bila krhka. Jer je bila slaba. Jer je on bio tako lijep i tajanstven da ju je time zaslijepio. Čak je i sada osjećala mjesto na vratu gdje ju je dotaknuo, čak je i sada mogla zaklopiti oči i osjetiti vruću, bezimenu bol kad bi se toga sjetila. Sagnula se sa suknjom još uvijek podignutom do koljena i sakrila lice od svijeta. Njihala se naprijed-natrag čvrsto zatvorenih očiju, pokušavajući iz misli izbrisati njegovu sliku u ranu zoru, lik sazdan od tame i srebra, s blagom sjenom osmijeha. Trudila se ne zamišljati kako on leži uz nju, na njoj. Naglo je izvadila svoj dnevnik i rog s tintom. Služeći se Libušinim jezikom, uvredljivim je riječima opisala Il Corva, nesputanim, ružnim detaljima učinila ga je mnogo odvratnijim i grubljim nego što je doista bio. Nakratko se zagledala u horizont, a onda je prelistala dnevnik tražeći stranice s pjesmama koje je napisala za Raymonda. Zagrizla je usnicu. On nikada neće čuti njezine pjesme, neće se smijati s njom, nikada je više neće poljubiti ni zvati je svojom dragom ludicom, svojom mačkicom. Sve do tog trenutka, istina joj nije doprla do srca. Činilo se da će se ona nekako, na neki način ipak vratiti njemu. Zagledala se dolje u ponor i zapitala bi li se, da se baci, mogla pretvoriti u dupina i otplivati kao što joj je Libuša jednom pripovijedala o djevojci koja se preobrazila u tuljana i nestala u maglovitom moru.

. 71 Ustala je. Jedan dugotrajan i užasan trenutak razmišljala je o tome. Razmišljala je o padu, o stijenama... o vodi. Nije imala hrabrosti. Pognula je glavu, okrenula se od ruba i tiho kriknula ugledavši bijelog psa koji njuška njezin zaboravljen smotuljak s hranom. Životinja se prenula i pogledala je, a bilo je to samo veliko štene, bademastih očiju na paperjastom bijelom licu. No štene se nije povuklo, ali ni pošlo prema njoj kad je skočila s kamena i otela mu zavežljaj. Samo je stajalo i s nadom se zagledalo u nju. »Lijep si mi ti lopov!« reče ona nježno, jer nije mogla prekoriti takvo umiljato lice. »Gdje ti je obitelj?« Štene se primakne i počne joj njuškati rub haljine. Skočilo je i oslonilo velike šape na njezina bedra. Činilo se kao da se smiješi. To očito nije bila divlja životinja. Pomislila je da zacijelo potječe iz legla onih velikih bijelih pasa koji su čuvali dvorac iako, kad se počelo igrati naborima njezine haljine, nije imalo gordo dostojanstvo onih pasa. Više je to bilo obično klupko bijelog paperja, koje se izvijalo i vrtjelo izlažući trbuh kao da želi da ga se češka. Sagnula se i pogladila mu mekanu dlaku dok se štene sretno uvijalo pod njezinom rukom. Otkad je otišla od kuće, nedostajali su joj njezini psi. Španijel ledi Beatrice nije bio prijateljski raspoložen, nije bio umiljat ako ju je umjesto toga mogao gricnuti. Zavukla je ruku u zavežljaj i odlomila komad mekanog sira. Štene se uspravilo i pristojno ga uzelo, grickajući komadić iz njezine ruke. Sjelo je pred nju blago mašući repom i gledajući je u lice. Elayne sjedne na tlo i pusti štene da joj se popne u krilo. Naslonila se na kameni kip, gladila mekanu dlaku psića, podijelila s njim sir, a onda pojela i slatke šljive. Kad su pojeli sve što su imali, obrisala je voćni sok s usana i ostala sjediti osjećajući njegovu toplu težinu na krilu. Gole ruke porumenjele su joj od sunca. Boljela ju je glava. Pretpostavljala je da je Il Corvo sigurno traži. Samo neka je traži. Neka održi svoj svadbeni banket bez mladenke. Tu je bilo tako tiho i tako pusto. Nije bilo nikoga da joj zapovijeda, da je upozorava ili joj planira budućnost jednim pokretom ruke i pucketanjem prstiju. Bio je tu samo mladi pas, prijatelj bez ikakvih zahtjeva ili želja osim da se privine bliže i podijeli s njom obrok. Dodirnuo ju je nosom želeći je pozdraviti. Štene joj je lizalo bradu i stisnulo se uz nju, gotovo uzdahnuvši. Osjetila je brze otkucaje njegova srca. Sagnula je glavu i spustila obraz na krzno mekše od bilo kojeg skupocjenog krzna. Nasmiješila se u svem svojem jadu.

. 72 Sedmo poglavlje KAD JE OPET OTVORILA OČI, ugledala je gusara kako sjedi na stijeni i prelistava njezin dnevnik na posljednjem ružičastom svjetlu zalazećeg sunca. Bijelo štene igralo se vrškom njegove čizme. Brzo je uspravno sjela čim je shvatila što on drži u rukama. »To je moje!« Sada je bio drukčije odjeven, u crne hlače i jednostavnu bijelu košulju, s pojasom od srebra i oniksa, a rukave je zasukao iznad laktova. Kosa mu je raspletena padala na ramena, duža i crnja nego što bi trebala biti kosa jednog kršćanina. »Onda si ti ta koja veneš za ovim Raymondom«, reče on. Činilo se kao da njegove tamne oči mogu prodrijeti kroz njezino tijelo, u njezinu prošlost i budućnost. Izbjegavala je njegov pogled, jer nije bila sigurna čuje li porugu ili prijetnju u njegovu glasu. »Raymond?« promrmljala je. »Ime ti nije poznato?« Neodlučno je napola odmahnula glavom jer je instinktivno htjela to zanijekati. »Možda je onda netko drugi slučajno nekoliko puta napisao njegovo ime u tvoju knjigu.« »On je... prijatelj.« Kut njegovih gusarskih usta podigne se kao da on sve to zna. »Dobro onda!« usklikne ona. »Zašto pitate? Ako toliko loga možete uočiti svojom magijom, onda nemam tajni!« »Samo nagađanje i dedukcija, ledi Elena.« Opet se osmjehnuo. »Ali ovdje...« Pogledao je stranicu. »Žao mi je što se i ja sam ne pojavljujem u tako povoljnom svjetlu u tvojem tekstu. Zar sam zaista tako ružan i neotesan momak?« »Vi to znate pročitati!« reče ona mrzovoljno. »Kako to znate pročitati?« »Pomno proučavam strane tekstove«, reče Gavran. Lagano je prelistao nekoliko stranica dnevnika. »Kao što svaki filozof mora.« »Filozof! Običan gusar, koji se silom nameće djevama koje ga ne žele.«

. 73 Lagano je mahao vrhom čizme naprijed-natrag dok je štene sretno skakalo oko njega. »Nažalost, nije ni čudo što me opisuješ nimalo laskavim riječima, ako to misliš o meni.« Elayne duboko udahne. Vrtjela je zlatni prsten oko prsta. »Onda se nećete iznenaditi ako se ne pojavim na svečanoj gozbi, jer - bez obzira na ono što tvrdite - ne vjerujem da smo se zaista vjenčali.« »Prije nego što odbaciš moj prsten, ledi Elena«, reče on nježno, »dopusti mi da ti ukratko opišem tvoj položaj. Imaš dvije mogućnosti. Možeš me prihvatiti kao supruga ili ćeš biti prodana nekom ljubaznom Mauru, koji s konkubinama postupa bolje nego sa svojim ženama i nitko te više neće vidjeti u kršćanskom svijetu.« Elayne odmakne debeli pramen kose s lica. »Zašto bih povjerovala u to? Ona djevojka, Margaret, rekla je da vi nikada nikoga ne biste prodali u roblje.« »Vrlo dobro...« Ustao je. »Ako želiš svoj život staviti na kocku ravnajući se samo po tome što jedna sluškinja misli o meni.« Štene je doskakutalo do Elayne. Sva se posvetila tome da ga gladi i češka. Štene je spustilo šape na njezino koljeno i lizalo joj prste. Krzno mu je bilo nešto najmekše što je ikada dotaknula. Elayne se nagne nad štene dok joj je njuškalo lice. »Jesi li ti izgubljena princeza?« šapnula je. »Jesi li i ti odbila učiniti ono što su ti rekli?« Štene ju je ugrizlo za nos. Ona jaukne i povuče se. Štene je odskočilo, a onda se opet vratilo žvakati porub njezine haljine. »Zauvijek naivna«, reče on jetko. »Ah«, reče ona opipavši si nos i otkrivši na prstu malo krvi. »To je samo štene.« »Zar uvijek vjeruješ svemu što izgleda nevino?« Elayne rukavom obriše krv s nosa. »Istina je, ne povezujem štenad s velikim trikovima.« Žmirnuo je i pogledao je. »Nadam se da neće ostati ožiljak.« »Ožiljak!« Oprezno je dotaknula ranjeno mjesto na nosu i trgnula se kad ju je zapeklo. »To bi ti umanjilo vrijednost kad te prodam Saracenima«, reče on. Izvukla je rub haljine iz štenčevih zuba i ustala. Sunce je zalazilo iza gomile crnih oblaka i sve je poprimilo zlaćani odsjaj ili palo u duboku sjenu. Njegovi široki bijeli rukavi nadimali su se na sve slabijem povjetarcu. »Mogu li dobiti natrag svoju knjigu?« upita ona i ispruži ruku. Na njezino iznenađenje, on joj bez riječi vrati dnevnik. »Kako to da znaš pisati na tom jeziku?« upitao je. »Ledi Melanthe poslala mi je jednu mudru ženu«, reče Elayne kratko. »Naučila me je mnogim stvarima.« »Čini se da si zaista imala široko obrazovanje. Takav nauk nije baš uobičajen za djevojke.« »Možda nije uobičajen, ali u učenju nema ništa loše.« »Ne, to je izvrsno«, reče on kimajući glavom. »Nadam se da ćeš tako i nastaviti. Slobodno se posluži mojim knjigama i rukopisima. Puni su prašine i zanimljivih ideja.«

. 74 Nije navikla da ljudi odobravaju njezino učenje. Niti je navikla na muškarce koji je potiču da se pozabavi zanimljivim idejama. »U redu«, rekla je, »dok god sam ovdje, poslužit ću se njima.« »Dobro. Sumnjam da ćeš u haremu naći mnogo toga za čitanje.« Pogledao ju je tamnim očima. »Ali barem ćeš imati mnoge slobodne sate da meditiraš o svojem golemom znanju, između putenih posjeta svojega gospodara.« Elayne osjeti kako joj je krv navrla u lice. Nije se sjećala što je on učinio, ali Libuša joj je sve detaljno objasnila, za njezino dobro, što svaka žena može očekivati od muškarca. Elayne je poželjela da nije tako naočit, privlačnoga lica i tijela, dok stoji s jednom nogom oslonjen na prevrnuti kameni blok. Zbog toga se još više ljutila na njega, zato što nije bio odvratan, nego joj je zbog njega postajalo vruće i željela je njegovedodire. Kao i uvijek, činilo se da joj čita misli. »Potrudit ćemo se da ti nađemo kupca koji nije tako ružan kao ja«, reče on. »Ali ne mogu ti ništa obećati.« Okrenula se i odmah oslobodila suknju od grane grma za koju je zapela. »Rugate mi se, ali ono što ste učinili, bilo je okrutno i zlo. Staviti mi opojno sredstvo u piće, a onda...« Napućila je usne i odlomila dio grančice. »... poniziti me.« Vrtjela je grančicu u rukama sve dok nije krenula i napukla. »A potom to objaviti pred ledi Beatrice i svim onim ljudima. Ona će odnijeti vijest u Englesku i svima reći da... da sam ja to htjela.« Oblaci na horizontu počeli su sve više tamnjeti i prekrivati sunce. Oštar nalet ojačanog vjetra zapuhao je preko rta. »Rekla si mi da ne želiš onog Riatu«, reče on. »Molila si me da te zadržim ovdje. Bi li se pristala udati za mene da sam te pitao?« Naglo se okrenula na mjestu. »Ne.« »Dakle... samo sam našu priču poštedio tog poglavlja.« Odmahnuo je glavom. »Ledi Elena. Koliko god to bilo pokvareno, ne poričem to, ali bilo bi ti pametnije da se pomiriš s tim i uvidiš što iz toga možeš dobiti nego da mi se opireš i batrgaš kao leptir u paukovoj mreži.« »Da se pomirim s tim da me je obljubio jedan odmetnik? Kakvo dobro iz toga može proizaći?« »Ah, jedini predmet koji su tvoji učitelji zanemarili jest tvoja vlastita povijest.« Naslonio se ramenom na široki razbijeni pijedestal kamene glave i bacio grančicu da štene potrči za njom. »A kako ledi Cara izgleda nakon svih godina? Je li još lijepa?« Elayne spusti glavu zbog njegova naglog mijenjanja teme. »Cara? Rekla bih da izgleda kao svaka udana žena dobra zdravlja i čvrsta tijela.« »Postala je lijepa engleska seljanka, zar ne? A što je s onim klipanom za kojeg se odlučila udati?« »Sir Guy je vitez, a ne klipan.« Gavran nemamo odmahne rukom. »Nije, nego seljak, i to još s blatom na sebi. Šteta je što si morala živjeti u takvoj obitelji koja bi pristajala samo u ovčju staju. Nema sumnje da se zato u tebi javila ponižavajuća naklonost prema nekom običnom Englezu.« Elayne naglo uvuče zrak. »Ponižavajuća! Kako se usuđujete!«

. 75 On prezirno otpuhne i izvuče štap iz usta šteneta unatoč tome što se ono opiralo. »Nije? Zbog čega si ga željela? Ne valjda da se udaš za njega, za ime Božje.« »Naravno da sam željela brak!« reče ona. »Volim ga.« Pogledao ju je kao da je luda. »Ti si Monteverde.« »I što s tim? Cara je uvijek govorila da se mogu udati za čovjeka kojeg ću voljeti, a i ledi Melanthe.« »Pih, ti nikada ne bi osramotila ime Monteverde na taj način!« Zavitlao je štap. Štene je poskočilo i potrčalo za njim, njuškajući između stijena. »Ja to ne bih dopustio.« »Vi!« Zurila je u njega. »Zašto je vama stalo?« »Neka vrag odnese tvoju sestra i Melanthe! Znaju da ti nisam spasio kožu i nosio te tisuće kilometara da bi se udala za obično englesko smeće!« »Spasili me?« reče ona začuđeno. »Niste me spasili...« »Ignorantsko derište! Nisu ti rekli istinu, zar ne? Bila si dijete-mamac koje su Riate htjeli otrovati u Monteverdeu. Posljednja od svoje loze, u njihovim rukama, a znali su da im je Melanthe lagala uzduž i poprijeko. Nije te ona izvukla odande. Živa si zbog mene - ja sam taj koji te je izvukao odande i doveo te živu i zdravu do blatne rupčage tvoje sestre u onoj šumi. Čini se da se ničega ne sjećaš.« Izvio je usne. »Iako mogu razumjeti da su Melanthe i tvoja cmizdrava sestra imale svoje razloge zbog kojih su te držale u neznanju.« »Kakve su to ludosti?« jedva prozbori Elayne. »Ne vjerujem vam!« »Zar misliš da si dolepršala tamo na krilima nekog anđela? Prokrijumčario sam te iz tvrđave Riata u košari za rublje, a bila si hrabro dijete iako si imala samo šest godina. Prešli smo planine, a vodio nas je samo pas - jedan kao što je i ovaj, bijeli ovčar - ja sam se izgubio, a kiša se počela pretvarati u led; nosio sam te i već sam mislio da ćemo oboje umrijeti. Ali onaj pas ti je došao, ti si ga se čvrsto držala i on nas je poveo. Ne sjećaš se.« Odmahnuo je glavom. »Ne sjećaš se ničega?« »Ne, nikada nisam...« Ali gledala ga je dok je stajao na posljednjem dnevnom svjetlu, a blijede sunčeve zrake osvjetljavale su mu kosu i besprijekorno lice. Naglo je i s užasom shvatila što se dotad trudila zanijekati. Čak i izvijena od nezadovoljstva, usta su mu bila lijepo oblikovana; lice ozareno stvarnim osjećajima bilo je ljepše nego ikad - tako slično njezinu tamnom anđelu, tako bolno poznato. »To je nemoguće«, reče ona. Bijesno je odmahivala glavom. Da jedan gusar usred golemog mora zna njezinu prošlost - zna više nego ona sama... nije željela vjerovati u ono što je rekao, ali ipak... Ali ipak... »Nitko nikada nije rekao ništa takvo kao vi!« usklikne ona vatreno. »Sumnjam da bi tvoja sestra dopustila da joj ime Allegreto Navona prijeđe preko usana.« »To što govorite, nema smisla. Sami ste rekli da nam je obitelj Navona bila neprijatelj.« »Da«, reče on. »Smrtni neprijatelj.« »Zašto se onda toliko trudite oko mene?« upita ona odlučno. »Zašto?«

. 76 »Ah, zbog ljubavi«, reče on i podrugljivo se osmjehne. »Mislio sam da sam zaljubljen u tvoju sestru.« Elayne od čuđenja otvori usta. »U Caru?« On se ironično pokloni. »Ne«, reče ona. »Ne vjerujem to! Ona bi vas se strašno bojala.« »I jest.« Pogledao je prema horizontu, plamtećem zlatu i rumenilu iznad olujnih oblaka. »I jest«, ponovi on polako. »Cara?« Elayne nije mogla ni zamisliti takvo što. Cara, koja se uvijek činila tako staložena; punašna i zaobljena kao svaka udana žena, privržena Savernakeu i svojem domu. Jedan gusar ju je volio. Ovaj gusar, ovaj anđeo-demon sa svojom magijom i životom punim opasnosti. »Ne mogu to ni zamisliti«, reče ona tiho. »Baš kao što ja ne mogu pojmiti da ti želiš jednog engleskog seljaka u svojoj postelji«, reče on. »Ali isto je bilo i s tvojom sestrom. Možda se radi o nečemu što ste naslijedile od majke.« Način na koji je to rekao bio je poput pljuske. Elayne ispravi ramena. »Sir Guy nije nikakav seljak, a ni Raymond. A tko ste vi, naposljetku?« »Sada tvoj suprug, draga moja. Možeš me zvati Allegreto - nezakoniti sin Giana Navone«, reče on, »jer čini se da si žalosno neobaviještena o vlastitojprošlosti.« »Tko je bio taj Gian Navona?« »Čovjek kojega, a to zahvali milostivom Bogu, slobodno možeš zaboraviti. Tvoja sestra i ledi Melanthe itekako su mi dužne zahvalnost za svoj lagodan život danas.« Gorko se osmjehnuo. »Da sam postupio kako mi je zapovjedio otac, tvoja bi me sestra na kraju imala, umjesto onog običnog Engleza, a lord Ruadrik davno bi već trunuo u grobu.« »Ne vjerujem! Nikako! Kako to može biti, to što govorite?« »Nitko ti nije o tome govorio pa misliš da ne može biti tako? Onda možda ne znaš da je tvoja nevjerna Melanthe, nakon što je Ligurio umro, obećala da će se udati za mojeg oca«, reče on. »Ali bila je tako odvažna da je pobjegla u Englesku i dovoljno glupa da si tamo nađe muža. Zato mi je Gian zapovjedio da otrujem njezina nezgodnog Ruadrika kako bi je oslobodio iz te veze.« »Da ga otrujete!« reče ona bez daha. »Tako da umre. Ali lord Ruadrik je živ, zar ne? I on bi svaku večer trebao u molitvi pasti na koljena i zahvaliti mi.« Gusar dotakne bodež, a prsti mu kliznu preko drška ukrašenog draguljima. »Mojem ocu nije bilo drago. Ostavio me da se utopim u kamenom bunaru nakon što je otkrio da ga nisam poslušao u vezi s Melanthinim vitezom.« »Sveta Marijo«, reče ona. »Izdao sam ga.« Slegnuo je ramenima i oslonio se leđima na kip. Izvukao je bodež, zavrtio ga oko ruke i uhvatio kao da je igračka. »Bio sam odgojen da radim točno što bi mi zapovjedio - da ubijem u tišini, straga, tako da nitko ne zna odakle ni što ga je spopalo.« Zagledao se u vrh oštrice. »Govorilo se da sam ga ja ubio.« Sjetila se kako je stajao iza leđa ledi Beatrice, kako je ležerno dotaknuo nož. Osjetila je moćnu prisutnost svojega tamnog i tajanstvenog anđela i sada je znala zašto nikada Cari nije spominjala te snove.

. 77 »Jeste li?« šapnula je. »Ne.« Nije ju pogledao u oči. Okretao je bodež na dlanu. »Zapravo, sumnjam da sam ga mogao ubiti. Volio sam ga. Užasavao me.« Vratio je nož u korice. »Bio mi je otac.« Navlažila je usne i duboko udahnula. On polako podigne pogled. »Pitaj sestru kako je umro«, reče on. »Nema sumnje da ga je vrag želio u paklu.« Kleknuo je i pucnuo prstima prema bijelom psiću. Ustao je, odande gdje je dotad ležao između stijena žvačući štap, i dotrčao bliže. Sjeo je uz njegove pete. »Ako te je Melanthe poslala meni, to je lijepa nagrada«, reče on. Elayne je gledala kako mu psić liže ruku. »Mislim da me nije poslala vama.« »Možda je tako. Ipak, neobično je što si putovala s takvom slabom pratnjom«, reče on, »a hrabri vitezovi svetog Ivana vrlo su te brzo predali. Ali kako god da si stigla ovamo, uzet ću te.« »Zašto? Meni je to besmisleno!« poviče ona. »Od kakvi sam vam koristi?« Podignuo je pogled prema njoj. »Koristi?« S nevjericom je odmahnuo glavom. Ponovo je ustao i pokazao rukom kao da zamahuje preko horizonta. »Zar zaista misliš da sam doista samo sitni gusar?« Napravio je korak prema njoj i podignuo joj bradu, čvrsto joj držeći lice između dlanova. »Deset godina radim na ovome i nije važno je li te poslala Melanthe ili si pala u moje ruke milošću Božjom ili je to vražje djelo. S obitelji Navona nije završeno iako je nezakoniti sin sve što je od njih ostalo.« Napola je zatvorio oči. »Uzet ću ono što je moj otac namjeravao uzeti. Monteverde pripada meni. Ti ćeš očistiti moju zaprljanu krv. Ti si pečat na mojem zahtjevu. Zato se ostavi svojih ljubavnih pjesama i ne zamišljaj da ćeš moći ljubakati s tim Raymondom koji dašće za tobom.« Elayne ga uhvati za zapešće i oslobodi se njegova stiska. »Ako niste gusar, onda se ne ponašajte prema meni kao da sam gusarska prostitutka.« Raširio je prste. Kad se odmaknuo, vjetar mu je nosio kosu dalje od lica. Na tren je imao takav izraz lica da nije znala hoće li izvući bodež i napasti je. Ipak se držala uspravno i ukočeno, kao zec iznad kojega kruži jastreb. Polako se nasmiješio. »Katkad me jako podsjećaš na Melanthe. Mislim da ćemo se dobro slagati.« »Dobro?« S nevjericom se nasmijala. »Nisam vam pristala biti ženom.« »Draži ti je Franco Pietro?« »Željela sam se udati za čovjeka kojega mogu voljeti.« »A ja želim biti papa«, reče on. »Podsjećaš me također i na svoju glupu sestru.« »Možda jesam glupa, ali ne želim Monteverde«, reče ona divlje. »Ne želim s tim imati veze. A ni s otrovima, ubojstvima ni... s onim Što ste vi.« »Naravno«, reče on hladno. Okrenuo joj je leđa i prišao rubu litice. Pogledao je dolje u plave dubine gudure. »Ne tražim od tebe da budeš ono što sam ja.« Elayne naglo sjedne na zemlju i dopusti psiću da uspuže na nju. »Čini se da je to jedina stvar koju ne zahtijevate, gusare.« Bacio je kamen u ponor i promatrao ga kako pada. »Zovi me Allegreto, ako nemaš ništa protiv.« »Allegreto!« Elayne prezirno otpuhne. »Dakle, to baš i nije prikladno ime za tebe.«

. 78 »Zaista, nisam baš najveseliji tip, zar ne? Trebali su me nazvali Destrukcija. Ali majka me je voljela dok sam bio dijete.« »O, zar si imao majku?« Snažno je trljala pseće uši. Pogledao ju je iskosa, a srebrna naušnica visjela mu je nisko uz obraz. »Ne, iskočio sam iz pakla kao potpuno odrastao, naravno.« Elayne privuče psića k sebi. »To sam i mislila.« Crna mu je kosa vijorila iznad ramena kad se okrenuo pogledati zalazak sunca. Imao je savršen profil i izgledao kao vizija sto lebdi između crne oluje i sjajnog neba, kao nešto nacrtano za kraljevsko zadovoljstvo, previše savršeno da bi bilo stvarno. »Mornari kažu da se sprema oluja«, reče on hladnokrvno. »Vrijeme je da se vratimo, prije mraka.« Elayne zagnjuri lice u krzno psića. Čvrsto je stisnula oči. »Zašto plačeš? Budućnost ti još nije zapisana«, reče on. »Sa šest godina bila si vražićak, nisi se bojala prijeći planine sa mnom.« »A sada sam pijun za bilo čije ambicije«, promrmlja ona nerazgovijetno. »Nisi pijun, madam, nego kraljica na ovoj ploči.« Glas mu je otvrdnuo. »Posveti se toj igri ili ćeš doista otkriti da si postala talac sudbine. Ovaj put ne mogu udovoljiti osjećajima, čak kad bih i htio. Nije u mojoj moći. Melanthe mi to duguje. Cara mi to duguje. I ti mi, pred Bogom, to duguješ! Nekoć sam te nosio do luke spasa, uz neizmjernu opasnost po sebe samoga. Ne mogu to ponovo učiniti, i neću.« Ostala je s obrazom pritisnutim na toplom krznu psića i nije ga htjela pogledati. Kad je naposljetku podignula lice prema njemu, više ga nije bilo; ostavio ju je na sve hladnijem vjetru što je puhao mora dok su se olujni oblaci dizali da progutaju sunce. KAKO SE SPUŠTALA noć, tako je zapuhao i snažan vjetar, pretvorivši rt u zaglušujuću masu mraka, njišućih grana i blistavih stijena. Kip je donekle pružao zaštitu, ali ne dovoljno da spriječi nalete kišnih kapi koje su je pekle na obrazu dok je zgrbljeno sjedila bijesna i tužna, trudeći se odbaciti i posljednju zabludu kako odozgo na nju pazi tamni anđeo, zastrašujući, mračan, ali dobar. On je tvrdio da mu je Elayne dužna; dužnik za cijeli život. Kao da su slatke i sigurne godine u Savernakeu - sada su se činile tako kratkotrajne, kao da su joj se sva sjećanja djetinjstva kristalizirala U jedan beskrajan veseo svibanjski dan - bile pogodba sklopljena bez njezina znanja. Pogodba s ovim vragom... a ona je sada mora platiti. Razbojnik, kopile, ubojica. A ledi Melanthe... nije znala što da misli o svojoj kumi. Stvari koje su se prije činile iskrene i otvorene, sada su joj se činile zloslutne. Zašto joj nitko nije rekao za njezinu prošlost? Da je bila ostavljena u rukama obiteljskih neprijatelja? Ona sama nije se raspitivala, ali šumja koja je obavijala priču kako su ona i Cara došle u Englesku činila se kao barijera, koja je priječila pitanja prije nego što su izgovorena. Nekako, bez razmišljanja o tome, znala je da bi bilo kakvo propitivanje razljutilo Caru i zato nije ništa pitala. Posljednji obrisi okoliša nestali su s posljednjim svjetlom, izgubili se u oluji i crnoj noći. Dok je tama postajala sve gušća, kiša je sve jače padala. Kip joj više nije pružao nikakvu

. 79 zaštitu. Ustala je i pognute glave čvrsto je uza se stisnula nemirno štene. Pljusak ih je oboje smočio. Vjetar joj je uhvatio suknju i omotao joj je oko nogu. Nije znala gdje je staza, samo je osjećala da joj je rub litice slijeva, a dvorac negdje ravno naprijed. Nije se ni brinula. Hladne kišne kapi udarale su je po glavi i golim rukama, slijevale se niz leđa. Činilo se prikladnim da je svaki korak koji napravi može stajati života. Ali štene je oslonilo bradu na njezino rame, a šape raširilo u težak zagrljaj prepuštajući joj se s povjerenjem. Napravila je nekoliko koraka tamo gdje je smatrala da bi se trebala nalaziti staza, zaletjela se u povinuto granje grma i polako ga zaobišla. Vjetar ju je gurao kao da inzistira na tom smjera, a onda je kapriciozno skrenuo i okrenuo je na drugu stranu. Još nekoliko koraka i znala je da neće moći naći put natrag. Okrenula se i pošla natrag ususret vjetru, tražeći nedostatan zaklon srušena kipa. Ali od kiše i mraka nije ga vidjela. Oprezno je hodala, naslijepo, glave pognute pred vjetrom. Sa svakim korakom poskliznula bi se na neravnom kamenju. Nije se mnogo udaljila od kipa. Činilo joj se da bi trebala doći do njega u nekoliko koraka, ali kad je nožnim prstima istraživala ispred sebe, nije ništa napipala. Ukočila se, vjetar ju je šibao, a ona se plašila zakoračiti naprijed ili natrag. Kroz zavijanje oluje čula je valove, a neki duboki odjek kao da je dolazio odnekuda oko nje. Štene se opet počelo migoljiti. Čvrsto ga je držala, bojeći se da će, ako ga pusti, u jednom skoku nestati preko ruba ponora. Stajala je skamenjeno i više nije bila indiferentna prema svojoj sudbini. Bila je sigurna da je rub jedan korak ispred nje, ili možda sa strane, ili lijevo, ili desno, zapravo nije znala gdje. Ništa nije vidjela. Nije se usudila napraviti nijedan korak, ali vjetar ju je gurao kao neka velika ruka. Polako, dok su joj se mokre suknje zaplitale oko nogu, spustila se na koljena. Štene se neobuzdano migoljilo i počelo lajati. Prestrašeno je skočilo i oslobodilo se njezina stiska. Elayne poviče od straha. Mogla ga je vidjeti na tren, nejasan bijeli oblik koji skače i nestaje. Tiho je zacviljela. Zurila je u tamu kroz kišu koja ju je udarala po licu, hvatala je dah, sigurna da je štene palo preko ruba litice. A onda je kroz zavijanje oluje s velikim olakšanjem opet začula lavež. Dok se trudila nešto vidjeti unatoč kiši i vjetru, ugledala je kako se iz tame pojavljuje nešto veliko i bijelo. Golemi pas, a onda i muškarac stvorili su se pred njom iz mraka. Elayne ga zgrabi za ruke. Grubo ju je podignuo na noge, a stisak mu je bio klizak od vode koja se slijevala preko njih. Zateturala je naprijed, a on ju je napola vukao jer se okrenuo i pošao za blijedim likom psa kroz kišu i oluju.

. 80 Osmo poglavlje U PROLAZU OSVIJETLJENOM jednom od onih čudnih staklenih kugli, gusar se zaustavio. Kiša se slijevala u neobrađeni otvor ulaza iza njih, u potocima tekla niz grube stube i lagano vlažila zidove uklesane u stijenu. Okrenuo se, njezin odmetnik-spasitelj, a tamni pramen kose zalijepio mu se uz jedan obraz. Plavičaste kapi blistale su mu na trepavicama i klizile niz lice. Elayne je stajala u lokvi vode što se iscijedila iz nje i drhtala kao i štene što joj se privinulo uz noge. Nije čak ni pokušala izvući ruku iz njegova čvrstog stiska. Nisu morali dugo hodati kroz oluju da stignu do tog ulaza u spilju, ali ona je nikada ne bi sama našla. Bijeli pas ih je nepogrešivo odveo u sklonište. Od onih trenutaka provedenih u mraku, dok pred sobom nije mogla napipati do, još uvijek joj je krv bubnjala u ušima. Veliki je pas snažno otresao vodu sa sebe i oboje ih dobro poprskao. »Baš ti hvala«, reče ona psu. Zubi su joj cvokotali kad je ispružila ruku da pogladi veliku bijelu glavu. »Bog te blagoslovio.« Pas je sjeo i kratko je i nezainteresirano pogledao, ignorirajući štene koje mu je pokušalo liznuti njušku. Odjedanput je životinja skočila i glasno zalajala, jurnuvši niz prolaz, a štene za njom piskavo lajući poput jeke laveža velikog psa. Gavran je gledao za njima i oprezno čekao. Kad je pas prestao lajati i čulo se još samo uzbuđeno štene, čiji je piskav lavež odjekivao usred bubnjanja kiše i zavijanja vjetra, on se okrene njoj. Pustio joj je ruku. »Ubuduće slušaj«, reče on, »kad ti kažem da je vrijeme da se pođe.« »Zahvaljujem«, reče ona ukočeno. Nije joj bilo lako pokazati mu zahvalnost. »Nisam očekivao da ćeš tamo izdržati toliko dugo.« Obrisao je kapi što su mu se slijevale niz sljepoočnicu. »Opasna pogreška tvoje tvrdoglavosti.« Obgrlila se drhteći. »Ispričavam se što sam te primorala da se potrudiš zbog mene.« »Da«, reče on. »Nadao sam se da ću se u takvoj noći odmarati u postelji sa svojom suprugom uza se. Baš žalosno što podsjeća na utopljenog štakora.«

. 81 »Kakva šteta!« reče Elayne. Jedva je uspjela izgovoriti te riječi od drhtavice koja ju je obuzela. »Ali čak se i štakori osuše«, reče on. Ispružio je ruku, uzeo svjetleću kuglu s kuke na kojoj je visjela i nježno je spustio na dlan. Nije širila toplinu već samo hladno svjetlo koje je svemu davalo sablasnu nijansu. Krenuo je dublje u prolaz, za psima. Oklijevala je trenutak, a onda pošla za njim. Ili to ili da bude ostavljena u mraku sva mokra, dok iznad nje i dalje bjesni oluja. Zvuk nevremena postajao je sve tiši kako su se spuštali, a zamijenio ga je štropot njihovih nogu dok su gazili po neravnom kamenju. Tunel je postao uži i vijugao je, a povremeno su zidovi bili vlažni od vode koja se cijedila. Na nekim mjestima granao se u više smjerova i ti su prolazi bili načas osvijetljeni plavkastim svjetlom, a onda su ponovo utonuli u tamu. Psi su otišli, nestali su u tunelima poput lisica koje se izgube u šumi, otišavši po nekom svojem poslu. Tunel je naglo skretao i izgledalo je kao da se vraćaju natrag. Sagibala je glavu zbog niskog svoda, pratila Gavrana koji se sada penjao nekim stubama — a svaka je bila bolje uklesana i uglačana od prethodne — sve dok nisu došli do masivnih brončanih vrata. »Pogledaj«, reče on i podigne svjetiljku. Vrata su bila ukrašena rezbarijama, prikazom ovaca s pastirom na jednoj četvorini, a na drugoj je bio prizor borbe pasa s medvjedom. Vrata su izgledala kao barijera, nisu imala ni kvaku ni šarke. U sredini su bile duboko urezane tri riječi. Gardi li mo, kao i na prstenu koji je nosila na ruci. Čuvaj ga dobro. Dotaknuo je prvo slovo, a onda pastirov štap. Ruka mu se ravnomjerno kretala, od slova do izrezbarenog prizora i opet natrag. U potpunoj tišini podzemlja, Elayne začuje blagi klik. On nježno prijeđe dlanom preko prizora borbe, a životinje se razdvoje kako bi se ukazao zasun. »Možeš li to ponoviti?« upita on. Pogledala ga je. Odmaknuo se korak i zatvorio plohu na vratima oštrim pokretom šake. Zvuk je odjeknuo u tunelu. Elayne priđe vratima. Ispružila je ruku i osjetila kako drvo ispod slova G popušta pod njezinim laganim dodirom. Pokušala je oponašati njegove pokrete, ali kad je prešla rukom preko izrezbarenih pasa, ništa se nije dogodilo. »Ovako«, reče on. Položio je dlan preko njezina i pritisnuo nadolje jabučicom palca. »Nježno.« Glatkim pokretom prešao je njihovim rukama preko rezbarije. Osjetila je kako se drvo pomiče u stranu; osjetila je njegov dlan na svojoj koži, topao nasuprot hladnoći pećine i njezinoj mokroj odjeći. Na tren je pomislila da će je zagrliti; na tren je imala viziju njegova kreveta i u njemu isprepletenih tijela. Učinilo joj se da je ostala bez zraka i da ne može disati. Povukao je zasun i vrata su se otvorila prema unutra. »Zapamti to«, reče on. Elayne zakorači naprijed. Iza vrata nalazila se mala prostorija uklesana u stijenu, a u njoj poljski krevet sa slamaricom od rogoza i nekoliko čvrstih stolaca. Uza zidove nalazile su se škrinje i kovčezi svih oblika i veličina. Zrak je bio topliji nego u tunelima, jer su pod i zidovi bili prekriveni turskim tepisima.

. 82 Vrata su se za njima nečujno zatvorila. »Pogledaj«, reče on. »Moje najskrovitije svetište.« Izgovorio je to prezirnim tonom. A ipak, naokolo su ležale razbacane izuzetno skupocjene stvari, zlatne zdjele i dijelovi oklopa ukrašeni draguljima; košare do vrha pune bisera i neka minijaturna naprava sa srebrnim kotačićima i s licem nalik na sat na kraljevskom tornju u Windsoru. Na podu pokraj postelje stajale su knjige naslagane jedna na drugu, a na vrhu pocrnjela svijeća. Elayne zastane. Poželjela je da prostorija nije tako mala ili tako prepuna stvari. Rado bi skinula svoju promočenu haljinu, ali nije vidjela mogućnost da ovdje nađe malo privatnosti. On prođe pokraj nje, okrzne se o nju, jer nije bilo prostora da se odmakne. Iz jedne je škrinje izvukao mnogo finih lanenih ručnika i bacio ih na poljski krevet. Bio je podjednako mokar kao i Elayne. Okrenuo joj se leđima, otkopčao remen nisko na boku i pažljivo ga raširio preko poklopca jedne škrinje. Izvježbanim pogledom provjerio je zloslutni sjaj svakog bodeža, a onda ih vratio u korice tako da su dršci bili okrenuti prema njemu. Sjena mu je padala preko škrinja naslaganih jedna na drugu i protezala se preko zidova. Svukao je mokru košulju i skupio kosu straga, a onda iz nje iscijedio vodu. Privjesak što mu je visio iz uha sjao je plavim svjetlom. Voda mu se cijedila između lopatica. U tom malom prostoru izgledao je kao pravi bezbožnik, ispunjavao je prostor toliko da je ona jedva disala. Zgrabila je jedan ručnik i omotala njime kosu. Drugi je pritisnula preko haljine pokušavajući njime upiti vodu. »Bolje bi ti bilo da se skineš«, reče on. »Nemam što odjenuti.« Naslonio se na škrinje. »Što ti treba u postelji?« »Nemoj«, reče ona, a uzdasi su joj bili sve kraći. »Ta mi riječ nije draga«, reče on. »To je riječ za sramežljive djeve.« Obavila je ručnikom ramena. Koža joj je do maloprije bila tako hladna, ali sada je već postajala toplija. »Ne kori me kako djevu, kad si sam dokrajčio moje djevojaštvo.« »Jesam li?« Elayne ga osine pogledom. »To si izjavio pred cijelim svijetom!« »Takve prevare katkad su nužne. Bilo je potrebno uvjerili groficu Beatrice.« Gotovo je prosiktala: »Želiš li reći da to nisi učinio?« »Bi li se jako razočarala ako nisam?« Elayne čvrsto stisne ručnik. »Oh!« Zavitlala ga je na pod. »Ti si vražje stvorenje!« Tamne mu trepavice zatrepere. »Mogu to biti kad hoću«, reče on. »Neka ti bude drago što još nisi vidjela tu moju stranu. A što se tiče tvoje nevinosti, mislio sam da je pristojno pričekati da budeš budna i spremna. Ali taj se propust može odmah riješiti ako želiš. U svakom slučaju, bit će tako prije nego što izađeš iz ove odaje.« Povukla se korak unatrag i zastala ispred visoke gomile škrinja. U ušima je osjetila lupanje srca.

. 83 On odmahne glavom. »Još uvijek nespremna? Pitam se kako bi prošla s Francom Pietrom. Nije baš na glasu kao čovjek nježnih gesta.« »A ti jesi?« Lagano je slegnuo ramenima. »Pokušat ću ti ugoditi. Nisam baš puno proučavao tu vještinu.« Ona se okrene u stranu, čupkajući vlažnu svilu svoje košulje da je nadigne s kože. Sada joj više uopće nije bilo hladno, ali svejedno je drhtala. »Pretpostavljam da ti nije bio potreban nikakav nauk da bi ti dame bile sklone«, reče ona drsko. »Zašto?« reče on. »Zar misliš da kupujem njihovu naklonost?« Pocrvenjela je i odmahnula rukom prema njemu. »Hoću reći... muškarac tvojega izgleda.« »Ah. Zbog mojega lica.« »Doista«, reče Elayne. »Neke su mi bile privržene«, prizna on. »I više od nekoliko njih. Ali ja sam ubojica, a ne ljubavnik. Ne znam hoćeš li ikada željeti i meni pisati ljubavne pjesme.« Duboko je udahnula i zaklopila oči. Opet ih je otvorila. »Kakve to stvari govoriš?« »Da. I sve su one željne dame brzo promijenile mišljenje i pobjegle.« Elayne se namršti na škrinje pred sobom, naslagane do visine stola, gdje je pozlaćeni vrč stajao na stolnjaku koji je zapravo bio sag s resicama. Nije mogla pobjeći. Polagao je pravo na nju kao na plijen, kao na neku nagradu koja mu je nakon bitke pala u ruke. Raymond joj se tjednima udvarao prije nego što ju je poljubio; gusar je smatrao velikom otmjenošću to što je nije silom uzeo dok je omamljena spavala. Raymond ju je zvao svojim dijamantom, izuzetnom ženom. Ovaj ubojica samo je rekao da nije ljubavnik. Ali pokušat će je zadovoljiti. Pomislila je da je po prirodi tako nečista kao što joj je Cara uvijek predbacivala, jer nije se mogla riješiti napetosti u grlu, osjećaja na koži, svijesti da on stoji tako blizu, a sitne kapi vode skupile su mu se na grudima i ramenima. Stajati u maloj prostoriji s njim bilo je kao da je u kavezu s opuštenim crnim leopardom, čije su kandže još uvučene, ali nije bezopasan. Činilo joj se fascinantno, ali i opasno, to što može ispružiti ruku i dotaknuti ga kao da gladi divlju životinju, koju je našla usnulu u šumi. Iako je znala što je on, osjetila je kako je privlači njegova ljepota, ljepota jednog smrtnika, baš kao što je salamandera privlačila vatra. »Bojiš li me se?« upita on iznenada. Okrenula se licem prema njemu. »Je li to važno?« Okrenuo je glavu. Prezirno je uzdahnuo i slegnuo ramenima. »Reći ću ti ovo. Bojim te se. Ali još više od toga, ljuta sam. Ljuta sam jer me prisiljavaš, lukavštinom i trikovima, kad sam mislila da ćeš mi biti prijatelj. Ljuta sam jer mi nisi spasitelj ni anđeo čuvar, nego samo zao čovjek, ruku okaljanih prijevarom i krvlju, a ipak dolaziš i spašavaš me u nevolji. Gnušam se toga što mi srce zbog tebe uzavre baš kao i zbog Raymonda, ali ti nisi vrijedan zemlje po kojoj on hoda. Trebala bih te mrziti, ali ne osjećam mržnju. To je neizdrživo!«

. 84 Spustio je trepavice. »Možda ćeš te stihove zapisati u svoju knjigu kao ljubavnu pjesmu za mene.« »Moj dnevnik!« uskliknula je odjedanput shvativši da ga je ostavila u oluji. »Našao sam ga kod kamene glave kad sam te došao potražiti«, reče on. Brzo je s nadom podignula lice. »Donio si ga?« »Bacio sam ga s litice«, reče on i prekriži ruke na grudima. »Nije mi se svidio tekst. Dat ću ti drugi i možeš u njega zapisati pjesmu o meni.« Bijesno ga je gledala. »Prevarila sam se. Zaista te mrzim!« »Ah, to je stih koji će mi biti najdraži. Ne možeš pogriješiti.« Prišao joj je i podignuo ruku da je pomiluje po vratu. Kliznuo je prstima u njezinu kosu, sada slobodnu od ručnika. Posljednji ostaci njezine mrežice popustili su pod njegovim rukama i kosa joj se, otežala od kiše, raspustila sve do bokova. Elayne zadrhti, bijesna zbog bolnog uzbuđenja koje joj je proželo cijelo tijelo. »Sve do čega mi je stalo bilo je u toj knjizi.« »Više je nema«, reče on. Zaklopila je oči. »Mrzim te.« Ali on je spustio ruke niz njezina ramena, uhvatio rub izreza haljine i rastvorio je na leđima pri čemu su se gumbi raskopčali dok je on blago povlačio tkaninu. Kroz misli joj proleti sjećanje na Raymondove žarke dodire. Držala se ukočeno i nije htjela popustiti bude li je on pokušao uhvatiti istim žarom. Ali on se vršcima prstiju poigravao prelazeći joj po koži, bilo je to izazivanje. Kad je otvorila oči, gledao ju je, a crna dubina njegova pogleda gotovo se izgubila pod spuštenim trepavicama. Mogla je osjetiti njegov dah. »Da imaš otrovni prsten, sad bi me mogla ubiti jednom ogrebotinom«, reče on. Ona je tiho zajecala, slično smijehu. »Otrovni prsten!« Nasmiješio se. »Vidiš da nisam spretan u ljubavnom čavrljanju. Mislim da taj Raymond nije govorio takve stvari.« »Nije«, reče ona. »Možda nije ni svoj život prepustio u tvoje ruke kao što ja sada činim.« Kliznuo je rukama niz njezine, od ramena nadolje, i provukao prste između njezinih. »Nemam načina na koji bih ti naudila.« Podignuo joj je ruke i položio ih iza svojih leđa. »Nemam nikakav štit i ako to naumiš.« Taj njegov pokret doveo ju je u zagrljaj s njim, kao da ga čvrsto privija k sebi. Mokra joj je haljina visjela s ramena i držala se na njoj samo zato što je bila vlažna. Kad je govorio, osjećala je njegov dah na čelu, njegove su riječi vibrirale ispod njezinih obraza. »Ovo mi je potpuno strano. Ovako dugo biti u čvrstom zagrljaju. Užasavam se biti bez obrane.« Neobično, ali razumjela ga je dok mu je stajala tako blizu i osjećala njegov puls na svojim grudima. Neki drugi muškarac možda bi rekao da je lijepa ili se divio njezinim rumenim usnama. Zaključao ih je oboje u pećini, iza vrata koja nemaju ključ, a bodeže odložio nadohvat ruke — naravno, ona ga neće ubiti. »Ne mogu zamisliti život kojim živiš«, šapne ona.

. 85 Prsti su mu se stisnuli oko njezinih i ponovo opustili. »Mirišeš na kišu.« »Ne na ruže?« reče ona nervozno se šaleći. On duboko udahne uz njezinu kosu. »Ne. Nego na oluju.« Pustio joj je ruke i kliznuo dlanovima uvis preko njezinih golih nadlaktica. Iznenadilo ju je što se nije odmaknula, nego je samo pustila da joj prsti ostanu na njegovim bokovima. Osjećala je kao da je izašla iz svojega tijela. Koža joj je istodobno bila hladna i vruća. Nije se imalo kamo pobjeći; iza nje i sa strane teške su škrinje stajale naslagane jedna na drugu, a njihovi metalni okovi sjajili su tamnim sjajem. Lagano joj je držao ruke i šapćući približio usta njezinoj sljepoočnici i obrazu. »Voće«, promrmljao je uvlačeći zrak jednim krajem usana. Jezikom joj je kušao kožu. »Zrele šljive.« Podignula je bradu. »Ukrala sam ti ih.« Osjećala je njegovo tijelo na svojemu poput dodira perja, od glave do pete, i više je bilo nalik na toplinu nego na stvarni kontakt. »Dobro«, reče on pred njezinim usnama. »Iskusna si grešnica.« Cara joj je to uvijek govorila. Elayne je znala da je i sada tako, jer nije se opirala. Nije se čak ni odmaknula kao što je učinila s Raymondom. Blago se naginjala prema gusaru, prema odmetniku neiskupljene duše — prema svojem anđelu pratitelju koji se pretvorio u živog čovjeka. Osjetio je to jer ju je privukao k sebi, lagano rukama prelazeći preko njezina tijela ispod tanke i vlažne svilene tkanine. Ruke su mu bile na njezinim bokovima i leđima, a onda je jedan grubi pokret iščupao i posljednje gumbe. Čula je kako je jedan udario u metalni dio škrinje tiho odjeknuvši, a onda pao na tepih. Raširio joj je kosu preko nage kože. »Sada ću upoznati tvoj miris.« Zgrabio je šaku kose i duboko udahnuo mirišući je. »Kad budeš u blizini, prepoznat ću ga.« To obećanje nije bilo isprazno laskanje. Izgovorio ga je kao da je žigoše. Duboko je porinuo prste u njezinu zamršenu kosu. Blago ju je povukao i obavio oko ruke, a ona osjeti slatku bol koja joj je prošla vratom dok ju je on silio da podigne lice prema njemu. »Je li ti i zbog njega srce bilo uzavrelo?« upita gusar, pojačavajući stisak prstiju u njezinoj kosi. »Jest«, reče ona u posljednjem pokušaju prkosa. Jedan posljednji dio nje još se nije dao, iako joj se tijelo prepuštalo dok ju je privlačio k sebi, a onda ju nježno poljubio u usta, slično znaku prisnosti između dvorana na dvoru. »Jednoga ću dana pronaći tog Raymonda i ubiti ga.« Sagnuo je glavu i usnama počeo prelaziti niz vrat, a onda je stisnuo zube na njezinoj koži. Elayne naglo uvuče dah. Povrijedio ju je, ali već sljedećeg trenutka blago je pritisnuo usne na to mjesto kao da želi ublažiti bol, a dah mu je bio poput vatre na njezinoj koži. Krajičkom oka vidjela je privjesak na njegovu uhu, kao zamagljeni sjaj uz njegov obraz. Pred njom je bila glatka oblina njegova ramena, obris graciozne snage. Ljutila ju je vlastita žudnja, i kako je privlači već sama njegova ljepota. Nije to bila ljubav kakvu je osjećala za Raymonda, a ni bračna dužnost koju bi dugovala pravom suprugu. Nije to bilo ništa drugo osim jednostavne, grešne požude. Prsti su joj se zgrčili i prešla mu je noktima preko glatkih leđa. Privukao ju je k sebi i duboko zarežao.

. 86 Tada je potpuno upoznala sebe. Sve što su joj Cara i ledi Beatrice ikada rekle, bila je istina. Bila je raskalašeno nečedno stvorenje bez imalo postojanosti. Mogla mu se oduprijeti misleći na vjernost Raymondu ili na svoju čast, ili barem zbog vlastita ponosa. Ali dopustila si je da ga dotakne usnama. Okus kiše i topline pomiješao se s njegovom brzom reakcijom. Snažno ju je poljubio u vrat, a onda joj zubima uhvatio ušnu resicu. Dočekala ga je žestokim odgovorom, otvorila je usta nad njegovim ramenom, kao željna ženka nad svojim leopardom, i ugrizla ga tako jako da je malo potekla krv. U grlu mu se začuo zvuk koji je prostrujao njezinom kralježnicom poput panterina siktanja u tamnoj šumi. Bez napora ju je odgurnuo od sebe, ali zadržao ju je ispruženom rukom. Oboje su teško disali. Na ramenu su mu se pojavile crvene mrlje. Pogledao je što mu je učinila, a onda iskosa pogledao u nju ispod trepavica tamnih kao noć. S blago prijetećim osmijehom rekao je: »Znači takva si?« »Ono oružje koje imam«, reče ona bez daha, »ne libim se upotrijebiti ga.« »S kojim ciljem?« Nije znala. Znala je samo da u njoj tinja bijes, a on je bio tako lijep, besprijekoran, uzbudljiv i smatrao je da je njezino tijelo njegovo. Bila je spremna boriti se s njim, a srce joj je ubrzano tuklo. Uzavrelo. Spustio joj je dlan na vrat i palcem pritisnuo venu. Zbog toga joj je puls bubnjao u ušima kao blaga prijetnja koja se pretvorila u nešto drugo kad je prstima krenuo dolje prema njezinoj dojci i lagano napravio krug oko bradavice, odmaknuvši joj pritom haljinu. Zbog njegova dodira na tom mjestu ostala je bez daha. Nasmiješio se, noktom ju je okrutno, ali samo malo ogrebao, a onda je najvećom nježnošću napravio još jedan krug. U njoj su se rasplamsali osjeti i to u dijelovima tijela koji kao da su gorjeli. Zajecala je i odmaknula se. Ali pošao je za njom i polako je gurao sve dok se leđima nije naslonila na škrinju prekrivenu sagom. Osjetila je kako se zlatni vrč prevrnuo i šuplje zaštropotao u tišini prostorije. Haljina joj se spustila do struka jer ju je vukla hodajući po tepihu, a naramenice su joj zarobile ruke u visini laktova. Odjedanput ju je obuzeo strah. Bila je u stupici, lišena svake čednosti dok se on naginjao nad njom. Upozorio ju je i zaprijetio joj, sigurno joj je prorekao sudbinu, ali do ovog trenutka nije u to vjerovala. Na neki će način biti spašena — kao njezin anđeo čuvar uvijek ju je spašavao — ali rub škrinje urezivao joj se u bokove; što se više otimala s laktovima nespretno vezanima iza leđa, to se više izvijala prema njemu. Osjetila je paniku kad joj je on povukao podsuknju iznad koljena, a onda još više. Naslonio se rukama na škrinju tako da je bila zarobljena i kao da je želi upozoriti na njezinu bespomoćnost. Sada ga nije mogla ni ugristi ni ogrepsti. Polako je spustio glavu do njezinih grudi i zubima joj obavio bradavicu. Elayne se tržne od oštrog bola, a onda osjeti kako je on snažno usisao, šaljući joj vatru i muku kroz cijelo tijelo. Zabacila je glavu i pokušala ga odgurnuti. On je samo nešto grubo promrmljao i s lakoćom je zadržao tako prikliještenu. Načas je osjetila kako on rukom nešto istražuje između njih. Divlje se trgnula kad je spustio ruku između njezinih nogu, a goli ud pritisnuo na mjesto gdje će je uzeti. »Popusti!« reče on kroz zube. »Moja si žena.«

. 87 Zabacila je glavu unatrag, osjećajući se potpuno zarobljeno, dašćući. Ušao je u nju i zaboljelo je. Boljelo je i peklo, ali nije zastao. Snažno je ušao u nju, odignuo joj stopala od poda, a ona je oči držala čvrsto zatvorene. Gurnuo je opet, prodirući dublje sa svakim pokretom sve dok jednim oštrim zamahom nije potpuno ušao u nju; čvrsto je ukopala prste u sag iza sebe i slušala ga kako diše poput životinje. Pulsiranje u njezinu tijelo pretvorilo se u želju koja je potisnula bol, zgrabila ga i ugušila. Osjećala je kao da se guši bez zraka. Iz sve snage trudila se odbiti ga od sebe pa se podignula oslonivši se na laktove. Podvukao joj je ruku ispod glave i privukao lice na glatku čvrstu kožu svojeg prsnog koša. Divljački ga je ugrizla. Bolno je zastenjao, zaklopio oči i zabacio glavu. Rukama ju je još čvršće uhvatio za glavu i privlačio još bliže iako mu je nanosila bol. Cijelo mu se tijelo zgrčilo i zabijao se u nju kao da je se ne može zasititi. Spojila je zube. Mišići su mu se napeli kao u čovjeka na mukama; iz grla je izlazio zvuk kao da želi zaplakati, ali ne može. Na tren se ukočio, prstima ju je čvrsto držao za kosu kad ga je Elayne ponovo ugrizla i na jeziku osjetila krv. Čula je njegovo divlje disanje kad je dosegao vrhunac. Tijelo mu se snažno trznulo i sav se izvio u grču. Pulsirao je, drhtao i gorio unutar nje. Odmaknuo ju je od sebe povukavši je za kosu. »Isuse«, zarežao je, grubo se gurnuvši još jedanput u nju. »Imaj milosti, draga.« »Milosti«, poviče ona, dršćući pod njegovom apsolutnom dominacijom. Nije se mogla pomaknuti ni centimetar, a da joj on to ne omogući. »Budi proklet!« Odmaknuo se i pustio je iz stiska, a onda zakoračio natraške s tako brzom gracioznošću da ga nije stigla ni šutnuti, a već je bio izvan njezina dosega. Zakotrljala se u stranu, povukla haljinu preko grudi i sjela. Spustila je suknju dolje i ugledala krv na bedrima i podvezicama — ovaj put vlastitu i pravu. »Neka te Bog kazni«, reče ona sjedeći i obgrlivši se rukama. A onda s jednim divljim pokretom odskoči sa škrinje i posegne za njegovim bodežom — ali uhvatio ju je za zapešće prije nego što se i približila oružju. »Nemoj«, rekao je nježno. »Nemoj da moramo živjeti u strahu jedno od drugoga.« Elayne se luđački nasmije. Zakoračila je unatrag pridržavajući haljinu slobodnom rukom. »O, naravno da ne! Čega bismo se bojali?« Palcem joj je milovao donju stranu zapešća. »Gospo, nemaš se čega bojati kada sam ja u pitanju. Od ove noći zaštititi tebe moja je jedina ambicija.« Imao je modricu i malo krvi blizu lopatice na leđima, gdje ga je ugrizla. Osjećala je kako joj nešto vlažno klizi između nogu. Znala je što je to — njegovo sjeme pomiješano s njezinim sokovima. Gledao ju je s blagim oprezom, ali bez ljutnje. Na lagano izvijenim usnama čak se mogao nazrijeti tračak osmijeha. »Sada smo vjenčani, bez obzira na to jesmo li ili nismo dali zavjete u crkvi«, reče on. Ona ponovo sjedne na svoju bračnu postelju, olovnim okovima opasanu škrinju u zaključanoj pećini. »Boljelo je«, reče ona kroz stisnute zube kao da je to najgore od svega. »To ti nije bilo po volji?« Pogledala ga je. »Ne!«

. 88 Opipao je rukom rame. Kad ju je povukao, na prstima mu je ostalo malo krvi. »Ah, razumijem. Zadovoljava te samo da ti mene ozlijediš.« Osjećala se znojno, bolno i bilo joj je vruće. Lagala bi kad bi rekla da za njega duboko u sebi nije osjećala neku bijesnu požudu, koja joj je poput kugle još ležala u trbuhu. Bilo je zapanjujuće gledati ga sada i znati da su mu njezini zubi nanijeli bol. Ostavila je svoj znak na njemu. Svoj pečat. Napola je zatvorila oči i na tren zbog toga osjetila veliko zadovoljstvo. Čula ga je kako polako diše. Susrela je njegov pogled. Leopard je bio tu, promatrao ju je između stabala šume koja je zapravo bila noćna mora. »Možeš me povrijediti, ako te to oduševljava«, reče on blago. »Jedino nikada izvan postelje ili nekim drugim oružjem osim svojega tijela.« Elayne navlaži usne. Skrenula je pogled s njega u stranu, na knjige i svijeću na podu, dopustivši da joj kosa poput zavjese sakrije lice. »Mladoženja koji je vrlo susretljiv«, reče ona gorko. Prišao joj je, spustio ruke na glavu i odmaknuo kosu s beskrajnom nježnošću. »Otkrit ćeš da i jest tako«, reče on. Povukao ju je u zagrljaj i pritisnuo joj obraz na svoje grudi. Nije ga poljubila, ali osjetila je njegovu krv na jeziku, udahnula njegov muški miris i miris njegova sjemena pomiješan s mirisom svoje kišom navlažene kože. U tom zagrljaju nije bilo ničega delikatnog, pristojnog ni uzvišenog. Sve je bilo prizemno, kao i ova spilja. Nešto duboko i skriveno, o čemu se na dnevnom svjetlu ne govori. Pritisnula je usne na njegovo rame i prešla jezikom preko rane s pakosnim zadovoljstvom. Osjetila je da ju je čvršće privukao k sebi. Oslonio je glavu na njezinu kosu. S mjesta gdje su stajali, kroz trepavice je mogla vidjeti kako se drške bodeža plavkasto sjaje. Nije ih željela dohvatiti; nije u sebi imala želju za ubojstvom — onaj trenutak čistoga bijesa je prošao. Ali vidjela je da ne može do njih ni kad bi htjela. I shvatila je da čak i sada, dok ju je držao kao ljubavnik i disao joj u kosu, on točno zna koliko su udaljeni od bodeža i dokle ona može dosegnuti. Malo se odmaknula. Odmah ju je pustio. Elayne ga pogleda od čizama do crnih hlača, njegova muškost bila je tek napola skrivena zbog čega je pocrvenjela, gledala je njegovo elegantno tijelo: lijepa ramena, uspravnu visinu, njegovo lice kao u palog Lucifera. Znao je da ga gleda. Stajao je i dopustio joj. »Za Franca Pietru«, reče on ležerno, »govori se da podsjeća na odvratnu krastaču.« »Odvratna krastača je u očima promatrača«, odgovori ona. »Misliš? A tko te je tome naučio?« »Libuša.« »Tvoja mudra žena?« Elayne kimne. »Ipak«, reče on, »između nas, mislim da ću ti ja biti draži.« Samo je slegnula ramenima. »Sumnjam da bi ti on dopustio da mu odgrizeš komad kože«, reče on ozbiljno.

. 89 Deveto poglavlje PLAVA JE KUGLA odjedanput počela slabije sjati i njezino neobično svjetlo počelo se gasiti. Elayne se prene kad su sjene postale tamnije, ali prije nego što je u prostoriji zavladao potpuni mrak, on je kresnuo iskru. Plamen se pojavio na hrpici čađave tkanine u maloj mjedenoj tinjalici. Na tren, dok je plamičak sve jače treperio, lice mu je bilo obasjano crvenilom vatre, kao u mladolikog demona koji se saginje nad svojpakao. Odmaknuo se od dima koji se spiralno dizao i brzo zapalio svijeću, a tinjalicu ugasio metalnim poklopcem. Svijeća je davala jače i toplije svjetlo — umjesto dima i nemirnih proplamsaja, sve je obojila ugodnijim, ljudskijim bojama. Dok su sjene plesale i ocrtavale mu lik, ponovo je oko bokova zakopčao pojas i to tako brzo da je to bila prava vještina. Kad se odmaknuo od nje, Elayne osjeti da joj je sve hladnije u vlažnoj haljini. Pružio joj je ručnik. »Omotaj si njime kosu.« Pogledala ga je dok je prihvaćala lanenu tkaninu, a kosu prebacivala preko ramena na leđa. Držeći svijeću, promatrao ju je kad je podignula ruke da skupi kosu i omota je oko glave. Osjećala se kao da je na nekom sramotnom pokazivanju, razgolićena iako je imala haljinu na sebi. Ali nalazili su se u njegovu tajnom skrovištu. Tu je postao njezin suprug, na silu i s krvlju. Bez svjedoka, bez crkvenog najavljivanja braka, bez kršćanskih zavjeta na vjernost za cijeli život. On je to jednostavno izjavio i obljubio je. Neznabožačko vjenčanje između dviju poganskih zvijeri. Proklela ga je, prezirala ga je, ali divlje je pomislila da joj baš tako odgovara. Negdje je postojao neki papir, pun pečata visokih klerika, kojim se odobrava njezin brak s Francom Pietrom iz obitelji Riata. U očaju, kao u snu, pod Lancasterovim zastrašujućim pogledom i hladnim odobravanjem ledi Melanthe, ona je položila ruku na taj papir, tamo u Engleskoj, onoga svibanjskog dana. Sada je s prezirom prekršila taj ugovor. Nitko je nije pokušao ni poštedjeti ni spasiti. Prepustili su je suzama i kajanju. Ni kuma, ni sestra, pa čak ni Raymond. Svi su bez protivljenja pokleknuli pred vojvodom od Lancastera, a nju prepustili vjetru sudbine, sve dok je ovaj gusar nije zarobio.

. 90 Rekao je: Od ove noći zaštititi tebe moja je jedina ambicija. Prepustila se njegovu ispitivačkom pogledu baš kao što je i on njoj ranije bio dopustio da ga pažljivo prouči. Spustila je glavu da kosu omota ručnikom, a onda podignula bradu kad je pričvrstila krajeve tkanine. Ako je bila razvratno stvorenje, nesputana, nekršćanska bludnica s previše znanja da bi bila čedna; ako nikada ne bude mogao imati muškarca kojeg voli — onda će umjesto toga prihvatiti lijepog krvoločnog razbojnika, čitat će njegove knjige, naučiti njegove lukavštine i živjeti s njim u zloći. On otvori jednu škrinju i izvuče iz nje presavijenu haljinu i protrese je u polumraku. »Odjeni ovo.« Bila je grimizna, krojena kao duga tunika, a duž poruba i oko vrata imala je izvezene astrološke motive koncem boje indiga. Rukavi su bili dugi i prekrivali joj ruke i prste. Rub joj se u bogatim naborima spuštao oko stopala, jer je haljina bila krojena prema njegovim mjerama. Ali bila je suha. Okrenula mu se leđima i brzo se izvukla iz hladnog rublja samo iskoračivši iz njega unutar bogatih slojeva haljine. Šutnula je mokru haljinu podalje od sebe i okrenula se prema njemu. On je komadićem tkanine tapkao po ramenu i mrštio se zbog mrlja krvi, kao da nikada prije nije imao posjekotinu. »Misliš li da će ostati ožiljak?« upita ona s malo zlobe. »Neće, nisam sklon ožiljcima«, reče on. Napola joj se osmjehnuo, gotovo kao da se ispričava. Istina, nije na sebi imao nijedan ožiljak. Osim mjesta njezina ugriza, koje je sada poplavjelo jer se stvarala modrica, koža mu je na prsima, licu i rukama bila savršena pri svjetlu svijeće, neobilježena nijednom ozljedom. On ponovo obriše krv i prosikće između stisnutih zubi. »Nemoj to dirati«, reče Elayne. »Peče.« »Naravno, ako se ranom budeš igrao kao dijete...« Odbacio je krvavu krpu. Ali još uvijek je na licu imao čudnu sjenu osmijeha. »Potreban ti je oblog od ljekovitih trava da se umanji modrica«, reče ona. »Oblog od trava«, ponovi on kao da se zabavlja. »Zar nikada nisi čuo za to? Pretpostavljam da među svim tim teškim raspravama nemaš nijednu knjigu o ljekovitim biljkama.« »Nemam«, reče on. »Više volim zbunjivati svoj um isključivo ezoteričnom mudrošću.« Uzeo je kutiju što se nalazila pokraj postelje, ukrašenu emajlom, srebrom i draguljima, otvorio je i pružio prema njoj. »Ali ne treba te mučiti suosjećanje za moju ratnu ranu. Hoćeš li se prepustiti nježnijem zadovoljstvu?« Elayne se naviri unutra. Očekivala je dragulje ili neko drugo blago, ali kutija je bila puna šarenih sjemenki, a boja im se odražavala na blistavom poklopcu. Kako je malo oklijevala, zaronio je prstima unutra i podignuo zrnca, koja su mu se zalijepila za kožu i padala između prstiju. Uzeo ih je nekoliko s dlana i stavio na jezik da ih kuša. »Confetti.« Prinio je ruku Elayneinim usnama.

. 91 Nekoliko sjemenki još mu je ostalo na vrhovima prstiju kad joj je dotaknuo usnice. I protiv svoje volje obliznula je usne. Bogat okus ušećerenih sjemenki korijandra i začina ispunio joj je usta, istodobno gorak i sladak, i poništio je okus krvi koji joj se još zadržao u ustima. »Posebna poslastica iz Monteverdea«, reče on. Sjela je na sagom prekrivenu škrinju i grickala zrnca s usnice, a svako je prsnulo s aromatičnim okusom. »Da. Moja je sestra čeznula za time.« »Sirotica«, reče on. »Srce joj je pucalo zbog slatkiša, zar ne?« Elayne ga pogleda. »Često je spominjala kako joj to nedostaje.« On prospe još konfeta u dlan, poklopi kutiju jednim pokretom i odloži je u stranu kao da ga ta tema zamara. »Nikada nije govorila o tome da joj ti nedostaješ«, reče Elayne s istom namjerom kao i kada ga je ozlijedila zubima. No čini se da je promašila metu. »Siguran sam da nije. Bilo je i odveć jasno da joj je drago što me se otarasila. Jesi li ljubomorna zato što sam je nekoć volio?« »Ne!« »Ah«, reče on vedro. »Zar nikada neću osvojiti srce neke dame?« »Ne možeš očekivati da ćeš osvojiti moje prema načinu na koji se udvaraš.« »Sva sreća što je sve što mi treba samo tvoje tijelo.« Podignuo je bradu i ubacio konfete u usta. Onda joj je ponudio otvoren dlan, prekriven sjajnim zrncima. »Rani me opet, ti paklena mačko«, reče on približivši ga njezinim usnama. Okrenula je glavu. »Ne zovi me tako.« Bilo je preblizu, previše slično Raymondovu tepanju koje je sada izopačeno u ovom barbarskom parenju u pećini. Protrljao je dlanove i otresao sjemenke. »Moj negraciozan ljubavni razgovor!« reče on. »Ispričavam se, moja obožavana i poslušna ženo.« »Nisam ti se zavjetovala na poslušnost.« »Ah, ali ja ne pridajem značaj zavjetima.« Ispružio je ruku i palcem obrisao sjemenku iz kuta njezinih usana. Elayne se oblizne i osjeti okus šećera; ali i okus krvi. »Lako ih je dati, ali i lako prekršiti. Ne namjeravam usmjeravati cijeli tvoj život i postojanje, ali kad od tebe zatražim da me poslušaš, budi sigurna da ćeš to i učiniti.« Govorio je s takvom uvjerenošću da nije mogla smisliti nijedan način da mu se odupre, a koji ne bi izgledao slabašan i čangrizav. Umjesto toga čvršće je privukla oko sebe grimiznu čarobnjakovu halju i ogledala se po maloj prostoriji, gdje je odsjaj svijeće plesao na zlatu i biserju i njezinoj goloj koži. »Demon!« reče ona mrzovoljno. »Sigurno sam na pola puta do čistilišta.« »Ah, samotno je to mjesto«, reče on ne obazirući se na njezinu uvredu. »I sam sâm to osjetio, prognan ovdje, ali nećemo još dugo biti osuđeni ostati na ovom otoku.« Elayne ga brzo pogleda. »Osuđen si biti ovdje?« »Zar misliš da sam svojevoljno u egzilu? Nazvala si me odmetnikom od zakona i to je prava istina. Proglasili su me zločincem.« »Ali što drugo, ako si se okrenuo gusarenju?«

. 92 On zatrese mali srebrni satni mehanizam, čije je zvonce zbog toga zazvonilo. »Protjeran sam zbog onoga tko sam, a ne onoga što radim. Ako vrebam na trgovačke brodove Riate, to nije pljačka nego pravda.« »Blažena Marijo, sve ovo?« Podignula je ruku prema blagu koje se nalazilo oko njih. Ispod predugačkih rukava jedva su joj provirivali prsti. »Samo od obitelji Riata?« »Tvoja pokrajina ima veliku trgovačku razmjenu, princezo«, reče on. Pogledala ga je iskosa. »Jesi li ti sagradio ovaj dvorac?« »Dao sam da podignu zidove i tornjeve. Temelji su već bili tu, razrušeni, i prije nego što sam stigao.« »Taj čudan crni kamen, onaj lijepi trijem, maurske pločice na podu i freske u tvojim odajama?« »Kamen sam donio iz planina Adasa. Trijem i odaje, i moj opservatorij, radna soba i... druge stvari... da, sve je to napravljeno prema mojoj želji.« »A mostovi?« Nasmiješio se. »Mostovi su drevni kao i ona velika skulptura na rtu.« »Neobičan egzil! Ne vjerujem da pljačkaš samo Riate.« Pogledao ju je sa zlim sjajem u oku. »Imam određene prijatelje. Katkad mi donose darove, kao zahvalu za — oprost — od pljačke na moru.« »Kakav povoljan dogovor!« reče ona. »Zaključujem da se radi o tvojem pljačkanju.« »Kako se samo raduješ što možeš ocrniti moju ćud!« Obrve su mu se podignule u bolan izraz. »Zar ne možeš vjerovati da iskreno služim svojim prijateljima?« »Nema sumnje da im služiš iskreno kao što si služio meni«, odreže ona i podigne bradu. Slegnuo je ramenima. »Bit ćeš zadovoljnija kad se vratimo u Monteverde.« »Monteverde.« S nelagodom je pogledala u stranu. »Zaboga, radije bih živjela ovdje u progonstvu.« »Pih, na ovom jalovom otoku?« »Nije tako neugodno. Tvoj dvorac i čisto more.« Iznenadila je samu sebe shvativši da to ozbiljno misli. »Zaista... mislim da je donekle prekrasan iako je klima vrlo topla«, reče ona. »Ah, zaboravila si sladak zrak vlastitog doma. Klanci Monteverdea su zaštićeni, ali sa sjevera ipak puše hladan povjetarac. Planine pružaju zaklon jezeru pa je ono zimi toplo, a ljeti svježe. Nema bolje klime na svijetu.« »I svaku večer vidi se duga!« reče ona podrugljivo. »Ne, ali naručit ću je za tebe ako želiš«, reče on i lagano joj se pokloni. »Svakako... kad budeš tamo vladao, gusare.« Nagnuo se nad nju. »Mislim da me više voliš kao gusara.« Pokušala ga je izbjeći, ali uhvatio ju je za zapešća dok se odmicala. »Mislim da si ti u svojem srcu također napola razbojnik.« »Nisam.« Mogla mu je na prstima još osjetiti prah konfeta, sitna zrnca poput pijeska, a i njegova i njezina koža mirisale su na začine. Tijelo ju je boljelo tamo gdje je silom ušao u nju. Ali kad ju je dodirnuo, nagnuo se bliže, taj bol kao da se promijenio i pretvorio u neopisivu pulsirajuću slatkoću. Zagledala se u njegove prekrasne tamne oči.

. 93 »Zar tvrdiš da te je sestra pretvorila u pitomog zeca kakav je i sama? Ili te je samo uspjela naučiti da se bojiš mjesta koje ti pripada?« Elayne se trgne, ali nije se mogla osloboditi. »Govoriš kao da se tamo nemam čega bojati.« »Ništa više nego ovdje ili u onoj svojoj hladnoj engleskoj kaljuži, ili bilo gdje, gdje ljudi žive i umiru kako im je suđeno i u skladu s Božjom voljom.« »Kakve laži! A sam kažeš da si ubojica po zanatu.« Pustio ju je i odmaknuo se korak unatrag. »Jesam.« Elayne lagano ispusti dah iz pluća. »I tvrdiš da se nemam čega bojati?« »Ima mnogo toga čega se možeš bojati«, reče on tiho. »Svagdje.« Odjedanput se sjetila nečega što je ranije bio rekao, da se užasava toga da bude nezaštićen. Podignula je glavu i pogledi su im se sreli. »Onda, bojiš li se ti?« Nagnuo je glavu u stranu i dalje je gledajući. »Glupo je ne bojati se«, reče on, »ali velika je pogreška popustiti pred strahom. Naučio sam zadržati pribranost i mirno lice pred svakom nevoljom.« »I oružje ti je uvijek nadomak ruke«, reče Elayne. »U Savernakeu nismo morali tako živjeti.« »Možda ne ti, moja gospo. Ali netko jest.« Otvorila je usta da mu se usprotivi, ali shvatila je da ne može. Na glavnoj kapiji Savernakea uvijek je bio stražar na dužnosti, a noću je mogla čuti poznato dozivanje i štropot ljudi kad bi došao trenutak smjene straže na kruništu zidina. Čak i tamo vidjeli su dim s imanja kraljeva ubirača poreza, kad su mu se seljaci pobunili. Sir Guy je odjahao s naoružanim ljudima da zapriječi put pobunjenicima koji su cestom dolazili prema dvorcu. Cara je plakala i molila se dva dana i noći. Čak i u mirnom Savernakeu. Prekrižio je ruke, nagnuo se unatrag i gledao je ispod gustih trepavica. Činilo se kao da je njezin tamni anđeo sišao na zemlju, ali umjesto da se zadržava u sjenama, vukao ih je prema njoj i zapovjedio joj da ne bježi. »Jesi li prognan iz Monteverdea na temelju zakona?« upita ona s osjećajem blage nade. »Ne smiješ otputovati tamo?« »Proglasili su me mrtvim ako se tamo pojavim ili u bilo kojoj savezničkoj zemlji. Ne mogu otići u većinu provincija u Toskani niti nogom stupiti na do Svetog Rimskog Carstva. Odmetnik sam od zakona i u Aragonu i u kraljevstvu Sicilije.« Kosa mu je pala preko ramena i bacila sjenu na njegov osmijeh koji je lebdio samo na jednom kraju usana. »Papa u Rimu me je ekskomunicirao, a i antipapa također, iako je to zacijelo jedino pitanje oko kojega su se ta dva pobožna lakrdijaša dosad složila.« Nekoliko je trenutaka netremice gledala besprijekornu liniju njegove čeljusti, njegovo lice, usta — upijajući punu važnost onoga što je rekao. U trenutku bijesa bilo je lako samoj sebi reći da će živjeti s njime u zloći, ali počela je shvaćati dubinu onoga u što se uvalila. »Kad se oni dogovore tko je pravi papa«, reče on, »otići ću k njemu, baciti se na koljena i zamoliti oprost. Ali molim te, ne očekuj da ću to učiniti dvaput.« »I namjeravaš polagati pravo na Monteverde za sebe?« upita ona u nevjerici. »Za nas oboje.«

. 94 »Molim te, ne čini mi tu uslugu!« usklikne ona. »Providnost je to već učinila za tebe. Moj je otac namjeravao ujediniti naše loze. Princeza Melanthe mu je to uskratila, ali sudbina se sada opet pobrinula za to.« »Zla sudbina«, reče ona. »Kroz pljačku združena s čovjekom kojega su prognali i crkva i zavičaj!« »Mnogo bolje nego da si se udala za onog Riatu, draga moja.« Nasmiješio joj se slatko poput palog anđela. Ispružio je ruku i dotaknuo joj kosu, nježno prelazeći rukom preko obraza i usana. »Sada imaš mene kao svoj štit i mač — umjesto svojeg ubojice.« U TIŠINI TUNELA, u prostoru između nevinosti i opačine, gotovo da je zaboravila na oluju što je još bjesnjela iznad njih. Izašli su njegovim tajnim putovima, skrećući i uspinjući se, pri svjetlu obične lanterne. Začuli su dubok zvuk koji je postajao sve glasniji dok su se penjali spiralnim stubama, bio je to štropot koji je uskoro postao zavijanje. Slabašno svjetlo bacalo je nemirne sjene na poleđinu tapiserije, ističući micanje istkanih nabora tkanine. On odgurne zavjesu u stranu. Vani je snažan vjetar šibao dvorac, bjesnio je kroz otvorene galerije i zviždao oko prozora zatvorenih kapcima. Nestalno svjetlo lanterne osvijetlilo je njegovu spavaću sobu, a velika vrata na arkadi škripala su i zlokobno stenjala. Elayne shvati da vjetar nosi kišu koja se prelijevala preko praga. »Marijo i Josipe«, promrmlja on i čvrsto je zgrabi za lakat. »Pazi.« Povukao ju je u sobu. Kad su potrčali unutra, vjetar se podigao s još glasnijim vriskom, kao da ga je tjerala nada da će ih dosegnuti kroz zidove. Strašan zvuk proparao je zrak. Plamen lanterne utrnuo je i našli su se u potpunom mraku. Čula je kako drvo udara u kamen, zaglušujući tresak drvene građe koja se rušila. Lučno nadsvođena vrata silovito su se otvorila kao da ih je izvana probio ovan za rušenje bedema. Eksplozija vjetra bacila ju je natraške i istrgnula iz njegova stiska. Viknuo je za njom. Elayne nije imala vremena vrisnuti. Tražila je rukama za što će se uhvatiti protiv naleta vrtloga; u mraku i zbrci našla je njegovu ruku ispruženu prema njoj. Uhvatio ju je za lakat bolnim stiskom i povukao sa sobom kroz uzvitlanu tamu. Osjetila je silinu vjetra na leđima i čula zavijanje vjetra što je nahrupio pokraj nje u prazne tunele. On ju je vukao naprijed; nije znala kamo. S jakim treskom neka su se nevidljiva vrata zatvorila iza njih. Oluja je utihnula tako da se sada činilo kao da negdje daleko riče neka zvijer. Elayne počne glasno disati. »Bože spasi nas!« Nikada nije doživjela takvo divlje nevrijeme, vihor koji je udarao i vrištao i napadao poput živog stvorenja. Prekrižila se u mraku. »Bože poštedi nas.« »Nisi ozlijeđena?« Njegov stisak nije popustio. »Hvala Bogu, nisam.« Na tren je osjetila golemu zahvalnost što ju je odveo s rta na vrijeme. Oluja je postala stotinu puta jača; već bi je odavno bacila u more da je on nije odveo u svoje sklonište. Naglo je krenuo dalje i nalazio put kroz tunele bez imalo svjetla, sve je vrijeme vukući za sobom. Spoticala se preko ruba halje, udarala nožnim prstima u kamenje grebući laktove sve dok se on nije tako naglo zaustavio da se sudarila snjim.

. 95 U tunel je prodrlo svjetlo jer je otvorio jedna vrata. Ponovo je začula oluju, iako ne tako glasnu, ali i ljudske glasove. Hodnik pred njima imao je čudan geometrijski plan: kutovi i strop kao da se nisu sastajali na očekivanim mjestima. Pogledao ju je postrance. Pustio joj je ruku, a ona osjeti trnce u vršcima prstiju. Kliznuo je rukom ispod njezine raspuštene kose, prema potiljku. Osjetila je kroz kosu snagu njegovih prstiju. Blago ju je primaknuo ksebi. Elayne se opirala. Stojeći u polumraku, smiješio joj se. Mračnim osmijehom, kao da dijele neku smrtnu tajnu. Obavio joj je kosu oko svoje šake i spustio lice prema uvojcima duboko udišući. Usne su joj se rastvorile u nečujnom jecaju, potajnom uzdahu gorkog zadovoljstva. Odjedanput ju je pustio. S odlučnim pokretom okrenuo se licem prema kamenom zidu. Na njezino zaprepaštenje ušao je ravno u njega. Zid kao da je nestao zajedno s njim; pretvorio se u otvor koji ona prije nije zamijetila. Okrenuo se i pogledao je. »Dođi.« Elayne zakorači naprijed, gotovo očekujući da će se kamen ispriječiti pred njom. Ali nije. Na tren je kutkom oka primijetila nešto što joj je izgledao kao crveni lik koji će straga skočiti na nju. Elayne odskoči naprijed, ali taj lik je nestao, kao da ga nikada nije ni bilo. Dok joj je srce ubrzano tuklo, shvatila je da stoje u mraku neosvijetljene galerije, s koje se odozgo vidjela velika kuhinja kamenih zidova. Vjetar je zviždao u dimnjacima. Odozdo se dizao miris dima i hrane. Jedan pas snažno zalaje, a u istom trenu neki mladić veselo poviče: »Gospodaru!« Mnoštvo lica se dolje okrene prema njima. Usred žamora svi su se počeli gurati naprijed. Bijelo štene je poskakivalo i potrčalo stubama, a onda razdragano skočilo na Elayneinu vlažnu halju. Il Corvo priđe ogradi. Tamni ogrtač koji je prebacio preko ramena raširio se i pokazao podstavu crvenu kao krv. Sav razgovor odmah je utihnuo. Svi su ukućani pali na koljena. Zvuk oluje kotrljao se iza debelih zidova poput skrivenog daha zbog kojega su baklje treperile. Elayne ugleda Margaretinu plavu kosu, čak i ćelavu glavu egipatskog čarobnjaka, smjerno pognutu usred gomile mladića i djevojaka. Golemi psi hodali su između stolova i kuhinjskih lonaca, potpuno bijeli, veliki kao vukovi. »Ustanite«, reče im gospodar. Govorio je živahnim jezikom Monteverdea. »Uspio sam naći svoju suprugu, kao što vidite.« »Bog je velik!« usklikne mladić, a ostali u zboru ponove za njim kao jeka. Na glavi je imao pokrivalo nevjernika, turban na kojemu se nalazila grimizna kapa maštovito ukrašena šarenim uzorcima. »Gospodaru, bili smo izvan sebe od straha.« »Nitko nije izašao u potragu?« upita gusar blago. »Nitko, gospodaru!« Mladić podigne lice. Bio je lijep, Turčin, tamnih očiju i odlučnog izgleda kao da je odrastao muškarac, iako je još bio golobrad. »Čekali smo ovdje kako ste nam zapovjedili, iako nam se bilo teško obuzdati.« »Vrlo dobro, Zafere«, reče Il Corvo. Mladić lagano uzdahne. Kimnuo je. »Gospodaru.«

. 96 »Pripremi nam mjesto da sjednemo. Dario — pobrini se da se posluži jelo. Fatima, požuri na svojim lijepim nožicama i donesi nam vina. Zafer, Margaret — dođite gore, želim razgovarati s vama.« Svi okupljeni odjedanput se pokrenu. Iza Zafera, penjući se stubama i grabeći po tri odjedanput, Margaret je požurila prema Elayne. Sluškinjine plave oči bile su pune suza. Pala je na koljena pred Elayne i prinijela usnama rub vlažne grimizne halje. »Vaša Milosti, bila sam tako preplašena! Nisam vas htjela tako razočarati da morate otići iz dvorca i ostati vani po takvoj oluji!« »Nisi ti za to kriva!« reče Elayne, jer joj se nimalo nije svidjela strepnja u glasu mlade djevojke. Pružila je ruku prema njoj i podignula je, istodobno odmičući radoznalo štene. »Jedna potpuno druga osoba me je razočarala.« Margaret s nelagodom širom otvori oči. »Ne valjda Fatima, gospo?« šapne ona i sagne se bliže Elayne. »Ne«, reče Elayne odlučno. »Nije Fatima.« »Tko vam onda nije bio po volji, princezo?« Sluškinja je zaista željela znati. »Svaki propust treba ispraviti.« Elayne podigne uzbuđeno štene i obgrli ga rukama. Pogledala je preko ramena prema gusaru. »Zapovjedit ću da me bace s litice«, reče on srdačno. »Idi sada dolje i ugodno se smjesti kako ti odgovara. Zafere, budi spreman na polazak.« Štene se nemirno vrtjelo i meškoljilo. Elayne spusti pogled nastojeći ga zadržati i izvući mu nemirne šapice iz svojeg dugačkog rukava. Kad je uspjela, u zadimljenoj prostoriji odjednom je zabljesnulo svjetlo — munja, koja je sve zasljepljujuće osvijetlila, i cvrčanje kao da je grom udario u prostoriju. Okrenula se oko sebe. Kroz sjene koje su joj plesale pred očima, nikoga nije vidjela iza sebe. Gusar i Zafer su nestali. Načas je zavladala potpuna tišina, a onda su svi krenuli po svojem poslu bez ikakva znaka zaprepaštenja. Elayne zatrepće. Pogledala je duž cijele galerije, gdje su još trenutak prije svi stajali, gore uz zavojite kamene stupove prema stropu koji se gubio u dimu i mraku. Zidovi su bili čvrsti — ili su barem tako izgledali. Nije bilo drugog stubišta. Crni kamen je svjetlucao i bacao sjene u nemirnom svjetlu baklji dolje u prizemlju. Margaret klecne u naklon sa savršenom ozbiljnošću, koja se brzo pretvori u osmijeh iako je još trenutak prije bila vrlo preplašena. Elayne shvati koliko je ona mlada; koliko su svi mladi, svi koji su živjeli u tom dvorcu. »Želite li da vam pomognem sići niz stube, Vaša Milosti?« upita sluškinja.

. 97 Deseto poglavlje PRIJEČI IZ PODZEMNE tame među veselu gomilu ljudi zahtijevalo je nešto napora i promjenu raspoloženja zbog koje se Elayne osjećala daleko od sebe i svoje biti. Nikako nije mogla povezati vedrinu i ugodne razgovore ovih ljudi s onim što joj se dogodilo duboko dolje u njegovoj skrivenoj odaji — s osobom kakva je tamo postala, povrijeđena, ali i nasilna, koja je sama nanosila povrede. Spustila se stubama zajedno s Margaret, još uvijek sa psićem u naručju, jedva znajući kako da se ponaša. Nitko joj nije ponudio savjet. Gusar je okupio čudne dvorane na ovom svojem otoku. Čak ni s mladolikom pratnjom kraljice Ane Elayne se istodobno nije našla u društvu toliko mnogo mladih ljudi. Nitko u kućanstvu Il Corva kao da nije imao više od dvadeset godina, a mnogi su bili puno mlađi. Stražar koji ih je dočekao prve noći bio je srednjih godina, ali ona otad nije vidjela nikoga tko bi bio toliko star. Činilo se da su svi prilično spretni u svojim kuhinjskim obavezama, a nije bilo starijih koji bi obuzdavali vesele duhove pa je atmosfera bila krajnje vesela. Skupina dječaka i djevojčica otmjeno je donijela mnogo stolnjaka u poput spilje mračnu prostoriju, a sve pod nesputanim nadzorom mladića koji je upravljao postavljanjem jednog jedinog stola. Kad im je okrenuo leđa, djeca su počela potajice štipati jedna druge. Začula se cika. Cijela je skupina projurila pokraj Elayne vukući za sobom jedro od damastnog stolnjaka. Štene je zalajalo, oslobodilo se njezina zagrljaja i pridružilo se igri. Oštrim zubima zgrabilo je tkaninu. »Nježno!« reče Elayne ispruživši ruku da uhvati damast. Svi su se zaustavili, pet-šest dječjih lica s razrogačenim očima okrenulo se prema njoj, tako iznenađeno kao da je stablo progovorilo. Štene je natezalo i treslo tkaninu. Bili su stari otprilike koliko i Marija, kći njezine sestre, devet ili deset godina, osim jednog dječaka koji nije mogao imati više od šest godina. Ali nakon što ih je zaustavila, nije znala što bi im rekla. Obično je ona bila ta koju su korili — Marija je oduvijek bila najbolje dijete, poslušno i željno svima ugoditi. Elayne na tren osjeti silnu čežnju za domom, gdje su Carini prijekori bili najgora sudbina koje se trebala bojati. Ova su djeca bila podjednako preplašena zbog Elayneina neodobravanja kao što se i ona užasavala sestrina prijekora.

. 98 »Zaista bi bila šteta da se uništi ovaj lijepi stolnjak«, pokušala je objasniti, odvojivši štene, koje je žustro navalilo na skupocjenu tkaninu. Kao odgovor dobila je niz neusklađenih naklona i klecanja. Djeca su se polako počela odmicati od nje, držeći damast i pazeći da se ne vuče po podu, a onda su se udaljila i naglo prasnula u hihotanje. Psić je poskakujući pošao za njima, a onda dojurio natrag k Elayne. »Ah, to su nepristojna djeca, gospo, oprostite im!« šapne joj Margaret na engleskom. »Gospodar se još nije stigao pozabaviti njima.« Elayne pogledom preleti preko Egipćanina. On odmah zakorači naprijed i ekstravagantno joj je pokloni. Bilo je nemoguće pogoditi mu dob, ali bio je mnogo stariji od svakoga u toj prostoriji. Dugi su mu prsti zatreperili, rastvorio ih je i ponudio joj smotak zlatne uzice i ogrlicu za psa ukrašenu draguljima. »Uzica za plemenitog psića«, reče on. »Ako će Vaša Milost iskazati čast mojem skromnom čarobnjaštvu.« Elayne kraljevski kimne glavom, onako kako je vidjela da čini kraljica Ana kad bi od dvorana dobivala darove. Svečani ugođaj donekle je pokvario psić, jer se glasno protivio sputavanju kad mu je stavila ogrlicu. Pas je jurio uokolo poput ribe na udici, borio se protiv vodilice, a onda je sjeo i pokušao pregristi uzicu.. »Dođi ovamo, ti mala vještice.« Elayne klekne i odveže mu uzicu, i sama predobro znajući kakav je osjećaj biti sputan draguljima. Protrljala je štencu uši i oslobodila ga. On je tvrdoglavo ostao uz nju, lizao joj prste, a kad je ustala, skakutao joj po rubu haljine. »Margaret, gdje su stariji ljudi?« upita ona. »Oh, Dario je ovdje...« Margaret maline rukom prema mladiću koji je napokon uspio izrezbarenu klupu postaviti baš onako kako je htio, ispred golemog čađavog ognjišta. »Gospodar je poveo Zafera sa sobom. Fatima je otišla u podrum. Brzo će se vratiti s osvježavajućim pićem za moju gospu.« Ni Zafer ni Dario nisu bili više od godinu ili dvije stariji od Klayneinih sedamnaest. »Oni su najstariji?« upita Elayne. Margaret je pogleda. Slegnula je ramenima i podignula ruku. Vaša Milosti, ne znam. Vjerujem da jesu. Hoćete li zauzeti ovo počasno mjesto? Evo Fatime s vašim pićem.« Elayne prepozna istu lijepu maursku sluškinju koja je dvorila nju i groficu Beatrice dok su bile zatočene. Kad je Elayne sjela za stol, Fatima joj priđe s puno poštovanja. Kleknula je ispred stola i spustila na njega dvije čaše na stalku. »Hoćete li popiti vina, princezo?« upita ona. U svim onim danima dok je Elayne njegovala ledi Beatrice, činilo se da ova sluškinja nije razumjela ni francuski, ni talijanski ni latinski. Ali sada je Fatima govorila jezikom Monceverdea i to točnije nego sama Elayne. Elayne kratko kimne glavom. Fatima pozove rukom k sebi dječaka, jednog iz one vesele skupine koja je jedrila prostorijom vukući za sobom damastni stolnjak. Duboko se poklonio, sada ozbiljan, i brzo obrisao prste o košulju prije nego što je uzeo vrč. Ruke su mu bile jedva dovoljno velike da drži tešku posudu iz koje je nesigurno lijevao ružičastu tekućinu i stavio čašu pred Elayne. Odmaknuo se korak unatrag i još jedanput se nervozno poklonio, a onda kleknuo na jedno koljeno. Elayne mu se ohrabrujuće osmjehne i uzme čašu s vinom.

. 99 »Stani!« Ukočila se čuvši glas Il Corva, koji je oštro odjeknuo u velikoj visokoj prostoriji. Elayne odloži čašu. Stvorio se niotkuda, na kosi su mu se skupile kapljice vlage, a tamni ogrtač lepršao je iza njega. »Kušaj ga, Matteo!« Zaustavio se pred stolom i bijesno pogledao dolje dječaka koji je klečao. Dijete je već palo ničice na popločani pod i sav se tresao. »Matteo«, reče gusar ledeno. »Iznevjerio si me. Popij ono što si natočio. Ostalo baci. A onda te više ne želim vidjeti.« Dječak podigne smrtno blijedo lice. Još uvijek na koljenima, počeo je puzati naprijed. Uzeo je čašu i otpio gutljaj. »Popij više«, zapovjedi mu gusar. Dijete otpije velik gutljaj, a onda još jedan. Svi su šutke gledali. Matteo je izgledao kao da će povratiti, usta su mu se iskrivila u čvrst, nesretan pupoljak. Elayne ga je užasnuto gledala. Bilo je to neskriveno kušanje za slučaj da je vino otrovano, obična provjera bez onih lijepih rituala koje je vidjela na dvoru, gdje je naizgled sve bilo samo ceremonijalno, kao da nema neke stvarne potrebe za tim. Nekoliko dugih trenutaka svi su zurili, ali osim grimase Matteo kao da nije imao loših posljedica. Sjedio je na petama, vrlo mirno, glave pognute od sramote. Il Corvo se okrene i okrutno pogleda Elayne. »Nikada... nikada... ne uzimaj hranu ili piće bez provjere.« Zaboravila je. Ledi Melanthe ju je upozorila na to; ovaj gusar je i sam iskoristio njezino povjerenje omamivši je kad je to poželio. Sjeo je, a Mattea otpustio prezirnim pokretom ruke. Dječak se povukao i dalje na koljenima i rukama, ali potpuno zdrav pa se uspravio i potrčao kad je stigao do zida. Gusar ga je gledao kako odlazi. Preletio je pogledom preko skamenjenih ukućana i napola zatvorenih očiju pogledao sluškinju. Fatima. Matteov život je u tvojim rukama. Ako mu dopustiš da još jedanput napravi takvu pogrešku, ti ćeš biti ta koja ćeš mu otrovanu čašu prinijeti ustima. Donesi drugo vino.« Fatima se spusti na koljena. »Vaša riječ je zapovijed, Vaša Milosti«, reče ona bez daha. Ustala je, okrenula se i požurila za Matteom. Elayne čvrsto stisne ruke na krilu. Gavran je pogleda iskosa. »Upamti ovo, moja gospo. I ti si odgovorna za njihove živote. Ne dopusti sebi da budeš nepromišljen ili da te nemarno poslužuju. Ako ti se što dogodi, one koji su to prouzročili — slučajno ili zlom namjerom — sustići će zla sudba.« Pokušala je izgledati spokojno, sjedila je ukočenih leđa kako bi kontrolirala drhtanje u rukama i nogama. »On je samo dijete«, reče ona tiho. »Zato može bolje neopaženo ubiti.« »Ubiti!« ponovi ona kao jeka. »Taj dječak nema ni osam godina.« »Ja sam pri prvome imao devet«, reče on. Sjeo je do nje i zbacio plašt s crvenom podstavom. »Još uvijek neću mnogo tražiti od Mattea, ako će ti to utješiti nježno srce. Ali svi oni znaju koja je cijena kad pogriješe u mojoj službi.« Dva najmanja dječaka odnijela su njegov plašt, ozbiljnih i preplašenih lica. U skladu s njegovom zapovijedi Margaret donese zlatnu zdjelu i spusti je na stol. Elayne joj ukočeno pruži ruke da ih ispere polivši ih namirisanom vodom iz vrča. No taj miomiris nije potisnuo miris koji je lebdio oko nje, onaj miris požude i parenja — miris ubojice.

. 100 Mladić po imenu Dario priđe naprijed. Bio je mišićav, širokih ramena, neupadljivih ozbiljnih crta lica, ali poklonio se s preciznom elegancijom, uzeo ubrus sa svojeg lijevog ramena i osušio Elayne ruke. »Ispričavam se zbog ovog priprostog obroka, gospo«, reče gusar zlovoljno. »To nije ono što sam želio. U Monteverdeu ćemo imati pravu gozbu i proslaviti svoje vjenčanje.« »Nije važno«, reče Elayne prigušenim glasom. Bilo bi joj drago da se nikada ne pojavi na toj gozbi u Monteverdeu. »Natoči u tri čaše«, uputi on Darija što da radi, a onda ga je gledao kako pažljivo izvodi ritual i kuša iz svake čaše prije nego što ju je servirao. Gavran polako otpije iz jedne, a onda je ponudi Elayne. Ona u grču popije malo, uvjerena da je barem ta čaša sigurna. On podigne drugu i pruži joj je. Ali kad ju je htjela uzeti, on je naglo povukao ruku s čašom. »Ne pij iz te«, reče on. »Budi oprezna. Pomiriši je.« Pogledala ga je s nevjericom. Dočekao je njezin pogled i čvrsto se zagledao u nju ispod crnih trepavica. Elayne udahne iznad čaše. »Osjećaš li miris?« upita on. Odmahnula je glavom. »Miriši na začine.« On joj opet ponudi prvu čašu. »Pogledaj unutra. Promotri boju.« Elayne je gledala vino koje je imalo uobičajenu crvenkastu boju meda i bilo slatkastog okusa od začina. »Ne vidim ništa.« On podigne drugu čašu. »A što je s ovom?« Namrštila se na srebrnu čašu tako blizu nosa. Nagnuo ju je — i ugledala je tanku prevlaku od koje je površina vina svjetlucala. »Ah...« rekla je. »Sada vidim.« »Napokon«, reče on, a u glasu mu se čulo čestitanje. »Sreća je što se radi samo o kapljici maslinova ulja.« Gurnuo je treću čašu preko stola prema njoj. »U ovoj je dovoljno otrova da nas oboje ubije. Pomiriši je.« Elayne oprezno pomiriše posljednju čašu — jednu od onih iz koje je Dario još maloprije kušao vino. Stajao je pokraj njih, uspravan i nimalo zabrinut, sagnuvši glavu kad god ga je na tren pogledala. Blagi miris zagorjelog sirupa, sličan prepečenim bademima, dizao se iz treće čaše. Činilo joj se kao da joj se odmah uvukao duboko u nos i tamo se zadržao. Brzo je odgurnula čašu. »Ali pio je iz te čaše!« Il Corvo pogleda Darija blago se smiješeći. »Objasni princezi što se dogodilo.« Mladić se pokloni iz struka. »Vaša Milosti, nije bilo otrova kad sam ja otpio vino. Ali gospodar vam je skrenuo pozornost drugom čašom i dok ste gledali što vam pokazuje, otrovao je ovo vino. To je uobičajena varka.« »Uobičajena?« ponovi ona slabašno. Onda je povisila glas. To je uobičajeno u Monteverdeu?« »Oni su, nema sumnje, mnogo nespretniji u tome«, reče Gavran, »i lako ih je otkriti. Ali ti si lakovjerna meta. Moraš naučiti obraćati pozornost na ono što se događa oko tebe.«