. 301 Franco samo progunđa. »Katkad su upravo oni koji nam najviše žele dati kompliment i hvaliti nas, ti u koje moramo sumnjati.« Okrenula se. »Ubijen je u crkvi? Dok ste se borili?« »Ne, princezo, nismo bili toliko ljubazni prema njemu. Odveli smo ga u Navonin toranj i iskazali mu nešto od Gianove milosti.« »Gianove milosti?« ponovi Elena tiho. Riata slegne ramenima. Protrljao je nos u blizini poveza za oko i pogledao načas blijedi sjaj praha koji mu je ostao na prstima. »Morali smo saznati cijeli njegov plan. Bio bi nam lagao. Ali nije lagao kad su mu ruke iskočile iz ramena, uvjeravam vas, gospo.« Elena prinese dlanove obrazima. »Raymond«, šapnula je. »Ne trebate imati sažaljenja za njega«, reče Franco. »Bio je pas i umro je kao pas. Mogao sam ga malo duže ostaviti da požali svoju izdaju, ali nismo imali vremena. Navona mu je prerezao vrat.« Pritisnula je rukom usta i spustila pogled sjetivši se goleme krvave mrlje na Allegretovoj odjeći. Raymondova krv. Veseli, zgodni Raymond sa svojim šarmantnim osmijehom. Raymond koji ju je zvao blistavim dijamantom, izuzetnom ženom. Počela je drhtati i nije mogla prestati. »Čak mi je ako sam vam izazvao bol, gospo«, reče Franco grubo, »ali bilo je bolje tako. Da Navona to nije učinio, morali biste vi.« Elena tiho zajeca kimajući glavom. Kad je uspjela potisnuti mučninu i smogla snage ponovo podići pogled, on je nelagodno stajao, a lice mu je bilo blago namršteno ispod poveza za oko. »Va bene«, reče on zlovoljno. »Odredit ću dvojicu ljudi da nastave tražiti Navonu ako to želite.« »Grant mercy, grofe!« reče ona. »Bojim se da je ranjen ili negdje zatočen.« Oklijevao je kao da se želi suprotstaviti tome, a onda je stisnuo usne i poklonio se. »Molim vas za dopuštenje da se udaljim, princezo. Namjeravam obići gradska vrata.« Kimnula je i otpustila ga. Teška koraka izašao je iz sobe. Stražar je za njim zatvorio vrata. S kreveta se začuo zvuk. Elena se okrene i ugleda Darija koji je pokušavao sjesti. Lice mu se trznulo i zadržao se dašćući, oslonjen na lakat. »Vaša Milosti«, rekao je. »Navona...« Malo je podignuo glavu. »Je li ranjen?« »Nije se vratio«, reče ona i klekne pokraj kreveta. »Hoćeš li vode?« Dario kimne glavom. Otpio je velik gutljaj iz čaše koju mu je prinijela usnama. »Bio je... sa mnom. U mraku.« » Gdje ?« upita ona. Zaklopio je oči. Napravio je grimasu i odmahnuo glavom. »U mraku.« »Izvan logora?« »Da«, reče on promuklo. »Nosio me.« Zakašljao se i trznuo. »Bila je... vatra.« »Vatra?« ponovi Elena zabrinuto, ali on je ponovo padao u bunilo. Spustio se na jastuk, a trepavice su mu zatreperile. Hrapavo je disao i okrenuo glavu ustranu.
. 302 DO NOĆI PHILIP JE stigao na sjeverni prijevoj i vijest o tome doprla je do Monteverdea. I plaćenici su je čuli — u logoru je došlo do novih nemira jer su se sada našli u stupici između jezera, planina i još jedne vojske, koja im je bila ravna. Odjedanput su poslali glasnike i izrazili želju za razgovorima. Elena im je poslala poruku s jednom jedinom riječi. Odlazite. Ali nikamo nisu mogli jednostavno otići. Philip je razdvojio svoju vojsku i jedan dio ljudi poslao da zaobiđu planine te tako zapriječe prolaz prema Veneciji. Poruke su postale nervozne. Preklinjali su primu da im oprosti sve prijestupe. Ponudili su vratiti srebro što su dobili od Monteverdea. Molili su je da se pridruže njezinoj osobnoj gardi. Tijekom noći Francovi su ljudi ubili one vojnike koji su pokušali pobjeći iz logora, a priče o sablasnim vizijama i anđelima širile su se nevjerojatnom brzinom. U zoru se iz citadele već moglo vidjeti Philipovu vojsku. Bilo je to kao da Hanibal dolazi sa sjevera. Elena mu je poslala poruku da se zaustavi nekoliko kilometara prije grada i pripremi za bitku. S kruništa velikog tornja mogla je vidjeti logor plaćenika koji je vrvio kao mravinjak kad ga se šutne nogom, kretanje bez svrhe. Primila je dva časnika, koji su tvrdili da govore u ime svih ostalih. Pokajnički su se ispričavali za svaki zločin koji su njihovi mrtvi zapovjednici počinili. Oni su bili tek obični ljudi, vojnici, koji su slijedili zapovijedi. Uviđali su da je umiješati se u poslove Monteverdea bio nerazborit, drzak plan. Oni bi otišli, odmah, samo da nema prepreka na njihovu putu. Elena ih je slušala. Odvela ih je na zapadno krunište i pokazala rukom prema planinskim vrhuncima, koji su već bili pod snijegom. »Svaki čovjek mora se zakleti Bogom da nikada više neće dignuti oružje protiv Monteverdea«, rekla je. »Tada možete otići. Onim putem.« Na zapad. Preko visokih tmurnih planina, gdje nije bilo prohodnih putova, gdje će ljudi teško hodati, a kamoli da se okupljaju, bore ili unište onih nekoliko mjesta gdje su se nalazile predstraže grada. A iza njih, one koji će preživjeti put prije nego što zima zamrzne sve staze i ceste... čekao je Milano. Neka Milano uzme natrag bezvrijedne ostatke onoga što su sami zakuhali, a ako se plaćenici prometnu u razbojnike prije nego što stignu do posjeda u vlasti Viscontijevih, onda će to možda za njih biti Božja pravda. Elena je ispružila ruku i prihvatila zahvalne poljupce vojnika koji su klečali pred njom. Nije prošlo ni tjedan dana, a stajala je s Philipom na najzapadnijim posjedima Monteverdea, u dvorcu — jedva da je bio išta više od vratarske kuće s kapijom — koji je čuvao udaljene putove prema planinama. Dok su plaćenici jedan po jedan prolazili između redova Philipovih ljudi, zaklinjali su se da će izbjegavati sudjelovati u ratu protiv Monteverdea, odbacivali su sve što su opljačkali, sve oružje osim jednog noža, a dobili bi vreću brašna i čuturu maslinova ulja. Također su dobili plašt i kutiju s kresivom, ako je nisu imali. Dok je Elena promatrala, jedan od njezinih osobnih čuvara propitivao se kod svakog vojnika znaju li i jesu li čuli kakvu vijest oAllegretu.
. 303 Nije bilo vijesti. Vidjeli su prikaze, sjajne anđele i vragove što su lajali i izgledali kao psi, ali nitko nije ništa znao o živom čovjeku duge crne kose i lijepa lica, odjevenom u zelenosrebrnu odjeću umrljanu krvlju. Stražar joj je donio prsten. Našli su ga u vrećici jednog vojnika, a na njemu je bio ugraviran moto obitelji Navona. Prsten je nađen na zemlji, usred pocrnjele trave u jednom izgorjelom šatoru. Elena ga prihvati iz stražareve ruke. Metal joj je bio hladan pod prstima. Na oštrom listopadskom mrazu vidjela je ugravirana slova s unutrašnje strane. Ali pogled joj nije bio jasan, prsti su joj drhtali dok ga je silom prevukla preko zgloba, iako joj je bio premalen da bi joj dobro pristajao. On će se vratiti. Nije mogla povjerovati u to da je otišao. Nije htjela. Imala je noćne more u kojima su se muškarci zahvaćeni plamenom valjali po tlu. »VAŠA MILOSTI!« BAREM pet vijećnika skočilo je na noge da bi joj prigovorili, ali najstariji je iskoristio prednost koju su mu davale godine. »Ne smijete otputovati s takvim planom! Ne možemo to dopustiti!« Božić i Uskrs došli su i prošli. Stigla su pisma koja su mjesecima lutala naokolo, u kojima se biskupa Monteverdea obavještava da se, uzimajući u obzir skrušeno pokajanje i darove koje je ponudilo njegovo pobožno dijete u Bogu, Allegreto della Navona, ukida odluka o njegovoj ekskomunikaciji, koja će biti poništena nakon što on kao pokajničku žrtvu donese svoje darove i dođe k Papi po oprost od grijeha. »Dopustiti?« reče Elena. Ruke su joj bile hladne unatoč bijelom krznu koje joj je obavijalo zapešća. »Zar mislite da sam ovdje zatočenica?« »Ne, Vaša Milosti, nikako ne, ali...« »Onda ću ići.« »Vaša Milosti, shvaćamo i dijelimo vašu tugu. Razumijemo da želite da se poštuju crkveni obredi, ali ići u Rim! To nije nužno. Poslat ćemo glasnika da odnese izraze našeg poštovanja i štovanja, a vi od Svetog Oca zamolite što želite.« »Ići ću osobno.« Stari je vijećnik prijekorno pogleda. »Vaša Milost ima ovdje važnije dužnosti.« »Da i dalje slušam rasprave o tome za koga ću se udati? Neću se udati. Idem u Rim. Želim da ovo Papino pismo bude predočeno građanima na svakom uglu Monteverdea tako da i Allegerto della Navona možda čuje tu vijest.« Samo su je pogledali, sva ta poznata ozbiljna lica u nizu duž dugačkog stola. Poslije one noći njihova bijega bili su nježniji, manje su se međusobno prepirali. To ih je ujedinilo kao braću, a njihova odanost njoj narasla je do zagušljivih razmjera. Vidjela je na njima što misle. Držala se hrabro, ali pucala je, gubila je sigurnost kako su prolazili dani, tjedni i mjeseci. »Vaša Milosti«, reče starac s ljubaznošću koja ju je zapekla do srca. »Mudrije bi bilo u svakoj crkvi održati misu za njegovu dušu.« Odmahnula je glavom odbijajući.
. 304 Pogledao je gore i dolje niz stol. »Signori, predlažem da skupimo novac i podignemo epitaf sa zagovorom za Allegreta Navonu, koji će biti postavljen na neko počasno mjesto u gradu tako da svakoga podsjeti da izmoli molitvu za njegovu dušu. A kao znak priznanja njegovu hrabrom djelovanju u spašavanju prime i cijeloga vijeća, tražimo da se za njega održi posebna misa diljem cijele kneževine.« »Ne«, reče Elena. Malo je povisila glas i sama čula koliko je piskav. »Ne dopuštam da govorite kao da je mrtav.« Stari vijećnik napući usta. Spustio je pogled i sjeo ne pozivajući ostale da glasaju. Ona je mirno i uspravno sjedila na velikoj stolici sličnoj prijestolju. »Otići ću u Rim i uvjeriti se da su njegovi ponuđeni darovi ispravno predan i, da sve prođe bez pogreške i da anatema protiv njega bude ukinuta.« Nitko nije naglas rekao da je prekasno za odrješenje grijeha. Svi su odvratili pogled. Velika mračna odaja odjekivala je od struganja nogu i besciljnog meškoljenja. »To nije vaša dužnost, Vaša Milosti«, promrmlja vijećnik na drugom kraju stola. »Jest. To je: najmanje...« Glas joj je zapeo u grlu. Zašutjela je načas. »To je najmanje što možemo učiniti. Spasio nam je svima život, a i spasio je Monteverde.« »I Franco Pietro je podjednako učinio, Vaša Milosti.« »Franco je dobro postupio. Ali on ne bi mogao sam provesti u djelo plan kojim smo oslobođeni. I sam je to rekao. Dok me nema, on će biti zapovjednik citadele, a Philip odmah uz njega.« Prije pobune plaćenika oni bi na takvo što zanijemjeli od bijesa. Sada su samo mrmljali. Manje ih je brinuo Riata, a više strah zbog njezina odlaska. Poput roditelja boležljiva sina, bojali su se pustiti je iz vida. Iznijeli su sve svoje argumente — ona ima dužnosti, time će uznemiriti ljude, postupala je nepromišljeno i nerazumno. Prstima je trljala prsten. Oni su skretali poglede, pravili se da to ne vide i dalje stvarajući pritisak na nju. Naposljetku je prekrila lice rukama i prestala s njima raspravljati. »Moram to učiniti!« povikala je, a glas joj je odjeknuo od zidova i krovnih greda. »Ako me i ubije, moram to učiniti!« Podignula je glavu. »Izaberite nekoga drugog na moje mjesto ako želite, jer ja vam ne mogu dati više od ovoga.« Dvadeset šokiranih lica zagledalo se u nju. Stariji vijećnik ponovno je ustao odgurnuvši se od stola sporim pokretom. »Vaša Milosti, prisiljavate me da vam se obratim potpuno otvoreno. Očito je da dopuštate svojim osjećajima da odnesu prevagu nad razumom. Neoprostivo je da napustite kneževinu zbog tako budalastog i bezvrijednog razloga. Ako i dalje budete odbijali dobrobit Monteverdea staviti na prvo mjesto, Vaša Milosti — možda bi se doista trebalo razmisliti o izborima«, reče on teška srca. »Iako mi se srca para dok togovorim.« »Učinite to onda.« Uzela je teško žezlo i pustila ga da s treskom padne na stol ispred njih. »Možda ćete naći nekoga mudrijeg od mene da vas vodi.«
. 305 Trideset prvo poglavlje ELENA JE ZAPALILA svijeće. Molila se, ali bez poniznosti i zahvalnosti, nego s ljutnjom, očajem i tugom, s pobunom, i zato je znala da nijedna od njezinih molitvi neće biti uslišana. Ali nije mogla u srcu naći poniznost, a ni prihvaćanje. Dogovorila je da je Dario, Zafer i Margaret čekaju s Gerolamom pokraj jezera. Samo je njih povela kao pratnju, ostavljajući iza sebe pompu i sigurnost zidina Monteverdea. Dario je još bio slab, ali nije želio ostati nego se nespretno i tvrdoglavo kretao pokraj Zafera. Obojica su ponovo lako usvojili svoje stare navike da uzajamno paze jedan na drugoga. Ona se nalazila u maloj crkvi koja je gledala na napuštenu piazzu i molila se. Ovaj put nije nosila udovičku crninu niti je sakrila lice velom. Ako ju je stari Navona prepoznao ili imao pojma tko je ona, nije to spomenuo. Samo ju je upitao želi li se ispovjediti i dobiti oprost, a kad je odbila, pogledao ju je onim istim tužnim pogledom kao i prije. Tada je pomislila da ju je ipak možda prepoznao jer se na tren zabrinuto zagledao u pod, a onda ju je mrmljajući blagoslovio, okrenuo se i otišao. Pognute glave klečala je pred metalnom ogradicom ispred oltara. Osjećala se kao da ima rupu u grudima, mjesto gdje ni zrak nije mogao ući. Preklinjala je Boga u nesuvisloj molitvi u kojoj nije bilo slatkih izraza obožavanja ni molbe; njezina molitva bila je bubanj koji joj je odzvanjao u srcu: Molim te, ne dopusti da on bude u paklu, molim te, ne dopusti da on bude u paklu, molim te, ne dopusti da on bude u paklu. Zastala je kod svake crkve i molila se. Ali ovdje, gdje ju je preklinjao da se ispovijedi kad on nije mogao, nije se čak molila riječima. Bio je to nož koji je u njezinu umu iznova ubadao i rezao, molim te, molim te, molim te, imaj milosti. Nije čula odgovor. Crkva je bila tiha i hladna, a svećenik je otišao po nekom drugom poslu. Njezino putovanje Papi činilo se uzaludnim, beznadnim zadatkom. Prekasno i premalo. Šest mjeseci ustrajala je na tome da traže Allegreta, da ne odustaju, ali od njega nije bilo ni traga. Prepoznali su samo dvojicu mrtvih Riata i dvadesetak leševa koje su pokopali u zajedničkom grobu. Izgorjeli su do neprepoznatljivosti i nije se moglo reći ni kakvu su odjeću nosili ni tko su bili.
. 306 Iza nje otvorila su se vrata i propustila zraku svjetla cijelom dužinom crkvice. Prekrižila se i ustala, uhvativši se za ogradicu dok se dizala. Boljela su je koljena. Nije znala koliko je dugo bila unutra, ali je od hladnoće jedva razdvojila isprepletene prste. Hodala je prema izlazu pognute glave, gledajući izlizan kameni pod nogama. Kad je stigla do otvorenih vrata, primijetila je da netko stoji na njima i čeka. Pomislila je da je to svećenik i podignula glavu da ga pozdravi na odlasku. Zaustavila se. Jarko svjetlo izvana stvaralo je aureolu oko njega i Allegreto je na tren izgledao kao vizija, neizdrživa nada. Onda se pomaknuo zakoračivši u crkvu. Njegov obris poprimio je oblik, postao jasan i stvaran. U istom trenutku svaki je detalj vidjela jasno i savršeno, čestice prašine koje su polako padale oko njega, njegovu plavu tuniku bez ukrasa; rukave boje vina, nisko obješen, jednostavan remen i bodež na boku. Njegovo lice; njegova glatka čvrsta čeljust i duge trepavice koje su mu doticale kožu kad bi trepnuo; njegova besprijekorna usta, koja se sada nisu smiješila. Samo ju je gledao. Zaklopila je oči pa ih opet otvorila, ali on je još bio tu. Koljena su popustila pod njom. Nerazgovijetni glasovi koji su joj izlazili iz grla nisu imali značenje; bilo je to njegovo ime, suhi udisaji dok je hvatala zrak, jecaji i uzdasi nevjerice dok je pritiskala lice uz njegove čizme od meke kože. Čvrsto ga se držala, jer nije mogla govoriti, nije mogla plakati, nije mogla ni disati — mogla ga je samo dodirivati i osjetiti da je živ. »Elena...« Kleknuo je uz nju, primio je za ruke i podignuo joj lice prema sebi. Pritisnula je čelo na njegova prsa. »Mislila sam da si otišao. Mislila sam da si otišao.« Glas joj je bio promukao i dubok. »Allegreto.« Obuhvatio joj je lice dlanovima. Gledala ga je, a onda su iz nje provalile suze; zgrabila ga je za tuniku, pritisnula lice uz njegovo rame i tako jako plakala da je jedva mogla disati. Gnječila ga je rukama kao da se želi uvjeriti da nije utvara njezina očajnog uma. Zatim je uspravno sjela, počela štucati i prelaziti mu dlanovima preko lica, ramena i ruku. Pod prstima je osjetila da je tkanina gruba i čista. Njegov oblik nije nestao. Mogla ga je napipati. Bio je stvaran. Uzeo je njezine ruke u svoje i zagledao se dolje u njih. »Našli su tvoj prsten.« Glas joj je napuknuo i pretvorio se u promukao šapat. »Sve je bilo spaljeno oko njega.« Tiho je zajecala. »O, Bože... živ si!« Uhvatila je njegove ruke i dlanove čvrsto pritisnula na svoje obraze. »Elena«, reče on prigušeno. »Gdje si bio? Zašto nisi došao? Svi su mislili — natjerao si me da pomislim...« Riječi su joj ostale u zraku kad je silom povukao ruke od nje. Pogledao ju je podignuvši trepavice. »Bilo je bolje tako.« Usne su mu se izvile u gorkom osmijehu. »Ali nisam se mogao držati po strani, zar ne ? Kad sam te ugledao.« Zatresao je glavom i nasmijao se. »Neka mi Bog pomogne, morat ću otići na kraj svijeta.« Klečeći, sjeo je na pete i onda ustao. Otvorio je prastara drvena vrata i povukao ih za sobom, ostavivši Elenu da brzo ustane s poda i uhvati ih prije nego što su joj se zalupila pred nosom. Jarko proljetno sunce obasjavalo je široke stube crkve i odražavalo se od vode jezera. Na planinskim vrhovima još je bilo snijega, ali zrak je bio topao i mirisan dok je
. 307 Allegreto hodao preko pločnika, a onda gazio divlje cvijeće i mladu travu. Dok ga je gledala kako odlazi, u njoj se na uz olakšanje probudi val divljeg bijesa. Potrčala je za njim i uhvatila ga za ruku. »Ne misliš valjda otići?« upitala ga je. »Kakva je to okrutnost?« Naglo se okrenuo, a lice mu je bilo djelomično prošarano sjenama golemog stabla masline. »Nije okrutnost nego milost. Sažali se nada mnom, princezo, jer volim te koliko i svoj život.« Spustila je ruku. »I otići ćeš od mene?« Zaklopio je oči i drhtavo udahnuo. »Trebao bih ostati, da. Trebao bih ostati i čuvati te. Ali nemam više oklopa. Kriste, nemam više ni kože! Nisam ti ni od kakve koristi.« Ponovo se okrenuo od nje i spustio glavu da prođe kroz vrata napola razrušene kuće. Nestao je u unutrašnjosti ostavivši Elenu da stoji na praznoj piazzi. Obuzeo ju je hladan strah da će ponovo nestati i požurila je za njim. Ali bio je tamo; stajao je među ostacima nečega što je nekada bila lijepa prostorija, iako su ostali samo razbijeni komadi popločanog poda i strop s iscrtanim crvenim rombovima. Ali soba je bila pometena i čista. U kutu se nalazila slamarica, a pokraj nje okrhnut vrč i lavor. Ona je i ovamo slala ljude da ga traže i u dvorcu na jezeru, pa čak i na otok Il Corvo, ali nisu ga našli. Nije želio biti pronađen. »Nisam plakala zbog tvoje korisnosti«, rekla je. Glas joj se slomio. »Allegreto. Nego zato što sam mislila da te više nikada neću vidjeti u ovome životu.« Naslonio se na zid i prekrižio ruke. »Ili u sljedećem?« upitao je trpko. Sjetila se svojeg putovanja i njegove svrhe. »Pogledaj!« posegnula je za torbicom koja joj je visjela o pojasu, u kojoj je uvijek uza se nosila dragocjena pisma. »Papino pismo! Želi te odriješiti od grijeha.« »Znam.« Ispustila je uzice i pogledala ga. »Onda pođimo u Rim. Ići ću s tobom.« »Sveti Božji vikar je u Genovi, ne u Rimu. Bio sam tamo kod njega.« »Ukinuo je tvoje izopćenje?« usklikne ona. »Izrekao je te riječi. Pretpostavljam da je to sve.« Allegretov glas bio je ledeno hladan. »Nije mi mogao posvetiti puno vremena. Upravo je dao ubiti kardinale i zapovjedio da im tijela bace u zaljev.« Elena zatrepće gledajući ga. Usne su joj se rastvorile. »Šališ se.« Polako je odmahnuo glavom. »Zaboga.« Jedva je to izgovorila i prekrižila se. »Neka mu Bog oprosti.« »Izgubio je razum.« Iznenada mu se na licu pojavila tjeskoba. »Elena, ne znam je li ono što ga je spopalo Bog ili vrag. Ne znam je li istina ono što je rekao.« Bolno se nasmijao. »Bojao sam se ući u crkvu.« Sjetila se kako je stajao na otvorenim vratima. Napravio je jedan korak, a onda se okrenuo i opet izašao. »Otišao sam u katedralu«, reče on. »Otišao sam u svetište, a onda su tamo napali Franca i krvi je bilo po cijelome podu.« Drhtavo je udahnuo. »Nisam trebao tamo ulaziti. Na meni je
. 308 anatema, prolivena je krv i sada to više nije prava crkva.« Pogledao ju je tužno poput izgubljenog djeteta, kao zbunjeni anđeo koji je pao na zemlju, podignuo se i shvatio da je demon. Prišla mu je i primila ga za ruke. »Franco mi je ispričao što se tamo dogodilo. Spasio si mu život. I još mnoge druge, prije nego što je bilo gotovo. Katedrala će ponovo biti očišćena od grijeha, biskup kaže da će biti posvećena do Uzašašća, kada će otključati vrata.« On joj prstima obuhvati šake. Spustio je pogled na njihove ruke. Stisnuo je zube. Vani su u krošnjama pjevale ptice, ali njegovo je lice bilo hladno poput zimskog dana. »Jesu li ti rekli da sam ja ubio Engleza?« »Jesu«, reče ona čvrsto. I dalje je gledao dolje u njihove ruke. »Voljela si ga«, šapne on. Provukla je prste kroz njegove i tako ih zajedno ispreplela. »Ljubav?« Osjetila je kako joj suze klize niz lice i kaplju na zapešća. »Nisam znala što je ljubav dok nisam izgubila tebe.« »Nisam za tebe nikakav gubitak, princezo.« Odvojio se od nje. Zastao je u kutu sobe, okrenuo se i naslonio na zid. »Zavladao je mir otkad sam napustio Monteverde, zar ne? Čak si i Franca ukrotila.« Čučnuo je i uzeo s poda komad užeta namotanog u kolut. »Cijelim putem do Genove slušao sam ljude kako govore da će onaj tko digne ruku na tebe biti proklet i da će poginuti užasnom smrću u požaru. Viscontijevi sada ne mogu skupiti vojnike koji bi se usudili poći protiv tebe.« »Ako je tako, Monteverde to treba zahvaliti samo tebi.« »Da«, reče on i zarola zajedno pokrivač i slamaricu. »Imam talent za izazivanje užasa u srcima poštenih ljudi.« Promatrala ga je dok je klečao. »Možda u Monteverdeu i vlada mir.« Nepomično je stajala i nije htjela prihvatiti ono što je vidjela da on čini. »Ali on nije cjelovit.« »Što nedostaje?« upita on ironično. »Zar za tvoj ukus nije ostalo dovoljno zla?« »Ono što nedostaje«, reče ona polako, »jest čovjek koji je podnio svaku cijenu — čak i cijenu svoje duše — za one koje voli. A ništa nije dobio zauzvrat.« Zastao je. Pogledao je u obojeni strop. Zatim je okrenuo lice nadolje i provukao uže ispod zamotane postelje. »Ako sada pođeš«, reče ona, »idem s tobom.« Odmahnuo je glavom. »Ne govori ludosti. Ti si prima.« »Rekla sam im da izaberu nekoga drugog.« Zaustavio se usred posla. Pogledao je rub njezine haljine, ali nije podizao pogled. »Radije igram šijavicu«, reče ona i slegne ramenima. » Radije sam s tobom. U teškom grijehu, ako ne postoji drugi način.« Ispustio je uže i polako ustao. »Mačko iz pakla«, rekao je s nevjericom. »Rekla si im da izaberu nekog drugog?« »Donijeli su odluku da se prima Monteverdea ne može udati ni u obitelj Navona ni Riata. Neka si sada nađu nekoga drugog da obnaša tu dužnost, jer namjeravam se udati za tebe.«
. 309 Zaklopio je oči. »Budalasto dijete.« »Pa makar te morala zgrabiti i prisiliti da učiniš ono što želim. Nemoj misliti da se imaš pravo požaliti jer ti si isto učinio meni. Zato ću ti servirati isto pa makar morala otići van i zapovjediti Dariju i Zaferu da ti svežu ruke i noge kako bi to učinio.« Osjetila je vrućinu u obrazima i vratu. Srce joj je snažno tuklo. Stajala je između njega i vrata, potpuno odlučna da ga zaustavi bude li pokušao izaći. Tako ju je opasno pogledao da je zadrhtala u sebi. Ali ostala je mirna, ubrzano je disala i čekala da vidi što će on učiniti. Odbacila je Monteverde, ali dok je bila tamo, naučila je kako ostati uporna u svojim zahtjevima. Pred Francom, vijećem i veleposlanicima, pred prijetnjom izdaje i otrova; usprkos svima koji su govorili da ne može raditi ono što je bila odlučila, zato što je slaba i žena i puna apsurdnih ideja. Ali ostati pri svome pred mnoštvom ljudi i pred dvoranima bilo je lak zadatak u usporedbi s ovim sada kad se morala suočiti s Allegretom. U skromnoj sobi leopard ju je gledao, tamnih očiju i lijep, stvorenje koje kao da nije bilo ljudsko nego vizija. Zabila je nokte u dlanove dok je nije zaboljelo. Pomaknuo se. Prišao joj je i spustio ruku straga na vrat. Njegov dah zagrijao joj je usne. »Ah, naučila si opasno živjeti, mačko iz pakla. Za jednu koja je toliko jako željela biti na sigurnom.« »Nema sigurnosti«, šapnula je. »Ti si mi to rekao.« Usne su mu se malo razdvojile, tek toliko da se vide zubi. »Ne sa mnom«, rekao je. »Onda biram opasnost.« Čvrsto ju je stisnuo prstima. »Svega bi se odrekla? Monteverdea i svojeg položaja?« upitao je. »Kada dobro znaš što sam?« Duboko je udahnula i progutala suze. »Zar nikada nećeš shvatiti? Allegreto... ti si taj kojega se nikada neću odreći, bez obzira na ono što si.« Stisak mu je popustio. »Ne, ne razumijem«, rekao je bespomoćno. »Ne mogu.« »Onda to primi kao dar. Bez razumijevanja.« Gledala je u njegove tamne oči. »Kao milost.« Mirno je stajao. Ali osjetila je da drhti, osjetila je u njemu duboke i nečujne drhtaje. Zatreptao je. A onda mu je iz tijela nestalo napetosti. Beskrajno sporo, poput ranjene životinje koja se spušta na počinak, spustio je glavu na njezino rame. »Elena«, rekao je promuklim šapatom. »Bojim se.« Podignula je ruke i zagrlila ga, privukla ga k sebi. Zarinuo je prste duboko u njezinu kožu i čvrsto je držao dišući uz njezin vrat. Osjetila je brze i snažne otkucaje njegova srca. »Bojiš se!« reče ona i pritisne obraz uz njegov. Okrenula se i poljubila ga u uho. Naslonila se na njega udišući njegov miris, njegovu srž. »Ne znaš koliko ti se sreća osmjehuje. Carevi i vojvode stoje u redu pred mojim vratima i mole za moju ruku.« »Glupani«, reče on, govoreći u njezinu kožu. »Ti bi im srca isjekla na trake.« »Onda je dobro za mene«, šapne ona, »što ga ti nemaš.« Zastenjao je i privukao je bliže k sebi. Njihao ju je ne dižući lice. »Želiš se udati za mene?« »Po svaku cijenu«, reče ona.
. 310 Odmaknuo ju je od sebe. Zatresao je glavom i zaklopio oči. Raširio je prste na njezinoj nadlaktici kao da je želi pustiti od sebe — njegove lijepe ruke ubojice, čiste i savršene, sada bez traga krvi. Vani pred vratima zakriještao je gavran, a njegova velika sjena preletjela je preko zida u sobi i nestala. Elena uhvati tkaninu njegova rukava, preplašivši se da će se odmaknuti i ponovo okrenuti od nje. Podignula je pogled prema njemu i polako ga i čvrsto povukla prema sebi. Opirao se čvrsto stojeći. »Ratnice«, promrmljala je zatvorivši oči. »Želiš me natjerati da ti zapovjedim?« Oštro se nasmijao. »Moja kraljice.« Jednim ju je trzajem privukao k sebi. Kliznuo je rukama do njezina vrata. »Želiš me?« Glas kao da mu je napuknuo, gotovo je bio čeznutljiv. Podignula je ruke, provukla mu prste kroz kosu, a onda je povukla. »Odvući ću te pred svećenika«, rekla je jarosno. Gledao ju je. Prsti su mu jedva doticali njezinu kožu, samo su lagano ležali na njezinu pulsu. »Ne, ne mogu.« Odmaknuo se korak unatrag odvojivši se od nje. »Vrati se. Oni nisu baš tako glupi da izaberu nekoga drugog. Nastat će metež budu li pokušali, a Franco će iskoristiti priliku.« »Pa neka onda ne uspiju!« Uvukla je naglo zrak kroz zube. »Mogu čitati Ligurijeve riječi jednako dobro kao i ja. Ako ne mogu živjeti onako kako ih je on učio, bez mene da ih svakoga trenutka podsjećam na to, onda neka padnu Francu u ruke!« »Ne. Nećeš dopustiti da se to sada dogodi.« »Učinila sam to«, prosikće ona. »Moraš se vratiti!« Okrenuo se. »Nisam ti se trebao pokazati. Mi smo prošlost, Elena. Ja sam mrtav za tebe. Idi natrag.« »Ne!« viknula je. »Zašto to činiš?« Zagledao se dolje u glineni vrč i zdjelu pokraj slamarice. Šutnuo ih je divlje i iznenada, razbivši ih u komade i krhotine koji su se odbili od zida, a slamarica s pokrivačem odmotala se preko poda. »Zato što ne mogu biti blizu tebe, a ne imati te!« povikao je. »Muškarac sam, a ne neki kameni blok, iako sam Bog zna da sampokušao.« Glas mu je zamro u praznoj prostoriji. Koza je zablejala na piazzi. Zvonca su joj zazvonila, nježno, i nadjačala zvuk njegova neravnomjernog disanja. »Rekla sam ti da sam se odrekla dužnosti«, reče ona tiho. »Ne postoji ništa što bi vijeće sada moglo učiniti da nas razdvoji.« »K vragu i vijeće«, reče on. »Ne radi se o njima.« »Što je onda?« odlučno ga je upitala. »Mislio sam da ću biti odriješen grijeha«, reče on stegnuta grla. »Rekao si...« »Ne znam kako ono stvorenje može oprostiti ikakve grijehe«, podrugljivo reče Allegreto. »Vikao je na pisare... mislio sam da će ubiti čovjeka zato što je izgovorio moje ime. A onda je pogledao oko mene, pocrvenio u licu i počeo se tresti kao da ga je demon stegnuo za gušu. Proizvodio je neke zvukove, a onda izašao. Pisar mi je rekao da je to učinjeno.« Navlažila je usne i zatresla glavom ne znajući što da mu odgovori.
. 311 Naslonio se ramenom na zid. »Elena, bilo je to kao da sam u audijenciji kod vraga«, reče on kroza zube. »Mislim da je to zaista bio vrag.« Zagledao se u pod kao da gleda u ponor pakla. »I mislim da mi se Bog neće javiti, čak ni kroz Svetog Oca.« »Ne«, reče ona tiho. »To ne može biti.« »Želim da se vratiš«, reče on. »U mojem životu ima jedna istinska stvar, a to je ono što si napravila u Monteverdeu. Ne dopusti da to propadne.« »A zar da tebe ostavim kao da to nimalo nije važno? Kao da si bio neka krpa, koju sada mogu odbaciti i zaboraviti na nju?« »Da. Zaboravi me.« »O, Bože.« Zaklopila je oči i nasmijala se. »Možeš mi isto tako zapovjediti da zaboravim disati«, šapnula je. Bez riječi je opsovao i okrenuo se k njoj. Raširio je ruke kao čovjek koji ne zna što bi s njima. Elena mu priđe. Uhvatila je slobodne nabore njegove tunike i zagnjurila lice na njegove grudi. »Živjet ću s tobom u grijehu i nemoralu, ako ne želiš da se vjenčamo.« »Ne«, reče on. »Neću te odvući sa sobom u pakao.« Ali obavio je ruke oko nje, posegnuo u njezine pletenice omotane oko glave poričući ono što je upravo rekao. Podignula je lice na poljubac, znajući da će doći. Otvorila je usta i izvila tijelo uz njegovo, gladna toga da ga osjeti, gladna za njim kad ju je čvrsto povukao k sebi, gladna njegova okusa i topline, svega što su besramno radili zajedno ugrijehu. »Prekasno je.« Lagano je usnama prešla preko njegovih. »Uzmi me.« »Ne mogu to izdržati.« Ispustio je zrak kao u agoniji i malo glavu okrenuo u stranu. Ali tijelo je još uvijek negiralo njegove riječi. Osjetila je kako se ukrutio za nju; u praznoj sobi njegove su ruke grabile njezinu suknju, podizale je uvis sve do leđa. Pustio je tkaninu da padne i dlanovima je prelazio preko njezinih bokova i ispod grudiju. Odmaknuo ju je, ali samo da je pogleda. Pogled mu je bio užaren. Spustila je trepavice, Jezebel i Dalila, i lagano prstima prelazila po koži ispod njegova uha. Oštro je udahnuo i nagnuo se prema njezinoj ruci. Na usnama mu je ostao preziran osmijeh. Onda je otvorio oči i pokazao zube, poput ranjena čovjeka, zgrabio je čvrsto za ruku i povukao dolje sa sobom na pod, tek korak odzida. Raširila je noge kad su pali na slamaricu i uspravila se na koljena iznad njega usred zamršenih podsuknji i pokrivača. Naslonio se straga na ispružene ruke i gurnuo joj jezik u usta. Držala mu je lice dlanovima i prelazila zubima preko njegova jezika koji je istraživao. Njegov dubok uzdah vibrirao je ispod nje, dolje pod njezinim grudima. Zabacio je glavu unatrag kad mu je zubima prešla preko vrata, kušajući ga, ljubeći puls ispod njegove kože. Držao ju je uza se, opirao se dok se ona pritiskala naprijed i gurala mu ramena. Kliznula je rukama niz njegove, naišla prstima na njegov bodež i štitnike ispod rukava. Odignuo se da je okrene pod sebe, ali Elena je obavila ruke oko njegovih i ljubila ga, naslanjala se svom težinom na njega, sve dok nije popustio i dopustio joj da ga potegne. Na tren je bila nadvijena nad njim, držeći mu ruke raširene oslonjena na njegova zapešća.
. 312 Gledao ju je, prsni koš mu se dizao i spuštao, a ona je na raspolaganju imala tamu i njegovu mušku uspaljenost. Ispod suknje njegovo koplje pritiskalo se uz njezino golo bedro, dijelila ih je samo tanka koprena njegove tunike. Nagnula se nad njega. Osjetila je kako je tunika pala. Vrh njegova uda dotaknuo joj je golu kožu. Zadrhtao je pod njom. Bili su potpuno odjeveni i taj je kontakt bio intiman i potajan, skriven između njih. »Elena...« Ruke su mu se napele tamo gdje ga je držala. »Ostali čekaju vani.« Nasmiješila se. »Ne mogu nas vidjeti«, šapnula je zločesto. »Mačko iz pakla.« Progutao je i dahtao. Raširila je noge i gurnula se dolje na njega. »Uzmi me.« Napeo se, tijelo mu se izvinulo uvis, ali nije ga pustila; držala ga je pritisnutog na podu dok je vrtjela bokovima da ga primi duboko u sebe. Vrhom jezika lickala mu je usne i držala se tek malo iznad njega, osjećajući kako mu se mišići na prsima napinju dok se ubadao u nju. Onda je sjela, prinijela mu ruke na svoje grudi i zaklopila oči uživajući u potpunom prodoru njegova uda, u oštrom osjetu u trbuhu dok ga je držala pod tim kutom. Kroz haljinu i donju košulju osjetila je kako joj palcima miluje bradavice i grebe noktima; čak i kroz tkaninu osjet je slao valove požude do mjesta gdje su bili spojeni. Gledala ga je kroz trepavice. »Opsluži me«, promrmljala je. Uvukao je ruke ispod njezinih sukanja, prošao dlanovima po njezinim golim bedrima sve do bokova. Pritiskao ju je dolje dok se uvijao uvis i zabadao u nju, pomičući je na takav način da je odmah počela hvatati dah. Oblizala je usne i zacviljela, jašući ga, a onda je osjetila iza sebe kako je podignuo noge da još dublje prodre u nju, tako duboko da joj je iz grla odjedanput eksplodirao povik ekstaze. Zakotrljao se s njom i podvukao je pod sebe na slamaricu. Spustio se na nju i ponovo se zarinuo, snažno prodirući u nju. Zadržao se na rukama iznad nje, vrat mu je bio izložen, mišići zategnuti dok ju je uzimao bez milosti, onako kako mu nikada prije nije dala, brz i silovit napad na tvrdoj slamarici. Izvinula se prema njemu i osjetila kako je ponovo obuzima pulsirajući vrhunac dok je on stenjao i ostao zaboden duboko u njoj, uz zvuk agonije i užitka. Trznuo se i zadrhtao, razvukao usnice tako da su mu se vidjeli zubi, a onda joj spustio glavu na rame. Elena ga zagrli objema rukama. Polako joj se javila sposobnost razmišljanja — opet je vidjela sobu oko sebe, oslikani strop, mrežu sjena na zidu koju su izvana bacale grane stabla. Držala ga je u sebi kao da ga može tako zadržati i uplašila se kad se pridignuo na jedan lakat. Kosa mu se rasplela. Pala joj je na obraz i ona je okrenula lice u njezin slap, duboko udišući. Spustio se niže i lagano joj usnama dotaknuo čelo. »Vidiš«, rekao je nježno. »Ne mogu biti pokraj tebe.« Elena čvrsto stisne oči. Onda ih otvori i pogleda ga. »Samo vidim da lažeš kad kažeš da me voliš. Da me želiš iskoristiti i ostaviti kao ljubavnik svoju bludnicu.« »Ne«, rekao je. »Kako ne?« Gurnula ga je i pokušala sjesti. »Živim u grijehu kao najobičnija prostitutka, kad legnem s tobom ovako kao što smo upravo učinili.«
. 313 Pustio ju je i sjeo naslonivši se leđima na zid. »Onda idi i pokaj se za to«, reče on. Spustila je suknje i oštro ga pogledala. »Neću bez tebe«, rekla je. »Čekala sam te.« »O, nisi valjda bila tako luda.« Namrštio se. »Nemoj mi reći... sve ovo vrijeme... držala si se tog besmislenog obećanja?« »Sve ovo vrijeme.« Odgurnula se od poda, ustala i protresla suknju. »Da, toliko sam luda.« Skočio je na noge. »Nisi se ispovjedila otkad smo ovdje bili prošli put? Prošle su gotovo dvije godine!« »Ogrezla sam u smrtnom grijehu«, reče ona silovito. »Nadam se da jesam! Možda te tako i hoću vidjeti u drugom životu, s obzirom na to da me moraš napustiti u ovome. A to neće biti u raju.« Spustio joj je ruke na ramena. »Ne šali se s takvom stvari. Idi u crkvu i odmah to učini!« Otrgnula se od njega. »Rado! Ako budeš išao preda mnom.« Zakoračio je natrag prema zidu. »Ovaj je svećenik dobar čovjek«, reče ona očajavajući. »Ako razgovaraš s njim...« Zaklopio je oči i oslonio glavu natrag na zid. Kratko se i nelagodno nasmijao. »Allegreto... jedanput si me to pitao... bih li pokušala spasiti svoju dušu po cijenu onoga što volim.« Podignula je bradu kad je otvorio oči. »Tada nisam znala odgovor. Ali sada ga znam.« Zurio je u nju, a uvojak crne kose padao mu je niz sljepoočnicu. Disanje mu je postalo plitko i nepravilno kao u ranjene životinje. »Riskirat ću vječni spas za tebe. Što ćeš ti učiniti za mene?« upitala je nježno. Gledao ju je dolje ispod svojih trepavica, stajao kao ukočen, tijela pritisnuta uza zid. Onda je čvrsto zaklopio oči i otvorio ih kao da pokušava vidjeti što se nalazi pred njim, ali ne može jasno fokusirati pogled. »Moram li ići u crkvu?« upitao je skrušeno. »Pogodit će me munje.« Učinilo joj se kao da joj je sav zrak izašao iz pluća. Nije ni znala da se boji udahnuti. »Onda neka zgrome i mene«, šapnula je. »Elena.« Glas mu je bio napuknut. »Pomozi mi.« KORAČAO JE PREMA CRKVI kao da ide u bitku. Elena je otišla prije njega naći svećenika i uvjeriti se da će ih odmah moći ispovjediti. Možda je Sveti Otac lud i žedan krvi, ali nitko nije mogao sumnjati u svetost dragog i strpljivog starca koji je prihvatio njezine ruke svojim prstima prošaranima plavim venama i nasmiješio se iskreno i radosno što ima taj privilegij. Mislila je da on također dobro poznaje i Allegreta; kad ju je pogledao, na licu mu se vidjela moć zapažanja, iako nije postavljalo nikakva pitanja. Svećenik je stajao na trijemu pred crkvom i čekao ih. Allegreto se laganim korakom popne stubama, ali na vratima kao da ga je napustila odlučnost. Nesigurno je zastao. Starac zakorači naprijed i uhvati ga za laktove. Povukao je Allegreta bliže snagom koja nije bila u skladu s njegovim godinama i pritisnuo poljubac sa svake strane njegove stisnute čeljusti.
. 314 Elena je stajala iza njih. Allegreto se osvrnuo tražeći je pogledom, a na licu mu se odjedanput pojavio izbezumljen izraz, kao da je upravo shvatio gdje se nalazi. No svećenik ga je držao za ruku i polako ga usmjeravao ispod portala i dalje u crkvu kao da on sam ne bi znao pronaći pravi put. Elena je doista mislila da on to ne bi mogao. Svećenik klekne. Allegreto se također spusti na koljeno, pogne glavu i brzo se prekriži. Nije bilo munji ni gromova ni eksplozija Božjeg gnjeva. Čuo se samo cvrkut ptica izvana, u svježini crkve vladala je tišina i čuo se zvuk njegova oštra disanja, jer samo što nije zaplakao od straha. Trenutak kasnije pastor je ustao i pritisnuo rukom ispod Allegretova lakta. Kao da vodi slijepca ili nesigurno dijete, odveo ga je niz središnji dio crkve prema kutu pokraj oltara. Selo je bilo previše siromašno da bi imalo paravan za privatnost. Elena klecne na ulazu, prekriži se i ostane čekati pokraj krstionice, dovoljno daleko da čuje samo nejasno mrmljanje. Vidjela je kako svećenik dodiruje Allegretovo rame. Naglo je pao na koljena i sklopio ruke. Pognuo je čelo na šake. Ramena su mu se tresla. Elena je u životu mnogo puta prošla kroz taj ritual, čula je stroge opomene i trpjela propitivanje svih svojih manjih grijeha, čak je bila ljuta na svećenika u Savernakeu koji ju je uporno ispitivao o svakoj njezinoj misli. Ali nikada se nije bojala. Nikada nije mislila da je čeka pakao. Promatrala je Allegreta. Bio je predaleko da bi čula što govori, ali ako je slušala tijelom ono što je govorilo njegovo tijelo — o hrabrosti, očaju i sramu — njegove nejasne riječi prevrtale su se jedne preko drugih kad je počeo: Oprosti mi, oče, jer sam zgriješio... Pognuo se gotovo do poda i rukama prekrio lice. Pokušala se moliti za njega kako bi mu pomogla, ali nije mogla. Samo je promatrala čvrsto isprepletenih prstiju dok je svećenik gledao iznad njegove glave i slušao. Tijekom cijele ispovijedi starac se nijedanput nije trznuo. Nije postavljao pitanja. Izgledao je poput kvrgava stabla omotana tamnom haljom, koje stoji mirno i nakošeno na pozadini od jednostavnog oltara i križa iznad njega. Ako je slušao o smrtnim grijesima i ubojstvima, o osveti, bijesu i mržnji, na njegovu se licu nisu vidjeli ni užas ni očaj. Ispovijed je prolazila u nejednakim izljevima, poput oluje kad udara na čvrsti zid, puna riječi, oklijevanja i erupcija. Elena je osjetila kako se u njoj miješaju ljubav i tuga sve dok se nisu prelile u suze i više nije mogla nijednog od njih jasno vidjeti. Samo svjetlo i sjene. Nije znala koliko je dugo trajalo. Naposljetku je slomljeni Allegretov glas prešao u šapat, a onda je utihnuo. Svećenik dugo nije ništa rekao. Elena je treptanjem pokušala odagnati suze. Allegreto je klečao, naslonio je usne na skupljene ruke i malo se njihao. Tada, s čuđenjem, Elena vidje da je starac učinio nešto što nikada nije vidjela svećenika da čini. Kleknuo je na pod i obuhvatio Allegretovo lice svojim rukama. Ozbiljno se nagnuo nad njegovo uho i nešto mu govorio. Allegreto je slušao. Kimnuo je glavom, a onda još malo dok mu je svećenik mrmljao na uho. Kad ga je svećenik pustio, primio je starčeve kvrgave prste i skrušeno ih poljubio.
. 315 S naporom, pridržavajući se za ogradu, pastor je ustao na noge. »U ime Oca, Sina i Duha Svetoga«, rekao je na latinskom napravivši znak križa iznad Allegretove pognute glave. »Opraštam ti.« Elena je promrmljala amen zajedno s njima. Allegreto je ustao i okrenuo se prema vratima. Izgledao je kao da ne poznaje sam sebe. Pošao je kroz crkvu, hodao je gracioznim korakom, opasan i uplakana lica. Zastao je pokraj Elene. Nesigurno mu se osmjehnula. Uhvatio ju je za ruku i privukao k sebi. »Bolje ti je da se brzo ispovjediš«, rekao je promuklo. »Ne idem u raj bez tebe, mačko iz pakla.«
. 316 Trideset drugo poglavlje JEDNO MALO ČUDO dogodilo se na Eleninu vjenčanju. Na glavi je nosila cvjetni vjenčić i imala lijepu haljinu od plavog damasta, koju je ponijela za audijenciju kod Pape. Svjež proljetni povjetarac dizao joj je raspuštenu kosu s ramena, a dugački šlep vukao se preko trave i neravnog pločnika dok je s Margaret hodala prema crkvi. Vrijeme je bilo kao da se dan ne može odlučiti hoće li biti kišovit ili sunčan; plavkasto-crni oblaci kotrljali su se preko planinskih vrhova, ali jezero je blistalo pod sjajnim sunčevim zrakama. Daleko na srebrnkastoj površini bljeskala su vesla jarko obojene galije, koja je prevozila nekog bogatog trgovca na jug. Svake nedjelje tijekom tri tjedna svećenik Navona držao je propovijed nekolicini pastira i jednoj ribarevoj ženi, a onda bi svojim drhtavim staračkim glasom spomenuo imena Allegreta della Navone i Elene Rosafine di Monteverde te pitao prisutne postoji li kakva zapreka njihovubraku. Nitko u njegovoj maloj pastvi nije imao prigovora. Elena je smatrala da oni nisu ni znali tko je ona zapravo — otkriće koje je od nje tražilo poniznost, dok su u gradu svaka njezina riječ i udah bili predmet intenzivne rasprave. Ali ona je željela da se u crkvi najavi vjenčanje i da se istaknu njihova imena. Nije namjeravala tajiti svoj brak ni dopustiti da ga išta dovede u pitanje. Ona i Allegreto nisu razgovarali o tome kamo će poći nakon vjenčanja, ali to nije moglo biti nigdje u blizini Monteverdea. Ona je odbacila svoj vladajući položaj, a udana za glavu obitelji Navona, predstavljala bi veliku opasnost za bilo koju novu vlast. Nisu mogli ostati ovdje. Jedino ju je to žalostilo. Nikada nije mislila da će tako zavoljeti zemlju koje se njezina sestra plašila i koju je prezirala. Ali kao što se labudica instinktivno vraća na ovo jezero, k ovim oblacima što lebde i plavim planinskim obroncima, u grad tornjeva i šarenih zastava, sada je razumjela što je Allegreta tjeralo da se svakako vrati u Monteverde. Doista, čekao ih je egzil, ali nije znala gdje. Već sada joj se citadela činila vrlo dalekom. Kao kakva seljanka, Elena je došla samo s Margaret kao jedinom pratiljom, bez bijelih konja i baldahina od zlatne tkanine.
. 317 Zafer je čekao malo udaljen od crkve, odjeven u orijentalno svečano ruho, grimizni kaput s teškim zlatnim uresima kakav Elena nikada prije nije vidjela da nosi. Jednom rukom držao je ručicu Margaretina sina i sprečavao ga da ne sjedne na zemlju u najboljoj nedjeljnoj odjeći. Elena je bacila pogled na Margaret. Ali Engleskinja je gledala Zafera, plaho i smiješeći se u čudu. Eleni se učinilo da je Margaret bila malo zaokruženija u obrazima, a i u struku. Uhvatila je djevojku za ruku i stisnula je. Margaret je nesigurno pogleda, a obrazi s pjegicama počeli su joj se rumenjeti. »Zafer je vrlo zgodan danas«, reče Elena. »I vrlo lijepo od njega što se brine za tvojeg sina.« »Oh, gospo!« Margaret zastane. »Trebala sam...« Zagrizla se za usnu i iz nje su naglo provalile riječi: »Učinili smo nešto strašno! Ja ne mogu... ne bih mogla...« Spustila je glavu. »Nisam se mogla prisiliti da vam kažem.« Elena stane i okrene se. »Možda mogu pogoditi.« »Združeni smo vezivanjem ruku«, jedva je prošaptala Margaret, a glavu je posramljeno pognula. »Mislim da te silno voli,«, reče Elena. »Ali ne želi se preobratiti«, reče ona tužno. »Molila sam ga i molila.« Elena pogleda pognutu sluškinjinu glavu. Za Margaret neće biti vjenčanja ni blagoslova u crkvi niti bilo kakve milosti za njezino srce i dušu, kao ni za Zaferove. »Možete ostati s nama«, rekla je. To je sve što im je mogla ponuditi. »Oboje. Allegreto neće nikome dopustiti da vas razdvoji.« »Grant mercy, Vaša Milosti.« Margaret podigne lice pogledavši je. »Hvala vam. Slaba sam. Ne mogu u sebi naći snagu da odem od njega.« »Nije to slabost«, reče Elena tiho. »To je ljubav. Ne mogu zamisliti da je Bog osuđuje, iako svijet to čini.« Margaretine usne zadrhte. »Zaista tako mislite, gospo?« Pogledala je prema Zaferu. Njezin se sin smijao viseći o njegovoj ruci, a drugu je pružao prema rogu koze što je pasla. »Ne mogu ga ostaviti«, šapnula je. »Čak ni da spasim svoju smrtnu dušu.« »Znam«, reče Elena. Margaret kimne glavom. Uzvratila je stisak Eleninih ruku. »Neka vama i mojem gospodaru Bog podari milost, gospo.« Malo se osmjehnula i podignula glavu. »Moramo ući u crkvu. Čekaju vas.« Zajedno su prešle preko piazze, prošle ispod goleme masline, a sjene oblaka padale su preko travom zaraslog pločnika. Elena je držala pogled spušten. Nije pogledala uvis sve dok pred sobom nije ugledala stube crkve. Allegreto i Dario stajali su na vratima sa svećenikom. Dario je nosio zeleno-srebrnu livreju Monteverdea, ali Allegreto je bio odjeven samo u srebrnu sjajnu tuniku, koju je nosio kad ga je prvi put vidjela, kad se pitala je li demon, anđeo ili čovjek. Glava mu je bila nepokrivena, kosa svezana straga i kao crni slap padala je preko srebrne tkanine. Nije baš izgledao kao čovjek očišćen od grijeha — prije bi se reklo da je on grijeh sam, poganin, sve što pripada zemaljskom životu i sva ljepota spojeni zajedno u čistom iskušenju.
. 318 Ali nakon što se bio ispovjedio, postao je čistunac kao kakva časna sestra. U tjednima dok se najavljivalo njihovo vjenčanje, živjeli su kao kakvi putujući trgovci u velikoj dvorani Navonina dvorca na jezeru. Krov je bio popravljen, zidovi ponovo obnovljeni, ali nije bilo stanara osim još pokojeg radnika i Gerolamove sestre koja im je kuhala. Allegreto je inzistirao da se objesi tkanina sa skele na kojoj su radnici radili i da muškarci i žene odvojeno spavaju, svatko na jednoj strani. Nije dotaknuo Elenu, a jedva da ju je i pogledao dok su on i Zafer hodali naokolo po nekom svojemposlu. Margaret podigne Elenin šlep dok se penjala stubama. Svećenik joj se smiješio. Nije to bio blaženi osmijeh; uznemirila se vidjevši da se nestašno smiješi, kao da nešto zna, kao neki stari gnom koji se cereka nad pronađenim blagom. Suzdržala se da mu ne uzvrati osmijehom, kao da su djeca što su se urotila da izvedu neku pametnuvarku. A onda se sve počelo brzo zbivati. Svećenik ih je pitao ulaze li u brak slobodne volje i pomogao im izgovoriti zavjete. Elena ih je znala napamet, ali Allegreto kao da ih je zaboravio i moralo ga se voditi kroz zavjete redak po redak. Gledao ju je, tamnim pogledom ispod trepavica, a onda je pogledao u stranu, namrštio se prema jezeru i opet skrenuo pogled na nju. A kad je svećenik uzeo Eleninu ruku i povukao je prema mladoženji, dogodilo se njezino malo čudo. Dan prije uspjela je nekako skinuti Navonin prsten s ruke, uz mnogo bola i napora, i dala ga je svećeniku. Sada ga je starac blagoslovio i ponovo pružio Allegretu, gurnuvši ga lagano da mu odvuče pozornost od jezera. Ona je već dvaput stavljala na prst taj isti prsten i svaki put se mučila jer joj nije dobro pristajao. Sada je ukočeno pružila ruku očekujući trenutak bola. Allegreto joj prekrije ruku svojom. »Ovim prstenom te vjenčavam«, rekao je brzo. Prsten joj je kliznuo na prst bez napora, glatko kao da je napravljen za nju. »Svojim te tijelom štujem.« Elena ga začuđeno pogleda. Allegreto kao da ništa nije primijetio, i dalje je rastreseno pogledavao prema vodi. Stari je svećenik dobrodušno kimao glavom. Smiješio joj se. Odjedanput Zafer poviče ispod glasa, tamo gdje je stajao malo udaljen od crkve — ali to nije bio uzvik proslave. Elena se naposljetku okrene da vidi što to tako zanimljivo ima na jezeru. Zgrabila je Allegreta za ruku. Obojena galija upravo je pristajala na obalu, vesla su se dizala iz vode, a grimizni baldahini mreškali se na vjetru dok se brod okretao. Iza njega nalazio se još jedan i čekao svoj red. U sjeni ispod baldahina mogla je vidjeti mnogo putnika. Delikatno izdignut pramac prošao je kroz trsku, a vesla su se elegantno podignula uvis kad se brod zaustavio uz napušten mol. »Nemojte ih dočekati s nasiljem«, reče svećenik tiho. Shvatila je da su Allegreto, Dario i Zafer već spustili ruke na oružje i čekali spremni. Upravo je Matteo prvi skočio s galije, još prije nego što su spustili mostić. Nimue je oklijevala, bijele su joj šape visjele preko ruba ograde, a onda je i ona u velikom skoku pošla za njim i potrčala preko piazze. Elena se okrene upravo kad je pas veselo dotrčao stubama do nje i pritisnuo joj se uz suknje. Pogledala je svećenika. »Je li gotovo?« upitala je zabrinuto. »Jesmo li vjenčani?«
. 319 Mirno je kimnuo glavom. »Pred Bogom i Svetom crkvom, vaš je brak osnovan i posvećen.« Vidjela je kako najstarijem vijećniku Monteverdea pomažu da se iskrca na obalu. Ostali su stajali i čekali svoj red za silazak s broda; nije im mogla razabrati lica u sjeni baldahina, ali učinilo joj se da je tamo i Franco Pietro. U ušima joj je odzvanjao zakon koji joj zabranjuje da se uda za Riatu ili Navonu. Onda je pomislila koje bi argumente mogla upotrijebiti: taj se edikt odnosio samo na primu, a ona se odrekla te dužnosti. To je bio civilni zakon i nije ga se moglo izdignuti iznad crkvenih. Obred je završio i sada to više nisu mogli nikako spriječiti. Postojali su svjedoci, Margaret, Dario i svećenik, koji će potvrditi da je toistina. Kazna je bila smrt ili progonstvo — ne za nju nego za muškarca za kojega bi se udala. Allegreto je bez riječi sišao stubama. Zajedno s Darijem i Zaferom stao je stvorivši obrambenu liniju, čekali su, ali nisu izvukli svoje oružje. Činilo se da se starom vijećniku nimalo ne žuri da im priđe bliže. Poravnavao je svoje halje i gledao iza sebe ostale putnike koji su silazili niz mostić uz pomoć slugu. »Je li ono ledi Melanthe?« reče Elena bez daha. Podignula je malo suknje i šlep i potrčala niz stube do Allegreta, a Nim joj je skakutala za petama. »Je li to ledi Melanthe?!« zacičala je od radosti i uhvatila ga za ruke. Ispustila ih je i potrčala prema molu. Došla je upravo kad je njezina kuma kročila na kamen i spustila se u duboki naklon. »O, madam!« uzviknula je. »O, Bogu hvala!« »Ellie!« Kuma se sagnula i pridignula je u uspravan položaj. »Ti mušičavo dijete.« Elena se odjednom nađe u njezinu čvrstom zagrljaju. Pritisnula je lice u naparfimirano kumino rame i zajecala od radosti. Ledi Melanthe potapša je po leđima i pusti iz zagrljaja. »Molim te, ne plači po mojoj odjeći za vjenčanja. Nisam jedina koja je došla vidjeti kakav si nestašluk izvela ovdje.« Elena se odmakne i zatrepće. Nekoliko koraka od mostića, obraza već rumenih i mokrih od suza, njezina je sestra nesigurno čekala kao da nije sigurna u kojoj se zemlji nalazi. »Cara«, šapne Elena u čudu. »O, Cara!« Gotovo sramežljivo Cara ispruži bucmaste ruke. »Željela sam te opet vidjeti.« Elena napravi dva koraka i prihvati sestrine ruke. A onda se našla u njezinu toplom zagrljaju. Obje su plakale kao budalaste djevojke. Jedva da je mogla išta vidjeti od suza kad se Cara napokon odmaknula. »Ne bismo trebale napraviti predstavu«, promrmljala je i malo štucnula. Krajem rukava potapkala se po licu i osušila suze. »Ne priliči.« Elena zajeca kroz smijeh. »Da.« Ispružila je ruku i još jedanput stisnula sestru k sebi, osjetivši poznat i mekan utješan dodir njezina ramena. »Ali došla si. Cara! Došla si ovamo.« Okrenula se da pogleda natrag, ali okružili su je vijećnici i njihova pratnja, svi odjeveni u najraskošniju odjeću. Stojeći malo po strani, ostavivši prostor između sebe i njih, stajao je Allegreto i gledao. Imao je oprezan izraz lica. Uz njega, sa svake strane, bili su Dario i Zafer i njih su trojica stajali izdvojeno od ostalih. Elena mu priđe, uzme ga za ruku i prkosno se osvrne prema prisutnima. Činilo se da su odjeveni za proslavu, ali nije znala zašto bi vijeće i Franco Pietro došli i veselili se na njezinu vjenčanju.
. 320 »Allegreto«, reče ledi Melanthe spokojno. »Drago mi je što se vidimo.« »Gospo«, reče on i blago nagne glavu. »Lijep kao i uvijek. Godine su bile blage prema tebi.« Nasmiješio se krajem usana. Poklonio se. »I prema vama, gospo.« Nježno se nasmijala i lagano odmahnula rukom punom dragulja. »Grant mercy na tvojoj udvornosti. Ali je li svećenik već obavio svoj posao? Jesi li doista ovaj put oženio moju malu Ellie? Jedva da znam što bih mislila od jednog izvještaja koji primim do sljedećeg.« »Doista jesam«, reče on kratko. »Vjenčani smo.« Elena ga lagano uhvati za podlakticu. »Žao mi je ako to nije po volji vama, ili vijeću, moja gospo, ali...« Ledi Melanthe se nasmiješi. »Ali što? Hoćeš li ga ostaviti ako ti se tako zapovijedi?« »Ne, neću.« Brzo je, ali odlučno pogledala starog vijećnika. »A neću dopustiti ni da ga uhite! Nisam više prima i neću da me u ovome sputavaju njihovi zakoni.« Ledi Melanthe odmahne glavom. »Allegreto, jesi li siguran da želiš ovakvu poniznu mladenku? Zaboga, kad bi barem naučila govoriti samo za sebe!« »Nemam izbora, gospo.« Lagano je podignuo ruku, na kojoj je još uvijek bila Elenina. »Otela me je.« Ledi Melanthe podigne obrve i zatrese glavom. »Elena. Dobar si par za ovog zločestog nevaljalca. Kao što sam i mislila da ćeš biti. Ali ovaj dobri signor ima izjavu koju želi pročitati, a zatim nas čeka proslava na drugom brodu.« Elena nije znala što da očekuje kad je stari vijećnik istupio naprijed. Odmotao je svitak, a ona se ponadala da će to biti njezino formalno otpuštanje s položaja prime. Ali pogriješila je. Uopće nije bilo namijenjeno njoj nego Allegretu. Sa svim pompoznim riječima i komplimentima koje se moglo nagurati u svaku rečenicu, mudro i veličanstveno vijeće Monteverdea pozivalo je i molilo Allegreta della Navonu da se sa svim počastima vrati u svoj rodni grad. Nakon što su razmotrili njegovu službu Monteverdeu i primi, ukida se odluka kojom se njoj zabranjuje brak s nekim iz te časne obitelji. Vijeće im šalje najsvečanije želje za dugim i plodnim brakom, a njega imenuje na novu ustanovljenu dužnost čuvara primina života i osobe. Kad je njegov zvonki glas utihnuo, Elena osjeti divlju potrebu da se nasmije apsurdnosti te ponizne deklaracije. Čuvar primina života i osobe! Nisu ni spomenuli da se odrekla dužnosti — kako tipično za članove vijeća da jednostavno ignoriraju ono što nisu htjeli priznati i prihvatiti. Ali pogledala je Allegreta i osmijeh joj je izblijedio s lica. Imao je isti izgubljen izraz, isti zbunjen pogled kao i poslije ispovijedi, kao da nije siguran kamo bi trebao gledati. Izgledao je kao čovjek koji smatra da se netko s njime šali i čekao je posljednju rečenicu koja će sve prisutne natjerati u smijeh. Stisnula mu je ruku da ga podsjeti da mora odgovoriti. Namršteno je podignuo pogled. »Rugate mi se«, rekao je. »Ili je to neka varka.« Pogledao je Franca Pietru. »Ti se nikada ne bi složio s ovim.« Riata je zaškiljio na zdravo oko. »Nije varka. Smatrao sam da je loše što se našim obiteljima zabranjuje brak s osobom na najvišoj dužnosti republike. Bio je to glup zakon. A
. 321 što se tiče ovoga drugog — da ti se vrate sve počasti...« slegnuo je ramenima kao da je to sitnica koju prezire. »Moj me sin zamolio da mu to ispunim kao posebnu želju.« Matteo je stajao između njih, Nim uz njega, ali nije podizao pogled, samo je rukom nježno prolazio kroz gustu dlaku psa. Elena pod prstima osjeti kako se mišići na Allegretovoj ruci zatežu. Znala je što misli. Bila je to neobična izjava. Trik da ga namame u grad gdje će ga uhititi, a možda i ubiti. Oni su mogli prividno prihvatiti proslavu vjenčanja i gozbu; brak je sklopljen i to bi sada bio jedni način na koji se Elenu moglo osloboditi tako da nekim drugim brakom donese više koristi vijeću. To je bio stari trik i način postupanja, iz onog Monteverdea kojega se Cara bojala, koji je Allegreta učinio takvim kakav je bio, način protiv kojega se princ Ligurio borio i nije ga uspio dokinuti. Laži, izdaja i ubojstvo prikriveni osmijehom — kao što se i Raymond smiješio njoj. Allegreto naglo zakorači naprijed. Riata dotakne držak mača; kretanje i pomicanje među okupljenim muškarcima proširilo se poput vala. U napetoj tišini vjetar je Allegretu nosio kosu preko lica. Ispružio je ruku. »Riata, neka zauvijek zavlada mir između naših obitelji. Ja to želim. Neka svećenik donese Bibliju i učinit ćemo to ovoga trena.« Elena zatrepće. Netremice je gledala Allegreta. On nije skidao oči s Franca Pietre. Čekao je s rukom ispruženom iznad mržnje što je trajala cijeloga života, iznad ponora sumnje. Riata se samo nacerio iskrivljenom usnicom. I on je ispružio ruku i stisnuo Allegretovu. Dlanovi su im se spojili. »Neka bude tako.« Elena se nije usudila progovoriti ni pomaknuti od straha da oni zbog neke pogrešne riječi ne promijene mišljenje. Ali kad je svećenik donio Bibliju i stao između Allegreta i Franca, Elena primijeti pokraj sebe ledi Melanthe. Stajale su i gledale dok su se Riata i Navona zaklinjali na Božju riječ da više neće biti neprijatelji. Nakon njihovih riječi zavladala je tišina. Galije su lagano lupkale u drveni mol i proizvodile šuplje mukle zvukove, jer vjetar je počeo jačati. Palo je i nekoliko kapi kiše. Iz tamnih je oblaka zagrmjelo. »Vjerujem da je to princ Ligurio i da nas odozgo gleda u čudu«, reče ledi Melanthe i veselo pogleda u nebo. »Nadam se da neće na nas liti suze radosnice dok traje gozba.« Matteo odjedanput razdragano uzvikne. »Bravo!« kliknuo je dječačkim glasom. »Monteverde!« Elena se okrene, klekne i zagrli ga tako da je poskakivao i plesao u njezinu zagrljaju. Nije bila svjesna Nimina crnog nosa na svojem obrazu ni glasova koji su se pridružili slavlju oko nje. ALLEGRETO JE GLEDAO Elenu, izbjegavao susret s bilo kim drugim, još uvijek napola izgubljen i nesiguran u svoj položaj u tim novim okolnostima. Nelagodno je promatrao dok je ona primala čestitke i izraze poštovanja, čak i zagrljaje. Kad se najstariji vijećnik princa Ligurija okrenuo k njemu i ispružio ruku da mu dotakne ramena, s naporom je ostao miran, trudeći se da ne posegne za nožem. A onda ga je starac poljubio u oba obraza. Ali kad
. 322 se činilo da će i ostali slijediti primjer svojeg vođe, Allegreto se povukao jedan korak jer nije mogao tolerirati čak ni ljubaznost iz tako velike blizine. Ledi Melanthe pozvala ga je rukom nudeći mu spas i ispriku smiješkom koji je govorio da sve razumije. Uzvratio joj je kimanjem glave i laknulo mu je kad se mogao uputiti k njoj. Melanthe ga je tako dobro razumjela. Ispružila je ruku kad je kleknuo pred njom. Usnama joj je dotaknuo prste. Ta gesta i njezin miris bili su mu tako poznati da je gotovo mogao zamisliti svojega oca kako stoji uz njih. Ponovo je osjetio užas zbog onoga što bi Gian mogao otkriti kako su ga prevarili i osujetili mu sve planove. Davno je to bilo kad su i njezina i njegova budućnost visjele o tankoj niti laži i straha. Ali Melanthe nikada nije izgubila hrabrost. Nijedanput. Allegreto ustane i pogleda je u oči. Činila mu se nekako manja iako se ponosno držala i na glavi imala visoki ures. Morao ju je gledati odozgo, a nije se sjećao da je ikada tako bilo. »Gospo«, reče on hladno ne otkrivajući ništa od osjećaja koji su se probudili u njemu. »Je li vaš suprug dobro?« »Grof Ruadrik je dobro, Bogu hvala. I moj sin i kći.« Naglo mu je stisnula ruku tako da su mu se njezini prsteni urezali u prste. »Želim i tebi isti blagoslov,Allegreto.« »Blagoslov.« Lagano se nasmijao i skrenuo pogled s nje prema jezeru. »To je neobična misao.« »Uskoro će ti biti bliska«, reče ona. »Molim se za to. Zbog sreće moje Ellie.« Ponovo ju je pogledao i malo nagnuo glavu. »Zar vam je toliko stalo? Čudio sam se koliko su bili nesposobni oni vitezovi koje ste joj odabrali za pratnju.« »Hospitalci? Ah. Da, beznadne budale, zaista.« Gledala je Elenu kako se smije dok su se Matteo i Nim prevrtali i skakali pred ljudima, a onda je tiho dodala: »Jesu li svi računi među nama sada poravnani?« »Budite prokleti, gospo«, promrmlja on. »Kakav je to samo bio rizik.« Lagano je slegnula ramenima. »Šansa. Kad nije bilo druge mogućnosti. Elena je bila tome dorasla.« »Da, još je gora od vas kad se radi o odvažnosti. Neka me Bog spasi.« Ledi Melanthe se osmjehne, i dalje promatrajući Elenu. »Jesmo li sada kvit, Allegreto?« »Jesmo, gospo«, reče on. »Pazi je i brini se za nju«, reče grofica odlučno. Prstenje joj je zablistalo kad je ponovo s ramena podignula svileni veo. »Ne postoji nitko kome bih kao tebi vjerovala da ćeš to učiniti.« Okrenula se od njega i ostavila ga stajati samoga usred veselog mnoštva. U GIANOVU TORNJU Elena je otvorila kapke na prozorima i zagledala se u sunce što je zalazilo nad jezerom. Soba je bila očišćena i lijepo namještena, s ukrasima od bijele svile iz Damaska, protkane crvenim ružama. Ništa nije bilo isto — sve je Gianovo pokućstvo nestalo. Čak je i krevet bio zamijenjen, a pod prekriven mekanom isprepletenom trskom. Ali čist, kišom osvježen zrak i planine što su se uzdizale na drugom kraju jezera bili su jednako okupani ružičastim i zlatnim odsjajem, kao kakva vizija vječnosti.
. 323 Na sebi je imala lepršavu halju. Kad je bila u tornju, nije dopuštala ni Margaret ni Cari da je poslužuju. Bila je sretna što cijelo vijeće ipak nije odlučilo da svojom uzvišenom prisutnošću počaste njezin odlazak u bračnu postelju. Činilo se da su se zadovoljili raskalašenom pjesmom, zveketanjem metalnim loncima i žlicama dolje u dvorištu. Čak i ovdje u tornju mogla je čuti Nim kako laje i Matteov uzbuđen glas među svim ostalima. Bilo je to prvo vjenčanje kojemu je prisustvovao i vrlo su mu se svidjeli vesela proslava i bučna mattinata. Allegretu baš i nisu. Kad je došao u odaju, još uvijek odjeven u svečanu odjeću, zadihan zbog strmog i visokog stubišta, naslonio se na vrata i zlovoljno je pogledao. »Neka nas Bog poštedi«, promrmljao je. »Kada je tvoja sestra naučila biti tako puna ljubavnog žara i nasrtljiva nakon što popije nekoliko čašica?« »O, zar je bila takva?« upita Elena vedro. »Nisam primijetila.« »Samo zato što joj nisam dopustio da mi sjedne u krilo.« Odgurnuo se od vrata i pogledao Elenu kao da je ona za to kriva. »Mislim da je bila malo... nervozna.« »Sigurno je mislila da ću joj otrovati vino. Iako je to nije spriječilo da popije cijelu bačvicu.« Elena sklopi ruke. »Znači u tebi se nije pojavila iskra stare ljubavi za nju?« »Mačko iz pakla«, reče on smrknuto. »Zaista ću joj otrovati vino ne bude li se čednije ponašala.« Elena potisne osmijeh s usana. »Znam da su ti draže čedne žene.« Otišao je do velike putne škrinje s njezinom odjećom i sjeo na poklopac na kojemu su bile nacrtane ploče za društvene igre. Izuo je gležnjače od mekane kože. Zatim se uspravio sjedeći, ali i dalje ju je izbjegavao pogledati. Činilo se da mu je pozornost privukla ploča za igranje s crno-bijelim šiljatim oblicima. Ona je držala ruke sklopljene. »Hvala ti na zakletvi koju si dao. Zajedno s Francom.« »Tu mi je pokoru odredio svećenik.« Podignuo je glavu, a pogled mu je prelazio od njezinih stopala do lica. »Ili to ili da bosonog pješačim do Jeruzalema pa...« Slegnuo je glavom. Između njih zavlada tišina. Elena je stajala pokraj prozora, kosa joj je bila raspuštena kao u djevice, a bradu je malo spustila. Ispod trepavica zagledala se u njegove noge u srebrno-bijelim čarapama. »Ne nastojiš valjda izgledati čedno?« upita on sumnjičavo. Elena zatrepće i širom otvori oči. Ustao je s laganim pokretom. Ona je još više spustila lice kad je prešao preko odaje i prišao joj. Vidjela je samo njegov remen i bodeže koji su mu visjeli nisko na bokovima, a stopala su mu bila raširena kad je stao pred nju. I dalje je držala prste isprepletene, a oči spuštene kad joj je palcem podignuo bradu. »Sveta Marijo!« zareži on. »Neka me bace u tamnicu, ali pomislit ću da sam se oženio pogrešnom ženom.« Prešla je jezikom preko gornje usne. »Volio bi to?« »O, da.« Spustio je usne na njene, jedva je dodirujući. »Ako ćeš doći tamo i mučiti me.«
. 324 »Allegreto«, šapnula je pogledavši u njegove tamne oči. »Volim te.« »Srce mi je u lancima, mačko iz pakla«, reče on. Privukao ju je bliže, a ruke nemilosrdno zavukao u njezinu kosu. »Ako ga uopće imam.« Kraj