Laura Kinsale - Srce u sjeni

. 151 Zaustavio se, udaljen od nje za dužinu ruke. Više mu nije jasno vidjela lice, samo nedefinirane plohe i sjene na njemu. Srce joj je jako tuklo. Nije znala želi li da joj se on suprotstavi ili da |i posluša; činilo joj se da želi oboje. Stisnula je zube kao od bijesa, ali bio je to užaren i rastopljen bijes, pun crne požude. »Reci mi što želiš«, promrmlja on. Tijelo joj prožmu srsi od dubokog osjećaja zadovoljstva »Znaš što želim. Znaš li?« Bilo je to napola pitanje, a napola uzvik. Usne su mu se lagano razdvojile. Vidjela je kako mu se prsni koš diže i spušta. »Reci mi.« »Da te ponovo povrijedim!« uzvikne ona s natruhom panike. »Oprosti mi Bože.« On proizvede zvuk koji je sličio prigušenom režanju. »Onda me povrijedi.« Dahtala je. Okrenula se, kao da se gnuša sama sebe. »Ne«, rekla je bez daha. »Želim to«, šapne on. »Danima živim sanjajući to.« »Allegreto«, reče ona i zaklopi oči. Voda se zakovitlala kad se pomaknuo. »Tako je slatko čuti kad izgovaraš moje ime.« Htjela je plakati i istodobno ga raniti. »Što je ovo? Je li to čarolija?« Oštro je ispustila zrak iz pluća. »Što si mi to učinio?« Čudno se nasmijao. Kad ga je ponovo pogledala, glavu je zabacio unatrag i gledao u nebo, a izložio joj je snažan i gol vrat. »Samo sam ti, jedanput za promjenu, rekao istinu.« Dok ga je gledala, pustio se da sav potone ispod površine. Voda se uzbibala. Izronio je na drugom kraju uza zid i tamo ostao, tek sjena, kao usamljen duh sklupčan u dubini neke spilje. »Elena...« Voda i svod donijeli su joj njegov prigušeni šapat tako jasno, kao da joj je govorio na uho. Pridržala se za rubni kamen, a stopalima je napipala klupicu u plitkoj vodi, pradavno sjedalo isklesano za kupače iz nekog izgubljenog vremena. Oslonila se kukovima na klupu, kosa je plutala oko nje, zaplitala joj se oko ruku i obavijala struk. Čežnja u njegovu glasu presjekla ju je kao neka fina oštrica. Obuzelo ju je uzbuđenje, oštro kao i crno uglačano staklo. On joj je ovo dao. On je to želio. Prešla je jezikom preko gornje usnice. U sve većem mraku voda kao da je poprimila neki blag odsjaj. Mogla ga je vidjeti dok joj se približavao, snažnim pokretima u dubini vode; bio je vitka zvijer iz šume u noćnoj mori, lice mu je bilo mokro kad je izronio iz vode. Zabacila je glavu, jer jedva ga je mogla gledati zbog osjećaja očekivanja. Zagledala se u blijedo nebo iznad svoda kupališta, u paru što se dizala, srce joj je tuklo u ušima. »Allegreto«, rekla je. »Tu sam«, šapne on. Podignula je glavu, a kosa joj je padala po vratu i ramenima, bio je vrlo blizu, klečao je pred njom, a voda mu je dopirala do prsnog koša. Nagnula se prema njemu, podignula ruku i rastvorila prste. Spustila ju je postrance na njegovo lice, tek dodirujući ga, nježno dotičući ozlijeđenu sljepoočnicu. »Ne želim da me uzmeš kao što si prije učinio. Protiv moje volje. Razumiješ li?«

. 152 Zagledao joj se u oči, ne mičući se, kao da ga njezin lagani dodir drži na uzici. Pritisnula je jednim noktom njegovu izderanu kožu. Trepavice su mu zatreperile; vidjela je trenutačnu reakciju. Ispružio je ruke pod vodom, uhvatio je oko struka i čvrsto povukao k sebi. »Ne.« Otimala se i snažno povukla noktima preko njegova obraza, ogrebavši mu izudarano lice, a onda se oslobodila. Čula je kako je usisao zrak. Pustio ju je i opsovao istodobno se napola nasmijavši. Zatresao je glavom, raširio ruke i sav zadrhtao. Nije to namjeravala, to da pritisne noktima tako oštro, na mjestu gdje je već bio povrijeđen. Ali opet je izgovorio njezino ime, tihim gladnim glasom. I ona je osjećala glad: željela je da je pogleda onako kao kad je to učinila, željela je razbiti njegovu nefleksibilnu kontrolu. U polumraku je vidjela da je opet pod vodom, potpuno spreman da je zajaše, ali držao se na udaljenosti. Sada su bili kao borci, kružili su... procjenjivali jedno drugo. Ponovo je navlažila usne i primijetila da je pogled uperio na njih. »Ne miči se«, blago mu je zapovjedila. »Ne dodiruj me.« Osmjehnuo se, blago iskrivio usne, gotovo prezirno. Ali nije više posezao za njom. Plutao je u vodi, napola klečeći, gledajući je kako je kliznula s klupe. Nije si dopustila da ga dotakne tijelom. Umjesto toga kliznula je vrlo blizu, pokraj njega i u stranu. Voda sc zapjenila između njih, intimna kao milovanje. Nagnula mu se nad rame ne dodirujući ga, samo mu je dahom grijala kožu. Njezina se kosa zaplela s njegovom. Malo je okrenuo glavu kao da je želi pogledati. »Ne«, rekla je i prinijela ruku njegovoj čeljusti. Pritisnula mu je oštre nokte na kožu kao znak upozorenja. Neobično se nasmijao i zaklopio oči. Drhtaj mu je prošao tijelom. Osjetila je lagano bockanje njegove novoizrasle brade, ali koža mu je ipak bila glatka i čvrsta. Prstima je pratila elegantan obris njegova lica. Kliznula je iza njega, povukla u stranu njegovu mokru kosu i sagnula se do stražnje strane njegova vrata. Uprla je prstima o njegovu čeljust i držala ga je tako dok nije nježno zagrizla zubima u vrat kao kakva ženka koja se tjera. Tiho je zastenjao. Osjetila je kako u njemu sve više jača drhtaj, kao da izvire iz kostiju. Rukama mu je uhvatila lice s obje strane i povukla glavu nadolje. Liznula je kožu ispod kose s koje je kapala voda, primala je hladne kapljice na jezik, kušajući okus njegove kože. Osjetila je da se pomaknuo; ruke je ispružio unatrag prema njoj, tražeći, kao da će je privući bliže. Zarila mu je nokte u lice i jako ga ugrizla. Leđa i ramena su mu se ukočila. »Ne dodiruj me«, rekla je s usnama još uvijek na njegovu vratu. Teško je disao. Ponovo se nasmijao, kratko i promuklo, osjetila je to kao vibraciju na svojim grudima. Mogao ju je zbaciti jednim pokretom. Bodeži su mu ležali na kamenu nadohvat ruke. Raširio je prste pod vodom i stisnuo ruke u šake. Ali nije se odmaknuo. Nju zahvati val strašnog ushita, koji kao da je potisnuo sav razum. Kliznula je rukama niz njegova ramena, niz ruke. Uhvatila ga je za zapešća i povukla ih na leđa. »Razumiješ?« upitala je okrutno.

. 153 Čvrsto je stisnuo šake. Počeo je drhtati; osjetila je to po njegovim napetim mišićima, tamo gdje ga je držala najlaganijim dodirom. »Budi miran«, promrmljala je. Prstima mu je obuhvatila zapešća, vežući mu tako ruke u svojem stisku. Poljubila ga je u leđa i ramena, otvorila usta nad njegovom kožom. Imao je okus pijeska, soli i vode. Koža mu je bila vruća. Tresao se pod nježnim potezima njezina jezika i proizveo zvuk kao mjesečar kad se budi. Odmaknula se, ostavivši ruku na njegovim prekriženim zapešćima. Zagledala se u njegovu pognutu glavu, izloženi vrat, napetu liniju njegovih ramena, koja su se nadimala kao da je zaista svezan. Njezin leopard, cm, smrtonosan i veličanstven, podredio se njezinoj volji. Kad ga je prvi put vidjela, snažnog i moćnog, naoružanog misterijem, magijom i autoritetom, izgledao joj je savršen, kao stvorenje oblikovano u raju ili na zemlji. Ali ranjen, u klečećem položaju u plavkastoj tami, bio je neshvatljivo lijep. Dahtao je kao da je pretrčao veliku udaljenost. »Elena«, rekao je tresući glavom. Užasavam se biti bez obrane. Mogla je to vidjeti na svakom mišiću njegova tijela, u načinu na koji je zaklopio oči a onda ih širom otvorio, dok mu je voda kapala s brade. Mogao ju je ubiti prije nego što bi stigla udahnuti. A ipak ga je tek vršcima prstiju držala u potpunoj podčinjenosti. Nije ga oslobodila. Poljubila ga je u stražnji dio vrata. Prešla je trbuhom preko njegovih stisnutih šaka, namjerno ga izazivajući. Na onom mjestu dolje, na vršcima grudiju, sva je gorjela, sva treperila. Prešla mu je jezikom preko ramena i primaknula se bliže, osjetivši kako miče rukama kao da je doista svezan i želi se osloboditi. Voda ju je držala kad je raširila noge i spustila se tako da su njegove ruke dotaknule njezine donje kovrče, pokraj mjesta za koje ju je Libuša upozorila da predstavlja najveću ženinu opasnost i slabost. Raširio je dlanove dotičući je, a ona je tada znala da je to slabost kojoj se nije moguće oduprijeti. Prsti su mu kliznuli unutra gdje joj je bio oduzeo nevinost, ispipavali su i sada je uzbuđivali. Poljubila mu je rame i grlo i uho, zubima mu je obuhvatila resicu uha. Tijelo joj se samo od sebe pomaknulo, tražeći vrući puls ushićenja. Dahtala mu je u uho, pritiskala grudi uz njegova leđa, tiho jecala dok je osjet rastao i približavao se vrhuncu užitka. Pomaknuo se tako iznenada da je uzviknula, oslobodio se jednim brzim okretajem, a dok se dizao iz vode, podignuo je i nju, Poljubio ju je, gurnuo joj jezik duboko u usta, zabacio joj glavu unatrag. Prsti su mu kliznuli niz njezina leđa i u oblinu njezine stražnjice, grubo je privlačeći prema svojem nadirućem udu. Elayne nagne glavu u stranu i gladno ga poljubi, uvuče njegovu donju usnu u svoja usta i zagrize sve dok nije ponovo pao na koljena. Odvojio se kad ih je voda opkolila, široko se cereći i pokazujući zube. Zabacila je glavu unatrag, lagano je oslonila na njegove ruke, a kosa je plutala oko nje. »Mačko iz pakla«, reče on promuklo i napuklog glasa. Mišići njegovih ramena napeli su se pod njezinim dlanovima kad je sjeo i položio joj ruku na potiljak. Plutajući u njegovu zagrljaju, pustila je da joj se jedna ruka spusti na njegova prsa. Kad mu je okrznula bradavicu, zarinuo je prste u njezinu kosu i čvrsto je stisnuo. Odbacila je i posljednji trag srama, podignula je pete, plutajući, dok su je držali voda i njegove ruke na

. 154 leđima, kao da je visjela u gibanju valića. Njegov ud klizne preko nje, snažno pritišćući na otvor koji kao da mu je bio ponuđen zbog bestidnog položaja koji je zauzela. Uzbuđenje je neodoljivo cvjetalo, nikada nije osjetila takvo što. Uzviknula je i uhvatila ga za ruke. Sada su joj grudi postale bolne, nabrekle i prožete žmarcima. Držala ga je dalje od sebe, nije mu dopustila da se približi, ali trljala se nježno o njegovo koplje, ispružila ruke da ga obgrli oko vrata i ramena, pustila glavu da joj padne natrag. Osjetila je da mu od klečanja drhte mišići, da sputava kretnje tijela. Zastenjao je duboko iz grla kao da ga je povrijedila. Onaj prvi put prodro je u nju nesmanjenom silinom. Sada je ležala otvorena. Bez riječi, bez ičije poduke, znala je da je to za njega mučenje. Znala je po načinu na koji ju je gledao, jer tamne su mu oči bile užarene, a zubi razotkriveni u tami. Pogledala ga je ispod trepavica i izazovno mu se nasmiješila, nalazeći zadovoljstvo u namjernom odugovlačenju. On je bio nepomičan. Zaklopio je oči, teško je i neravnomjerno disao. Nekoliko trenutaka bila je nježna, mekana u istoj mjeri u kojoj su njegovi prsti u njezinoj kosi bili grubi. Koža mu je bila glatka, čvrsta i skliska, topla kao voda. Prešla mu je dlanovima preko prsa, umačući prste u vodu, lagano mu dodirujući bradavice, a onda ga je oštro ogrebla noktima. Usisao je zrak. Bio je to oštar zvuk. Gurnuo se prema njoj tražeći da uđe. »Ne.« Nokte je porinula snažno na ono osjetljivo mjesto, tako jako da se trznuo natrag, tiho opsovao i odaslao valiće uokolo po kupalištu. »Ne još. Bit će kad ja hoću«, rekla je, dodirujući ga samo vršcima prstiju. Lagano se micala i ležala na vodi držeći se za njega. »Tek tada.« On je stisnuo zube i dahtao. S divljim osmijehom opet je gurnuo koplje prema njoj, iz čista prkosa. Zauzvrat mu je nanijela bol, ogrebla ga sve dok nije bila sigurna da će poteći krv. Ali on je to prihvatio, nagnuo se prema njoj, oslonio težinu na nju. Njegov promukli glas pun žudnje odzvanjao je između vode i zidova. Elayne je u znak odgovora zacviljela dok joj se tijelo izvilo u luk i samo od sebe dočekalo njegovo. Pustila je da vrh njegova koplja uđe u nju, ali samo vrh i rastvori je malo. Spustio se na nju, rukom je čvrsto uhvatio iza leđa, mogla ga je čuti kako ubrzano diše pokraj njezina uha. Njegova i njezina kosa ispreplele su joj se na grudima. Izvio je tijelo i zastenjao, prodro napola u nju, boreći se s njom jer mu je nanosila bol za svaki slatki proplamsaj užitka, ne dopuštajući mu ništa a da ne plati tu cijenu, sve dok mu i ruke i noge nisu počele drhtati, a ona je pomislila da će joj se tijelo raspasti od mučenja i blaženstva. Nije to mogla podnijeti. Kriknula je i povukla se, kliznula s njega i oslobodila se, zadihana, plašeći se da bi se mogla utopiti zbog tog nemilosrdnog užitka — iako joj voda ni u jednom trenutku nije dosezala više od brade. Zurili su jedno u drugo. On je molećivo zarežao, ruka mu je bila napeta ispod nje, disanje isprekidano i bolno. Čak je u polu mraku mogla vidjeti crvene tragove svojih noktiju na njegovu licu u punom modrica, na prsima i ramenima. A ipak, bio je tako lijep. Nije mogla izdržati to kako se osjećala, htjela ga je rastrgati, htjela ga je poljubiti i utješiti kao da je dijete. Dotaknula je crvene tragu ve, pogladila ih svladana navalom nježnosti i srama. Zaklopio je oči, a na dugim crnim trepavicama vidjele su se kapivode.

. 155 »Čak mi je«, šapnula je prateći prstima liniju njegove čeljusti i obraza. Podignuo ju je i, plivajući natraške, ponio sa sobom u dublju vodu, uzburkavši pritom tople valiće. Poljubio ju je u vrat. »Nanesi mi bol«, reče on žestoko, govoreći u njezinu kožu. Elayne nasloni obraz na njegovu kosu, gladeći ga po leđima, a pogled joj se zamutio od pare i iznenadnih suza. »Ne želim ti nanijeti bol.« »Mačko iz pakla«, reče on uz njezino grlo. »Sveta Marijo, uzmi moj bodež i dopustit ću ti da me ubiješ.« »O, ne.« Tiho je zajecala. On nije nudio lagani ljubavni govor ni lijepe riječi pohvale ili privrženosti. »Ne govori takve stvari.« »Tvoj sam«, reče on i podigne lice prema njoj. Poljubila ga je u čelo; obavila je dlanove oko njegove čeljusti i pritisnula usne na modricu na sljepoočnici. Njezina ih je kosa zajedno obavijala, obgrlivši i njegovo tijelo. Mogao ju je slobodno uzeti; osjetila je da je spreman za to, ali držao ju je tako da je plutala u vodi iznad njega. »Što god želiš«, reče on duboko udišući i dižući je i spuštajući sa svakim dahom. »Što god želiš.« Zarežala mu je kožu ispod uha uhvativši je između noktiju. Pritiskala je polako, nježno, osjetila strašan ushit kad je on zadrhtao ispod nje. Usne su mu se rastvorile. Zaklopio je oči i zastenjao. Činilo se da mu svaki mišić na tijelu treperi poput strune na luku, ali nije se micao. Čekao je, jer je ona zapovijedala i kontrolirala eksploziju. Odugovlačila je, nanosila mu bol sve dok se nije počeo tresti, dok nije osjetila da mu je želja da je uzme došla do krajnjeg vrhunca, dok nije počeo tiho dahtati i jecati kao da očajava. Čekala je dok joj njegovi prsti nisu počeli pritiskati i gnječiti guzove u ritmu koji je prestao biti ujednačen i pretvorio se u trzajuće pokrete. Čekala je dok više nije mogao vladati svojim tijelom. Dok nije ostao bez obrane. »Sada.« Bila je to jedva čujna riječ, tek tiho promrmljan zvuk. »Uzmi me sada.« Prešao je jezikom preko usana i pustio je da klizne nadolje. »Izgovori mi ime«, šapnuo je oštro. Sagnula je glavu i zagrizla ga za rame. Voda joj je ušla u usta kad ju je povukao dolje na svoje tvrdo koplje, bol u zamjenu za njegovo sirovo zadovoljstvo. Čvrsto ju je uhvatio za bokove i duboko ušao jednim brzim trzajem. Ranila ga je s divljom radošću i osjećajem krivnje, osjećajući da ima moć nad njim dok je uzima, a krv se miješala s vodom dok mu se u grlu čuo zvuk agonije. Ispunio ju je, vukao je k sebi. Snažno je uranjao u nju, prstima joj širio guzove da mu bude što bliža. I nju je zaboljelo, osjetila je duboko u sebi bol na granicama svojega tijela, ali blistavi val uzbuđenja prošao je kroz nju. Ostala je bez daha, zabacila glavu unatrag, njihala se naprijed-natrag. »Allegreto!« Odgovorio joj je eksplozijom sjemena u njoj, žudnjom, boli i uspaljenim ushitom u trenutku kad je ona to željela. OSJETILA JE MIRIS limuna dok se odmarala u mraku, u njegovu zagrljaju, a topla ih je voda mazila na klupici u plićaku. Držala ga je za ruke, njegove prekrasne ruke, prsti su joj bili isprepleteni s njezinima. Neizmjerno nježno ga je dodirivala, bojeći se same sebe.

. 156 »Sramim se«, reče ona i sagne glavu. Okrenuo joj je obraz prema svojem ramenu i dodirnuo je raširenim dlanovima. »Voljena«, šapnuo je. Pritisnula je lice uz njega i progutala jecaj. »Kako to možeš sada reći?« Provukao joj je prste kroz kosu. »Zašto ne bih?« Ugrizla se za usnicu. »Sigurno imam demona u sebi.« »Ne, samo malog vražićka«, reče on i privuče je čvršće k sebi. Osjetila je na sljepoočnici njegove usne. »Mali posrnuli serafin, da me grebe i muči.« Podignula je njegovu ruku i poljubila mu prste. »Jesi li ozlijeđen?« »Elena«, reče on, »ranjen sam toliko da za mene nema više nade u iscjeljenje.« Zajecala je i okrenula se u njegovu zagrljaju. Njezina ih je kosa obavijala plutajući oko njih, miješajući se s njegovom. Naslonila mu je glavu na rame. U tišini se čulo kako jezero tiho mrmlja i klokoće. Lagano joj je prstima prešao preko obraza, pratio liniju usana i brade. »Zamalo sam te ostavila«, šapnula je. »Namjeravala sam se skloniti u nekoj crkvi.« Potapšao joj je obraz. »U crkvi. Luda mačko iz pakla. Tjeraš me da se uplašim za tebe.« »Kamo bih drugamo mogla poći?« »Čak bi i Morosini bio bolji«, reče on. »On bi te možda čuvao do Adventa, prije nego što bi sklopio pogodbu s Francom Pietrom, a onda bi ubrzo saznao da si umrla od neke prigodne groznice. A meni bi dotad ostala nada da te mogu opet ukrasti odnjih.« »Ali crkva...« »Elena, ne bi bila sigurna u crkvi. Zar misliš da postoji ijedan biskup u ovoj pokrajini koji nije svoju mitru dobio jer su Riate tako odlučili ? Nemoj to ni pokušavati, preklinjem te. Franco Pietro će te sada htjeti mrtvu, jer se boji da u sebi nosiš dijete jednogNavone.« Šutjela je. Takve crne misli nisu joj pale na pamet, ali nije sumnjala u njegove riječi. Obgrlila se rukama oko struka. Privukao ju je k sebi. »Misliš li da bi to moglo biti?« upita on lagano joj dišući u kosu. Osjećala se kao da pada s visoke stijene. »Ne znam«, rekla je. »Nisi ništa učinila da to spriječiš?« Sakrila je lice uz njegov vrat. Osjetila je kako mu se dižu i spuštaju prsa. »Nisam.« Šutio je i ostao miran neko vrijeme. »Ono što dolazi, Elena... ono što namjeravam...« Glas mu je odjedanput postao ozbiljan. »Moraš poslušati svaku uputu koju ti dam. Nemoj mi se suprotstavljati niti me pokušavati osujetiti. Životi nam ovise o tome, naši i Zaferov, a i životi ostalih, također.« Podignula je glavu. »Što namjeravaš?« U polumraku je vidjela kako je napola zažmirio. Gledao je nekamo iza nje, zurio u tamno jezero. Elayne stisne prste u šaku. Blago odmahnuvši glavom, odmaknuo ju je od sebe i nježno je okrenuo prema vodi. »Nemojmo se predugo zadržavati ovdje. Nije potpuno sigurno.«

. 157 Šesnaesto poglavlje »OSTANI POKRAJ KREVETA«, reče on dok je Elayne stajala odjevena u mušku odjeću, ovaj put luksuznu, od bijele damastne svile s nekim starim mirisom lavande. Drhtala je na svježem noćnom zraku, a vlažna joj je kosa padala do bokova. On je rukama zakrilio malu uljanicu i kretao se po očevoj sobi prstima pretražujući zidove s freskama, prateći niz uzoraka crvenih rombova, vitica i cvijeća, koji su se u savršenoj geometriji protezali uokolo po zidovima. On je sada na sebi imao samo čipkaste čarape i hlače, prsa su mu bila gola, a noge bose, crnu je kosu jednostavno svezao straga. Zastao je, uzeo bodež u ruku i oprezno ispitao jednu točku na zidu. Elayne ga je gledala. Na koži su mu ostali crveni tragovi njezinih noktiju. Bila je uznemirena onim što je učinila, tako potresena i jadna kao da je bila uzrokom velike nesreće. Ali voljela ga je gledati. Kretao se s takvom sigurnošću i gracioznošću, nikada nije nikoga vidjela da se tako kreće. Sada je osjećala prema njemu snažnu posesivnost, tako jarosnu, sirovu i nježnu da je graničila s očajem. Prislonio je rame uza zid i gurnuo. Elayne skoči i baci se na krevet začuvši iza sebe zvuk nečega drvenog što se ruši. Na udaljenosti ispružene ruke od mjesta na kojemu je maločas stajala, sag se udubio iznad otvorenih vrata u podu, a resice su padale dolje u tamu. U sobu je ušao hladan zrak i čulo se gugutanje zabrinutih grlica. S užasom je shvatila da su se vrata u podu otvorila, a ispod njih je bio samo prazan prostor do dnatornja. »Gledaj«, reče on. »Ovdje.« Kucnuo je po zidu i prinio bliže malu glinenu svjetiljku. »Kada vidiš ovo — romb sa zubom na dva kraja, povuci između njih crtu, zatim u mislima strelicu koja se okomito od crte proteže na udaljenost od pet koraka. Tamo će se dogoditi.« »Što će se dogoditi?« upita ona tiho. »Nešto neugodno«, reče on. Elayne zaklopi oči i ponovo ih otvori. »Slušaj me dobro, mačko iz pakla. Nemoj zaboraviti ove stvari, kao što si zaboravila vrata.« Kimnula je, neprestano okrećući prsten na prstu.

. 158 »Ubit ću Franca Pietru. Ne mogu do njega dok se nalazi u Monteverdeu, u citadeli u gradu. Moram ga izvući odande. Zato sam se pobrinuo da sazna da smo izvan Venecije, da te imam sa sobom. Ako sam u Veneciji ubio tri muškarca, kao što kažeš, onda je bio i četvrti kojeg sam ostavio na životu tako da može odnijeti vijest Francu Pietru i potaknuti ga da krene za nama.« »Netko nas prati?« upita ona s nelagodom. »Mislim da ne.« Prešao je preko sobe i šutnuo sag tako da više nije visio kroz rupu na podu. Kleknuo je i ispružio ruku u rupu opipavajući ispod poda. Mišići ramena i ruku su mu se napeli. Kad je sjeo, pod je zaškripao i zacvilio, a vrata u podu sama su se zatvorila. Daske su vibrirale uz šuplji zvuk. Snažno se upro u vrata provjeravajući im čvrstinu. Zatim je ustao i uzeo svjetiljku. »Nadat ćemo se da će ih Zafer navesti u lijepu potjeru«, reče on. »Ali Franco Pietro ima dovoljno ljudi u inozemstvu, u pokrajini Veneto. Računam da će ih uhvatiti već treći dan kad se iskrcaju s broda, a vraški će platiti kad Francovi ljudi otkriju da imaju pogrešne ljude. Zafer će me izdati Francu Pietru da izbjegne mučenje.« Naglo je udahnula. »Ne, Zafer te neće izdati!« Pogledao ju je blago se smiješeći. »Misliš da neće? Kako malo znaš o Riatinim metodama torture!« »O, Bože, nisi to valjda isplanirao! Da ih Riata uhvati!« »Da, to mi je bila namjera. Zafer je upoznat s tim do posljednje pojedinosti; a dobro si procijenila da me on ne bi izdao. Ne na mukama — čak će i Riata to znati. Ali da bi poštedio Margaret, učinit će to.« Zatresla je glavom. »Ne!« pobunila se divlje. »Tako smo isplanirali, voljena. To je varka, ali oni će mu morati vjerovati, da se okrenuo protiv mene.« »Ali mogla bi se dogoditi neka nezgoda, neki pogrešan korak...« Prstima je čvrsto uhvatila grimizni pokrivač i počela uvijati damastnu svilu. »Kako možeš znati?« »Ne mogu. Ali vjerujem da je Zafer lukav baš kao i ja.« Kratko se i oštro nasmijao. »Ne, nezgoda je ovdje«, reče on i dotakne natučeno lice. »U mojem mozgu. Nekih se stvari još nisam sjetio, a moram ih znati. Dao Bog da tvoj omiljeni konj crkne.« Privukla je noge i obgrlila koljena. »To je paklenski plan! Margaret je s njima. I njezino dijete. I Matteo!« »Margaret je to sama odabrala. Prvo sam imao na umu Fatimu«, reče on, »ali Margaret me preklinjala da joj dopustim preuzeti taj zadatak. A ona će bolje poslužiti. Zaferu će biti lakše natjerati ih da mu povjeruju, jer je voli.« Brzo je dignula glavu. »Rekao ti je?« »Imam oči«, reče on. Sagnuo se i ponovo počeo nešto tražiti u očevoj škrinji. Dobacio joj je na krevet češalj od bjelokosti. S malo gorčine je dodao: »Zašto bi mi rekao? Ona mu ne dopušta da joj se udvara jer nije kršćanin.« Elayne je to znala. Margaret nikada nije govorila o svojim osjećajima ni o Zaferu, ali istina bi joj zasjala na licu kad god bi pogledala prema njemu. I to sada već u tolikoj mjeri da je zamolila da ga ona prati u opasnost tog pogibeljnog plana.

. 159 Elayne je gledala gusara kad se naslonio na stup kreveta. Prije je smatrala bolnim i nemogućim ostati s njim, zato što je tako lako ubijao, zato što je tako dobro lagao. A sada joj se činilo da joj se um i srce paraju. »Budi proklet!« uzviknula je. Ustala je s kreveta i okrenula se prema njemu. »Zar ne mariš što će biti s njima? Zašto moraš raditi te stvari? Zašto moraš ubiti tog Riatu?« Naslonio se na stup tako da joj je okrenuo profil, a oko s modricom i crveni tragovi njezinih noktiju bili su joj skriveni s druge strane. Samo mu je donja usna bila malo natečena; zbog toga je izgledao namrgođeno kad je prekrižio ruke. Zgrabila je češalj koji je on bacio na krevet. »Monteverde!« prosiktala je. »Mrzim i samo to ime!« Sjela je na rub kreveta i snažno počela raščešljavati zamršenu vlažnu kosu, zajecavši povremeno zbog boli. Trznula se kad je iščupala jedan čvor iz pramena. On se okrenuo, a sjene plamena male svjetiljke plesale su mu po golim leđima i elegantnom tijelu. Dok je zaobilazio krevet, nije se ni pomaknula, iako se ukočila zbog mogućnosti neke nove zamke ili skrivenog trika. Poskočila je osjetivši da se madrac ulegnuo iza nje pod njegovom težinom. Uzeo joj je češalj iz drhtave ruke. Prstima ju je pomilovao po vratu, a onda joj je prebacio kosu preko ramena na leđa. Osjetila je hladnoću na vratu. Počeo ju je češljati nježno i vješto kao najljubaznija sluškinja tako da je ništa nije čupalo, osjetila je samo kako joj se vlažna kosa miče pod češljem. Mirno je sjedila, na rubu suza. »Ne razumijem te«, rekla je. Ništa nije rekao, samo se trudio razmrsiti čvorove u kosi. »Zbog Zafera... ako je njegova želja da ti služi, onda neka mu se Bog smiluje duši. Ali Margaret... I njezina beba«, reče ona bolno. »Što su oni učinili da toliko riskiraju za tebe?« Beskrajnom nježnošću provlačio joj je češalj kroz kosu i samo je katkad blago čupnuo. »I Matteo! Mali dječak! On te se silno boji, a ipak te voli.« Zastao je. Pogladio je rukom po cijeloj dužini kose. Zatim je šutke nastavio posao. »Mogao si barem Mattea ostaviti na sigurnom«, reče ona grubo. »Zašto si ga uopće poveo s otoka? Što može dijete učiniti u tom zlokobnom planu?« »On je sin Franca Pietre.« Elayne se trgne i odmakne od njega, zatim klizne s kreveta dok se okretala. »On je što?« Klečao je na tamnom grimiznom pokrivaču i držao češalj. Gledao ju je bezizražajno. »To si morala znati, Elena«, reče on tiho. »Zar se nisi raspitala o čovjeku za kojega si se trebala udati?« »Znala sam da je imao ženu... umrla je na porođaju. Ja sam...« Nije više ništa pitala; nije željela. Nije znala niti je marila. »Matteo je njihov sin?« »Da.« »Tvoj talac?« zastenjala je. Nagnuo je glavu u stranu. »Rekao sam ti da štitim otok dovoljnim sredstvima.« Tada je mislila da se radi o magiji ili o njegovoj gusarskoj floti. Sjetila se kako je Matteovo mlado lice bilo zabrinuto; koliko je želio udovoljiti; kako je širom otvorenih očiju

. 160 slušao kad bi netko s mržnjom i prezirom govorio o obitelji Riata. »Neka mu se Bog smiluje«, reče ona tiho. »On te voli.« Crne su mu oči na tren bljesnule, kao da se pojavila sjena ispod dugih trepavica baš kao i onda kad se zagledao u ogledalo i molio oca da ga ne ubije u snu. Sjetila se treniranja, otrova, dječakova straha i ponosa kad je uzastopno pokušao ponovo servirati vino IlCorvu. »Ako ti je namjera da on ubije Franca Pietru«, reče Elayne, podigne bradu govoreći tiho, ali s grčem na usnama, »ako si to namjeravao, kunem se Bogom da ću te sama poslati u pakao. Ubit ću te kako god znam.« Dugo ju je gledao ne trepnuvši. Drhtala je zbog siline svojih osjećaja. Gurnut će ga kroz vrata u podu ili ga ubosti jednim od njegovih bodeža — užasavala se onoga što će joj odgovoriti. Mračno se osmjehnuo. »Rekao sam da ću ja ubiti Franca Pietru. To nije zadovoljstvo koje želim prepustiti ijednom djetetu.« Ispustila je zrak iz pluća i zatreptala. Oči su joj se iznenada zamaglile, a nos je počeo peći. »Nisam sigurna da je to velik napredak u zaslugama«, reče ona. »Ali drago mi je to čuti.« »Dođi ovamo«, reče on. »Mačko iz pakla. Dopusti da ti dokraja iščetkam kosu. Utješi se time što je Dario preuzeo brigu nad Matteom i bebom. On ih dovodi drugim putem da se nađu s nama.« Brzo je rukama obrisala oči, zatim se okrenula i sjela na krevet. On skupi njezinu tešku kosu i nastavi s poslom. »Mislim da bi me ti zaista ubila«, reče on zamišljeno. »lii bi barem pokušala.« »Da«, reče ona oštro. »I učinit ću to, ako budem morala.« Ruka mu se zaustavila. Nagnuo se naprijed i približio usta njezinoj kosi. Ruke je položio sa svake strane njezina vrata. Mogao ju je zadaviti ili milovati, ali nije učinio nijedno od toga. Elayne ponovo zatrepće. Progutala je i sklopila dlanove. »Neka ti Bog bude milostiv«, reče on tiho. Ovlažila je usne. »Zbog čega?« Krevet se uleknuo kad se ponovo uspravio i sjeo. »Nekoć sam ja bio Matteo«, reče on. Ništa više od toga. Provukao je češalj kroz kosu, nježno je raščešljavajući, šireći vlažan miris ružmarina i citrusa. Koljena je raširio i tek joj malo dodirivao bokove. »Talac, hoćeš reći?« upita ona drhtavo. »Talac, ali ne tako cijenjen kao Matteo. Oružje u službi mojega oca.« »To je zlo«, reče ona. »Je li?« reče on. »Ne znam.« Prošao je prstima kroz pramenove nadolje do struka, razdvajajući ih. »Ali to bi me bilo ohrabrilo, da sam znao da imam zaštitnika koji će ograničiti ono što je on tražio od mene.« »Neka Matteo onda bude ohrabren«, reče ona mrko. »I svi oni.« »Hoćeš li biti moja savjest, mačko iz pakla?« Zvučao je kao da ga to zabavlja. »Ne šalim se«, reče ona.

. 161 Odmaknuo joj je kosu i prstom prešao preko sljepoočnice. »Ni ja. Krajnje mi je potrebna.« Svećenik u Savernakeu sigurno bi počeo očajavati — ako se ne bi i nasmijao — zbog ideje da bi Elayne mogla biti čuvar ičije savjesti. Pomislila je na sve svoje male prijestupe i grijehe, i kako se nikada, doista nikada, nije kajala zbog njih. Sjetila se jezera iznad kojeg se dizala para, kako mu je voda kapala s lica, kako je pognuo glavu pred njom pokoravajući se... »Što bih ti mogla reći o savjesti?« upita ona bolno. »Kao da od vražićka tražiš da demona podučava vrlinama.« Poljubio ju je ispod vrata. Zabacila je glavu unatrag i zatvorila oči. Osjećala je njegovu toplinu usred hladnog plašta svoje kose. »Slušao bih«, reče on nježno. »Pokušao bih.« Dignula je ruke i raširila dlanove preko njegovih, kliznula prstima do njegovih zapešća, primila ih i prinijela svojim usnama i obrazima. »To se sada više ne može zaustaviti, zar ne?« upitala je. »Nema načina da se povuče ono što si isplanirao.« »Ne«, reče on tiho. »Već je krenulo.« Zatresla je glavom dok ju je on blago držao rukama sa svake strane. »Onda se nema što pitati, zar ne? Možemo ići samo naprijed i provesti plan bez pogreške.« Oštro je ispustio zrak pokraj njezina uha. »Ne želim doživjeti neuspjeh. Ne ovaj put.« Povukao je ruke nadolje, pratio oblinu njezinih ramena i grudi. Povukao ju je natraške na krevet, kosa se obavila oko nje. Gledala je uvis prema njemu. Blaga zlatna svjetlost obasjavala mu je gole ruke, crna kosa skupljena u rep padala mu je preko vrata, na koži je imao tragove njezinih noktiju. Poljubio ju je u usta, bradu, vrat, tako nježno da je mogla zaplakati. »Neću te iznevjeriti«, šapnuo je. Ponudila mu je usne i rastvorila ih pod njegovim poljupcem, uronila mu prstima kroz kosu i povukla ga snažno k sebi. Kušala je okus njegova jezika i oteklinu koju mu je zadala kad ga je ugrizla za donju usnu, odbijala je njegovu nježnost, pohlepno je prihvatila njegova usta. Uvukla je njegov jezik među zube, prelazeći njima preko vrha i sa svake strane. Zadrhtao je duboko u grudima. Tiho se nasmijao i naglo se povukao. Lice mu je bilo crveno. »Misliš me svladati na taj način«, reče on duboko dišući. Navlažila je usne, gledala ga odozdo i postrance ispod trepavica, osjećajući njegov okus na svojoj koži. Podignula je ruku u kojoj je čvrsto držala njegovu i prinijela je obrazu. Onda si nije mogla pomoći; jako ga je gricnula za palac i prste i gledala kako mu gore crne oči, kako se sa svakim ugrizom malo trznuo. »Dugujem ti«, reče ona i dahne na njegov otvoreni dlan. Nasmijao se, zatreptao i pogledom prešao po sobi kao da se upravo probudio. »Da, dužna si mi«, reče on i lagano zatrese glavom. »Neka mi vrag da snage, Elena. Za ovo što činiš.«

. 162 NO NIJE GA PORAZILA u šahu, a ni na koji drugi način. S razdraganim oprezom nije joj se približavao da bi ga mogla dotaknuti, nego je hodao prostorijom dok nije posložila figure, koje je našao u očevoj škrinji. U Savernakeu Elena je bila prva gospodarica u toj igri, mogla je pobijediti svoju sestru, sir Guya pa čak i Raymonda. Ali nije bila ravna Gavranu. Sjedila je na stoličici, vlažna kosa joj je padala oko nogu na sag, i mrštila se zbog svoje pozicije. Već u petoj uzastopnoj igri zarobio je njezina kralja u desetakpoteza. Zabacila je kosu unatrag i pogledala ga. »Kocke?« upitala je, stisnuvši ruke između koljena. Nasmiješio se. »Draža ti je puka sreća od razmišljanja i lukavstva?« »Doista, što drugo mogu izabrati? Nisam znala da sam tako loš igrač.« Ispružio je ruku i dovršio jedini potez koji joj je bio preostao, a onda uzeo u ruku njezina bijelog kralja. Lagano ga je spustio na sredinu ploče. »Nisi najgori igrač«, reče on. »Ali... ni moj um nije još sasvim lucidan. Napravio sam tri poteza više nego što je trebalo da te pobijedim « EIayne se zagleda u figuricu od slonovače, lijepo izrezbarenu krunu u tom elegantnom setu, još uvijek malo smetena zato što je otkrila da nije ni blizu tako vješta u toj igri kao što je mislila. Njegov konj i lovac sjajili su se na prigušenom svjetlu, izrezbareni iz krvavocrvenog kristala. »Naučio sam igrati s ocem«, reče on. »Nikada nisam pobijedio.« Sjedio je u naslonjaču tako da je jednu nogu prebacio preko izrezbarenog drvenog naslona za ruku. »Ali Franca Pietra bih pobijedio u pet igara od sedam.« Podignula je pogled. Pri svjetlu male svjetiljke izgledao je kao velika crna mačka što se odmara na stolici i gleda je. »Igrao si s njim?« »Mnogo puta, prije nego što me protjerao.« »Nekoć ste bili prijatelji?« »Ne, nikada nismo bili prijatelji. Moj otac je Riatama dopustio da me drže kao taoca kad mi je bilo sedam godina, jer to je bilo jamstvo nekog pakta koji su sklopili — ne znam o čemu se radilo. Franco je bio nekoliko godina stariji. I nije mu bilo drago pokunjeno Navonino kopile.« Pogledao je u mrak i osmjehnuo se. »Kad nisam htio ići na ispovijed k njegovu cmizdravu svećeniku, koji je od mene htio i više nego samo ispovijest, zapovjedio je da me skinu do gola pred cijelom obitelji — i pred ženama — i vodio me naokolo kao psa na uzici. Zato sam mu nožem iskopao lijevo oko.« Ona oštro udahne. »Bože, smiluj se.« Netremice ju je gledao, a sjene kao da su mu isklesale lice od zlata i ebanovine. »Jedan od nas ubit će onoga drugoga, Elena. To je sigurno.« Zatresla je glavom i kratko se i tužno nasmijala. »Pretpostavit ću da se kao tvoja novoimenovana savjest ne mogu nadati da bili te mogla odgovoriti od toga.« »Da čekam da on dođe po mene?« Pokazao je rukom na šahovsku ploču i blijedo se nasmiješio. »Nije ni čudno da gubiš u šahu, princezo.« Elayne ustane. Zabacila je kosu preko ramena na leđa. »Rekao si da su Riate i mene imali u svojim rukama. Čudim se što sam preživjela.«

. 163 »Da. Zato što si im bila od koristi. Bila si jamstvo da će Cara ubiti Melanthe.« Podignuo je trepavice i pogledao je iz naslonjača dok je nepomično stajala nadnjim. Namjera mu je bila da je šokira, to joj je bilo jasno. Osjećala se bespomoćno, jer još uvijek nije mogla shvatiti takve stvari. Njezina sestra — njezina sestra, da ubije ledi Melanthe? Da ubije ikoga. Činilo se apsurdnim. A ipak, Elayne se okrenula kao da će, bude li čvrsto zažmirila, izbrisati iz sjećanja zvuk Carina preklinjanja, frenetičan izraz sestrina lica, i hladnu mirnoću u glasu ledi Melanthe kad je rekla da se Elayne mora udati za Riatu i da ona tu ništa ne može učiniti. »Cara je pokušala«, reče on. U glasu mu se čula nota blagosti. »Ali bila je beznadno nespretna. Nije imala ni vještine ni odvažnosti.« »Hvala Bogu na tome.« Elayne pogne glavu. »Ne bih željela da je zbog mene nekoga ubila.« »Ne? Ali upravo si se zaklela da ćeš me ubiti zbog Mattea, budeš li morala.« Pogledala ga je postrance. Namrštila se. Uzvratio joj je nekim poluosmjehom. »Ali pretpostavljam da je to sada drukčije.« Elayne stisne usne. Podignula je obrve. »Kakva samo trnovita pitanja postavljaš svojoj savjesti.« »Imam ih dovoljno za cijeli život«, reče on, »da ti ih podastrem na razmatranje.« »Nekad sam znala čitati o takvim stvarima.« Pomislila je na duge latinske tekstove, na dileme i pažljivo odvagivanje argumenata u dokumentima koje joj je slala ledi Melanthe. »O porotnicima, advokatima i sucima. Čitala sam presude i odluke i razmišljala što bih ja učinila da sam bila sudac.« Pomislila je da će se on nasmijati i reći da je glupa žena. Alt ozbiljno je rekao: »Nikada mi nije palo na pamet da tako učim.« Naslonio se na šaku kao da razmišlja, a onda je odmahnuo rukom. »Ja bih sigurno pretpostavio da su svi suci kupljeni i potplaćeni. Jesu li ti se presude činile pravednima?« Nikada joj nije palo na pamet da bi crkveni sud i kraljevi suci bili išta osim pošteni ti svojem trudu da dođu do istine. Ali lako se mogla prisjetiti slučajeva za koje je mislila da nisu završili pravedno. Naslonio je glavu na naslon stolca i čekao njezin odgovor na svoj izazov. Na licu joj se pojavi žalostan izraz. Kako je onda bila neiskusna. Naravno da se suce moglo kupiti i podmititi. »Često su se činile nepravedne«, reče ona polako. »Ne uvijek.« Zavezala je kosu u rep i prebacila je preko ramena zatresavši glavom. »Ali doista, čak kad je odluka bila teška, vjerujem da su većina njih bili pošteni i mudri muškarci. Katkad... ono u što sam bila sigurna prije nego što sam počela čitati, do kraja bih razumjela na drukčiji način. Oni su postavljali pitanja. Natjerali su me da mislim.« Podignula je bradu. »Ako vjeruješ da je žena u stanju razmišljati svojom glavom.« Glasno se nasmijao. »Služio sam u Melantheinoj odaji dosta godina, draga. Zar pretpostavljaš da bih mogao drukčije misliti?« Još jedan šok, kad je saznala da je bio tako blizak s njezinom kumom. Ali pravila se da to ignorira. »Neki muškarci ne vjeruju u to.« »Neki muškarci su budale. Baš kao i neke žene. Na primjer, ne bih volio da sam bila u tvojoj situaciji i da mi život ovisi o lukavstvu tvoje sestre.«

. 164 »Čini se da sam uspjela preživjeti«, reče ona, pomalo uvrijeđena zbog implikacije da joj je sestra glupa, iako je bila istina da se Caru nije moglo nazvati oštroumnom. Nagnuo je glavu i gledao je. »Pitam se što bi ti učinila da si bila na sestrinu mjestu. Potpuno se okrenula prema njemu, a duga joj se kosa zanjihala za njom. »Reci mi sljedeće«, rekla je. »Zašto sam ja uopće bila kod Riata, a ne sa svojom sestrom i ledi Melanthe?« »Mislili smo da te oni čuvaju«, reče on. »Princ Ligurio je znao da umire — svi smo znali, već mjesecima unaprijed. Bilo je vremena da se pripremimo. Ti si bila previše važna da te ostave nezaštićenu. Bila si premlada za udaju, a on je primijetio da si privržena časnim sestrama u njegovoj opatiji; onoj koju je novčano potpomagao u Toskani, kamo je namjeravao poslati Melanthe nakon što ga ona pokopa. Krenula si tamo prije nego što je umro, s pratnjom od deset vitezova, a dobili smo i vijest natrag da si sretno stigla. Sjećaš li se ičega?« Zatreptala je i odmahnula glavom. »Ne... ne sjećam se samostana.« »Ni da su vas zarobili ili da je bilo borbe?« Odmahnula je glavom. »Ne.« »Bila si mala«, reče on. »Imala si najviše četiri godine. Ne znam kako su te ukrali, možda su te oteli ili su imali pomagača unutar samog samostana. Ali kad si se našla u njihovim rukama, imali su i Caru u svojoj moći. Ona je to tajila — čak ni ja nisam znao, iako sam sumnjao da se nešto dogodilo. Ali tada smo već krenuli u Englesku, dok je Melanthe lagala svim stranama u toj priči.« Trpko se nasmijao. »Čak i mojem ocu. Melanthe je u svojim poslovima uvijek bila odvažna preko svake mjere. Mislim da je to napola bio razlog zašto sam je volio.« Elayne se namršti. »Moja sestra nije nikome rekla?« »Nikome«, reče on. Sjela je i zagledala se u crvene i bijele šahovske figure, uvijajući pramen kose oko prsta. »Kome je mogla reći?« upita on. »Znali smo da je među nama jedan od Riatinih ljudi. Mene je otac poslao da štitim Melanthe. Cara je dobro znala da bih je bez razmišljanja ubio kad bih otkrio da je ona njihovo sredstvo kojim su željeli ubiti očevu zaručnicu.« Elayne brzo podigne pogled. »Mislila sam da si je volio.« »Jesam.« Obavila je kosu oko zapešća i palcem prelazila preko glatkih vlasi. Kratko se i nelagodno nasmijala, zureći u crno-bijela polja šahovske ploče, misleći na svoju sestru, na šutnju kojom je bio obavijen Monteverde. »Jadna Cara.« On se prezirno nasmije pokazujući zube. »Da. Jadna Cara.« Duboko je udahnula. »Ne znam što bih napravila da sam bila na njezinu mjestu. Pretpostavljam isto što i ona.« »Pokušala bi obaviti zadatak, iako si sigurna da ćeš ga zabrlja ti? Spasiti svoju dušu po cijenu onoga što voliš?« Podignula je oči i susrela se s njegovim tamnim čvrstim pogledom. Nagnuo je glavu malo u stranu kao da je ispituje. »Zar ju zbog toga treba kriviti?« upita Elayne. »Tražili su od nje da ubije.«

. 165 »A tvoj je život bio na kocki.« Promatrao ju je i oslonio obraz na dlan. Tako se blago smiješio da je to bilo jedva vidljivo. »Glupa Monteverde zečica, nikada nije u sebi imala snage da počini ubojstvo, čak ni da tebe spasi. To je vječna slabost Riata; krivo procijene narav ljudi koje žele iskoristiti. Ti si bila osuđena na smrt od trenutka kad su teoteli.« »Živa sam«, reče ona. »Da«, reče on, »to je čudo vrijedno ruku nekog sveca.« Ili nekog anđela. Tamnog, moćnog anđela, koji je dorastao takvom zadatku. Pogledala je šahovsku ploču, gdje je njezina obrana bila razrušena pred njegovim brzim napadom. Bila je živa, ali ne zahvaljujući Cari ni ledi Melanthe. Cijeloga je života vjerovala svojem čuvaru, osjećala je kao stoji u sjeni iza nje i štiti je. Sada je pognula glavu. »Hvala ti«, reče, »za ono što si učinio za mene. Što si me oteo iz njihovih ruku — kada nitko drugi to nije mogao učiniti.« Pogledao ju je, a tamne su mu oči i pogled bili napola skriveni dugim crnim trepavicama. Slegnuo je ramenima, protegnuo nogu i pogledao u stranu. Ostao je tako i dalje njišući nogom preko naslona stolca, a onda je tiho i prezirno otpuhnuo. »Ne voliš zahvale«, reče ona. Rastvorio je dlan i namrštio se na njega kao da se tamo nalazi neki misterij. »Ne znam baš. Ti si jedina osoba koja je to ikada učinila.« Zatvorio je ruku, a onda naglo ispružio prste i na dlanu mu se odjedanput našao mirisni cvjetić sa stabla limuna. Primio ga je prstima i pružio njoj. »Za tvoju kosu«, rekao je odrješito. Elayne ispruži ruku i primi cvijet na dlan. Bio je malo zgnječen, latice zgužvane, ali širio je opojan miris. »Cara ti nikada nije zahvalila?« upita ona udišući sićušan cvat. »Nisam se zadržavao toliko dugo da bih razgovarao s njom«, reče on. Elayne ga nije pamtila u onoj slici sjećanja na dolazak u Savernake. Samo snijeg i Caru krupnu u trudnoći. Ne mogu vjerovati da te nijedanput nije spomenula, htjela je reći. Ustao je, pokretom koji je bio elegantan i siguran kao kakav plesni korak, a sva je njegova ukočenost nestala. »Dobro je što se ipak udala za svojeg engleskog svinjara. Siguran sam da bih je naposljetku ipak ubio, kad bi nam zatrebala pečena guska na božićnom stolu.«

. 166 Sedamnaesto poglavlje »JESI LI IGRALA ŠIJAVICU?« upita on kad je šahovsku ploču i figure vratio u škrinju. U sobi je postajalo hladnije. Dignuo se noćni vjetar i fijukao je u prozorskim kapcima. Na trenutak ga nije razumjela, a onda se nervozno nasmijala. »Šijavica! Godinama je nisam igrala.« »Ni ja. Možda ćemo tu biti ravnopravniji igrači.« »U dječjoj igri!« reče ona žalosno. »Nije baš. Vidio sam kako se tako dobivaju i gube bogatstva«, reče on i spusti poklopac škrinje. »Zar je to u Engleskoj samo igra za djecu?« Elayne zatakne mirisni cvijet iza uha. Primijetila je kako je gleda i osjetila da joj postaje vruće. »Cara nas je to naučila dok smo bili mali. Otad nisam nikoga vidjela da je igra.« Ispružio je ruku. »Dva ili četiri prsta?« Malo se namrštila prisjećajući se. »Igrali smo samo s dva. Ti znaš igrati s četiri?« »Možemo igrati kako ti se sviđa«, reče on. »Deset rundi, dva prsta — i šaka kao nula? Broj koji izgovoriš zbroj je svih prstiju. Jedan bod za svaku pobjedu.« Elayne malo slegne ramenima. To joj se sada činilo kao priličan pad razine u odnosu na strategiju šaha, ali stajao je pred njom i ozbiljno je gledao, s jednom rukom iza leđa. Ispružila je ruku i prišla mu je. »Na tri«, reče on. »Jedan... dva... tri...« »Četiri!« oboje su istodobno rekli, a Elayne pogleda njihove ruke. Oboje su ispružili dva prsta. »Neriješeno«, reče ona. Kimnuo je. »Jedan... dva... tri...« Elayne trepne, jer se nije pripremila koliko će prstiju pokazati. Jedan!« reče ona u trenutku kad je on izgovorio: »Dva!« Pogledala je dolje i shvatila da je ispružila dva prsta. On je pokazao jedan.

. 167 Zakolutala je očima. »Glupo od mene.« Ukupni zbroj nije mogao biti jedan, ako je ona sama već pokazala dva. »Opet neriješeno.« Namrštio se. »Jedan... dva... tri...« »Nula!« uzvikne ona i ispruži šaku, dok je on pokazao dva prsta. »O, sveta Marijo, ti...« Zamalo je rekla da je on pobijedio, ali onda ga je pogledala. »Koliko si ti zvao?« Namrštio se, pročistio grlo, a onda zbunjeno rekao: »Zaboravio sam zvati.« Nasmijala se. »Teže je nego što pamtim.« »Da!« reče on i zatrese glavom. »Spremna?« Stajali su licem okrenuti jedno drugome. Vidjela je da on potiskuje smiješak s usana. »Jedan... dva... tri...« »Tri!« vikne Elayne na njegovo »Jedan!«. Ispružio je jedan prst, a ona dva. »Dobila sam bod!« Osjetila je besmislenu navalu zadovoljstva što je prva odnijela bod. »Koja je ovo runda?« Nagnuo je glavu u stranu. »Peta?« »Dakle, vodim.« Poklonio se, a crna mu je kosa pala preko ramena. »U prednosti si, moja gospo.« Zagledala se s koncentracijom u njihove šake i lagano kimala glavom dok je on odbrojavao. »Tri!« viknula je i zamalo zaboravila ispružiti prste. U posljednjem je trenutku pokazala dva, nakon što je on pokazao jedan. »Oho-ho! Varaš!« reče on. »Ne, ne, izgubila sam koncentraciju«, reče ona. »Nemoj ovo brojiti.« »Vrlo dobro«, reče on, »ali moraš znati da sam varalice bacao kroz vrata u podu.« Pogledala ga je, ali smijuljio se. »Onaj tko izgubi, nosit će noćnu posudu dolje niz stube!« reče ona i isplazi mu jezik. »Okrutna sudbina! Spremna?« Kimnula je, ukočila se i pokušala u glavi zadržati svoja dva broja dok je on odbrojavao. »Jedan!« viknula je i gurnula pred sebe stisnutu šaku, a on je pokazao dva prsta. Oboje su pogledali dolje. »Opet si zaboravio zvati!« »Za ime Božje.« Zatresao je glavom i nervozno se nasmijao. »Počni ti brojiti. Čini se da ne mogu raditi oboje.« Elayne poskoči na vrhove prstiju dok je brojila. »Jedan... dva... tri — četiri! Ne, tri! Htjela sam reći tri!« Zajedno su ispružili tri prsta. Podignula je pogled. »Jesam! Kunem se!« Uhvatio ju je lagano za bradu. »Varaš, mačko iz pakla. Rođena si varalica.« Elayne uzbuđeno udahne kad se sagnuo i poljubio je u usta. Brzo mu je usisala usta, a onda se odmaknula. »Spreman? Ja vodim.« »Neću ti dopustiti taj posljednji bod.« »Svejedno sam u vodstvu. Koja je ovo runda?« »Šesta. Zato što si varala«, reče on.

. 168 »Spreman?« Duboko je udahnula, tijelo joj je bilo napeto od očekivanja, planirala je zvati tri, a pokazati dva, pokušala je upamtiti koje je koje. »Jedan... dva... tri — pet!« povikala je. Zastao je i pružio dva prsta uz njezina dva. »Pet?« upita on blago. Elayne porumeni. »Zbunjuješ me!« »Kako?« želio je znati. »Tako što... stojiš tu.« Povrijeđeno ga je pogledala. »I ljubiš me.« »Gdje da stanem? Na vrata u podu?« Podignula je oba dlana, a onda ih pritisnula jedan o drugi. »Šesta runda. Još jedanput. Moramo se pribrati.« Stajali su ispruživši šake, gotovo se dodirujući. Elayne zaklopi oči. Zbog nekog razloga jednostavan zadatak biranja dva broja, i to što se mora prisiliti da izgovori jedan, a prstima pokaže drugi, bio je prilično naporan, osobito zato što se htjela nasmijati svaki put kad je susrela njegov pogled. Gledala ga je. Promatrao ju je s upitnim izrazom lica. »Jesi li dovoljno pribrana, princezo?« Napravila je grimasu prema njemu. »Odvlačiš mi pozornost.« »Prekrasna si.« »Ne, gospodine, ti si prekrasan, i to vrlo dobro znaš. Jedan... dva... tri — tri!« viknula je. »Jedan!« rekao je on istodobno. Ona je ispružila dva prsta, on jedan. »Ha!« Elayne je skakutala kao dijete. »Sada imam dva boda. Sedma runda.« »Kosa ti je kao svila.« Pomaknuo se da je dotakne, ali uhvatila ga je za ruku. »Sedma runda«, reče ona, držeći ga za zapešće. »Jedan... dva... tri...« »Četiri!« Oboje su povikali istodobno. Na obje ruke po dva prsta. »Dovraga«, reče on. »Izgubit ću zbog neriješenog.« »Pobijedit ću.« Zlobno mu se nasmiješila. Uhvatio ju je oko struka i povukao prema sebi, a onda zagnjurio lice u njezin vrat. Elayne vrisne i odgurne ga smijući se. »Tko sada vara?« Uspravio se. Elayne počne brojiti. »Čekaj!« reče on. Prekinula je. »Moram se pribrati«, reče on. »Jedan... dva... ti si ružni žabac... tri... nula!« Glasovi su im se stopili kad je povikao »Jedan!« Kad je pogledala dolje, imao je ispružen jedan prst nasuprot njezinoj zatvorenoj šaci. Isturila je donju usnu. »Bod za tebe.« »Nikad nećeš pobijediti«, zareži on. »Neću to dopustiti. Zadnja runda, mačko iz pakla.« Nagnuli su se jedno prema drugome. Elayne je brojila. »Jedan... dva...« Slobodnu je ruku naslonila na njegovo rame kako bi ga spriječila da joj se još više približi. Nije ga mogla gledati; prasnula bi u razdragan smijeh zbog opasnog izraza njegova lica. »... tri!« Ispružila je ruku. »Tri!« povikala je, a on je u isto vrijeme, njoj u lice, viknuo»Četiri!«. Oboje su pogledali dolje. On je ispružio dva prsta. Ona jedan.

. 169 Ponovo je vrisnula kad ju je srušio na krevet, gdje su pali u šumi kose, a njegovo se tijelo srušilo pokraj njezina. »Pobijedila sam!« mrmljala mu je u dlan kojim joj je pokrio usta. »Ispravno i pošteno!« Ciknula je kad ju je okrenuo i zagnjurio joj lice u jastuke. »Pobijedila sam! Pobijedila sam! Joj!« »Izgovori moje ime«, zapovjedi on držeći je u jastuku s rukom na njezinu vratu. Ležao je gotovo na njoj, osjećala je njegovu težinu kako joj grije bokove i leđa. »Ne!« viknula je, a onda je prigušeno kriknula i ritnula se dok ju je on obgrlio jednom rukom. »Izgubio si! »Da«, reče on pokraj njezina uha, »ali ti misliš da sam lijep.« »Ružni žabac!« Zahihotala je i borila se za dah. »Veliki... žabac!« Okrenuo ju je i povukao na svoja prsa kad je legao na leđa. Čvrsto ju je držao, noge su im se ispreplele s bijelom haljinom i grimiznimpokrivačem. »Allegreto«, reče ona. Zaklopio je oči, spustio glavu na jastuk i nasmiješio se. Nije znala da se on može tako smiješiti. Nije zamišljala ni da se zna smijati. A bio je prekrasan — tako neopisivo lijep — bio je njezin gusar, njezin anđeo. Obrazi, čeljust i vrat bili su mu savršeno oblikovani, sada malo tamniji i ne tako glatki, usne rastvorene. Osjetila je kako mu se prsa dižu i spuštaju dok diše, snagu čvrstu poput napete strune na luku. Nju je držao lagano, zagrlio ju je jednom rukom spremajući se da je privuče sebi. »Kad sam vidio tvoje oči«, reče on, »sjetio sam se ovog jezera vani.« Spustila je lice na njegovo rame i duboko udahnula miris njegove tople kože. »Kod kuće su neki govorili da imam urokljivo oko kad bih ih pogledala.« »Glupani«, reče on. Provukao joj je prste u kosu. Trenutak poslije ju je povukao i rekao: »Ovo je tvoj dom.« Nije mu odgovorila. Nije imala odgovor. Monteverde joj se još činio nestvarnim, mjesto zle slutnje i nasilja. A ipak je ovo jezero bilo Monteverde, tamne planine, voda tako zasljepljujuća pri zalazećem suncu da ju je od toga gotovo zabolio mozak. A on je bio ubojica, bez ikakva osjećaja za dobro i zlo koji bi ona mogla shvatiti — ali kad se smijao s njom... samo jedanput, nasmijao se s opuštenim ushitom u tom trenutku — tada je osjetila kao da joj je neki davno izgubljeni dio nje vraćen. »Ti se ne bi trebala vraćati kući na ovakav način«, reče on. »Kao lopov. Trebao sam ga očuvati za tebe.« »Ne za mene«, reče ona i odmahne glavom. »Pogledaj što je ostalo od Navone.« Usta su mu se stisnula, smiješka je nestalo. »Znao sam da su srušili zidove, ali nisam shvaćao... dok to nisam vidio...« Ispustio je dug uzdah. »Nisam dobro postupio.« Oslonila je ruku na njegove grudi. Osjetila je jaku želju da to porekne, ali nije znala nijednu stvar o njemu za koju bi iz sveg srca mogla reći da je bila dobra ili ispravno učinjena — osim da joj je spasio život. Pratila je prstom liniju njegove ključne kosti. »Pošteno si me porazio u šahu«, rekla je. Kratko se nasmijao. Usta su mu se opustila u nježniju crtu »Imamo ovdje dva sigurna dana.« »Dovoljno vremena da opet odigramo šijavicu. Draža mi je od šaha.«

. 170 Uhvatio joj je ruku u svoju šaku i palcem počeo prolaziti gore-dolje po dlanu. »Možda imam na umu i drugu vrstu zabave.« Podignula je glavu s njegova ramena i zagledala mu se u oči. Izvinuo je elegantne obrve. Lagano je vrhom prsta prolazila duž jedne ogrebotine koju mu je sama nanijela. Već nakon samo tog pokreta, osjetila je kako mu se tijelo napelo. Trepavice su mu se spustile. Prešao je jezikom preko donje usne. »Pobijedila sam«, rekla je tiho. Okrenuo se i legao na nju, raširio joj kosu oko glave. »Budi na oprezu od mene, mačko iz pakla«, reče on. »Budi oprezna. Tu je negdje rub — a ja ne znam gdje je.« Osjetila je kao da je već davno prošla preko ruba ponora i sada hoda po zraku u tom tornju iznad tamnog jezera. »Bojiš li se toga?« šapnula je. Prošao joj je rukama iza ušiju, a palčevima joj je milovao obraze. »Galija je digla sidro prije dva dana«, reče on. »Sigurna si?« »Sigurna sam.« Načas je zaklopio oči. »Neka mi Bog pomogne, ne mogu to naći u glavi.« »U kasnim noćnim satima, prije dvije noći«, reče ona. Pogledao je u stranu i namrštio se. Mogla je osjetiti kako je stisnuo ruke u njezinoj kosi. »Trebao bih znati imena Francovih ljudi u d’Avini.« »Ne znaš?« Zagledao se u nju i polako odmahnuo glavom. »Ne.« Naglo je podignuo glavu kao da se nečega sjetio. »Večeras bi trebala stići poruka.« Brzo se pomaknuo i sjeo. I Elayne je sjela na krevetu i gledala ga. Trenuci igre su nestali; na licu mu se nije vidjelo ni zadovoljstvo ni opuštenost. »Moram ići«, reče on. Počeo se dizati, a onda je zastao. Sagnuo se k njoj i dotaknuo joj samo kut usana. »Odmaraj se, voljena«, promrmljao je. »Ne izlazi iz ove sobe. Vratit ću se prije jutra.« Onda ju je duboko poljubio snažno je pritisnuvši na jastuke. Kad je Elayne podignula ruke oko njegovih ramena, povukao se i okrenuo. Bosa stopala lagano su mu dotaknula pod kad se odmaknuo od kreveta. U SOBI GIANA Navone nije bilo nikakvih knjiga. Ako je bio učen čovjek i čarobnjak kao i njegov sin, nije o tome ostavio nikakav trag u ovom sigurnom tornju. Elayne je provela nekoliko dugih noćnih sati pretražujući njegovu škrinju i ormar. Dobro je pazila da ne dotakne ništa što Allegreto već nije pregledao i proglasio sigurnim. Skinula je ustajalu posteljinu s madraca i zamijenila je plahtama iz ormara. Miris starih trava ispunio je sobu, a njihove suhe stapke popadale su po sagu kad je protresla presavijenu posteljinu. Na dnu ormara ležalo je pravo bogatstvo u lijepim tapiserijama — bila je to zimska odjeća za sobu, a njihove uzice uredno je rukom namotala neka davna sluškinja. Elayne pogleda niz pozlaćenih zidnih kuka u obliku glava mastifa, koje su se protezale uokolo po zidovima, visoko ispod stropa oslikanog srebrnim zvijezdama. Gian Navona nije štedio na svojoj udobnosti, a ni s novcem.

. 171 Stare je plahte nabacala na gomilu. Da bi se nečim zabavila, protresla je Allegretov kratak kaput indigo boje i pokušala s ovratnika očetkati suho blato i pijesak. Palo joj je na um da ga objesi kako bi se izravnali zgužvani nabori, čak je jednu uzicu od tapiserije uspjela prebaciti preko kuka, ali onda je ponovo pogledala mrlje i zaključila da se uzaludno trudi. Zato je kaput prebacila preko njegova naslonjača osjećajući se neobično, kao da je supruga i domaćica, ali i uživajući u tome dok je namještala tkaninu. Udarajući šakama i izvlačeći obod, izravnala je njegov filcani šešir i ponovo mu vratila oblik. Malo se osmjehivala dok ga je stavljala na naslonjač sjetivši se modrice na njegovu oku i lopovskog pogleda ispod ušiljenog oboda. Kada joj se kosa osušila, splela ju je u pletenicu stojeći na velikoj udaljenosti od uokvirenog ogledala, ali ipak dovoljno blizu da je može ukosnicama omotati oko glave. Raymond ju je zvao izvanrednom ženom. Gledala je sada u zasjenjeno lice u ogledalu. Pri slabom svjetlu jedino je mogla razabrati liniju nosa i obraza i oblik očiju. Svi su govorili da je slična ledi Melanthe. Ali ona to nije vidjela. Možda su im oči bile slične boje, i neobične, pa je to objašnjavalo sličnost. Njezina je kuma izgledala kao kraljica — Elayne svoje lice i držanje nije smatrala prikladnim za jednu princezu, što su joj rekli da je bila. Imala je neku mekoću u crtama lica, široko razmaknute oči i usta koja su se izvijala uvis zbog čega je izgledala kao nestašno štene. Nadala se da će to nestati kako bude starila, ali gledajući se u tamnom ogledalu, činilo joj se da ne izgleda ništa više kraljevski negoNim. Pokušala je licu dati ozbiljan izraz, ali uspjela je samo postići da izgleda kao da se duri. Pokušala se zamisliti kako izdaje naredbe, dijeli pravdu. Čak je i mlada kraljica Ana izgledala kraljevski ozbiljnije. Nije bilo čudno što ju je Raymond smatrao budalastom djevojkom. Nije čudo što ju je Il Corvo smatrao naivnom. Učinilo joj se da ga opet vidi, imala je jasnu viziju njegova tijela, dok joj je bio okrenut leđima na rubu jezera, u onom trenutku kad je stajao pred njom. Zamislila ga je na koljenima. Zurila je u sebe. Čak je i ona vidjela da joj se lice promijenilo, da se nadureni nestašluk pretvorio u nešto... drukčije. Bilo je to isto lice, a ipak se činilo kao da su sjene postale oštrije i profinjenije, opasnije, a usne više nisu bile nestašno zaobljene nego su izgledale kao da zna neku tajnu, još nikada izgovorenu naglas. Ispreplela je prste i naglo se okrenula od ogledala. Nije prepoznavala to lice. Nije izgledalo kao ledi Melanthe ni kao Cara, ni kao itko koga je poznavala. Upozorio ju je da bude na oprezu od njega samoga. Dobro je to znala. On je jednostavno bio ubojica, rođen, odgajan i izvježban za to, baš kao što je lovački pas izvježban da uhvati plijen. Pa se u štenari može igrati i biti umiljat s rukom koja ga miluje, ali jedan sat poslije ili već trenutak poslije ustat će i ponovo krenuti u lov. Uzela je u ruku onaj cvjetić, gdje ga je pažljivo odložila pokraj češlja dok je plela pletenicu. Sada je već izblijedio, postao mekana slomljena zvijezda od latica. Stisnula ga je prstima i zarolala prstima na dlanu, zgnječivši ga tako da se oslobodio opojan miris i svojom slatkoćom ispunio joj nosnice. U ZORU ON JE već stajao pokraj otvorenog prozora i naslonio se se laktom na kameni zid. Gledao je van, a lice i tijelo bili su mu obasjani svjetlom odozdo pa je izgledao kao

. 172 silueta u polumračnoj sobi. Nije imao košulju već samo crne hlače i čizme od neuštavljene kozje kože koja mu se blago naborala oko listova nogu i gležnjeva. Na podlakticama je imao zavezane štitnike oklopa. Bodeži su mu visjeli s kožnatog remena oko pojasa i lagano dodirivali bedra. »Je li stigla poruka?« upita Elayne iz gnijezda jastuka i mirisne posteljine. Skinula je bijeli ogrtač kad je legla spavati i sada je ležala gola pod plahtama. Čudan i sladak osjećaj. Samo je jedanput prije bila neodjevena u krevetu. U njegovu krevetu. Mogla je osjetiti svako mjesto na kojemu je posteljina dodiruje. Pogledao ju je preko ramena. »Još nije«, reče on. »Ali Girolama je dobio vijest neka očekuje naš dolazak.« Lagano je prezirno frknuo. »Morosini se nije previše žurio.« Zagrlila je jastuk i promatrala ga. Nije mnogo spavala, a kada je zaspala, sanjala je da igra šijavicu u tamnom jezeru, gdje joj voda nije dopuštala da pomiče prste. Koža omotana oko njegovih podlaktica davala mu je izgled borca. Opušteno se naslonio na zid, a jednu je ruku podvio iza glave. Vidjela je blijedu kožu ispod njegove ruke, gladak napet mišić tamne vezice štitnika, i sve to probudilo je u njoj neku vrućinu koja joj se počela dizati u grlu. Okrenuo se na leđa, prekrižio ruke na grudima i oslonio se jednim stopalom na zid. »Zato ćemo čekati. Iako se bojim da ovdje ima malo toga za razonodu. Donio sam nam hrane i pića, ako želiš.« Nije htjela ni jesti ni piti. Htjela je njega. »Sjetila sam se jedne igre«, reče ona i okrene se potrbuške ne jastuk, ali i dalje pokrivena sve do vrata. Spustio je bradu i pogledao je s drugog kraja sobe. »Neku drugu igru?« Elayne prekrije nos jednim krajem plahte. »Možda je to više priča nego igra.« Spustila je plahtu malo nadolje, dovoljno da oslobodi usta. »To je kao... da se pretvaramo da smo ljudi iz priče.« »Zaista?« reče on. »Da.« Podignula je glavu i naslonila se na laktove. »Jedna vrsta zabave da nam prođe vrijeme. Rekao si da uživaš u igrama. To je igra o ljudskoj naravi.« Usta su mu se lagano izvila. »Zapamtila si to.« Zakotrljala se u stranu i zagledala u svoje nokte. Plahta joj se zategnula preko nadlaktica i dojki. »Moja je igra... nešto kao drama. Ja imam jednu ulogu, a tidrugu.« »Kakve su to uloge?« Pogledala ga je postrance i privukla plahtu do vrata. »Mislila sam da bih možda mogla glumiti da sam velika kraljica.« Tada se otvoreno nasmiješio i nagnuo glavu u stranu. »Ne neka obična?« »Velika kraljica.« Porumenjela je. Uspravno je sjela naslonivši se na jastuke. »Kao kraljica Bat-Šeba. Svemoćna, s mnogo posjeda.« »Razumijem«, reče on trpko. »I nema sumnje da je Vašoj Visosti potreban ponizan sluga koji će vas služiti u toj igri.« »O, ne«, promrmljala je. Malo je kliznula u krevetu. »Ne treba mi sluga.«

. 173 Pogled mu je skrenuo nadolje, duž njezina tijela ispod pokrivača. »Nego jedan David, da s tobom dijeli prijestolje?« Odmahnula je glavom. »Ne«, rekla je. »Ljubavnik?« upita on. Elayne brzo i kratko udahne. »Rečeno mi je da si ubojica, a ne galantni udvarač.« »To je istina, gospo.« Poklonio joj se samo sagnuvši glavu. »Onda ćeš možda htjeti igrati ulogu ratnika.« Pogledala ga je. »Princa.« »Hoću li?« Uhvatila je rub pokrivača i sjela pridržavajući ga na grudima. »Da. Ratnik i princ, tako sam zamislila. Iz neke daleke zemlje, koja je...« Oklijevala je i porinula ruke dublje ispod pokrivača. »Osvojena.« Nakon tih riječi nastupila je tišina. Nije ga gledala, nije mogla, brzo je treptala, svjesna da su joj se oči ispunile suzama uzbuđenja, kao da je upravo čula neku strašnu priču o zlodusima i duhovima. Tijelom joj je prolazila toplina, postalo je osjetljivo na svaki dodir posteljine. »Doveden si...« Pročistila je grlo. »Hm... doveli su te pred mene kao zarobljenika«, reče ona nesigurnim glasom, kad on ništa nije odgovorio. Nagnula se nad koljena i sakrila lice. »Misliš li da ću se poniziti?« upita on. Podignula je pogled. Gledao ju je kroz polumrak sobe, dok je stajao u sjeni ispred sve jačeg svjetla s prozora. Nije mu mogla jasno vidjeti izraz lica. Samo gole mišićave ruke prekrižene jednu preko druge, omotane kožom. »Ne znam«, reče ona nesigurno. »To je igra.« Tiho se nasmijao. »Bojim se da ne odaješ priznanje ulozi velike vladarke — s tim glasom što cvili i zabarikadirana među jastucima. Kao tvoj poraženi neprijatelj, nisam baš impresioniran.« Uspravila se. Bila je u nepovoljnom položaju zbog svoje nagosti i to se gotovo moglo opipati između njih. Bijeli ogrtač ležao je prebačen preko kreveta. Kraljevskim pokretom ruke odmaknula je pokrivač u stranu. Graciozno je skupila koljena i kraljevski, koliko je mogla, ustala i uzela ogrtač. Zamišljala je da je okružuju sluškinje i navukla ga je s ponosnom ležernošću, i ne pokušavajući ga zakopčati od vrata do poda nego je samo pričvrstila jedan gumb na grudima. Podignula je pogled prema njemu, ali još mu nije mogla vidjeti lice na jutarnjem suncu. Napravila je nekoliko koraka naprijed i sjela u veliki naslonjač, spustivši obje ruke na naslone. »Daj da te vidim«, rekla je. »Dođi na svjetlo.« Na tren je pomislila da on to neće učiniti. Onda se pomaknuo, napravio korak koji ga je odvojio od zida i stao na sunčevo svjetlo, raširenih nogu, ruku još uvijek prekriženih, i s usnama blago uvijenim u preziran osmijeh. Zaista je sličio nekom neprijateljskom princu. Ali nije izgledao pokoren, nimalo, iako mu je oko još bilo crno od modrice, a na ramenima je imao ogrebotine i tragove kao da su blijede ratne rane. Uz malo napora Elayne je zadržala smireno lice. Otkrila je da mora nužno zamišljati stražare — mnogo njih. Njegov blijed osmijeh dočekala je napola zatvorenihočiju.

. 174 »Drzak si«, reče ona. »Spusti ruke.« Pogledao ju je svisoka. Oči su mu se odvažno usmjerile na ono mjesto gdje se ogrtač rastvorio i otkrio oblinu njezina golog bedra i koljena. Elayne ga je gledala i ne trepnuvši. Straža, podsjetila se. Da je kraljica, tu bi bilo dovoljno stražara zbog kojih bi činio sve što ona želi. Opušteno se smjestila dublje u naslonjaču, ne mareći za ogrtač, ne skidajući oči s njegovih. Bez izazova, bez nadmetanja; samo s jednostavnom pretpostavkom da je on mora poslušati. Bila je to igra, iako nije baš potpuno tako izgledala. Polako je disao. Zatim se nečujno nasmijao i podignuo pogled prema zidu iznad njezine glave. Rastvorio je ruke, a dlanovi su mu bili otvoreni i lagano dodirivali bedra. Bio je to stav muškarca koji bi u svakom trenutku mogao povući oružje. »Razoružaj se«, reče ona. Njegov blijed i preziran osmijeh nestane. Pogledao ju je. Prošao je jedan dug trenutak, a u njegovu se pogledu pojavi novi oprez. Elayne osjeti kako joj se na vratu i rukama dižu dlačice. Doista je bio izvrstan, stajao je napola gol kao kakav kraljevski divljak i sada ju je gledao kao da je ne poznaje. »Zar me se toliko bojiš da moraš imati oružje nadohvat ruke?« promrmljala je. Spustio je ruke na kopču remena. Počeo ga je otkopčavati i lagano zatresao glavom. »Možda se bojiš igrati ovu igru«, reče ona. Okrenuo je glavu i grubo se nasmijao. »Da. Bojim se, mačko iz pakla.« Ustala je, prišla mu i spustila mu ruku prsa. Osjetila je kako duboko i neravnomjerno diše. Zatvorio je oči, a onda ih otvorio kad mu je prstima prešla preko bradavice. »Opet si drzak«, reče ona. »Razoružaj se.« Činio joj se viši nego ikada dok je stajao tako blizu — visok, poput barbara, nepredvidiv. Oštro ga je uštipnula za bradavicu. Uvukao je zrak kroz zube. Ponovo je spustio ruku na kopču remena i raskopčao ga stojeći uspravno, zureći iznad njezine glave. Kad je remen skliznuo, Elayne ga uhvati rukom da ne padne. On se načas opirao, a onda je popustio. Stajao je gledajući iza nje, potpuno miran. Polako je prešla pogledom preko njega, od struka do bokova i ponovo gore do prsa, ramena i vrata. Vidjela mu je zadebljanje koje se pojavilo ispod hlača i raslo punom spremnošću. Drugi peckavi val uzbuđenja dotaknuo joj je tajna nježna mjesta na koži. Osjetila je da joj je vruće i vlažno ispod ogrtača. Zastala je, uživajući u pogledu na njega. Bilo ga je veliko zadovoljstvo gledati. Bio je njezin. Njezin uznik, njezin zatvorenik — izgubila se maštajući o tome da mu može zapovijedati, da je potpuno u njezinoj vlasti. Spustila je remen na stol i ponovo ga dotaknula, podignula ruke do njegovih ramena, prešla mu dlanom niz ruke. Podignuo je podlakticu i naglo okrenuo zapešće kao da će uhvatiti uzice kožnatog štitnika i odvezati ga. »Ne«, rekla je. Uvukla je jedan prst ispod kože štitnika i prešla njime preko grubog ruba. Njegova je koža bila istodobno čvrsta i svilenkasta, a s unutrašnje strane zapešća vidjele su mu se plave vene. Pritisnula je tu prstima i osjetila jak puls. »Ne. Nosi ih, sviđaju mi se.«

. 175 Podignula je njegovu ruku između svoje dvije. Prepustio se tome, zatvorio je oči i nije se opirao dok mu je širila prste i istraživala njegov savršen muški oblik ruke. Metalni obruči na štitnicima mutno su sjali. Njegov treći bodež, s koštanim drškom, bio je u uskoj kožnoj navlaci smješten duž njegove podlaktice. Kad je uhvatila držak, prsti su joj lako kliznuli u prostore oblikovane za njih. Proizveo je zvuk upozorenja, ne u obliku riječi. Elayne sklopi ruku i izvuče nož, a njega pogleda postrance. »Je li otrovan?« upita ona hladnokrvno. Duboko je udahnuo ne odvajajući oči od bodeža. Pogled mu je bio jasan. »Nije«, reče on. Pokazala je glavom na ostale. »Samo bodež za lijevu ruku.« Otvorio je i zatvorio lijevu šaku kao da može osjetiti držak. Nijedanput nije skrenuo pogled s bodeža koji je držala. »Da.« »Upamtila sam«, reče ona i zakorači unatrag. »Ne miči se.« Podignula je remen i odmaknula se od njega, odnijevši mu oružje na drugi kraj sobe. Kad se našla s druge strane kreveta, stala je, okrenula se i pogledala ga. Mirno je stajao, ali otvarao je i zatvarao šake pokretom koji mu je prolazio kroz cijelo tijelo, kao da se upire protiv velikog tereta. Mišići ramena i vrata su mu se zategnuli. Progutao je s mukom i zurio u prazan prostor pred sobom. »Elena«, rekao je promuklo. »Pazi.« Vrhom jezika prešla je preko zuba. Pazi s noževima, možda je to mislio, ali koža mu se ovlažila tankim slojem znoja. To je mogla vidjeti ha jutarnjem svjetlu koje je sada prodiralo kroz prozor. Činilo joj se kao da u rukama drži njegov život i srce, u tim blistavim duguljastim komadima čelika. Bila je vrlo oprezna s tim bodežima, onaj s drškom od kosti nježno je spustila na škrinju njegova oca, a druga dva ostavila je u koricama, ali ih je skinula s remena. Bio je jednostavan, napravljen od dobre čvrste životinjske kože, taman i iznošen, a unutrašnja strana bila je podstavljena kozjom kožom i meka kao ženske rukavice, dok su šavovi bili mali i uredni. Koža je još bila podatna od topline njegova tijela. Obavila je remen oko zapešća, zadovoljna nježnim dodirom na svojoj koži. Polako mu je ponovo prišla. Okrenuo je glavu. »Što si učinila s njima?« upitao je oštro. »Što god hoću«, rekla je držeći ruke iza sebe. »Mačko iz pakla.« U glasu mu se čulo opasno upozorenje iako se nije ni pomaknuo s mjesta na kojemu ga je ostavila. Zamišljeno je pogledala mimo njega. »Ratniče, sada sam tvoja kraljica«, rekla je tiho. Pred sobom je čedno sklopila ruke, a njegov joj je remen bio presavijen i isprepleten među prstima. Spustio je pogled na njezine ruke. Na tren mu se na licu ukazalo nešto poput olakšanja, a onda mu se na usta opet vratila grimasa prezira. No mogla je vidjeti da mu na vratu puls ubrzano kuca. »Učinit ću što mi se prohtije«, reče ona tiho. »S tvojim oružjem. S tobom.« Licem mu je preletjela sjena nalik na neku zvijer iz noćne more, prazan pogled životinje u kavezu, kao da bi želio natrag svoje bodeže i nasrnuti na nju, samo da nije tih nevidljivih

. 176 šipki između njih. Negdje duboko u sebi bojala se, bila je zaprepaštena zbog toga što je učinila, ali nadvladavanje toga bilo je dio njihove igre, ona dubina užitka, ono što ga je držalo da stoji zarobljen pred njom, a da uopće nije sputan. »Stavi ruke iza leđa«, rekla je. On okrene glavu malo u stranu. »Elena«, reče tiho, »ovo je opasno. To je previše... teško.« »Da onda odem?« upita ona. »Mogu te ostaviti.« »Ne!« reče on brzo. »Onda mi ne govori da je preteško.« Prošla je pokraj njega. »Dođi, učinit ću to lakšim.« Blagim dodirom povukla mu je zapešće na leđa, uživajući u njegovu tihom ljutitom uzdahu, dok je njegovo koplje reagiralo navalom želje. »Slatki ratniče«, šapnula je, podignula mu kosu i poljubila ga u leđa i jezikom mu prešla preko zategnutih mišića između lopatica. »Stvoren si tako lijep. Želim iskoristiti poraženog neprijatelja najbolje što mogu.« »Ah... prokleta bila«, reče on zadrhtavši kad mu je i drugu ruku povukla na leđa. »Drzak si.« Uzela je jedan kraj remena i lagano ga pljusnula, kao što učitelj udari neposlušnog učenika. Ali koža remena je zbog čvrstoće povećala snagu zamaha njezine ruke. Udarila ga je po unutrašnjoj strani zapešća s praskom tako da su se oboje trznuli. Elayne se povukla. Stala je iza njega na udaljenosti ispružene ruke, prestrašena. I sama je kao dijete često osjetila kako peče udarac po rukama — Cara nikada nije imala srca sama je kažnjavati, ali Eiayneina stroga talijanska dadilja znala je kako se,poslužiti šibom, iako je to bilo od slabe koristi kad se Elayne trebala sjetiti lijepog ponašanja. Ovlažila je usne. Držao je ruke prekrižene iza sebe s čvrsto stisnutim šakama, a mišići i tetive iskočili su mu duž ruku. Hodala je oko njega. Iza uha polako mu je kliznula kapljica znoja. Gledao je ravno u zid ispred sebe, a nabreklo udo čvrsto se upiralo kao da želi probiti crnu tkaninu i vezice. Lagano je podignula remen i vrškom unutrašnje strane prošla je nadolje po unutrašnjoj strani njegove nadlaktice, jedva ga dodirujući. Trznuo se. Ona si nije mogla pomoći, voljela ga je dok je tako stajao kao čovjek koji se može oduprijeti vatri i paklu, a onda se tek malo spontano tržne pod njezinim dodirom. Okrenula je remen i vanjskom kožnom stranom snažno ga pljusnula. Podignuo je bradu. Stajao je znojeći se, napet, kao pastuh natjeran na poslušnost, ali koji ipak može eksplodirati u pokretu svakog trenutka. No to ga je uzbuđivalo — bio je pun i tvrd, težak od žudnje. Nježno je na njega spustila ruku prateći mu oblik. On je usisao zrak i zakoračio unatrag. »Ne miči se«, rekla je. Udarila ga je, vrh remena bio je kao ugriz preko njegovih rebara, a njegov trzaj kao iskra što je zapalila baklju u njoj. Remen je ostavio crveni trag na nježnoj koži s unutrašnje strane njegove nadlaktice. Stala je pred njega. On je samo progutao i treptao. Načas je bacio pogled nadolje prema remenu, ali odmah je pogledao u nju. Podignula je ruku, zakoračio je unatrag. Korak iza njega, s kuka za tapiseriju visjelo je svileno uže koje je tamo ostavila. »Stani mimo«, reče ona blago. »Želim da budeš nepomičan.«

. 177 Ispružila je ruku prema njemu i vidjela da nastoji ostati na mjestu. Ali zakoračio je korak unatrag kad mu se približila, usne je čvrsto stisnuo i disao kao životinja što je ostala bez daha. Prstima je dotaknuo zid iza sebe, potpuno se uspravio i razdvojio šake. Podignuo je ruke kao da će je zgrabiti i odgurnuti. Elayne ga udari remenom, skroz preko prsa. Sledio se; oboje su se sledili na zvuk remena. Ostao je stajati otvorenih dlanova. »Ako ne budeš bio miran, morat ću svezati svojeg ratnika.« Zastenjao je duboko iz grla kad je uhvatila uže. Zacijelo je znao da se tamo nalazi — on je sve primjećivao, svaki i najmanji detalj u prostoriji, bila je u to sigurna. A ipak, izgledao je kao da ga je iznenadilo to što ga ona drži u ruci. Nikada prije nije na njegovu licu vidjela toliko emocija; kao da je bio blizu susreta sa samim vragom. Ali tijelo mu je bilo užareno; tvrdo i spremno za parenje. Crveni trag njezina udarca sjao mu je preko prsa. »Daj ruke«, reče ona odlučno prije nego što se pribrao i odbio. »Prekriži ih ispred sebe.« »Ne«, reče on promuklo. »Elena!« Bila je to molba. Odgovorila mu je dodirujući mu lice, milujući ga kao da je preplašena životinja. »Za mene«, rekla je nježno. »Želim te iskoristiti, slatki ratniče.« Činilo se da je u trenu ostao bez zraka. Okrenuo je glavu pod dodirom njezine ruke, kao da ga je pljusnula. »O, Bože i Marijo«, šapnuo je. »Učini to«, rekla je blago. Stavio je jednu ruku preko druge dišući kao da će svaki čas zaplakati. Spustila je pogled na njegove ruke, na snažna prekrižena zapešća, na štitnike od tamne kože i sjajnog metala, njegove prste koji su se lagano micali, ritmično, u ritmu otkucaja srca. Pod ogrtačem je osjećala kako joj tijelo pulsira uzbuđenjem koje kao da je odgovaralo njegovu ritmu, kao da je postala žica na harfi. Lagano mu je obavila uže oko zapešća. Mogla je osjetiti da je on gotovo izbezumljen, iako je stajao ukočeno i nije se odmicao. Pod prstima je osjetila da su upletene svilene niti užeta mekane, bila je to luksuzna stvar s ukrasnim resicama krem boje koja je odudarala od tvrde uštavljene kože i čeličnih dijelova štitnika za ruke. Obavila je uže dvaput oko zapešća i svezala ga kako što bi učinila s uzicom za konja. Napravila je čvor koji se neće razlabaviti, a stegnula ga je i čvršće bez navlačenja i borbe. Staklenim pogledom promatrao ju je kako radi, kao da ne vjeruje da je to učinila. »Podigni ruke«, rekla je. Na tren je ostao nepomično stajati. Zatreptao je, mogla mu je vidjeti sjaj vlažnih očiju, onaj spontani strah i užitak koje je i sama osjetila zamišljajući trenutak kad on bude stajao sputan pred njom. Uzela je remen i prešla mu njime preko ramena, niz ruke, ponovo gore prema grlu. Kratko ga je i oštro udarila po glatkoj svilenkastoj koži ispod uha, a onda preko bradavice. Usisao je zrak i zaklopio oči, tijelom su mu prošli blagi drhtaji, njegov ukrućeni ud je treperio. Podignuo je ruke iznad glave. Elayne labavo zategne uže, nasloni se na njega i poljubi ga jer je bio tako lijep, bespomoćan i na ovaj način prepušten njoj. Rastvorio je usne, napola okrenuo glavu od nje, a onda se sagnuo, usisao zrak trudeći se približiti njezinim usnama, dah mu se miješao s

. 178 njezinim, ali ona mu je povukla ruke malo uvis. Bio je to očajnički poljubac, kao u borbi u kojoj će ona izgubiti ako otpusti čvrsti stisak ruke na užetu. Odmaknula se od njega, osjetivši da joj svila klizi između prstiju. Uhvatila ga je objema rukama i tražila pogledom neko uporište na zidu za koje će ga privezati. Brzo je obavila omču oko jednog klina, odmaknula se, zagledala se u njega kako stoji, a dlanovi su joj bridjeli od klizanja užeta. Drhtao je od glave do pete, stajao raširenih nogu, glavu je zabacio i naslonio na zid, modrica na oku u polumraku je izgledala kao nacrtana. Sada to više nije bila igra. Nije bila sigurna je li uopće i bila. Njezino nestašno maštanje o princu ratniku izblijedjelo je pred stvarnošću: tamno ubojito savršenstvo svezano ispred nje, a on joj je dopustio da to učini. »Allegreto«, šapnula je glasom punim čuđenja prema samoj sebi dok ga je gledala. »Smiluj mi se Bože. Volim te.« Činilo se kao da je te riječi izgovorio netko drugi, na nekom drugom mjestu. On se potpuno ukočio — neko vrijeme nije mogla primijetiti da diše. Čvrsto je stisnuo oči i tiho zajecao. Povukao je ruke nadolje tako da se uže zategnulo i napelo cijelom dužinom. Mišići na rukama su mu iskočili. Prsni koš mu se nadimao od naglog pokušaja da se oslobodi. Svileno uže se napelo i cviljelo na kukama. Sav zadihan iznenada se opet umirio. »Ubij me«, rekao je slomljenim glasom. »Ne mogu to podnijeti. Ne mogu... to podnijeti.« Zurila je u njega. Obgrlila se rukama i drhtala. »Molim te«, reče on. Te riječi bile su bol u sobi, jeka mučenja. Prišla mu je, zagrlila ga i spustila glavu na njegova prsa. Trzao je svezanim rukama kad ga je dotaknula, a onda kao da je nestalo napetosti u njegovu tijelu; zanjihao se o uže, pritisnuo se uz nju trljajući obraz o njezinu kosu poput djeteta koje traži utjehu. »Elena.« Zadihano se nasmijao. Zabacio je glavu unatrag i snažno povukao uže koje ga je držalo. »Kriste, znaš li koliko te se bojim? Umrijet ću ovako.« Odmaknula se od njega dok je on vukao i borio se protiv spona. »Volim te«, rekla je ponovo, kao da joj neki zao anđeo vlada jezikom. On je životinjski zastenjao, spustio glavu i gledao je iskesivši zube. »Volio bih te jahati dok ne ostaneš bez daha tako da ne bi mogla moliti ni zaječati.« Između njih ispriječila se iznenadna sirova prijetnja. Elayne ju je osjetila kao bol udarca remenom, taj njegov grubi povrat moči. Ali donijela je i nešto vitalno između njih, oklop protiv onoga što mu je bilo na licu i u njezinu glasu. Pribrala se i našla utočište u igri. Polako je koračala i promatrala ga kao da je skupocjeni predmet izložen za njezino zadovoljstvo, nastojeći odvući misli natrag u sigurnu maštu. »Ali ne možeš, zar ne?« rekla je. Barem su njezine riječi zazvučale kao nešto što je moglo biti hladnokrvno samopouzdanje. »Moj strašni neprijatelju. Ne možeš.« Šutio je i gledao kao okovani demon što je mrko gleda iz sjene. Elayne stane i okrene se licem prema njemu. Odmjerio ju je od glave do pete, a ona tek tada shvati da joj se ogrtač otkopčao i rastvorio. Namjeravao ju je smesti svojim proždrljivim pogledom, ali zabacila je glavu i ramena i pustila da joj ogrtač sklizne s ramena. Nježno ga je pridržavala kao da se

. 179 sprema zakoračiti u kadu. Stražari i sluškinje i kraljica... izmislila ih je da stekne hrabrost i otjerala ih u istom trenu, ostajući sama u toj sobi s njim. »Imam jedan zadatak za tebe, ratniće«, promrmljala je i počela izvlačiti ukosnice iz kose, jednu po jednu. Remen joj je visio u ruci dok je to radila, kozja koža nježno joj je doticala obraz i rame. »Mogla bih te predati stražarima ili te prodati u roblje — ali neću.« Zatresla je glavom osjećajući težinu pletenica koje su joj pale niz leđa i okrznule se o nagu stražnjicu. Zastala je, pustila ga da je gleda dok raspliće pletenicu, uživajući u njegovu mračnom uzavrelom pogledu. »Mislim da si lijepo građen i nadaren. Vrijedan toga da začneš prinčeve.« Polako je povukao uže nadolje, napinjući i opuštajući mišiće na rukama. »Ako si kobila koja se tjera«, reče on grubo, »onda me oslobodi i uslužit ću te bez milosti.« »O, ne«, reče ona smjerno. »Nije potrebno da te oslobodim.«

. 180 Osamnaesto poglavlje BIO JE UNIŠTEN. Potpuna destrukcija. Um mu je bio prazan. Želio je istrgnuti kuku iz zida; osjećao je istodobno paniku, užas, bijes i čežnju, dok je ona hodala naga, sjela na stolac, okrenula se malo od njega, a kosa joj se zalelujala niz tijelo poput zanjihane marame. Pogledala ga je, kosa joj se malo razdvojila preko ramena, plave su joj oči bile bistre ispod dugih crnih trepavica, imala je lice žene-djeteta, za njega raj i pakao. Jedine riječi koje su mu dolazile bile su riječi uvrede, bijesa i preklinjanje za milost. Stisnuo je zube i progutao stid, nije se mogao pronaći, bio je izgubljen prekoračivši rub ponora i sada je padao i padao: nije imao druge utjehe osim okrutne tišine. Zgrbila se na stolici i zagledala u njega kao da je nešto zanimljivo i čudno što joj je privuklo pozornost. Rukama je pokrila grudi i vrhovima prstiju lagano dodirivala naga ramena kao da se želi čedno pokriti. Nije joj mogao dokučiti ni predvidjeti izraz lica iako je cijeli život proveo u tome da nauči na licima ljudi pročitati ono što im je u srcu. Nije to mogao shvatiti, nije znao što će ona učiniti sljedeće, jedino je sa strašnom sigurnošću znao da će ga to zarezati i otvoriti do kosti. Dopustio joj je da igra tu igru; samo što je nije molio da to učini, predajući joj se centimetar po centimetar, ne mareći za rizik. Ali dotada nije znao kako će biti nađe li ženu koja ga se ne boji. Mogao se smijati i plakati vidjevši kako mu je ta djeva ljubičastih očiju izvadila utrobu. Želio ju je; želio je ovo; podnosio je tu patnju s neizmjernom mahnitošću. Polako je ustala. Povukao se prema kamenom zidu i uhvatio uže iznad zapešća. Vidio je u životu ljude koje su mučili na kotaču, a koji su imali više hrabrosti nego on sada. Na usnama joj se pojavi tek blijeda naznaka osmijeha, kao da je znala kakve mu misli prolaze glavom. Utroba mu je zadrhtala. Pokušao ju je zamisliti kao plijen, jer želio je naći svoju hladnokrvnu ljušturu, ali ona ju je odnijela s bodežima i vratila se s njegovim vlastitim remenom da ga izudara, da ga natjera da izgara za njom kao što mu je i koža gorjela od udaraca. Nestalo je sve njegove obrane, proigrao ju je kao komad prosjačke odjeće prije nego što je potpuno shvatio opasnost.

. 181 Skupila je kosu i prebacila je naprijed preko ramena, kao kakav blistav rep, taman poput ponoći. Pao joj je između grudiju. Već ju je vidio da to čini dok su igrali šah i to mu se svidjelo kao zaljubljenom dječaku, kao telcu, onako kako je obožavao svaki njezin pokret i misao, i crte lica, i udove. Ali tada je imao vlast nad sobom; mogao je sakriti dubinu svojih osjećaja. Sada joj se kosa razdvojila oko izbočene ružičaste bradavice, u tamnim slapovima padala je do trbuha, a on se nije mogao pomaknuti da je dotakne. Čuo je samoga sebe kako proizvodi zvukove koji nisu zvučali ljudski, bilo je to stenjanje obične životinje. Poželio je da ona podigne uzicu. Pognuo bi se kao grešnik na stupu za bičevanje; počinio je dovoljno grijeha. Mogao bi podnijeti tu laganu torturu od njezine ruke. Ali prekasno je shvatio što je namjeravala da bi mogao naći ikakvu zaštitu; kad mu je prišla, sav se pretvorio u izranjavanu kožu i izgubljenu dušu. Dlanom mu je prešla preko prsa do mjesta gdje je tkanina pritiskala i iritirala njegovo uspravnokoplje. Nježnim prstima odvezala je vezice. Nikakav san ni noćni klimaks, nijedna sukuba14 ni anđeo nisu ga mogli više uzbuditi nego što ga je ona uzbuđivala. Nije se mogao odmaknuti od nje; tako obješen odbijao se zanjihati ili okrenuti zbog ponosa ili poniženja; stajao je ukočeno čvrsto raširenih nogu, a njezina kosa padala je između njih. Namjeravala ga je iskoristiti. Rekla je tako. Jedva je to mogao shvatiti. Dok se igrala kraljice, bio joj je razbibriga — u toj igri rekla je da ga voli. Bilo je to izrugivanje zbog kojega je posrnuo bez ikakve obrane. Podignula je lice i pogledala ga neobično nevino. Imala je oči kao dubine slatkog plavog pakla. Pomislio je kako bi je rado bacio na pod i zabio se u nju, razmišljao je o tome upravo kad ga je oslobodila i uzela u ruke, a on ništa nije mogao učiniti da je spriječi. Obavila je prste oko njega. Blaženstvo užareno do bjelila prostrujalo mu je tijelom; držala ga je između otvorenih dlanova, a on je objema šakama zavezanima iznad glave visio o užetu, jedinoj čvrstoj svari koja je postojala u stvarnosti, osim nje. Naslonila se na njega i poljubila ga u prsa. Pomislio je da nijedna kurva u kršćanskom svijetu ne zna stvari koje je ona, izgleda, znala; grizla je i vukla mu bradavice, bili su to slatki bolni potezi, koji su ga doveli na rub života. Stisnuo je zube, trpio je to, napola umirući s nekim bijesnim užitkom. A onda ga je pustila. Tijelo mu je počelo drhtati. Otvorio je oči i pogledao dolje, dašćući, treptao je gledajući joj bose noge, listove i bedra. Nije se usudio podignuti pogled više od toga. Tamni trokut između njezinih nogu bio je poput neke slavne tajne, napola viđen, vrijedan da se dosegne po cijenu života. On bi i samom papi prerezao vrat samo da može vidjeti to mjesto, ali ona se okrenula i duga joj se kosa zanjihala i sakrila ga. Ostavila ga je visjeti. Nemoćnog. Tiho je zastenjao, gotovo u sebi, zatvorio je oči i naslonio glavu na tvrdi zid. Ruke su ga boljele, ali sada nije bio ništa više osim svojeg spolovila, očajnički željan da se makar i ovako spari s njom. Pokraj njegovih nogu nešto je zastrugalo i udarilo po drvenom podu. Otvorio je oči i ugledao je pred sobom, bila je visoka kao i on, a oči su joj bile na njegovoj razini. Bez riječi snažno ga je poljubila otvorivši usta. Pritisnula je dojke uz njega. Rukama mu je počela istraživati tijelo i uhvatila mu koplje. Kad joj je gurnuo jezik u usta, delikatno je ženski podignula kukove i uvukla ga u sebe, kliznula na njega vruća i vlažna. Osjetivši je, 14 Sukuba, ženski demon koji spolno opći s usnulim muškarcima (nap. prev.).

. 182 gotovo se onesvijestio. Odmaknula se iz poljupca, gurnula ga natraške da bi se rukama uprla o zid sa svake strane njegove glave. Nije se mogao pomaknuti jer je odjednom bio duboko u njoj sa zasljepljujućim osjećajem. Zagledala mu se u oči, rastvorenih usana, njišući se svojim prorezom na njemu, trljajući se isprva blago, a onda jače, tražeći užitak u njemu dok je bio potpuno pokoren. Osjetio je kako mu sjeme curi u nju. Nagnula je glavu i zabacila ramena, a njezina ga je utroba usisavala vrućom slatkom pohlepom. Njezine grudi dizale su se pred njim. Spustio je glavu, ali nije ih mogao dosegnuti; samo se još više napeo u njoj dok mu je gnječila ramena, a onda tiho kriknula, raširila noge i grubo gurnula bokove prema njemu. On se tome potpuno predao, podignuo je glavu i naslonio na zid, bespomoćan dok se ona čvrsto držala za njega, koristila se njime kao noćni ženski demon što iskorištava muškarca: bez uzdržavanja njezino se tijelo pritiskalo na njega, ne mareći za to kakvu bol ili zadovoljstvo mu pruža. Koristila se njime sve dok se nije trznula, razvratno kriknula i pala na njega. I njegov je um eksplodirao kad je doživjela vrhunac. Nije imao nijednu misao. Pred očima mu je bila bijela praznina kao da ga je zaslijepilo sunce. Vukao je nadolje spone, zabijao se u nju, osjetio čisti užitak kada se sve ono što je bio raspuknulo i raspalo i više nije bilo nade da će to ikada moći naći. Čvrsto ga se držala dok je drhtao; njezine ruke i tijelo stiskali su ga i pulsirali oko njega. Oslonila je čelo na njegovu sputanu podignutu ruku, a tijela su im bila spojena. Oboje su dahtali i hvatali zrak. Poljubila mu je kožu tiho stenjući od ushita. Onda je podignula lice i pogledala prema njegovim šakama. Bio je potpuno slomljen; nije ga bilo briga što su mu zapešća gorjela omotana svilenim užetom, a ramena ga boljela od napora, samo ako bude ostala ovako naslonjena na njega tako da može osjetiti svaki njezin udah. Okrenuo je lice i poljubio joj uho i obraz, tražeći usne. Ali spustila je glavu, oslobodila se, zakoračila dolje i udaljila se, ostavila ga. Otpustila je uže naglo, za njega čisti jarki bol. Oslonio je podlaktice na glavu, jer to je bio jedini pokret koji je mogao učiniti i pustiti krv da ponovo teče u zglobove. Požurila je na drugu stranu sobe. Polako je spustio ruke ispred sebe, a zapešća su mu još bila svezana. Odmaknuo se od zida, našao kraj užeta svezanog u čvor i oslobodio se povukavši ga. Prsti su ga pekli kad se u njih počela vraćati krv. Ispružio je zapešća i micao prstima, dišući kroz zube. Napipao je hlače, ali se ipak osjećao ogoljelo čak i nakon što se odjenuo i zavezao uzice. Prišla mu je s kosom raspuštenom oko sebe kao s velom. Pružila mu je remen na kojemu su ponovo bili obješeni noževi, a stileto bodež držala je u ruci. »Oprezno«, reče on promukla glasa, pokušavajući se donekle pribrati. Pognula je glavu i kleknula pred njega. Kao da je paž, podignula je remen dok joj je kosa kao crni vodopad padala preko prstiju i ruku. Začuđeno ju je gledao dok mu ga je zakopčavala oko struka gracioznim i ljupkim pokretima. Zakopčala je remen i zagladila ga dodirom punim poštovanja.

. 183 Nije mogao doći do riječi. Još uvijek u čudu, pustio ju je da mu podigne ruku i klizne bodežom u korice unutar štitnika na ruci. Pritisnula je čelo na njegovo zapešće, otvorila mu dlan i poljubila ga. Spustio se na koljena pred njom. Obuhvatio joj je lice rukama, podignuo joj bradu i zagledao se u nju. Usne su joj bile ružičaste i meke, ipak malo rumenije i otečene od divljih poljubaca. Netremice ga je gledala u oči onim svojim čudesnim pogledom kao da joj je svijet nov i svjež poput svanule zore; plavo-ljubičasta dubina jezera i oceana, vječnost ispod njezinih trepavica. »Ti si moja kraljica«, reče on promuklo. »Nemam drugog vladara.« Malo se osmjehnula, kao zadovoljno dijete. Spustila je lice u njegov dlan i zaklopila oči. Osjetio je njihov pomiješani dah, dodir njezine kose, povjerljivo opuštanje njezina obraza na svojem dlanu. Osvojen. Bez vojne sile. TREĆEG SATA NAKON izlaska sunca trećega dana njihova čekanja okrenula se u krevetu i legla naslonivši se na njega, a kosa joj je prekrila oči. Nejasno su se čula zvona; zvonila su svako jutro, u podne i navečer, svakoga dana otkad ju je doveo ovamo. Vidio je da ona sluša kao da ih sada prvi put čuje. »Trebali bismo se ispovjediti«, šapnula je zagledana u baldahin. Razumio ju je. Stvari koje su zajedno napravili, moraju biti smrtni grijeh. Svaki svećenik na ovoj Božjoj zemlji procijenio bi taj čin kao protivan prirodi — da se muškarac podvrgne ženi, da tjelesno zadovoljstvo nalazi u bolu i sramoti koje mu je ona nanosila. Nije se mogao kajati, ali nije želio da ona bude u opasnosti. Odmaknuo joj je kosu s lica. »Pitat ću Gerolama može li te potajno odvesti«, reče on prateći joj prstom liniju obraza. »Mislim da se to može učiniti.« »A ti?« upita ona brzo. Njezine su ga oči još ubijale, svaki put kad bi ga pogledala. Neizmjerna plava i ljubičasta dubina usmjerena prema njemu gledajući ga neskrivenom iskrenošću. Zatresao je glavom i blijedo se osmjehnuo. »Ja ne mogu, voljena.« »Potajno...« »Ne mogu«, ponovi on blago. Vidio je kako se ona prisjeća i shvaća. Nije mogao primiti sakramente, a nije to ni želio. Osjećao je samo tugu što će ovo završiti, ti kratki dani u kojima joj je služio u bilo kojem okrutnom ushitu ili grijehu koji je poželjela. Kada bude očišćena od grijeha, kada se pokaje, smatrao je da mu neće više zapovijedati na takav način. Što će biti dobro, jer u njemu nije ostalo nikakve obrane, ako ipak to bude htjela, a vanjski svijet se ne igra sa slabošću. Spustila je trepavice. Naslonio se na lakat, promatrao ju je, uživao u životinjskom osjećaju; u njihovim isprepletenim nogama pod plahtama, u njezinoj ruci koja je posesivno ležala na njegovu struku. Razmišljala je, a on je mogao očekivati neki iznenadni obrat u njezinim riječima kad bi mu povjerila što joj je u mislima — zabavljalo ga je to, ili zbunjivalo, ili uznemiravalo, nije znao što točno. Otkrila je nešto u njemu. Stvari za koje ni sam nije znao dok ih nije dotaknula.

. 184 »Ti mi odredi pokoru«, promrmlja on spustivši lice na njezino rame i ruku preko njezinih grudi. »Kad me ti kažnjavaš, to je za mene poput blaženstva.« Potpuno se tijelom okrenula prema njemu tako da nije mogao sakriti lice, posramljeno zbog onoga što je htio. Zagrlila ga je oko ramena. Oči su joj bile blizu njegovih; osjetio je na koži njezine trepavice kad bi trepnula, poput dodira leptirovih krila. »Je li tako za sve muškarce?« upita ona plaho. »Ne«, reče on. »Znaš da nije.« U vlastitom je glasu čuo natruhu bespomoćnog bijesa. »Samo za tebe?« »O, Bože.« Okrenuo se na leđa. Zagledao se uvis, gledajući u ponor unutar sebe, za koji nije ni znao da postoji. »Ne znam. Možda me svi anđeli preziru i daju mi bol kao užitak.« Podignula se na njega, a prste jedne ruke raširila mu je preko prsa. Podnosio je njezinu kontemplaciju kao oštricu uperenu protiv svoje duše. Čak i njezin položaj, tako pomalo nadmoćan, njezin lagan dodir pomalo vlasnički, ponovo je probudio njegovo tijelo. »Volim tvoj užitak«, rekla je. »Isuse«, šapne on i zabaci glavu unatrag izloživši tako vrat prema njoj. Muškost mu se ukrutila uz njezin bok. Kliznula je rukom nadolje i obuhvatila mu vrh. On se ukočio, a strah mu je počeo zujati venama. Uhvativši u stisak i okolnu plahtu, štipala je nježnu kožicu dok nije počeo dahtati. Onda je povukla kožicu nadolje i noktima zagrebla glavić izazivajući plamenu bol. On promuklo zastenje i izvije se tijelom premanjoj. Oboje su znali, oboje su brzo naučili te male okrutnosti i uzbuđenja, kao da su im demoni šaptali upute na uho. Tijelo mu se htjelo zakotrljati, leći na nju i prekriti je, ali ona bi ga tada ubila, zavezala bi ga za zid, a on se toga više bojao nego boli. Zbog te vizije samo što nije eksplodirao u njezinoj ruci. Pustila ga je, i samo ga je to spasilo. Ali uzdignula se nad njim i sjela mu preko prsa. Kosa joj je u slapovima padala preko njegova vrata. Miris njihova sparivanja preplavio ga je dok ga je držala, dok mu je tijelo bilo pritisnuto ispod njezinih raširenih nogu, a ona je ispružila jednu ruku iza sebe i mučila ga milujući, štipajući i grebući mu mošnje i koplje. Namjestila se tako da mu je vrh uda kliznim uz baršunastu kožu njezine stražnjice, što je za njega bio profinjen užitak dok mu je nanosila bol. Gurnuo se u njezin dlan grubo zaječavši, a mišići su mu se napinjali protiv boli koja je bila potpuno blaženstvo. Onda se nagnula i pustila ga upravo kad više nije mogao izdržati, kleknula je nad njim uprijevši se rukama u zid, a svoj ružičasti prorez nadvila mu nad usta dopuštajući mu da siše i obožava je. Njemu je to bilo kao dar; to što je mogao kušati okus njezine dubine, natjerati je da se ukoči i njiše naprijed-natrag, da izvije leđa uekstazi. Njegovo je koplje gorjelo i plamtjelo od želje za njom, još bolno od njezine ruke. Kad se pomaknula unatrag željno dašćući, slijedio ju je, okrenuo se, dižući se s žustrom poslušnošću kad mu je zapovjedila da je usluži. Namjestila se pred njim oslonivši se na ruke i koljena, da je objaše kao lijepog ženskog demona. Toliko ga je izgrebla da ga je zaboljelo kad je prodro u nju, ali izgubio se u tom osjećaju, prepustio mu se, umom mu je zavladala ričuća tama kad je spustio pogled na njezina bijela leđa i crnu kosu, okruglu stražnjicu i svoj ud koji je uranjao u nju. Držao ju je za bokove i duboko prodirao; čuo ju je kako cvili i

. 185 uzdiše, ali to je bilo od ushita, jer je tražila više, a on joj je odgovarao, jer zapovijedala mu je i kad je prosuo sjeme u slijepoj ekstazi. Poslije je ležao držeći je uz sebe u zagrljaju, sklupčan oko njezina tijela. Puls mu je još tukao u ušima. Bila je mekana, topla i nježna. Snažno je osjećao da je ona pod njegovom zaštitom i ta mu se ideja vrtjela i ispreplitala u mislima s načinom na koji se podčinio njezinoj vlasti. Bila je to neobična i slatka zbunjenost, jedva podnošljiva. U udove mu se željela uvući letargija. Duboko je udahnuo da je odagna i pročisti misli. Odbacio je pokrivače, a nju odmaknuo dok je ustajao. Nije se bunila, samo ga je gledala iz tamnog oblaka raščupane kose kad je sjeo na rub kreveta. Pogledao je preko beskrajnog prostora, tamo do mjesta gdje MI mu ležali bodeži. Još je jedanput duboko udahnuo, ustao i odjenuo čiste hlače i sive čarape iz hrpe koju mu je Gerolamo pripremio, svjestan da ga ona promatra sve vrijeme. Zavezao je uzice. Remen i štitnici za ruke ležali su na očevoj škrinji. Ne gledajući prema njoj, prišao je oružju, izvukao bodež, provjerio oštricu povukavši po gornjoj strani podlaktice obrijavši jedan dio kao da u ruci ima britvu. Vratio je nož u korice i jedan po jedan uzeo štitnike i zavezao ih na ruke. »Kako su te kažnjavali kao dječaka?« upita ona naglo. »Bičevanjem?« Lagano se nasmijao, kao da je oštro ispustio zrak iz pluća, i zatresao glavom. »To nije kažnjavanje.« »Nešto gore?« upitala je. »Nisu me kažnjavali«, reče on. Posegnuo je za remenom. »Ne onako kako misliš.« Podignula je obrve. »Nikada?« »Da sam pogriješio, on bi me ubio«, reče on jednostavno. Osjetio je da ga gleda kad je izvukao iz korica noževe i provjerio im vrhove. Zagrlila je jastuk i tužno uzdahnula. Odjedanput se uplašio da će se ona rasplakati zbog njega. Opasao se remenom i zakopčao ga. »Barem sam tako mislio«, reče on provukavši kraj kroz omču. »To je sigurno bio samo dječački strah.« »Kako dobro lažeš«, reče ona. Odlučno je prešao preko sobe, uhvatio je za ruku, čvrsto stisnuo u svojoj šaci, a onda je prinio ustima i poljubio joj prste. »Odjeni se za put, kraljice moja. Došlo je vrijeme da to dokažem.« STARI JE SVEĆENIK BIO lojalan, i sam Navona, daleki rođak koji je još ostao u tom siromašnom i udaljenom svetištu u brdima, pokraj jezera. Obitelj Navona bila je desetkovana, a njezini članovi raštrkani, dvorci srušeni, sela spaljena. Živjeli su skrivajući se, bili su prikrivena mreža zajedničke mržnje prema Riatama, obećanje osvete, krvi i odanosti nezakonitom sinu Giana Navone. Ali on nije dopustio da bude viđen; nije htio da ga itko prepozna, nije htio nijednog poznanika ili komplikaciju više nego što je trebao imati. Gerolamo je sve dogovorio; svećenik će ispovjediti ženu skrivenu velom, dati joj oprost i neće postavljati pitanja o tome tko je ona ni zašto je doputovala ovamo. Allegreto je mislio da će zbog prirode njezinih

. 186 grijeha izgledati uvjerljivo da je došla ovamo jer se užasavala priznati ih ikome osim nekom strancu i samom Bogu. Stajao je s njom na rubu jezera, skriveni iza guste trske i ispod grana masline. Valići su tiho zapljuskivali i njihali mali čamac, koji je on zadržavao u plićaku držeći ga čizmom za pramac. Selo koje je nekoć okruživalo crkvu od bijelog kamena, sada je bilo pusto, kuće spaljene, a mala piazza zarasla je u korov i bila prepuštena kozama. U posljednjem trenutku, kad je njegov čovjek dao signal ispod luka na ulazu u crkvu, Allegreto je načas zadrži. »Kad se budeš ispovijedala — nemoj reći da smo učinili preljub«, reče on naginjući se prema njezinu gustom velu. »Nemoj zabunom misliti da smo počinili i taj grijeh.« Okrenula se licem prema njemu. Nije je mogao vidjeti ispod tkanine. Samo mu je u tom trenutku palo na pamet da bi se mogla sjetiti otoka, lažne bračne noći pa da misli kako na duši ima i preljub. Nije želio nikakve spekulacije ni nagađanja o tome, čak ni u slučaju starog šutljivog svećenika, ali uglavnom zato što nije htio da ona to misli. »Vjenčani smo pred Bogom«, reče on. »Nisi bila zaručena s Riatom i nisi dala svoj pristanak.« Onog trenutka kad je to izgovorio, s takvom upornošću u glasu, poželio je vratiti riječi. Vidio je da je zastala i počela misliti o stvarima o kojima dotada nije. Opsovao je samoga sebe kao zaljubljenu budalu zato što je progovorio da to zaniječe, da je podsjeti da ni njemu nikada nije dala svoj pristanak. Pognula je glavu ne odgovorivši. U potpunoj crnini, skrivena lica, mogla je biti bilo koja udovica iz grada ili sela, koja je došla zapaliti svijeću za suprugovu dušu. Nosila je svećeniku košaricu s jajima, a na dnu je bio zlatnik. Osjetio je val želje za njom, divlju pomisao da klekne pred njom i zamoli je da ga ne napušta i ne ide u svjetlo i milost. Vratit će se kao strankinja, ponovo će biti nevina kao što je bila kad mu je tek došla. Možda će čak zaboraviti ili se neće htjeti sjetiti. Pomislio je da je silom vrati u čamac i da se vrate u toranj; bio je to san da je unutra zauvijek zaključa zajedno sa sobom kao slugom i braniteljem; da bude tako zadovoljna svime što čini za nju da nikada ne bi htjela otići. Te su misli bile samo treptaj u sekundi. Nije je dotaknuo. »Idi sada«, rekao je. »Čekat ću te ovdje.« Gledao ju je kad je zakoračila na sunčevo svjetlo. Crkva je bila stara i bez ukrasa; građena od golog bijelog kamena s grubim kutovima i samo jednim prorezom kao prozorom iznad vrata. Znao je kako izgleda iznutra, znao je kakav je osjećaj stupiti unutra iz sunčeva svjetla u naglu tamu, zastati na tren i kleknuti, dok se oči ne priviknu na zlatne točkice svjetla nekoliko svijeća. Miris tamjana, kameni pod, masivni stupovi što se nižu u mraku, spiralno obojeni crveno i bijelo, a na vrhu nekoliko izblijedjelih svetaca koji su se smiješili niz središnji crkveni prolaz. Stajao je tamo prognan iz krila crkve, a čežnja mu se dizala u grlu. Kad je stigla do vrata koja joj je Gerolamo pridržavao otvorenima i kad je prošla ispod luka, okrenuo se. Ona će se vratiti. Ako ne, on će poći i uhvatiti je, a stari svećenik Navona neće predstavljati nikakvu prepreku dođe li do toga. Možda bi bilo bolje da je zaista uhvati, jer tada nitko ne bi mogao tvrditi da je svojevoljno bila u njegovu društvu ili da je prekršila odredbu da ga svaki kršćanin mora izbjegavati.

. 187 Zakoračio je na brod i provjerio koliko imaju zaliha za put — dovoljno tople odjeće da mogu prijeći planinske prijevoje sitnog novca i štapova za hodanje, vrećicu s kresivom. Iznad planinskih vrhunaca oblaci su se počeli kotrljati prema sjeveru, gdje su se strme padine obrušavale u jezero. Gerolamo je čuvao stražu stojeći pred vratima crkve. Zaškripala su i otvorila se, mnogo brže nego što su trebala. Allegreto podigne pogled i proviri kroz visoku trsku. Pojavila se na vratima, a svećenik pokraj nje. Starac je držao košaru. Na tren su zastali na vratima, svećenik joj je nešto brzo govorio, a Gerolamo se povukao na pristojnu udaljenost. Zatresla je glavom ispod vela i s poštovanjem spustila ruku na svećenikov rukav. Onda ga je ostavila, krenula pognute glave i brzo hodala preko otvorenog prostora prema Allegretu. Stopalima je odlučno odbacivala suknje u stranu. On ponovo zakorači na pjeskovitu obalu, a trzajem brade Gerolamu da znak da se povuče. »Što se dogodilo?« upita on oštro kad je ušla u hlad trske. Podignula je veo i pogledala ga. »Pričekat ću još da se ispovjedim«, rekla je. »Čekati? Ne, neće biti druge prilike«, prosikće on. »Drugdje ti ne mogu jamčiti sigurnost.« Svećenik je još stajao ispred crkvenog portala i gledao za njom. Ona sigurno nije stigla učiniti ništa više nego mu reći da se želi ispovjediti; nije bilo vremena za više. Allegreto je nagađao da joj je starac snažnim riječima savjetovao da očisti dušu. Uhvatio ju je za rame i opet joj htio spustiti veo. »Znam da je teško«, rekao je nježnije. »Ali on te ne poznaje, a nikada te neće više vidjeti.« Pokrila se velom. Ispod crne tkanine koža joj je bila poput bjelokosti, a oči boje najdubljeg jezera. Sjene trske i granja poigravale su joj se na licu. »Ne, nije zbog srama.« Podignula je bradu. »Čekat ću tebe.« »Čekat ćeš mene?« Stajao je držeći ruke na njezinim ramenima. »Znam da ne možeš. Ne još.« Ovlažila je usne. »Ali pričekat ću dok i ti ne budeš odriješen od grijeha.« Naglo ju je pustio. »Ne budi glupa.« »Mnoge sam sate razmišljala o tome«, reče ona. »Možda jesam glupa, ali ne mogu reći da mi je iskreno žao niti ću sama tražiti oprost.« »Zašto ne?« on odlučno upita. »Mislio sam da to želiš.« »Zato što sam razmišljala o tome — i pomislila...« Okrenula je glavu od njega i pogledala prema jezeru i tamnim oblacima što su se skupljali. »Što ako nešto pođe po zlu? Što ako nas ubiju?« »Još veći razlog da se bude u Božjoj milosti!« Uhvatio ju je za ruku i blago protresao. »To su smrtni grijesi, znaš to. U opasnosti si da budeš zauvijek prokleta zbog njih.« Spustila je pogled na svoja stopala. »Da, a već sam u opasnosti da budem ekskomunicirana samo zato što razgovaram s tobom. Pitala sam ga i tako mi je rekao.« »Pitala si ga!« »Nisam spomenula tvoje ime. Samo sam pitala kao da me muči takva sumnja, kao da se radi o nekom susjedu.«

. 188 Stisnuo je čeljust. »I dobro ti je odgovorio, osim što smo vjenčani i zato možeš razgovarati sa mnom bez kazne. I sam sam se dobro raspitao o tome.« Podignula je pogled prema njemu. Bila je istina da supruga ne mora izbjegavati svojega muža — taj dio je sigurno bio točan. »Vjenčani smo!« uzviknuo je s tvrdoglavom upornošću. »I dat ćemo to blagosloviti u crkvi čim budemo mogli.« Pogledao je prema svetištu. »Ali jedno od nas dvoje ne mora čekati. Tamo ti je ispovjednik, a ti si se željela pokajati i ispovjediti. Glupo je i...«, tražio je prave riječi, »grešno to odgađati!« Tada se nasmiješila kao da zna neku tajnu koju on nije znao. »Čekat ću.« »Elena!« Njezina opuštenost u vezi s tim neobično ga je ljutila. »Tvoja besmrtna duša je u opasnosti!« Spustila je bradu kao dijete koje je nešto zgriješilo, a onda ga pogledala postrance ispod trepavica. »Zar si sada svećenik kad si se toliko uznemirio zbog moje besmrtne duše?« Otpuhnuo je s neodobravanjem i odmaknuo se korak unatrag. »Ne, nisam nikakav svećenik. Ali pakao nije igra šijavice da bi se tome mogla tako smješkati. Ne želim da si u opasnosti vječnog prokletstva; nemoj mi još i to stavljati na savjest.« »Ni ja ne želim ući u raj znajući da ti to ne možeš. Zato ću čekati.« »Elena! I riskirati...« »Da!« prekine ga ona. »Razumijem kakav je rizik. I to sam odabrala.« Slušao je njezine riječi koje kao da mu klize kroz mozak ne ostajući u mislima — zvuci su dolazili i odlazili, besmisleni — a onda ga je njihovo značenje pogodilo iz sve snage, kao udarac toljagom u lice. Trska se povijala i šuštala oko njih. Jedan list masline zalelujao se nadolje, srebrnast i tanak, uhvativši se u crni nabor njezina vela. Donja joj je usna drhtala kad ju je pogledao. »Nedostajao bi mi cijelu vječnost«, rekla je. »Tugovala bih.« Odmahnuo je glavom jer je jedino mogao učiniti taj mali pokret. Da mu je ponudila gradove pune dragulja, toranj od zlata, sve zvijezde, sunce i mjesec, mogao bi progovoriti. Ali sada nije mogao. Nedostajao bi joj u raju. Tugovalabi. Zaista, nije znala što govori. Što riskira. Pročitao je o tome svaku pjesmu, propovijed i crkvenu himnu; proučavao je sve sablasne freske koje su prikazivale pakao do strašnih i najmanjih pojedinosti. Ali da bi se ona izložila opasnosti makar na tren ili samo pomislila takvo što, zbog njega... Jedan dugi trenutak činilo mu se da će umrijeti na mjestu, i to samo od zbunjenosti. Spustio je ruku na bodež, na nešto čvrsto i opipljivo, nešto što je mogao razumjeti dok ga je hvatala bujica i opkolila ga sa svih strana, kao kad voda navre kroz napuklu ledenu branu. »Molim te«, rekao je bespomoćno. »Ovo je ludost. Idi i pokaj se. I ostani tamo. Ostani daleko od mene. Ne vraćaj se.« Nije se okrenula. Nije pobjegla u sigurnost i milost, a svećenik je još stajao s beskrajnim strpljenjem, kao da ju je dozivao k vratima crkve. »Ne«, rekla je. »Čekat ću tebe.«

. 189 Devetnaesto poglavlje ELAYNE JE ZNALA kad bi se našla u nemilosti. Dobro su joj bili poznati izrazi lica, pogled koji bi je izbjegavao i stisnute usne kad ne bi bila dovoljno skrušena nakon neke nepodopštine. On nije ništa govorio, nije više spominjao svoju zapovijed da ostane sa svećenikom. Želio je da bude ispovjeđena, a ona to nije željela. Tako su dugi sati putovanja po velikom jezeru prolazili u tišini, koja je bila nešto više od potrebe da seprikriju. Sa sjevera je puhao hladan povjetarac stvarajući oštre valiće koji su zapljuskivali pramac. Oblaci su se kotrljali preko klisura i padali s njih kao pjena što se odbija od čamca. Skriven ispod kapuljače seljačkog kaputa, Allegreto se prihvatio veslanja, saginjući se pritom u ritmu s Gerolamovim zaveslajima. Lice mu je bilo skamenjeno u nepromjenjivu namrštenu izrazu. Nijedanput ju nije pogledao. Sada je bio naoružan. Neće trpjeti da ga ona dotakne. Taj neizgovoreni dogovor ispriječio se između njih i ona ga nije željela prekršiti. Zato je gledala njegove čizme od mekane kože, kojima se upro u klupu, gledala je način na koji su mu se mišići nogu pomicali dok je veslao, a ono što joj je padalo na um bilo bi dovoljan razlog zbog kojeg bi propovjednici pljuvali i bjesnjeli. Čamac se činio malenim, kao mrvica koja poskakuje i pluta ispod strašne ljepote planina. Stijene su polako prolazile pokraj njih, uzdizale se nad jezerom poput zidova divovskog dvorca. Istezala je vrat kad su sive klisure postale strmije, vrhunci viši, a kamene mase strmoglavljivale se okomito u vodu bez ijedne uske obale na koju bi se moglo pristati. Vodoravne izbočine uzdizale su se jedna iznad druge, na visinama do kojih se nijedan čovjek ne bi mogao popeti. Gerolamo ih je držao u sredini jezera, daleko od teglenica ili drugih čamaca, od gradova i dvoraca smještenih na klisurama. Već je bilo kasno popodne kad su prošli blizu golema kamenog izboja, koji je stršao daleko u jezero. Sunce se probilo kroz tamne oblake i osvijetlilo vodu oko rta srebrnim odsjajem. Oštar vjetar odjedanput je posustao i samo je mreškao površinu vode.

. 190 Pred sobom su ugledali blještav zaljev. U daljini, jezerom su plovile male brodice i plutale poput bijelih ptica što se skupljaju pred tornjevima, zidovima i molovima velikog grada. Elayne sjedne uspravnije. Odmah je znala. Nikad se nije jasno sjećala, nikad nije uspjela predočiti sliku u mislima, ali pogled na Monteverde bio je kao san koji je sanjala cijeloga života. Usred tornjeva dizala se moćna stijena, visoko i strmo predbrežje sa svih strana ograđeno zidinama, a na vrhu je poput krune stajala citadela koja je vladala svime ispod sebe. Ali niži dijelovi grada gurali su se uvis u gordom izazovu, šuma tornjeva pružala se u nebo, kamene tvrđave od kamena u nijansama ružičaste, krem boje i okera, a na vrhovima su im vijorili stjegovi. Iza grada planine su se prostirale kao kružna masivna obrana i obgrlile ravnu i bogatu dolinu na čelnom dijelu jezera. Allegreto je uspravnije sjeo i spustio vesla. Osvrnuo se preko ramena na grad. Zatim je ispod kapuljače pogledao i nju da joj vidi izraz lica. Elayne je prstima prekrila usta. Osjećala se pomalo preplašeno i zbunjeno, gotovo posramljena čudesnim prizorom. Malo je zatresla glavom kao da odbija neki poziv. Nasmiješio se. »Ne još«, izgovorio je to kao tiho obećanje. Nikada, pomislila je — ali bio je to samo odjek jedne ideje, daleki osjećaj strepnje. Zaljubila se. Neposredno i izravno zaljubila se u taj gradić, takav kakav je ležao pred njom, obasjan sunčanim zrakama koje su se poigravale citadelom i tornjevima, iskrile se na jezeru i nestajale u sjeni oblaka. Skutrila se zabrinuta zbog tog neočekivanog osjećaja, promatrala je Gerolama koji je pustio čamac da slobodno pluta, a Allegreto mu je pomogao baciti mrežu. Dok se sunce spuštalo, lagani povjetarac nosio ih je polako prema divljem poluotoku, kao da su došli ovamo samo loviti ribu uz obalu. Elayne je i dalje gledala prema zaljevu. Taj zasljepljujuće blistav grad bio je neočekivan kao i njegov smijeh. Skriven uz pomoć planina, čuvale su ga klisure i duboka voda. Još jedan dvorac uzdizao se iznad njih, kao nad ponorom, i nadgledao tjesnac s rta. Elayne je vidjela kolosalni lanac što se spuštao u vodu, protezao se od stijena ispod tvrđave preko uskog dijela zaljeva i bio označen plutačama. Jedva je mogla nazrijeti drugi kraj gdje se lanac dizao iz vode ispod tvrđave na dalekoj stijeni. Maleni čamci kao što je bio njihov plovili su preko te granice bez zadržavanja. Ali natovarene teglenice i jarko obojene manje galije kao da su morale tražiti dopuštenje da prođu u sredini, gdje ih je čekao par čvrstih stražarskih brodova. Iza njih čekala ih je ratna galija, čija su vesla sada polako bljeskala dok je ležerno kružila zaljevom. Odjedanput se sjetila flote i naoružanih ljudi koje je izgubio; sada je prvi put shvatila veličinu tog pokušaja. Dovesti takvu silu — s mora — da plovi jezerom ili dođe preko planina, ili oboje; kakva sredstva i planove je morao imati, kakve strategije isplanirane poput poteza u igri šaha. Pet godina, tako je rekao, radio je na tome. Sjetila se i svojeg putovanja i kako je moglo završiti. Kako je trebalo završiti. Kraljevska procesija; svečana povorka konja s uzdignutim zeleno-srebrnim stijegom i muškarac kojega nikada nije vidjela, a koji joj je trebao postati suprug. Ili bi možda stigla brodom, u jednoj od

. 191 onih sjajnih malih galija, koje su bile lijepe replike velikih morskih galija, a ovdje su samo plovile jezerom. Osjetila se vrlo malenom dok je zurila preko vode u tornjeve iza zidina. Netko drugi je držao Monteverde u svojim rukama. Netko tko nije bio neodlučan ni bespomoćan u vladanju tim mjestom. Citadela se uzdizala pobjedonosno slavno, bila je tvrđava unutar utvrđenog grada. Gledajući iz čamca, već joj se i sama ideja, da postoji ikakva šansa da se taj moćnik zbaci s vlasti, činila nezamislivom. »Njegove zastave vijore se na vodenim vratima«, reče Allegreto tiho, stojeći uz nju raširenih nogu zbog njihanja čamca. »Želi prikriti činjenicu da je napustio grad.« Elayne nije trebala pitati na koga misli. »Otišao je?« reče ona tiho. »Jesi li siguran?« Lagano je kimnuo prema dalekim zidinama. »Posljednji stijeg pokraj zapadnog mola.« Pogledala je. Ćudljiv povjetarac igrao se zeleno-srebrnim zastavama koje su se dizale i lepršale iznad laganih valova. Posljednja je izgledala kao ostale. Pogledala je malo bolje niz stupova za zastave, koji su označavali svaki mol, i tek tada primijetila da ona najzapadnija nije bila podignuta do vrha stupa. Razlika je bila tako nezamjetljiva da je ona ne bi ni primijetila da joj on nije rekao kamo da gleda. Ispustila je dah iz pluća i pogledala uvis prema Allegretu. »Samo jedan stijeg«, reče on tiho. »Otišao je danas, i to kroz zapadna vrata.« Okrenuo je izudarano lice prema gradu, blago se i podrugljivo osmjehnuo pokazavši zube. »Znao sam da se neće moći oduprijeti tome da sam osobno ne zada konačanudarac.« Gerolamo je samo bez riječi zagunđao i trznuo bradom prema velikom lancu. »Da, baš kao što je Morosini rekao«, reče Allegreto. »Pritisnule su ga glasine. Potpuno je spreman za napad. Izbrojio sam najmanje dva tuceta jarbola unutar zidina luke. Želim znati koliko je ljudi unajmio, tko ih vodi i koliko im je obećao platiti — neka mi naš blagoslovljeni svetac pošalje riječ o tome preko janjca.« Gerolamo se složi, kao da su zapovijedi svecima i domaćoj stoci bile uobičajena stvar. Čamac se ljuljao dok su njih dvojica izvlačila praznu mrežu. S nekoliko zaveslaja otplutali su u duboku sjenu ispod rta. Njihov se mali čamac uspio izvući na uzak komad pješčana da ispod stijene. Allegreto lagano skoči na obalu, okrene se i uzme zavežljaje i štapove koje mu je Gerolamo već pružao. Elayne ustane, uhvati se Gerolamu za rame shvativši da se žure što prije maknuti s vidika gradskih zidina. Skočila je, a Allegreto ju je rukom usmjerio prema izbočini u stijeni prekrivenoj grmljem. Došao je za njom, stišćući se iza nje ispod trnovitih grana. Kad je pogledala kroz lišće, vidjela je da Gerolamo ponovo baca mrežu, a čamac polako pluta udaljavajući se od obale. »SPAVAJ.« GRMLJE IZA njega štitilo ga je dok je čučao i promatrao dolje jezero i puteljak kojim su se upravouspeli. Elayne se povuče u udubljenje ispod stijene, gdje je do bilo ravno i gdje su ležali ostaci smeća, komadić svijeće, poderan i prljav rukav neke stare košulje usred gomile lišća. Nikada se nije osjećala budnijom. »Da spavam?!« šapnula je tiho kao i on. »Ne mogu.« Pogledao ju je ispod sive kapuljače. Lice mu je imalo ukočen izraz, koji nije vidjela nakon one oluje na otoku. »Zar se bojiš?«

. 192 Ova se stijena činila potpuno izloženom, gotovo da je bila izravno okrenuta gradu, a dvorac iznad njih bio je tako blizu da je mogla čuti stražare kako se dovikuju. »Da!« Kimnuo je glavom. »Krenut ćemo poslije mraka. Moram vidjeti znak da je Gerolamo ušao kroz vrata.« »U grad?« upita ona zabrinuto. »Da.« Okrenuo se prema zaljevu istražujući ga pogledom. »Pokušaj spavati«, reče on jezeru. »Neću te ostaviti.« SJEDILA JE ZAKLOPLJENIH očiju. Ni na tren nije zaspala, jer mučili su je živci, kameno do i bodljikavo suho lišće bez obzira na to kako se pokušala namjestiti ili pomesti smeće u stranu. Činilo joj se da su prošli sati. Svaki put kad bi pogledala kroz trepavice, planine su bile samo malo tamnije, oblaci tek malo gušći, sunčeve zrake blijedjele su polako u večernji sumrak. On je klečao nekoliko koraka od nje, u jednoličnoj sivoj odjeći običnog čovjeka. Šiljata kapuljača pala mu je na leđa. Tek je sada shvatila da je odrezao kosu, koja mu je u uvojcima padala do vrata, a jedan slobodan pramen visio mu je preko lica. Jarko ljubičasta modrica u blizini oka mijenjala je boju i prelazila u ružne nijanse zelene. Svejedno je bio izvanredno lijep — ništa od toga što ga je poružnjivalo nije moglo sakriti njegov neobično privlačan izgled. U tišini sumraka vjetar je posustao. S mrakom se spuštala i oštra hladnoća. Ispod stijena jezero je proizvodilo jasne male zvukove dok je voda nježno zapljuskivala obalu. On je naglo okrenuo glavu. Elayne je u istom trenutku začula zvuk — klizanje i škripanje šljunka, koraci nekoga tko se spuštao stazom iznad njih. Gusto grmlje skrivalo ih je od pogleda s jezera, ali od staze su ih dijelile samo rijetke trnovite grane. Bilo ih je lako vidjeti. Kad je nezvani gost počeo zviždati neku melodiju, Allegreto se povuče natrag. Zgrabio je Elayne, gurnuo ju da legne, a onda se svom dužinom tijela ispružio na njoj. Prije nego što je shvatila što radi, podignuo joj je suknje razotkrivši čarape i bedro. Prignječio joj je usne svojima i uvukao joj ruke u odjeću. Glasno je zastenjao dok joj je povlačio haljinu s ramena i zavukao ruku ispod suknje. Elayne zacvili od iznenađenja. Zviždanje je prestalo. Allegreto je dosta jako gricne za ušnu resicu. »Sššš!« šapnuo je, ali dovoljno glasno da svatko može čuti. Ona se preplašeno zahihoće. Podignuo je glavu, a kosa mu je pala preko očiju dok je gledao prema stazi. Ispružio je ruku uz njezinu glavu tako da je nezvani gost nije mogao vidjeti. Ali znala je da su njezina gola noga i rame itekako dobro vidljivi. Osjetila je da mu druga ruka lagano podrhtava iznad bodeža s otrovom. »Ugodna večer«, reče muški glas s tonom nestašnog veselja. »Jeste li dobro?« Na trenutak je zavladala tišina, samo je Allegreto oštro disao. Ljutito je pogledao muškarca. »Dovoljno dobro da obavim posao«, reče on zajedljivo, »ako me pustiš na miru.« Muškarac se slatko nasmije. »Ne treba ti pomoć?« » Odjebi! « prosikće Allegreto. »Molim lijepo!« reče uljez zlobno. »Poštedi damu ružnih riječi!«

. 193 Osjetila je kako Allegreto približava ruku bodežu. Brzo je podignula ruke, primila ga za obraze i povukla ga k sebi da je poljubi. Zastenjala je i promigoljila se ispod njega. Cijelo mu se tijelo ukočilo. Odmaknuo se i okrenuo joj lice prema zidu stijene. »Ali vidim da nije nezadovoljna«, reče muškarac. »Ostavit ću te pri tvojem poslu. Pazite kako po mraku idete ovom stazom!« Lagani koraci počeli su se udaljavati uzbrdo. Allegreto je ležao na njoj sve dok se više ništa nije čulo. Onda je sjeo i jednim joj pokretom povukao suknju nadolje. »Prljavi jarac«, promrmlja on. Elayne sjedne, popravi haljinu i otrese kamenčiće s rukava. Strah joj se pretvorio u nešto drugo. Osjećala se postiđeno i bez daha zbog posebnog uzbuđenja. »Činio se potpuno bezopasan«, šapnula je. »Drago mi je što ga nisi ubio.« »Trebao sam.« Allegreto baci mračan ubojit pogled na stazu kojom je uljez otišao. »Dobro zna da je ovo mjesto za ljubavne sastanke. Trebao se okrenuti i otići bez riječi.« »Poznaješ ga?« »Ne, ne poznajem. To je neki sluga iz dvorca iznad nas, koji je sigurno sišao da se zadovolji...« Prekinuo se i izgledao kao da mu je neugodno završiti. »Ispričavam se. Ali on dobro zna. Svi znaju.« Elayne pogleda otrgnuti rukav među lišćem. Osjetila je spoj averzije i uzbuđenja. Odjedanput se sjetila svojeg sastanka s Raymondom u mlinu. Bilo je nešto duboko uznemirujuće u mogućnosti da budete otkriveni u bludnoj igri na takvom mjestu, nešto istodobno uzbudljivo i nelagodno. Allegretova zlovolja samo je još više u njoj pobudila želju da ga uhvati za ramena, prođe mu prstima kroz grubo odrezanu kosu i povuče ga ponovo na zemlju. Dok je o tome razmišljala, pogledi su im se sreli. Lice mu je odjedanput postalo kameno i hladno kao da je mogao prodrijeti u njezin um i odmah odbaciti takve stvari. Lagano je skočio na noge. »Jesi li se odmorila?« upitao je. »Malo.« Gledala ga je kako prilazi rubu litice i već je napola nestao u sve većoj tami. »Trebali bismo krenuti«, reče on, »prije nego što se on vrati da nas kriomice gleda, pokvarenjak.« Elayne ustane i protrese suknju. »Jesi li ikada... ovamo dolazio na ljubavni sastanak?« upitala je ne gledajući ga. »Nisam«, reče on odrješito. Uzela je štap koji joj je pružio i iskosa mu se osmjehnula. »Dobro.« Spustio joj je ruke na ramena. Načas je pomislila da će je poljubiti, ali on joj je samo povukao ogrtač preko glave kao kapuljaču. »Gledaj u zemlju i pokušaj hodati kao čedna žena«, reče on pridržavajući joj ogrtač ispod brade. »Ne želim da on pomisli da ćeš leći na zemlju i hihotati se za svakog prostaka koji prođe pokraj tebe.« »Samo za tebe!« Nasmijala se tiho i lagano mu štapom potapkala čizmu. »Samo za mene«, reče on. »Osim ako ne želiš za sobom ostaviti trag mrtvih muškaraca.« ELAYNE JE BILA ta koja je stalno zaostajala. Sjedila je pognute glave, jedva u stanju razlikovati zvuk vodopada od zvonjenja u ušima. Strme staze su za nju postale agonija; nije

. 194 mogla udahnuti dovoljno zraka da bi mogla disati. Mišići nogu pekli su je od napora. Odmarala se na velikom kamenu pokraj zamagljenog vodopada i dahtala, a znoj joj je klizio niz vrat i leđa natapajući košulju. Da nije bilo vizije Margaret i Zafera, koje su uhvatili ljudi Franca Pietre, ništa je ne bi moglo natjerati da ponovo ustane. Laganiji dio terena prešli su tijekom noći pri blijedom svjetlu mjesečine što je prodirala kroz oblake. Nekoliko su sati prospavali u kolibi sa slamnatim krovom, a onda je pred zoru došla mlada pastirica da ih povede dalje. Penjali su se s malim stadom od četiri ovce i kasno izleglim janjetom, hodali stazama što su vodile uzbrdo, sve više, pokraj vinograda i voćnjaka jabuka koje su polako zamijenile jele, i još više, gdje je rastrgana magla obavijala visoka stabla u sivilo, i još više sve dok Elayne nije počelo bubnjati u glavi i mogla je misliti samo na to kako će spustiti nogu ispred noge. Uz njih su trčkarala dva psa čuvara, nestajali su između borova i uz stjenovite padine, kaskali ispred njih i vraćali se poput blijedih sjena. Allegreto je već odavno skinuo sivi kaput s kapuljačom. Iako mu se kosa zalijepila za vrat, a oko čela je omotao vrpcu od komada tkanine kako mu znoj ne bi curio u oči, činilo se da mu noge nisu klimave i slabe kao Elayneine, za koju je svaki korak bio mučenje. Njihova djevojka-vodič mirno je sjedila, ništa više zadihana nego što su bili njezini psi. Djevojka je bila ljupka, blagog pogleda i nježnih obraza lagano rumenih od penjanja. Držala je janje u krilu i gledala Allegreta kao da je sam anđeo Gabrijel, a ona Madona s aureolom oko glave na nekom oltaru. Elayne ju je mrzila. On se okrene s jedne izbočine stijene s koje je gledao dolinu. Još uvijek su bili nadomak grada. Elayne ga je mogla vidjeti između stabala kad bi smogla snage dignuti glavu. Vidjela je crvene krovove kuća, tornjeve poput dječjih igračaka usred mozaika zelenila. Rijeka je vijugala između obrađenih polja u dolini i lijeno se protezala do srebrnog ruba jezera, koje se još moglo vidjeti iza gradskih zidina. Plave planinske stijene pretvorile su se u oblacima zastrte vrhunce, bijeli nanosi kao da su visjeli tako blizu da bi ih mogla dotaknuti ako bi ispružila ruku. »Postavio je blokadu sa svojim ljudima na istočnom prijelazu prema Veneciji«, reče Allegreto na francuskom. Elayne je mogla vidjeti komadiće boje nanizane u linijama duž bijele ceste. Mogli su to biti šatori ili gomile ljudi, jer s te daljine nije mogla razabrati pojedinosti. Pastirica im je donijela vijest o plaćenicima koje je Franco Pietro unajmio; petnaest družina pješaka i osam konjaničkih jedinica — za Elayne to se činilo dovoljnim da osvoji cijelu sjevernu Italiju. Pokušala je razmišljati unatoč bubnjanju u glavi, umorno je treptala gledajući vrhunce na drugoj strani doline. »Ne bih imala ništa protiv jednog slona na kojemu bih jahala preko ovih plani na«, reče ona. Allegreto se naslonio na jedno stablo. »Slona?« Namrštio se načas, a onda je u čudu podignuo obrve. »Znači da si čitala Tita Livija.« »Ledi Melanthe je poslala knjigu zajedno s nekim latinskim tekstovima Petrarke. Svidjeli su mi se slonovi. Bilo mi je žao što Hanibal nije pobijedio.« Zagledala se dolje u grad i dolinu koji su se pružali pred njima kao golema zemljopisna karta. »Pretpostavljam da Franco Pietro ne proučava drevnu povijest. Čini se da mu nije palo na pamet da bi ti mogao doći sa sjevera.« Kratko se nasmijao. »Baš dobro što nisi bila tu da mu to spomeneš.« »Je li ti to bila namjera?«

. 195 Pogledao je prema pastirici, koja ih je gledala zbunjeno jer nije razumjela francuski. »Možda«, reče on i slegne ramenima. »Sada je to malo važno. Kako se osjećaš? Hodat ćemo polakše ako želiš.« Elayne podigne glavu. »Moramo stići na vrijeme. Mogu hodati.« Dugo ju je procjenjivački gledao. »Ne želim da se previše iscrpiš.« Neprimjetno je pokazao bradom na pastiricu. »Nisi seljakinja da radiš kao vol i da rodiš dijete u polju.« »Nisam navikla na takvo penjanje«, reče ona. »Kunem se da ovdje nema dovoljno zraka za disanje.« »Da, teže je ispuniti pluća na planinama«, reče on. »Češće ćemo se odmarati.« »Ne želim nas usporavati.« Ubola je štapom u borove iglice na tlu i ustala. »Sjedni«, reče on. »Ali...« »Sjedni.« Prišao joj je tako naglo da se gotovo srušila natrag na kamen. »Želim da nešto pojedeš«, reče on. »Premalo si jela.« Zgrabio je jedan od njihovih zavežljaja i počeo vaditi kruh i jabuke. Onako iscrpljena, Elayne nije imala želju za jelom. Ali vidjela je da je on odlučan u tome. Zaista, ako je htjela nastaviti, morala je u nečemu naći izvor energije. Uzela je jabuku i poslušno je zagrizla. Spustio je pred nju kruh i masline, zajedno s kobasicom začinjenom ružmarinom i sirom, što bi bilo dovoljno za dvoje ili troje ljudi. Zatim je kleknuo na jedno koljeno pokraj nje. Pregledao je sve i kušao, rezao komade i gledao je kako jede sve dok više nije mogla progutati ni zalogaj. A kad je htjela ustati da nastave put, zapovjedio joj je da još malo sjedi i odmara se. Znala je razlog te njegove pretjerane brižnosti. Vidjela je da sir Guy inzistira na istim stvarima i ugađa Cari dok je bila trudna. »Nemoj zbog mene napraviti glupu pogrešku i zakasniti«, rekla mu je. »Moraš biti tamo.« »A tebe da ostavim pokraj ceste?« Bacio je ogrizak jabuke u zaglušujući vodopad. »Da, ako moraš!« Odmahnuo je glavom. »Ima vremena.« »Koliko?« Pogledao je u stranu. »Ima vremena.« Zavezao je zavežljaj s hranom za kraj svojega štapa. »Ne možeš biti siguran«, reče ona. »Misli na Zafera i Margaret i ono što si zaboravio...« »Mislim na to svakoga trenutka«, reče on oštro. »A i na druge stvari. Nemoj trošiti dragocjeni dah na to, madam.« Ustao je. »Odmaraj se dok ti ne zapovjedim drukčije.« NA VRHUNCU PLANINSKOG prijevoja ponovo su zastali kod malog drvenog svetišta. Izašli su iz šume na vjetrom nošeni snijeg, a jedine biljke bile su trava, lišajevi i nekoliko minijaturnih cvjetića u pukotinama stijena, dok ih je sve šibao vjetar. Elayne je držala glavu pognutu, okrenula je lice da ga zaštiti od vjetra i stisnula se ispod ogrtača. Ruke u

. 196 rukavicama uvukla je ispod podlaktica. Kamen na kojemu je sjedila bio je hladan kao komad leda. I pastirica je sjedila pogrbljena nad janjetom, psi su joj ležali oko nogu, a ovce se raštrkale u blizini pasući škrtu travu ili su se skupile zajedno poput gomile vune na vjetru. Elayne se borila da udahne. Znala je da ne može tu dugo ostati — već je počela jako drhtati jer joj je hladnoća s vjetrom prodirala kroz odjeću do vlažne košulje. Vidjela je Allegretovu figuru u daljini, gdje je stajao sam na širokom otvorenom sedlu prijevoja i gledao u dolinu što je ležala pred njima. Vjetar mu je mrsio kosu i trgao plašt, ali nije mario za to. Stijene koje su se dizale sa svake strane oko njih gotovo da su se gubile u sivoj magli i snijegu, krajolik je bio potpuno ogoljen. Elayne je drhtala ispod ogrtača. Bila je previše umorna da bi stajala, ali hladnoća joj se uvlačila u kosti i nije mogla prestati drhtati. Čvrsto je držala štap i pokušavala prisiliti nesigurne noge da je slušaju, a onda je jedan od pasa naglo podignuo glavu. Oba su skočila na noge i, glasno zalajavši, pojurila prema tamnom liku muškarca koji se pojavio iz mećave. Elayne je uspjela ustati, stala je pokraj pastirice i žmirkajući gledala kroz snijeg prema strancu. Mirno je stajao, jer su ga zadržali ljuti psi. »Pozovite ih natrag!« Bio je to glas mladića, kad je povikao nadglasavši lavež i vjetar. »Došao sam vas upozoriti, glupani! Na ovom su prijelazu razbojnici.« Allegreto se odjednom našao pokraj nje i štitio je od snijega dok se cijelim tijelom oslanjala na štap. »Pozovi pse«, reče on pastirici. Ona dovikne psima, a vjetar joj je gotovo odnio glas. Psi su prestali lajati. Pogledali su natrag. Djevojka ih ponovo pozove i pljesne rukama. Bijeli se čuvari nevoljko okrenu i polako dotrče k njoj. »Gledajte.« Mladić pokaže na obližnju padinu. Prišao im je nakon što su se psi povukli. Na uzvisini je stajao drugi muškarac, poput siluete u magli. Još jedan se pojavi do njega. Elayne je malo gurnula kapuljaču unatrag da pogleda na greben iznad njih i ugledala je naoružane ljude koji su stajali u procijepima između stijena. Okrenula se Allegretu, a promrzlim i drhtavim prstima jedva je mogla držati štap za hodanje. Nije mogla trčati. Da je nije obgrlio oko struka i pridržavao uza se, nije bila sigurna ni da bi mogla stajati. Dječak — još nije bio muškarac — odvažno im priđe, iako se držao na udaljenosti od pasa. Bio je visok, odjeven u prnje koje jedva da su ga štitile od hladnoće. Glavu je omotao prljavom crnom tkaninom. »Vidim da smo opkoljeni«, reče Allegreto, stojeći čvrst i topao uz nju. »Poznajem ih«, brzo reče visoki dječak. »Zadovoljili bi se s dovoljno zlata.« »Ti si njihov glasnik?« »Ne!« Mladić odlučno odmahne glavom. »Živim dolje niže. Ne volim vidjeti da ljudi budu povrijeđeni. Mogu otići razgovarati s njima. Mogao bih uspjeti, ako ponudite dovoljno zlata.« »A ako ne budu zadovoljni?« upita Allegreto. EIayne je u njegovu tihom glasu prepoznala prijetnju, nalik na režanje pasa. Mladić napadno pogleda nju i pastiricu. Slegnuo je ramenima. »Nećete živi sići s planine. Žene... pa...« Riječi su mu zamuknule u vjetru.

. 197 Elayne je čekala, sada je nekontrolirano drhtala i napola očekivala da će Allegreto zakoračiti naprijed, izvući otrovni bodež i ubiti dječaka. Nije znala što bi se tada dogodilo — bi li se razbojnici odozgo obrušili na njih. Kad je spustio ruku prema nožu, odmaknula se od njega i tiho viknula. Zaustavio ju je uhvativši je za lakat. Izvukao je iz vrećice s novcem jedan zlatnik i dobacio ga mladiću. »Idi i razgovaraj s njima. Reci da želim zdravlje i iskazujem poštovanje strašnom i nepobjedivom Philipu Wellesu, a ovoliko nudim za naš siguran prelazak preko prijevoja.« »Piccolo...« prigovori dječak. Lice ogrubjelo od vjetra još mu je više pocrvenjelo. »Ne usuđujem se! To će ga samo razbjesniti!« Allegreto se naceri u oluju. Snježne pahulje vlažile su mu tamne trepavice i skupljale se na kapuljači i ramenima. »Onda dodaj još da ga Gavran poziva da večeras s nama nešto popije i pojede, u spomen na naše zajedničke davne pustolovine.«

. 198 Dvadeseto poglavlje SVJETLO LOGORSKIH VATRI obasjavalo je debla visokih stabala tako da su se jasno bijeljela mjesta gdje su odrezane grane. U zaklonu od borovih grana Elayne je sjedila na klupi od srušenog debla i udisala miris dima i vlažne šume. Kiša je kapala kroz dva mjesta na tom sklepanom krovu i skupljala se u lokvu ispred njezinih nogu. Još je drhtala od umora, ali presvukla se u suhu odjeću, a vatre su svemu davale veselu toplinu. Nakon obilne večere, iako priproste, ljudi Philipa Wellesa polijegali su uokolo ispod zaklona koje su uspjeli naći, otpijajući velike gutljaje izvrsnog toskanskog vina. Nekoliko žena i djece čistili su ostatke večere, a s nevidljivih mjesta čulo se hihotanje veselih žena i djevojaka. Philip Welles bio je Englez. Glasno se smijao i imao ružičaste obraze tipične za ljude sa sjevernog otoka, iako su mu oko očiju bile duboko urezane bore, a kosa je posijedjela. Držao je sastanak ispod borovih grana poput Robina Hooda, a panj mu je služio kao prijestolje. Bilo ga je teško ne voljeti; Elayne se nekoliko puta morala suzdržati da se ne izlane i ne odgovori mu na engleskom kad bi joj se obratio na bolno nespretnom talijanskom jeziku. Činilo se da smatra da ona ne može pratiti razgovor na francuskom, ali ponašao se prema njoj tako očinski i vedro da ga je pustila neka vrluda kroz iskrivljeni jezik Monteverdea i samo je kimala i smiješila se umjesto odgovora. Čak je i Allegreto bio dobro raspoložen. Na svjetlu vatre lice mu je bilo opušteno, kosa još vlažna, ali bio je svježe obrijan. Kad je Philip otpustio većinu svojih ljudi i okrenuo se gusaru tražeći da mu ispriča što se događa, Allegretove tamne oči su živnule. »Moram prodrijeti u dvorac«, reče on. »Gdje?« upita odmah Philip. »Kakva je obrana?« »Maladire. Stara Navonina tvrđava kod d’Avine.« »Ha!« Odmetnik se nasloni na stablo. »Osvojimo usput i London i Pariz! Imam trideset dobrih ratnika!« Allegreto se nasmiješi. »Zar misliš da želim bitku?«

. 199 Philip napola zažmiri. »Zašto nas onda trebaš? Nisam vješt s tvojim otrovima i skrivanjem.« Allegretu osmijeh nestane s lica. »To je moje područje, da.« Bezizražajno se zagledao u Philipa. »Ali nemoj mi reći da nemaš dovoljno lukavstva, ti stari lišče. Treba mi netko tko će skrenuti pozornost.« Philip je na tren izgledao uzdržano, kao da ga je Allegreto uvrijedio. Onda se široko nasmiješio, a bore oko očiju duboko su se naborale. »A koliko nudiš za to odvraćanje pozornosti?« »Tisuću maraka od venecijanskog srebra.« Philip tužno odmahne glavom. »Podijeli to na nas trideset. Jedva da vrijedi vremena koje bismo proveli na blatnim cestama, prijatelju.« Allegreto podigne obrve. »Čini se da je u posljednje vrijeme puno putnika na ovom prijelazu!« Razbojnik prstom protrlja donju usnu. »Da, imali smo nešto sreće.« Namrštio se. »D’ Avina, kažeš?« Pogledao je prema jednom svojem čovjeku koji je ostao s njim. Muškarac kimne glavom kao da odgovara na neizgovoreno pitanje. Philip prijeđe jezikom preko usne. Trznuo je bradom. »Donesi mi one škrinje sa srebrnjacima.« Muškarac brzo ustane i nešto reče nekome tko je stajao izvan zaklona. Za nekoliko trenutaka vratio se s još jednim muškarcem. Dovukli su velike okovane sanduke. Škrinje su udarile o do glasno zazvečavši. Na poklopcu su imale nacrtan grb Monteverdea, dvorac na zelenoj planini. Philip se nagnuo i uvukao nož u jednu bravu. S malo truda podignuo je poklopac i otvorio škrinju okrenuvši je prema Allegretu. »Pogledaj ovo«, reče on. Elayne je vidjela da se unutra sjaje srebrnjaci — vrlo mnogo njih. Mogla je razumjeti zašto ponuda od tisuću maraka nije dočekana kao osobito velikodušna. Allegreto zagrabi šakom nekoliko kovanica i okrene ih na dlanu. Ostrugao je rub nožem, zagrizao novčić i zatresao glavom. Pogledao je Philipa, koji ništa nije rekao. Allegreto ponovo pogleda novac. Izvukao je pregršt iz škrinje i prelazio kažiprstom preko jednoga za drugim. Iznenada je zastao. Pustio je da srebrnjaci poput pljuska ponovo padnu u škrinju, a onda uzimao jedan po jedan i spuštao ih na dlan jedan do drugoga, a zatim ih okretao kao da ih pomno pregledava. Zatvorio je škrinju i poslagao novčiće u ravne redove. Ispružio je ruku i zagrabio u drugu škrinju. Ponovo je uspoređivao srebrnjake, prinosio ih bliže očima držeći ih na nadlanici. Naposljetku je tiho otpuhnuo. »Svi su izrađeni istim burinom15. Na kruni je jedan krak viška.« Podignuo je pogled. »Jesi li ovo opljačkao ravno iz kovnice, s kovačeva stola?« »Nisam ja«, reče Philip. »Tko onda?« 15 Burin, igla za graviranje (nap. prev.).

200 »Pratili smo jednog Nijemca kad je išao preko prijevoja«, reče Philip nedužno kao da su bili unajmljeni za taj posao. »Time nam je platio.« »Kakva sreća«, reče Allegreto i trpko se osmjehne. Očekivao bih naoružanu družinu koja bi prenosila takvo što i ne bi pregovarala s Philipom Wellesom i njemu sličnima, i nitko od njega ne bi tražio poštedu.« »Da.« Razbojnik se nije uvrijedio. »Tako misliš, ha?« Polako je kimnuo glavom. »A ipak bio je mlad, imao je samo dvije teretne mazge i slugu, a novac je sakrio među vrećama luka.« Philip slegne ramenima. »Sveta Marijo, nismo željeli nauditi čovjeku, otišao je svojim putem.« Nacerio se. »Vjerujem da se vratio kući jer mu je ponestalo novca za put. Ah, ti mladići, previše lako odriješe kesu u svakoj gostionici, zar ne?« Allegreto se samo osmjehne. »Pazi kako trošiš ovaj novac, prijatelju«, reče on. »Legura je loša, kao što i sam dobro znaš. Ali ako voliš dobro venecijansko srebro koje će svagdje proći bez pitanja — moja ponuda stoji. Neka bude tisuću petsto maraka.« Činilo se da Philip razmišlja dok mu je vatra obasjavala zaraslo lice i svjetlucala se na novcu. Zatresao je glavom. »Umoran sam«, reče on. »Umoran sam od ovog života.« Allegreto nije ništa rekao. Pokraj Philipa izgledao je bezvremenski mlad, kao da ga godine ne mogu sustići. »Nije dovoljno«, reče Philip. »Ima nas tridesettrojica. Trojica nas dijelimo polovicu, a drugu polovicu dijele ostali. Čak i s tisuću petsto maraka, nakon što razdijelimo novac... nije dovoljno.« Teško je uzdahnuo. Spustio je pogled na svoje otvorene, žuljevite dlanove. »Umoran sam, dječače. Umoran od kiše u pokrivaču dok spavam i oružja koje uvijek nosim u ruci.« »Onda mi reci što želiš.« Odmetnik se zagleda u mrak. »Ah. Toplu kuću u gradu. Debeljuškastu kćer nekog trgovca, koja će mi perje u krevetu učiniti još mekšim. I mir.« »Takav bi ti život dojadio za šest mjeseci i doveo te na rub očaja«, reče Allegreto. »Ne, ne bi.« »Što ćeš raditi ? Jesti, spavati, debljati se. Nisi tako star. Ostavi to za vrijeme kad ti um postane smušen i ne budeš mogao smisliti prijevaru kojom ćeš zaraditi doručak.« Jedan kut Philipovih usana se podigne. »Prijevaru!« »Da, prijevaru. Jer dobro znam da tvoje crno srce to želi. Stavi na stranu venecijanske marke.« Allegreto kimne prema škrinjama. »Što si to naumio opljačkati?« Razbojnikova usta razvuku se u osmijeh, »Uvijek si korak ispred mene, momče. Ti mi reci.« »Još ne znam. Iz kovnice je nestao graverov burin. Gdje je? Tko ga ima? Koliko često ovakav razvodnjen novac napušta Monteverde?« »Nije novac odlazio. Dječak se vraćao sa sjevera. Tvrdio je da mu je otac glavni upravitelj ovdašnjih rudnika, ako to možeš vjerovati. Zove se Jan Zoufal ili tako nekako. Čini se da je stranac.« Allegreto iznenada okrene ruku, baci novčić u zrak i uhvati ga na dlan. »Znači u planu ti je iznuđivanje?« upita on.